Veliki tajni plan s velikim ciljem

nedjelja, 02.10.2016.

89. OSLOBOĐENJE - VILINSKI SVIJET

"Ne boj se, nitko te ne vidi osim mene", kaže čim osjeti moj strah. Njene riječi zaustave moj bijeg. Razumije sve što se zbiva u meni, zna da bijeg nije imao izgleda za uspjeh.
Predan sam vilinoj milosti kao mali čovjek bez mogućnosti odabira koji ne zna što bi htio od života, hoda i svjestan je svoje beznačajnosti, ali i unatoč tome ne izdržava potisnuti oholi osjećaj posebnosti.
Šetam ukorak s njom u svijetu izvan stvarnosti razuma, okružen vilama koje zaista vide samo nju, okupan u Energiji te skrivene stvarnosti s neograničenim potencijalom za manifestirati savršenu Magiju u materiji.
Vraćamo se u vrt, vodi me na drugu stranu. Stapa se s mojim bićem kao žena koja bezgranično voli bez pitanja i bez obzira na sve.
"Zašto vila to čini?" upitam se.
"Pratim što radiš već godinama..." odgovori kao da mi čita misli.
"Dugo sam promatran, slijeđen, vreban. Na kraju ću ipak platiti za sve svoje prečace, sve gluposti koje sam izveo izvan jasnih ograničenja", rezignirano pomislim, "ovo je sve samo trik, procedura lova, nešto što neće dobro završiti po mene..."
Prekine mi misao, "Čuvam te svaki puta kada zakoračiš u svijet kojemu ne pripadaš. Mojom pažnjom postojiš kao njegov nevidljivi dio. Otkad si prvi put zakoračio ovamo, pravim se da te ne vidim i pažljivo skrivam tvoje greške pred čuvarima ovih, za tebe predalekih mjesta. Nisi svjestan koliko lako te mogu uhvatiti dok naivno koračaš svjetlosnim stazama i kraduckaš Energiju koja ti kao smrtniku ne pripada", kaže blagim glasom.
Kriv sam.
"Gledam kako upijaš energetske vibracije vila i znam da tu Energiju koristiš kroz Magiju u svome svijetu. Znam i to da su tvoji ciljevi vrijedni i da je samo rijetko rasipaš na ono što bi obični ljudi smatrali važnim, a mudri nepotrebnim. Znam te, čarobnjače, još od tvojih prvih kratkih izleta, a tijekom svih ovih godina - prihvatila sam te duboko u sebi."
Zaprepašten sam. Zar to sve ne radim ja, samo ja, moje biće, moja Vještina, moj čarobnjački um? Teško je spoznati kako bahata sigurnost plovidbe mirnim morem i umišljena veličina vlastite sposobnosti kojom godinama samouvjereno izbjegavam zamke puta, postaje nakaradna šala u kojoj veliki čarobnjak silazi s pozornice kao obični sitni mađioničar, bezvezni iluzionist koji je uspio zavarati jedino samoga sebe...
Moj čarobnjački ego trpi udare njenih riječi, gromova koji ga rastavljaju kao teški topovi drveni brod. Moja taština jedva drži glavu nad valovima realizacije istine u kojoj se guši. Ljudske percepcije ovdje ne vrijede, ali ja itekako percipiram svoj beznačaj što ga čini još značajnijim. U mojoj se nutrini gasi plamen naivne pretpostavke o vlastitoj mudrosti i vještini, a sve što mi preostaje je šutjeti i promatrati čarobne oči koje me čuvaju, prate i štite...