Zagrebački dekameron

novele o životu i njegovim strastima

Bilješka autora



Zagrebački dekameron zbirka je priča od novela lakih koje nepretenciozno troše vrijeme kao hobi jedne duše koja provodi večeri uz poeziju pera od tipki što kotrljaju riječi. Ako ste pismenost svoju uzdizati stali i razumijete se u zadovoljstva razna, podarite si trud i pročitajte ovaj proslov od riječi ter odlučite vrijedi li vam virit' kroz ključanicu ili otvorit' škrinjicu u koj' blago se krije.

Proslov od zrna bibera

Postoji li svaka sličnost sa likovima i prilikama raznim u koje vas život dovede te je li ona namjerna ili slučajna, to zaključite sami. Želite li iz bilo kojeg razloga autora pohodit' kliknite na spojku preko koje se sa autorom brzo opći:

mail search:
bocacciozg@yahoo.com





Priče sa zapadne strane



Tematska svaštara od niske priča, crtica i novela koje meštar Bocaccio ispriča i odasvud ih skupi u kolekciju zbirke kao spomen na ljudski um koj' istovremeno veleban je al' ponekad i glup jest a sve to bez pretenzije da konačnu pouku smjerniku on dade.

© Bez velikih riječi ...

© Priče iz Bečke šume ...
© Violini s ljubavlju ...
© Najveća moguća cijena ...

© Piratice s Kariba ...
© Stockholmske vertikale i paralele ...
© Galebovi u slici i riječi ...
© Pit i to je Amerika ...

© From Moscow with love ...
© Space oddity - part 1 ...
© Space oddity - part 2 ...
© Born to be Wild ...
© Meeting with the Boss ...
© Corridrs of Time (Newgrange)...
© Irske razglednice ...
© Paris latinos ...
© Belfast 55 ...
© Proud to be Scotch ...
© Legenda o Sretnom Princu na dvoru Kralja Artura ...

© Kad muškarci kuhaju ...
© Zagrebačke priče: Posljednji fijaker ...
© Čuvar Irske u zimskom razdoblju ...

© Heidelberg - Stars on 45 ...
© Gastronaut - Stars on 45 ...
© Moja Domovina u slučajno nabacanim fotografijama s voznim redom ...
© Gastronautika u pregršt fotografija ...
© Chicago - my kind of town ...
© Bocaccio u Africi ...
© Ukratko iz Nairobija ...
© Advent u Nairobiju ...

© Prvi mačići se red blogere bacaju ...
© Sve što ste željeli znati o safariju, a niste se usudili pitati ...
© Sva čuda svijeta ...
© Cheri Cheri Lady ...
© Taman za Meštra Bocaccia ...
© Geiles Leben ...
© Nebo ...
© Sreća ...

(nastavlja se ...)




Copyright © by Bocaccio, Zagreb




Što muškarci žele



Jedna tematska niska priča, crtica i novela koje meštar Bocaccio ispriča i odasvud ih skupi u kolekciju zbirke bez pretenzije da nešto posebno pametno on veli već samo da vas razveseli.

© Vožnja je strast

© Pet razloga zašto se šveđanke ne boje zime ...
© Švedski brendovi u slici i riječi ...
© Coolest things in the world

© Ja się boję sama spać
© I mi konja za trku imamo
© Born to be wild u 17 slika

(nastavlja se ...)


Copyright © by Bocaccio, Zagreb




Basne za velike i male



Niska basni raznih koja poduči, zabavi i k tomu jošte na načine razne korisna bude biti može jer napuni i izdovolji i trbuh i tijelo i um ljudski raznim radnjama zadovolji. I sve to baš onako kako na životinjskoj farmi priliči i na njoj treba biti a koje se pametan čovjek ponekad razložno valja kloniti.

© Večernja škola
© Tata ti me voliš
© Božićne priče za velike i male
© To Be or Not To Be
© IzPonova (Orlići opet lete)
© Božićna priča
© Ljubitelji životinja u policijskoj stanici 666
© Ljevica i desnica u vrijeme adventa ...
(možda će se nastaviti)

Copyright © by Bocaccio, Zagreb


Balduccijev brevijar



Sve što ste željeli znati

Victor i njegova družba
Majstor Martin i Margarita
Alexov svijet ljepotica
Daniel bez Daniele
Objašnjenja nisu potrebna
Occupazione: Fotografo
Svaka slika priča priču
Vizualnost jedne Marine
Stav jednog fotografa
Sveto ime Thomas
Srebro je zlato
Let's paint together

Što reći o legendi?

Ljepotice Madamme Olge
Kako to rade drugi


Znate li zašto proroci uvijek umiru mladi? Ein Erinnerung an die Beste der Besten: Thomas Karner, ein Fotograf aus Wien, tompho.to

Edited by Bocaccio, Zagreb


nedjelja, 09.04.2017.

Priča o sedam zečića



Mati zečica i otac zec imali sedmero malih zečića. Ali ne znadoše koji bi od njih mogao biti pravi uskršnji zec. Zato uzmu oni košaru preunu šarenih uskršnjih jaja i pozovu djecu.
“Tko je od vas pravi uskršni zec?“ veli otac.
Zečići se tad međusobno pogledaše na što.
“Zadatak vam je donjeti ova jaja djeci, pa tko to obavi, taj je pravi uskršnji zec“ zaključi majka.

Prvi pristupi najstariji zec, Dugouško. Uzme zlatno jaje pa s njim potrči kroz šumu, preko proplanka. Prepliva on i malo jezero koje se nalazilo na putu. Zatim ponovo na livadu, pa sve do dvorišne ograde kuće u kojoj su stanovala djeca koja su u vrtu za zeku već pripremila gnijezdo. Uzme Dugouško jaki zalet i skokom preskoči ogradu, ali ... Jao! Nije dobro ocijenio, zalet bi prevelik, on skočio prejako skočio, pa jaje pri doskoku udari u zemlju i razbije se.
Žalostan i pokunjen vrati se kući neobavljena posla, jer on nije pravi uskršnji zec.

Potom dođe red na drugog zečića, Vrtirepa. Uzme on srebrno jaje, pa potrči s njim kroz šumu no, kad stigne u šumu, začuje s grane Vranu:
“Što to nosiš zeko? Pokaži mi!“ veli mu Vrana.
“Nosim jaje za djecu. Zar ne znaš, dolazi Uskrs?“ odloži jaje zec i odgovori Vrani.
No, taman što odloži jaje, Vrana zgrabi jaje i s njim odleti. Ni on nije pravi uskršnjii zec.

Zatim dođe red na trećeg zeca, Sladibrka. Uzme on čokoladno jaje, pa s njim hopla kroz šumu! A kad tamo, na samom rubu šume nadomak proplanku, dočeka ga Vjeverica:
“Što nosiš zeko?“ upita Vjerevica.
“Čokoladno jaje za djecu!“ veselo odgovori zečić.
“Mmmm …“ reče vjeverica “Daj mi malo, samo da liznem, molim te!“ zamoli ga Vjeverica.
I tako, nagovori ona zeca, pa lizne ona, zatim lizne zeko, potom opet lizne ona, pa lizne zeko i u tili čas nesta čokoladnog jajeta. A kad se vrati kući, ljutiti mu otac počupa brkove umrljane od čokolade:
“Ni ti nisi pravi uskršnji zec!“

Četvrti zečić zvao se Šaro. Uzme Šaro šareno jaje, pa s njim kroz šumu. Dođe do ruba šume, preko proplanka sve do jezera i popne se na brvno da s njim prepliva jezero. No dok je plivao, zagleda se u svoju sliku što bi na mirnoj površini jezera. I tada se dogodi. Buć! Jaje padne u vodu. Ni on nije pravi uskršnji zec.

Peti zeko, Meka Šapa, uzme plavo jaje, pa s njim kroz šumu. Stigne do njenog ruba i prijeđe proplanak. Zatim stigne do jezera i prepliva jezero. Tek što stigne na drugu obalu sretne ga Lisica.
“Kome to nosiš zeko?“ upita Lisica.
“Djeci nosim uskršnje jaje! odgovori zečić.
“Daj mi ga malo, pa da ga pokažem svojoj djeci.“ zamoli ga Lisica.
Lisičići se stadoše igrati s jajem kao s loptom no ... Jednom jaje promaši, padne na kamen i razbije se. Ni Meka Šapa nije pravi uskršnji zec.

Predzadnji zečić, Kratkorepić, uzme žuto jaje, pa potrči s njim kroz šumu i preko proplanka. Prepliva jezero, te stigne na drugu obalu. Krene livadom prema kući gdje su stanovala djeca kadli ... Susretne drugog zeca. On ga pozove da se s njim poigra, ali sred igre najednom nestade zeca, a od jajeta ni traga ni glasa. Pa tako ni Kratkorepić nije pravi uskršnji zec.

Sedmi, najmlađi, zvao se Bijelko. On uzme crveno jaje, pa s njim kroz šumu. U šumi naleti na Vranu.
“Kud ćeš zeko?“ zapita Vrana.
“Nosim jaje djeci za Uskrs!“ odgovori zeko, ne zaustavljajući se.
Na izlasku iz šume dočeka ga Vjeverica i htjede se poigrati s njim. No zeko odgovori kako se žuri odnijeti jaje djeci za Uskrs. Sretno stigne do obale jezera. Stane na brvno i prepliva jezero. Kad dođe na drugu obalu, dočeka ga Lisica i htjede ga pozvati da pokaže jaje njenim lisičićima. Ali zeko joj se ispriča i reče kako žuri djeci da im odnese uskršnje jaje. Trčeći dalje sretne još jednog zeca, a kad ga ovaj pozove na igru, Bijelko mu odgovori:
“Nije sada vrijeme za igru. Žurim djeci! Nosim im jaje za Uskrs.“ i odskakuće dalje.
Ubrzo potom stigne do ograde one kuće u kojoj su stanovala djeca. Djeca su u vrtu već pripremila gnijezdo za uskršnjeg zeca. Bijelko uzme zalet, ni prevelik, ni premalen i preskoči ogradu baš kako treba i u vrtu nađe gnijezdo što ga djeca za njega pripremiše, te u njemu ostavi crveno uskršnje jaje.

I baš kao u ovoj, vjerujem, nekima poznatoj dječjoj priču, želim vam Sretan Uskrs. Jer, nakon zime uvijek proljeće dolazi, a život se ponovo budi i buja, te ... Nastavlja svoj tijek. Time ukazuje kako na kraju, bez obzira na sve nedaće, pogreške možda, uvijek postoji put i način kako ostvariti cilj, kako prigrliti sreću. Uči nas to i Gospodin koji posla Sina svog da ukaže na pravi put, bez obzira na sve zamke koje skovane budnu baš zato da u njima mudrost i pouka se nađe. Sretan Uskrs!

Bilježim se sa štovanjem,
Bocaccio





Oznake: Zagrebački dekameron

09.04.2017. u 08:02 • Ostavi komentar (35)Troši toner#

srijeda, 28.12.2016.

Sreća



Roditelji se trude djecu naučiti mnogim stvarima. Pri tome se trude osigurati im sredstva kako bi te stvari lakše naučili. Svaki roditelj želi da njegovo dijete bude ambiciozno, obrazovano, uspješno, međutim … jesmo li ih naučili onom najbitnijem, a to je … da budu sretni?



Bio jednom jedan mudrac. Putovao je. Promatrao je svijet, zavirivao u nebo, gledao u sunce i u zvijezde, bio je opčaran bojama. Promatrao je on i ljude i njihove običaje. Otvoreno je gledao njihove vrline, ali i njihove mane. Nije ih osuđivao iako su oni, katkad više, a katkad manje, osuđivali njega. Jer gledao je on njihovu snagu, ali jednako tako gledao je on njihove slabosti.

I tako, jednom, dok je hodao ugleda čovjeka. Čovjek je na leđima nosio neki velik teret. Na licu mu se je vidjelo kako se muči. Oblijevao ga je znoj, a pod teškim teretom podrhtavale su mu noge. Bio je sav uspuhan.
“Zašto sam sebe osuđuješ na tako težak rad i stradanje?” upita znatiželjni mudrac.
“Mučim se kako bi moja djeca i unuci bili sretni.” Odgovori mu čovjek i nastavi:
“Moj je pradjed sebe osudio na težak život i rad za dobro mog djeda. Moj djed je to učinio za mog oca, moj tac za mene. A ja ću se pomučiti zbog sreće svoje djece.”
“I … je li netko u tvojoj porodici bio sretan?” zapita mudrac.
“Kad promislim, … zapravo … do sada nije.” Zamišljeno odgovori čovjek prethodno spustivši teret na zemlju “Da do sada nije, ali računam kako će moja djeca ili najkasnije moji unuci ipak biti sretni.” gotovo kao sanjar odgovori čovjek.
“Na žalost, nepismen čovjek ne može naučiti čitati, kao što krtica ne odgaja orla.” uzdahne mudrac, a čovjek ga pogleda.
“Kako to misliš?” zapita ga.
A mudrac mu odgovori:
“Prvo moraš ti sam naučiti biti sretan i tek ćeš tada sreći moći učiti svoju djecu. I to će im biti najdragocjeniji poklon i nasljeđe koje si im dao.”




Želeći pružiti svojoj obitelji neki čovjek je puno radio. A kako je bio i marljiv i sposoban, tako se uspinjao na ljestvici uspješnosti. I što se više uspinjao, to je radio sve više i više iako, budimo iskreni, sve je više zarađivao i sve je više imao iako je, istini za volju, i sve više trošio.

Jedne večeri, kad se je vratio kući, umoran i nervozan, nađe on svog petogodišnjeg sina kako ga čeka na vratima.
“Tata, tata, smijem li te nešto pitati?” upita sin.
“Da, naravno. Samo pitaj. Reci, što je?” odgovori mu otac.
“Tata, tata, koliko zarađuješ na sat?” nastavi sin.
“Sine, to se tebe ne tiče. Zašto me to pitaš?” začuđeno mu odgovori otac.
“Tata, tata, samo želim znati. Molim te, tata, reci mi koliko zarađuješ na sat?” bi uporan sin.
“Pa dobro …” zamisli se otac “… da li da mu kažem ili ne, ma reći ću mu. Nikada ga nisam lagao”.
“Sine, zarađujem 100 eura na sat. Eto sine, toliko zarađujem.” odgovori otac.
“Oh!” uzdahne sin i tužno spusti glavu.
“Tata, tata, možeš li mi posuditi 50 eura?” odjednom ga zapita sin “Tata, molim te!” usklikne.
Otac je bio razočaran, ali pomalo i ljut.
“Ako je jedini razlog zašto si me pitao koliko zarađujem taj da ti posudim 50 eura da si možeš kupiti neku igračku ili sličnu besmislicu, tada se, sine moj, moraš dobro zamisliti, jer imaš sve. Sve sam ti priuštio. A sad se okreni ii di u svoju sobu razmisliti zašto si tako sebičan. Ja ne radim svaki dan za takve dječje ludorije!” odgovori otac.
Dječak ga samo pogleda, pogne glavu i ode u svoju sobu. I za sobom zatvori vrata.

Nakon što je večerao, otac se otputi u dnevni boravak i sjedne. Gledao je televiziju, ali su mu se po glavi stalno vrtjele misli razgovora sa sinom.
“Mužiću, što te to muči?” pitala ge je supruga.
“Ma znaš, ono pitanje našeg sina. Kako li se samo usuđuje postavljati takva pitanja. Zanima ga samo novac.” odgovori.
“Ne znam, nisam sigurna u to, jer to do sada nisam primijetila. Možda bi bilo bolje da odeš s njime razgovarati, pa da raščistite tu stvar.” Osmjehne mu se supruga.
“Hmmm …” zamisli se otac “ možda imaš pravo. Možda mu je tih 50 eura zaista trebalo za nešto. Stvarno, nikad ne pita za novac. Idem do njega.” reče ustavši.
Otac pokuca na vrata:
“Je li slobodno?” upita.
S druge strane čula se tišina.
Otac polako otvori vrata.
“Sine, jesi li zaspao?” tiho upita.
“Nisam, tata, nisam zaspao. Budan sam.” odgovori sin.
“Eto sine, razmišljao sam o onom tvom pitanju. Imao sam težak dan i iskalio sam se na tebi. Evo ti 50 eura koje si tražio.” reče otac i pruži mu novčanicu.
Dječak se na to uspravi. Smješkao se.
“O, tata, hvala ti tata.” usklikne i posegne pod jastuk ispod koga izvuče snop novčanica.
Otac ostade zapanjen, jer sin je brojio novac. A kad ga izbroji, okrene se ocu, pruži mu snop novčanica pa ga upita:
“Tata, mogu li sutra kupiti sat tvog vremena? Molim te, dođi sutra ranije kući. Želim večerati s tobom.“




Kad nas više ne bude, oni za koje radimo uvijek će nas lako zamijeniti. Bez obzira koliko smo marljivi, sposobni i kakve rezultate iza sebe imamo. Ali naša obitelj i iskreni prijatelji, oni koji ostaju iza nas, njima ćemo nedostajati čitav život. Zato vam u Novoj Godini želim puno vremena koje ćete posvetiti svojim najmilijima i svojim prijateljima. Oni su sve što u životu trebamo.

Bilježim se sa štovanjem,
Bocaccio



Oznake: Zagrebački dekameron

28.12.2016. u 22:55 • Ostavi komentar (30)Troši toner#

srijeda, 21.12.2016.

Nebo



“Nacrtaj mi Božić.” rekoh joj.
Dugo je sjedila. Zamišljena. Nad papirom. S olovkom u ruci. I napokon se odlučila. Pri dnu lista povukla je crtu od jednog do drugog kraja, a onda se dugo i upitno zagleda u mene.
Nisam znao što reći, pa je tek tak, upitam:
“S koje strane to treba gledati?”

Ona odmakne olovku od usta i privuče papir bliže meni.
“Ovako je bilo prije Božića. Nebo je veliko, a zemlja mala.” reče tiho.
Potom okrene list i crta koju je povukla pri dnu, nađe se pri vrhu papira.
“A ovo je poslije Božića. Nebo i zemlja su narasli. Nacrtala sam zemlju, ali je od neba ostalo samo ovo malo.” govorila mi je pokazujući na prostor od crte do dna okrenutog ruba papira.
“A sada je nebo svuda okolo.“ reče mi zaokruživši rukom uokolo lista.

Gledala me je. Zabrinuto. Kao da se pita razumijem li je uopće?
“Hajde, idemo gledati bor, pa ćemo poslije pričati što smo vidjeli.” izgovori i obujmi me svojim ručicama.

Te večeri sam među granama i svjetlima Božićne jelke vidio sve lijepo. I siguran sam da nije bilo nje, ne bi to vidio.





Oznake: Zagrebački dekameron

21.12.2016. u 12:22 • Ostavi komentar (22)Troši toner#

ponedjeljak, 12.09.2016.

Geiles Leben ...




Ove godine indijanci dolaze na svoje. Naravno, radi se o ljetu koje nikako da prijeđe u jesen već traje li ga traje. U nije tako samo u Domovini, već i izvan nje. Toliko o klimatskim promjenama.

Konstanz je ugodan i miran, gotovo dosadan gradić na samom jugu Njemačke. Smješten na granici sa Švicarskom s dobrim položajem na jezeru Bodensee što mu osigurava neku vrstu njemačke turističke atrakcije. Jezero je prilično, pa za lijepih sunčanih dana, kakvih ovdje sad ima u izobilju, dobivate osjećaj skoro kao da ste na moru. To vrijedi pogotovo ako vozeći se od Münchena koristite trajektnu vezu sa Meersburghom čime vremenski značajno skraćujete putovanje.

Jednu od zanimljivosti čitavog ovog područja ćete prepoznati na jednoj od fotografija. Pogađate, radi se o Zeppelinu, jer ... Graaf Ferdinand von Zeppelin je upravo ovdje živio kad je udovici Davida Schwarza, hrvata židovskog podrijetla (recimo kao vaš omiljeni pisac hrvatska) ponudio 15 tisuća maraka za otkup patenta njenog netom umrlog supruga koji je u Zagrebu daleke 1890 napravio nacrte i prvi prototip, ali ... čitava priča bila je pomalo tužna, pa na kraju, poslije njegove nesretne smrti, njegova udovica prodaje nacrte njemačkom grofu iz Baden-Württemberga. Čitava priča, koga zanima, može se naći ovdje.

Mogao bi ovdje još puno, ali znam da vi čitate malo pa neću. Samo ću vas pozdraviti uz niz ugodnih fotografija i pjesmu Geiles Leben (s preko 70 milijuna klikova na YouTube-u), sastava Glasperlenspiel koji potiče iz ovih krajeva.

Ich wünsch' ihn noch 'n geiles Leben
Mit knallharten Champagnerfeten
Mit Fame, viel Geld, dicken Villen und Sonnenbrillen,
Meštar Bocaccio
















































Oznake: Zagrebački dekameron

12.09.2016. u 20:33 • Ostavi komentar (9)Troši toner#

subota, 05.03.2016.

Cheri Cheri Lady ...


Holliday - Lake Nakuru & Lake Naivasha, Kenya, January-February 2016 from Giovanni Bocaccio on Vimeo.



Polako ulazim u četvrti mjesec zanimljivog poslovnog i civilizacijskog iskustva koje zbog okruženja s, nama Europljanima, zanimljivim lokacijama predstavlja nadomjestak avanturi. U svijetu u kom živimo avanture su ugrožena vrsta, sve ih je manje, izumiru. Project manager, Kenijac John, uvijek razvuče veliki osmijeh kada otvoreno pred auditorijem ispalim kako je Immarisha uzbudljiv, pionirski projekt povijesnih okvira u čitavoj Istočnoj Africi, a za mene neka vrsta SAP Safari projekta. Njegova pomoćnica Anne, ljepuškasta i simpatična mlada Kenijka na sve to veli: “Bocaccio, ti si u srcu Kenijac.” što, unatoč različitim civilizacijskim korijenima pridonosi izvrsnoj komunikaciji i odnosima.




Višemjesečni boravak u Keniji, s povremenim intermecima u Domovini, pridonio je, zbog afričkih kolegica i kolega koji potiču ne samo iz Kenije već i iz Nigerije, Zimbabwea i Južne Afrike, zanimljivom kulturološkom upoznavanju reprezentanata Afrike južno od Sahare. Predio je to koji se ne može ni zamisliti, a kamoli razviti iz perspektive Europskih tipkovnica koje, iako to nisu, same sebe smatraju multikulturalnim članovima svjetske zajednice, jer ... To treba doživjeti, a ponekad, suočen sa specifičnim izazovima i preživjeti.
Prosječni turist primjećuje i doživljava razlike. Kulturološko-civilizacijske razlike mu mogu biti zanimljive, prihvatljive Ili neprihvatljive, ali za istinski doživljaj, preživljavanje u potpuno različitim okolnostima i njihovo shvaćanje, treba ih prije svega potpuno konzumirati. A to se može samo i isključivo boravkom na licu mjesta što omogućuje non-resident business visa.








Od svih tih iskustava za šire pučanstvo (i ne samo) blog zajednice svakako su najzanimljivija gastronomska iskustva, njihovo doživljavanje i preživljavanje. Ne biste vjerovali, ali nakon različitih iskustava, u centru 4,5 milijunskog Nairobija, zapravo je samo jedno mjesto gdje sigurno nakon podnevnog business luncha nećete trebati pomoć Linex tableta. Ono se zove Nairobi Java House i nalazi u samom centru, nedaleko od Hiltona. Drugo mjesto namjernika koji u okolini Nairobija traži gastronomsko-kulturološki doživljaj su svakako Kareen Blixen Gardes, tik uz Kareen Blixen Museum i Hemmingways Inn hotel.





Preostala pozitivna lokalno-gastronomska iskustva karakteristična su, osim za Safari i za jednostavni afrički ručak u tvornicama Klijenta koje zbog prirode posla obilazim. A kako ne bi ispao skroman, na ovom mjestu moram se pohvaliti boravcima i gastronomskim užitcima temeljenim na izvornoj afričkoj kuhinji u dva elitna Lodge-a: Sagana Gateways Resort i Aberdare Country Club, od kojih je drugi čuven po tome što je u njemu Engleska princeza provevši noć u apartmanu paviljona na drugom katu, ujutro sišla niz stubište i prošla pored Bocacciovog apartmana u prizemlju kao Engleska kraljica Elizabeta II, dužnost koju obnaša još i danas.




Poznato kao tradicionalno stanište vodenkonja, Lake Naivasha posebna je priča. Dva jezera, veliko slatko, a malo slano, u posljednje vrijeme postaju utočišta mnogobrojnih vrsta ptica koje ovdje sele s obližnjeg Nakurua. Zbog specifičnog položaja unutar Great Rift Valley, Lake Naivasha je bilo tradicionalno područje gdje su doseljavali Britanci i ostali Europljani. Kupovali su zemlju, okrupnjavali posjede i počeli su se baviti poljoprivredom, cvjećarstvom. S vremenom ih je većina otišla, ali tradicija cvjećarstva je ostala. Pa je tako u današnje vrijeme ovo područje koje čitavu Europu snabdijeva cvijećem. Jeste li znali kako 90% cvijeća koje potječe iz “Nizozemske” zapravo dolazi odavde? Pa tako na kraju atraktivan položaj, blizina dvaju rezervata (Lake Nakuru i Hells Gate), cvjećarski business, dobre komunikacije s Nairobijem i Lake Naivasha u današnje vrijeme postaje neke vrste vikend turističkog centra gdje uz obale jezera bogati Kenijci i Europljani rade i kupuju vile, a turistički resorti posjeduju svoje vlastite ZOO parkove.













Mogao bi još puno toga pisati, ali znam da nemate ni vremena niti želje čitati. Zato neću. Uz fotografije priložene su i dvije filmske produkcije snimljene na dvije svjetski čuvene lokacije: Lake Nakuru i Lake Naivasha. Iako se na Lake Nakuru ponekad može vidjeti raritet u obliku preostalih malobrojnih flaminga koji su u posljednje dvije godine (porast vodostaja u Nakuru za posljedicu ima gubitak saliniteta od koga te jedinstvene ptice poprimaju čuvenu ružičastu boju) počeli mijenjati staništa, lokacija je i nadalje poznata po bijelim nosorozima. Njima je ionako teško prići bliže, jer nosorozi imaju izuzetno osjetljiv sluh, a čak i kad bi mogli, ispred vas i njih postavljaju se naoružani rendžeri, jer … Kao što (vjerojatno) znate, bijeli nosorog je jedna od najugroženijih životinjskih vrsta na svijetu. No kako je Bocaccio čudotvorac, ipak će vam u jednom od videa pred očima zaplesati bijeli nosorozi, dok ćete u drugom dodatno vidjeti i snimke flaminga. Uz mnoštvo pelikana, marabua, čaplji, gnjuraca, orlova i ostalih ptica, praznik za oči i uši će vam prirediti vodenkonji i lavovi. Lavovi su snimljeni u predvečerje lova čemu svjedoče video snimke pripreme lova. Lukave zvijeri odlučile su slijediti zalutalog odraslog bivola do krda kako bi doručkovali ili ručali mladunce. Zbog toga su Simon, privatni safari vodič i Bocaccio sljedećeg jutra ustali još za mraka kako bi video kamerom ovjekovječiti krvoločne aktivnosti ali .... Kako se to ponekad događa, lovci su se pretvorili u lovine. Umjesto da četiri lava: dva mužjaka (brata) i dvije ženke love i ulove nekog bivola, agresivni bivoli su ih napadali i progonili štiteći mlade. A lavovi su, štiteći vlastita autorska prava od doživljene sramote Bocacciu zabranili objavu tih, po njih, sramotnih snimki.

Toliko za ovaj put iz Nairobija,
Meštar Bocaccio



Lake Nakuru, Kenya, 6-7 February 2016 from Giovanni Bocaccio on Vimeo.




Oznake: Zagrebački dekameron

05.03.2016. u 22:32 • Ostavi komentar (32)Troši toner#

petak, 19.02.2016.

Sva čuda svijeta




Amboseli, Kenya, January 2016 from Giovanni Bocaccio on Vimeo.



Kad je svojedobno davne 1936e Ernest objavio kratku novelu o Snjegovima Kilimandžara nije ni sanjao kako je zapravo njome ostavio književnu posvetu jednom od najmisterioznijih i najljepših svjetskih čuda koje čovjek uopće može doživjeti. No prevarili biste se, to nije posveta veličanstvenoj Afričkoj planini podno koje u Amboseliju intenzivno proživljavate svoj safari, već je to posveta najveličanstvenijoj kopnenoj životinji na Kugli Zemaljskoj, njegovom veličanstvu Slonu.




Karen Blixen Museum


Hemingway je bio strastveni lovac i često je putovao u Britansku Istočnu Afriku. Pa tako još i danas u Nairobiju, u neposrednoj blizini Karen Blixen muzeja, nekoć posjeda čuvene danske spisateljice koja je svoj prozni ciklus posvetila Africi, djeluje (ekskluzivni) hotel u kome je čuveni pisac odsjedao pred i po dolasku iz Amboselija, danas nacionalnog parka, a gdje je (i ne samo) on nekoć lovio lavove i slonove.





U čemu je tajna da u ranu zoru svakog dana tisuće slonova iz staništa podno Mount Kilimanjaro-a u krdima kreće prema obližnjim močvarama Amboselija gdje dan provode u druženju i prehranjivanju, da bi se pred veče počeli sakupljati u krda iz kojih potom porodica po porodica ponovo kreću u svoja noćna staništa? Osim praktičnih razloga, tajna je možda i u tome da kad ste u Amboseliju jednostavno ne možete, a ne skrenuti svako toliko pogled prema Planini, kako je zove i ne samo lokalno stanovništvo. Pogled je to od koga zastaje dah, baš kao i od dnevne seobe krda tisuća slonova koji jednako tako, baš kao i vi promatraju i uživaju o pogledu na Planinu sa snježnom kapom na vrhu.




Nekad su na ovim prostorima na slonove vrebali lovci s puškama dok danas na njih vrebaju turisti s video kamerama i fotoaparatima. Okupljanje i prolazak slonova traje satima tako da treba imati iskusnog vodiča, ali i sreće kako bi pronašli najbolje pozicije s kojih ćete ovjekovječiti nezaboravne utiske i doživjeti duhovno i mentalno sjedinjenje s Prirodom. Jednako, ponekad treba imati i hrabrosti te ostati miran, jer ... Kad na vas direktno krene krdo slonova može se dogoditi svašta. Pa je tako, vjerovali ili ne, Meštar Bocaccio morao umirivati svog privatnog vodiča da ne miče vozilo (čitaj: bježi) u trenutku kad je na nas krenulo krdo slonova. Pa su tako naša mirnoća i otvorena duša slonove usmjerili da samo prođu pokraj nas, a što je ovjekovječeno u prvoj “seobi” zabilježenoj na filmu.
Svakodnevna seoba tisuća slonova nedvojbeno je jedno od čuda ovoga Svijeta. Slonovi se kreću organizirano, u krdima i porodicama. Naprijed se nalaze izviđači nakon kojih, kad ovi dođu na sljedeću postaju okupljanja, porodica po porodica, kreće krdo. S lijeve strane (gledajući iz pravca u kom se kreću slonovi) glavnine u kojoj se nalaze ženke, mladi slonovi i bebe što se drže majci ispod skuta ide predvodnik krda kako bi s distance mogao nadzirati je li sve u redu i upozoravati turiste da paze, jer će ih inače pregaziti zajedno s vozilom. Na kraju iza krda-porodice ide “sakupljač” koji tjera zaostale pripadnike porodice da slijede glavninu. A za to vrijeme, stopu u stopu krda slonova slonove prate i jata ptica (čaplje govedarice) koje se hrane kukcima što ih slonovi uskomešaju u svom hodu. Zanimljivost u toj čudnoj simbiozi je da su s vremenom ptice naučile koristiti slona kao prijevozno sredstvo. A koliko sve to utiče ne samo na turiste, već i na same slonove, možete vidjeti pri kraju filma o slonovima u kome je ovjekovječen mužjak predvodnik koji je u svemu tome doživio i seksualnu ekstazu, na žalost snimatelja bez konkretne slonovske akcije.




Vaš omiljeni pisac je u Amboseliju proveo vikend uključujući i nezaboravnu noć u kojoj su slonovi prilazili do same ograde Serena Lodge, bungalow hotela sred nacionalnog parka. Inače ograda je pod naponom što priječi pristup grabežljivcima, pa su tako s druge strane ostale gladne hijene koje u svom pohodu na plijen noću ispuštaju uistinu divlje i neobične krike, a što je bila inspiracija za uklopiti još ponešto filmskog materijala u kratku muzičku posvetu nazvanu “Fade To Gray. Kao i obično, ovo što ćete imati priliku vidjeti je samo mali dio snimljenih materijala (nakon svakog dana na safariju Bocaccio prazni 64GB flash memoriju svoje video aparature na eksterni USB disk). Zbog pitanja muzičkih prava i posebnih dozvola na koje treba čekati želi li se film staviti na YouTube, vaš omiljeni pisac filmove instalira na Vimeo. Pa ćete se tako svi koji ih pogledate uvjeriti kako Simple Minds i Visage nikada nisu dobili ljepše, primjerenije i veličanstvenije video posvete svojih možda najboljih uradaka, posvete od kojih zastaje dah. Snimci koje ćete vidjeti, a koje su vidjeli Bocacciovi kolege nikoga, ama baš nikoga nisu ostavili ravnodušnima.

Bilježim se sa štovanjem,
Meštar Bocacco



Fade To Grey, Amboseli, Kenya January 2016 from Giovanni Bocaccio on Vimeo.





Oznake: Zagrebački dekameron

19.02.2016. u 18:34 • Ostavi komentar (15)Troši toner#

petak, 29.01.2016.

Sve što ste željeli znati o safariju, a niste se usudili pitati



Dani teku svojim tokom. Preko tjedna posao, pa za zabavu (pre)ostaju vikendi. Kako Nairobi ne pruža bog zna kakve mogućnosti, vikend je pametno iskoristiti za posjetu nekom safari parku. A njih je u Keniji zaista mnogo. Problem obično nastupa zbog činjenice da je Kenija ogromna - rod krajnjeg juga pa do sjevera zračna udaljenost je otprilike kao od krajnjeg juga Peloponeza u Grčkoj pa do Beča u Austriji. Pa tako od Nairobija do nekog safari parka treba minimalno nekoliko sati vožnje što se na lokalnim cestama koje skreću prema tim zonama obično pretvara i u koji sat više.



Nairobi je prepun “agencija” koje se bave pružanjem safari usluga i koje s vremena na vrijeme na specijaliziranim Internet stranicama oglašavaju svoju ponudu. Kenija, kao i čitava Afrika, isprepletena je (plemenskom) povezanošću što se, kada se radi o državi, naziva korupcijom. Kod safari agencija se to naziva lobijem. Odlučite li se za najjeftiniju ponudu na kraju shvaćate kako usprkos oglašenim ponudama sve se one na kraju svedu na isto ako računate razinu usluge. Tako me je prošlogodišnji jednodnevni izlet u Nairobi Nacionalni park koštao gotovo kao dvodnevni u Masai Mari. Razlika je što sam u NNP imao privatnog vodiča dok sam na drugom bio u grupi. Poučen iskustvom za sljedeći u Amboseliju sam opet angažirao privatnog vodiča. To sam, naravno, dobro (pre)platio jer ... Želiš vidjeti nešto posebno, nešto što se ne viđa često. A to možeš jedino ako nisi u grupi ili ako je u njoj najviše dvoje troje sličnih afiniteta i u suradnji s vodičem na licu mjesta, prema situaciji radiš "ratni plan" što i kada (u koje vrijeme) vidjeti odnosno, snimiti. Zovite to kako hoćete, ali kao što bi se reklo: “Prilagodi se ili umri.”, pa ako si zadovoljan vodičem (ne agencijom jer ona te uvijek prevari), na kraju ture mu daj napojnicu. Možda ćeš sljedeći puta direktno koristiti njegove usluge, pogotovo jer imaš broj njegovog mobitela.



O Masai Mari ne treba trošiti previše slova. Na granici s Tanzanijom, rezervat predstavlja sam gornji vrh Serengetija. Od Nairobija je udaljen cca. do pet sati vožnje. Prva stanica na kojoj vas iskrcaju nalazi se na dijelu ceste što se s vrha litica koje okružuju dolinu Velikog Afričkog rasjeda (Great Rift Valley) spušta u nizinu. Prizor je dojmljiv, čak i kad vas agencija ne provoza dijelom gdje se stijene gotovo okomito strmoglavljuju u nekoliko stotina metara duboku dolinu.

Počevši od Naroka, ulazite u područje koje nastanjuju Masai. Masai žive podijeljeni između dvije susjedne države - Kenije i Tanzanije. Površine gotovo Slovenije, Serengeti je neusporedivo veći od Masai Mare. Ipak, razlika u doživljaju je što se Serengetiju životinje mogu promatrati isključivo s cesta dok im u Masai Mari prilazite u neposrednu blizinu. U oba slučaja nije uputno izlaziti iz vozila bez obzira na to što su životinje u Masai Mari navikle na posjetitelje. Kako bi pružili zaštitu i mogućnost dobrih snimki, safari vozila na krovu imaju podest koji se podižu čim krenete na zabavnu vožnju (game drive) jer … Ponekad se ipak dogodi da životinje iz raznoraznih razloga napadaju.




Amboseli se nalazi na samoj granici s Tanzanijom iz koje ga nadvisuje veličanstveni Kilimanjaro. Puno je manji od Masai Mare, ali je poseban zbog tisuća slonova i vodenkonja u jezeru i močvarama oko njega. Za nosoroge treba potegnuti do udaljenog Aberdarea, dok je Lake Nakuru poslastica za ljubitelje ptica (flamingosi, pelikani, ...) i vodenkonja.

Postoji zlatno pravilo što ponijeti kad idete na safari u Afriku: prvo cijepljenje, a potom opskrba lijekovima - aspirin, tablete protiv malarije, izosan za dezinfekciju vode (u Zagrebu se prodaje u prahu, apoteka preko puta Importanne galerije), linex tablete za želučane smetnje (dok se ne adaptirate na lokalnu hranu), sprej protiv komaraca (faktor 4). Zatim oprema - baterijska svjetiljka (uključujući rezervni paket baterija), čutura za vodu, metalna čaša, pribor za jelo, ručnik, pribor za osobnu higijenu, WC papir, vlažne maramice i dobar nož. Od odjeće: lagana trenirka, par majica ili laganih pamučnih košulja s kratkim rukavima, rezervne hlače, kišna kabanica, rezervno donje rublje i čarape. Visoke sportske (nepromočive) cipele i sandale su obavezne. Na safari nosite ruksak i samo ono što u njega stane dok ostatak opreme ostavljate u Nairobiju.



Na safariju se spava po kampovima. Bez obzira jesu li “luksuzni” ili “budget”, kampovi se obično nalaze na rubu parka. Ponekad ih se može naći usred parka, ali to se uvijek dodatno plaća, bez obzira na to što je komfor možda manji nego u onih izvan parka. Plaća se i ulazak u park: Masai Mara i Amboseli 80US$, Lake Nakuru 90 US$. Od deset uvečer do pola šest ujutro u kampu unutar parka obično je mrak - redukcija struje, ali ako ste u luxury kampu za skupo plaćene novce vam ipak ne mogu priuštiti redukciju struje. Tako recimo u Serena Lodge (Amboseli) za razliku od budget kampova u kojima samo slušati riku zvijeri (lavovi, hijene) i frktanje slonova, iste možete i vidjeti na granicama kampa koje su zaštićene žicom pod električnim naponom (prema parku su okrenuti reflektori koji osvjetljavaju prostor i samim time privlače životinje. Kako se u blizini nalaze životinje, ako ste voljni, u budget kampu se možete pridružiti Masajima koji noću uz vatru čuvaju straže. Uz njih su psi koji upozoravaju na blizinu predatora, a ako treba, pri ruci se ponekad nađe i vatreno oružje, ali u kampovima više kategorije. U svakom slučaju, ma koliko platili noćenje, ukoliko ste avanturističkog duha, doživljaj “divlje” Afrike noću će vam biti podjednako dobar i uzbudljiv. Baš kao da ste u savani. Zvukovi iz parka koji vas okružuje, apsolutni mrak koga razbija svjetlost što je baca plamen vatre i sjaj zvijezda na nebu. Lovačke i ine priče, sve u svemu, intenzitet utisaka i doživljaja.



