Veliki tajni plan s velikim ciljem

petak, 11.03.2016.

1. Oslobođenje - Cesta pred nama

Natkriljena modrim nebom, između ovdje i daleko, debela siva zmija lijeno se izvija putem horizonta. Plazeća vozila kao nametnici preplavljuju njenu kožu i svojom bukom povremeno narušavaju osjećaj ugodne zatupljenosti. Autoput je dug. Iza mene leže kilometri pregaženog asfalta, ali ne okrećem pogled jer bitno je uvijek ono što se nalazi ispred mojih koraka.
Pored mene hoda Pero, čija se kratka crna kosa polako povlači, svjedočeći o prošloj tridesetki i višku testosterona. Tamne južnjačke oči umorne su ispod crnih okvira, ali njihov karakter govori o neupitnoj inteligenciji koju se ne može zanemariti.
Odjeven je u crno odijelo od crnog samta tankih linija, do koljena dug zaprašen crni kaput i istrošene crne cipele iznad kojih vise ponešto prekratke crne hlače. Čovjek je od debelih knjiga i velikih riječi koji se zna uklopiti u establišment i biti efektni dio predstave. Utrošio je mnogo vremena učeći socijalne znanosti i teoriju geopolitike. Ali, praktična primjena tog velikog znanja, što je za očekivati, vrvi brojnim ograničenjima. U svakom konzekventnom pokušaju dosezanja toliko željenog priznanja zafali mu djelić koji bi trebao ostvariti njegov veliki unutarnji potencijal. Glavna su prepreka nesvjesne su koje ograničavaju zamišljenu realnost u kojoj Pero definira vlastitu osobnost, čineći je većom od života.
Pero živi u velikoj kući na brijegu koju je naslijedio s pozamašnom sumom novaca i postarijim batlerom, a većinu svog dragocijenog vremena provodi na fakultetu, prenoseći znanje mladima.
Tajna Organizacija dodijelila mi ga je kao operativnu protutežu, balans u svijetu materije. Unutarnji komitet ispravno je ocijenio moju domenu i naslutio koliko mogu pomoći dostizanju zajedničkih ciljeva u timu s tim perspektivnim verbalistom, prepunim okorjele misli usmjerene na volju za moći, ali i radoznalcem punim zavidne želje za razumijevanjem Energije i njenih Zakona, čija primjena čovjeku otvara mogućnost za postati mnogo više od educiranog.
Skinem tanki crni kaput, ponešto duži od Perinog i sjednem za stol kafića na benzinskoj stanici. Pero zaparkira svoju koferčinu i naruči kavu. Moje odijelo, šivano iz finijeg materijala nego li je njegovo, prašno je i prilično izlizano, ali barem mi hlače savršeno pristaju na cipele.
"Izvolite", kaže konobar i položi šalice na stol.
"Čudno nas gleda", kaže Pero.
"Još se nisi navikuo?"
"Ne."
Već danima pješačimo cestama u stilu siromašnih veseljaka, uživajući u zabavnoj avanturi. Upijamo postojanje u gibanju koje teče u ležernosti ispunjenog vremena i iznova otkrivamo dijelove slagalice koja ukazuje da je sve u kolanju i ništa ne stoji. Hodanje nam dopušta ispuniti se fanatizmom trenutka, mentalno usmjeriti na veliki tajni plan s velikim ciljem koji živi u nama. Njegovo postojanje stvara unutarnju snagu, koja nas silovito pokreće naprijed i stvara užitak koji nam daruje mnogo više od sirove potrebe za doživljajem ovog nekonvencionalnog načina putovanja.
Ne bi me začudilo ako bismo nekom zamišljenom promatraču djelovali nevjerodostojno, možda čak nerazumno, ali taj ne može znati da u bilo kojem trenutku možemo odustati od hodanja i sjesti na autobus, uzeti zrakoplov, ili unajmiti automobil.
No, izbacimo li sve te mogućnosti s liste zaista avanturističkih opcija, koračanje ostaje najbolji odabir.