Veliki tajni plan s velikim ciljem

četvrtak, 28.04.2016.

22. Oslobođenje - Odvojena stvarnost

Slijećem na krov zgrade u kojoj se održava konferencija. Oblačim košulju i sako. Silazim, ulazim na kat, prolazim hodnicima bijelih zidova osvijetljenih stropnim svjetlima. Tražim dizalo. Na obje strane hodnika ljudi sjede i stoje čekajući na red. U susret mi prilaze dvije medicinske sestre u plavim kutama. Postariji doktor izlazi iz prostorije na desnoj strani hodnika i ulazi u drugu na lijevoj. Mladić gura pokretna nosila prema dizalu.
Ovo nije kongresni centar, ovo je bolnica.
Prolazim pored mladića, na kraju hodnika skrećem desno, ulazim u dizalo smjerom prizemlja. Nešto me tjera da izađem na drugom katu. Na odjelu intenzivne njege ulazim u bolničku sobu koja mi posebno privlači pažnju.
Ispred mene nalazi se krevet u kojem ležim žicama spojen na aparate. Lice mi je opušteno, prilično blijedo, ali izraz na njemu je zadovoljan. U žilu mi je utaknuta infuzija. Vjerojatno me hrane.
Ulazim u tijelo i otvaram oči. Prostorija je veća iz ležeće perspektive.
Magija me vraća natrag, zatvorila je odvojenu stvarnost.
Monitori zazuje i zapište. Za nekoliko trenutaka dvije medicinske sestre ulaze u prostoriju.
"Nepoznati nam se probudio", kaže mlađa.
"Zovi doktora", kaže glavna sestra.
Nije dobro.
Prihvatio sam odvojenu stvarnost usred grada bez podignute Magije zaštite. Netko me je pronašao i pozvao hitnu, vjerujući da me spašava. U bolnici su konstatirali nešto nalik komi i spojili me na monitore i umjetnu ishranu.
Sada bi ovim dragim ljudima trebalo objasniti situaciju i uvjeriti ih da je njihova pomoć zapravo bila beskorisna. Ali, oni su uvjereni da održavaju život nesvjesnog pacijenta, i kada bih im rekao da se radi o dubokom magijskom transu i da sam upravo na odlasku iz bolnice, vjerojatno bi me u svom entuzijazmu zavezali za krevet.
Zatvorim oči i utonem u slično stanje kao maloprije. Monitori se umire.

"Izgledalo je kao da se probudio", objasni glavna sestra doktoru.
Doktor namršteno pogleda monitore.
"Stanje pacijenta nije promijenjeno", konstatira on i upitno je pogleda.
"Svi su parametri pokazivali da je budan", uporna je ona. Druga sestra potvrdno kimne glavom.
"Događa se", kaže doktor, pogleda me i izađe.
Glavna sestra namjesti kotačić na infuziji, pa izađu i njih dvije.
Treba pobjeći što prije.
Dok sam u odvojenoj stvarnosti tražio odgovore, u ovoj se tijelo punilo Energijom. Magija u meni sada je potpuna i jaka, vrtlozi su puni. Izlazim iz tijela koristeći je, isključujem monitore, vraćam se, i normaliziram tjelesne funkcije. Otvaram oči, pažljivo izvlačim braunilu iz žile, skidam sa sebe sve žice pa ih položim preko monitora. Odjeću pronalazim u ormaru do kreveta. Mobitel je prazan. Dokumente sam ostavio u hotelu, nemaju pojma tko sam.

Tijelo je uležano i nerado pokreće mišiće dok hodam prema kongresnom centru. Prohladno je, odijelo i košulja nisu dovoljni. Datum na novinama kaže da sam ležao točno četrdeset dana. Dva su sata popodne, kasna jesen preuzela je London.
Danas je posljednji dan maratonske konferencije.