Hrana na safariju obično je tipično afrička - kuhana i nešto je na što se lako navikavate, jer poslije nje nemate želučanih problema. Riža, grašak, mrkva, grah, krumpir, zelje, mukimo (pasirani krumpir sa zelenjem, na primjer sukuma wiki), zelje, pogača, špinat, afrička kokoš, afrička govedina … Sve kuhano s minimumom masnoće. Za desert voće - lubenica, mango, (zeleno-žuta, originalna) afrička naranča boje), (male) banane i štošta drugo. Voda je u paketu dok se bezalkoholno i alkoholno piće dodatno plaća. Ipak, bez obzira na sve to, vaš omiljeni pisac u ruksaku obično nosi malu bocu škotskog viskija (kupljenog u Nairobiju). Doručkuje se, ruča odnosno, večera u restoranu kampa gdje se i naručuje piće. Razlika između budget i luxury kampa je u tome na kojoj razini vas poslužuju i što je hrana ipak malo više prilagođena zapadnjačkom stilu, a nađe se ponešto i za vegetarijance i za azijate.. Za cjelodnevne vožnje po parku dobiva se “lunch package”, pa dodatni osobni pribor za jelo dobro dođe. U restoranu je dostupna i televizija. Imate li GPRS USB stik (Safaricom, Kenija) na Internetu ste s laptopom i bez struje, dok luxury kampovi imaju i slabašni Internet uglavnom upitne dostupnosti. Po potrebi u kampu punite baterije video kamere, foto aparata ili laptopa.



Glavne zabavne vožnje na kojima životinje ponekad možete vidjeti u akciji su one u cik zore ili pred sumrak. Vrijeme je to kada predatori izlaze u lov pa ako ste miljenik sreće vidjet ćete i snimiti nešto posebno. Preko dana predatori se odmaraju uživajući s mladuncima u porodično - plemenskoj atmosferi čopora prepunoj međusobne povezanosti, a što možete vidjeti u priloženom filmu montiranom iz video klipova snimljenih u Masai Mari. Sve ostalo je samo uzalud potrošeno vrijeme koje vam agencije naplaćuju. Vozač "glumi" da traži životinje i u toj glumi teče vrijeme. Ponekad se zaustavi pored pokoje ptice u grmu ili uzvikne: "Pogledajte na desno, .....". Sve u svemu, kada birate safari, prvo pažljivo proučite u koje se vrijeme ide u obilazak parka, jer svaka vrsta životinja ima svoj raspored "ukazanja" čime ćete izbjeći iznenađenja i razočarenja.

Zavisno od parka, imat ćete priliku vidjeti različite životinje. Svi će vas voditi da vidite “Big 5”: lavove, geparde, leoparde, slonove i nosoroge, ali … Za vidjeti sve njih trebate barem nekoliko dana, obići nekoliko parkova i uz to imati puno sreće jer … Snimke leoparda koje je vaš omiljeni pisac uhvatio zaista su rijetkost. Ljepotan je uhvaćen kako se nakon prežderavanja lijeno odmara na stablu. Ipak, ne brinite. Svi vodiči su povezani i u vozilu imaju radio uređaj te (uglavnom) javno objavljuju zanimljivu lokaciju gdje su primijetili predatora ili neko zanimljivo stvorenje, što je na safarijima običaj. Problem je samo je li vaš vozač (vodič) otišao predaleko kako bi na vrijeme stigao na mjesto sastanka gdje je tulum.



O safarijima bi se još moglo puno toga pisati, ali to ostavljam za neku dugu priliku. Jednako, iskustva u susretima s Masajima. Ovaj puta prilažem fotku triju Masajki iz vozila koje su nam na ulasku u Masai Maru pokušavale prodavati sve i svašta. Fotku sam platio 5 US$, dolar za svaku damu, plus dva dolara za mali rezbareni suvenir.

Na kraju bi bio red najaviti video napravljen iz snimki u Masai Mari (fotografije u postu su iz Amboselija i Masai Mare). Dvanaest minuta i pedeset tri sekundi izbora koji se ne viđa svaki dan. Sve uz vedru glazbu zbog koje su mi na YouTube-u blokirali zvuk, pa vam ovdje prilažem cjelovito rješenje (slabije kvalitete zvuka) s alternativnog kanala. Pjesma “Adventure of A Lifetime” veliki je hit, pa možda Chrisu Martinu i društvu iz Coldplaya ponudim da umjesto svog, za promociju koriste moj video. Svima koji su ga imali prilike gledati, uključujući profesionalne safari vodiče i kolege s posla, video se izuzetno sviđa, pa nema razloga ni da se vama ne svidi. Osobno mislim da je ovo the coolest video u čitavoj povijeti bloga.hr, a vi me razuvjerite. smijeh

Sa štovanjem iz Nairobija pred još jedan safari viked (Lake Naivasha),
Meštar Bocaccio


Masai Mara 16 to 17 January 2016 from Giovanni Bocaccio on Vimeo.




Oznake: Zagrebački dekameron

29.01.2016. u 17:46 • Ostavi komentar (15)Troši toner#

petak, 01.01.2016.

Prvi mačiči se pred blogere bacaju ...



Božićno-novogodišnji praznici prolaze munjevito. Druženja s rodbinom i prijateljima, nezaobilazna Miss Bo i misteriozna dama s kojom se Bocaccio u posljednje vrijeme često druži ispunjavaju dva tjedna u Domovini. Još koji dan i slijedi komercijalni noćni let od Zagreba, preko Istanbula do Nairobija, gdje se nastavlja posao i naravno, avanture svih vrsta.

Dobra vijest je kako u siječnju u Keniji počinje mini "sušna sezona" te nema toliko kiše kao u studenom i prosincu, pa je to jedinstvena prilika spojiti posao s posjetom nacionalnim parkovima Mount Kenya, Aberdare i Nakuru, te naravno, nezaobilaznom Masai Marom. Sve tri lokacije nalaze se u blizini tvornica i polja gdje farmeri sade čaj, što će, naravno, rezultirati mnoštvom novih i zanimljivih filmova i fotografija.

Danas sam iskoristio predah i uspio uhvatiti nešto vremena, te na brzaka izmontirati devet minuta i pedeset pet sekundi iz filmova snimljenih u Nairobi Nacionalnom parku koji se na sjevernim granicama sastaje s predgrađima Nairobija, od kojih je ograđen žicom i električnom ogradom. Ipak, unatoč tome zna se dogoditi da Simbe i Chite ponekad izađu i prošetaju se predgrađima Nairobija u kome tada, naravno, nastaje sveopća panika. No ne bojte se, u ovom filmu neće biti divljih predatora, jer ja sam miroljubiv čovjek.

Moram priznati kako je iMovie za MacBook Air prilično dobar software iako postoje i bolji i neusporedivo skuplji. Vještina sastavljanja i režiranja filmova prvenstveno zahtijeva koncepciju, strpljenje i vještinu kojoj se još uvijek učim odnosno, s kojom se još uvijek mučim. Poslovica veli kako se prvi mačići u vodu bacaju međutim, umjesto u vodu ovaj ću film baciti pred divlje zvijeri i predatore bloga.hr, pa me zanima kako će svekoliko pučanstvo reagirati na ovaj, po mom skromnom mišljenju, najzanimljiviji post svih vremena koji je ikada napisan i filma koji je ikada emitiran na blogu.hr, jer ... Film i vedra muzika što oboje zajedno zrači dobrim raspoloženjem i optimiznom, nadasve budi dobre vibracije.

Svim blogerima koji me vole, svim onima koji me ne vole i ne podnose, uredništvu i ostalima želim sve najbolje u Novoj Godini, baš kao i samom sebi. I želim da nam se svima ispune naši životni snovi, a ako se i ne ispune, da im se ono barem približimo na dohvat ruke. I to je već nešto.

Sa štovanjem,
Meštar Bocaccio



Oznake: Zagrebački dekameron

01.01.2016. u 23:25 • Ostavi komentar (34)Troši toner#

nedjelja, 13.12.2015.

Advent u Nairobiju



Zapravo razlog za ovo adventsko javljanje iz Nairobija vrlo je prozaičan. Uskoro, nekako pred Božić, kod kuće. Naravno, iza Nove Godine naravno, slijedi povratak.

Prvi dojmovi iz Kenije su svakakvi. Koliko god je, kada je u pitanju priroda i relativna neiskvarenost udaljene unutrašnjosti, Kenija i prelijepa i egzotična i (neočekivano) vrlo pitoma, toliko su gradovi i sva veća mjesta gdje ljudi žive prljavi i ružni. Na dojam “ružnoće“ zapravo najviše pridonose njihove “tržnice“ koje se nalaze posvuda i na kojima se prodaje takva krama za kojom se u nas ni Cigići ne bi okrenuli. Jednako se odnosi na prašnjave, “razderane“ i vrlo često pune smeća ulice Nairobija prepune smoga što potječe iz ispuha nebrojenih autobusa i kombija (odavno zrelih za otpad) što čine “prijevoz“ u prosjeku starih 40+ godina.




Tvornica na samom rubu područja Mount Kenya gdje obitavaju krda divljih slonova ...




S druge strane, ljudi su simpatični i otvoreni pogotovo kolegice i kolege s posla, iako ponekad morate biti oprezni, naročito kad ste u gomili ili kad taksiju prilazi napasni prosjak kako vam kroz prozor može vrlo lako nešto oteti.

Izvan Nairobija situacija je posve drugačija u što se možete uvjeriti s priloženih fotografija koje nisu zabilježile smijeh simpatičnih dama što u otkupnu stanicu nose lišće iz koga se radi nadaleko poznat najbolji čaj na svijetu (prihvaćaju se samo prva dva lista s vrha stabljike) kad im je kolega preveo da sam im rekao kako ćemo se ponovo viđati.






Na ulicama Nairobija ...



Vozeći se svaki dan taksijem od apartmana do ureda i natrag odnosno, vikendima do shopping centara, imam prilike prolaziti kroz različite kvartove i vidjeti svašta. Od prosjaka do poslovnih ljudi s kravatama, od vrhunskih hotela, poslovnih i stambenih blokova pa do slamova u kojima ne bi želio stanovati nitko ali stanuje. Zanimljivo je kako su svi bolji stambeni blokovi, poslovni centri, hoteli i ustanove izvan Nairobi city-a okruženi visokim zidom na vrhu koga je bodljikava žica. Pa je tako i s apartman hotelom u kome ovdje živim. Unutra je uglavnom sve uredno, lijepo, čisto i održavano, baš kao u Europi, uključujući travnjake i palme i cvijeće, obično se nalazi bazen (iz koga iz 6 popodne, kada pada mrak dolijeću komarci) i fitness dok je izvan da ne pričam. Security čuva sve - od poslovnih zgrada, banaka i ustanova pa do chicken i pizza grill fast food restorana u centru Nairobija. Zanimljivo, unutar Nairobi city-a nema Mc Donaldsa, KFC i sličnih franšiza već postoje samo “domaće“ inačice, dok se u shopping centrima prethodni ponegdje mogu naći.



Dezinfekcija po povratku u apartman







Jučerašnju subotu sam proveo u West Gate Shopping Mall poznatom po proljetnom terorističkom napadu u kome je poginulo nekoliko stotina ljudi (pa su od tada zabranili fotografiranje što je razlog odsustva fotografija). Na ulazu, baš kao i u svim ostalim boljim shopping centrima (gdje zalazim) je security, pretres i skener. Kako je jučer Kenija slavila Dan Nezavisnosti (ne bojte se, ovdje u slučaju da to padne preko vikenda se “blagovanje“ ne prenosi na ponedjeljak ili petak) sve je bilo poluprazno. Ipak, još osjećaju posljedice terorističkog napada, jer je pola lokala “u radu“ (trgovci pobjegli). Sjedeći u hladu na terasi lokala, okružen egzotičnim palmama, točno nasuprot dugog šanka s mnogobrojnim bocama sa sastojcima za vrhunske koktele, pijuckao sam grand Mokka (kavu) i papao kolač od sira što sam platio 670 kenijskih šilinga (cca. 6,5 EURa) i promatrao situaciju.



Zanimljivo je kako se ovdje, čim primijete gospodina bijelca – bwanu, odmah stvori “uslužno osoblje“ koje vas želi poslužiti i na različite načine vam pokušati ugoditi. Donijeti koktel ili ponuditi kakvu drugu uslugu, za što, naravno, očekuju naknadu. Svojim domaćim bogatim i boljestojećim Afrikancima, poslovnim “investitorima“ iz Kine i Indije koji ovdje šire svoj biznis Kenijci takve usluge ne nude. Tako je “domaći“ Englez za susjednim stolom u roku od sat vremena ispio na eks nekoliko jačih šarenih koktela, što se meni nije odgovaralo. Nairobi je unatoč nadmorskoj visini od 1660+ metara smješten na brežuljcima i gotovo se nalazi na ekvatoru pa je temperatura primjerena. U supermarketu sam uočio kako jedan od kmica na talijanskom pozdravlja i razgovara sa starijom gospođom koja ovdje očito živi i redovno kupuje potrepštine što me je nagnalo da kupim venecijanski pinot grigio koji izvrsno ide uz pastu sa škampima. Pouka i ne samo ove kupovine je da kad sljedeći puta ovdje dolazim u koferu ponesem lovorovog lista koji mi je u pasti, što sam si je napravio kad sam se vratio “doma“ nedostajao (ružmarina i maslina ima).



Što žene vole ...


Primjećujete kako u ovom javljanju nema previše egzotičnih fotografija. Nema ni fotografija s terase shopping centra jer je nakon otvorenja polije terorističkog napada fotografiranje zabranjeno. Ipak, kako ne bi ostali zakinuti za dojam prilažem vam dva video zapisa s Božićnog partija gdje sam bio glavna atrakcija i kratku, ne baš savršenu snimku iz Nairobi nacionalnog parka na samom južnom rubu grada Nairobija, pa tko voli nek' izvoli ...





U Keniji je sada tzv. “kišna sezona“ (ciklusi na ekvatoru su dva puta godišnje), a kako ću ovdje boraviti najmanje do Uskrsa, imat' ćete prilike vidjeti i fotografije i filmove iz atrakcija u Masai Mara-i, Amboseli-ju, Mount Kenya-i i Nakuru-u, nacionalnim parkovima za koje je pravo vrijeme razdoblje između Nove Godine i sljedećeg kišnog ciklusa koji započinje krajem travnja, a što se odnosi i na pješčane plaže Mombase, jer ... vikendom se ovdje zapravo i nema bog zna što za raditi.

Bilježim se sa štovanjem,
Bocaccio



Oznake: Zagrebački dekameron

13.12.2015. u 09:34 • Ostavi komentar (31)Troši toner#

utorak, 01.12.2015.

Ukratko iz Nairobija



Kratko javljanje iz Nairobija, grada u koji stane čitava Hrvatska. Prijestolnica Istočne Afrike, kažu, najljepšeg dijela Afrike poznatog po safari pustolovinama. Prvi dojmovi pozitivni usprkos prljavštini i kaosu - promet u Nairobiju je najkaotičniji na čitavoj Kugli Zemaljskoj.





Priložene fotografije snimljene u lunch time vrijeme s balkona ureda na Moi Avenue u samom centru nisu najreprezentativnije po kvaliteti, jer su uhvaćene u trenucima zatišja, ali su ilustrativne.




Sutra ujutro put pod kotače na dvodnevni poslovni "izlet" prema Kangaiti (Kirinyaga) u podnožju Mount Kenije (5188 m), drugog po visini vrha Afrike gdje ću slobodno vrijeme iskoristiti za testiranje nove video kamere sa egzotičnim prizorima atrakcija na koje uz put naletim.




Oznake: Zagrebački dekameron

01.12.2015. u 21:09 • Ostavi komentar (15)Troši toner#

srijeda, 26.08.2015.

Chicago - my kind of town ...





Iako tek treće po veličini megalopolis područje u Americi, Chichago za europljane definitivno predstavlja možda najvažnija vrata Amerike. Grad je na obali jezera Michigan, jezera veličine Jadranskog mora gdje ljeti temperatura prelazi užarenih 35 u hladu a zimi, zbog hladnih vjertova iz Kanade, osjetilno pada do iste brojke u negativi.

Grad je to koji je svojedobno, krajem 19. stoljeća, revolucionirao građevinarstvo jer su upravo tu svojedobno počeli nicati prvi čelični neboderi u svijetu. Grad je to gdje se, stjecajem okolnosti, još i danas nalazi najviši neboder na svijetu, Willis Tower. Neboder koji je zbog svoje veličine i zahtjeva sigurnosti revolucionirao visokogradnju.

Grad je to sa najvećom zajednicom poljaka izvan Poljske pa ćete tako ovdje pronaći čak i službene napise na poljskom a što ne predstavlja ostavštinu nekih ne tako davnih vremena, vremena prohujalih sa Johnom Dillingerom i Alphonse Gabriel Caponeom, poznatijima po St. Vallentine massacre i još ponečem. a što se zbi baš u ovome gradu.

Bi to nekad. A kako je danas?

Chicago je sigurno možda jedan od najljepšiih, najelegantnijih i najsigurnijih gradova Amerike, grad u kome čak i u ponoć bez problema vadite iz džepa i otvarate novčanik pun zelenih dolara i bankovnih kartica svih boja. City of Chicago očišćen od kriminala, prosjaka i klošara koji žicaju, city zbigecan kao mlada za bogato u-davanje u kome doslovce možete jesti sa poda.

Tu je i nadaleko poznati Millenium Park sa Art Gallery u susjedstvu (o čemu nekom drugom prilikom) što kao predivan arhitektonsko-urbanistički biser zajedno sa udaljenim Shedd Aquariumom na jugu (i o njemu nekom drugom prilikom) predstavljaju jedinstven waterfront drive (dugačak dvadesetak kilometara) ne samo u US nego i u svijetu.

Grad je to tradicionalno vrhunske talijanske kuhinje koja iz razumljivih razloga ovdje predstavlja neku vrstu autohtone tradicije. Grad je to vrhunskih jazz klubova gdje još i danas, baš kao u ona vriemena, praši najbolja vruća jazz i blues svirka na svijetu. Ne vjerujete li, evo nekolicine velikana poteklih iz Chicaga: Muddy Waters, Junior Wells, Howlin' Wolf, Sonny Boy Williamsons, Nat King Cole, Gene Ammons, Benny Goodman, Bud Freeman, Curtis Mayfield, Thomas Dorsey i još mnogi mnogi drugi. Svi oni započeli su svoju karijeru baš ovdje, u ovom predivnom gradu.

I na kraju, posljednje ali možda i ne najbezačajnije, grad je to kome se Giovanni Bocaccio uvijek i iznova s radošću i velikim osmijehom vraća. Na dolasku i na odlasku jer zna da opet sljedi novi dolazak.

Chicago, my kind of town, Chicago.






























Oznake: Zagrebački dekameron

26.08.2015. u 20:41 • Ostavi komentar (19)Troši toner#

četvrtak, 20.08.2015.

Gastonautika u pregršt fotografija ...





Daleko od blamiranih restorana gdje fotkaju sponzore sa sponzorušama, u zemlji Hrvatskoj, na moru Jadranskom štono opjevano u Odiseji jest, na mjestima gdje skupljaju se ljudi koji znaju, nalaze se Istarske, Kvarnerske i Dalmatinske konobe.

Od davnina su one izvorište dobre i prirodne hrane koja gastronomske užitke nepcima i papilama potiče. To jejošte u vremena grčkih kada Odisej očaran ljepotom podneblja plavetnog zaluta tu i crnki jednoj čarobnoj ljubav on svoju da a ova ga zauzvrat počasti užicima svakojakim.

Ovo je gastronomska fotostorija sa putovanja novovjekog koja svima vama želi dobar tek!

Samo je jedna Hrvatska,
Meštar Bocaccio



Pomena, Mljet



Polače, Mljet



Soline, Mljet



Pupnatska Luka, Korčula



Prižba, Korčula



Bol, Brač



Salbunara, Biševo



Dugi otok (morska strana Telaščice)



Olib (Silba u daljini)



Olib



Olib (Planik u daljini)



Rab



Rab (Kampor)



Krk



Njivice, Krk



Porat, Krk



Lubenice, Cres



Cres



Lubenice, Cres



Beli, Cres



Omišalj, Krk





Oznake: Zagrebački dekameron

20.08.2015. u 22:11 • Ostavi komentar (14)Troši toner#

subota, 08.08.2015.

Moja Domovina u slučajno nabacanim fotografijama s voznim redom





Dok svi vi koji povremeno putujete inozemstvom maštate o predivnim i dalekim predjelima gdje biste željeli doživjeiti avanturu, mi koji 45+ tjedana godišnje boravimo i radimo po tim inozemstvima daleko od Domovine, mnogi od nas punih džepova, jedino što zapravo želimo i o čemu sanjamo su predjeli gdje nas srce i duša vuku.

Samo je jedna Hrvatska,
Meštar Bocaccio



































Oznake: Zagrebački dekameron

08.08.2015. u 01:39 • Ostavi komentar (11)Troši toner#

Moja Domovina u slučajno nabacanim fotografijama s voznim redom





Dok svi vi koji povremeno putujete inozemstvom maštate o predivnim i dalekim predjelima gdje biste željeli doživjeiti avanturu, mi koji 45+ tjedana godišnje boravimo i radimo po tim inozemstvima daleko od Domovine, mnogi od nas punih džepova, jedino što zapravo želimo i o čemu sanjamo su predjeli gdje nas srce i duša vuku.

Samo je jedna Hrvatska,
Meštar Bocaccio



































Oznake: Zagrebački dekameron

08.08.2015. u 01:39 • Ostavi komentar (11)Troši toner#

srijeda, 22.07.2015.

Gastronaut - Stars on 45





Osnovno pravilo dobre i zdrave prehrane uz male količine svakako je raznovrsnost dobrih i prirodnih jednostavnih okusa bez puno začina. To nadasve vrijedi za ove vruće dane kada temperatura dostiže i prestiže 45 supnjeva u hladu.

I dok vi u predvečerje uživate u romantici sa svojom maznom ili maznim, dok do vas dopire šum mora i miris borovaa a papile razgaljuju nadasve fini okusi. Zato opustite se uz pjesmu koja razgaljuje dušu i život na trenutak ćini ljepšim i ugodnijim no što on možda uistinu jest. Ljepota i savršenstvo stvar su trenutka i sačinjene su od sitnica.

Bilježim se sa nekoliko sugestija koje vam svakako mogu otvoriti apetit bez obzira uživate li u njima u niski što će reći po redu ili nasumično, pojedinačno i napreskokce.
Meštar Bocaccio

P.S.
Znatiželju gdje to Bocaccio gušta u domaćoj atmosferi i hrani izvorne konobe (ima tamo svega izvorno domaćeg a najbolje prođeš kad pitaš za sugestiju - dnevni meni) zadovoljite fotografijom i googlanjem lokacije. njami.



Juhe




Predjela



Predjela / Glavna jela





Dodaci glavnim jelima



Deserti



Oznake: Zagrebački dekameron

22.07.2015. u 00:01 • Ostavi komentar (12)Troši toner#

srijeda, 15.07.2015.

Heidelberg - Stars on 45




Nelson Rogers zvani Prince, iako se je povukao, definitivno je jedan od najvećih genijalaca muzike našeg doba. Kao i on, tako je i Bocaccio priča za sebe. I kao što se svojedobno Prince na kratko vratio na stage sa Almom, tako se i Bocaccio na trenutak vraća na blog te kao i njegov prijatelj Nelson, odmah putuje dalje.

Ljeto je. Godišnje doba koje definitivno sugerira putovanja. I zato svima kojižele i prihvaćaju sugestije jedan zanimljiv prijedlog. Heidelberg.

Grad je to koga treba i posjetiti i doživjeti. Grad i ne samo njemačka relikvija. I sve to usprkos činjenici kako se i on, baš kao i Zagreb, prži na 45 (stupnjeva u hladu). Zaista, Heidelberg je prelijep. Grad koji povezuje prošlost i sadašnjost, voli i mlado i staro a u što se sami možete uvjeriti jer ... Priložene fotografije govore sve za sebe.


Do neke nove prilike u budućnosti,
Meštar Bocaccio
















































Oznake: Zagrebački dekameron

15.07.2015. u 20:33 • Ostavi komentar (9)Troši toner#

utorak, 16.12.2014.

La Redenzione



Ponad rijeke drvosječa sjekao granu na drvu kadli ... sjekira pade mu u rijeku. Gleda Drvosječa nemoćno u nabujalu rijeku koja nosi sve pred sobom. Zna on kako sjekiru više nikada neće naći. Zaplače. Čuje to Bog na nebesima pa se spusti na Zemlju, točno pored Drvosječe.
„Zašto plačeš?" zapita ga.
Drvosječa digne glavu i odgovori:
„Bože, sjekira mi je upala u nabujalu rijeku. Ona mi je neophodno potrebna jer od nje živim. Tako zarađujem za život. Bez nje, moja žena i ja ćemo gladovati.“ zaključi odgovor Bogu.
Bog na to, ni pet ni šest već siđe u rijeku. Uroni i iz nje izađe sa zlatnom sjekirom.
„Je li ovo tvoja sjekira?" pita Bog Drvosječu.
„Nije." kratko odgovori mu Drvosječa.
„Što bi ja sa zlatnom sjekirom? Zlato je premekano pa sa takvom sjekirom ne mogu raditi svoj posao.“ pomisli Drvosječa.
Bog pogleda Drvosječu, zatim nabujalu rijeku i ponovo uđe u nju i izađe iz nje, ovaj put sa srebrnom sjekirom.
„Je li ovo tvoja sjekira?" opet Bog upita Drvosječu.
„Nije." ponovo mu odgovori drvosječa, ovaj put bez ikakvih primisli.
Bog se nasmije pa opet ravno u bujicu. Ovaj puta izađe sa njegovom starom željeznom sjekirom.
„Je ll ovo tvoja sjekira?“ upita Drvosječu.
„Da Bože, to je moja sjekira." sav sretan odgovori Drvosječa.
Bog bi oduševljen njegovim poštenjem i dadne mu sve tri sjekire koje je iz rijeke iznjeo. Pa tako naš drvosječa ode kući sav sretan.

Ne prođe vrijeme a naš Drvosječa opet je pored rijeke. Ovaj put šeće uz nju sa svojom ženom kadli ... Žena mu upade u rijeku i utopi se.
Drvosječa zaplače ali ... Eto opet Boga pokraj njega pa ga pita:
„Zašto plačeš?"
„Bože, kako ne bi plakao kad mi je žena pala u rijeku i utopila se." sav uplakan u suzama Drvosječa odgovori Bogu.
Bog na to ni pet ni šest opet u rijeku. I pojavi se iz nje sa Jennifer Lopez.
„Je li ovo tvoja žena?" upita ga Bog.
„Da!" sav oduševljen usklikne drvosječa.
„Slagao si!" ljutito uzvikne Bog gledajući drvosječu ravno u oči „To nije tvoja žena."
A drvosječa gledajući razljućenog Boga na to mu odgovori:
„Oprosti mi Bože. U pitanju je očigledan nesporazum."
Bog je zbunjen. Drvosječa nastavi:
„Vidiš Bože, da sam ti rekao kako Jennifer Lopez nije moja žena ti bi se pojavio sa Catherine Zeta-Jones. Nakon što bih ti ja na to rekao da ni ona nije moja žena, ti bi se napokon pojavio sa mojom ženom. I kad bih ja rekao kako ona jest moja žena, ti bi rekao da daješ mi sve tri. Oprosti mi Bože ali .. Ja sam samo siromašan drvosječa i ne bih se mogao brinuti o sve tri supruge pa sam ti zbog toga rekao kako je moja supruga Jennifer Lopez."

„Što je pouka ove storije pišče?" pitate se vi, moji malobrojni i zalutali ali smjerni čitaoci moji koji svoje dragocjeno vrijeme dangubite na ovim stranicama.
A ja vam odgovaram na to odgovaram da muškarci kad lažu, onda to obično čine iz dobrog i časnog razloga i naravno, za dobrobit sviju.



„Faljen Isus“ pozdravi mlada žena Velečasnog koji upravo ulazi u kupe.
„Navijeke.” otpozdravi Velečasni više po navici no s namjerom pa zakuje pogled za ljepuškastu ženu u crvenom koja nonšalatno sjedi u kupeu.
Primijetivši kako Velečasni napadno bulji u njena otkrivena koljena mlada žena se promeškolji i prekriži noge ali ne učini ništa da zaštiti gola bedra od njegovih znatiželjnih pogleda.
„Samo ih je istakla još više.” prostruji ovom misao pa sred praznog kupea sjedne na suprot nje.
Vlak se lagano kloparao po tračnicama. U kupeu tišina. Velečasni netremice gleda ženu pa nakon kraće stanke prekine muk. Upita je:
„Dokle putujete kćeri moja?“
Žena koja do tada bulji u prazno zaokupljena svojim mislima obrati pažnju na svećenika:
„U Zagreb ...“ pa sa kraćom stankom nadoda „... iz Milana.“
„Kćeri moja, silazimo na istoj stanici.“ sa smiješkom značajno prozbori Velečasni.
I malo po malo, među njima razveže se razgovor iz koga doznajemo kako žena zove se Ruža. Vraća se u Zagreb s namjerom otvoriti modnu agenciju.
„Time sam se bavila u Italiji. Znate ... Modni biznis ... Naše djevojke su lijepe i tražene ... Zašto onda da mjesto u tuđini ne bavim se time u domovini.“ Ruža obrazlaže svoje ideje na što se Velečasni samo smijulji.
„Ne znam je li mu to od nelagode zbog moje priče ili požude koju kod njega čitam.“ razmišlja Ruža slušajući svećenika koji joj nadahnuto i blagoglagoljivo priča o bogobojaznom životu u vjeri, poštenju i odricanju od zadovoljstava koje pruža ovaj svijet.


Na nedjeljnoj misi govori velečasni:
‘Kršćanski je da oni koji imaju dijele s onima koji nemaju.’
Na to ustane jedan vjernik, na sve strane se okrene oko sebe, pa veli:
‘Haj’mo ženske, što ste se tako stisle!’


„Oče, po vašoj priči čini se da vi zazirete od svjetovnih stvari. Vidite,“ zamisli se Ruža „mene zanima kako čovjek u vama gleda i rješava želju koja zadesi svakog kad ... na primjer ... vidi lijepu ženu koja mu se dopada ili, ne daj Bože, ako su njih dvoje na samo nađu kupeu vlaka?“ ispali u jednom dahu.
Velečasni se na tren zbuni, zacrveni se malo no brzo se snađe:
„Kćeri moja, mi smo posvećeni Bogu. I ljubav prema Njemu nam je svakako preča od svega ostalog pa zato, ako se ponekad nekom od nas i dogodi to o čemu pričate, a što je svakako ljudska slabost, mi tada od Njega jednostavno zatražimo oprost.“


Kad sam bi mali molio svaku veče sam se molio za novi bicikl. S vremenom shvatih da Gospodin ne djeluje na taj način. Sad sam si ukrao jednog pa od Gospodina tražim oprost.

Velečasni koluta očima. Niz čelo mu se slijeva znoj. Rukama grli jabuke što rastu na Ružinom stablu:
„Što to držim u rukama?“ zastenje on u zanosu strasti.
„Joj velečasni, ne bi smeli to držati v rukama. To je greh, pravi prafcati greh.“ hihoće Ruža i pohotljivo trlja zamamnu stražnjicu o njegove nabubrene prepone.
„Kćeri moja, grijeh ćemo zajedno ispovijediti Gospodinu a on će nam oprostiti naše trenutke slabosti.“ ubaci Velečasni pa se u tren preobrazi u pohotu ter nastavi:
„Joj, kako je to lijepooo.“ uzvkn on.
„Da velečasni, to je tak lepoooooo.“ otegne Ruža i u tren skine suknju.
„Joj kakvi halteri. Crveni!“ usklikne Velečasni pa nastavi:
„Baš takve obožavam. I čipkaste gaćice. A tek guza!“ pljusne Ružu lagano po guzi pa krene napipavati Hram koji se nalazi s prednje strane pubisa.
Ruža stenje od zadovoljstva dok Velečasni miluje oltar koji nalazi se u Hramu.
„Daaaaa, tako se već da.“ govori Velečasni sav uzbuđen.
„Ma skini već jednom tu svoju halju i zabij konačno taj svoj tvrdi kurac u mene.“ u nastupu požude uzvikne Ruža.
„Neka tako bude.“ promrsi velečasni, pomoli se Svevišnjem i učini traženo.


Došla lijepa žena u crkvu pa se ispovijeda:
‘Oče, spavala sam s vašim kolegom, župnikom iz druge župe. Je li to grijeh?’
‘Kako da ne kćeri!’ uzvikne župnik ‘Pa ti pripadaš ovoj župi.’


„Velečasni, je vam bilo lepo? Morti vam se i svidelo, ha?“ znatiželjno smješka se Ruža.
„Kćeri moja, bio je to samo trenutak slabosti ali ... Onako u povjerenju i među nama, nije mi krivo.“ namiguje Velečasni pa sav ozaren nastavi:
„Nego, bi li mi dala svoju vizitku da znam gdje bi te dolazio ispovijedati?“
„Izvolite,“ Ruža pruža vizitku „i ne zaboravite pripomenuti svojima gdje ponekad mogu doći olakšati svoju dušu. Moje djevojke rado će ih ispovijediti.“ namiguje Velečasnom dok na zagrebačkom Glavnom kolodvoru silazi sa vagona a za to vrijeme Velečasni joj kavalirski pridržava prtljagu.





(nastavlja se)


Oznake: Zagrebački dekameron

16.12.2014. u 21:09 • Ostavi komentar (51)Troši toner#

četvrtak, 11.12.2014.

Kako sam postala sponzoruša


Postoje razne priče kako nastaju sponzoruše ali korijeni njihovog nastanka ipak leže u bajkama. Mnoge bajke veličaju princeze ili uboge ljepotice koje se udaju za bogatog princa što je pandan sponzoru. Razlika je samo što princ jaši konja a sponzor vozi skupocjeni SUV ili izvanserijski sportski automobil. Ipak, neozbiljno je govoriti kako su bajke inkubator sponzoruša. Sponzoruše nastaju tako što im društvene norme šalju poruku kako će se zahvaljujući atributima stečenim rođenjem najbolje u životu snaći odnosno kako u tom pohodu nije nužno koristiti mentalne resurse.


Svoju sam kćer do njene sedme godine držala podalje od svijeta princeza. Tim sam više bila zapanjena kad se je, nakn što je sa sedam godina krenula u školu i počela intenzivnije družiti sa vršnjakinjama, vratila skući moleći da joj obučem ružičastu haljinu i plastične štikle. I nije prošlo puno nakn toga da bi je zatekla kako leži na podu.
„Što radiš?“ pitala sam je.
„Spavam stoljetnim snom i čekam da me probudi princ.“ odgovorila mi je.
Bila sam zgranuta. Uplašila sam se kako će nakon faze princeze prihvatiti ponašanje plitkih i površnih djevojaka iz svijeta show business-a. Kći mi je uvjerena kako nema izbor jer Walt Disney joj ga nije dao.



Znam da sam vas odmah vas zaintrigirala. Jednako pretpostavljam kako ćete me osuditi ali prije no što to učinite, želim vam ispričati priču jedne obične djevojke.

Bilo mi je dosta svega, odlučila sam se promijeniti. Počela sam se drugačije oblačiti, nikakve markice i slično ali sa stilom. Dane sam provodila pred TV ekranom gledajući kako se ponašaju “dame“. Zapustila sam faks jer se u njemu više nisam vidjela, umarao me. Sve m je to bilo bez smisla, nisam se mogla poistovjetiti sa studentima koji bi htjeli biti “netko“ a jedini način kako to postići vide u diplomi.

U glavi su mi na pameti bile druge stvari i prioriteti. Jedino do čega mi je još bilo stalo bili su izlasci. Promatrala sam tako ljude oko sebe. Tada bi se osjećala sasvim u redu a dušu bi olakšala u tuđem naručju. Dečko mi je bio u drugom planu iako ... Priznajem, imala sam ga i voljela na isti način kao i sada. Još i danas se sa jednakim žarom osjećam jedne predivne večeri kad mi je prišao jedan predivan momak.
„Hej mogu li te nešto upitati?” upitao me.
„Ne poznajem te. Je si li siguran da će pitanje biti upućeno baš meni?“ odgovorila sam mu.
Tu sam večer ipak provela s njime i iz nje smo zajedno smo krenuli u priču. Dala mu svoj broj mobitela tek tako, da još jednom izađemo na kavu i dovršimo započeti razgovor. Naravno, sutra me je pozvao na kavu.

„Kako providno” reći ćete.
Ali nije! Nikada ne idem na piće sa strancima. Ne volim kada mi se netko hvali, priča o vilama ili se trudi biti duhovit a ti se jednostavno iz pristojnosti na to moraš samo smješkati. I tada, baš kao i sada, bila sam isuviše umorna od svih tih jeftinih izloga i natpisa koji govore o sniženjima. On je bio potpuno drugačiji. Ne samo zbog što nije tražio smiješak, zbog razlike u godinama već i radi njegovog držanja, njegovog pogleda, njegovog načina kako se prema meni ponaša. Naime, u njegovom se društvu osjećam kao dama. Nisam pogriješila jer bio je više no zanimljiv. Sutradan me odmah nazvao i zamolio da s njim idem u shopping.
„Bi li m pomogla pri izboru košulje?“ pitao me je učtivo.
Tada sam po prvi puta u svojoj dugogodišnjoj vezi zanemarila vlastitog dečka.
„Rekla si mi da ćeš mi se javiti a već tri dana čekam da me nazoveš“ predbacio mi je on.
A ja sam na to s njim ljutito prekinula.


Tog dana u kupovini sam bila odličnog raspoloženja. Uostalom, sad sam imala novog prijatelja koji i pored svih svojih mana nije dijete. A trebalo mi je baš to, imati nekog tko će me uzeti za ruku kako treba. Još ni danas ne mislim kako sam u svemu tom tražila korist jer i on se u mom društvu odlično osjećao, nije skrivao zadovoljstvo. Poslije tog dana promijenila sam mišljenje o ljudima, podijelila sam ih na one koji me zaslužuju i one koji me ne zaslužuju. Dakako, pomirila sam se sa svojim dečkom.
„Shvatio sam te.“ rekao mi je ispričavajući se što je bio grub i isključiv.
I zbog toga sam ga voljela jer je on uvijek sve činio i čini samo kako me ne bi izgubio. Znala sam, ili se barem nadala, kako će uvijek ostati uza mene.

Ipak, nastavila sam se paralelno družiti i sa svojim novim prijateljem. Čak smo zajedno i izlazili. I tako, malo po malo, s njime sam provodila sve više i više vremena. Vozali smo se njegovim sportskim autom, išli smo na piće, čak smo počeli izlaziti i na večere. Zajedno smo gledali kazališne predstave, išli na koncerte ... S njime me nikad nije bilo dosadno. Uživala sam u načinu na koji me gleda i na koji mi se divi. S njim sam se osjećala naprosto sigurnom. Sjećam se njegovog prvog poklona kog sam dobila nakon samo pet dana poznanstva. Njegovoj majci smo išli kupiti rođendanski poklon. Birali smo između parfema i nismo se mogli odlučiti koji od dvadesetak najskupljih uzeti. Ipak, na kraju smo uspjeli izbor suziti na samo dva. Jedan se sviđao men a drugi njemu. Nisam odmah htjela prihvatiti ali on je ne trepnuvši kupio oba. Jedan je poklonio svojoj majci a drugi meni. Znao je da mu ne mogu pokloniti nešto slično no to mu je bilo svejedno.

Ne odmah poslije toga ali s vremenom, počeli su se nizati drugi pokloni. I na kraju je došlo do toga da bi mi kupio štogod bi mi se svidjelo. Baš kao i da za štogod bi pomislio da mi dobro stoji, naprosto bi mi to poklonio. Nije prošlo puno vremena a na meni su se počele primjećivati skupe stvari što mi ih je poklanjao. Nisam imala novaca ali sam svojima kod kuće pričala kako ću se udati pa si od ušteđevine kupujem sve te stvari. U to vrijeme sam radila a oni su u to povjerovali i prestali me dalje propitkivati. Ali grad, moj grad … Jedan za drugim nizali su se tračevi jer ... Izlazila sam s osobom starijom od mene koja je uz to medijski zanimljiva. Pa sam se tako u tom svijetu našla ja. Na sebi sam nosila sve što sam ikada željela, uživala u vožnji i svim zabavama sa svojim šarmantnim starijim prijateljem. Znam, nećete mi vjerovati ali... Među nama tada osim prijateljstva nje bilo još ničeg. Čitavo to vrijeme nisam poželjela prevariti svog dečka s kojim sam još bila u dobrim odnosima. Zašto i bi kad je on najdivnije biće koje sam u životu srela?

Ipak, uskoro je između nas puklo. Moj dečko mi je počeo predbacivati i više mi nije vjerovao. Tako sam se našla pred izborom: dugogodišnja veza ili novopečeni prijatelj kome sam toliko dugovala. Pokušala sam se od njega udaljiti ali moj dečko, ljubav mog života, nije mi mogla donijeti nakit, odjeću, šminku, obuću ... A to je bilo sve što sam nosila i što sam imala. Moj novi način života počeo mi je smetati. Ne stoga što sam sa dugogodišnjim dečkom htjela ići u fine restorane već zato jer je on znao da mi h skoro nikada neće moći priuštiti. Prekinuli smo i ja sam bila neutješna ali utjehu sam pronašla u svom novom prijatelju. On je bio tako fin i pažljiv, prepun razumijevanja i suosjećanja.


