U slabom svjetlu koje dopire iznutra i miješa se s narančastom nijansom vatre, obojica skinemo krvave kože ogrezle u prljavštini i preko prnja koja su bila naša odijela navučemo starčeve jeftine kombinezone. Pero je dobio ružičasti, dok sam ja na vrijeme posegnuo za crnim. Tako pašu brojevi, a i kada ne bi, opet bi tako bilo. Moj ukus ima granice.
"Super vam stoje", zadovoljno kaže djedica i ponudi dva para skijaških naočala. Pero kimne i prihvati, a stari širokim pokretom ubaci pregršt upaljača u dva crna ruksaka i pruži nam ih.
"Poklon za kupce s planine", objasni pa upita, "Gotovina ili kartica?"
Pero i ja se pogledamo.
"Nemamo ni plastiku, niti papir", kažem djedi.
Starac nas začuđeno pogleda.
Rukom pokažem na kože planinskih zvijeri što smo ih skinuli sa sebe. On odmahne glavom da mu to nije dovoljno, ali se pomami za srebrnim križem. Pero ga brzo stavi u ruksak i uputi prijeteći pogled.
"Platit ćemo za sve kad stignemo kući", kažem.
"Ali, ja vas ne poznajem..." odvrati stari.
"Već smo pili zajedno, a to kod nas znači da smo prijatelji", objasni mu Pero.
"A tako..." kaže stari poluuplašeno. Pogled od maloprije ostavio je dojam.
"Nikada nikome nismo ostali dužni", dodam umirujućim tonom.
Starac me odmjeri i ne nađe ni trunku neiskrenosti.
"U redu..." kaže naposlijetku, pođe unutra i donese račun.
Sve je trostruko precijenjeno.
Iz nezadovoljnih pogleda shvati da razumijemo koliko nas je oderao.
"Jel može i spavanje u cijenu?" Čvrsto ga promotrim.
"Ne, ali može jeftino ako ćete spavati u istoj sobi", odvrati.
"Dogovoreno." Pružim ruku.
Djed je mlako prihvati, nezadovoljan što mu nije uspjelo prisvojiti Perin križ.
Vani puše snažni vjetar, a mi smo u kući. Nema više jetke hladnoće koja nas je parala dva tjedna. Domaćin je donio još kuhanog vina i ono je učinilo svoje. Obojica šutke ležimo u mekim krevetima, istuširani i ugrijani pucketavom vatrom iz kamina. Uživam u snu prije sna. Nema potrebe za riječima jer osjećaj zahvalnosti godi više od bilo kakvog razgovora.