Veliki tajni plan s velikim ciljem

četvrtak, 20.10.2016.

97. OSLOBOĐENJE - LOVAČKA VEČERA

Još je nekoliko sati do kraja cloweinijskog blagdana. Noć je hladna, ali vatra nas ugodno grije.
Pero šapne, "Možda je njegov odabir te babetine na neki način povezan s tvojim divljim umjetničkim performansom u Londonu..."
"Kakve to veze ima?" odvratim.
"Mislim da je želio osjetiti primalnu primitivnu strast, i divlju žestinu emocija koje si tako lijepo demonstrirao Aboriđinovim primjerom."
Uvučem usne pa palucnem jezikom. Moguće je da ima pravo. No, s obzirom da je dotična otišla, a ovaj ne želi priznati ni svoje ime, vjerojatno nikada nećemo doznati je li pretpostavka utemeljena.
Lovačka večera protječe u ugodnoj atmosferi šturog razgovora.
Dobro je kada se pri jelu količina riječi ograniči na nužno. Što manje izgovorenog, to više koncentracije na hranu. Šutnja ohrabruje užitak žvakanja, fokusira um na lučenje sokova i pospješuje pravilnu probavu. Stari mudri cravatski običaj propisuje da je, temeljem dobrog zdravlja, nužno šutjeti tijekom jela. Istinsku vrijednost tog običaja čovjek shvati tek nakon što posjeti daleki Stejtšanski Imperij.
Za njihovim stolovima redovno je prisutan obredni 'zapitkivač', osoba koja je sebe zadužila 'voditi stolnu konverzaciju'. Njegova je prisutnost postala tradicionalno nužna pri svakom obroku, a uloga mu je ne dopustiti tišini da potraje. Stejtšani samo iznimno mogu podnijeti tišinu i često je nazivaju 'neugodnom'.
Između vlastitih strelovitih žvakova i gutanja, u tvrdom zahtijevnom ritmu, zapitkivač nemilice postavlja gomilu nebitnih i nepotrebnih pitanja. Objekt pod povećalom njegovog interesa ima osjećaj dužnosti da na svako pitanje mora odgovoriti što prije jer ga svi promatraju, mjerkaju i željno anticipiraju odgovore, u isto vrijeme i sami sebe užurbano puneći hranom jer se ne zna kada će i njih zateći ista sudbina.
Ukoliko nisu 'zabavljane' već prepuštene ponorima tišine, osobe kod stola bi mogle pomisliti da nešto nije u redu i zapitati se: 'Kakva se to neizrečena istina namjerno prešućuje?'
Zapitkivačeva žrtva rijetko stigne temeljito prožvakati zalogaj, već guta poluprožvakane komade. Najstrašniji trenutak patnje nastaje kad zapitkivač pogodi točno između žvakanja i trenutka u kojem želiš progutati zalogaj. U tom nezgodnom momentu dobro znaš da ćeš se zagrcnuti, možebitno i zakašljati, a možda čak i zagristi jezik. Imaš tri opcije: nastaviti jesti - što te karakterizira kao nepristojnog, odgovoriti čim progutaš - za što ćeš biti označen kao neiskren jer očito predugo smišljaš odgovor hineći nužnost žvakanja, ili riskirati gušenje, pa odgovoriti odmah prihvaćajući posljedice i djelujući sam sebi kao progonjena budala.
Ja sam dugožvakajući posjetitelj Stejtšanskog Imperija i uvijek laka meta za svakog zapitkivača koji imalo drži do sebe. Oličenjem introvertne sudbine, ukoliko zaista želim osvijestiti što je netko pitao, treba mi više od sekundu-dvije za izaći iz svojih misli, i stoga sam konstantno pod povećalom kao možebitni lažov.
Nakon prvog posjeta Imperiju shvatio sam da se Stejtšani zapravo boje tišine. Naime, jednostrano je definiraju kao signal koji govori da nešto nije u redu, govori im da su stvari negdje pošle po krivu, ali se o tome ne smije govoriti jer će se 'pokvariti ugodna atmosfera', dajući im osjećaj ogoljenosti koji nisu spremni prihvatiti.
Želi li netko pojesti obrok u miru sa svojim mislima, udarit će glavom o veliku tvrdu kulturološku zapreku tamošnje podsvjesne devaluacije tišine. Štoviše, Stejtšanima je teško prihvatiti da negdje drugdje tišina nije neugodna, ukoliko je društvo ugodno.

Za nagradu što su obavile zadatak, donjevši vodu, Norman staricama ponudi još po komadić mesa. Zahvalno ga prihvate i osokole se izreći nekoliko mudrih savjeta u vezi pripreme. Iako mu je jasno da se obje smatraju dovoljno sposobnima za preuzeti njegov posao, Pero se ozbiljno prežderao, teško diše te mu nije do slušanja ičijih mišljenja.
Ponovno se ukazao nedostatak Perine vrline skromnosti, uz karakteristično precijenjivanje vlastitih gastro kapaciteta. Cijeli gigantski kunić i još malo od drugoga je ipak previše, čak i za ozbiljnijeg krkana.
Urška veselo jede ostatke, a Juraj pokušava pričati s Normanom koji drijema, potpuno nezainteresiran za Cloweinijca.