Veliki tajni plan s velikim ciljem

utorak, 18.10.2016.

96. OSLOBOĐENJE - LOVAČKA VEČERA

Pucketanje vatre u tišini predvečerja. Starice štapovima črčkaju po žeravici, slažu kamenje oko ognja kako bi izgledao urednije. Demonstracijom pretjerane korisnosti indirektno predočavaju da vatra odavno ne bi gorila bez njih. Miris pečenja koji se širi kolonom izmamio je van gladnog g.Dantona. Šeće u blizini terenca i sramežljivo nas pogledava, ali još mu je uvijek neugodno upitati za komad mesa.
Pero mu mahne neka sjedne do nas, ali on se okrene na drugu stranu i šmugne iza grma, praveći se da ne primjećuje direktni poziv. U prvi mah pomislim da nas se sjetio s konferencije i začudi me njegova reakcija, a onda shvatim da pogledava Normana.
Organizator lova otrgne komad mesa i sočno ga zagrize.
"Još nije dovoljno pečeno", upozori ga Pero.
"Ne smeta", odvrati Norman. Osjetio je trodnevnu prazninu želuca koju treba što prije ispuniti.
"Još nisam vidjela ovako velike kuniće", prokomentira niža starica promatrajući Peru kako okreće četiri tanke grane s kunićima.
"To mora biti neka posebna šumska vrsta, preveliki su za domaće", složi se druga.
"Jednom kad sam bila sasvim mala..."
Norman ljutito izvadi mobitel, podesi jačinu impulsa i s užitkom stisne crveni smajlić u svojoj aplikaciji. Iz daljine se začuje se glasni krik. Starice se prenu. Norman ih oštro pogleda.
"Podučavati podređene na njihovim greškama, a učenja bazirati na sili razumijevanja, je velika tajna mnogih uspjeha", kaže.
Starice ušute istoga trena.
"Sada je pečeno", potvrdi Pero, iskida prvog kunića na komade pa ustane i pozove Juraja, Cloweinijca iz auta iza nas i njegovu ženu Uršku s bebom.
Cloweinijski par zahvalno prihvati hranu. Pokušam bebi uvaliti komadić kunića, ali smotuljak s djevojčicom nije zainteresiran. Mirno spava i sanja kako će ubrzo slasno žvakati umorne sise izgladnjele mame.
Juraj pojede nekoliko zalogaja pa ostavi Urški i svoj dio.
"Neka netko pozove Otočana i njegovu babetinu", kaže Pero.
"Ja ću", ponudi se gospodin iz kampera koji je prije večere donio oveće kanistre za vodu.
Prije nego li dotični ustane, sarmaruša izađe iz vozila, zalupi glasno vratima pa brzim korakom priđe žbunju u kojem se skriva g.Danton.
"Upravo sam otišla pješice natrag u Ljubljanu. Nesposobni jadniče, maleni slabiću... Ništa ne radiš kako treba. Srami se, gladujem otkako sam pojela sve sarme. Znaš li ti zašto je netko rođen kao muško? Jesi li ti uopće muškarac?" zaviče tako da je svi možemo dobro čuti.
Otočanin je javno osramoćen. Zaprepašteno promatra svoju bradašku družicu koja još jednom zareži pa se, ne čekajući ikakav odgovor, bijesno okrene i ostavi ga u nevjerici. Sarmaruša ne može shvatiti koliko je napora uložio kako bi odbacio svoje kulturne norme i prikupio hrabrosti za pokušati prići i donijeti joj komad divljači.
Norman baci oglodanu kost i pogleda starice koje zahvalno žvaču. Nije zaboravio neuspjeh s dućanom pa ih pošalje dovući vodu iz potoka kojega su jučer pronašle. Obje prestanu jesti i uzmu kanistre.
Priđem Otočanu.
"G. Danton, sjećam vas se s konferencije Tajnih Organizacija."
"Zamijenili ste me s nekim", tužno će on.
"Ovaj događaj nije bitan, ne uzimajte to osobno."
"Ne znam o čemu govorite", nervozno će on.
"Sjednite s nama do vatre, ugrijat će vas."
"Hvala vam."
Zna tko sam i zna da znam tko je on, ali ne želi priznati. Čudno.