Veliki tajni plan s velikim ciljem

utorak, 15.03.2016.

3. Oslobođenje - Cesta pred nama

Dan prije teatralnog polaska, Kućni Patuljak poslao je moju koferčinu poštom i ona odavno skuplja prašinu na recepciji odredišnog hotela, dok se napola istrošeni kotači Perinog kofera svakodnevno opiru kotrljanju i usporavaju nas. Bez obzira što mi je plan bio dobar, nerado prihvaćam prisutnost tog nepotrebnog tereta, gomiletine papirčuga koje Perinom egu garantiraju sigurnost, ali ipak povremeno vučem tu tešku crnu masu koja poslušno puzi za nama. Moja mudrost odabira putovanja s malim ruksakom bez kofera zasjenjena je njegovim spontanim odabirom naoko nebitnog detalja.


Trava pored autoputa, dvadesetak metara od zaustavnog traka često nam je stol, a konzerve svojim negurmanskim okusom zadovoljavaju osnovnu potrebu za hranom. Pero je ograničen u odabiru jer u njegov želudac ne smije ući genetički modifcirana hrana. To nije kapric kojim želi impresionirati, već nužnost koja njegov probavni trakt čini mirnim, a ljude oko njega sigurnima.

Promatrajući obzor, papirnatom maramicom brišem žlicu. Pero se izvalio i drijema glavom oslonjen o svoj kofer. Nebo pri zalasku sunca žudi za fotografijom. Tješim se da je snimati umom mnogo vrijednije nego pamtiti kadar kroz tražilo ili zaslon mobitela.

Noću promet umine, konstantna buka prestane, zrak donese mirise bilja, a tišinu osim rijetkih automobila naruši jedino udaljeni kreket žaba. U tom zvuku pronalazim mogućnost za još više opustiti misao i prepustiti se dobrom osjećaju koji me okrepljuje. Brojni, skoro neprimjetni detalji često nesvjesno definiraju osjećaj, a s njime i stanje.


Izmjenjuju se krajolici, ispod velikog svoda prolazimo pored širokih polja i dugih rijeka. Mjenom impresija, danima koji protječu kao mali fragmenti obojenog stakla u starom kaleidoskopu, koračamo puneći bića esencijom Energije, samom srži ljepote.

Iz drugog ugla promatranja puzimo svijetom oktanskih divova kao dva mudra puža koji vjeruju da su mnogo više u nekim drugačijim okolnostima u kojima ih ne udaraju zračni valovi jurećih vozila. Skoro nevidljiva prašina koju stvaraju, uz osjet ljepljivog znoja i miris vlastitog tijela, ponekad stvori naglašeni kontrapunkt prirodi oko nas. Ne smeta me to, privikao sam se, prašina je postala dio bez kojega avantura ne bi bila stvarna.

Brojni žuljevi na stopalima otvrdnuli su kožu i mnogo je lakše svakodnevno prelaziti velike udaljenosti. U početku nas je bol ograničavala i uzrokovala mnoge stanke. No, iako hodamo dulje i manje smo umorni, ipak su najljepši pokloni oni dani kada odlučimo prespavati u udobnim pansionima.

Bitno je ne prihvaćati dobre stvari s euforijom u grudima, niti loše s tragedijom u želucu.