Pretpostavljate što je bilo dalje Udala sam se. Ušla sam u isto pa čak i više društvo kao i moji bivši kolege sa faksa s tom razlikom da sam, obzirom na supruga iznad njih. Oni rade za njega i moraju se jako truditi i dokazivati kako bi nešto postigli dok ja sve dobivam samo po sebi i imam puno više no što će si oni ikada imati. Živim u raskoši i nimalo se ne kajem što sam postala sponzoruša. Ne kajem se što sam svoj život učinila lagodnim niti što moja djeca žive u izobilju ljubavi i materijalnih dobara. Jedino mi je ponekad žao što u svom suprugu ne mogu vidjeti osobu za koju bi zbog ljubavi i strasti umrla. Nikad ga nisam poželjela zamijeniti drugim jer on to ne zaslužuje. Dobar je i pažljiv prema meni a zna se iskazati i u krevetu. Uz to, moj suprug je sretan i ponosan otac naše dvoje djece.

Jedino što katkad poželim je prošetati svoju djecu niz ulicu u kojoj moj nekad voljeni dečko i ja voljeli i gdje on šeće svoju djecu. Ponekad ga tamo sretnem kad sa suprugom i djecom dolazim u posjete roditeljima. Tada se pristojno pozdravimo. Jednom vidim kako mu je drago što me vidi dok drugi puta mi se čini kako me gleda sa sažaljenjem. Valjda zato jer sam se, kako se to veli, prodala zbog novca. Od zajedničkih prijatelja čujem kako mu život nije onakav kakvim smo ga nas dvoje zajedno sanjali ali ... Sigurna sam kako je u dubini duše sretan jer ... Dajete li ljubav, ljubav i možete očekivati.

I na kraju da ne zaboravim, nikad svom bivšem dečku neću reći da je zapravo on otac moje djece. Time bi povrijedila obojicu muškaraca svog života koje, svakoga na svoj način volim i poštujem.





(gotovo)


Oznake: Zagrebački dekameron

11.12.2014. u 21:22 • Ostavi komentar (24)Troši toner#

subota, 06.12.2014.

La Dolcenera



Jednom davno, ne sjećam se kada … zapravo, možda to i nije sad važno više … u jednom sasvim običnom mjestu živjela je jedna sasvim obična djevojčica. Zapravo možda i nije bila tako obična već u stvari neobično obična. Vjerovala je ona kako svi ljudi su poput nje no ...Je li to uistinu tako bilo? Tražila je ona u njihovim očima poglede prepoznavanja, provjeravala naznake jesu li oni međusobno sličniji no što to javno pokazuju ali ... Prepoznavala ih nije, pa čak ih se nije ni sjećala. Bila je to samo jedna obična djevojčica koja je živjela nešto neobično što nije mogla ni s kim podijeliti.

Kako je to moglo biti?

Ljudske priče često su je trovale, pogađale su je. Ipak, unatoč svemu djevojčica je voljela svoje mjesto. A najviše je voljela je baš tu njegovu običnost. Voljela je ljude koji žive ruku pod ruku s prirodom iako ... Naslućivala je kako im nedostaje poštovanja, ponajprije prema svemu i svačemu. Kao i ljubavi prema životu kao takvom. Život ju je naučio prihvaćati sebe takvu kakva jest kao i ljude takvima kakvima oni uistinu jesu jer ... Nije ih mogla mijenjati. Jedino što je mogla, mogla je živjeti sebe što bolje zna i umije. Živjeti čak i kad ne smije izraziti istinu koja će ih povrijediti. Sve bilo je tako jednostavno a opet sve bilo je tako složeno. Sjedila je ona satima na morskoj obali, istoj onoj kojoj je od rođenja dolazi. I tamo je u miru, u tišini, promatrala more. Promatrala je i žeđala za jednostavnošću. Čeznula je za životom u njegovom najčistijem obliku. Čeznula je za njegovim jasnoćama, za njegovim smislom i za prihvaćanjem.

Jednom, kad je tako sjedila, iznenadi ju kiša. Zapravo bi to ničim nagoviješteni pljusak. Pljusak koji ju zatekne nespremnu, opere je do kože te promoči je do kostiju i još dublje. Podsjeti je da nekoć znala je letjeti. Podsjeti je na njene snove i želja, htijenja koja putem ostadoše negdje sa strane. Pljusak ju podsjeti kakva može i želi biti. Podsjeti da sama odlučuje gdje ide, gdje završava i gdje rubovi su svijeta, rubovi koji ne postoje. Djevojčica progleda i oči joj počeše razabirati boje. Osjećala je neke nove ali već dobro poznate mirise. Prepoznavala želje koje oduvijek negdje duboko u sebi naslućuje. Spozna kako više nije sama, kako morskim valovima sjede drugi isti, dječaci i djevojčice. Bijahu oni zlatni i pjenasti, bili su oni prozračni i nasmješeni. Pa osjeti čežnju bti poput njih kao i želju biti s njima. Da pretvori se u osmijeh i osjeti kao nikad prije toga. Djevojčica spozna kako oduvijek je i ona samo jedna od njih.

Snovi joj postadoše čudesni. U njima leti, obilazi cijelu kuglu zemaljsku pa i dalje. I svugdje osjeća se k'o da upravo tamo pripada. Baš k’o da u sebi ima po jedno zrnce svakog tog nepoznatog mjesta ali ... Kako može sve to poznavati kad nikad tamo prije bila nije ili .... Možda je ipak bila? A ona jedno, ona samo želi letjeti, letjeti. Letjeti dalje i sve dalje, letjeti više i sve više. Biti skromna u svojoj širini i paziti kako da u pohlepnoj gladi za životom ne izgubi jer ... Koliko god je od sebe odlazila, ona pobjeći nije mogla pa se učila prepuštati svakoj struji. Prepuštati se svakom vjetru i svim kapljicama, prepuštati se taman toliko koliko treba da voli sebe i svoj život, da voli sebe samu. Učila je, učila je ona voljeti. Naučila je, naučila je ona i odlaziti i vraćati se. Naučila je ne zadržavati se nego jednostavno puštati samu sebe da bude. Pronalazila je ona u sebi previše toga što bi nekad negdje zatomljeno. Ponovo, otkrivala je samu sebe. Otkrivala sve, otkrivala svaki dan, uvijek i iznova drugačije. Drugačije a opet nekako isto, isto baš kako je to oduvijek i bilo.

Bilo je to davno, bilo je to tako davno da ... Ne sjećam se više ali ... Kapljice te iste kiše ponekad se osjete još i danas. A ja, čim ih osjetim, obučem onaj isti osmjeh koji onomad me pratio putem dok koračali smo zajedno ne dopuštajući kišnim kapima da nas smoče.



Okupljeno u odvjetničkom uredu, čudno društvance sluša obiteljskog odvjetnika kako čita pokojnikovu oporuku:

Draga moja rodbino, ne bojte se, svi ćete biti namireni u svom dijelu baš kako svatko od vas zaslužuje. Sve svoje investicije, dionice i suvlasništva u mnogobrojnim tvrtkama širom svijeta ostavljam svom dragom sinu Salvatoreu. Casa della Toscana, Castello in Svizzera, La Grande appartamento cosě Agenzia di moda a Milano ostavljam mia amata terza moglie Rosa he mi ha dato un buon tempo che io rispetto e l'amore.
Zapravo, jedino što će mi na Onom svijetu nedostajati je nezaboravan seks sa Ružom. Draga Ružo, nemoj se ljutiti što pišem ove riječi a ti ih slušaš javno ali moram ih izreći pred smrt svim magarcima koji misle da blaženstvo i svetost donosi asketizam. Ružo, na svemu ti puno hvala a onaj dio nasljedstva moja je zahvala.
Ja ću u Raj jer sam multimilijarder pa mogu kupiti sve uključujući i samog Boga a vi ćete tko zna gdje. Netko u bolju a drugi u lošiju budućnost, svakome po zasluzi i kako mu pripada. Naravno svi izuzev mog dragog sina Salvatorea i moje omiljene treće supruge Ruže. A prva supruga, nerodnica Nevia, kao i druga supruga blesavica Viola, njima i njihovom potomstvu koga nemaju ili imaju, kako već koja ostavljam frišku figu jer su to svi zajedno zaslužili.

Sva Vas voli i pozdravlja Vaš,sad već pokojni,
Vittorio


„Vittorio, Vittorio, mio caro Vittorio. Non andare, non lasciarmi inconsolabile.“ neutješna Ruža roni suze radosnice dok istovremeno iz pogleda pokojnikovih obaju bivših supruga, Nevie i Viole, sijevaju gromovi bijesa i ljutnje.
„Vittorio, puttano! Ostale smo kratkih rukava .” ljutito govori Nevia.
„Ti to možda zaslužuješ jer nemaš djecu ali moj Massimo je ostao bez svega što mu pripada.“ dobacuje Viola.
„Samo me ti nemoj nasmijavati! Massimo nije Vittoriov sin već ti ga je napravio Luca. Pa kad je Vittorio saznao istinu da ga varaš sa Lucom, sobarom koji ti je uz to napravio dijete iz bijesa se od tebe rastavio, uz put nategao sobaricu i priznao dijete koje joj je napravio. Pa kad je sobaričin Angelo postao punoljetan i krenuo u poslovne vode, Vittorio je oženio onu puttanu, Ružu, koja je gotovo istih godina kao Massimo i Angelo. Che marcia puttana!“ letjele su riječi iz Nevie.


"Pa dobro Marija, reci razlog zašto misliš da si zaslužila povišicu?" upita razljućena gazdarica.
"Nije jedan, nego su tri." odgovori Marija.
"Dobro, reci prvi“ odgovori gazdarica.
"Prvi razlog zašto je bolje peglam nego vi." reče Marija.
"A tko to kaže?" začuđeno upita gazdarica.
"Vaš muž.“ Maria odgovori.
"Dobro, a drugi?" gazdarica se nadoveže pitanjem.
"Bolje kuham nego vi.“ Marija ispali.
"Samo mi nemoj ponovo reći da to kaže moj mu?“ cinična je gazdarica.
"Upravo tako, to kaže vas muž.“ skromno zatrepće Marija.
"A koji je treći razlog?“ gazdarica se znatiželjno smije.
"Treći razlog je što sam bolja ljubavnica nego vi?“ hladnokrvno odgovori Marija.
"Nemoj mi samo reći da to opet kaže moj muž?“ gazdarica se razljuti.
"Ne, gospođo, to kaže vas vrtlar.“ smireno odgovori Marija.
"Marija, koliku povišicu želiš?“ gazdarici pada kamen sa srca.



„Ružo, što kažeš na ponudu. Mislim da je fer. Isplatim te i postajem vlasnik svega a ti s novcima možeš što god hoćeš.“ Angelo završi svoju ponudu.
„Angelo, ja svoje ne prodajem.“ govorila je Ruža „Agencija dobro radi i donosi zaradu a priznat ćeš, nekretnine je uvijek dobro imati. Uostalom što će ti sve to, ionako si u nekim drugim vodama. A hvala bogu, ni u nekretninama ne oskudijevaš.“
„Istina je ali ... ti si naslijedila sve njegove dvorce. A oni su tako lijepi i privlačni.“
„Hm, znaš što, mjesto onog što si ti ponudio meni ja bi nešto ponudila tebi!“
„Daaa ... „ otegne Angela pa nastavi „a što?“
„Poslovnu suradnju na obostranu korist.“ namigne mu Ruža.
„Ma nemoj!?“ bi iznenađen Angelo.
„Evo,“ ubaci Ruža pa potanko stane razvijati svoju ideju „ ja imam zarade, istina ne tolike i takve kao ti, ali imam puno više no što trebam. Pa je želim reinvestirati. A sigurna sam da i ti želiš reinvestirati svoju, barem jedan dio.“ Namigne mu na što se Angelo ozari.
„Pa ti nudim posao. Krenimo zajedno u poslove po Hrvatskoj. Ulažimo, zarađujmo i dobit dijelimo u omjerima uloženog.“ ispali Ruža.
„Hmmm ...“ zamisli se Angelo „Zanimljiva ideja.“
„Znaš što?“ Ruža mu upadne u misao „To će ti se puno više isplatiti nego da trošiš novce kupujući moje nekretnine koje ti za nikakve novce neću prodati. A mjesto toga u Hrvatskoj možeš po bagatelnim cijenama kupiti fantastične nekretnine uključujući tu čak i čitave otoke. Pa poslije s njima mešetariti i ostvariti puno veću zaradu nego bilo gdje drugdje.“
„Hmmm ...“ Angelo je glasno razmišljao „možda imaš pravo. Možda je bolje reinvestirati u poslovanje no u trošak. A te su investicije i direktne poreske olakšice za razliku od kupnje tvojih nekretnina kod kojih još moram plaćati porez na dodanu vrijednost i porez na dobit na ostatak iznosa koji mi u tekućoj poslovnoj godini ne priznaje u amortizaciju.“
„Ha, vidiš kako za sve postoji najbolje rješenje.“ namigne mu Ruža.




(nastavlja se)


Oznake: Zagrebački dekameron

06.12.2014. u 12:48 • Ostavi komentar (20)Troši toner#

subota, 08.11.2014.

Bocca di Rossa (o ljubavi svetoj i ljubavi putenoj)



Dadu joj ime crvene usne
Ljubavi pune, ljubavi tusne.
On ju je zvao crvene usne
Stavio ljubav na pijedestal.

U vlaku do stanice Sv. Hilarija
Putov'o pop i djevica Marija,
Na pogled prvi svi putnici znaše
U kupeu oni jedno drugom si daše.

Netko to čini jer ljubav dosadi,
Drugi to radi da nema on gladi,
Al' crvene usne nisu ništa od toga,
One ne poznaju nikakvu strast.


Strast budi pohotu i rađa želju,
Udovoljiti treba svom vlastitom tijelu,
I nije važno kog' bračnog si stanja,
To nema veze sa svetim stvarima.

Tu bi događaja o koj'ma noć priča,
Crvene usne sa ponešto kiča,
Pa gnjev obuzme glupaču malu
Što je bez ljubavi i ne pozna šalu.

Jednake s njom' tad brzo se slože,
Muževi bježe im iz bračnice ložne
I hrle ka onoj koja bolje to radi
A njihove mačkice su pune ljubavne gladi.


Na kraju sve povede glupača s bloga
Tajna agentica bez igdje ikoga svoga
Bez muža, bez djece, ljubavnika, prjatelja
Želeći svom jadu tako oduška dati.

Pa ode do popa koj' kod usana svraća.
Zaprijeti mu: "Poginut’ ćeš od vlastitog mača
Ne apostrofiraš li moje riječi na misi:
'To krađa je Božje ljubavi za što bit' ćete kažnjeni'.

Povrijeđenom baš lako je razlog uvijek dati,
Da savjet Božjeg hrama nevoljnik prihvati
Jer čovjek u odori što blagoslivlja svijet
Drugima ne može pružit' loš primjer.

No usprkos trudu ništa se ne desi.
Jer muževi kliču: 'Crvena usno, gdje si?'.
Zato tad njih dvoje skuju novi plan:
Obrate se šefu bloga i njegovom uredništva.

Svima je poznato kako tamo redom sjede kreteni
Kojima otvoreno vele, bez uvijenih parafraza:
'To je postalo odvratno jer već previše blogera
ruča u restoranu kod crvene ruže.'

Složno svi oni zaključe učinit' nešto trebaju,
Poslati blog žandare na usne da vrebaju,
Da usne spamiraju, prijetnjama da ih isele,
Blog žandari - mala siročad koju zaobilazi sav normalan svijet.


Ljubav i srce nude se svakom al' nikada nikom ne daju se na dar,
Pogotovo ne kad' mali debili imaju zadatak da te odvedu, da te isprate na vlak,
Da prisile te da s njima ideš preko svoje vlastite volje.

Zamislite, nevjerojatno i čudno. Na ispraćaju su svi.
Šef bloga osobno, uredništvo i svi njihovi mali siročići.
A tik uz uplakanog velečasog mnoštvo je običnih blogera koji na stanci
Suznih očiju sa crvenom ružom na reveru i šeširom u ruci ispraćuju vlak.

Pozdrav je to svima koj' odlaze tiho,
Smjerno, skromno, ponosno i bez glasa,
Pozdrav je to svima koji idu da se vrate,
Pozdrav je to svma koji pronose ljubavi glas.

Na ispraćaju zatekne se i štampa žuta
Kojoj najbolje je sklonit' se s' puta,
Ipak zabilježeno osta što ona tada napiše:
'Zbogom crvenim usnama, bez vas nema proljeća.'

Život malo bilježi takvih zanmljivih priča,
Za njih ne treba pratit' manipulirane medije
Glas leti brže od strijele koju odapinje luk,
Oko sebe, eksponencjalno, širi štovatelja se krug.

A na stanicama kako vlak redom staje
Sve više ljudi svoj pozdrav usnama daje.
Netko samo rukoljub, drugi pruža joj cvijet,
Poneko knjigu da si prikrati putovanje.


I baš slučajno tamo se zatekne župnik
Koji ne preza licemjerno posljednju pomast dati.
Župnik koj' želio bi bit' uzor i primjer ljepoti
Koja uvijek i svugdje predvodi procesiju.

Zadušnica za crvene usne. Puna blog je Crkva.
U prvom redu pred kipom crvenih usana blaženih koje proglašuju svetim
Osobno šef bloga, njegovo uredništvo i redom svi njihovi mali kreteni
Iza njih, u pozadni, mnoštvo iskrenih starih i novih štovatelja
Iako se i međ¨njima nađe poneki mali farizejčić.
Svi nose crvenu ružu na reveru i usnama poljupce šalju
Pronoseći zemljom glas o ljubavi svetoj i putenoj.



(nastavlja se)


Oznake: Zagrebački dekameron

08.11.2014. u 16:19 • Ostavi komentar (39)Troši toner#

subota, 01.11.2014.

Sjećanja



Put nas nosi širom svijeta
U daleke neke krajeve
Gdje nam duše traže karte
Za neke nove predstave
Ali
Svatko ima nekog kog se na današnji dan posebno sjeća, zar ne?




Oznake: Zagrebački dekameron

01.11.2014. u 15:04 • Ostavi komentar (20)Troši toner#

subota, 13.09.2014.

Seks i grad




Administrativna granica između Kaptola i Gradeca je u srednjem vijeku bio potok Cirkvenik, kasnije Medveščak. Tih davnih dana uz potok bile su podignute mnogobrojne vodenice oko kojih su se stalno sporili Gradec i Kaptol. Tako stara predaja spominje da su se još u 13. stoljeću na mostu koji povezuje dva grada sukobili pristaše kralja Andrije III sa Medvedgradskim kaštelanom Gardunom, pa je potokom poteklo dosta krvi. Kako se spor oko potoka u suštini vodio oko vodenica, mirovnim ugovorom 1392. Regulira se broj vodenica duž zajedničke granice grada, između današnjeg južnog dijela Tkalčićeve i Trga Bana Jelačića ostavljajući samo dva mlina, oba u vlasništvu Cistercitskog samostana. Tada je i izgrađen prvi most koga zajednički grade oba naselja i pretvaraju ga u trajnu prometnicu od gornjogradskih bedema s Kamenitim vratima do kaptolskih vrata u današnjoj Skalinskoj ulici.

Ipak ime Kravi most u povijesnim se listinama prvi put se upisuje 1667. i to u vezi sukoba Gradeca i Kaptola ali ovaj puta oko izgradnje novog mosta:
„Ti bi se sukobi s vremenom prometnuli u prava krvoprolića. Tako se zametnula kavga i godine 1667. zbog gradnje mosta. Jedni su drugima ometali gradnju i rušili ono što bi drugi podigli. Kada su 17. studenoga 1667. Kaptolci pokušali urediti svoj dio mosta, došlo je do oružanog sukoba, pa od tog vremena Krvavi most nosi to ime.“

Sve do svog zatrpavanja, potok je bio žila kucavica razvoja manufakture, kasnije i industrije. Vodenice su pokretale manufakture izrade tkanina, sapuna, papira i likera, a kasnije i tvornicu kože koja je izgrađena 1864. te postala tada najveći industrijski pogon u Zagrebu (danas je na tom mjestu u Medvedgradskoj Glipoteka HAZU). Godine 1898. dolazi do novog uređenja grada pa se donji dio potoka nasipava a sam potok se preusmjerava prema Ribnjaku a kasnije i prekriva sve do Save u okviru urbanističkog zahvata izrade kompletno nove gradske kanalizacije što predvodi Milan Lenuzzi. Nekadašnja ulica Potok pretvara se u gradske ulice koje 1913. dobivaju imena Tkalčićeva (po povjesničaru Ivanu Krstitelju Tkalčiču, živio je na obližnjoj Novoj Vesi) i Medvedgradska.



Ulica Krvavi Most






Tkalčićeva ulica


Coprnica stuba Kožarskih


Stara kožara u Medvedgradskoj ulici

Tkalčićeva ulica, u najužem središtu grada, zbog zgodnog položaja vrlo brzo postaje dio urbanog života tada jedinstvenog grada Zagreba. Uz lokale vrlo brzo tu se smještaju i kuplerajski obrti. Da, dobro ste pročitali, obrti.

Vidjevši gomilu koja se okuplja na kupalištima, izvjesna gospođa Ruža Aranjoš i njen suprug Vilim nanjušili su vraški dobar posao. Otkupili su dotrajalu Petrovu kupelj iznad Kožarske ulice (današnja Medvedgradska) i otvorili prvo zagrebačko bludilište. Kako je poznato, blud i bluđenje u to su doba u Zagrebu bili potpuno legalni. Navodno su Austrijanci rekli gradskim vlastima: 'dok god plaćate poreze na bilo kakve aktivnosti, mi to dozvoljavamo'. Vlasnica 'koncesije za ženske poslove', popularna madame Aranjoš bila je tek jedna od desetak vlasnika otmjenih bludilišta uz potok Medveščak.



Zagrebačke prostitutke liječnik je obilazio do dva puta tjedno, a svim maloljetnim djevojkama bilo je strogo zabranjeno pružanje seksualnih usluga. Dame nisu smjele izlazili na ulice, reklamirati se i pozivati gospodu na druženje, a kuće koje su bile bludilišta nisu smjele imati napisano da se u njima obavljaju ‘uslužne djelatnosti osobnog zadovoljstva’. No po nekim se sitnicama i detaljima, poput boje svjetla ili figuricama patuljaka na prozoru znalo o kakvoj je ponudi riječ. Na primjer, ako je patuljak bio polegnut, to je značilo da je dama zauzeta.

„Blok kuća u Tkalčićevoj je bordel do bordela. Čak četiri njih su tu na okupu. I svaki od njih ima svoju boju svjetla. Najelitniji i najskuplji je 'Kod zelene lampe'. U predvorju svira pijanist. Tu uglavnom zalaze oficiri i imućniji građani kao i đaci i studenti iz boljestojećih kuća. Vojnici ovdje nemaju pristupa. Mi đaci iz Realne gimnazije također smo znali ovdje navratiti. Jedanput nas je tu zatekao i profesor njemačkog i hrvatskog. Stariji gospon, malko je šepao. Kad nas je ugledao, profesor je odustao. Poslije, u školi, pričao je kako među nama ima đaka koji se pojavljuju na nedostojnim mjestima. Mi smo se samo smijuljili. A on?“ bilježi tako jedan postariji gospodin iz doma umirovljenika sjećajući se svojih školskih dana.font>


„Mene je u tu ulicu grijeha odveo učenik Obrtne škole Zdislav, porijeklom Poljak, koji je bio podstanar kod mog kuma. Često smo odlazili na zabave, a jedne me večeri bez ikakva prethodnog dogovora i upozorenja odveo ravno u bordel, u današnjoj Medvedgradskoj 13. Ušli smo u salon, vrlo udobno i otmjeno namješten, sav u crvenom plišu i brokatu, sa skupocjenim tepisima po podu, palmama u obojenim posudama, velikim slikama po zidovima i golemim zlatnim zrcalima. Na mene je to djelovalo kao da sam ušao u kakvu crkvu. Zdislav je već bio verziran u tim stvarima i vladao se kao kod kuće. Nisam se mogao načuditi kako slobodno bez ikakva ustručavanja i okolišanja gosti odlaze s damama iz salona u sobe i nakon nekog vremena vraćaju se u salon puni zadovoljstva. Zdislav me nutkao da izaberem sebi djevojku koja mi se sviđa. Kako izabrati kad mi se sve sviđaju! Sve su bile lijepe kao slike. Ugođaj je za mene bio nestvaran. Oko mene šeću djevojke čarobne poput vila iz priča, glasovirač prebire po tipkama sladunjavi valcer, plesni parovi se okreću, pije se kava, toče birana vina i šampanjac, cijeli salon kao da se vrti sa plesačima u odrazu brojnih zrcala a usred te izvanzemaljske ljepote i obilja, zaplašen i zatečen, stoji sedamnaestogodišnji Zvonimir Rogoz i treba birati“ sjećanje je to na jedan od zagrebačkih bordela koga ostavlja Zvonimir Rogoz u knjizi ‘Mojih prvih sto godina’.

Ipak, s vremenom dame nisu djelovale samo u bordelima već i po barovima. Jedan od najpopularnijih bio je Pick koji je imao najbolji i najskuplji program. Popularan je i Klub u Ilici, preko puta Bregovite, današnje Tomićeve. Tu su se održavaju kabaretske predstave. Svi barovi rade i po čitavu noć. Ritz bar na početku Petrinjske otvoren je tek tridesetih godina. Tu je svirao Vlahović, najpopularniji violinist u gradu, otac pokojne Helge Vlahović, jedne od najpopularnijih televizijskih lica u bivšoj Jugoslaviji. A pjesme koje su se tamo izvodile skladao je osobno jedan od najpoznatijih hrvatskih kompozitora Vlaho Paljetak. Ritz bar održao se vrlo dugo, čak i u komunističko vrijeme a tamo je od 30-ih pa do kraja karijere nastupao i legendarni Viki Glowatzky. Apolo bar bio je u Ilici, u dvorištu, gdje je danas 'Kerempuh'. Bio je to prvi bar s programom koga su izvodili domaći artisti, pa je zbog toga bio jeftiniji od drugih no imao je i skromniji komfor. Bar je imao tri separea, koji se nisu grijali, tako da su ljubavni parovi bili prepušteni vlastitoj toplini. Na uglu Palmotićeve i Vlaške, bio je bar Bijela lađa. Tu je svirala mandolinska muzika i točila su se otvorena vina. Svi zagrebački barovi imali su svoje stalne noćne dame, koje su goste mamile u separe, gdje obavezno stoji boca šampanjca. Cijena barske dame bila je po slobodnoj nagodbi ali do pet puta veća nego li cijena ‘štriherica' ili 'štajgerica', tj. uličnih prostitutki koje su dežurale u Petrinjskoj, Palmotićevoj i Amruševoj.



Iako je Austro-Ugarska slovila kao konzervativna katolička država, prostitucija je u to vrijeme bila manje više tolerirana pojava. Stoga gradsko poglavarstvo Zagreba 1899. prostituciju legalizira a u čitavu star uvodi red donoseći strogi Bludilišni pravilnik sa trideset i jednim člankom. Po tom pravilniku vlasnik bludilišta (javne kuće) može biti samo ženska osoba starija od trideset godina. Muškim "priljubnicima", kako se nazivaju svodnici, strogo je zabranjeno obavljati taj posao. Policija vlasnici bludilišta izdaje koncesiju koja među ostalim određuje i broj zaposlenih bludnica a koji broj se kreće od deset do dvadeset. Bludilišta se smiještaju u samom središtu grada, u Tkalčićevoj i Medvedgradskoj te moraju imati prozore od neprozirnog stakla a na ulazu crvene svjetiljke na kojima piše redni broj javne kuće. U bludilištima ne smiju raditi ženske osobe mlađe od sedamnaest godina. Prostitutke se moraju prijaviti policiji koja im izdaje radnu dozvolu na tri mjeseca sa mogućnošću produljenja. Prilikom prijavljivanja bludnice idu na strogi zdravstveni pregled a u policiji deponiraju sve svoje osobne dokumente. Njihove usluge ne smiju tražiti muškarci mlađi od šesnaest godina. Dodatno, iako izvan propisa, kako bi zaštitila javni moral, policija je prostitutkama mogla zabraniti i posjećivanje kazališta, restorana, slastičarnica i sličnih javnih objekata i priredbi. Na bludilišta se gleda skao i na svako drugo poduzeće. Vlasnica ostvaruje dobit kroz rad svojih namještenica. Jedina razlika je što se bludilištima razrezuje puno veći porez dok je gradski prirez upravo drakonski.

Usprkos navedenom životni uvjeti u bludilištima nisu idealni. Osim niske razine higijene te njihovog fizičkog i materijalnog iskorištavanja, plaće prostitutki nisu dobre. Dobivaju otprilike 25% ostvarene dobiti, s time da vlasnice uvijek nalaze načina kako i od tog minimalca još ponešto otkinuti za sebe. Kako bi se stvar bolje regulirala, posebnom naredbom policije zarada se zato raspodjeljuje u omjeru 60% bludnicama a 40% vlasnici.

S vremenom bludilišta doživljavaju ekspanziju pa tako pred WW1 Zagreb ima šest bludilišta i 76 bludnica. To znači da metropola ima otprilike jednu legalnu bludnicu na 400-njak odraslih muškaraca. Gledano iz današnje perspektive, Zagreb tada donekle sliči današnjem Amsterdamu, a što je daleko prije no što je ovaj postao jedno od europskih središta seks turizma.



Sjedili smo dnevnom boravku i pili smo vino. Gledao si me tim tvojim zavodljivim očima. Osmjehivao si mi se, naginjao se ka meni. Pogled ti je bio prikovan moju majicu sa dekolteom i ciljao moje grudi. Za to vrijeme buljila sam u tvoje hlače koje su nedvosmisleno pokazivale kako tijelo reagira na mene.
Iako to već odavno znam, moram priznati kako mi ta poruka uvijek i iznova godi. Prinosiš ruku mom licu i vrhovima prstiju miluješ me lagano i nježno. Miluješ me po vratu dok zabacujem kosu i zovući te da na njega spustiš usne. Približavaš mi se a u očima ti vidim kako iščekuješ moj poljubac.
Zadržavam dah. Tiho spustaš svoje usne na moje. Moj jezik lagano prodire i traži tvoj. Oh kako volim te prve, nesigurne poljupce dok istražujem što ti zapravo prija. Privlačiš me k sebi dok nam se jezici miluju.
Sad već oboje duboko dišemo. Ljubimo se dugo, dugo, dugo i strasno. I već ti je ruka pod mojom suknjom. Miluješ mi unutarnju stranu butina. Kliziš do gaćica i tu zastaješ. Podižeš me i nosiš u sobu. Zatim me polažeš na krevet, skidaš mi majicu i suknju. Ostajem samo u brusu i malenim gaćicama. Skidaš se do kraja. Gledam te kako ostaješ nag, uzdignutog ponosa, već ljubičastog od silne navale krvi na vrhu. Tijelo mi gori od želje. Sklapam oči.
Ležim. Moja raspuštena kosa, moje ruke iznad glave, sve mi to još više ističe grudi. Noge malo razmaknute i pomalo stidno privučene u koljenima.
Ponad mene si i ljubiš me. Oboje volimo kad nam se jezici dodiruju punom površinom. Prsti mi lagano klize po tvom vratu i ramenima. Ljubiš mi vrat. Zatim spuštaš usne do mojih bradavica. Ljubiš ih uživajući u prizoru kako one pod tvojim jezikom na očigled rastu.
Toplina tvog daha. Spuštaš se sve niže. Skidaš mi gaćice. Prstima mi lagano kliziš po licu, po vratu, po grudima, po trbuhu, između prepona, uz unutarnju stranu bedara. Miluješ mi koljena i listove, svaki njihov milimetar. Izvijam se. Oh kako uživam u svakom tvom dodiru. Gledam te očima punim želje i strasti.
Spustaš usne na moju vrelu pičku punu želje. Jezikom otvaraš njena vrata. Ližeš najosjetljiviji dio.
Počinjem stenjati. Liježeš na krevet i podvlačiš se pod mene. Sjedam na tvoja usta. Pritišćem te želeći pokoriti te čitavog, da progutaš me cijelu.
Niz usta i niz bradu slijevaju ti se moji sokovi. Okrećem se i uzimam ga u usta. Grickam ga, ljubim ga i ližem. Mazim ga ali to ne možeš podnijeti jer već si toliko uzbuđen da ćeš eksplodirati.
Sad sam već divlja, nestrpljiva da se što prije spojimo. Ti me odmičeš a ja se okrećem i spuštam se na tebe.
Prodro si unutra. Unutra u moju vrelinu kao da je to jedino što na ovom svijetu postoji. Rukama se oslanjam na tvoja ramena i u toj igri po tebi počinjem kliziti. Gledam te u oči, zabacujem glavu. Držiš me oko struka i izdižeš se kukovima da nam tijela budu što bliža. Maziš mi grudi koje se njišu pred tvojim očima.
Uzmi te u usta. Ti se podižeš no ja to ne dozvoljavam. Glave zagnjurene na tvoje rame lagano te grickam za uho dok tvoji prsti ostavljaju trag pun strasti na mojim leđima. Sada ja diktiram tempo i dovodim se do orgazma. Svršila sam, jako sam svršila. Glasovi prodiru iz mene dok osjećaš kako se moja pička grči oko tebe.
Vrištim, trzam se i izdižem dok ti iz podređenog položaja pokušavaš ponovo prodrijeti u mene. Žestoko me okrećeš. Zatim me spuštaš na leđa i konačno ulaziš u mene. Prodireš u me dok gledamo se u oči.
„Jednom sam pročitao da nema ništa ljepše od ženskih očiju kad dodirnu vrhunac uživanja.“ rekao si mi jednom.
Lice mi se grči pri svakom tvom pokretu. Sada ti osjećaš kako ti se primiče velika vatrena kugla, skuplja se u donjem dijelu leđa krećući se ka mojoj utrobi. Tvoj ponos isijava toplinu dok se vrela sperma izlijeva u moju utrobu.Vrelina ti obuzima tijelo, to je kao da si doživio povratni udar iz mog tijela. Pred očima ti se muti. Režiš, spuštaš glavu na moje rame. I mi mirujemo svaki u svom neizrečenom pokretu, kao da nas sve to boli.
Zatim me pogledaš u oči, nježno me pomiluješ po kosi, mi se gledamo, dugo se gledamo i sve počinje iz početka.



I tako, dragi moji malobrojni ali vjerni čitatelji što pohlepno gutate slova ovih priča, svratimo svi na čas u današnje vrijeme u jedan zagrebački stan, negdje u Donjem Gradu.


Krilca od sove i repić od žabe
I svi mladi batci što u život tek grabe
Nek mjeseca svjetlost te vodi k nama
Da u toj noći ti ne ostaneš sama.


Smiraj jednog kasnoljetnog dana koj’ razbija ugodnu tišinu mlađaka što se nadvio nad grad. Stan sa lijepo uređenim dnevnim boravkom koji pomalo podsjeća na slične koji su se u neka vremena koristili za tajne sastanke raznih družina. Na sred sobe stoji okrugli oko koga se nad kristalnom kuglom nadvile tri coprnice: Amata, Bobata i Renata. I dok kristalna kugla isijava privlačnu plavičastu svjetlost, u njoj se odražava lik coprnice, kolegice po zanatu, Agate. Coprnice sjede u sobi i pričaju da bi se ponekad, kroz eter prostora i vremena, začuo glas kolegice koja nalazi se negdje daleko, s druge strane u nekom drugom vremenu.

Za to vrijeme, u otmjenom salonu jedne Gradečke palače u Visokoj ulici u kojoj stanuju gradski moćnici i uglednici, Agata gleda odraze sestara što se jasno predmnijevaju u plavičastom svjetlu jedne slične kristalne kugle.

„Onda sestro, što ima novo?“ Amata upita Agatu.
„Ferdo me oženio. Baš kao što ste govorile, vrlo je drag i pažljiv. Udovoljava mi u svemu.“ odgovara Agata.
„To znamo ali što je novo s našim budućim nećakinjama? Bubzebel iz kristalne kugle nam veli da bit' će trojke.“ smiješi se zadovoljna Bobata.
„Da,“ Agata se nasmije „Ferdo se raduje potomstvu. Jučer mu je glavni gradski ljekarnik, daleki potomak Nikole iz Firence, rekao da će biti barem dvojčeki. No ja znam da će biti tri slatke curice.“
„Predivno, za svaku od nas ovdje po jedna mala slatka coprnica.“ namigne Renata.
„A ne, ne. Sve tri su samo za mene. A vi ako želite, same si radite svoje. Sestre jesmo ali moje slatkice su samo moje i ničije.“ smijulji se Agata.

Tri pera ubrana iz pete dlake od miša
Dok nebom pospano plače dosadna kiša
Ciklus se jedan opet polako već bliži kraju
Što novi početak i mogućnost opet nam daju.



Udaljeni u prostoru i boraveći u istom vremenu, sjedili su. Svatko uz svoj laptop. Skajpali su se brzo tipkajući po tastaturi i na zaslonu gledali sliku onog drugog. Renata sred dnevnog boravka stana u Donjem Gradu dok je Furbi u hotelskoj sobi, negdje sred Starog Kontinenta na jednom od svojih nebrojenih poslovnih putovanja.

Čitaoče dragi, što bi mi danas bez Interneta?

Furbi
dobro veče ljubavi, što ima novo kod kuće? sretan
Renata
čitav dan pada kiša. bila sam vani i prošetala Bo. Beata pajki, Bo je uz nju. čekam Amatu i Bobatu, znaš zašto. party
Furbi
pusti to. više me zanima jesi li bila na pregledu u vezi testa, znaš na što mislim. rolleyes
Renata
bila sam. wink
Furbi
i što liječnik veli? wink
Renata
ono što sam znala. bit ću mama a ti ćeš biti tata. yes
Furbi
lijepo, koliko ih je ovaj put? sretan
Renata
koliko bi ti htio? belj
Furbi
meni dosta jedno, samo da je zdravo. wink
Renata
čuj ti, znaš koliko sam alergična na to značenje srednjeg roda. burninmad
Furbi
dobro, dobro, šalio sam se ... neka bude jedna. rolleyes
Renata
a što bi rekao ako bi bilo dvoje ili troje? wink
Furbi
dvoje ili troje ... nut
Renata
dobro, dobro, vidim da te to plaši. rofl
Furbi
ne, ne plaši ali ... meni je dosta jedna. sretan
Renata
dobro, neka bude po tvojoj želji. wink
Furbi
jedna ali vrijedna, zapravo dvije vrijedne ... yes
Renata
ljubavi, ne trebaš se pravdati. znam koliko voliš Beatu. kad ti se nasmiješi nema toga što bi joj odbio. rofl
Furbi
tako nekako. yes
Renata
zato ću ja preuzeti odgoj obje, i Beate i Zlate. smokin
Furbi
već imaš i ime? cerek
Renata
imam nego što ... sad moram ići. one moje već zvone na vratima. party time is comming. party
Furbi
zašto zvone kad mogu ući na drugi način? rofl
Renata
žele biti pristojne. ipak si im šogor. rofl
Furbi
pozdravi ih i dobro se zabavite copranjem. zubo
Renata
hoćemo. rofl
Furbi
velika pusa mojoj velikoj ljubavi. kiss
Renata
pusa tebi ljubavi moja. kiss





(gotovo)


Oznake: Zagrebački dekameron

13.09.2014. u 00:20 • Ostavi komentar (52)Troši toner#

srijeda, 10.09.2014.

Sveti Gral






Prva gotička katedrala, St. Denis u Parizu, zgotovljena je 1231. Od tada se pošast izgradnje gotičkih katedrala širi Europom poput epidemije. Templari, kao bankari ali i kao čuvari i promicatelji znanja, vještina te sloboda organski su vezani sa tim zbivanjima. Upravo Red siromašnih vitezova Krista i čuvara Salomonova hrama u Europu donosi, vraćajući se iz Križarskih ratova, gdje dođe u kontakt sa orijentalnim kulturama, tehniku gradnje gotičkih katedrala. Gradnja gotičkih katedrala fenomen je i misterij sam po sebi. Gotika dolazi odjednom, ni od kuda a već prva katedrala je savršena. U njoj nema prijelaznih oblika. Navodno, postoji tajna, sveti omjer, koga Templari donose iz Svete Zemlje i u suradnji sa poduzetnim majstorima, zidarima, stvaraju ovaj savršeni stil gradnje.

Indikativno, baš u vrijeme najintenzivnije gradnje gotičkih objekata, stvara se ceh zidara čiji pripadnici strogo čuvaju tajna umijeća gradnje. Pod zaštitom Templara oni slobodno putuju Europom i neometano grade monumentalne građevine. Pretpostavlja se kako slobodni zidari progonjenim Templarima, nakon pogubljenja posljednjeg Velikog Meštra Jacquesa de Molaya, vraćaju uslugu i pružaju utočište. Naime, od tada slobodno zidarstvo više nije samo strukovni ceh već se dijeli na operativne i spekulativne poslove. Stvoreno je jedno od najmisterioznijih tajnih društava u povijesti čovječanstva ikada - masoni.

