Veliki tajni plan s velikim ciljem

četvrtak, 24.03.2016.

7. Oslobođenje - Cesta pred nama

Hodajući prema stanici na otočkom komentiramo svježinu jutra i razgovaramo o izmišljenom poslu koji smo obavili. Natječemo se u izbacivanju postotaka koristeći korporativne izraze. Ne obraćamo pozornost na policijske službenike. Ne smijemo im dopustiti da osjete nelagodu, strah ili bilo što izvan regularnog.
"Dobar dan", kaže policajac.
"Dobar dan i vama", odvratim staloženo, uz osmijeh.
"Noćas su neki ljudi hodali tunelom..." kaže i nastavi nas upitno promatrati, polunamršteno očekujući reakciju.
"To moraju biti totalni luđaci..." začudi se Pero na savršenom otočkom, a ja na granici kazališne glume iskopam najzačuđeniji mogući izraz lica.
Nakon stanke od nekoliko sekundi tenzija popusti, a lice policajca promijeni se na poluugodno.
"Strani avanturisti katkad šeću ispod mora..." kaže drugi policajac.
"Ma dajte...? Čemu takva nepotrebna opasnost?" upitam.
"Samo nam stvaraju dodatni posao... da bi se mogli hvaliti", objasni sada već opušteni policajac.
"Pa kako ih hvatate?"
"A lijepo... na izlazu. Čekamo da izađu i onda ih procesuiramo."
"A gdje je izlaz?" napravim se glup.
"Evo tamo dolje..." policajac pokaže rukom,"Vidite tamo gdje su skrivene ostale patrole?"
"Aaaa, vidim... a što je ono između njih i tunela?"
"To je kamuflaža. Gledajući u perspektivi od izlaza ova nalijevo izgleda kao kućica, a ova druga kao sivi zid."
"Zapravo vam jazavci ušeću u ruke..."
Policajac ne uspije zadržati ponosni smiješak. Mislim da smo potpuno maknuti s liste sumnjivih.
"Gabriele, moramo stići na autobus ako želiš vidjeti Pariz", prekine me Pero baš kad sam htio upitati, što rade ako luđaci ne izađu... je l' tada zatvaraju tunel i kreću u potragu i najvažnije... jesu li ikada znali da je netko hodao, a nisu ih našli...?
"Sretan put, momci", kaže policajac.
"Hvala što nas čuvate", zadovoljno odvratim.
Policajac se osmjehne. Onaj drugi već je sjeo u automobil.
Stotinjak metara dalje stiže autobus koji nas vozi do stanice ispred ulaza u tunel. Nakon dvadesetak minuta tvrde klupe, ulazimo u drugi autobus koji će nas odbaciti kilometrima natrag na sjever.

Dok prolazimo pored vrijedne zasjede koja danas bezuspješno troši vrijeme i resurse otočkog državnog proračuna, pomislim kako je život zabavan.