Veliki tajni plan s velikim ciljem

utorak, 19.07.2016.

57. Oslobođenje - Cloweinija

Otvorim oči. Magija u meni sada je jaka. Tri su dana prošla kao bljesak šibice, a izvana dopire tama. Kratko provježbam obamrlo tijelo i pođem dolje.
Pero sjedi među djevojkama. Njegovo lice žari smirenost, a oči mu ispunjenene zemaljskim smislom. Padoše mu filtri mogućeg i još uvijek opušteno uživa u mladim ženama koje su ga prihvatile kao najmilijeg gosta.
Ponekad su male, prirodne stvari sasvim dovoljne da iz nestrpljive gladnice za moći učine zadovoljnog čovjeka, neopterećenog budućim vremenom, u čijoj nutrini buja mirnoća. Makar na kratko vrijeme.
"Misliš li da ovo prihvaća kao ispriku za moju inicijativu na pozornici?" upita me Aboridžin.
"Pitaj ga", uz smiješak ću ja.
Aboridžin se glasno nasmije.
Posljednja noć u pansionu prolazi u praktičnim fragmentima filozofije o božanskoj ljubavi koju obojica proživljavamo kroz topla tijela Aboridžinovih sljedbenica, čiji zaljubljeni pogledi ne dopuštaju miran odlazak. Putnicima koji je dugo vremena nisu oćutili, duboka je svaka kap ženske strasti.

Jutro je, budim Peru.
"Moramo krenuti."
Ubojici divljih zvijeri ne sviđa se ta ideja. Tri se dana naslađivao života u mislima i tijelima Aboridžinovih obožavateljica i sada nema volje krenuti bilo gdje.
"Dug je put do malene Cloweinije", objasnim.
"Sutra ćemo." Odmahne rukom ne bi li mi sporom gestom dao do znanja da pomisao na put, snijeg i neizvjesnost teško padaju njegovom opuštenom umu koji je zadovoljno uživa u sigurnosti i toplini.
"Sve je to samo velika zamka, Pero."
"Bila zamka ili ne, meni je ovdje dobro."
"Život ne teče dok si u horizontali..."
"Pusti priče, ne mogu... sutra."
"Čekam te vani."

Djevojke stoje na snijegu ispred pansiona. Dugi krzneni kaputi iznad zimskih čizmica kriju boje njihovih haljina. Namrgođeni se Pero pojavi na vratima i zakorači prema nama. Nježna djevojka plave kose stavi vijenac crvenih mirisnih ruža oko njegova vrata. Brineta mi opušteno priđe i učini isto. Jaki me vonj cvijeća provcalog negdje na jugu, vrati u veliki ružičnjak svih boja koji je nestao negdje u mom djetinjstvu.
"Na vama je odabir, možete ostati i zauvijek ako želite", kaže Aboridžin.
"Nastavit ćemo drugom prilikom", odvratim.
Pero uzdahne.
Aboridžin me zagrli i tutne svežanj novaca u ruku. Iskreno mu zahvalim, a on odmahne rukom.
"To su samo papiri, prijatelju", kaže i nastavi me promatrati.
Kimnem glavom.
Aboridžin sada vidi i razumije mnogo stvarnosti koja je skrivena od ljudi. Iako nije čarobnjak, mnogo je naučio u onih nekoliko dana i unaprijedio svoj unutarnji svijet. Napredovao je brzo i stigao daleko u vrlo kratkom roku. Sada živi činjenicu da smo dijelom civilizacije koju je potrebno promijeniti i ponovno učiniti prirodnom, što je sasvim u redu, sve dok ispravno hoda svijetlom stranom te vještine.