Veliki tajni plan s velikim ciljem

nedjelja, 10.07.2016.

53. Oslobođenje - Cloweinija

Gore, dolje, gore, dolje, rubovima cesta, preko omanjih planina, kroz sela, duž dolina, hrabro se gibamo na jugoistok. Jučer smo prešli nekadašnju granicu, napustili Alpenreich i ušli na teritorij Modernog Rima.
Novaca nemamo, sve dobivamo ljubaznošću domaćina ili obećavamo dvostruko platiti kasnije. Preziru nas, sažalijevaju, čude se divljacima, ali to nas ne smeta. Prihvaćamo njihova ograničenja proizašla iz privida i ne odbijamo prespavati u ponuđenim krevetima.
Sada bih mogao prikupiti dovoljno Energije za stvoriti Magiju koja bi nas instantno vratila u normalan život, ali ne činim to. Paše mi lagani tempo povratka, kroz njega osjećam protok vremena i to me ispunjava.
Osim što Pero vidljivo napreduje u fizički zahtjevnijem, ali intelektualno jednostavnijem načinu života nego li je slijeđenje civilizacijskih normi, obojica smo počeli iskreno uživati u uzdizanju s dna na kojem smo bili pod vrhom one alpenreichške planine u koju je udario zrakoplov.

Na izlazu iz šume između dvije oniže planine Modernog Rima ukaže se živopisno selo. Nešto mi kaže da moramo ući u lijepu drvenu kuću na njegovom početku, ugrijati se i odmoriti malo.
Predvorje ovećeg pansiona obloženo je drvom i zagrijano mnogo više nego li bi trebalo biti. U kutu do recepcije na kojoj nema nikoga nalazi se bankomat, ali to nam ne znači baš ništa. Otkopčamo kombinezone i sjednemo na udobnu kožnu garnituru do ulaza.
"Vidim, putuješ sa stilom, Gabriele", začujem glas.
Pero se okrene, lice mu se smrkne od neugodne uspomene, a mene razveseli pogled na prijatelja koji se odnekud stvorio na recepciji.
"Imao sam dobrog učitelja..." odgovorim aludirajući na Aboridžina iz odvojene stvarnosti.
"Onoga koji hoda i hoda bez da se umori?" prilazeći nam kroz smijeh upita Aboridžin iz materijalne stvarnosti. Njegovo me pitanje začudi, ali to zadržim za sebe.
"Lijepo si se ovdje utaborio", pohvalim ga.
"Snađe se čovjek", odvrati zaiskrenih očiju, "Pričekajte tu."
Podigne prst pa nekamo odjuri.
"Kad li je prije tvoj divljak stigao ovamo?" upita Pero.
"Brzi su, čim uđu u Kontinentalnu Uniju, strahovito brzi", odvratim.
"Zašto mi to ne radimo tako poduzetno?"
"Kulturološke razlike, Pero, kulturološke razlike."