Slijećem na krov zgrade u kojoj se održava konferencija. Oblačim košulju i sako. Silazim, ulazim na kat, prolazim hodnicima bijelih zidova osvijetljenih stropnim svjetlima. Tražim dizalo. Na obje strane hodnika ljudi sjede i stoje čekajući na red. U susret mi prilaze dvije medicinske sestre u plavim kutama. Postariji doktor izlazi iz prostorije na desnoj strani hodnika i ulazi u drugu na lijevoj. Mladić gura pokretna nosila prema dizalu.
Ovo nije kongresni centar, ovo je bolnica.
Prolazim pored mladića, na kraju hodnika skrećem desno, ulazim u dizalo smjerom prizemlja. Nešto me tjera da izađem na drugom katu. Na odjelu intenzivne njege ulazim u bolničku sobu koja mi posebno privlači pažnju.
Ispred mene nalazi se krevet u kojem ležim žicama spojen na aparate. Lice mi je opušteno, prilično blijedo, ali izraz na njemu je zadovoljan. U žilu mi je utaknuta infuzija. Vjerojatno me hrane.
Ulazim u tijelo i otvaram oči. Prostorija je veća iz ležeće perspektive.
Magija me vraća natrag, zatvorila je odvojenu stvarnost.
Monitori zazuje i zapište. Za nekoliko trenutaka dvije medicinske sestre ulaze u prostoriju.
"Nepoznati nam se probudio", kaže mlađa.
"Zovi doktora", kaže glavna sestra.
Nije dobro.
Prihvatio sam odvojenu stvarnost usred grada bez podignute Magije zaštite. Netko me je pronašao i pozvao hitnu, vjerujući da me spašava. U bolnici su konstatirali nešto nalik komi i spojili me na monitore i umjetnu ishranu.
Sada bi ovim dragim ljudima trebalo objasniti situaciju i uvjeriti ih da je njihova pomoć zapravo bila beskorisna. Ali, oni su uvjereni da održavaju život nesvjesnog pacijenta, i kada bih im rekao da se radi o dubokom magijskom transu i da sam upravo na odlasku iz bolnice, vjerojatno bi me u svom entuzijazmu zavezali za krevet.
Zatvorim oči i utonem u slično stanje kao maloprije. Monitori se umire.
"Izgledalo je kao da se probudio", objasni glavna sestra doktoru.
Doktor namršteno pogleda monitore.
"Stanje pacijenta nije promijenjeno", konstatira on i upitno je pogleda.
"Svi su parametri pokazivali da je budan", uporna je ona. Druga sestra potvrdno kimne glavom.
"Događa se", kaže doktor, pogleda me i izađe.
Glavna sestra namjesti kotačić na infuziji, pa izađu i njih dvije.
Treba pobjeći što prije.
Dok sam u odvojenoj stvarnosti tražio odgovore, u ovoj se tijelo punilo Energijom. Magija u meni sada je potpuna i jaka, vrtlozi su puni. Izlazim iz tijela koristeći je, isključujem monitore, vraćam se, i normaliziram tjelesne funkcije. Otvaram oči, pažljivo izvlačim braunilu iz žile, skidam sa sebe sve žice pa ih položim preko monitora. Odjeću pronalazim u ormaru do kreveta. Mobitel je prazan. Dokumente sam ostavio u hotelu, nemaju pojma tko sam.
Tijelo je uležano i nerado pokreće mišiće dok hodam prema kongresnom centru. Prohladno je, odijelo i košulja nisu dovoljni. Datum na novinama kaže da sam ležao točno četrdeset dana. Dva su sata popodne, kasna jesen preuzela je London.
Danas je posljednji dan maratonske konferencije.
Post je objavljen 28.04.2016. u 13:11 sati.