Veliki tajni plan s velikim ciljem

utorak, 21.06.2016.

45. Oslobođenje - Alpe

Već nekoliko dana jedemo ukusno životinjsko truplo, kozoroga kojega smo prvo izranjavali improviziranim kopljima, zatim izudarali oštrim kamenjem i na kraju zaklali Perinim križem. Njegova mučenička smrt sačuvala je naše živote.
Divokoza i divlja svinja također su podebljano istaknuti na prvoj stranici šumskog menija koji nam do kozorogove muke nije bio dovoljno čitljiv pa smo prva dva dana nakon pada jeli samo travu, mahovinu i neopreznu vjevericu koju je Pero sretno skinuo kamenom.
Jutros smo vidjeli dva odrasla risa. Djelovali su preopasno da bismo poželjeli saznati kakav imaju okus. Srećom, oni su o nama pomislili isto, pa smo sva četvorica odmah shvatili da bi kakva odbjegla ovca bila mnogo sigurnija opcija za oba lovačka tima.

Bijelo nebo nam ograničava pravilnu navigaciju po zasniježenim planinama i visoravnima. Ponekad nam se učini da smo hodali u krugu i vratili se na mjesto od prije nekoliko dana, ali nikada nismo potpuno sigurni u to.
Odlučili smo svakoga dana hodati nekoliko sati u jednom smjeru. Ako dotad ne prođemo novi zaklon, vraćamo se u stari pa ujutro krećemo drugim smjerom. Ta strategija osigurava sigurnije noći nauštrb bržeg kretanja koje je ionako ograničeno Perinim fizičkim stanjem. U prosjeku se vučemo po samo nekoliko kilometara dnevno.
Noćima spavamo u rupama ili špiljama, pokrivamo se kožom kozoroga koju je Pero teškom mukom odrao i ne dopuštamo vatri da se ugasi. Konstantnu hladnoću često rješavam malim izbojima koji dugo zadržavaju toplinu u nama. Ovim tempom, u sljedećih deset, četrnaest dana, uz veliku štednju, potrošit ćemo svu Energiju koja mi je preostala.

Osmi dan je iza nas, sjedimo pored vatre ispred najboljeg zaklona do sada. Obojica smo odjeveni u kože koje smo povezali dugim otkinutim vrpcama. Smrdimo po smrti, i krvi, i znoju. Bazdimo gore od najgorih klošara, ali ne osjećamo se loše, obzirom na situaciju.
Pero je fizički mnogo bolje. Ogrebotina na ramenu postala je krasta koja zacjeljuje, a bol natučenih mjesta sve više nestaje. Prije par dana lupkanjem je proizveo oštri kamen kojim upravo izrezuje divokozin biftek, čije ćemo slasne komade nabiti na duge štapove i ispeći ih buljeći u vatru.
"Skriveni od javnosti, vi čarobnjaci djelujete javno", potpuno neočekivano će on.
Zagrizem ukusni polupečeni biftek.
"Zbunjuje te paradoks?"
"Razumijem da magijsko djelovanje nije teško prikriti iluzijom, tehnologijom ili promijenom svijesti - ljudi ne vjeruju u Magiju ni kada je vide vlastitim očima. Nije mi jasno zašto se bojite obznaniti svoje postojanje i preuzeti svijet na velika vrata?" upita on.
Ne odgovorim ništa. Usred Alpi, dok jedva preživljavamo, Pero razmišlja o preuzimanju svijeta. To je jasan znak da mu je dobro.
Začuje se sovin huk.
Kroz ulaz u špilju pogledam puni mjesec u noći bez vjetra i samo pokojim oblakom. Sutra bi mogao biti sunčani dan. To će, nakon ovih osam dana, biti kao da je stiglo ljeto.