Prvu masonsku ložu u Zagrebu 1773. osniva grof Ivan Drašković. Uz ostale uglednike, članovi lože su tadašnji zagrebački biskup Josip Galjuf i budući biskup Maksimilijan Vrhovac. Loža nosi latinski naziv 'Prudentia' koji se ubrzo preimenuje u njemački naziv ’Zur Klugheit'. Članovi lože sastaju se u kući koja se i danas nalazi u Vlaškoj 5. Hrvatska velika loža, kao vrhovna loža u Hrvatskoj, utemeljena je 1775. u dvorcu Brezovica, vlasništvu grofa Draškovića, pokraj Zagreba kojom prilikom grof Drašković u dvorcu sabire članove svih četvero tadašnjih hrvatskih loža. Dvadeset godina kasnije djelovanje masona u Austrijskom carstvu je zabranjeno.

Masoni u Zagrebu ponovo su obnovljeni u 19. stoljeću, u obliku loža Hrvatska vila i Ljubav bližnjega. Pripadnici lože Ljubav bližnjega sastaju se u hotelu Royal u Ilici 44. Godine 1912. otvoren je i masonski hram u Ulici Mošinskog 22, danas Nazorova 24. S vremenom se u Zagrebu osniva veliki broj loža: Maksimilijan Vrhovac, Ivan grof Drašković, Pravednost, Prometej, Amicitia, Zagreb, Ruđer Bošković, Neptun, Perun, Pitagora i Humanitas. Masonski hram u Nazorovoj 24 koristi se do studenog 1938. kada je zgrada prodana.







Niti u jednom od četvero pridodana evanđelja Novi Zavjet ne spominje imena razbojnika. Jedan od njih, Dizmo, Isusu s desna pred smrt mu se prikloni. Drugi, Gizmo, Isusu s lijeve strane zaniječe ga. Njihova prava imena saznajemo u nekim apokrifnim, gnostičkim evanđeljima a gnoza je jedna od optužbi za Templare jer prema optužbi oni štuju glavu Ivana Krstitelja koju navodno posjeduju zajedno sa pladnjem na kome je ona uručena kralju Herodu.

Kapelica Sv. Dizma na Novoj Vesi nikada se ne otvara. Na vanjskom pročelju kapelice nalazi se oslikan motiv Isusa Krista razapetog na križu. Odmah podno križa oslikana je lubanja. Lubanja je čest motiv na gotovo svim slikama koje povijesno ilustriraju ovu temu. Lubanja simbolizira smrtnost - prelazak života u smrt koju Isus svojim uskrsnućem pobjeđuje. Simbolika lubanje prisutna je i među simbolima tajnih društava za koje se drži da su nasljednici Templara. Prekrižene kosti navodno predstavljaju skelet koji sa svoja trideset i tri kralješka poput stuba vodi do glave, vodi do Uma, do Tajne nad Tajnama - do Svetog Grala. Slučajno ili ne, trideset i treći stupanj najviši je stupanj u masoneriji.

Od kapelice, koja se nalazi na početku nekadašnjeg templarskog posjeda put udesno vodi ravno na Ribnjak koji je bio posjed Kaptola. Lijevo cestom koja je danas ulica Nova Ves dolazi se pravo pred nekadašnji templarski hram koji se prvi puta 1347. pregradi u crkvu Sv. Ivana Krstitelja a koja bi po drugi puta pregrađena 1786. u građevinu kakvom je danas poznajemo. U crkvi već na prvi pogled upada u oči kako je, za razliku od svih ostalih crkava koje su uvijek otvorene, ona uglavnom zatvorena. Iako se to može pravdati ovim il’ onim razlozima, stvar je zapravo indikativna. Nadalje, zanimljivo je što se lijeva strana oltara suprotstavlja desnoj dok je u svim ostalim crkvama sve nekako simetrično. Središnja figura na oltaru nije Isus Krist već Djevica Marija koja svojom svetošću izmiruje suprotnosti što podsjeća na dualizam, na gnozu, tešku optužbu za koju Templari onomad bijahu optuženi.

Na lijevoj strani oltara stoji crni kip Sv. Antuna, dok mu se na desnoj suprotstavlja kip u bijelom plaštu. Na lijevoj strani srebrom je optočena minijatura crne Gospe sa Crnim Isusom i krunama od zlatnih zvijezda. A Crne Madone karakteristične su baš za Templare. Na desnoj strani minijatura je Madone sa Djetetom no ona je bijela i pokrivena crvenim plaštom. Zanimljivo, Djevica Marija se uglavnom prikazuje u plavom plaštu što simbolizira sukob božanskog i ljudskog, nebeskog i zemaljskog. Ovdje se tome suprotstavlja crveni plašt simbol strasti, ljubavi i putenosti. Crveni plašt se povezuje sa Marijom Magdalenom koja po svim legendama o Svetom Gralu u sebi nosi Isusovo dijete, Isusovu krvnu lozu. Oltar kao cjelina u svakom svom detalju prepun je suprotnosti što pak podsjeća na fizikalni hologram. A njegova karakteristika je kako on u svakom svom dijelu sadrži cjelokupni prikaz čitavog holograma što je povezano sa fizikalnom teorijom o holografskom svemiru.

Na podu crkve su crne i bijele kamene ploče što je karakteristika Templarskih i kasnije Masonskih hramova. To simbolizira dualizam, herezu – gnozu, a što potiče od Masonskih hramova drevnog Egipta. Značaj tog detalja daleko nadilazi puku dekoraciju. On skriva duboku ezoteriju i mozaik drevnih simbola reda što je zabilježeno prvo na slikama a kasnije i na fotografijama ceremonija. Te simbole ima svaka masonska loža jer to po predaji prezentira dobro i zlo u ljudskom životu. Prema istraživačima okultnog taj mozaik prezentira Kuću Misterija koja datira iz još iz drevnog Egipata i vezana je uz Dionizijske obrede.









Bocaccio i Furbi su razgovarali.

„Znači, tvoja teorija je da su, prikriveni i u pozadini, masoni isplanirali izgradili područje koje nazivamo Donji Grad, centar današnjeg Zagreba.“ Bocaccio se obrati Furbiju.
„Pa moglo bi se tako reći. Pogledaj s kojom je on pažnjom napravljen. Strogi geometrijski red i urbanističko planiranje što je za ono doba vrlo vrlo napredno. Da te podsjetim, razdoblje je to od pedesetak godina pred raspad Austrijske odnosno Austro-Ugarske monarhije koja je također simbol dvojnosti - gnoze. Grad krajem 19. stojeća broji četrdesetak tisuća stanovnika od kojih većina obitava u vrlo urbaniziranom i po svim tadašnjim mjerilima kultiviranom i reprezentativno izgrađenom Donjem Gradu.“ priča Furbi.
„Istina. Tu su po najvišem standardu sve potrebne funkcionalnosti, prateće djelatnosti i infrastruktura. Reprezentativne javne i privatne palače, stambene i poslovne zgrade, uređeni parkovi oko kojih se množe kulturne i znanstvene ustanove što urbanistički projektira Milan Lenuzzi.“ nadovezuje se Bocaccio.
„Upravo tako. A sve to jako puno košta, zahtijeva rada, truda, organiziranosti i upornosti. Čitavo vrijeme raste standard i razvija se slobodna svijest koja je temelj masonerije ali i Templara. Granice grada su željeznička pruga s juga, Draškovićeva s istoka te Zapadni kolodvor i Rudolfova vojarna na zapadu. Iz tog okvira preko glavnog trga, Trga Bana Jelačića, izlaze dva pravca. Ilicom do mitnice na Černomercu, na zapad, te Vlaškom do mitnice na Kvaternikovom trgu, na istok. Prema sjeveru od Kaptola vodi Nova Ves a od Gornjeg Grada Jurjevska koja se preko Malinove na današnjoj Gupčevoj Zvijezdi spaja s Novom Vesi. A gradsko groblje Mirogoj i gradski park Maksimir, iako izvan grada, sastavni su dijelovi urbanog gradskog života. Svi glavni pravci pokriveni su javnim tramvajskim prijevozom.“ Furbi nadovezuje priču.
„Zanimljivo je i kako se Zagreb širi u dvadesetom stoljeću, između dva svjetska rata. Od osamdesetak tisuća stanovnika tik pred kraj WW1 grad do WW2 raste na preko dvjesto pedeset tisuća žitelja. Urbanizira se i gradi dio između Vlaške, Kvaternikovog trga i željezničke pruge na jugu pa se postojećem gradu na istoku do Kvaternikovog trga pridodaje mali moderan dio građen tada po najvišim urbanističkim i građevinskim standardima. Na zapadu dijelu urbanizira se dio između Ilice, željezničke pruge i mitnice na Černomercu.“ priča dalje Bocaccio.
„Zanimljivo je i kako u to vrijeme glavne prometnice poprimaju i dobivaju svoju konačnu strukturu pentagrama, simbol kako u Templara, tako i u masona a bogami i vještičarenja. Zanimljivo, zar ne?“ Furbi postavlja retoričko pitanje.
„Da, nego što veliš na razdoblje između WW2 i Domovinskog rata?“ pita dalje Bocaccio.
„Znam na što ciljaš. Crvena zvijezda samo podsjeća na pentagram ali u osnovi to nije jer u svom izvornom, unutarnjem obliku, odstupa od unutarnjih pravilnih geometrijskih linija pentagrama. Za razliku od žute zvijezde, simbola Europske Unije koja je vrlo vrlo pravilan pentagram.“ odgovara mu Furbi.
„Točno. Nego znaš, zanimljiv je štiklec o Većeslavu Holjevcu, najzaslužnijem zagrebačkom gradonačelniku iz vremena komunizma. Imao je on problema sa svojima oko Držićeve jer se ona sa dva preostala pravca, Savskom i Hrvatske Bratske Zajednice, točno sastaju na mjestu crkve Sv. Ivana Krstitelja koja predstavlja izvorište Zagreba. A jednako tako i zbog svog hrvatstva i domoljublja te općeg nastojanja oko uređenja Zagreba južno od pruge – Avenije Vukovar (ondašnjih Proleterskih brigada) i Save – Novi Zagreb, te izgradnje Velesajma.“ priča Furbi.
„Držićeva je ipak izgrađena tamo gdje treba biti.“ Namiguje mu Bocaccio.
„Da kao i tajna protuteža sa Kaptola, piramida. Jer pravac Heinzelove se sa pravcem Savske križa točno na mjestu gdje se danas nalazi Vojni Ordinarijat i sjedište Hrvatske Biskupske Konferencije.“ ubacuje Furbi.

„Dobro, dobro,“ pomirljivo će Bocaccio „pustimo sad te priče. Radije mi reci što je novo kod tebe i onih tvojih coprnica? U posljednje vrijeme po tom si pitanju vrlo zagonetan.“ namiguje.








Kroz otvorene prozore stana u Donjem Gradu dopirala je ugodna svježina noći ljeta što najavljuje svoj skori odlazak. Grad okupan svjetlošću polako je zamirao uz šum tišine posljednje kolovoške nedjelje, nedjelje nakon koje dolazi prvi rujanski radni dan, ponedjeljak. Zvuci tramvaja što osvijetljeni tiho klize gradskim ulicama, kolone automobila koje slijevaju se arterijama što protežu se pravcem istok - zapad, tihi žamor madeži i turista koji zauzimaju stolove lokala u Tkalčićevoj kao i onih u srcu grada, tamo negdje oko Cvjetnog trga.

Soba sa stilskim namještajem sred koje stoji okrugli stol rasvijetljena je ugodnom i diskretnom svjetlošću. Oko stola u stolicama sjede i vijećaju četiri zagrebačke coprnice pijuckajući scotch koga na stol izvadila je Renata.
„Znaš kaj, meni se ovo piće, whiskey, zaista sviđa.“ govorila je Amata.
„Da, naša prijateljica Mary of Scotland zaista je znala u čemu treba uživati.“ nadoveže se Bobata.
„Baš kao i sve tajne kako se radi to jedinstveno piće.“ govorila je Agata s užitkom pijuckajući zlatne gutljaje predivnog okusa i mirisa.
„Pustite vi sada priču o Mary i njenom whiskey-u. Bolje se mi posvetimo našem poslu i planovima. Što i kako dalje?“ odgovori im Renata.
„Istina, izbjegle smo pogibelji i uživamo u sigurnosti vremena koje nas srećom ne priznaje niti za nas mari a što je za naše poslove više no dobro ali za sobom ostavljamo veliku opasnost, da se naš rod zatre.“ na glas razmišljala je Agata.
„Zbog toga bi se barem jedna trebala vratiti u ono naše vrijeme kako bi nastavila našu misiju i osigurala potomstvo.“ praktična je Bobata.
„A to znači da ona koja se vrati mora biti u godinama da može imati djetešce, kćer a po mogućnosti kćeri, koje će nastaviti, umnožiti pa čak i ojačati našu lozu.“ reče Amata.
„Što sve znači da to mora biti netko osvjedočen u tom poslu.“ sve tri, Agata, Bobata i Amata u glas se okrenu Renati i namignu joj.
„Čujte cure, nemam ništa protiv toga da se vratim ali za moju malu Beatu tamo već kruži priča da je, baš kao i ja, coprnica, tko nam može jamčiti da će mala preživjeti ako me opet uhvate? Ne zaboravite da sam već bila zatočena u Kuli Lotrščak a da će sa mnom ovaj puta sa mnom sigurno utamničiti i malu.“ svoje razloge iznosi Renata na što se Agata okreće maloj Beati koja slatko spava u kolijevci:
„Mila mala, velika ljubavi tete Agate. U kakvoj si ti opasnosti. Ali ne boj se zato moje, teta Agata će te zaštititi.“
„Teta Agata, pusti sad te obiteljske izljeve nježnosti. Bolje razmislimo kako riješiti opasnost. Bezglavo šaljući Renatu sve se zapravo dovodimo u situaciju da se naša loza prekine, izumre.“ prekida je Bobata.
„Cure dosta, stanimo na loptu i razmislio. Agata, reci što bi sa onim tvojim Ferdom, gradskim notariušem u Gradecu? Pričala si nam kako je tip zateleban u tebe?“ upita Amata.
„Da, toliko je zateleban da me je kad sam bila zajedno s vama dvjema došao uhititi. Kad se sjetim kako smo u zadnji tren utekle ...“ cinično započne Agata na što je Bobata prekine:
„To su bile objektivne okolnosti koje se u danoj situaciji nije mogao izbjeći. Nego ako je, zaista zaljubljen u te, a sve znamo da jest," namigne joj k’o i uvijek praktična Bobata „on još uvijek ima mogućnost uzeti te za zakonitu i tako osloboditi optužbe.“
„A uz to, u godinama si kada možeš imati još puno puno dječice, malih slatkih curica. Barem jedno nosiš već sada a meni se čini da će ih kada dođe vrijeme biti i više.“ Amata namiguje Agati.
„Da one koje si svojom pohotnošću one noći prepune ugodne jebačine začela sa Furbijem.“ ubacuje se Renata.
„Renata, jesi li možda ljubomorna što ti nisi bila na mom mjestu? Da si htjela i ti si mogla učiniti isto pa kao prasica uživati u čarolijama noći.“ zajedljivo Renata odgovara Agata.
„Što misliš time reći? Da nisam sposobna za tako nešto? Jesam ali nisam to željela učiniti tako plitko i na tvoj način. Ja to činim pametnije pa mi se moji ljubavnici klanjaju i udovoljavaju diskretnije i dublje, a ne tako površno kao tebi tvoji. Oni su uvjereni u svoju ljubav koju mi kao slatku žrtvu prinose na pladnju strasti i svih ostalih pitanja. Jer za razliku od tebe, flundro jedna, ja sam dama.“ trepćući očima osmjehuje se Renata.
„Agata, Renata! Dosta! Prekinite! Pustite sada te vaše sestrinske razmirice. Agata, mislim da bi se ti zapravo trebala vratiti. Ti ćeš vrlo lako srediti blentavog Ferdu koji će biti uvjeren kako je upravo on začeo djecu pa će na taj način zapravo postati savršen otac dječici koju sa sobom donosiš iz ovog vremena. I nikada neće saznati da ona zapravo nisu njegova. Uz to, Ferdo ne samo što je utjecajan, već je i bogat pa će se potruditi vrhunski obrazovati svoje djevojčice osiguravajući im kao učitelje najbolje i najučenije ljude svog doba što ga čini savršenim kandidatom za promicanje naših poslova. Sigurno će biti do ušiju zaljubljen u svoju ženicu i dječicu koju će, kao i tebe, samo paziti i maziti te udovoljavati svakom vašem hiru.“ po običaju praktično razlučuje Bobata.
„A da stvar po naše planove bolja bude, ti ćeš na svoje kćeri prenijeti i znanja koja sa sobom donosiš iz vremena u koje smo silom prilika sve četiri izbjegle pa će tako one uz sva drevna znanja i vještine našeg zanata biti još moćnije i superiornije onom dobu čime definitivno zapečaćujemo uspješnost naše loze i svih naših planova.“ zaključi Amata.
Na te riječi sve tri, Amata, Bobata i Renata značajno se okrenu Agati pa joj u glas vele:
„Što kažeš na to?“
Na te riječi Agata se zamisli, zatim redom pogleda svaku od sestara pa im kaže:
„Dobro pristajem. Vratit ću se tamo i nastaviti naše poslove."
Potom se značajno okrene Renati:
„Jednako tako, potrudit ću se Ferdi prenijeti sva znanja i ljubavne vještine koje mi je one noći iskazao Furbi.“
„Dogovoreno." ustane Bobata i podigne čašu punu zlatno žute tekućine života koja naziva se Scotch „Zato u to ime dignimo čaše i nazdravimo tim našim savršenim planovima.“

„I kako bi dalje?“ znatiželjan Bocaccio upita Furbija.
„Što se poslije dogodi i kako sve bi, ostavimo to za sljedeći nastavak Agramerskih priča. Već je i ovo što smo smo našim čitateljima zapisali podugačka novela koja oduzima dosta vremena za sve to podrobno savladati i pažljivo proučiti.“ praktičan je Furbi.
„Tu se u potpunosti slažem s tobom. Moji čitatelji mi ionako zamjeraju kako su mi novele katkad predugačke pa zato neka to ostane za sljedeći nastavak, pardon za sljedeću novelu.“ zaključi Bocaccio na što se oboje, i Bocaccio i Furbi, kucnu čašicom finog francuskog konjaka.
A za to vrijeme, dolje sa Tuškanca, kroz otvorene prozore i balkonska vrata otmjenog salona kuće u Visokoj ulici na Griču polako struji ugoda koju donosi posljednja nedjeljna večer u mjesecu kolovozu Godine Gospodnje 2014.




(nastavlja se)


Oznake: Zagrebački dekameron

10.09.2014. u 19:46 • Ostavi komentar (17)Troši toner#

nedjelja, 07.09.2014.

Okrutne igre




Svanulo je jutro. Sunce je još bilo nisko nad obzorom. Sa neraspremljenog stol od sinoć Furbi tiho i na vršcima prstiju pokupi čaše, odnese ih u kuhinju i stavi u perilicu. Potom se vrati i u komodu, gdje obično stoji, skloni bocu whiskey-a.
„Sinoć smo dobro potegnuli. Cure mogu dobrano popiti. Tko bi to za njih rekao? Sva sreća što se, kad si u dobrom raspoloženju, od dobrog viskija ne možeš napiti. “ razmišljao je gledajući sadržaj poluprazne boce.
„Za sada je sve dobro i pod kontrolom jedino ... Što mi bi da pristanem da Renata sa djetetom ostane privremeno kod mene? Simpa je i draga ali to privremeno bi moglo potrajati. No dobro i to će se nekako pregurati. A tko zna što će se sve još očekivano i neočekivano može dogoditi? Čitava ova priča prepuna je iznenađenja. Sva sreća što one tri, sad dok se negdje trajno ne smjeste, stanuju u hotelu. Još bi mi samo falilo da se sve usele kod mene. Što bi ja s njima? A bilo bi i vrlo skučeno.“ razmišljao je Furbi pijuckajući prvu jutarnju kavicu kadli iz smjera sobe gdje spavala je Renata sa djetetom začuje tihu škripu vrata. Prođe tren i u kuhinji se pojavi Renata.
„Dobro jutro.“ pozdravi je Furbi „Pridruži se i popij kavicu.“ reče joj.
„Neka, prvo moram napraviti kašicu za Beatu i nahraniti je pa ću ti se onda pridružiti.“ Renata mu namigne.
„Kako hoćeš. Dok sam te čekao ja sam već zagrijao mlijeko pa ti samo umuti što smatraš da je potrebno.“ odgovori joj a u sebi pomisli:
„Brzo uči i prilagođava se ovom vremenu.“
„Moram jer me nužda tjera na to.“ na glas mu odgovori Renata.
„Oh, oprosti, neću više. Znam da mi možeš čitati misli pa ću ti ubuduće sve govoriti. Da ne ispadne kako imam neku zadršku.“ namigne Furbi.
„Ma neka, samo ti misli. Obećavam ti da se više na te tvoje misli neću osvrtati.“ namigne mu Renata.

Mala se Beata zadovoljno meškoljila u kolicima pored kojih je sjedila Bo.
„Znaš kaj, ja sad moram prošetati Bo. A ti obavi sve što misliš da trebaš uključujući tu i one tvoje frendice, coprnice.“ Furbi namigne Renati i te ustajući od kuhinjskog stola pozove:
„Bo dođi, idemo u šetnju.“ na što pas sav radostan skoči i u tren se stvori pred ulaznim vratima očekujući svoju ogrlicu.
„Dobro se zabavite.“ pozdravi ih na odlasku Renata.

Padao je prvi sumrak. Par, čovjek i pas šetao je Tuškancem. Kad dođe do odvojka prema Dubravkinom putu, par zamakne preko parkirališta pravac ljetnog kina.
„Bo dođi. Idemo malo ovdje.“ Furbi se obrati psu koji potrči uz strme stube prema platou sa pozornicom.
Kad se uspnu na prazan plato kina gledajući napuštenu pozornicu Furbi pomisli:
„To što mi se posljednjih dana događa scenarij je lude fantastične priče. Coprnice iz srednjovjekovnog Gradeca pred progonom dolaze u ovovjeki Zagreb. Neudana coprnica Renata sa djetetom plemenitaša bježi pred lomačom. Coprnica Agata nikako da zaboravi tog svog krvnika, gradskog notariuša, u koga je zaljubljena a što još ni sama ne zna. Coprnice Amata i Bobata uvjeravaju je da se mora vratiti kako njihova loza na Gradecu ne bi izumrla. Sve u svemu, luda kuća.“ razmišljao je Furbi.
U međuvremenu mrak je bivao sve gušći. Upali se rasvjeta.
„Bo dođi“ Idemo natrag kući.“ Furbi pozove psa koji se okrene i pored njega šmugne u mrak.
„Ma kud si opet pobjegla? Bo, vrati se. Bo dođi!“ zadere se Furbi kadli u sumraku ispred njega promakne neka tamna prilika.
„Što je sada to?“ pomisli Furbi kadli ... pred njim pojavi se Agata.











Isusovci su red Katoličke crkve koji osnuje Ignacije Loyolski (1491.-1556.). Geslo im je: ‘Ad Maiorem Dei Gloriam' odnosno ‘Sve na veću slavu Božju'. Zanimljivo kako svi crkveni redovi do svetog Ignacija uzimaju ime svog osnivača no Ignacije i drugovi od početka su protiv toga. U jednom mističnom viđenju u La Storti blizu Rima Ignaciju se ukaže Isus s križem a pokraj njega bi i Otac koji mu se povjeri:
„Želim da ovoga uzmeš za svoga slugu"
Isus se tad okrene Ignaciju i reče mu:
„Hoću da nam služiš."
Bi to događaj koji je utjecao na osnivanje i davanje imena redovničkoj zajednici. Zanimljivo, prvi Isusovci od početka ne htjednu da im glava bude itko drugi doli sam Isus Krist kome jedinome služe, pa tako red dobije ime 'Družba Isusova’.
Vrlo brzo, već 1575., Isusovci dolaze u Dubrovnik odakle se šire po čitavoj Hrvatskoj.
Svugdje gdje djeluju, Isusovci se usmjeravaju ka čovjeku, širenju znanja i obrazovanja pa tako zbog dobrog prihvaćanja od puka i vladara širom svijeta, oni uz pronositelje kulture postaju i neka vrsta tihe diplomacije a što je katkada u opreci sa politikom i interesima moćnika, i Države i Crkve. Bio je to razlog zašto ih papa Klement IV 1773. ukine čime izgube veliku imovinu koju steknu po čitavom svijetu. No ne prođe dugo pa ih papa Pio VII 1814. ponovo uspostavlja međutim, sa vrlo suženim djelovanjem kojim se još i dan danas bave.

Pokraj gradske kuće Dverce, nekad palače grofice Klotilde Buratti Vranyczany, zgrada je najstarije zagrebačke škole. Tu na Katarininom trgu, nedugo po dolasku na Gradec, Isusovci 1607. otvaraju šestogodišnju gimnaziju da bi 1632. otvorili i Teološki tečaj, takozvanu Bogoslovnu Akademiju. Trideset godina kasnije uvode Filozofski tečaj pa na molbu i uz sve pismene i usmene dokaze, Car Leopold I dne 23. rujna 1669. izda svečanu povelju kojom se zagrebačkoj Bogoslovnoj-filozofskoj Akademiji daju sva prava tadašnjih Europskih sveučilišta.

Prije raspuštanja reda Isusovci učilištu pridodaju i seminar Pravnih znanosti što sve 1776. carica i kraljica Marija Terezija potvrđuje dekretom osnivajući Kraljevsku Akademiju Znanosti (Regia Scientiarum Academia) sa tri studija: Filozofskim, Bogoslovnim i Pravnim.

Na poticaj mecene hrvatske prosvjete, kulture i umjetnosti biskupa Josipa Jurija Strossmayera Hrvatski Sabor 1861. donosi zakonsku osnovu o Sveučilištu u Zagrebu koju car Franjo Josip prilikom boravka u Zagrebu 1869. potpisuje pa ban Ivan pl. Mažuranić dne 19. listopada 1874. svečano otvara moderno Sveučilište u Zagrebu. Sveučilište djeluje u dograđenom dijelu gimnazije na Katarininom trgu. Zgrada ubrzo postaje pretijesna pa se 1882. seli u zgradu izgrađenu nasuprot zagrebačkog sajmišta, koji kasnije posta trg danas spornog imena na kome dne 14. listopada 1895. car Franji Josip I svečano otvori Hrvatsko Narodno Kazalište.








„Bok Agata. Što radiš ovdje?“ upita je Furbi.
„Nisi nimalo iznenađen?“ protupitanjem mu odgovori Agata.
„Nisam. Vi ste me istrenirale na svakakva iznenađenja. Pa se time više uopće ne opterećujem. Puštam nek’ bude kako bude.“ namiguje Furbi.
„Ohoho, namigivanje. Vidim, brzo učiš od Renate.“ zagonetna je Agata.
„Zašto ne? Čovjek uči dok je živ.“ našali se Furbi.
„Pogotovo ako je sposoban učiti od onog tko mu se sviđa.“ značajna je Agata.
Na te riječi Furbi se pažljivo zagleda u Agatu.
„Ima dobru figuru. A ispod izazovno odjeće po svemu sudeći nalazi se atraktivno tijelo." pomisli ali glasno kaže:
„Dopusti mi da preskočim odgovor.“ namigne joj i nastavi „Nego što ti radiš ovdje. Zavodiš slučajne prolaznike?“
„Paaa ... tako nekako. Prvo odaberem žrtvu, zatim je slijedim i onda se neočekivano pojavim pred njom. Na kraju je zavedem.“ smije se Agata.
„Ma nemoj mi reći. A ja mislio da si ti samo coprnica no kad ono, ti si prava vampirica.“ smije se Furbi.
„Vampirice ostavi za neke svoje druge priče. Ja sam coprnica.“ značajno namiguje Agata.
„Dobro, dokaži. Da vidim. Vjerujem samo onom što vidim vlastitim očima i čujem vlastitim ušima.“ Furbi se i dalje šali.
„A kako je sa onim što opipaš vlastitim rukama?“ zagonetna je Agata.
„Tu vjera prelazi u doživljaj, iskustvo a to je već nešto drugo, nešto puno više od same vjere.“ namiguje Furbi.
„Jesi li siguran?“ upita ga Agata ponovo pa mu na tren izazovno pokaže predivne grudi .
„Voliš ti voliš male jabučice, zar ne? Baš kao i izazovne prćaste stražnjice.“ govori dalje Agata na što se Furbiju pojavi vizija pa pred očima na tren ugleda Agatinu prćastu guzu. No već sljedećeg trenutka vizije nesta i ostane samo realnost sumraka i okruženja osvjetljenog šetališta na Golubovcu.
„Sada si već počela sa copranjem.“ šali se Furbi.
„Zašto ne. Copranje uvijek uspijeva. Pogotovo ono koje pali male glavice.“ Agata naglasi posljednju riječ.

Gledam svoj odraz u ogledalu. Donje rublje sa crnom čipkom, najlonke, halteri. Duga kosa, prirodne grudi i tetovaža pri dnu trbuščića. Ipak, u posljednjem trenutku odbacujem to rublje. Želim da osjetiš moje tvrde bradavice, moju vlažnu mačkicu, sve one željne su tvog dodira. Želim te izluditi.
Zvoni na vratima. Vrijeme je. Puštam muziku, navlačim malu crnu haljinu. Otvaram vrata. Pružaš mi cvijeće i butelju vina. Privlačiš me k sebi i ljubiš me. Jednom rukom me grliš dok mi drugom stišćeš guzu. Osjećam kako ti ponos raste ali ne, nećeš me dobiti samo tako. Moraš me poželjeti, poželjeti sve do granica izdržljivosti.
Ritam muzike. Gledam te u oči, vrtim kukovima, sišem srednji prst. Polako mazim svoje grudi i pružam ruku ka tvojim preponama. Prihvaćam tvoj pogled kojime mi govoriš svoju želju. Čitam te, digao ti se je.
„Legni na trbuh.“ naređujem ti.
Mirisnim uljem i blagim pokretima masiram te od vrata na niže. Niže, još niže. Zavlačim ruku među tvoje noge. Lagano ti ljubim unutrašnjost bedara. Moj dah je topao, ti uzdišeš a ja jezikom kružim oko tvojih jaja. Sama se već počinjem vlažiti. Toliko te želim.
Okrećeš se na leđa. Tvoj pogled u mojim očima, hvataš me za grudi. Osjećam dotok krvi u tvoj kurac.
Bradavice su mi već tvrde od želje. Skidaš mi haljinu i kružiš po njima jezikom. O Bože, kako me to izluđuje. Sva sam vlažna a iz mene već curi.Trljam se o tvoj nabrekli kurac. Želim te, da želim ga. Spuštam se k njemu. Jezikom. Masiram ti trbuh i zalazim u prepone. Moj vreli dah i usne. Izluđuju te. Ljubim te i pružam ti grudi. Evo, liži ih. Kako je tvrd taj tvoj kurac i kako sam ja vlažna. Počinjem ti drkati. Polako. Stenješ od užitka, plamtiš od želje. Nježno ti kružim usnama po glaviću. Vidi, vidi, na njemu već je jedna mala kap velike muške požude.
„Uzmi ga.” govoriš mi.
„Ne još.“ odgovaram ti.
Jezikom ga ližem od korijena do vrha. Uzimam ga u usta. Cijelog. Hvataš me za kosu i nabijaš mi ga duboko, duboko u grlo. Gutam ga, ližem glavić. Drkam ga jako, jako brzo. Ližem ti jaja. Ti stenješ a ja te želim do boli. Od neizdržive želje počinjem se trljati tvoju nogu. Znam, moram se nabiti na taj tvoj veliki tvrdi kurac. Ne mogu više bez njega.
Bacaš me pod sebe i jednim trzajem mi ga nabijaš duboko u pičku. Vrisak mi otima strast. Jebeš me brzo, fukaš me duboko. Osjećam svakog trenutka ću svršiti. Ali ti zastaješ i bezobrazno me gledajući u oči.
„Ne želim da još svršiš.” govoriš mi.
Potom me jebeš lagano prodirući tek do pola a ja i dalje ludim. Kako li te samo životinjski želim!
„Jebi me jako, jebi me jako. Divlje, jebi me divlje!“ zapovijedam ti.
Opet mi ga nabijaš do jaja, imam tvoj kurac, ovaj puta do kraja. Divlje! Opet! Silno i duboko mi nabijaš taj tvoj kurac. Osjećam pulsiranje svoje vlažne pičke. Drhtim, gorim, borim se za dah. Prvi val eksplozije prolazi mi kroz cijelo tijelo. Pulsiram, vlažim, nogama ti stišćem leđa i nabijam te duboko, dublje, najdublje što mogu, nabijam te u sebe. Večeras mi je to prvi orgazam. Puna sam tvoje sperme ali još nisam gotova. Ni izbliza nisam još gotova.

Opet uzimam tvoj kurac, Ovaj put u usta. Drkam ga, ližem jezikom.
„Kako pušiš, joj Bože moj!” stenješ.
Noge ti se grče, jaja su ti već nabrekla od nakupljene sperme. Uzimam ih u usta, ližem. Ližem ih. Pa ga pušim i drkam. Naizmjenično. Kako je tvrd. Opet osjećam vrelinu u pički. Sjedam na njega i lagano idem gore dolje, gore dolje, hopa cupa. Ti uzdišeš, mučiš se, želiš ubrzati. Hvataš me za guzu, podižući me i spuštajući u divljem ritmu. Klitoris mi je nabrekao, spremna sam za još.
I dok mi sišeš bradavice počinjem se trljati o tebe. Kako me to pali. Ja se trljam sve jače i jače, trljam se sve brže i brže a ti mi ližeš grudi.
Ne mogu to više izdržati. Opet svršavam. Dobro i jako osjećajući kako me ispiru zvijezdice mliječnog puta što dolaze iz tvog svemira. Svršavam tako žestoko da vrištim. A ti me potom nježno ljubiš u usta i zatim se spuštaš dolje. Lagano grickaš vanjske donje usne ne dodirujući mi klitoris na kome osjećam tvoj topli dah i nove valove požude. Oh, kako sam opet napaljena. Ne, nije mi dosta. Guraš mi prst u pičku i kružiš. Jezikom prelaziš po njoj. Noge mi se grče. Opet ludim. Ti kružiš jezikom po mom klitorisu polako, zatim brže, sve brže i brže, Grudi su mi nabrekle, pička pulsira a ja drhtim. Guraš mi prst sve dublje, ližeš me sve brže. Bože, izvan sebe sam od užitka. Opet svršavam silovito.

„A sad te želim od pozadi!” naređujem ti.
I guram ti svoju vlažnu pičku koja još pulsira od divljeg orgazma. Nabijaš ga u mene, u pičku. Od pozadi.
„Bože kako je tvrd!“ vrisnem.
I kako je duboko. Jebeš me sve brže i jače. Vučeš me za kosu i nabijaš mi ga tako duboko i brzo da mislim kako ću eksplodirati. Drugom rukom trljaš mi pičku. Drhtim, vrištim, izvan sebe sam. Opet svršavam. Najjače. Eksplozija užitka. U meni se slijevaju potoci sperme. Borim se za dah.

A ti me opet me bacaš pod sebe. Osjećam kako se boriš izdržati. Znam, umireš koliko opet želiš svršiti u meni. Jebeš me polako boreći se sa željom. Ne vrijedi, ne vrijedi mali moj. Sav se već treseš. Ne možeš više izdržati.
„Klekni na koljena.“ govoriš mi.
I ja to činim. Pušim ti ga. Kurac samo što ti ne pukne. Jaja su ti potpuno nabrekla. Sav drhtiš. Skupljam usne i pušim taj tvoj krasan kurac. Sišem ga, gutam ga. Ti uzdišeš, stenješ dok ti ga drkam, jako ti ga drkam. Grickam ti jaja dok se ti grčiš i drhtiš. Tvoj kurac je u mojim ustima i duboko mi je u grlu.
„Nemoj stati, nemoj stati.“ govoriš mi.
I ja ne stajem. Nastavljam. Ubrzavam ritam. Sve brže i brže, sišem sve jače i jače. Svršavaš mi u usta dok se ja trudim isisati svaku tvoju kapljicu, progutati sve što je tvoje, sve do posljednje kapi.

„Uh kakav seks!“ govorio je Furbi gledajući u kupaonici vitku Agatinu figuru kako pere zube „Možda jedan od najboljih u mom životu.“ namiguje joj.
Agata se na to okrene, kratko ga pogleda ga, pa mu kaže:
„Nemaš ti pojma što te još čeka Sada se idi obući. Mi smo gotovi.“ zagonetno namiguje Agata.





(nastavlja se)


Oznake: Zagrebački dekameron

07.09.2014. u 01:13 • Ostavi komentar (22)Troši toner#

srijeda, 03.09.2014.

Tajni Grad



Sjedeći zavaljen u naslonjaču Bocaccio je čitao:

Godine 1089. po smrti Zvonimira, posljednjeg hrvatskog kralja iz roda Trpimirovića, Slavonijom, koja do tad bi dijelom Hrvatskog kraljevstva zavlada Ugarski kralj Ladislav. Ladislav pred samu smrt 1094. daruje zemljište Novi Vesi zagrebačkom Kaptolu kojim u to vrijeme upravlja biskup Duh a dolazi iz dijela Češke zvanog Moravska. Kako plodna zemljišta propala ne bi, biskup tu preseli i naseli dio domaćih purgara čije se kućice kao kupovi gljiva gomilaju i stišću na uskom području koje danas pripada Opatovini. I tako nasta „Lepa Ves“, kako tu uličicu u ono vrijeme purgari zovu. I naprave oni ovdje nove kućice lijepe od ilovače sa čistim krovovima od hrastovih daščica pa obitavaju sred cvjetnjaka svojih odijeljeni od susjeda obilatim šumskim hladom.

„Zanimljivo,“ prekine ga Furbi „između parka na Opatovini i Tkačićeve nalaze se stube koje su tek 2005. u čast biskupa dobile njegovo ime. Nego, kad smo već kod toga, znaš li da se ishodište Zagreba nalazi na Templarskom posjedu koji je nekada bio na Novoj Vesi?“ upita on Bocaccia.
„Naravno, evo što je o tome zapisano.“ Bocaccio nastavi čitati:







Nekad cesta, zagrebačka Nova Ves, danas je ispružena dugačka ulica uz koju je s vremenom sagrađeno nekoliko kapelica. Iako u vlasništvu Kaptola, područje Nove Vesi ipak se povezuje sa vitezovima Templarima koji u to doba, uz kopnene puteve idu prema Svetoj Zemlji, gdje oni ratove vode i svugdje podižu građevine svoje. Iz tih vremena o Templarima u Zagrebu ne postoje neposredni povijesni izvori no, vijesti o njima donose kasniji pisci. Tako Daniel Farlati u 16. stoljeću piše o zagrebačkom biskupu Prodanu:
„Kraj Zagreba, gdje sada je Nova Ves, kako to izvješćuje Ivan arhiđakon Gorički, sagradi biskup Prodan braći Templarima samostan i crkvu.“
I sam Templar, Prodan je zagrebački biskup između 1172. i 1185. pa se smatra kako u tom razdoblju templari već obitavaju na Kaptolu. To je znatno prije no što se ovdje 1344. osniva naselje Novu Ves i kasnije, godine 1347. utemeljuje župu sv. Ivana Krstitelja.








„Zapravo čitava Nova Ves nekada je bila prepuna crkvica i kapelica ali su s vremenom ostale svega dvije.“ ubaci se Furbi.
„Poslušaj što o tome piše u zapisu.“ ne dajući se smesti Bocaccio nastavlja dalje čitati:

Na potezu prema današnjoj Gupčevoj Zvijezdi, na mjestu gdje se danas ulica Medveščak spaja sa Novom Vesi, nalazi se kapelica sv. Zaharija. Napravljena je u polukrugu sa tri gotska prozorčića. Obložena je opekom, sa drvenim krovom i zvonom na malom zvoniku koje brenči kao da pjevaju sitna djevojačka grla. Ta kapelica utočište je nesretnika, žena i djevojaka a ima i propovjedaonicu. O njenom uređenju brinu se ženske duše donoseći cvijeće, ukrase za oltariće i od kuće lijevane voštane svijeće. Godine 1347. po utemeljenju župe, biskup Jakob iz Piacenze, na mjestu tada već pomalo trošne kapelice podiže župnu crkvu Sv. Ivana Krstitelja.






