Veliki tajni plan s velikim ciljem

nedjelja, 20.03.2016.

5. Oslobođenje - Cesta pred nama

Pomiren s tezom o uzaludnosti trošenja dragocjenog vremena, kratkog bljeska života, na bespotrebno, moj prijatelj baca putem smeće još od granice sa Cloweinijom.

Ljudskoj strani božanskog u nekima od nas svejedno je hoće li gledati otpad ili ne. Ona nonšalantno zaobilazi tu dilemu kao bespredmetnu i radije sebi pronalazi zanimljivije načine za utrošiti minute: uživa žaleći se na okolnosti, postavlja uvjete, opterećuje se tuđim mišljenjima, proživljava strah od budućnosti, pati zbog prošlosti, natječe se u budalaštinama, mori dušu nametnutim krivnjama. Dok ona to čini, smeće se gomila i postaje konstanta u trajnom odnosu između čovjeka i duljine njegovog života.

Bez obzira što to sve znam, ipak se ispostavilo da su realne fizičke mogućnosti dugopružnih hodača ograničene količinom tereta koji nose i da kante za smeće ne pokrivaju distance zahtjevno udaljenih parkirališta, pa sam se vremenom i ja priklonio strani koja previše ne mari.
"Oho, bacio si maramicu", primijeti Pero.
"Jesam."
"A ono o brizi za okoliš?"
"Maramica se brzo razgrađuje, papir je prirodna sirovina i zapravo ništa ne zagađuje."
"A one koje sam ja prije bacao putem?"
"Ne brini za to, već su na pola puta da istrunu."
"Nisam to tako mislio...", zausti Pero, ali ja ga prekinem.
"Pogledaj oblake tamo iza onog sela. Jato baršunastih dupina!"
Obično ne kaže ništa kada promijenim temu.

Ponekad hodamo bez riječi kao da svaki od nas putuje sam. Sati u tišini prolaze uz ugodnu obamrlost uma. Samoća bez razgovora itekako je važan dio puta. Ona često izrodi pokoju lijepu, ali nebitnu misao. No, danas je percipiram kroz bitnu realizaciju o pristizanju trenutka u kojem nas više neće biti i da sve što je čovjek ikada započeo treba dovršiti do tada.

Kada čovjek postane svjestan činjenice postojanja kraja poklonjenog vremena, aktivno prihvaća odgovornost koja tada postaje konstanta. Ona ga tjera da odabere put kojim, svjesno ili nesvjesno, prolazi sam za sebe. Svatko bira svoj, svi su različiti i svaki od njih ima kraj.

Bacati ili ne bacati smeće, tada postaje nevažno.