Veliki tajni plan s velikim ciljem

utorak, 20.12.2016.

121. OSLOBOĐENJE - OBRNUTE STRANE VAŽNOG

Neraspoloženi Pero započne dugu i široku priču o tome što bi trebala biti glavna tema sljedeće konferencije, one koju ćemo navodno organizirati u Parizu. U detalje objašnjava koga želi imati na popisu uzvanika, a koga ne, i zašto je to tako.
Predviđa, vjeruje da će konferencija potaknuti zamjenu prikrivenog nepovjerenja među narodima s novim, pozitivnim svjetskim odnosima u geopolitičkom smislu. Antagonizam koji kroji tu otrovnu smjesu želi zamijeniti mirom, skladom i principima dobre volje. Naglašava kako će sigurno i čvrsto društvo Dvojedine Cravatie, čije smo stečevine ostvarili i osigurali uz nebitnu pomoć vojne sile, biti primjer cijelome svijetu.
Nisam političar niti bih želio postati, no zar je jedino meni palo na pamet kako će slavlje vremenom prestati, radosna buka nestati u žamoru običnih dana, sva se praznična prašina slegnuti na tlo, ljudi ponovno nastaviti živjeti obične živote, a unijski birokrati shvatiti da smo činjenično okupirali dio Kontinentalne Unije, nazvavši to oslobođenjem Cloweinije? Čovjek ne mora biti naročito mudar da bi shvatio kako će neminovno uslijediti reakcija.
"Jesmo li oslobodili Cloweiniju ili okupirali dio Kontinentalne Unije?" upitam ga.
"To ti je relativno", mudro će on, "Ako je narod nesretan - okupirali smo ih, a ako je zadovoljan - onda smo ih oslobodili."
Perina macchiavellistička misao rijetko griješi.
Kimenm glavom, a on nastavi objašnjavati strukturu nešarmantne birokratske zavrzlame u kontinentalnoj administraciji i zaključuje da će ionako trajati godinama dok uopće netko inicira debatu o tome.
"...a do tada, stari moj..."
Prekinem ga, "Mogli bismo pored Kranja pokrenuti biznis kao što ga Aboriđin ima u Alpama. Struktura lokalnog stanovništva povoljna je za takav vid adaptacije i pothvat ne bi bilo teško izvesti. Novo područje, nove mogućnosti razvoja..."
"Zanimljivo..."
Nastavim širiti viziju uspjeha...
Njegove oči polako izgube fokus, a tijelo mu se opusti. Željno upija sve što kažem. Sviđa mu se moja lirska figura o sirovoj snazi koja vozi tenkove, nasuprot umu koji smišlja kako profitirati na velikom oslobođenju dragih susjeda.
Majstorski mu slikam privlačnu budućnost sve dok mu se lice nenadano ne izdulji.
Zašutim.
U ljepoti moje maštarije, kad sam spomenuo sigurnu budućnost, iznenada je tijek njegove misli preskočilo na obrnuti kolosijek, um je otvorio vrata iskovana strahom, oživjela je neka zaboravljena neugodna situacija.
Tijelo mu se nehotice trgne kao da mu je netko maglom prekrio moju velebnu viziju uspjeha. Možda je povjerovao u veću relevantnost tuđih stavova od svojih vlastitih djelovanja, ili je shvatio da postoje granice koje nikada neće prijeći, ali u njegovom slučaju oba je slučaja teško prihvatiti. Teško je odgonetnuti što ga uistinu tišti.
"Da, mogli bismo... Otići negdje daleko i u miru voditi posao..." kaže i još jednom odsutno pohvali moju ideju.
Konobarica donese sushi, a ja održim besmisleno obećanje koje sam joj dao.