Odmah uz Kaptolska vrata, na mjestu gdje Nova Ves silazi prema Ribnjaku, nalazi se kapelica sv. Dizmuša. Nju krajem 18. stoljeća podiže Ivan Zebec, župnik u selima, kanonik zagrebački i pronotar apostolski. O njenom uzdržavanju brine se Kaptol ali se ona rijetko otvara a još rjeđe u njoj se mise služe. Novovešani je zato nazivaju crkvom „tvrdog sveca“, sveca koji se narodu ne ukazuje niti mu se oglašava.



Najveća i najljepša u to doba je kapelica sv. Tomaša. Kapelica je na brijegu, tik uz samu sjevernu cestu prema Remetama. Podigne je Toma Pleščić u čast svom zaštitniku kad preseli se u gizdavu kanoničku kuriju. Služila mu je ona za groblje na kome su se i purgari zakapali. Godine 1622. to posta „bogečko groblje“ gdje pokapaju se svi zagrebački siromasi. Pa tu novovešani na Dušni dan vode djecu da bi na zapuštenim humcima svijeće zapalila i grobove uredile te križićima od crvenih sjemenki šipka uresila. Tik do njega, preko nekada širokog a danas zatrpanog jarka, nalazi se Jurjevsko groblje bogataša. No baš bi na siromašnom dijelu svjećice uvijek ljepše i svjetlije sjajile jer ovdje počivaju dušice siromaha i pravednika.


Najomiljenija kapelica na Novoj Vesi ipak je ona pod Petrovim kupalištem. To je Kapelica Žalosne Majke Božje u prolazu koji danas spaja Novu Ves sa Medvedgradskim što zove se Mala ulica. Odavno je na potoku Medveščaku, koji je ovdje tekao prije uređenja današnje Medvedgradske i Tkalčićeve, stajao kameni stup Žalosne Majke Božje. Pred njim bi uvijek, baš kao i danas, gorjela svijeća koju stavi neka pobožna ruke. Novovešani sagrade tu malu kapelicu i u nju prenesu sliku Majke Božje pod kojom uklešu mali oltarić sa nekoliko stepenica. I ne bi pored nje nitko prošao, a da se tu zaustavio ne bi. Povazdan u njoj i pred njom gorjele su i još danas gore svijeće. Žalosni lik Majke Božje zatrpan je cvijećem a u škrabicu milodari obilato kapaju. Pa kad zazvoni ono jedino zvono na malom tornjiću ponad ulaznih vratiju, purgari govore kako je Majka Božja njima zadovoljna pa manje žaluje za izgubljenim sinom.



„Zna li se zapravo gdje je na Novoj Vesi bilo sjedište Templara? Ugarski kraljevi su sa njima bili vrlo povezani.“ upita Furbi.
„Polako, doći ćemo na to. Prvo nešto o njihovom legendarnom blagu. Mislim da će te to zanimati jer ... Stvar je još i dan danas vrlo tajnovita.“ odgovara mu Bocaccio.
„Zaista, ‘ajde pričaj.“ pristaje Furbi.

Bocaccio je pričao:

„Dakle, 1307. francuski kralj Filip IV je zbog vlastitih novčanih problema odlučio uništiti ovaj viteški red. U Francuskoj mu je to i uspjelo tako što je procesuirao Jacquesa de Molay-a, posljednjeg Velikog Meštra Templara lažno ga optuživši sa svakakve izmišljotine, sve kako bi riješio svoj financijski problem. A kada je uz spletke na papinski tron doveo Klementa V i 1312. preselio ga u Avignon, Papa mu pomogne do kraja ter ukine ovaj viteški red. Pa je tako nakon sedmogodišnjeg zatočenja Veliki Meštar Jacques spaljen na lomači kao heretik. Bilo je to na crni petak 18. ožujka 1314. Većina članova reda u Francuskoj bijahu pobijeni, uglavnom živi spaljeni dok su se oni drugi po drugim državama djelomično pridružili nekim drugim crkvenim redovima i tako uspjeli spasiti. Ipak, iako su ciljali na njihovo blago, do blaga nitko nije došao – ni Francuski kralj a niti Crkva. Navodno neki preživjeli članovi reda iz Francuske uspjeli su blago spasiti i navodno ga sakriti u tajnim podzemnim prostorima svog zamka u Moravskoj, u Veverži, koja je tada bila u okviru Ugarske krune. Priča se kako se nad crkvenom portom nalazi uklesano šifrirano ime Jacquesa de Molaya, posljednjeg Velikog Meštra templarskog reda koji je zbog hereze spaljen na lomači. No to su zapravo vjerojatno samo priče. Blago je skriveno ipak negdje drugdje. Činjenica je kako je gotovo čitavo legendarno blago Templara nestalo i da se do dan danas zapravo ne zna što se s njim dogodilo.“

„Zanimljivo no tko zna. Vjerojatno su, ako su bili pametni, a Templari to zaista i jesu bili, blago podijeliti među onima koji su se uspjeli izvući. Znaš li da su tada sve Templare koji nisu htjeli odstupiti iz reda spaljivali? Baš kao vještice nedugo nakon toga.“ upita Furbi.

Bocaccio je dalje pričao:

„Da, istina je. Ima svakakvih priča. Ipak ostaje činjenica kako su Templare nedugo nakon Francuske počeli proganjati širom Europe. Pošast se širila poput epidemije jer ju je predvodio Papa osobno. U to vrijeme Crkva je bila financijski slaba i u dugovima te joj je trebala izlika kako doći do novca. U srednjem vijeku ljudi su jako puno putovali. Templari su u ono vrijeme zapravo bili preteča bankarstva. Izdavali su mjenice i čekove koje si, kod njihovog reda, mogao unovčiti u bilo kome kraju gdje si putovao. Pa tako zapravo i nisi trebao nositi novac i nisi bio meta pljačkaša. Također, bili su vješti liječnici a poznavali su i mnoge druge tajne. Organizacija im je bila jaka i bogata. Pa su im tako bili zavidni ne samo Papa već i kraljevi, svi osim Ugarskih za koje se čak sumnjalo da su zapravo prikriveni članovi reda. No i oni su na kraju morali popustiti Papi. Zapravo jedino gdje su Templari imali podršku je Škotska gdje su se mnogi od njih i sklonili te je tako taj red ostao očuvan do današnjih dana.“ završi i nastavi čitati:







Zapravo dugo se vremena nije znalo gdje bi se na Novoj Vesi moglo nalaziti Templarsko sjedište i pripadajuća crkva. Ipak, u novije vrijeme pronađeni su tragovi koji navode na opravdane pretpostavke. Naime 1978. prilikom popravka župne crkve sv. Ivana Krstitelja na Novoj Vesi u zidu se pronalazi više kamenih ulomaka kvalitetne gotičke arhitektonske plastike. Ti ulomci iz nekadašnje gotičke crkve upotrebljavaju se kao građevinski materijal kad između 1785. i 1790. župnik Sinković gradi današnju kasnobaroknu župnu crkvu. Pitanje koje se postavlja je kojoj su gotičkoj crkvi, koja je sudeći po veličini nađenih ulomaka morala biti monumentalnih dimenzija, oni zapravo pripadali? Stara crkva sv. Ivana Krstitelja bila je premala pa zato župnik gradi veću. Pronađeni ulomci: kapiteli s razvedenim gotičkim lišćem i prutasti gotički pilastri, nisu mogli biti doli iz te crkve. Tako se nametnula opravdana pretpostavka da su to zapravo posljednji ostaci nekadašnje velike templarske crkve koja se nalazila na tom području. Lelja Dobronić tome pronalazi potvrdu u rukopisu zagrebačkog kanonika Antuna Zdenčaja. On kao očevidac rušenja stare župne crkve 1786. piše kako je srušena crkva bila templarsko sjedište. To znači da stara crkva sv. Ivana Krstitelja svojedobno bi podignuta na mjestu nekadašnjeg Templarskog sjedišta. U nastavku pak on navodi kako su Templari bili izgradili i kapelicu koja stoji ukoso preko puta crkve i to sjeverno uz Znikinu ulicu, danas Zinikne stube, gdje je prije 1347. bila sagrađena kapela sv. Zaharija. Taj titular kapele nepoznat je u Hrvatskoj kao zaštitnik bilo kakve crkve ali je on prorok koji je ubijen u jeruzalemskom Hramu, pa je tako i po Hramu blizak Templarima. Znakovito je i kako kapela ima kružno-stožasti oblik, oblik koji je nekad bio karakterističan za sve templarske crkve. Kapela sv. Zaharija srušena je 1781.

I dok se na mjestu stare srušene Templarske crkve gradi nova crkva, mise se služe u kapelici Žalosne Majke Božje. Po izgradnji nove crkve župnik ima velike muke privoljeti novovešane da dolaze u novu raskošnu crkvu jer ovi gunđaju:
„Nije ta parada za nas čedne purgare, a naš je Jezušek i tako živio u siromaštvu.“



„U svakom slučaju, razvoj Zagreba baš nekako i počinje od Templarskih vremena. Oni su u njemu, iznad Kaptola imali važno središte baš kao i širom Slavonije jer su tu vodili kopneni putevi prema Svetoj Zemlji.“ Bocaccio zastane pa zatim nastavi:

„Zanimljivo je to da kad pogledaš Zagreb, baš od crkve Sv. Ivana Krstitelja idu njegovi glavni prometni pravci. Prvi ravno na jug preko Zrinjevca, Stossmeyerovog, Tomislavca, Glavnog Kolodvora, avenije Hrvatske Bratske Zajednice pa do mosta. Zatim tu je povijesni Savskom do mosta. Ova dva stara pravca rađena su planski baš kao i treći. A on je najzanimljiviji. Vodi preko Džamije, zatim avenijom Marina Držića sve do Save. Napravljen je za vrijeme vladavine komunista, pa je očito morala postojati neka moćna tajna loža dovoljno snažna da u vrijeme progona svega što ima veze sa Hrvatskom, hrvatstvom, religijom i crkvom tako nešto uspije realizirati.“ pričao je Bocaccio.

„Nego ... kad si već kod teme, zanimljivo je da se nasuprot južne strane crkve sv. Ivana Krstitelja , na jednoj skladnoj i novoobnovljenoj staroj kući obojanom u crveno sa bijelim istakama i portalima, točno iznad ulaza, nalazi isklesana glava Jacquesa de Molaya. Porijeklo kuće je prilično mistično i seže u sredinu 19. stojeća pa tko zna, kakve su sve to slučajne ili namjerne veze.“ ispali Furbi.

„Ima tu još nešto. U Hrvatskoj su Templare nasljedili vitezovi Ivanovci a kasnije, pojavom masonerije, njihove simbole i običaje, slučajno ili namjerno preuzimaju širom Europe slobodni zidari, masoni. Zanimljivo je i kako baš nakon obnove države, u Hrvatskoj je opet službeno registriran Templarski red te da je vrlo brzo Suvereni priorat Hrvatskog Viteškog Reda Templara posebnom poveljom iz Škotske promoviran u Veliki priorat koji postoji i u Škotskoj. Koliko to govori o dubokoj tradiciji i povezanosti kroz stoljeća kada je red bio zabranjen, to ostaje za raspravu.“ dovrši priču Bocaccio.

„Nego reci mi što je sa onom tvojom Renatom? Rekao si da ti je pričala kako ona zapravo potiče od Barbare Celjske, Ugarske kraljice. Pa i ono Renatino blago koje je sa sobom donijela ... Vrlo vjerojatno baš kao i blago njenih prijateljica, coprnica ... Tko zna kakvoga je ono zapravo porijekla?“ namigne mu Bocaccio.




Vraćali su se kući. Prolazili su dobro poznatim ulicama i trgovima Donjeg Grada. Noćno nebo se naoblačilo i sve je mirisalo na kišu. Tamo negdje iza Sljemena, već je bljeskalo. Iz daljine se čula tiha potmula grmljavina.
Odjednom, nešto bjesne i u tren začuje se snažan prasak. Furbi se okrene. Negdje iza Sljemena, baš u pravcu Katedrale prasnuo je grom. Pas se preplaši i počne gotovo trčati.
„Bo, čekat, čekat!“ zadere se Furbi hoteći preduhitriti nevolje.
Pas to ćuje, zastane pa se okrene kao da mu želi reći:
„Znaš da se bojim grmljavine. Zato požuri, samo što ne pljusne.“
I taman što stignu pred zgradu, baš u trenutku kad stavljao je ključ u bravu, sa neba se sruči prolom kakav se rijetko kada viđa.
„Bo, imali smo sreću. Pobjegli smo gotovo u posljednji tren.“ Furbi se okrene psu koji kroz otvorena vrata šmugne u vežu.
Lift se zaustavi te oboje izađu. Pas je nestrpljivo njuškao oko ulaznih vratiju.
„Bo, čekaj dok izvadim ključeve.“ Furbi se okrene psu.
Otključavajući vrata stana Furbija je pratio neki čudan osjećaj.
„Kao da je netko unutra.“ pomisli „Ma ne, nemoguće! Obje brave su zaključane a prozore i balkonska vrata sam zatvorio tako da čak ni coprnice ne mogu uletjeti na njihovoj metli, pardon skuteru.“ nasmije se.
No kad je otvarao vrata primijeti kako s lijeve strane, baš prema ulici, gdje se nalazi veliki dnevni boravak, dolazi svjetlo. Bo utrči i poleti ravno u dnevni boravak.
„Bo ne, čekat! Znaš da moraš čekat dok ti ne obrišem noge.“ Furbi zaustavi psa na što se ovaj poslušno vrati i stane uz zatvorena ulazna vrata.
Furbi se okrene prema dnevnom boravku gdje je imao što za vidjeti. Na sred prostorije, oko velikog okruglog stola sjedile su četiri coprnice. A uz Renatu su bila dječja kolica u kojima je spavala peta, mala coprnica.
„Zapravo tako nešto sam mogao očekivati.“ pomisli Furbi glasno se nasmijavši pa reče:
„Pričekajte samo dok očistim Bo pa ćemo vam se oboje pridružiti.“
Zatim ode u kupaonu, uzme ručnik i psu obriše noge, potom mu skine ogrlicu i zajedno sa povodnikom odloži u ormar pored ulaza. Pas prvo otrči u kuhinju pa iz zdjele sa vodom otpije par gutljaja. Zatim se lijeno protegne i na vršcima nogu lagano odšeće prema dnevnom boravku te legne tik uz kolica u kojima je spavala mala Beata.
Odloživši jaknu na vješalicu, Furbi se uputi u dnevni boravak pa kad priđe stolu upita:
„Moje dame, vjerovale ili ne, ugodno ste me iznenadile.“ nasmije im se i nastavi:
„Vidim da vas ne trebam ničim nuditi ...“ govorio je gledajući na stolu otvoren viski i četiri čaše u kojima se zrcalila dragocjena tekućina boje starog zlata „... vaša prijateljica Mary of Scotland već se je pobrinula za vas.“ nasmije se gledajući redom jednu po jednu damu coprnicu pri čemu mu se pogled značajno zaustavi na Renati.
Renatina kosa bi zavezana na zatiljku i dignuta kopčom tako da je poput kakve grive slobodno padala niz vrat, sve do leđa. Oko razgolićenog joj vrata bi podeblji zlatni lančić na kome, s prednje strane, u kruni od zlata, veličine omanjeg oraha bio je tamno-crveni rubin. Već na prvi pogled vidjelo se kako je ta predivna ogrlica vrlo vrlo stara. Mora da su je u neka davna vremena izradile marljive ruke nekog izuzetno vještog majstora.
„Dozvolite da uzmem čašu pa ću vam se pridružiti." namigivao je Furbi „Vjerujem da ćemo štošta zanimljivo i lijepo pričati.“
Potom uz smiješak sjedne za stol, natoči si viski da bi zatim dignuo čašu u zrak:
„A sad ćemo se prvo kucnuti i nazdraviti ovom našem značajnom susretu." namigne im.
Na to ga sve četiri coprnice pogledaju pa na njegovo čuđenje uzmu svaka svoju čašu u ruku i dignu je za zdravicu i u glas složno izvale:
Perje od ježa, huk sovine bodlje
Što u šumi noću o nama pronose glas,
Sve to sad ovdje nek bude u čas,
Sve četiri za jednu, ta jedna za nas.


Kad coprnice već htjednu ispiti zdravicu Furbi ih prekine:
„A ne, ne, to treba završiti ovako." pa se digne i izgovori zdravicu okrenuvši se maloj Beati koja je slatko spavala u kolicima:
Perje od ježa, huk sovine bodlje
Što u šumi noću o nama pronose glas,
Sve to sad ovdje nek bude u čas,
Svi mi za jednu, jedna za sve nas.


Na to sve četiri coprnice zastanu, okrenu se djetetu u kolicima, svaka digne svoju čašu, nazdrave joj pa svi zajedno,uključujući i Furbija, ispiju gutljaj.
Potom svi petero sjednu.
„Dobro, a sad moje dame da vas čujem. O čemu se zapravo radi?" zapita ih Furbi.




(nastavlja se)


Oznake: Zagrebački dekameron

03.09.2014. u 18:47 • Ostavi komentar (22)Troši toner#

subota, 30.08.2014.

K Crnom Orlu






Vrlo malo zagrepčana, a gotovo niti jedan dojdek, zna za Jurjevsko, možda najstarije službeno groblje u Zagrebu. Utemeljeno u 14. stoljeću bilo je to groblje siromaha. Baš kao i danas, u to vrijeme Medvednica bi prepuna kestenovih stabala. A put ka njoj i podosljemenskim posjedima stanovnika Gradeca, kao i put ka groblju vodio je kroz vrata kamene kule, tik uz utvrdu zvanu Popov Toranj, današnju Zvjezdarnicu. Zato su to groblje građani Gradeca nazivali Groblje kraj Kestena. Početkom 19. stoljeća kada su srušene preostale gradske zidine i uz rub Gradeca redom niče palača do palače, u prostor podno tornja doseli se 1832. Do dan danas najstarija kavana jugoistočno od Beča, Palainovka. Nekada naziva Kipni trg, kada podno tornja koji je 1903. i preuređen u zvjezdarnicu, sa kavanom na platou ispod kavane, u spomen na hrvatske preporoditelje 1928. trg se nazove Ilirskim trgom.

Od Ilirskog trga prema sjeveru, samim hrbatom brijega prostire se Jurjevska, jedna od najstarijih gradskih ulica. Njen prvi dio do Mlinarske krije neke od najvećih zagrebačkih zanimljivosti vezanih za politiku, umjetnost, znanost i tehniku. Na broju 9, gdje je danas Španjolska ambasada, u kući koju izgradi Bartol Felbinger, rođen je i živio pisac i političar, prvi Hrvatski ban pučanin, Ivan pl. Mažuranić. Nedaleko od nje, na suprotnoj strani na broju 10 kuća je u kojoj po dolasku s roditeljima iz rodnog Tovarnika pa do bijega u Pariz 1904., te od kasnijeg povratka 1905. pa do odlaska u bolnicu gdje umire, živi i djeluje utemeljitelj hrvatske moderne, Antun Gustav Matoš.

Tik do nje, na broju 12 rođen je i do odlaska u Njemačku živi fizičar i termodinamičar svjetskog glasa, zagrepčanin Fran Bošnjaković (1902.-1993.). U Dresdenu 1935. izdaje prvu knjigu o Termodinamici u svijetu, a od 1936. profesor je na Zagrebačkom Sveučilištu. Aktivni je sudionik pionirske ere razvoja raketne i nuklearne tehnike i bliski suradnik Wernera von Brauna. Po završetku WW2, nakon dvogodišnjeg zatočeništva u partizanskom koncentracionom logoru, vraća se u Zagreb gdje iako degradiran 1951. postaje rektor Zagrebačkog Sveučilišta. Zbog neslaganja sa komunističkim režimom odlazi u Njemačku gdje je profesor na Sveučilištima u Branschweigu i Stuttgartu te surađuje s NASA-om. Na sva tri Sveučilišta predaje Termodinamiku i piše knjige. Po obnavljanju Hrvatske države izabran je za akademika.








Jurjevsko groblje je godine 1622. službeno uređeno za pokapanje stanovnika Gradeca kada i dobiva malu kapelicu. Na tom groblju, do preseljenja posmrtnih ostataka ukopanih na susjedni brijeg, gdje se na nekadašnjem posjedu Ljudevita Gaja 1879. sagradi novo gradsko groblje, Mirogoj, pokapani su preporoditelji, svi redom stanovnici Gradeca: Stanko Vraz (1851.), Ljudevit Gaj (1872.), Fran Kurelac (1874.) i Vjekoslav Babukić (1875.). Jurjevsko pamti i najveći sprovod 19. stojeća u Zagrebu kome je prisustvovalo gotovo desetak tisuća ondašnjih stanovnika Zagreba. Bio je to pokop srpanjskih žrtava, redom sudionika protumađaronskih demonstracija na Markovom trgu održanih 29. srpnja 1845. Kosti hrvatskih preporoditelja prenesene su 1885. u arkade na Mirogoj a 1895. prenose se i kosti srpanjskih žrtava nakon čega se Jurjevsko zatvara kao groblje. Danas na groblje još samo podsjeća kapelica i pokoja stara nadgrobna ploča u malom parku.




Najpoznatiji zagrebački i hrvatski klasicistički graditelj prve polovine 19. stoljeća, Bartol Felbinger rođen je 15. rujna 1785. u Chlebu (Češka). Umro je 17. veljače 1871. u Zagrebu. Do 1809. radi u Beču kao zidarski pomoćnik kod F. Wipplingera te F. Zaunera, direktora Akademije likovnih umjetnosti, a zatim kao crtač na izgradnji dvorca Laxenburg. Nakon šest godina boravka u Beču Bartol postaje vrhunski crtač arhitektonskih nacrta. Po dolasku u Zagreb što radi a što se javlja na natječaje na svim većim javnim i brojnim privatnim projektima u Zagrebu i okolici kao i širom Hrvatske. Među brojnim radovima reprezentativnošću osobito se ističe nerealizirani projekt Đakovačke katedrale.


Prvi pisani spomen ljekarne u Hrvatskoj datira iz 1271. kada se 29. listopada spominje ljekarna u Trogiru. Najstariji spomen u Zagrebu datira iz 1355. gdje se ne spominje određena ljekarna već samo sudska parnica između ljekarnika Jakova i jednoga Gradečkog krznara. Pretpostavlja se kako je Jakov doseljenik iz Italije i da upravo on radi u Gornjogradskoj ljekarni što u to doba ne bi neuobičajeno. Gradec je tada prepun venecijanskih obitelji o čemu svjedoči i Mletačka ulica, možda jedina od ulica čije ime u Zagrebu od postanka do danas osta nepromijenjeno.

U to vrijeme Gornjogradska ljekarna već se nalazi se na mjestu sadašnje ljekarne, na uglu Kamenite i Habdelićeve. U njoj od 1399., baš u toj istoj kući kraj Kamenitih vrata, radi i živi Nicolo, praunuk znamenitog pisca La Divina Commedia, Dante Alighierija. Gornjogradska ljekarna u Kamenitoj 9 tako je nositeljica tradicije ljekarništva koje se već od polovice 14. stoljeća razvija tu negdje uz čudotvornu Advocata Urbis Zagrabiae, Kamenita vrata, a sve uz titranje plamena mnogih svijeća i tihih molitvi za vlastito ozdravljenje i ozdravljenje svojih najbližih i najdražih.



U salonu stare kuće u Visokoj, duboko zavaljeni u foteljama, sjede Bocaccio i Furbi. Kroz otvoren prozor vrta što spušta se prema košarkaškom igralištu i Saloonu podno brijega, u rasvijetljenu sobu ulazi tiha muzika rane ljetne noći sa Tuškanca prepunog krijesnica. Oni pričaju:
„Danteova obitelj ponosila se je starim porijeklom. Smatrala se potomcima plemenitaške loze rimskih osvajača Firence. Dante se negdje između 1290. i 1295. želio posvetiti politici pa se upiše u ceh liječnika i ljekarnika.“ pričao je Bocaccio.
„Kako li se samo tradicija nastavlja? Zanimljivo kako dan i danas masa političara dolazi upravo iz liječničke struke.“ ubaci Farbi a Bocaccio nastavlja:
„Zagreb je specifičan što se upravo u njegovoj sredini zbio prvi i jedini dodir nekog pripadnika njegove obitelji sa ljudima izvan Italije. Danteov kult i neposredno poznavanje njegovog spjeva duboko su ukorijenjeni u obiteljsku tradiciju pa se lako da zaključiti kako veličina njegove poezije, mit i legenda vezana uz njega, a što već bi potvrđeno njegovom slavom u Italiji, zaokuplja svijest Pietrovih sinova i unuka. Pa tako Nicolo, naslijedivši od oca predaju i rad, donosi ga sa sobom u Zagreb i sa njime upoznaje krug ljudi s kojima se po dolasku druži.“ pričao je Bocaccio.
„Hoćeš reći kako po dolasku iz Italije Nicolo svojim zagrebačkim pacijentima osim veronskog kemijsko-medicinskog umijeća poklanja i pradjedove stihove?“ upita Furbi.
„Ne zna se točno ali se zna, čak je ostalo zabilježeno kako su načitani stanovnici Gradeca poznavali Danteov rad i cijenili njegovo djelo. Uostalom, Gradec je u to vrijeme pod jakim kulturnim utjecajima iz Italije što u Zagrebu ostaje kroz stojeća, sve do današnjih dana. Ne zaboravi kako u to vrijeme živi Barbara Celjska, Crna Kraljica, supruga Ugarskog kraja Sigismunda Luksemburškog koji zbog prevlasti u Dalmaciji ratuje sa papom Piom II u sjevernoj Italiji.“ pričao je Bocaccio.
„Da, otprilike baš kao što građani Gradeca ratuju oko posjeda sa Crnom Kraljicom, pardon Barbarom Celjskom.“ ispali Furbi.
„Točno. A oba rata, da ne velim spora, završe neriješeno. Nego, kako napreduje ona tvoja priča sa onom coprnicma i Renatom?“ upita Bocaccio.
Želiš li uistinu to znati?" upitno mu odgovoara Furbi.
„Naravno, treba to sve zabilježiti na papir, pardon nakuckati u laptop." odgovara Bocaccio.
„Ako imaš vremena i ako želip, mogu ti je sada nastaviti." odgovara Furbi.
„Samo ti pričaj, večera još nije gotova pa imamo vremena." zaključuje Bocaccio pokazujući u pravcu kuhinje odakle su se stidljivo šire opojni mirisi.



...Na tavanici štacuna visjahu snopići prašna bilja, na policama stajahu šareni lončići i veliki i mali, a uz njih ležaše ogromna knjižurina. Vrh toga ne bijaše ništa u sobi van prost stol i tri četiri stolčića. Gospodar Gialimello, čovjek visok suh, blijed, crnokos i dugobrad, odjeven u dugu crnu haljinu, stajaše upravo kod ognjišta, te je malim miehom pirio vatru, nad kojom je visio kotlić...
Tako zapiše August Šenoa, godine Gospodnje 1860.



Prvi gradski propis koji regulira rad Gornjogradske ljekarne datira iz 1425. kada se u Statutu Gradeca spominje prvi službeni naziv: Apotheca Civitatensis ad Aquillam Nigram. Naime, u prostoru ljekarne u to vrijeme bi smještena i krčma, kasnije kavana, "K crnom orlu" .

S druge strane podno Kamenitih vratiju, na platou u Dugoj ulici, danas Radićevoj, od sredine 19. stoljeća prostor zauzima kavana "Kod crnog psa" koja postoji i danas i pamti se po prvom zagrebačkom crncu. Naime, vlasnik Ladislav Beluš za svoju kavanu, po povratku iz Zanzibara dovodi u Zagreb svog prijatelja crnca, kmicu Diega Maria Santiagu de Sangora, te ga upošljava kao natkonobara i tako atrakciju gostima svoga lokala ponudi.







Pita učiteljica Ivicu:
„Tri ptice sjede na grani! Upucaš li jednu, koliko ih je ostalo?“
„Nijedna, ostale se uplaše pucnja i odlete.“ veli Ivica.
„Nije točno. Ostaju dvije, ali mi se sviđa način kako razmišljaš.“
Ivica uzvraća. Pita učiteljicu:
„Učiteljice, recite vi meni ovo. Tri cure idu ulicom. Svaka ima sladoled. Jedna ga liže, druga gricka, a treća uvlači u usta. Koja od njih je udana?“
Učiteljica se crveni ali ipak odgovara:
„Pa vjerojatno ona što ga uvlači u usta. „
Ivica će na to na to:
„Nije, već ona što ima prsten, ali sviđa mi se način na koji razmišljate!“



Uspevši se Kožarskim stubama do Mlinarske ulice Furbi pozove:
„Bo dođi! Idemo dolje na Jurjevsku pa do Palice.“
Pas ga pogleda zatim se okrene i krene u naznačenom pravcu. Došavši do Ilirskog trga oboje skrenu na desno okolo malog parka pa oko kapelice i potom se stubama uspnu na plato ispred kavane.
„Bo,čini mi se da za onim stolom sjede naše poznanice. Idemo ih pozdraviti.“ Furbi se obrati psu.
I zaista, za stolom u sjeni stoljetne topole, sjedile su naše poznanice: Agata, Bobata i Amata. Pored Amate bila su dječja kolica.
„Dobar dan gospodične.“ Furbi naglasi zadnju riječ da bi potom upitno pogledao prema malenoj prilici koja je sjedila u kolicima i u ustima držala dudu „Čiji je to nasljednik?“ upita.
„Nasljednica." ispravi ga Agata i namigne „Misliš čija je?“
„Zove se Beata.“ ubaci se Bobata gledajući djetešce i govoreći „Je li mala, buci buci bu! Vidi što za tebe ima teta Bobata!“ mašući ispred djetešca malenom lutkicom vještice na metli.
„I što misliš, čija je?“ okrene se Furbiju pa zagonetno upita Amata.
„Pa ovako ...“ otegne Furbi pogledavajući čas jednu čas drugu a čas treću coprnicu koje su mu se sve zavodljivo smješkale „Recimo da nije od niti jedne. Vi ste joj tete, zar ne?“ upita da bi potom dodao „A ako ste joj vi tete, mama mora biti ...“
„Tko?“ složno u glas upitaju sve tri.
„Renata.“ kratko se nasmije Furbi pitajući sam sebe otkuda mu sama pomisao i na kraju riječ u njegovim ustima.
„Bravo!“ zaplješću sve tri coprnice „A sad nam se pridruži. Bo će čuvati Beatu, zar ne Bo?“ sve tri se okrenu psu koji se približi djetešcu i nježno ga lizne na što se mala Beata razgali od sreće i počne veselo smijati.
Pas potom legne pored Beate. Furbi sjedne i pridruži ime se.
„A gdje je mama?“ upita Furbi.
„A mi mislile kako ti znaš i dolaziš nam to reći?“ u glas mu odgovore sve tri coprnice.
„No dobro, da ti objasnimo to za Beatu.“ progovori Agata.
„Sinoć po dolasku u hotel vratile smo se načas u vrijeme iz kog pobjegosmo ...“ nastavi Bobata ...
„... da uzmemo malu Beatu koje je bila kod oca podno Medvedgrada ...“ nadoveže Amata ...
„... u Kulmerovom dvorcu, kako vi danas zovete onaj posjed u Šestinama ...“ ubaci se Agata ...
„... jer smo čule da se razjareni gradečanci spremaju tamo otići ...“ brže boje ispali Bobata ...
„... i oteti dijete ocu te ga za kaznu živo spaliti ...“ umetne Amata ...
„... sve za osvetu što ne mognu spaliti nas jer im sve četiri pobjegosmo.“ složno i u glas izgovore sve tri coprnice.
„A kad smo se sa malom buci buci bu Beatom vratile u ovo vrijeme, ljubi te teta Agata ...“ obrati se Agata djetešcu koje se na njene slatke riječi samo smješkalo ...
„... prvo što smo napravile bilo je ...“ nastavi Bobata ...
„... otići u apoteku, tu u onu našu na Gornjem Gradu" namigne Amata i nadoveže „i kupiti za joj početak nešto hrane i pelena ...“ nadoveže se Amata ...
„... K Crnom Orlu ...“ kliknu potom u glas sve coprnice i završe:
„... kako ti s time za početak ne bi imao problema. Vi muškarci ste ionako niškoristi!“ u glas ispale sve tri.
Na trenutak nasta tajac. Furbi je na čas pogledavao njih a čas malu Beatu koja mu se samo nevino smješkala i mahala malom ručicom držeći malu lutkicu - coprnicu na metli.
„Sinoć je Renata došla kod mene i otišla spavati u svoju sobu.“ započne Furbi.
„Sama?“ coprnice ga prekinu pitanjem.
„Što mislite, da sam joj se trebao trebao pridružiti?“ Furbi ispali protupitanjem.
„A zašto nisi?“ upitno u glas pogledaju sve tri namigujući mu.
„Znam kako me bije takva reputacija ali ...“ počne Furbi ...
„... Ti si kavalir i đentlmen ...“ unese se Agata ...
„.. i nikada ne činiš ono ...“ nastavi Bobata ...
„... što dama sama učiniti ne poželi.“ namigne mu Amata.
Furbi ih pogleda i brzo se snađe.
„Pa kad sam se ujutro probudio našao sam njenu sobu opet praznu. Ovaj puta nije ostavila dukat već je svoje stvari uredno složila u ormar i nestala.“ objašnjavao je.
„Što znači da će ti se sigurno vratiti ...“ započne priču Agata ...
„... pa ćemo se mi od tebe oprostiti jer ...“ na brzinu doda Bobata ...
„... moramo otići do nje, ona nas već čeka ....“ ispali Amata ..
„... kod tebe.“ značajno i u glas izreknu sve tri coprnice.
„Hej a kako ćete ući. Renata nema ključeva a ni vi?“ pita ih Furbi.
„O maleni, ne brini za to ...“ nasmije mu se Agata ...
„... znaš tko smo mi i što sve možemo ...“ namigne mu Bobata ...
„... pa nam ne trebaju ni ključevi a ni vrata.“ završi Amata isplazivši mu jezik.
„Mi se tamo jednostavno tamo naslikamo i tebe dočekamo. Svih pet!“ zajedno u glas namiguju coprnice.
Coprnice zatim pozovu konobara, plate piće i pokupe se sa dječjim kolicima u kojima je već spavala mala Beata. Gledajući ih kako se ukrcavaju u parkirani automobil podno kavane i odlaze pravac Jurjevske, Furbi se okrene i kratko reče psu:
„Bo, mi sada idemo kući.“ na što pas veselo skoči i uputi se put Vrazovog šetališta što se s Ilirskog trga spušta na početak Dubravkinog puta.
Kad siđe do dječjeg igrališta, par produžio put Tuškanca i Saloona. Prolazeći ispod Hemingway bara, nekad Zvezdišća, par skrene niz Dežmanovu i zaputi se put Donjeg Grada, Frankopanskom na jug.









(nastavlja se)


Oznake: Zagrebački dekameron

30.08.2014. u 19:58 • Ostavi komentar (19)Troši toner#

utorak, 26.08.2014.

Čarobni pehar





Iako gotovo tisućljetne povijesti, Zagreb je kao cjelina zapravo vrlo mlad. Zagrebačka biskupija, Kaptol, utemeljena je u vrijeme templara, negdje oko 1094. Gradec pak postaje slobodnim kraljevskim gradom 1242. A tek 7. rujna 1850. slobodni kraljevski grad Gradec, Kaptol, Nova Ves, Vlaška ulica, podgrađe i okolna sela, carskim patentom sjedinjuju se u jedinstvenu cjelinu što naziva se grad Zagreb. Time se ruše brojne administrativne prepreke koje spriječavaju širenje Zagreba. Poduzetništvo, industrija i promet počinju se ozbiljno razvijati i donose kulturni razvoj. Međutim, kako to u životu biva, tek nakon velike katastrofe razvoj uzima ozbiljniji zamah. Dne 9. studenog 1880. u sedam sati i tri minute potres od 6,3 stupnja po Richteru zauvijek se mijenja dotadašnja vizura Zagreba i otvara se put izgradnji modernog grada. Nove urbanističke vizije rezultiraju sustavnom izgradnjom. Grade se ustanove, zgrade, palače i parkovi - utemeljiteljsko razdoblje grada je u punom tijeku. Razvoj grada prati i razvoj društva njem. Od početnih 16 tisuća s početka 19. stoljeća, krajem stojeća Zagreb broji preko 40 tisuća građana. Osnovane su razne akademije, Sveučilište, muzeji, kazališta, razne udruge, organizacije i društva. Zagreb je prerastao u mali moderan srednjoeuropski grad.











Udobno zavaljena u dubok naslonjač Renata je sjedila u dnevnom boravku Furbijevog stana i pričala:

Ponad grada, sred Medvednice, na brdu Mali Plazur, kao kruna gradu u dolini stoji drevni grad o kome se i dan danas prepričavaju legende. Među njima posebno je zanimljiva ona o Crnoj Kraljici. Povijesni podaci vele kako Medvedgrad u 13. stoljeću sagradi zagrebački biskup Filip, sve da bi obranio biskupski posjed i Kaptol, koj' tada ne bi utvrđen. Grad je s vremenom vrlo često mijenjao vlasnike, bilo ih je ukupno 107. Posljednji njegovi stanovnici bili su Gregorijanci. Nakon potresa 1590. vlasnici zaključuju kako je grad toliko oštećen da ga je besmisleno obnavljati te 1602. sele u kuriju u Šestinama, kasnije poznatu kao Kulmerov dvorac, po njegovim predzadnjim vlasnicima, grofovima Kulmer.

Medvedgrad bi strah i trepet za sve susjede, naročito za Gradec. U vječnom sukobu između Kaptola i Gradeca, medvedgradski gospodari i Kaptol često bi pljačkali okolna sela koja nisu bila pod njihovom vlašću. Pa su tako najviše znali stradati Dedići i Gračani koji su bili u vlasništvu Gradeca. A u ona vremena ljudi su vjerovali u svašta, pa su se u tom praznovjerju, teškom životu, strahu i tlaki, ispredaju se priče i pjesme koje postaju legende. Prijenos je usmena pa se mnogi detalji, čak i čitave legende gube, a do danas ostaju samo one zapisane.

Legenda veli kako je od mnogih vlasnika Medvedgrada najzloglasnija bila Crna Kraljica, u stvarnosti Barbara Celjska. Uz legende o njoj i Medvedgradu, veže se i ona za Kraljičin Zdenac. Zapravo, o njoj postoji puno verzija i legendi pa tako gotovo ispada kako svako selo pod Medvedgradom ima svoju verziju jedne te iste priče. A kako se u grbu Ugarskog kralja Matije Korvina nalazi gavran, smatra se da je Barbara, kći Grofa Celjskog, njegova žena koja njegovom smrću naslijedi veliko blago i imanje. Legenda kaže da je Barbara bia žena izvanredne ljepote. Njen suvremenik Enea Silvio Piccolomini, poslije papa Pio II, žigoše njen život kao razuzdan i poročan jer je ona u svom, doduše spletkarskom političkom djelovanju, pokazuje veliku oštroumnost i političko umijeće što smeta njegovim interesima. Pa kako se uz politiku ona još bavi i alkemijom a voli se odijevati u crno, Barbara u narodu osta zapamćena kao Crna Kraljica.

Narodna legenda veli da je, uvijek obučena u crno, Barbara bila strašno zla. Obožavala je gavrana a kada se naljutila ili je tko što skrivio, zapovjedila bi gavranu da ga kandžama i kljunom usmrti. Iz šale je znala gavrana naputiti i na svoje dvorjane no ovi se s vremenom naučiše obraniti. Nadalje, pričalo se kako, kad ih se zasiti jer više ne mogu, ona svoje ljubavnike baca s kule u smrt ili pušta u kavez s veprom uživajući pri tome kako vepar ubija nesretnika.

Zašto je Barbara bila takva? To nigdje nije zapisano no zna se da kad Turci stignu podno Medvedgrada, pa joj nitko ne htjede pomoći, ona pozva Vraga osobno i zakle mu se:
„Pukni Vrag, dam ti Medvedgrad i sebe.” bile su njene riječi.
A Vrag se odazove njenim ponudama i otjera Turke. Pa ona tad, da poništi kletvu, htjede i samog Vraga prevariti. Zato ona ponudi dvanaest vjedara zlata onom tko ju triput oko tvrđave prenese. No zbog paklenih stupica koje smisli i postavi osobno sam Vrag to nikome ne uspije. Zbog svega toga ona posta još više prokleta pa kad umre u narodu počne kružiti priča kako se je ona zapravo pretvorila u Zmijsku Kraljicu i zaklela svoje podanice zmije da čuvaju zlato koje od tada skriveno leži negdje u podzemnim hodnicima što vode podno Medvedgrada na Kaptol a što u podzemnim hodnicima podno Gradeca grada.









Kad je završila svoju priču Furbi upita Renatu:
„A kako si ti, pardon, kako ste vi došle do tog zlata?“
„Zlato smo naslijedile.“ započne Renata „Sve četiri direktno vučemo porijeklo od Barbare. Barbara je imala kćer. Sklonila ju je na sigurno, u jednu obitelj kojoj ostavi zlato i dragulje i zavjetuje na vječnu šutnju. Pa tako mi rođenjem nasljeđujemo svaka svoj dio. A to se s prenosi po ženskoj liniji koljena na koljeno.“ namigne mu Renata.
„Baš zanimljivo." u šali ubaci Furbi „Pak se bunite kak vas mi muški ugrožavamo.“
„Vi ste muškarci izmislili spaljivanje, ne mi žene.“ dobacuje na to Renata.
„Budala ima svugdje. Bez njih ne bi bilo povijesti jer s ništa ne bi događalo.“ ispali Furbi.
„Istina, svijet bi bio tako dosadno mjesto,“ zastane „nego znaš, i među nama ženama ima budala. Recimo mi znamo odabirati krive muškarce.“ namiguje mu.
„Želiš li time priznati kak ni vi niste idealne a mi smo vam kao jedina greška, kaj ne?“ namiguju Furbi.
„Ma ne iako ... obično smo pametnije od vas!“ opet namigne Renata.
„Nisam to znao. Znači mi smo bedaci koji vas paze i maze, skidaju vam zvijezde s neba ...“ govori Furbi.
„I ti bi to zaista uradio, skinuo zvijezde s neba?“ prekida ga Renata i namiguje.
„Ponekad bi a ponekad ne bi, zavisi. Što pitaš ako odgovor znaš. I da si ne umišljaš, primio sam te ...“ govori Furbi.
„... ali među nama neće biti ništa, zar ne. To si želio reći?“ Renata ga prekida i opet namiguje.
„Ne, ne to. Dok se ne snađeš možeš ostati kod mene, onako kao frend.“ Naglasi Furbi posljednji dio rečenice.
„A prijatelj je čovjek koji zna sve o tebi i još uvijek ne misli da si bedak. Opet neka od tvojih internetskih forvarduša?“ ponovo namiguje Renata.
„S tobom je zaista teško komunicirati jer misliš da unaprijed sve znaš.“ Furbi zastaje pa nastavlja „Nego, otkud ti znaš za Internet? Tamo odakle dolaziš toga nema?“ namiguje joj.
„Mi coprnice znamo sve, mi ... Naprosto znamo. A sada idem spavati. Umorna sam. Trebam srediti dojmove.“ namiguje Renata.
„Slatko pajki i ne misli na mene.“ namigujući ispali Fubi.
„Neću. Ti ćeš misliti o meni.“ Renata mu namigne, digne se, zaputi do sobe pa ulazeći u nju za sobom zatvori vrata.
„I ti o meni.“ doda on misao u sebi pa se pokupi i ode spavati.

Ležao je u krevetu i osluškivao zvukove noćnih tramvaja. Razmišljao o njihovom razgovoru.
„Ima nečeg’ među nama. Ni ja a ni ona ne bi se tako pona[ali da ne postoji neka obostrana simpatija. Zamisli da simpatija prijeđe u bliskost a bliskost se pretvori u ljubav pa ... Oženimo se i dobijemo čopor malih coprnica ... Hahahaha ... Furbi, Furbi, kak bi te one samo coprale, sve u šesnaest ... Ma kaj si umišljaš takve bedastoće. Imaš logiku poput Bo. Kažeš joj jedno a ona odmah skrati i napravi drugo, treće, četvrto pa i peto. Jer zna da tako obično ide slijed ... Hahahaha ... Pametnica mala, pa na kraju uvijek bude po njenom. A ovdje ... tko zna, neka bude što bude ... Bez opterećenja ... A sada lijepo izbij si te misli iz glave da te ni slučajno ne zacopraju do kraja i lijepo spavaj.“ utone Furbi u san.







Dva prijatelja u kasinu gledaju kako se vrti rulet pa odluče nešto uložiti. Kupe žetone i vijećaju na koji broj ih staviti:
„ Ajmo ovako, koliko si puta ovaj mjesec jebavao?“ pita prvi.
„Osam.“ odgovara drugi.
„Dobro. Ja dvanaest, znači ... stavljamo na dvadeset.“ zaključi prvi.
Stave oni žetone na broj i gledaju kako se rulet se okreće i okreće a kuglica se zaustavlja na dvojci. Prijatelji se pogledaju pa poslije duge i mučne tišine zaključe:
„E da smo bili iskreni sada bismo obojica bili bogataši.“



Kroz balkonska vrata kuhinje ulazilo je jutarnje sunce što se podiglo nad krovovima zgrada. Otvorena balkonska vrata puštala su svježi zrak što donosi zagrebačko ljetno jutro. U kuhinji bi stol a na stolu šalica kave, laptop i mobitel. U vazi posred stola bio je buket cvijeća. Digne se od stola, iz sudopera izvadi jednu kristalnu čašu i opere je, pa ode do hladnjaka i u nju natoči hladan narančin sok. Bliješteći u pogledu na jutarnjeg sunca, kristalna se čaša doimala nekako nestvarno.
„Poput kakvog čarobnog pehara." nasmije se.
Sjedio je. Pijuckao je malo kavicu malo sok i čitao elektronsku poštu. Zatim okrene na portale s vijestima i kratko ih prelista. Pomisli:
„Politika je pranje mozga za mase. Po običaju svi ignoriraju bitno i mlate praznu slamu."
Na radiju je svirala tiha muzika, hitovi ljeta. U stanu je vladao jutarnji mir. Kroz otvorena kuhinjska vrata prema predsoblju gledao je zatvorena vrata njene sobe. Poučen prethodnim iskustvom ovaj puta nije ništa poduzimao. Čekao je:
„Je li još ovdje i spava ili je već po običaju nestala prije no što sam se probudio.“
U to zazvoni mobitel. Furbi ga uzme u ruku pogleda. Na ekranu je pisalo ‘Blocked’.
„Hello?“ odgovori.




(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

26.08.2014. u 23:05 • Ostavi komentar (21)Troši toner#

subota, 23.08.2014.

Vještičje sijelo




Po svom ambijentu, sa kućama u zelenilu i dvorištima uz stare bunare, u ulici u kojoj je u palači Jelačić umrla Milka Trnina, nadaleko poznata hrvatska operna pjevačica svjetskog glasa, Demetrova ulica posjeduje pravi zagrebački starinski štih. Nazvana po Dimitriju Demetru, po roditeljima grčkog podrijetla i jednom od vođa hrvatskog narodnog preporoda, ulica se do preimenovanja zove Blatna. Baš kao i nekada, tako se i danas njome redovito šeće:

„Prije sam ovdje često znao viđati parove kako šeću. Danas ih nema toliko ali ima istine u tome kako je Gornji Grad jedno vrlo posebno mjesto za šetnje, mjesto koje privlači posebne šetače. S druge strane, ova mirna ulica idealna je za šetnju kućnih ljubimaca.“ rekao je našim izvjestiteljima gospodin Furbi koji ponekad ovdje prošeće svoju bijelu vučicu kojoj se dive svi a naročito zagrebačke gospođe i gospodične.




Palača u Demetrovoj 7-9 izgrađena je 1754. prema projektu Matije Leonharta i to za izvjesnog Baltazara plemenitog Magdalenića. Oko 1830. palači se s južne strane prigrađuje klasicistički portal koji se pripisuje Bartolu Felbingeru. Dotični tada izgradi uličnu stambenu jednokatnicu i ogradu s ulaznim portalom. Pa tako, mijenjajući vlasnike redom kao su se oni međusobno žene i priženjuju svoje baštinike, sa stambenom zgradom prema ulici, palača Magdalenić-Drašković-Jelačić svojom slojevitošću objedini nekoliko epoha, povezujući ih sve u skladnu arhitektonsku cjelinu urbanističke i povijesne vrijednosti.



Šećete Demetrovom u smjeru Palainovke. Iza masivnih i po danu uvijek otvorenih drvenih vrata u Demetrovoj 11 nalazi se palača Škrlec – Balbi. Njena posljednja vlasnica, barunica Kornelija Balbi, godine 1924. daruje palaču u dobrotvorne svrhe navodeći u svojoj oporuci kako joj je želja da kuća ostane sačuvana u izvornom stilu. Baš jednako kao i bunar iz koga su, iako se radilo o plemićkoj kući, vodu crpili svi stanari Blatne ulice. Palača je postupno građena tijekom 18. stoljeća a sred njenog dvorišta je veliki bunar. Od nekad mnogobrojnih bunara Gornjeg Grada, jedino se sačuvao taj bunar. Bunar je dubok čak 27 metara. Uz njega vezana je i legenda koja veli da odavde vode dobro skriveni tuneli i tajni prolazi kojih je nekadašnji Gradec prepun. Tome u prilog govori i činjenica kako su tijekom posljednje rekonstrukcije ovdje pronađeni tragovi keramičkih pločica i okvira prozora. Jednako k'o i to da je prilikom rekonstrukcije Dverca, na drugoj strani Gradeca, na Katarinskom trgu pronađen zatrpan tunel što vodi prema Katarinskoj crkvi koja se nalazi na drugoj strani trga. Pa se tako pitamo, koliko je zapravo istine u svim tim legendama i može li sve to uistinu biti dokaz kako je ispod Gradeca zaista postojao podzemni sustav?



Kad padne večer Gornji grad savršena je kulisa za starinski crno-bijeli horor-film. Pod sumornim nebom popločene su ulice. Sa svih strana vas okružuju drevna pročelja prepuna zastrtih prozora nadsvođenih intrigantnim ukrasima. A iza svakog neosvijetljenog ugla samo što ne iskoči neka od utvara iz mračnih djela Marije Jurić Zagorke. Pa ako se tada, možda s prvim kapima kiše, odlučite zakloniti u haustor zapanjeni, baš točno sebi nasuprot, ugledat' ćete nadgrobnu ploču ukrašenu mrtvačkom glavom.


Ograđeno oronulim visokim zidom, s anoreksičnim biljem, uzdiže se gornjogradsko dvorište. Kuća unutar njega zarasla je u požutjeli bršljan. Ulazim u haustor a vrata unutarnjeg dvorišta zlobno škripe. Pod nogama škripe kamenčići a nad glavom je slabašna svjetlost stare lanterne. Unutra je mračno, usprkos tome što je na ulici još uvelike dan. S desne strane stoji kameni zdenac a iza njega raste ukrasni grm. Dojam nečeg davno napuštenog i zaboravljenog fizički je prisutan. Tu je zaista lako zaboraviti kako se jedva na korak, dolje pod brijegom, nalazi centar gotovo milijunskog grada. Ploča je uzidana u kućni zid, odmah pokraj ulaza u kuću. Žmirkavo i škrto svijetlo mobitela otkriva na njemačkom:
„Ovdje počiva Paul David von Vakanovich, umro 21. lipnja 1818. u četvrtoj godini starosti“.
Hladan je to i škrti natpis na nadgrobnoj ploči uzidanoj u veži kuće u Demetrovoj 3. Dječji grob u Demetrovoj jedna je od poznatijih priča koju stari Zagreb skriva.





Svi stari narodi ritualno su zazidavali mrtvu djecu u temelje kuća. Bilo je to u skladu s vjerovanjima kako kuće na taj način odolijevaju zubu vremena. Dječji grob u Demetrovoj 3 jedna je od poznatijih sablasnih priča koju skriva Gornji Grad.

„Usprkos svemu što o njoj znam, uvijek me prolaze trnci kada je ugledam. Hodajući Gornjim Gradom prolazim kraj starih oronulih kuća koje poput ostarjelih glumačkih diva bdiju nad Demetrovom. Nekad raskošne gornjogradske vile, sada su samo nijemi svjedok prolaznosti. Kroz fasade, koje su se nekada isticale ukrasima vire cigle a mrlje od vlage iscrtavaju čudnovate sjenovite oblike pokraj vječno sklopljenih kapaka oronulih prozorskih okana. Neka od njih su poluotvorena pa se čini kao da iza njih drijema prošlost zatočena u prašini gornjogradskih vila. Recimo kuća u Demetrovoj nasuprot broja tri mogla bi jednako tako pripadati i kakvoj gornjogradskoj coprnici. Znate li kako je samo u Zagrebu, od 1686. do 1706. procesuirano 80 vještica? Naime, 1685. Hrvatsku pohodi velika suša i nerodica koja traje godinama pa zato primitivan i zatucan svijet traži i progoni coprnice koje bi za to okrivio.“ govori nam gospodin Furbi.

I dok Furbi govori, za to vrijeme njegov poklonik i štovatelj, Giovanni Zagrebački zvan Meštar Bocaccio, još jedan iz plejade slavnih zagrepčana, velika i povijesno značajna ličnost s prijeloma 20. u 21. stoljeće, sve to marljivo bilježi na tastaturi velike virtualne mreže. Pa kako suvremena tehnologija ne pozna granice vremena a jošte manje pozna ona granice prostora, i k tome lako zađe u svaki kutak a i u vrijeme svako, zađe ona tako i vrijeme kad pisalo se perom na pergamentu štono bilježi prolaznost a naša priča se nastavlja.

Uzmimo na primjer taj škrt i hladan natpis na ploči bez „Počivao u miru“ i bez sentimentalne molitve napisane u kutu groba, upotpunjen velikim križem i mrtvačkom glavom s prekriženim kostima pri dnu. Kakva zapravo priča stoji iza ove ploče? Srećom ili na žalost za ljubitelje strave i užasa, ovdje nije riječ ni o čem' mističnom. Podno Gradeca na kom se nalazi Demetrova ulica bi, naime, groblje. Većina grobova premještena je tada na tek otvoreni Mirogoj. Ali roditelji majušnog Paula htjedoše da nadgrobna ploča ostane u dvorištu kuće njihove kako bi tako preko nje spomen i ljubav vječnu sa mališanom svojim oni dijelili.



Pred ulazom u kućerak koj’ smjesti se uza sam gradski bedem sakupilo se šaroliko društvo. Tu su glavom i bradom časni notariuš gradski sa četom stražara a iza i uokolo njih sakupi se i pomahnitalo urla puk pa kliče ponavljajuć':
„Uaaa! Coprnice, coprnice! Uaaa! Uhitite coprnice! Coprnice, coprnice! Uhitite coprnice!“
Notariuš palicom glasno udara o drvena vrata, u drugoj ruci drži pergament i strogo zapovijeda:
„Po naredbi gradskih otaca Gradečkih, mi došli smo vas na saslušanje privesti. Otvorite!“

Što li se to događa, pitate se vi malobrojni ali odabrani mili moji sladokusci štono pohlepno gutate ove uistinu posebne priče? No budite vi bez brige jer Bocaccio će vam sve to potanko objasniti.


Po naredbi gradskih otaca iz Gradeškog Magištrata, a nakon što izjutra lokot otvore i lanac debeli skinu, otključaju oni podrumsku ćeliju kule Kamenitih vrata gdje vidješe da u njoj Renate nema. Pa se ti isti gradski oci sastanu ter po hitnom postupku oni odluku donesu što notariuš gradski na pergament arhivski zapiše:

Po napucima Knjige uzorite štono pouzdan lijek protiv coprnjaštva svakojakog prepisuje, u kulu Kamenitih Vrata privesti se ispitivanju imaju Agata, Bobata i Amata, sve tri sa Gradeca grada, a za koje po dojavama pouzdanim opravdano sumnja se kako coprništvom mračnim iste osobe bave se.

Pa tako krene taj isti notariuš gradski u pratnji satnije stražara poznanice naše iz prethodne novele uhititi. A za njim po običaju krenu prosti puk i besposlena rulja propalica svakojakih što valja se i urla jer krv ona samo ište. Za to vrijeme, u istom onom sobičku naše coprnice odložile su svoje belzebube i sakupile se oko kristalne kugle pa izvode Tajni obred kako bi se i one iz pogibelji opasne izvukle ter za družicom Renatom u vrijeme naše utekle.

Sljepića batak i pauka uho
I sve što po kiši još ostane suho
Nek’ vodi te amo k mojoj ljepoti
Da podano služiš ti mojoj pohoti.

Radit ću na tom’ da budeš mi rob
Namjere to su sad pogleda mog
Vodeć’ se tim putem do kraja
Zanosom cilja što samo nas spaja.


Coprnice načas zastanu osluškujući buku rulje i lupanje po ulaznim vratima koja sada već polako počinju popuštati, zatim duboko udahnu, pogledaju se i u glas ponavljajući tri puta po šest jednih te istih čarobnih strofa slova što kraj Magičnog obreda znače, u glas složno izreknu:

Na krilima vepra ja nadmoćna jesam
Smjela da doklen vrijeme još spava
Premještaj vremenu tražim ja sad


Pa kad one izgovore završni redak posljednje strofe po posljednji puta, zafijuče silan vjetar i otvori prozore sobice na katu kućerka i silovito se sruči na gomilu koja u strahu i panici počne bježati kud koji mili moji urlajući od straha pred silama mraka. Vojnici se praktično zaklone štitovima a gradski notariuš pokrije se pelerinom i utekne se skloniti u obližnji ulaz. Na to coprnice izlete na svojim belzebubima kroz prozor i uteknu u isto vrijeme gdje se već nalazi njihova družica Renata.


„Platiti molim!“ Furbi pozove konobara na što ovaj dođe i naplati mu piće.
„Bo ne, idemo ovdje.“ pokazivao je Furbi psu prema parku koji se prostire uokolo Palainovke, podno Popovog Tornja sa zvjezdarnicom i nastavka u kom' nalazi se gradski muzej.
Pas ga pogleda i krene njuškajući usput sve njegova uobičajena mjesta. Došavši do Felbingerovih stuba, pas skrene niz stube prema Tkalčićevoj. Padala je večer. Lanterne po Tkačićevoj već su bile upaljene baš kao i rasvjeta mnogobrojnih lokala natiskanih uzduž i uokolo te stare zagrebačke ulice. Spuštali su se prema Trgu kadli krajičkom oka u fokus mu upadne jedan neobičan detalj. U jednom od kafića, u društvu sa još tri mlade žene, sjedila je Renata. Renata mu je bila okrenuta leđima ali kao da ga primijeti, Renata digne ruku i mahne kao da ga poziva da im priđe.
„Pridruži nam se. Da te upoznam,“ pokazivala je na tri prijateljice s kojima je sjedila za stolom na što Furbi ni sam neznajući zašto ubaci:
„Agata, Bobata i Amata, zar ne?“
Četiri mlade žene na trenutak se zbune.
„Odakle znam? Intuicija.“ kratko se nasmije Furbi objašnjavajući situaciju „I ne bojte se, nisam coprnjak.“ veseo im namigne.
Sjedili su i pričali. Bo se veselo umiljavala Renati koja ju je mazila.
„Onda što četiri coprnice rade na vještičjem sijelu u ova moderna vremena?“ Furbi je pokušavao biti duhovit.
„Vidim, lijepo ste se dotjerale i uredile. Marka do markice. Ima se, ima se, pa se troši. Bravo!" namigne im „I nitko ne bi ni pomislio odakle vi zapravo dolazite.“
Iz džepa izvadi zlatni cekin pa ga pruži Renati:
„Nešto si zaboravila.“ obrati joj se.
„Nisam. To je za tebe. Samo ga zadrži.“ odgovori mu Renata.
„Misliš za uspomenu, je li?“ u šali ubaci Furbi.
„Tako nešto.“ namigne mu Renata.
„Ja bi radije nešto drugo.“ Furbi joj se osmjehne.
„Samo se ti nadaj.“ Renata se okrene prijateljicama „Nego, da naručimo novu turu. Furbi ionako ne pije alkohol pa ćemo mu zato u inat naručiti pelinkovac, baš kao i nama.“ namigne na što se sve coprnice grohotom nasmiju.


Dom umirovljenika, dva potentna starčeka traže od upravitelja da im dovede kurve. Upravitelj ne pristaje već im u seks shopu kupuje dvije lutke na napuhavanje. Starčeki žlabraju nakon seksa:
„I kak je bilo?" pita jedan drugoga.
„Loše ova moja se ni micala, nit’stenjala, baš ništ. A kak je bilo pri tebi?"
„Jebal sam coprnicu." cereka se zadovoljan drugi starčić.
„Kak coprnicu?" prvi je zbunjen.
„Lepo, sem počel lizat pak sam je onak malo i gricnul. Pa je onda ona prdnula i odletela kroz prozor."



Grad je bio gotovo pust, tek tu i tamo pokoji prolaznik. Perači ulica radili su svoj uobičajeni noćni posao pranja Donjeg Grada. Vraćao se kući. Promakne Masarykovom, prođe pokraj Kazališta pa izbije na Rooseveltov trg. Zatim produži niz Savsku. Hodao je a čitavo vrijeme put, misli su se vraćale na neobični susret što ga je imao večeras.
„Samo sam se šalio ... One su sve prihvaćale ... I ne samo kao šalu ... Ma što ja to fantaziram? ... Tako nešto nije moguće... Nemoguće? ... Pa da, nemoguće ... To je nemoguće!“
Šečući psa u sitne sate bez povodnika Furbi je sam sebe uvjeravao u te riječi. Stigne do ulaza u kuću. Pas koji ga je čitavo vrijeme slijedio njuškajući priđe drvetu nasuprot ulaza i digne nogu označiti svoj teritorij kadli ... Iz susjedne veže promakne sjenka i pred njim odjednom stvori se Renata.
„Otkud ti ovdje?“ ote se Furbiju.
„One tri odučile su prespavati u hotelu a ja dolazim k tebi.“ namigne mu.
„Kaj, da me opet copraš?“ nasmije se Furbi.
„Ne, ti si već zacopran.“ namigne mu Renata gladeći psa koji joj se neobično veselio „No što čekaš, idemo!“ gurne ga prema ulazu.
Furbi iz džepa izvadi ključeve, otvori vrata i oni uđu.




(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

23.08.2014. u 08:00 • Ostavi komentar (31)Troši toner#

utorak, 19.08.2014.

Coprnica stuba Kapucinskih





Tri su katolička reda zaslužna za kulturnu baštinu zagrebačkog Gornjeg Grada: Jezuiti, Paulini i Kapucini. Kapucini su kao dio Franjevaca u Hrvatsku došli početkom 17. stoljeća. U Zagrebu su od 1618. gdje su se smjestili na jugozapadnom dijelu Gradeca - uzduž Vranyczanyeve sve do prostora koga danas zauzima mali park Grič. Park Grič omeđen je Strossmeyerovim šetalištem i prolazom Grič gdje se nalazi Hidrometeorološki zavod (1826, pregradnja 1864.), kuća Daubači (1821.-1827.) i kuća Šutlaj (1875.). Baš kao i u slučaju Jezuita koji zauzimaju jugoistočni dio Gornjeg Grada, Kapucini pomičući pročelje palače Nikole Zrinskog (ruše portal palače) prema natrag grade mali trg, danas Trga Franje Markovića. Trg je protuteža velikom, Jezuitskom, trgu što ga u isto vrijeme uređuju i grade neusporedivo bogatiji Jezuiti. A između njih, od kule Lotrščak pa sve do Markovčevog trga, na prostoru danas poznatom kao Vranyczanyeva poljana u 17. i 18. stoljeću smješteni su Paulini. Time praktično čitav južni dio Gradeca depopulira a što rezultira da se grad širi ispod gradskih bedema i samostana, podno brijega prema jugu. Odredbom cara Josipa II Kapucinski samostan u Zagrebu se, baš kao i Jezuitski i Paulinski prije toga, raspušta pa tako od 1788. za vrijeme Austrijsko-Turskog rata (1787.-1791.) u njega se smještaju postrojbe carske vojske. Kao jedina uspomena na ta vremena danas su ostale Kapucinske stube koje spajaju Markovićev trg ispred ostataka palače Zrinski i Mesničku ulicu koja je, na zapadnoj strani podno brijega Grič, glavna povezica između Gornjeg i Donjeg Grada. Stube vode tik uz nekadašnje gradske bedeme i kule kojih danas više nema.










Na trijemu kuće u haljini od grubog sukna neodređene boje, kao iz nekog filma, stajala je posebna, mlada žena kestenjasto-plave kose. U kosi na glavi imala je široku traku koja ističe njeno usko lice i siluetu profila u dugačkoj togi neodređene boje. Bio je sumrak i nije joj mogao odrediti boju očiju. Jedino zapazi jest da žena je sasvim vitka i ne baš previsoka. Zapazi i kako na nogama ima kožne sandale što se danas pronalaze samo u skupim dizajnerskim dućanima. A oko struka, sprijeda joj pojas zavezan u čvor koji je, baš kao i traka u kosi, prošaran crveno žutim nitima. Jedna joj ruka slobodna dok drugom, podignutom, žena pridržava omanju crnu vreću koja se u sumraku, viseći sa njenih ramena, doimlje poput kakvog dizajnerskog pinkleca.

„Kadi je muj bubzebel, kadi je muj bubzebel?“ ponavljala je riječi ta neobična žena gledajući čas pod trijem a čas prema vrtu gdje je pod rasvjetom obližnjih lanterna tik uz stube mirisalo cvijeće.
„Hey lady, what’s going on? Something happen’ to you?“ izrekne Furbi na engleskom pomislivši da se radi o strancu jer u prvi mah nije razumio ništa što govori ta žena.
„Co mi delaš, co mi delaš, sehni teg vlka hrać!“ oštro će neznanka kao reakciju što joj priđe pas i počne je bezazleno njuškati.
Furbi već bio spreman nešto izustiti na trenutak zastane. Malo po malo počinjao je povezivati smisao onoga što žena govori iako pojedine riječi nije u potpunosti razumio.
„Vi ste strankinja?“ upita za probu na čistom hrvatskom pa nastavi „Ne bojte se, neće vam ništa. Ona je vrlo dobroćudna i velika je žicarica.“
„Vem to ... Bo. Presvedočila si mi že nechceš mi nić. Mužete mi prosím vas neč povedit.” mlada žena se okrene Furbiju i nastavi „Kadi tu ma za prespit? Na nekoj smislu som cudžinec, aj ki som naožaj tu. Bivam tu v blizkosti.“ govorila je žena slobodnom rukom pokazujući u pravcu Gornjeg Grada.

„Govori nekim čudnim jezikom koji me pomalo podsjeća na hrvatski. A izgleda da i ona razumije što joj govorim. Kao da dolazi iz nekog drugog vremena.“ lelujale su misli dok mu se pred očima vrtio prizor filma spaljivanja na lomači žene koja optužena je i osuđena za vještičarenje.
„Ma što si to utvaram ...“ odmah potom pomisli kadli neočekivano dobije odgovor.
„Vskazala sam co sem in odakle sem. Mužete mi skazat gdi vu bliskosti svratište ma? Potribujem nigdi zanoćit.“ gotovo prepoznatljivim jezikom prozbori mlada žena.
„Mlada damo, mislim da ćete bilo gdje teško naći prenočište,“ Furbi tu zastane „mislim na hotele.“ naglasi posljednju riječ i nastavi:
„Ne zato što ga nema niti zato što ste pomalo neobični već zato što ga nemate čime platiti.“ završi.
Žena mu se na to približi, sa ramena spusti kožnu vreću, otvori je i pokaže mu:
„Pohleč muju kesu. Vse cekin do dukata zlatnega.“ reče žena pokazujući mu vreću punu pravih zlatnika „A jošti ma draguja kij k seboj sprimenila sam na posibno misto.“
„Gospođo, zaista me ne zanima gdje ste to ukrali ali vjerujte mi, ni to vam neće pomoći. Svi primaju samo gotovinu ili karticu. To je sve što se danas prima.“ odgovori joj Furbi na što mu ona odbrusi gotovo zapovjednim glasom:
„Onda buš me ti v seboj primit zanoćit!“
„Na bojte se, ne zanima me vaše blago ali ... Ne očekuje li možda malo previše od neznanca?“ Furbi se veselo nasmije.
„Vodi me v svuj dver. Ja tlbe nebojim se jerbo jača sam pa i nemoreš mi nič.“ čudna žena pokaže mu u pravcu Donjeg Grada.
„Otkud zna gdje stanujem? Ma ne, to si ja samo utvaram.“ pomisli dok mu po glavi lete slike ulice i parkova gdje se nalazi njegov stan.
Pa na glas veli:
„Evo, vi ćete me odvesti do moje kuće. Dogovoreno? Time ujedno možete dokazati da ste to za što se predstavljate.“ namigne joj i pozove psa:
„Bo dođi.“
„Jaz sem Renata, aj ti sej Furbi.“ predstavi mu žena sebe i njega.
„Zna kako se zovem. Možda je uistinu vještica.“ Furbi se glasno nasmije svojim mislima.
„Jesam. Jaz sem ta štu me predstavuješ.“ Renata na glas kratko odgovori na njegove misli i završi razgovor. Zatim ga primi za ruku i povede niz Mesničku prema Frankopanskoj.

Oboje su šutjeli i tiho koračali svaki sa svojim mislima. Bo ih je začudo bez pogovora čitavo vrijeme slijedila veselo mašući repom i samo bi ponekad zastala označiti svoj teritorij. A kad stignu ispred ulaza u kuću gdje Furbi stanuje, Renata pogladi psa i kratko mu kaže:
„Bo, ti si moja vlčica.“ na što Bo veselo mahne repom i lizne joj ruku.


Sanjao je. U omanjoj katnici tik uz gradske bedeme bio je sobičak. A u njemu tri mlade žene privlačno zavodljivog lika, nagnute nad kristalnu kuglu, uglas složno su coprale prelijevajuć’ podno svoda kroz otvoren prozor u vremenu i prostoru riječi što ulaze kroz otvoreni prozor stana u zagrebačkom Donjem Gradu.

Medvjeđe krilce i perje od mačke
Noću što vreba hodajuć’ naopačke
Nek vode te amo k mojoj ljepoti
Da služiš ti meni i mojoj pohoti.

To radit sve ćeš doklen ne postaneš rob
Dok te ne začara snaga oka pogleda mog
Vodeć’ na put kom kraja neće biti
Plamteći zanosom što ljubav će htiti.


Coprnice na čas duboko udahnu, pogledaju se i u glas ponavljajući tri puta po šest jednih te istih čarobnih strofa slova što kraj Magičnog obreda znače složno u glas izreknu:

Na krilima vepra ja nadmoćna jesam
Smjela da doklen vrijeme još spava
Ljubavni čar vječni ištem ja sad



Noć je bila puna mjesečine. Tiha ljetna mirna noć koju katkad naruši zvuk noćnih tramvaja što se u oba smjera valjaju potezom od Ciboninog tornja pa do Fankopanske i Ilice. Ležala je u krevetu ne mogavši zaspati. Ustane i oprezno, gotovo nečujno, otvori vrata koja dijele njihove sobe. On je spavao. Neko vrijeme ga je samo promatrala da bi zatim prišla njegovom krevetu. Osjećala je kako joj naviru valovi. Sjedila je na rubu kreveta i rukom mu prelazila preko bedra.
„Ne reagira, duboko spava.“ zaključi.
Zatim spusti ruku međ’ njegove noge. Mališan je do tada bio mlohav no osjetivši nepoznatu ali milu ruku uzjoguni se i ona osjeti kako mališan raste.
„Zanimljivo.“ pomisli pa nastavi dalje.
Mališan se polako budio da bi ga ona, kad osjeti da već je popriličan, odlučila probati. Polako kružeći jezikom osjećala je kako u mališanu nadire toplina. Osjećala je kako se majušni belzebub puni i zrači snagom. Sada se je već napalila pa ga odluči probati cijelog. Odluči iskoristiti priliku dok on još spava. Vještica u njoj na to sva zadrhće u uzavreloj strasti.
„Spavaj!“ naredi mu ona koja bivala je sve vlažnija i pohotnija.
Furbi se i dalje nije budio. Spavao je i sanjao sve bojeći se da taj lijepi san koji ga tako premilo ugodom obuzima ne prestane. Milovala ga je po čitavom tijelu. Zatim u čas skine svoju spavaćicu nadvi se nad njim pa mu šapne:
„Želiš li da nastavim te ljubiti i milovati?“
O da, da. Otvorio je oči, nasmiješio joj se i počeo je ljubiti. Neočekivano ona mu na to pruži zdjelu punu slatkog meda pa nakon što on iz nje izvuče ruku, prstom joj prijeđe preko mačkice. Mačkica zamijauče a mačka zastenje.
„Ohhhhhhhhhh.“
Coprnica bi nadvijena nad njim a sve bijaše namočeno u med. On je lizao malu životinjicu dok je ona kalila oštricu mača. Coprnica se zatim uspravi i od ljubavnice u tren posta pohotnicom. Ona mu okrene leđa i zasjedne na potpuno ukrućeni belzebub. Hopa cupa, hopa cupa, hopa cupa ... Skakala je i hopsala coprnica. Potom se digne i naguzi se. Bila je tako neodoljiva.
„Daj jebi me, izjebi me!“ pošalje mu zapovijed pokazujuć’ s guza belzebubu svoju mačkicu.
A on joj zapovijed ispuni.
„Kako si tijesna. Ah kako je to lijepo. Svršit ću!“ letjele su misli.
„Ne nemoj još.“ zapovijedi ona a on pokorno posluša i izvadi nabrekli kurac iz njene pičkice


Probudio se. Još vlažan od snova ustane i približi se vratima koja dijele njihove sobe. Furbi prihvati kvaku i lagano pokuca. S druge strane vrata nije bilo odgovora. Zatim se uputi u kuhinju i skuha dvije kave. Na radiju je tiho svirala vesela muzika.
„Možda će je to raspoložiti.“ pomisli i krene natrag prema sobi.
Pokuca tiho. S druge strane nije bilo odgovora. Zatim pogleda na sat. Bilo je skoro devet. Na trenutak se zamisli i pokuca još jednom, ovaj puta glasnije ali ... Ni ovaj puta s druge strane nije bilo odgovora. Zatim bešumno primi kvaku i otvori vrata. Krevet u kome je trebala biti ona bio je prazan. Posteljina bi nehajno nabačena na krevet a na sred stola bljeskao se zlatnik. Furbi priđe stolu i primi zlatnik. Pažljivo ga pogleda s obje strane.
„Zaista pravi zlatnik. Koliko mogu vidjeti na prvi pogled vrlo je star.“ razmišljao je osjećajući kako mu se pod nogama mota malo umiljato dlakavo stvorenje. Pogleda ga i obrati mu se:
„Bo, izgleda da je Renata otišla. Tko zna hoće li se vratiti?“ pogladi psa na što mu ovaj lizne ruku kao da mu nešto govori.
"Da Bo, zato mi sada idemo u šetnju. Samo da se Furbi obuče." namigne psu koji na to lud od sreće počne paradirati počasne krugove po stanu.







(nastavlja se)


Oznake: Zagrebački dekameron

19.08.2014. u 18:51 • Ostavi komentar (17)Troši toner#

srijeda, 13.08.2014.

Zvezdišče




Svi mislimo da znamo tko su vještice ali što zapravo o njima znamo? I što posebice znamo o zagrebačkim coprnicama? Stari spisi Gradeca i Kaptola bilježe prva suđenja u 13. stoljeću ali tek 1360. bilježi se prva osuđena coprnica. Zanimljivo je da tada coprnice, iako osuđene za copranje, nisu bile ni mučene niti spaljivane. Običaj uvodi tek papa Innocent VIII koji 5. prosinca 1484. izdaje bulu “Summis desiderantes affectibus“ s kojom započinju progoni i mučenja vještica. Vješti izdavači Heinrich Institorisa i Jakob Springer 1487. tiskaju Vještičju bulu u najozloglašenijoj ikad napisanoj knjizi, “Malleus Maleficarum“, gdje se na preko 800 stranica do u detalje opisuju razni načini identifikacije i mučenja vještica. Zanimljivo, ta knjiga prepuna grozota poslije Biblije je najveći bestseler svih vremena koji do dan danas doživi preko stotinu reizdanja. Odluku Vatikanskog Crkvenog sinoda od 1. kolovoza 1611. o obveznom propovijedanju protiv čarobnjaštva i vještica donosi Sabor Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije 25. listopada iste godine u uredbi znanoj kao “Arti-kuluš“ pa je veliki broj žena proglašen coprnicama te je mučen i pogubljen iako su poznati i zabilježeni neki slučajevi muškaraca koji su doživjeli istu sudbinu.

Spisi arhiva Gradečkog magistrata spominju 326 uhvaćenih i pritvorenih coprnica od kojih optuženo bi njih 106. Po uhićenju ih držahu zatvorenima i mučiše u kuli Kamenitih vrata, zbog čega na vrhu te kule i dan danas stoji vidljiv buzdovan koji “tjera“ coprnice sve kako ne bi mogle pomoći zatvorenoj prijateljici u bijegu. Optužene na smrt, coprnice su provođene kroz gradska vrata u Mesničkoj do Zvezdišča na Tuškancu gdje se potom nad njima izvršavaju smrtne kazne. Slučajno ili ne, Zvezdišče se nalazi točno na mjestu gdje je nekad bilo kino Tuškanac a danas je Hemingway bar. Na Kaptolu je pak bilo pritvoreno svega 26 žena od kojih njih 12 bi optuženo za copranje. Smrtne kazne izvođene su kraj bedema koji u ta vremena opasavaju Katedralu, točno na mjestu gdje danas uznosito stoji pozlaćeni kip Blažene djevice Marije sa fontanom koja pršti vodom i gdje za ljetnih vrućina ponekad se kupaju djeca.

U ono vrijeme postojale su dvije vrste smrtne kazne, jedna lakša i druga teža. Lakša bi odrubljivanje glave, dok je teža živo spaljivanje. Zabilježeni su i iznimno rijetki slučajevi da optužena izbjegne smrtnu kaznu i to samo ako za nju jamči vrlo ugledna, važna i utjecajna osoba. Povijest gričkih vještica tako spominje Agatu koja bi oslobođena kazne jerbo krvnik se u nju zaljubi, ter kao važna osoba on ženidbom osobno za nju jamči, na što ova s radošću prista, ter na slavu Gospodinu bi optužbe oslobođena.

Pitanje je do kada bi progon vještica trajao da se carica Marija Terezija 26. ožujka 1756. osobno ne založi ter izda naredbu kojom prije izricanja presude propisano bi kako svi dokazi njoj na uvid podastrijeti se moraju, ter da ona osobno odlučuje o sudbini optužene. Pa tako križevčanka Magdalena Logomer optužena za copranje posta zaslužnom što coprolov prekinut bi jerbo ona na zahtjev carice Marije Terezije bi u Beč dovedena a gdje ova optužbu poništi i nju oslobodi. Pa tako pravosuđe Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije pretežito zbogradi troškova odusta od daljnjih progona jerbo komunikacija s kraljevskim dvorom u Beču i transport optuženih do tamo previše državu koštaju. Ipak, iako službeno bez progona i kasnije bi nekih sporadičnih pokušaja gdje puk običan sam sudi i coprnicu spaljuje.

Najpoznatija od svih coprnica krajeva ovih svakako je Barica Cindek. U nju se pohotno zagleda notar gradski, nezajažljivi Lacko Sale, koj’ smrtno uvrijeđen štono njemu, uglednom moćniku i građaninu obična piljarica jedna usuđuje se košaricu dati, spletkama postigne da optuže je za copranje i druženje sa Sotonom ter u slavu Gospodina spale na Zvezdišču dne 4. rujna 1743. a što Marija Jurić nazvana Zagorka ovjekovječi u ciklusu romana svojih pod nazivom “Grička vještica“ u kojemu bi i podknjiga naslova “Malleas Maleficarum“ štono mučenje njeno jezivo do u potankosti opisuje.



Na sredini sobe u krugu mirisnih svijeća uznosit je okrugli stol. Na sredini stola kristalna je kugla. U kugli se odražavaju lica triju coprnica: Agate, Bobate i Amate. Nagnute nad kuglom ruku spojenih u unutarnji krug prizivaju one moć Tajnog obreda.

Krlica od žabe i peraje od miša
Ptičja dlaka u utrobi stare babe
Pogled nek vodi te k mojoj ljepoti
Ti služit ćeš meni i mojoj divoti

Tjerat’ te neću da činiš to jednom
To radit ćeš željom da ponavljaš često
Puneć me snagom koju daruje tijelo
Zvjezdani prah u me rasipaš ti.


Coprnice tu na trenutak zastanu, međusobno se pogledaju pa zatim sve tri složno i u glas nastave ponavljajuć’ tri puta po šest strofa jednih te istih:

Na krilima vepra ja nadmoćna jesam
Smjela da doklen jutro još spava
U sigurno vrijeme sklonim se sad


O čemu se to radi, pitate se vi dragi moji malobrojni čitaoci što navratili ste dangubiti vrijeme u ovaj skriveni kutak koj' škrabicu čuva?


U kući staroj skrivenoj uza bedeme gradske same sakupilo se društvo i izvodi Tajni obred koj’ učiniti čaroliju treba da u pogodan trenutak vrijeme stane na čas. A sve to kako bi coprnica Renata, družica njihova, slobodno uteći mogla. Renata već tri dana i dvije noći čami zatvorena u podrumu kule Kamenitih vrata. Pa dok notariuši gradski jošte pripreme posljednje svršavaju kako radnju ispitivanja po preporukama Knjige započeti bi mogli, družice njene dogovore se da pomoću Obreda spasa kolegici svojoj priliku dadnu ter ova sama izabiruć’ sigurno vrijeme kome coprnice mrske nisu ili za koje ono ne mari, iz kule mrske, u koj zatvorena samo tavoriti može čekajući na muke neopisive i živo spaljivanje vlastito kao svoj kraj, u slobodu ona utekne i tako se spasi.

Zmijsko uho i sovina dlaka
Što noć smjelu sad pronose zvukom
Da zaglavi često pod nadmoći mojoj
Služeći meni i mojoj divoti.

Ponekad neznan a katkada znan
Poruka šapata što noći krila daje
Odvest te tamo gdje nestaje dan
Da zvjezdani prah u me rasipaš ti.


Tri družice opet na čas stanku udahnu, pogledaju se te u glas i ovaj puta ponavljajući tri puta po šest jednih te istih strofa prepunih čarobnih riječi koje kraj Magičnog obreda znače složno izreknu:

Na krilima vepra ja nadmoćna jesam
Smjela da doklen jutro još spava
U sigurno vrijeme sklonim se sad


A kad završni redak strofe posljednje po posljednji put one izgovore, dogodi se čarolija. U zatvorenoj prostoriji uzfijuče se vjetar a svijeća plam započne svjetlucati ludi ples. Kristalna kuga što prenosi se s koljena na koljeno, tad uzdigne se ponad stola, iz nje iskoče gromovi i ona počne iskriti. To probudi sva tri usnula Belzebuba koji složno poskoče, vinu se u zrak i polete svak' u svoj sumanuti ples.







Ljetni dan je bio vruć i sparan a potom je došlo predvečerje kakvo se samo može poželjeti. Šetao je sa svojom četveronožnom ljubimicom. Na križanju Fankopanske i Ilice par skrene prema Tuškancu.
„Već se lakše diše, zar ne Bo?“ Furbi se okrene ljubimici koja na očigled živne kad su ušli u ugodnu hladovinu Dežmanovog prolaza.
Ljubimica je zastajkivala, njuškala i svako toliko visoko uzdignute noge obilježavala svoj teritorij. Sa lijeva su ostavili bar podno Aleksandrovih stuba. Dođu do križanja a Furbi pogleda prema platou s lijeva:
„Zanimljivo, nekada Zvezdišće, potom kino sa cjelodnevnim matinejama pornića za đake koji markiraju školu a danas Hemingway bar. Ni Saloon nije daleko. Pravo mjesto za okupljanje coprnica i coprnjaka.“ nasmije se svojim mislima.
Par zatim skrene uzbrdo Streljačkom, zatim lijevo Mesničkom i nađe se podno Kapucinskih stuba. Vidjevši da pas želi dalje Mesničkom, Furbi mu oštro kaže:
„Ne Bo, ne! Bo, idemo tu!“ pokazujući na stube koje se uspinju prema Gornjem Gradu.
Pas tu na trenutak zastane i pogleda ga kao da mu govori:
„Hajde dobro. Obično te ja vodim pa nek’ ovaj put bude po tvom.“ i živahno poskoči uza stube.
Mutne sjene stapale su se u zamiruće svjetlo predvečerja. Padao je prvi sumrak a prve se lanterne redom palile. Uspinjali su se obnovljenim drvenim stubama kadli mu se učini da negdje sa strane, u jednom dvorištu promakne neka čudna sjenka. Pas instinktivno skrene u to mračno i otvoreno dvoriše kuće na osami a Furbi se zadere:
„Ne Bo, ne, Bo vrati se, Bo dođi!“ no pas se ne odazove pa on uđe za njim u dvorište kuće, dvorište koje je zbog obilja cvijeća prije ličilo malom gradskom vrtu.
Podno kućnog trijema stajala je neka ljudska sjenka a na stubama ispod nje njuškao je njegov pas.
„Dobro veče,“ uljudno pozdravi Furbi „izvinite što ovako ulazim ali tražim svog psa.“ prozbori da bi se potom oštro obratio psu:
„Bo dođi!“





(nastavlja se)


Oznake: Zagrebački dekameron

13.08.2014. u 00:26 • Ostavi komentar (29)Troši toner#

subota, 09.08.2014.

Schlosserove stube



Šloserove stube poznate su zagrepčanima i onima koji se takvim osjećaju. Jedanaesticom ili dvanaesticom, četrnaesticom ili sedmicom, četvorkom. Silazite s tramvaja na Draškovićevoj. Zatim prielazite križanje sa Vlaškom i skrenete desno, put Šalate. I eto vas na početku Šloserovih stuba. O Šloserovim stubama nema se bog zna što pričati iako ih se ponekad kao zaostalu poluromantičnu fotografiju što pdsjeća na prošla vremene možete pronaći u vodičima grada Zagreba. A nakon kraćeg uspinjanja stubama stigli ste na Šalatu. Ako ste motorizirani, tada Vlaškom do Voćarske, lijevo uz brijeg Malinovom i opet ste na Šalati. Zaključujete ispravno. Šalata je jedina poanta postojanja tih stuba. Stube bez Šalate ne bi značile ništa i vrlo vjerojatno ih ne bi ni bilo.

Čitave godine Šalata nudi pregršt razonode i događanja. Red sporta, zatim red zabave i razbibrige pa potom opet red sporta. Glavne ljetne atrakcije uz neizbježni tenis na igralištima teniskog kluba što nalazi se uz cestu koja vodi prema bolnici su bazen. Zatim koncerti na stadionu s koga se, uhvatite li mjesto na vrhu južnih tribina, pruža predivan pogled na srce grada. Gotovo nadohvat ruke, ispod vas nalazi se grad koji kupa se u raznobojnim svjetlima noći. Sjećate li se Igy Pop-a i njegovog zagrebačkog gostovanja u ljeto 1994.? Yeah, the wild one, Passanger.
„It's nice to have a break in the war!" uzviknuo je tada on prepunoj Šalati u kratkoj stanci između dvije pjesme.

Stari zagrepčanci pamte Matt Collins-a i kišobrane na njegovom prvom zagrebačkom gostovanju koje desetljeće ranije. Bi on tada velika europska rock’n’roll zvijezda, davnih šezdesetih prije power-flower-a. Iz tog vemena stariji zagrepčani pamte Crvene Koralje, Lutke ... Potonje su danas bakice rock’n’rolla u hrvata. Kasnije generacijaeŠalatu nisu prihvatile kao mjesto okupljanja za rock koncerte. Grupa 220, Time, Drugi način, Nirvana i ostali velikani zagrebačkog rock-a ovdje nisu održavali koncerte. Ni zagrebački novi val s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih Šalatu nije prihvatio kao svoju. Tek kasnije su neki novi izvođači počeli na stadionu održavati koncerte. Bilo je to krajem osamdesetih, recimo Dino Dvornik. Kasnije, u vremena koja prethode današnjici, na Šalati se ponekad održavaju koncerti Valjka i zajednički koncerti zagrebačkih grupa. Naravno, tu su i gostovanjima Simple Mindsa, Franz Ferdinand-a i drugih zvijezda a početka 2000tih.


U ono vrijeme, preuređen za potrebe Univerzijade, bazen na Šalati bi omiljeno ljetno sastajalište društva iz Kafića. Tu bi dolazili svi oni koji su iz tko zna kojih razloga dio ljeta ili cijelo ljeto provodili u Zagrebu. Društvo se je tu nalazilo preko dana, isto ono društvo koje se naveče ponovo okupljalo u Kafiću. Biti u Kafiću i biti član društva iz Kafića, značilo je više od običnog druženja. Značilo je biti član velike porodice koja ugodno i bezbrižno provodi vrijeme. Bazenu je ubijao dosadne duge sati vruće zagrebačke nedjelje. Nedjelje u kojoj ne znaš što bi sa sobom i mrziš je jer zbog posla ili tko zna čega jer nisi negdje na moru. Biti na bazenu bila je i dobra priprema za more jer ... Trebalo je unaprijed uhvatiti najljepšu brončanu boju ljeta.


Za Furbija je nedjeljno sunčanje osim ubijanja vremena nosilo i jednu posvema drugačiju aktivnost. Na bazenu pronalazio je on komade. Naime kaj, trebalo se upucavati komadima koji u bikinijima ponosno produciraju svoja vitka obla tijela. Komada prvo treba upoznati. A kako ga upoznati? Plivanje u bazenu ili guranje na šanku uz provalu ponekog štosa. Pokoja šala ili poznati stari trik sa sladoledom koji kao slučajno i u prolazu, dok ona se sunča, pada na njeno užareno tijelo. Žrtva prvo vrisne, potom slijedi isprika koja plako prelazi u ugodan razgovor tako da se više nitko ne sjeća što bi u početku. Naravno, za sve situacije postoje razrađene šeme a tu je i obavezan osmjeh koji topi ledenu dušu. Poziv na sok ili kavu prije što otpratite je na tramvaj.

Danas takvi prozaični štosevi više ne pale ili možda još uvijek uspijevaju, to recite mi sada vi dragi moji čitaoci koji kroz luknjicu Interneta poput kakvih voajera kriomice virite u ove nepristojne priče?


Karmela i Furbi često su na bazenu provodili duge nedjeljne sate. Ponekad Karmela bi se pojaviljivala sa nećacima. Njeni nećaci, Mirko i Sanja, tad bi se priklonili svom društvu tako da su teta Karmela i striček Furbi imali vremena za sebe. Karmela je nosila bikini, zeleni, ljubičasti. Zelena je išla uz njenu prirodno bujnu crnu kosu. Isticala joj je zanosne grudi i obline slatke jebežljive guze. Kad bi se pojavila u ljubičastom, Karmela bi kosu ofarbala u crveno ali guza i grudi bile su podjednako lijepe i jebežljivo izazovne.


Tog dana Karmela je odabrala biti brineta. Furbi se joj je sa svojih putovanja po Filipinima donio ogrlicu od crnih koralja na kojoj se ponosno isticao zeleni smaragd prokrijumčaren avionom kroz sve carinske preglede. Starom zagrebačkom fakinu Furbiju tamne naočale pružaju mogućnost zaštite od znatiželjnika koji provjeravaju što njegove prodorne oči snimaju. Tako zaštićen bolje snima situaciju. Uz njega lijeno leži Karmela i upija zrake sunce. Ponekad, kad ju on nježno primi za ruku, one se samo se zadovoljno promeškolji. No danas je Furbi u iščekivanju. Danas je posebno radoznao jer večeras ima ugovoreni sastanak sa Crvenom. Nakon onih događaja poslije tuluma Crvena mu je obećala da će se danas pojaviti zajedno sa Crnom.
„Konačno. Nakon puno pokušaja možda se nalazim pred ciljem ... Ili barem korak do njega.” razmišlja uz smiješak promatrajući u daljini kako se na vrelom suncu krovovi srca grada žare do usijanja.
Odjednom Furbi primijeti Renči. Veselo im se približava, maše im i pozdravlja ih.
„Što to treba značiti?” upita se „Što ona ovdje radi na bazenu?“ pomisli.

Renči im prilazi. Pozdravi ih i pridružuje im se u ljenčarenju. Karmela leži pored Furbija a Renči se, podalje od Furbija, ispruži do Karmele. Djevojke veselo brbljaju i zabavljaju se ogovarajući svakodnevnicu i sve ostale gluposti koje im pri tome padaju na pamet. Nakon što im sa šanka donese piće, Furbi se zagledava uokolo. Što prema bazenu a što prema gradu. Ponekad i prema njima. U njihov se razgovor uključiuje samo ponekad, na trenutak. Sjedi pa se nakon nekog vremena digne i odlazi se kupati.


Furbi je plivao bazenom kadli ... Odjednom se u vodi tik pored njega niotkuda stvori Renči.
„Baš mi paše malo opuštanja na bazenu.” glupo dobaci Furbi ne znajući što da joj zapravo kaže.
Renči veselo mahne glavom i namigne mu, dopliva do njega i koljenom ga dodirne ispod vode.
„Večeras u devet. Vrh Šloserovih. Budi bez auta.” kratko mu reče i otpliva dalje.

Dan je bio izuzetno topao. Karmela nije slutila što se događa u njenoj blizini. pažnju je usmjerila na nećake koji su bili na drugoj strani bazena. Furbi leži na suncu i čita Orhelov roman 'Uzbuna na odjelu za rak'. I dok tako čita Renči prolazeći pored njega izvede štos. Kao spotakne se i zali ga plastičnom čašom punom hladnoa tonika. Odmah mu se počne izvinjavati. Saginje se, diže čašu s poda, uzme ručnik. Furbi ni ne snađe kadli ... Renči već kleči nad njime. Ručnikom mu briše trbuh i prsa. Pokvareno i bezobrazno koristi priliku nakratko pozdraviti malog Furbića. Furbi, stari pokvarenjak je iznenađen.
„Sva je vražja.” pomisli dok joj se zahvaljuje i govori uobičajene fraze kako sve to nije potrebno, da nema veze i ostala bla bla sranja.
„Ma pusti to Renči, svakome se to može dogoditi.” zaključi Karmela njihov slučaj.


Furbi je bio znatiželjan što djevojke smjeraju pa je te večeri uranio na dogovoreni sastanak. Nervozno je šetao pogledavajući čas u smjeru Malinove a čas u smjeru Šloserovih. Nedugo nakon devet uveče primjeti automobil koji se uspinje Malinovom. Automobil se zaustavi točno pored njega. Za volanom automobila sjedil Renata.
„Upadaj.” kratko mu reče.
Furbi zaobiđe automobil, otvori vrata, uđe i automobil krene.





(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

09.08.2014. u 13:22 • Ostavi komentar (21)Troši toner#

četvrtak, 07.08.2014.

Re-make re-model: Karmela (The story)




Karmela je bila pomalo udaren tip. Nasljeđe je to što kruži u njenoj obitelji koja pronosi tradiciju zagrebačkih umjetničkih krugova. Otac slikar, mati glumica, kretali su se u krugu umjetnika i drugih osoba koje se okupljaju oko njih. Boraviti uz Karmelu značilo je biti na izvoru informacija. Pjesnička prijepodneva u kafiću dvorišta nekadašnjeg kina Zagreb - danas je na tom mjestu šoping centar Cvjetni trg, Mala scena na Medveščaku, Tingl-Tangl u Mesničkoj, Meduza na Voćarskoj, Ruby Tuesday u Saloonu, otkačeni tulumi u nečijem stanu i naravno, Kafić. Dok bi Karmela razgovarala sa nekim iz plejade znanih i neznanih, Furbi bi za šankom rješavao tekuća pitanja viskija, koka kole i leda. Promatrao je ima li u zvjezdanoj prašini noćnog glamura koje novo lice. Tako ih je uočio.

Crvena i Crna, obje, bile su redovite posjetiteljice Saloona. Izuzev u Kafiću, Furbi ih je znao viđati u Palici i Vurici. Gornjogradski štimung bi primjeren imiđu mladih dama sa šeširima širokih oboda. Dama koje podno pelerina i krinolina otkrivaju sitnu čipku donjeg rublja. Čipkua se diskretno nazire podno zanimljivih kombinacija njihovih vlastitih modnih kreacija. Tih godina i Crvena i Crna, obje, probijale su se u stilističkim krugovima Zagreba. U društvu su uvijek bile nekako posebne. Isticale su se zanimljivošću, slobodom i otkačenošću ali kad bi svratile u Kafić ponašale bi se vrlo vrlo suzdržano. Gotovo da se nisu družile sa ostatkom svijeta koji se je tamo skupljao. Zapravo, jedina osoba koja bi izuzetak bila je, već pogađate, Karmela.

U Kafić su Crvena i Crna dolazile obučene u crnom odijelu, bijeloj košulji i utegnutoj kravati. Kosa skupljenih na potiljku što ističe njihov vitki vrat sjedale bi za šank u kutu. Sjedile bi okrenuta jedna drugoj i zagonetno se smiješkale. Tad bi tiho, da ne čuje nitko, međusobno izmjenile poneku tajanstvenu riječ. U Saloonu su, naprotiv, djevojke bile su sasvim drugačije osobe. Otkačene i otvorene, u izazovnim haljinicama koje više otkrivaju no što skrivaju, plijenile su pažnju mladih ždrebaca. Ali one su se samo držale za ruku i kružile između donjeg i gornjeg šanka ili pak stajale negdje sa stran. Promatrale su svijet koji se zabavlja.


Iako ih je kao redoviti posjetitelj Saloona znao i viđati i prije, Furbi ih upozna preko Karmele. Bilo je to ovako. Karmela je voljela tulumariti. Tulumi kod nje bili su nadaleko poznati i čuveni po otkačenosti. Održavali su se otprilike jednom mjesečno a na njima se gotovo uvijek znalo zateći i poneko poznato lice iz plejade muzičara, glumaca, slikara ili pak neka druga zanimljiva osoba iz tadašnjeg glamuroznog svijeta Zagreba.

Te večeri na tulumu okupilo se čitavo društvo. Naravno, tu su bile i one, Crvena i Crna. Karmela je uživala u kuhanju. Mora joj se priznati, bila je ona uistinu vrhunska kuharica. Uz odrezak sa gljivama pio se Dingač. Nik, legenda zagrebačke rock scene nije se želio dugo zadržati jer imao je dogovor sa Husom oko turneje za koju je tih dana Valjak završavao posljednje probe.


Karmela je voljela razne stvari. Između ostalog, voljela se tuširati. Tuširati se za sebe ali i tuširati se i za druge. Uzela ga je za ruku i povela put kupaonice. I dok je Furbi potpuno nag stajao u kadi Karmela klekne i krene. Jezikom mu je kalila oštricu mača a prstima pripremala korice u koje mač treba uložiti. Kad mač bi spreman, uspravan i čvrst, Karmela se okrene i klekne. Raširi noge i rukama pridržavajući se za rub kade zabaci glavu u stranu.
„Dođi. Daj mi ga.” zapovijedi oona.

Furbi poslušno klekne na koljena i zari mač u korice. Njena glava, njen vrat, njeno tijelo. Sve se to ljuljalo. Pokretalo se u ritmu bučne glazbe što dopire iz drugih dijelova stana u kojem se društvo zabavlja. I ne samo u tom ritmu. Sve se njihalo u ritmu kojim je mali Furbi veliku Karmelu činio sretnom. Ona pri tome žmiri a lice joj odaje osjećaj blaženstva. Uživala je. Jecajući tiho. Potom sve glasnije i glasnije. Naposljetku počne stenjati:
„Oh. Oooh. Oooooh. Oooooooh. Daj. Ne. Još. Još. Još. Sa. Saad. Oooooooh. Saaaad. Uuuuuuu.”
Vrisne i sva se strese ali ... Furbi nije bio još gotov. Pobijednik mač još je uvijek bio nepobijeđen. I nemilosrdno nastavljao započeti posao.
„O ne. Nee. Neeee. Jooj. Oooooooh. Saaaaaad. Daaaaaa. Oooooh. Saaaaaad. Uuuuuuu.” vriskala je Karmela.
Više se nije mogao suzdržati. Furbi izvadi mač iz korica, Karmela se okrene i unese u mač. Otvori usta i dok ga je Furbi držao u ruci Karmela prihvati Hoffmanove kapi koje pobjeđuju protivnika njegovim vlastitim oružjem. Mačem.
„Kosa mi je puna spermića.” u šali je komentirala dok se čistila u kupaonici.
Čuvši to Furbi joj priđe s leđa i gurne ruku u gaćice. Karmela se opet počne izvijati. Glavom se lagano okrene i pohlepno mu uvali jezik u usta. Odjednom ... prekine ga:
„Vratimo se natrag u društvo.”
Potom se oboje uhvate za ruke i krenu put vrata. Otključavši vrata izađu iz kupaonice i vrate se natrag na tulum gdje su Talking Heads-i zazivali ritmove Afrike. Društvo se bezbrižno zabavljalo nemajući pojma što se te večeri između njih dogodi.


Nakon tuluma i neznanog broja ispijenih butelji crnog vina i žestice društvo je bilo pijano. Karmela kunjajući sjedi na trosjedu dnevnog boravka. Nik, graditelj gitara, Crnoj objašnjava kako se svira bas gitara.
"Znaš, prilikom prvog gostovanja Dire Straitsa u Zagrebu, Marcu sam poklonio onu njegovu, sada već čuvenu, najdražu crvenu gitaru." govorio je.
Od tad su Marc i Nik prijatelji što je utjecalo i da se Dire Straitsi za svoju novu svjetsku turneju ovih dana, iako sve miriše na predstojeći rat, pripremaju Istri. Furbi nakon previše čaša crnog vina želi samo što prije ići kući. Karmela zamoli Crvenu da ga odveze.

Ne sjećam se više točno što se dogodilo u automobilu i je li se uopće išta dogodilo. Ne sjećam se ni kako sam se našao u njenom stanu. Sjećam se samo da sam iskreno začuđen gledao kako mi Crvena raskopčava hlače i izaziva mač. Sjećam se i da se pri tome nekako zagonetno i pokvareno smijala. Skinuvši me onako pijanog Crvena skoči na mene i započne me ljubiti. Prvo red nježnosti, zatim red strasti. Potom opet dođe red nježnosti, pa opet red strasti. I tako red po red, naizmjenično. Ruke su mi se instinktivno nađu ispod njene bluze. Držale su one njene grudi. Njene predivne punašne grudi koje mirišu poput slatkih breskvica. Ruke čvrsto primaju breskvice i strasno ih maze. Crvena se uvija i privija uza me. Raskopčao sam joj suknju i skinuo joj bluzu. Na sebi je imala samo male crne čipkaste gaćice i čipkasti grudnjak sitnog profinjenog veza.
„Volim crno i čipkasto.” reče mi jezikom i obriše mi mač.

Bio sam uzbuđen ai ona je bila mirna. Pokušavao sam joj skinuti grudnjak no se nije dala. Isto je bilo i sa gaćicama. Kad je mač stavila u usta shvatio sam što zapravo želi.
„Još nije vrijeme za to. Nismo se još dovoljno upoznali” reče mi „Za sada te želim ovako.”
„Pa nije Furbi od jučer. Neka bude po njenom.” pomislim ja i prepustim se onom što donosi sudbini.

Znala je Crvena kako treba probuditi ponos. Znala je kako ga natjerati da zadrhti od zadovoljstva. Rukama je vješto baratala mačem i mazila kuglice koje u kompletu dolaze sa maćem. A mali Furbić poput kakvog praščića, uživa u slastima što mu ih daruje sudbina. Vrhom jezika sudbina mu pecka usta. Prvo bi ga malo pecnula da bi ga zatim stavila u korice kamo pripada. Potom bi malo grickala nježnu kožicu. Zatim bi ga ponovo uložila u korice. Igra se nastavljala i približavala svom vrhuncu. Nisam mogao više izdržati. Rasuo sam joj sok posvuda, u korice, po licu, po kosi i tko zna gdje sve ne. Ali ona je još uvijek uporno i jednakim žarom halapljivo ljubila malog Furbića. Valjda zato da joj ništa ne promakne, da joj ništa ne pobjegne. Kad konačno bi gotova, Crvena reče:
„A sad mi pokaži kako se to radi.”
Potom se popne na mene, stisne mi glavu između svojih nogu i igra se nastavi.

Furbi je želio konačno kući. Nakon što se istuširala i uredila, Crvena ga posjedne u automobil i odveze. Parkiravši autom pred samim ulazom u zgradu gdje on stanuje, ruke joj krenu put njegovih hlača.
„Zar još?” upita Furbi.
„Da, ali ovaj put ja radim sve. Ti samo uživaš.” reče mu i baci se na posao.
Furbi je opet bio pobijeđen i ne preostane mu ništa doli potpuna predaja. Crvena je halapljivo vrškom jezika peckala malog Furbića koji je poput kakvog bedaka na svaki njen dodir poslušno reagirao. Reagirao je poput roba koji služi svoju gospodaricu.
„Daj mi ga. Daj mi da ga mazim. Daj mi da ga pojedem. Pojest ću ga čitavog. Njam.” tiho mu je šaputala Crvena.
Ne sjećam se koliko dugo je trajala ta igra. Sjećam je samo kako se sok opet rasuo.
„Taaako.”, kratko je komentirala Crvena.


Kad su se opraštali Crvena ga upita želi li se priključiti njenim igrama sa Crnom.
„Znaš, mi ne tajimo našu ljubav. Više smo od prijateljica.” namigne mu.
„Znam i nema ništa protiv.“ glasno reče a u sebi pomisli:
„Pa da vidim i to. Tako nešto još nisam doživio.”
„Bit će ti lijepo. Ali pazi, to ostaje među nama. Naša tajna koju nitko ne smije saznati. Nitko! Pogotovo ne Karmela. Ona je ipak moja i Dijanina frendica.” reče mu crvenokosa Renata.




(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

07.08.2014. u 13:29 • Ostavi komentar (19)Troši toner#

subota, 02.08.2014.

Nepristojne priče: San ljetne noći


Tipkala je:

Jedan pametni muškarac je rekao:
Što sam stariji, to više poštujem žene od 40 godina. Takva žena te nikada neće probuditi usred noći da bi te pitala o čemu razmišljaš? Nju to jednostavno ne zanima. Kad ne želi gledati utakmicu, ne sjedi pored tebe kukajući već se zabavlja nečim drugim za što je raspoložena. Najčešće je to nešto zanimljivije i pametnije od same utakmice. Ona samu sebe dovoljno poznaje da bi znala, tko je, što je te što i od koga želi. Samo mali broj takvih žena zanima što zapravo misliš o njima.
Žena od 40 godina zrači ponosom i mudrošću. I rijetko će ti napraviti scenu ali ako si je zaslužio neće te oklijevati upucati iz pištolja, pogotovo ako je sigurna da bi mogla proći nekažnjeno. S godinama žena postaje vidovita. Njoj ne trebaš govoriti što si učinio jer ona to već zna. Uz to izgleda sjajno kad nanese drečavo crveni ruž što ne možeš tvrditi za većinu mlađih žena.
Kad muškarac dobije prve bore za njega je žena od 40 godina puno seksepilnija od mlađe. Iskusnija je i otvorenija i kaže ti direktno u lice da se ponašaš kao idiot. I nikada se ne moraš pitati na čemu si kod nje.
Na žalost, ne vrijedi obrnuto. Na svaku sjajnu, inteligentnu, vrelu ženu od 40 godina dolazi jedan "ostatak od nečeg" debelog trbuha u žutom šorcu koji zbog mlađahne konobarice od sebe pravi majmuna.


Tempera pročita tekst još jedom i potom napravi < Save > a zatim < Share >. I ne prođe dugo vremena a već dobi prve lajkove i komentare:

thumbup na ženu od 40 dolazi jedan "ostatak nečega" debelog trbuha u žutom šorcu, koji zbog mlađahne konobarice pravi od sebe mamuna ... Najjače!!!!!! rofl
thumbup cijeli tekst je istina do boli nut
thumbup jebenica ... pa koga da budim po noći i da ga tampi o čemu razmišljaš???? ma boli me "kiki" zubo ... samo stipu me da spavam ...
thumbup uglavnom mi je u zadnje vrijeme - jednostavno me pusti. ili još bolje izbjegavaj me u širokom luku zujo
thumbup dobro došla u klub 40 sretan
thumbup ej komadi!!! ovo se ne odnosi na vas nego na nas (puuuno) starije od 40 wink
thumbup tak svejedno. blizu je kao i da je sutra yes


Tempera je sjedila je na terasi kuće na otoku i smijala se komentarima prijateljica s fejsa kadli zazvoni mobitel ...


Kroz stakla autobusa se uvlačio sumrak. Autobus je čekao na peronu i kao svi autobusi što voze u kasne sata, bio je poluprazan. Putnici su se razmještali a kondukter provjeravao putne karte. Nakon što provjeri i posljednjeg putnika kondukter se okrene prema vozaču i kimne glavom. Bio je to znak da autobus može krenuti.
Ušao sam u posljednji tren.
„Zakasnim li morat’ ću prespavati još jednu noć na otoku.“ razmišljao sam dok sam žurio prema autobusu.
„Kartu molim.“ upita me kondukter, primi moj novac i izda mi kartu.

Krećemo. Veliki autobus pliva cestom prema mostu. Nešto mi ne da mira. Neki detalj na rubu vidnog polja. Odjednom mi sine. To je ona. Poznato lice u praznini stražnjeg dijela autobusa. Isto lijepo lice, crna kosa, sitno tijelo.
„Još je lijepa. Baš kakvu sam je poznavao. Lijepa je kao grijeh.“ glasno se nasmijem mislima na što se ona prene i pogleda u pravcu odakle dolazi smijeh. Opazivši me, mahne mi i osmjehne se. Kroz misli proleti mi pitanje:
„Što bi taj osmijeh trebao značiti?“
Pokušavam se okrenuti od noćnih svjetla koja promiču putem i pronaći najbolji položaj za spavanje. Autobus stiže u Zagreb izjutra, a ja imam taman toliko vremena uhvatiti taksi pa ravno na aerodrom. Zatvaram oči odustajući od daljnjeg razmišljanja. Ipak, ona mi nikako ne izlazi iz misli. Protekle su godine, oboje imamo vlastite živote ali moram priznati da mi još i danas dobro izgleda. Zašto putuje autobusom u ove kasne sate?

Ne sjećam se više, je li imala devetnaest ili dvadeset godina. Susjed na moru mi je dosađivao:
„Tempera ima problema na faksu gdje radiš pa me njena majka zamolila bi li joj pomogao oko spremanja ispita za jesenski rok. Znaš, visi joj godina.“ govorio je.
Nevoljko sam pristao i ... Tako je počelo. Ja mladi asistent, ona simpatična i vesela brucošica. Što dalje pričati? Tempera je učila, pomalo sam joj pomagao. Bilo je ljeto, mirisali su borovi. Nebo je bilo ispunjeno zvijezdama, valovi se sporo kotrljali po plaži i ... dogodilo se.
Došla je jesen, Tempera upisala drugu godinu. Naši susreti se pomalo prorijedili i sve otišlo u nekom drugom smjeru.

„Uvijek si mi bio neuhvatljiv a ja sam sve radila da te napravim ljubomornim.“ smješkala se dok pričajući u kafiću na autobusnoj stanici gdje i dan danas, baš kao i nekad, dugo dugo stoje svi noćni autobusi sa otoka za Zagreb.


Raj sam oduvijek zamišljao drugačijim. Blještava svjetlost prosijana mnoštvom okupanih boja. Svjetlost ispunjena mnoštvom malih bića, anđelima. Umjesto toga, hodam uskom planinskom stazom što prostire se međ’ mirisne borove šume i predivnog tamno modrog jezera. Ljetni je sumrak, neuhvatljivo vrijeme između dana i noći. Mir, spokoj, raj. Puno puta pohodio sam u snovima ovo mjesto ali sada je ono stvarno. Škripa kamenčića pod mojim nogama.

U susret mi dolazi srna, zastaje na puteljku. Kao da mi želi nešto reći, upitno me gleda krupnim očima. Besmisleno jer srne ne govore, pomislim. Srna produži niz put, ispratim je pogledom. Okrenem se. U susret dolazi mi djevojka. Niska rasta. Lice, oči boje kestena, duga kosa pada joj niz ramena. Bosonoga je i obučena u bijelo. Približava se osmjehom.
„Zdravo.“ uzima me za ruku „Dođi, čekala sam te da nastavimo put zajedno.“
Kako sam samo smeten. Vodi me za ruku a ja ne mogu izustiti niti jednu jedinu riječ. Pokušavam ali glasa nema. I taman što oblikujem misao koju bi možda i uspio izgovoriti djevojka govori:
„Hajde, šetat' ćemo zajedno.“
I tada, najednom, kao čarolijom nesta moje stidljivosti. Dugo pričamo kao da se oduvijek poznajemo. Zajedničke teme, sklad misli, pogledi upereni u daljinu plavetnila. Počinje kiša, držimo se za ruke i trčimo ka šumi.
„Jesam li zato ovdje? Zar mi je toliko trebalo da shvatim kako malo potrebno je za sreću? Smo stisak jedne tople ruke, ruka u ruci, pogled u pogledu.“ pomislim.
A ona mi čita misli i pita:
„Zašto ti je neugodno kad te uzmem za ruku?“
„Znaš ... U mom svijetu to nije uobičajeno. Da te nepoznati prihvati za ruku i da te vodi.“ odgovaram.
„U tvom svijetu? Previše je stegnut taj tvoj svijet.“ osmjehuje mi se „U mom svijetu je to uobičajeno.“

Tako je ugodno. Šećemo šumom, ruka u ruci i ne marimo za kišu. Odjednom ... Kameni monolit. Znam, to je rastanak.
„Ovo nije kraj, uvijek ću biti uz tebe. Uzmi ovo pa kad ti bude teško i nestane ti nade, samo drži uza sebe. Stisni u ruci i ja bit' ću tu.“ u ruci gledam mali pramen njene kose i taman zaustim da je pitam je li vila kad ona veli:
„Pitaš a odgovor znaš, zašto?“
Baš je to čudno. Vile sam zamišljao kao visoke plavuše ali sad to uopće nije važno jer očarala me ova mala vila, moja najdraža morska vila.
„Vilenjače moj,“ šapuće mi kao da čita tok misli što mi kovitlaju glavom „a sad zatvori oči.“ govori vodeći me do kamenog monolita.
Tu zastajemo na trenutak za koji želim da produži se do vječnosti. Njene usne na mojim, moje usne na njenim. Sklapam oči i ponovo otvaram.


Vile više nema. Nema ni mjesta iz sna. Sjedim u autobusu koji vozi prema Zagrebu a u ruci držim pramen njene kose koja se u snu naslonila na mene držeći me za ruku.


Od trenutka kad sam ti prišla tijelo mi je ispunjeno toplinom. Toplina struji kroza me. Drhtim puna želje. Mirisi sjećanja i osjećaja duboko zakopanih u meni. Nutrina je to kakvu do sad nisam poznavala. Nutrina je to što razapinje. Želim te u sebi, tako te želim u sebi. Želim te duboko i jebežljivo. Želim te da me ispuniš, želim te da me popuniš. Želim da ostaviš trag ljubavi u meni. Da, želim tvoje sjeme u sebi. Da znam da noćas sam samo tvoja. Da znam da noćas si samo moj. Da imaš me cijelu. Da te osjećam noćas. Baš kao tada kad na plaži vodili smo ljubav. Vodili je strasno jedno se drugom predajući u potpunosti i bez ostatka.

Želim te, želim da me imaš. Da imaš me bez zadrške, divlje i nemilosrdno. Onako kako ti znaš. I da me imaš nježno i blago. Onako kako ti možeš. Da ispisuješ mi jezikom tijelo sve do trenutka kad gubi se dah. Podsjeti me na to što volim da se sjećanje ne istopi. Silinom prodri u mene i besramno me kroti. Izjebi me tim svojim kurcem, izjebi me žestoko. I siluj me nježno, siluj me jezikom. Moji prsti pokazat će ti put koji ionako već napamet znaš.

Već pri samoj pomisli na to ja počinjem stenjati. Ispij moj nektar, probaj sve njegove okuse. Osjeti ovu noć. Ukradi me danu. Pazi, ogrebat ću te. Hajde, daj ugrizi me. Obilježi mjesto koje tako strasno ljubiš. Natjeraj me da požalim što doći će jutro. Natjeraj me da platim za ovaj prljavi ples, za ovu kemiju s tobom. Zadovolji tog prokletog mazohista u meni što čuči u djevojčici koja želi da joj vežeš ruke i izluđuješ je svojim poljupcima. Djevojčicu koja jaše vranca kasom ritma što diktiraju ga tvoje ruke. Tvoje ruke na mojim bokovima. Djevojčicu spremnu po svaku cijenu opet biti tvoja. Da, noćas biti samo tvoja. Samo tvoja. Biti tvoja boginja. Biti tvoja vještica. Biti tvoja vila. Tvoj otvoreni cvijet. Noćas. Noćas tvoja. Ti moj si ljubavnik. Ti moj si gospodar uz ovaj plamen svijeća koji paučinom mjeseca plete zvjezdanu mrežu što plovi iznad nas. U svoj punini ti moj si san. Ti si moj san ljetne noći.

Izjebao si me tim svojim tvrdim kurcem a ja, ja sam, tako sam lijepo svršila.



Probudila sam se. Autobus bešumno vozi prema Zagrebu. On spava pored mene naslonjen na moje mene i drži me za ruku.
„Kako je to čudno ...“ razmišljam dok kroz stakla promiču nevidljivi noćni krajolici u kojima se samo tu i tamo nazire poneki rasvijetljen komadić ceste. U autobusu je mrak. Samo naprijed, za upravljačkim pultom ispred vozača, svjetlucaju šarene lampice.

„Auto mi je ostao na otoku. Bespomoćno vrijeme zvano nedjelja. Budala, znam da je akumulator star a ja ga ne mijenjam. Kad se sljedeći vikend vratim moram smisliti nešto da odvezem auto na servis.“ razmišljala sam o tim njegovim riječima u kafiću na autobusnoj stanici gdje i dan danas, baš kao i nekad, dugo dugo stoje svi noćni autobusi sa otoka za Zagreb.

Bila je nedjelja. Sjedila sam na terasi kuće na otoku i pijuckala kavicu kadli zazvoni mobitel. Uzmem ga i pogledam:
„Mora biti nešto važno kad me ovako zovu.“

„Javili su mi za provalu. Stan je privremeno zapečaćen a ujutro dolazi policija pa se trebam tamo pojaviti. Srećom u stanu ne držimo ništa vrijedno stanu pa lopovi nemaju bog zna što vrijedno za ukrasti, možda televizor i liniju ali neugodno je kad netko provali i kopa ti po intimi. A i šteta jer su ulazna vrata razvaljena. Djeca su ostala na otoku sa mojima. Marko je na putu i vraća za dva dana pa ćemo se onda autom vratiti na otok.“ pričala sam o razlozima zašto putujem u Zagreb.

Misli su otplovile u sjećanja. Upoznali smo se u ljeto a jesen je donijela rastanak. I u tom trenutku, baš kao da zna da razmišljam o njemu, on se probudi. Nasmiješi mi se tim svojim očima po kojima pamtim ono ljeto. A ja ni sama ne znajući zašto učinim isto, nasmiješim mu se.
Milovao mi kosu i vrat. Nježno i lijepo baš kao što je to radi i tad. Prihvatila sam te njegove nježnosti podsjećajući se na ugodu kojom smo se tada mazili na plaži u uvali ispod čempresa.
„Zašto još to pamtim?“ upitam se ali odmah odbacujem misli.
Prvo mi je pomazio vrat, zatim mu ruka prijeđe po mom licu. Prepustila sam mu se. Ah, kako je to ugodno, gotovo da sam se ovlažila.
„Hej stani, pa ti si udana žena sa dvoje djece. Zašto ti to sve treba? Stani. Razmisli!“ govori mi je neki unutarnji glas no druga druga polovica mene željela je baš to. Željela je još tih njegovih sitnih nježnosti. A on, kao da mi čita misli, prihvati me i nadvije se nada mnom. Prihvatila sam njegov poljubac i uzvratila.


Prihvatila je poljubac. Prihvatila ga je strasno i vlažno baš kao onog ljeta koje, vjerujte mi, ni sam ne znam zašto, ali još ga uvijek pamtim. Nego znate što, baš me briga. Želim uživati u trenucima s njom. I ne želim razmišljati ima li tu budućnosti. Želim opet na trenutak osjetiti trenutke koje smo tada dijelili. Ona udana žena, 40 godina, dvoje male djece i muž. Ima li tu budućnosti? Ma ne želim o tome uopće misliti. Želim je noćas, želim je samo maziti. I ništa više od toga. Ne želim biti nepristojan. Želim samo osjetiti njenu toplinu. Želim te male riječi koje mi šapuće na uho a koje mi toliko nedostaju.

Stigavši u Zagreb pozvao sam taksi.
„Prvo ćete gospođu odvesti kući a zatim mene na aerodrom.“ objašnjavao sam plan taksistu.
Ona je samo glasno šutjela i gledala me. Nisam bio siguran o čemu razmišlja, samo znam da mi je na rastanku dala vizitku i na poleđini nažvrljala svoj g-mejl.
„Moj osobni mejl. Na njega mi se možeš javiti. A imaš tu i broj mog privatnog mobitela.“ reče mi na rastanku i poljubi neobično dugim i strasnim poljupcem.
Taksi krene prema aerodromu. Dok sam rukom brisao njen ruž sa usana taksist mi je veselo namigivao:
„Ide to vama gospodine, ide. Gospođa je zagrijana. Samo ... Čuvajte se udanih žena, s njima se nikad ne zna. Imao sam i ja jednom tako iskustvo ...“ nastavljao je priču koju uopće nisam slušao.

Stigao je i smjestio se u hotelsku sobu. Nakon što se je raspakirao uključi laptop i prijavi se na Internet. Zatim otvori mejl i otkuca adresu sa pozadine vizitke.
„Baš me zanima hoće li mi se javiti.“ pomisli nakon što posla mail.


Pobudilo me njegovo milovanje. U nevjerici sam što je san a što java. San u kome ga ga tako silno želim liznuti za uho u javi. Blagi ugriz za njegov vrat da mu pobjegne samo jedno malo ahhhh.

Ljubim ga na sve načine. Meko, strastveno. Lagano ga grickam. Podigao me a ja sam ga nogama obgrlila oko struka. Njegovi dlanovi na mojoj guzi. Prislonio me je uza zid. Ljubi me. Puno, više, sve više i više. Rukom mi ispituje tijelo. Drhtim pod njegovim dodirima. Želim ga, želim u sebi, cijelog. Želim ga ja i više samo ... treba to od mene zatražiti.

Mokri smo. Ljubi me i miluje. Nježno prelazi rukama po mojoj kosi. Spušta mi se lagano do usana. Zatim sve niže i niže niz tijelo. Miluje mi grudi, gricka bradavice koje pod njegovim usnama bivaju sve kruće i kruće. Dražim ga usnama po bradavicama. Osjećam kako mu ud postaje sve tvrđi i tvrđi. Lagano ga grickam. Rukama prilazim sve niže i niže. Tražim tajno mjesto. Igram se s njime. Osjeća svaki moj pokret i želi još. Diram ga i sve više i više dražim. Leži poda mnom mojoj vlasti. Ispušta zvukove užitka koji mi dižu adrenalin. Primičem se njegovom najosjetljivijem mjestu. Stimuliram ga. On uživa. Ručica mi nije umorna. Uzdasi su mu sve glasniji i glasniji. Grči se od užitka. Volim gledati kako uživa u mom milovanju. Volim kako uživa u mom pušenju. Uzimam ga u usta. Cijeloga. Postaje sve glasniji a ja sam sve napaljenija.

Grčio se sve više i više. Pušila sam mu. Lizala ga od korijena prema gore, lagano pulsirajući jezikom po vrhu. Željela sam da uživa jer uživala sam ga imati u ustima. Osjetila sam da ce mi svršiti u usta. Željela sam to više od svega. I dočekala sam taj trenutak. Dočekala da osjetim njegovo pulsiranje i toplinu. S užitkom sam progutala život i još ga malo zadržala u svojim ustima. Smiješak mu nije silazio s lica. Lijepo ga je vidjeti nasmijanog i zadovoljnog.


Probudila sam se. Leži pored mene. Još sam pod dojmom sna u kojem se stalno ponavlja on.
„Zašto?“ razmišljam o njemu „Znam, Marko je umoran od svih tih njegovih stalnih poslovnih putovanja ali i ja sam umorna od stalnog čekanja. Možda sam se zato onako olako prepustila i uzvratila njegovim nježnostima u autobusu iako ... Među nama nije bilo intimnosti. Samo poljupci koji su me, moram priznati, oraspoložili.“ razmišljala je Tempera gledajući na "ostatak od nečeg" koji pored nje u žutoj pidžami hrče u krevetu.


Sjedila je na terasi kuće na otoku. Pila je jutarnju kavu i uz put prelistavala mail-ove. Za oko joj zapne jedan zanimljiv. Otvori ga i pročita:

Tempera bok,
Kad te žena poljubi, ako si kavalir, tada ne možeš ostati samo kod poljupca. Želio bi se s tobom naći kad se vratim iz Pariza.
Pozdrafček, wink
Furbi


Tempera se zamisli, nasmiješi i otipka odgovor:

Furbač bok,
Nemaš pojma kako mi je drago što si se javio. Obavezno nazovi kad se vratiš.
Vidimo se, wink
Tempera


„Dobro jutro ljubavi, vidim jutros si dobro raspoložena!“ priđe joj suprug iznoseći kavu na sunce jutrom okupane terase.
„Kad bi znao zašto ne bi bio tako raspoložen.“ pomisli Tempera ali mu uzvrati poljubac.
Marko potom sjedne pored nje i srkne prvi gutljaj svoje prve jutarnje kave.




(gotovo)


Oznake: Zagrebački dekameron

02.08.2014. u 13:11 • Ostavi komentar (30)Troši toner#

utorak, 15.07.2014.

Nepristojne priče: All That Jazz



Viđala sam ga na stubištu zgrade. Bio je stariji od mene i uvijek me uljudno pozdravljao. Prolazila sam pored njega i imala čudan osjećaj. Znala sam, želim biti izjebana, želim ga jako ali ... Vrijeme je prolazilo. Prestala sam ga viđati. U međuvremenu sam se zaposlila, udala, odselila, rodila djecu, imam porodicu.

Napredovala sam u karijeri. Radim na vrlo odgovornom visokom položaju pa često idem na poslovne večere. Jednom, ulazeći u restoran noge mi se odsjeku. Za stolom u društvu onih s kojima sam se trebala naći sjedio je on. Prolazili su me trnci. U trenutku mi kroz glavu prolete svi naši susreti na stubištu. Prilazila sam stolu osjećajući kako me njegov pogled bezobrazno svlači.

Ustao je i ponudio mi stolicu. Sjela sam, upoznala se sa ljudima za stolom. Razgovor je potekao međutim ... Ništa nisam čula. U glavi mi je brujalo. Željela sam samo jedino. Da me dotakne, pokaže mi da me želi. Opet sam ga željela, željela ga u sebi, željela ga jako. Jako. Čitavo vrijeme gledao me je tim svojim prodornim očima. Topila sam se. Bila sam izgubljena.

Nisam mogla više izdržati. Izula sam cipelu i dotakla ga ispod stola. Pogled mu je bio dubok. Oči su mu se caklile. Znala sam. I on želi mene. Dok sam mu milovala nogu željela sam samo jedno. Da spusti ruku ispod stola i dotakne me međutim ... On nije poduzimao ništa. Samo je mirno nastavio razgovor o poslu. Odustala sam. Sastanak je bio vrlo bitan i nisam si mogla dopustiti da se izgubim. Obula sam cipelu i priključila se razgovoru. Nisam ga više gledala, nisam mogla. A ni on mene.

Otišla sam u toalet. Gledala sam se u ogledalo:
„Od sebe si napravila budalu. I to na najbitnijem sastanku.“ pomislim.
Posramljena i tužna uhvatila sam se za glavu, prekrila oči i naslonila se na umivaonik. U tom trenu osjetim dodir na svojim kukovima. Tijelom me je obgrlio i stao nježno dirati po grudima. Opet sam se gubila … Pred očima mi se sve zacrnilo. Tresla sam se od želje. Da, željela sam ga osjetiti u sebi, duboko u sebi. Da mi digne haljinu i da mi ga stavi ali ... Umjesto toga samo otvorim oči, okrenem se i pogledam ga:
„Nemoj, molim te. Zakasnio si. Mislim da je za nas prekasno.“ rekla sam i dodala „Ne boj se, ovo ostaje među nama.“
On se ukoči. Nijemo je stajao i gledao me. Za trenutak sam mu na licu vidjela tugu i čuđenje.
„Zar je moguće da je i on čitavo vrijeme mislio na mene?“ pomislih.


Župnik i zvonar stoje uz seosku cestu i zabijaju u zemlju ploču s natpisom:
"Kraj je blizu! Okrenite se, dok nije prekasno!"
Mimo njih projuri auto. Vozač kroz prozor poviče:
"Pustite ljude na miru, vi fanatici vjerski!"
Kroz nekoliko trenutaka začu se cviljenje kočnica. Potom glasan pljusak.
Zvonar se okrene k župniku:
“Velečasni mislim da bi možda ipak bilo bolje kad bi jednostavno napisali: Most je srušen?"



Dani su prolazili ali ... Prokletnik, opet mi je pokrenuo misli i razbudio osjećaje za koje sam mislila da zauvijek su zakopani. Stalno mislim o njemu. Ne mogu si pomoći. Emil, moj suprug, primijetio je da sam dekoncentrirana.
„Problemi na poslu?“ pita me.
„Ma ništa bitno, riješit ću ih.“ kažem mu i pomislim:
„Kako je to samo primijetio? Moram biti pažljivija.“

I onda, dogodilo se. Jedno službeno putovanje, drugi grad, hotel. Izlazim iz hotela i žurim prema parkiranom automobilu kadli ... Naletim na njega. Vjerojatno sam napravila glupu facu kad mi se nasmiješio. Pozdravio me:
„Kako lijep i ugodan susret.“ ljubazan je.
Njegove riječi izmame mi smiješak. On priđe, uzme me za ruku i povede ka svom automobilu. Ni sama ne znam zašto mu to dopuštam. Ne opirem se. Poslušno ga sljedim kao psić i sjedam do njega. Vrata automobila se zatvore. Stadosmo se ludo ljubiti.
„Mogla sam umrijeti da ovo ne doživim.“ topila sam se.
Vrijeme je stalo. Opet mi ništa drugo nije važno. On i samo on. Rukom mu prolazim kroz kosu predajući se njegovim strasnim poljupcima koji mi se spuštaju niz vrat, prema grudima.
„Nemoj molim te, ne sada. Poslije. Večeras.“ šapnem mu na uho i blago ga odgurnem.

Dan je prošao s mislima okrenutim njemu. Bili smo u njegovoj hotelskoj sobi. Njegove ruke hvatale su moju stražnjicu i snažno me privukle k njemu. Nježno makne moje ruke, naglo me okrene, grubo uhvati za ruke i povuče ka sebi. Prisloni me uz vrata i podigne mi haljinu. Noge mi klecaju, ne mogu stajati. Skida mi tange i nježno jezikom miluje unutarnju stranu bedara. Prepuštam mu se cijela. U njegovim sam rukama. Miluje me nježno i dugo. Polako joj se približava. Jezikom mi liže klitoriks. Mačkica je vruća i željna. Potom me okrene i ustane. Čitavim tijelom prisloni se na me i stavi mi ga.

Ulazak je bio strastven, osjetila sam ga čitavim tijelom. U glavi mi je bubnjalo. Zabijao se u mene a ja, ja sam gubila tlo pod nogama. Ruke su mi klizile po vratima na koja sam se oslonila. Nisam bila svjesna okolnog svijeta. Postojao je on i samo on. Njegov kurac u meni, njegov miris po meni, njegovi uzdasi, njegove vrele usne i jezik koji klizi mojim vratom. Odgurnula sam ga od sebe i posjela na stolicu. Sjela sam na njega. Uhvatio me za bokove. Konačno! Bio je tako duboko u meni. Žestoko se nabijam dok mi ljubi grudi. Svijet nije postojao. U glavi mi se vrtio svemir. Osjećaj i samo osjećaj. On, ja, jebačina.

„Oh pardon! Zar sam konačno izrekla te nepristojne riječi? Ja fino odgojena cura iz kvarta! Nema veze. Da, želim ga. Želim. On, ja, jebačina.“

Znao je da ću svršiti. Zabacila sam glavu natrag. Nisam bila svjesna sebe. Gubila sam zrak. Držao me. Tijelo nije postojalo. Postojala je samo energija. Energija sreće, energija zadovoljstva, potpuna ispunjenost. Prosuo je spermu i ja sam svršila.

Sva izjebana i skvrčena na fotelji, polako sam se vraćala u ovaj svijet. Vidjela sam ga kroz izmaglicu. Stajao je i promatrao me tim svojim predivnim očima. Ustala sam. Kleknula. Jezikom sam prolazila po maloj glavici. Osvajala sam ga. Polako. Sve dok mi se cijeli nije našao u ustima. Usisavala sam ga snažno. Brzo sam pušila. Prstima mu pritiskala korijen mača, mazila mu testise. Zatim sam ga pogledala. Vidjela sam, gotov je. Oči mu se cakle. Želi eksplodirati. Uhvatila sam ga obim rukama i dalje masirala, jezikom lizala malu glavicu i pogledavala veliku glavicu onoga gore. Gubi se. Vidim. Znam, svršit’ će. Znala sam, svršit’ će. Opet ga stavila u usta, cijelog. Svršio je. Što u meni, što po meni. Gleda me. Pogled mu je dubok, kao da mi gleda dušu. Zatim me poljubi i mi se nastavismo strasno ljubiti. Trajalo je to čitavu noć.

Po mom povratku sa službenog puta kući, sljedeći dan, Emil primijeti:
„Izgledaš sretna i svježa.“
Nasmiješim mu se na što me on zagrli:
„Ljubavi moja, drago mi je da si opet vedra. Ne znaš koliko sam se već bio zabrinu. Toliko te volim.“ poljubi me.
„Budalice, kad bi samo znao zašto sam sretna.“ pomislim i nastavim ga ljubiti i milovati da ništa ne primijeti.


Došao perverznjak svećeniku na ispovijed.
„Oče, da olakšam dušu priznao bi što sam radio.“ priča
„Sinko, ‘ajde pričaj.“ nutka ga sveti otac.
„Oče, malo me je stid jer je to veliki grijeh.“ perverznjak nastavlja.
„Deder sinko, samo ti slobodno reci. Ispovijed je sveta i sve to ostaje između nas i Njega.“ sveti otac pokazuje prema nebesima gdje stoluje On.
„Oče ... kresnuo sam mačku.“ stidljivo i obazirući kao da ne želi da ga itko čuje perverznjak prevali preko usta.
„O čuda, o pokore! Izmoli tri Očenaša. .... Neg ček’! ... Kako si to napravio?“ sveti otac radoznalo ga pita.
„Ugurao sam je u čizmu i ...“ započne perverznjak na što se sveti otac okrene pa zavikne.
„Brate Josipe, dođi ovamo da čuješ kako se čovjek snaš’o a mi se mučimo k’o budale!“



Tvrtku preuzima novi vlasnik. Stari direktori odlaze ili su otišli. Dolaze novi. Promovirana sam.
„Napokon! To sam dugo čekala.“ veselim se.
Međutim ... Nećete mi vjerovati, jednog dana u tvrtki pojavi se on.
„Dobar dan.“ pozdravi me službeno pružajući mi ruku.
Ne znam kako da reagiram pa odpozdravljam istom mjerom:
„Dobar dan.“
„Biste li bili ljubazni danas kad imate vremena navratiti do mene?“ govori mi otvarajući vrata svog ureda, kancelarije glavnog direktora.
Zbunjena sam.
„Što želi? Kako se samo usuđuje nakon onog što bi među nama? I ja budala, palim se na njega. Dopustila sam si da upropastim karijeru, zamalo porodicu. I sve to zbog njega, zbog tog njegovog pogleda i moje glupe želje. Nepristojnog pogleda i nepristojne želje kojima nisam mogla odoljeti, koji su od mene napravili kurvu.“ vrzma mi se glavom dok ulazim u njegov ured.
Sekretarica mi je ljubazno govori:
„Gospođo direktor, izvolite generalni vas očekuje.“
Ušla sam zbunjena. Udubljen u neke izvještaje sjedio je za stolom. Oprezno prilazim. Ne znam što zapravo mogu očekivati. On diže glavu i gleda me:
„Izvolite sjesti.“ ljubazan je „Želio bi s vama izaći na kratki ručak da se dogovorimo oko daljnjih poslova. Odmah da kažem, upravi korporacije, a i meni, dopada se vaš dosadašnji rad. Kao što ste vjerojatno već čuli ja sam ovdje privremeno a pred vama je perspektiva.“ smješkaju mi se njegove oči dok mu slušam ozbiljan glas.

Sjedili smo za stolom bistroa. Jedno nasuprot drugog. Razgovarali smo o poslu. Nastojim se koncentrirati na razgovor i netremice ga gledam. Čitavo ga vrijeme pažljivo slušam jer ... Radi se o mojoj budućnosti. S mukom potiskujem misli i sjećanja. Misli i sjećanja na moju želju i na našu jebačinu. Koliko sam se puta poslije nje stresla i topila. Koliko sam je puta zamišljala dok smo Emil i ja vodili ljubav. Emil je simpatičan, vežu nas djeca ali ... Uistinu nije nešto posebno. Za razliku od njega. On! Čim ga vidiš, poželiš ga. Njegov kurac u sebi, njegova sperma da ti ispire unutrašnjost. Koliko sam si puta predbacila da sam onomad, dok smo se još sretali na stubištu roditeljske kuće, trebala biti odlučna i prići mu. Tko zna što bi se dogodilo i kako bi krenuo moj život. Ipak, ni ovako nije loše. Karijera, porodica, novac. Ne oskudijevam. A tu je i on. Uvijek se nekako uz put nađe da me usmjeri, da mi pomogne. Sudbina, strast ili što li već je ali ... Želim ga jako, jako ga želim u sebi.

Uvlači mi ruku ispod gaćica. Jako sam vlažna. Masira mi međunožje. Predajem mu se. Zadižem haljinu i spuštam gaćice. Raskopčavam mu hlače koje padaju na pod. Skidam mu bokserice i okrećem se. Naslanjam ruke na stol. Osjećam kako mi se naslanja na guzu. Kurac mu je dignut. Tare se o moje golo dupe. Prima me i okreće. Pogledi nam se susreću. Strasno se ljubimo. Ponovo me okreće. Naslanjam na stol. Širi mi noge, ulazi. Kriknem od zadovoljstva. Njegov tvrd debeli kurac zabija se u mene kao mač. Ulazi i izlazi igrajući se mojom mačkicom. Predem od zadovoljstva.
„To, toooo, ohhh, to sam čekala.“ jecam glasno.
Mijenja tempo, čas je brži, čas sporiji. To me još više uzbuđuje. Gubim osjećaj za vrijeme i svijet oko sebe. Želim samo dugo dugo svršavati osjećajući kako mi rafali njegove sperme ispiru utrobu. Zvijezdice Mliječnog puta okreću oko mene, veselo svjetlucaju i bljeskaju mi veselim osmijehom.
Svršila sam, jako sam svršila, jako kao nikad prije.


Potraži ključeve u torbi i otvori vrata stana. U susret joj dolete dva vražićka:
„Mama, mama, Mirko mi je potrgao Barbi!“ žali se Mirela.
„Ona mi je razbila tenkić!“ žali se Mirko.
„Dajte se već jednom prestanite svađati.“ iz sobe izlazi Emil obraćajući se djeci.
„Pusa ljubavi, stigla si.“ pita me „Kako je bilo danas na poslu?“
„Pusa.“ ona veselo nastavlja „Još se prilagođavam. Danas sam dobila poziv iz centrale. Imaju neke planove pa ih žele raspraviti. Putujem u Pariz.“
„Pariz!“ Emil me grli i razdragano govori „Grad svjetla, grad mode i parfema, predivno. Čestitam ti ljubavi moja!“
„Da, grad svjetla i parfema. I strasti s onim koji mi pruža sve što ti ne znaš ili ne želiš, budalice moja. Kad bi sve znao ne bi se tako veselio.“ nasmije se Parizu i sva ovlaži pri pomisli na slatku jebačinu s Furbijem.




(gotovo)


Oznake: Zagrebački dekameron

15.07.2014. u 18:44 • Ostavi komentar (29)Troši toner#

četvrtak, 03.07.2014.

Nepristojne priče: Dugo toplo ljeto


Vruće ljeto, grad u punom pogonu, pitanje je koliko je stupnjeva u zraku?

Toplo zagrebačko ljeto pobuđuje misli i nove priče rađa. Užareni asfalt, rush hour. Ljudi jure za autobusima, zrak miriše, kombinacija benzina i nervoze. Par sumnjičavih pogleda. Kava u lokalnom kafiću. Priča o životu koj' kotrlja se kakav god bio. Frustracije i želje. Vrućina, sparina, znoj ali ...

Meni je ljeto super. Nosim minimalno odjeće, vesela sam a kad nije sparno čak sam i normalna. Vikendi za kupanje: Jarun, Bundek. Katkad Dramalj, Crikvenica i ravno na Kačjak. To je moja plaža gdje svi su razgolićeni. Druženja do kasno u noć: Jutarnji kafići, zatim plaža, potom terase, naposljetku parkovi ili balkoni. Sve su to zagrebački fukodromi. A može se i planinariti, recimo na Sljeme. Lagana hrana, ljetne pjesme. Histrioni na Opatovini i naravno, nezaobilazni zagrebački fakini u Bocacciovom Zagrebačkom Dekameronu, naravno.



Agata je pisala:

Volite li ljeto? Ja ga obožavam. Izlasci, bez opterećenja. U gradu isparava asfalt ali ... Klima u uredu je spas. No ipak, vruće je. Pa nosim košulju i minicu. A ispod? Bez grudnjaka i samo uzane tanke tangice, da ne zakuham. Baš mi je super to ljeto, ljeto u Zagrebu. Svi su na moru, grad je prazan. Ceste slabo prometne pa ni u špicama gužve nisu prevelike. Prava milina. Jedino što ne volim su ljudi koji se redovito ne tuširaju.

Nedavno sam promijenila posao. Zato ljeto provodim na poslu jer još nemam pravo na godišnji. A za to vrijeme u uredu defiliraju kolege koji odlaze ili se vraćaju se godišnjeg. Jedan po jedan. Novi kolege su zanimljivi. Ima ih svakakvih a ima i onih koji mi se sviđaju. Neki čak toliko da bi se s njima željela poševiti. Moje društvo uglavnom je na odmoru pa moram smisliti kako se zabaviti. Seks u uredu, recimo. Zašto ne iako ... Znam, nije poželjno i moglo bi biti posljedica ali ... Volim izazove. A nisam glupa i znam kako ih ostvariti. I tko zna, možda se iz svega toga rodi i neka veza? Naime, nisam vam rekla, prekinula sam sa bivšim frajerom i opet sam slobodna. Kao ptica, kao pčelica koja bi rado ubrala nektar sa nekog drugog cvijeta. Ili cvijeća. Usporedba možda nije najbolja ali sličnost svakako postoji.

Je li to samo zbog seksa ili je možda i zbog veze? I kako takva veza može emotivno funkcionirati? Recimo, u prošloj firmi na poslu sam imala vezu. Radilo se o direktoru. I da odmah se razumijemo, on nije razlog zašto sam je napustila i prešla ovamo. Ovdje imam puno bolju plaću i perspektivniju karijeru. Da, na početku vam nisam rekla, bivši direktor mi je odmah na početku naše veze objasnio kako voli puni komfor i da se ne želi natezati po WC-ima, automobilima. Rekao je i okej, valjda je bolje znao. I zato možda smo to učinili samo jednom van kreveta, ali i to onako, za prvu pomoć. Intima sobice strašna je stvar. Bilo mi je jasno na što je mislio. Hahaha, frajer je očigledno imao iskustva!

No da se vratim na početak. U novoj sredini postavila sam si cilj - želim karijeru, želim novac i želim zadovoljstva. Svi me rado gledaju jer uopće ne izgledam loše, dapače. Pa zašto onda da to ne iskoristim? To su moje strateške prednosti jer ... Škole i znanje, to imaju gotovo svi ali ... Obline, izgled, to imam samo ja. Zato ovog ljeta planiram iskoristiti vrijeme i eliminirati potencijalne protivnike u firmi. Redom, jednog po jednog. Čime, pitate se? Naravno, seksom u uredu jer ... On nije poželjan. Pa ću ih poslije, ako mi budu prepreka ucijeniti jer ... Pisne li samo tko od njih nešto, imat će problema. Na poslu a pogotovo kod kuće. Znate, jedno vam nisam rekla. Ja nisam udana. Kapirate?



Došao kupac u trgovinu kućnih ljubimaca. Želi kupiti papigu. Trgovac mu pokaţe mu tri potpuno identične papige:
„Ova lijeva košta tisuću eura.“
„Tisuću eura?“ čudi se kupac i pita „Zašto je tako skupa?".
„To je jako inteligentna papiga. Zna se služiti osobnim računalom." odgovara trgovac.
„A koliko košta ova u sredini?“ kupac pokazuje na papigu.
„Dvije tisuće eura.“ odgovara trgovac „Ona ne samo da se služi računalom već je pravi ekspert za Unix.“
„A ova zadnja?“ kupac pokazuje na jedinu preostalu papigu.
„Tri tisuče eura.“ odgovara trgvac.
„Tri tisuće eura?“ čudi se kupac i dodaje „Što li ta tek radi!“
„ Da vam pravo velim nemam pojma ali ove dvije joj se obraćaju sa ‘šefe’.” veli trgovac.



Ljeto. Stajala je uz štampač u hodniku i nešto prtljala.
„Opet se zaglavio papir.“ pomislila ja.
Obučena u minicu, ništa previše i ništa premalo, taman kako treba. Na nogama lijepe cipelice, svilenkasto crne čarape, samostojeće.
Izlazim iz ureda a ona se saginje. Provjerava ima li papira u štampaču.
„Pogled na njenu guzu je veličanstven.“ pomislim u sebi.
Da, došlo mi je da je odmah zgrabim ali ... Prišao sam joj.
„O čemu se radi?“ pitam.
„Ma, neće printati, zaglavio se papir.“ odgovara.
„Čekaj da vidimo.“ odvratih.
Ubrzo ... Riješio sam problem a ona mi se zahvali.
„Spasitelju moj, častim te kavom.“ nasmiješi mi se i nastavi „ Uostalom, ti još nisi otišao na ručak, zar ne?“
Bilo je vrijeme ručka i velika većina otišla je na ručak pa su dva najgornja kata koje u zgradi zauzimaju uredi tvrtke gotovo prazni.
„Ne, nisam. Ići ću kasnije.“ namignem joj i u šali dodam „pa sam ti mogao pomoći. I uz to sam još zaradio kavu.“ nasmijem se više svom pokušaju koketiranja no pokušaju duhovitosti.
„Da istina. Dobro je što si ostao. Hajde, pričekaj da uzmem torbu i ostavim papire pa ćemo na tu kavu.“ reče mi.
„Samo ostavi papire, torbica ti ne treba.“ dobacih joj no ona se već otputi put svog ureda.
Naslonjen na vrata i prekriženih ruku čekao sam je na hodniku. Došla je i nasmiješila mi se. Krenuli smo prema dizalu. Ona ispred a ja iza nje. Ne znam zašto ali pogled mi stalno pada na njenu guzu.
„Baš je slatka" pomislim.
„Onda kolega, spreman za kavu?“ okrene se prema meni i upita me.
„Spreman sam ja i za više od kave.“ pokušavao sam biti duhovit.
„Hahaha, a što to može biti više od kave?“ pita me kroz smijeh dok čekamo dizalo.
„Hajde, ne da mi se čekati lift. Idemo pješice, pa možda doznaš“ odgovorim onako bez veze.
One me upitno pogleda.
„Hajde može. Baš me zanima.“ reče mi koketno, nasmiješi se i mi krenemo niz stube. Pa kad smo sišli na donji, mračniji kat stubišta ponovo mi se okrene i koketno ponovi:
„Što to može biti više od kave?“
Ni sam ne znajući zašto primim je za guzu. Nije to očekivala.
„Kolega ... što ako netko naiđe?“ pita me nevino dok joj ruka u mojim preponama traži malog bedaka.
„Neće nitko .. gotovo svi su na pauzi ... oni koji nisu su po uredima.“ odgovaram.
„Boli me briga.“ govori ona „Baš kao što si i sam rekao.“ i ponovo mi stavlja jezik u usta.

Nastavio sam je ljubiti. Nije se opirala, jezici su nam se ispreplitali. Rukama sam prelazio po njenim bokovima i primio je čvrsto za guzu. Najednom ... Ona se okrene i nađe oslonjena uza zid. Nabijem se na nju a ona se podigne i prihvati me rukama dodatno se držeći za moja ramena. Glavu sam zaronio u njen dekolte. Ljubio sam joj vrat i grudi. Spustio sam je dolje i otkopčao košulju. Nije nosila grudnjak. Rukama joj masirao grudi, jezikom izgovarao bradavice. Rukom mi je prelazila preko hlača nedvojbeno osjećajući kako je mali bedak već ponosno dignut.
„Dođi,“ reče mi tiho „Idemo u podrum.“
Silazili smo stubama i držali se za ruke. Prošavši kroz prizemlje primijetio sam da su ulazna vrata zatvorena a portira nema.
„Vidiš, i on je otišao na ručak.“ namiguje mi i vuče stubama dolje prema podrumu.
U podrumu se naime nalazi kafić u kome se okupljamo na kavi. Kafić radi samo u jutarnjim satima. Poslije je sve prazno i polumračno, taman toliko da vidite što radite a da vas ne vidi nitko.

Rukom mi prelazi preko hlača ali bedak je već dignut. Ona raširenih nogu sjedi na stubama. Ispred nje sam, jednom nogom je opkoračio i stao stepenicu više. Otkopčala mi je hlače i spustila ih. Zatim krene rukom i izvadi malog bedaka iz boksa. Nekoliko puta prelazi rukom preko njega da bi ga potom stavila u usta. Od njenog upitnog jebozovnog pogleda kojim odozdo promatra uzbuđujem se još više.

Krenula je brzo i žestoko cuclajući i sišući ga gotovo do boli. Zatim, da dođe do daha, izvadi ga van, pa opet proguta. Ali taman što sam se krenuo nabijati o pohotna joj usta, ona ga izvadi, digne se i okrene prema rukohvatu stubišta. Primi se za njega i naguzi se. Zadignuo sam joj minicu. Tanke tange ništa nisu nisu skrivale.
„Prava zavodnica.“ pomislih pa krenem ka carstvu.
Mazio sam je po mačkici da bi ga u trenutku u nju zabio. Brzo. Naglo. Potiho je jauknula.
„Mmmmmmmmm, jebi me, jebi me." govori mi.
Više nije trebala ponavljati. Moj pohotni mačak je u akciji zariven u nju poput mača. Oboje smo hopsali.
„Mmmmmm, tako, to, tooo,“ usmjerava me.
Stvari su se odvijale gotovo filmskom brzinom iako ... Oboje smo izgubili osjećaj za vrijeme. Brzo, brže, najbrže. Silovito, silovitije, najsilovitije.
„Daj, daaj još, daaaj.“ govori mi.
A ja nisam prestajao, samo sam ponekad promijenio kut ulaska. I nastavljao zabijati mač. Ona je stenjala, uzdisala je. Ševio sam je držeći za obline koje su se u mom zagrljaju izvijale.
„Evo ... mmmm ... daaaa ...još malo... sad ... sad ću...sad ću.“ govorila je da bi potom, kad sam u nju isrtres'o svu nakupljenu spermu samo vrisnula. Koljena su nam klecala.
„Svršila sam.“ reče kratko sva orošena znojem još se pridržavajući za ogradu stubišta.
Zatim se okrene, zagrli me i poljubi. Jezici su nam se isprepleli. Moj jezik ispitivao je šupljinu njenih usta. Ne znam koliko je sve to trajalo. Spustio sam joj minicu, zakopčao svoje hlače, ona krene prema toaletu.
„Daj mi malo vremena da se uredim. Vodim te na kavu kako sam ti obećala.“ namigne mi a prst joj se nađe na mojim ustima kao da govori:
„Ovo ostaje samo između nama.“


Mladi inženjer, dalmatinac, otvorio građevinsku tvrtku u Zagrebu. Iznajmio ured, stavio fikus i zaposlio seksi sekretaricu. Prvi radni dan. Sjedi u kancelariji kad ga sekretarica obavještava da su došla tri gospodina sa aktovkama i žele ga vidjeti. Stipe veli sekretarici da ih pusti unutra, zatim uzme telefon i počne mu glasno pričati:
„Alooooo, je li to Bo O’Kalmeta? ... Stipe ovdje ... Di si, što činiš prijatelju moj? ... Eee, ruča san sa Jurom juče finu manistru i falija si nam za zapivat jenu ... Jesi mi ono završija, aaa, eaa? ... E nek’ si, moj Bo. Svaka ti čast! ... 'ajd čujemo se."
Nakon razgovora Stipe okrene drugi broj:
„Stipe ovdje! Kako si mi pridsiedniče ...Šta ima? ... Baš sad sam se čuja sa Boom
i Jurom ... Sve je odradio ... Ajd’ imam sad klijente, čujemo se ... Da 'ajde bok!"
Nakon razgovora Stipe se okrenu onoj trojici:
„Dobar dan, kako vam mogu pomoći?“ pita.
Kad će jedan od njih:
„Mi smo iz T-Coma. Došli smo vam priključiti taj telefon."



Agata vodi tajni dnevnik. Te je večeri na laptopu tipkala:

Danas sam imala fenomenalan seks sa kolegom u uredu. Emil mi se već mi se neko vrijeme nabacuje a danas, kad nas nitko nije mogao vidjeti, iskoristila sam priliku. Zapravo, Emil mi se sviđa ali mi ništa ne znači, sve je to ionako samo avantura. Za njega jer je oženjen. Moj cilj su karijera i novac. Ovakve stvari mi dođu kao naručene. Eliminiram konkurenciju. Emil je jedan od njih. Oženjen je i dozna li se za ovo, to mu uništava ne samo karijeru već i brak.

Taman što završi tipkanje i napravi < Save > stigne joj mail:

Samo da znaš, danas mi je bilo lijepo. Svidjele su mi se naše nježnosti. Želiš li ih možemo ih ponoviti još koji put. Ne bi imao ništa protiv.
Pusa,
Emil
P.S.
Sutra te pozivam na kavu.“ wink


„Ja o vuku a ovca kuca na vrata. Bedak, još mi i mejlove šalje. Jedan protivnik manje! Agata, Agata, pred tobom je dugo toplo ljeto." slatko se nasmije sebi i svojim perspektivama.




(gotovo)


Oznake: Zagrebački dekameron

03.07.2014. u 21:44 • Ostavi komentar (31)Troši toner#

utorak, 24.06.2014.

Nepristojne priče: Tramwaj zvan čežnja




Dragi moji malobrojni ali vjerni čitatelji,

Bocacciovi reporteri za vas su istražili gdje seli seksualni život s Bundeka baš kao i koje su top lokacije zagrebačkih ljubavnika. Evo njihovih priča.

Uzdasi zaljubljenih parova i strastvena milovanja više ne stanuju na Bundeku. Nekad gusta, grmljem i šibljem obrasla bara, mjesto koje su zagrepčani danju u širokom luku zaobilazali, bila je noću oaza seksa. Nekad. Danas, danas je Bundek uređen i osvijetljen park između prorijeđene šume i savskog nasipa i ne pruža zaštitu koju ljubavnici traže. Nasuprot tom, poalo idiličnom parku, jedna od popularnih destinacija za hopa cupa zabavu postalo je nimalo romantično parkiralište iza popularne Karingtonke baš kao ono s druge strane Velesajma. Vjerovali ili ne ali tek tri stabla sa nevelikim krošnjama na ledini iza Karingtonke dovoljna su za tajnovita ljubavna gnijezda i noćne hopa cupa zabave. A kako su mjesta u ložama rezervirana samo za sretnike, to svi oni manje sretni tabore nasred livade iako se njihova automobilska stakla jednako magle baš k’o ona u ljubavnika što su onomad izmjenjivali slatke tajne Bundeka. Začuđujuće je to ali istinito.

Neki su ljubavnici pronašli svoje utočište na mračnom parkiralištu Nove bolnice u Dubravi. Svaku večer tamo dođe barem dvadesetak automobila kojima su na povratku stakla dobrano zamagljena.
„Neki se zadrže samo toliko da obave posao, dakle dvadesetak minuta a drugi, zahtjevniji, ostaju i po nekoliko sati.“ otkriva nam noćne avanture čuvar parkirališta, Željko.
Željko dodaje kako često dolaze i parovi bez automobila pa pretpostavlja da oni svoja ljubavna gnijezda pronalaze u nekom obližnjem grmu. A iza brojnih strastvenih posjetitelja sljedećeg dana ostaju iskorišteni kondomi i papirnate maramice pa ga liječnici, veli on, zafrkavaju da bi im trebao naplaćivati taksu za seksualne užitke.

I dok upućeni kažu kako se na parkirališta odvode uglavnom djevojke za jednu noć, zbog onih oko kojih se valja više potruditi a bogme i više benzina potrošiti, potegnut će se čak do vidikovca na Sljemenu. Put do zvjezdanog neba poznad glave i noćnog filmskog pogleda na osvijetljeni grad uistinu je težak. Čeka vas dvadesetak minuta stiskanja gasa po vrtoglavim zavojima ali je zato ugođaj koji se otkriva na cilju, parkiralištu uz cestu nasuprot Grafičara zaista nezaboravan. Ipak, opasnosti vrebaju nakon svakog zavoja jer odabranica ili odabranik bi vas sutradan mogli prekrižiti ako im tijekom vožnje pozli, pa tako samo rijetki izdrže do vrha. Bocacciovi reporteri su se u to osobno uvjerili nalazeći uz put prema Vidikovcu parkirane automobile onih koji su svoj idealni šumarak pronašli negdje na polovici. Ipak, Vidikovac je, uz možda manje poznati Medvedgrad, definitivno najromantičnije gradsko mjesto za noćne ljubavne užitke jer nakon vatrenog seksa može uživati u veličanstvenom pogledu. Jedina je mana što su automobili načičkani jedan do drugog pa vas mogu iznenaditi znatiželjni pogledi iz susjednog gnijezda.

Takvi problemi nikada nisu mučili ljubavnike s Jaruna. Za razliku od nekdašnjih dana koji pamte sastanke ljubavnika koji tu dolaze odasvud, danas su ljubavnici uglavnom emigranti iz obližnjih klubova koji, poneseni alkoholom i taktovima narodnjaka, zabavu traže u skrivenim šumarcima uzdaha uz nasip.





A sada, dragi čitatelji, pročitajte što o svemu tome piše jedna mlada dama koja nam je na natječaj poslala priču. Na kraju, ispod priče imate i prostor za komentare pa redakciji ostavite svoje mišljenje.

Tramvaj zvan čežnja

Krenula sam u posjet dečku koji stanuje na Bukovcu. Prošetala sam iz svog stana u Preradovićevoj do Trga gdje lovim tramvaj do Maksimirske. Šećući gradom primijetila sam kako se za mene lijepe muški pogledi.
„Vjerojatno zbog minice koju sam obukla.“ pomislila sam.
Imam dobre noge i uvijek ih još dodatno istaknem lijepim čarapama. Tako bi i ovaj put. Obukla sam svjetlucave crne najlonke, vrlo kvalitetne i skupe, s puno likre. Na nogama sam imala natikače s visokim tankim petama. Ušla sam u stražnji dio zadnjih kola dvanaestice i lagano se prignula na štangu. Iza mene je ušlo još dosta ljudi. Osjećala sam njihove poglede na svojim nogama. Zauzimali svoja mjesta.

Odjednom na guzovima osjetim muške prepone a pokraj moje na štangi pojavi se muška, dlakava ruka. Nisam se okretala. Pokraj moje ruke na štangi pojavi se muška, dlakava ruka. Tip je očito neki šljaker, zaključila sam po ogromnoj, radničkoj šaki.
„Za mene, djevojku iz centra to i nije neki nivo.“ pomislim „A nije nivo ni za mog stalnog dečka koji je menadžer jednoj poznatoj firmi.“
Ali ... To je sasvim u redu za drpanje na javnom mjestu. Osjetih to po žmarcima koji mi prolaze čitavim tijelom od trenutka kad mi se tip drsko priljubi uz guzicu. Možete reći da sam licemjerna jer za društvo uvijek biram uglednu škvadru i sa sitnim svijetom ne želim imati posla.
„Izuzev ako me ovako iznenade.“ nasmijala sam se u sebi,
Ali ... I ja samo razmišljam kao i sve moje prijateljice.

Tramvaj krene i ljudi se počnu lagano ljuljati. Osjetila sam da se tipu dig’o i da mi ga je namjestio međ’ guzove. Zato sam se pravila da gledam kroz prozor, na Jurišićevu.
Ali ... Sva su mi osjetila napeta! Mišić ruke na štangi nasloni mi se na sisu a njegova prsa dodirnu mi leđa. Slobodnom rukom dira mi najlonke ispod minjaka.
„Tip fakat zna kaj radi.“ nasmiješim se.
Kod Draškovićeve već sam bila skroz napaljena. Bilo je očito da tip iza sebe ima mnoge zagrebačke cure i gospođe koje ovako napaljuje čineći im dosadnu vožnju uzbudljivom. Priznajem, kopka me želja da mu vidim lice ali ne želim si pokvariti čar tog pipkanja. Pipkanja s nepoznatim. Primijetih da moji susjedi sa štange shvaćaju što se događa jer frajer me s guza sve jače i jače stišće.
Pogledala sam ih. Bili su tu neki srednjevječni gospodin, s lijeve, i srednjoškolac, s desne strane. Osjećaji su im se miješali na licima. Najprije iznenađenje. Potom bijes jer ... Frajer bez pitanja uzima ono što smatraju nedostižnim iako im je udaljeno samo dvadesetak centimetara. A u očima im vidim strah jer očito im frajer daje do znanja da će ih smlaviti ako mu se usprotive. Napokon, kad su shvatili da su nemoćni u pogledu im se je pojavila požuda.
„Mmmm,“ pomislim „da nisu toliko opterećeni društvenim normama i oni bi me mogli zažnjarali.“
Ali ... Oni samo nijemo i blentavo bulje u moje noge.

A frajer odostraga mi u međuvremenu skroz zadigne suknju. Butine i guzovi u tankom najlonu već su otkrivene. Za to vrijeme gospodin i školarac se crvene. