Veliki tajni plan s velikim ciljem

četvrtak, 22.12.2016.

122. OSLOBOĐENJE - OBRNUTE STRANE VAŽNOG

Pero vješto iskoristi pauzu u mom monologu koji sam zaustavio pri potpisivanju kragne pa u razgovor utka nastavak svoje revolucionarne geopolitičke vizije koju želi objelodaniti na sljedećoj konferenciji. Mislim da je shvatio kako samo pričam priču o lakom i brzom uspjehu bez stvarne namjere franšizirati Aboriđžinov biznis.
Već nakon nekoliko velebnih rečenica na licu mu ponovno iskoči zadovoljan izraz. Njegova misao ponovno slavodobitno zajaši i otkaska putem vlastite veličine i važnosti.
"Svijet može biti potpuno drugačiji... Moramo usmjeriti ljude... Pravilna vizija... Cilj dugih stoljeća... Ostvarit ćemo sve što su sanjali najveći vizionari... Ti i ja, mi smo rođeni... Ljudi će shvatiti što je ispravno... Vizija nas vodi..."
"Ljudi će shvatiti..." ponovim zamišljeno naglas. "Svakako..." pomislim "...kao što su sve uvijek mudro shvaćali kroz stoljeća ispunjena krvlju, ratovima, znojem, razočaranjima neispunjenih obećanja, suzama i patnjom."
Između efektnih fraza koje se smjenjuju uz daleko manje smisla nego plima i oseka, Pero guta komade sushija. Njegove su bajke nevjerodostojnije od mojih. Zaboravlja koliko je jednostavan veliki tajni plan s velikim ciljem, ako ga ne zakompliciramo. Ipak, postoji i korisna strana - zaboravio je i ono što ga je maloprije bilo toliko uplašilo...
Hinim opušteni interes za njegovu nesvršavajuću utopiju, motrim ljude koji šeću tržnicom, pretvorio sam se u pažljivog slušača, vrelo zainteresiranog za riječi naivnog idealiste zaljubljenog u volju za moći koji u svom dječačkom entuzijazmu ne želi razumijeti da su uloge bile podijeljene daleko prije nego li smo obojica bili rođeni.
"Što li je bilo s one dvije starice?" prekinem njegov tijek misli.
"Koje dvije starice?" odvrati on zbunjeno.
Ne kažem ništa, ali ne zadržim smiješak.
On prijeđe preko toga, uhvati misao gdje je stao i nastavi objašnjavajući kako svjetska bilderborška vrhuška točno zna što će se događati u svijetu sljedećih deset do dvadeset godina, a katkad i dulje.
"Njihova se igra sastoji se u tome da čine sve da se stalno nešto događa jer samo promjene kreiraju profite..." objašnjava mi kao da sam mala konobarica.
"Bez drame bi bilo dosadno, a milijuni novinara izgubili bi posao. Zamisli večernje vijesti koje počinju s dobrom vijesti, da bi nakon još nekoliko dobrih sve završilo s najboljom", objašnjavam sad ja njemu kao da je mala konobarica.
"Baš me briga za novinare, radi se o globalnoj ljudskoj sudbini."
"Veliki su, i moćni..."
"Točno! Vladaju tijekovima svijeta, režiraju budućnost cijele planete, određuju ratuje li se, gdje se ratuje, kada se može ratovati te koliko novaca i moći mogu izvući iz kreiranih situacija, a ljudi kao pajaci plešu njihove ritmove. Oni su pravi neprijatelji civilizacije, protivnici slobode, ubojice ljudske neovisnosti", nastavi on.
"Kada bi se sve tajne organizacije svijeta okupile u jednu, što nije vjerojatno, pitanje je bismo li ih imalo uzdrmali", pokušam staviti stvari u prespektivu.
"Nema uspjeha bez da se krene..."
"To uvijek ovisi o tome znaš li kamo ideš..."
"U bitku bez zarobljenih, do pobjede dobra, do svjetla pravde za cijelu planetu. Do kraja, Gabriele."
"Kraj je relativna stvar, njime uvijek može započeti nešto gore..."
Lako je ratovati hrpetinama riječi, skoro isto tako lako kao pričati o pokretanju biznisa u Kranju...