Veliki tajni plan s velikim ciljem

četvrtak, 11.08.2016.

67. OSLOBOĐENJE - RESTORAN U PREDGRAĐU

Protivio sam se vucaranju svetog predmeta preko Alpi, ali bio sam u krivu. Večeras je križ ponovno dokazao svoju svrsishodnost. Instinktivno potezanje religijske forme spasilo je Perin život i nema više smisla sumnjati u nju.
"Nikada nisam vidio ljudoždera..." odsutno će on.
Slegnem ramenima.
"Da je nisi nabio, zarila bi te oštre zube duboko u tvoj vrat i istrgala sve tetive i žile koje u njemu kucaju. Ovdje na podu, umjesto nje ležao bi ti, a ona bi klečeći konzumirala tvoje truplo s hladnim erotičnim užitkom. Ostali bi ljudožderi meso kasnije ispekli, skuhali, a batkiće sasušili u pršut", utješim ga.
Pero nesvjesno obriše križ, stavi ga na stolnjak i baci salvetu na pod.
"Ženka još k tome", uzdahne.
"Vjerojatno kraljica..."
"Prva kraljica na mom križu..."
"Svatko nosi svoj križ", nastavim njegovu šalu, a Pero razvuče usne kao da će mu usiljeni smiješak olakšati situaciju.
Bradonja za stolom do vrata okrene ključ. Zvuk brave pretvori paljbu prijetećih pogleda u sablasnu tišinu.
Obojica polako ustanemo. Izrazi ljudoždera su olovni, sline s iskešenih zubi cure im niz vratove, a želuce razdire kiselina od ljutnje što im je Pero probušio kraljicu legla.
Od cijele prijateljske Cloweinije, večeru naručili u lokalnoj ljudožderskoj filijali.
Pred očima mi zabljesne nagovještaj kraja puta. Otkrije da ćemo, od svih mogućih mjesta ovoga svijeta, poginuti u srcu Cloweinije, da Zagreb više nikada neće vidjeti svoje najveće sinove i upita jesam li završio sve što je trebalo završiti?
Pomislim na veliki tajni plan. Cesta života, paralelno trenutku, postane ravna, ali upravo ta neperspektivna misao o odlasku, umjesto tuge stvori opuštajuće olakšanje.
Pero čvrsto zgrabi krvavi križ i usmjeri ga prema ljudožderima.
"Tko još ide na putovanje za Mojcom?" zaviče oštro, na granici histeričnog.
Ljudožderi se nasmiju smijehom koji mi prekine cirkulaciju. Dvojica odbace odore i pokažu snažne ručetine prepune nasilnih tetovaža.
Tanka srebrna pancirna rukavica na zidu, tupa kratka sablja, ili nož i vilica na stolu su mogući odabiri. Zgrabim rukavicu koja zašuška metalnim zvukom i navučem je na desnu ruku, što kod ljudoždera izazove novu salvu smijeha.
U rukavici osjetim nešto Magije. To mi ublaži osjećaj izazvan podsmijehom. Trener je već trebao biti ovdje. Ne čujem ga, a situacija kipi.
Izderana žutosiva uniforma tko zna koje vojske, iz tko zna kojeg zaboravljenog rata prekriva mršavo tijelo starog ljudoždera koji mi kroz velika otvorena usta pokaže svoje pokvarene zube i zagnojene desni. Označavam za prvoga koji ide na put bez povratka.
Rame uz rame, obojica smo spremni na sve jer nam drugo ne preostaje. Kada čovjek stigne do mjesta na kojem više ne postoji odabir, on prihvaća šanse kolikogod bile male. Možda večeras zajašim velikog bijelog Pegaza i napustim svijet materije. Mnogo je vjerojatnije da ćemo do jutra biti pojedeni, nego da ćemo ih pobiti, što bi bila jedina opcija preživljavanja.
Punca Mojca, nažalost, čeka i na nas.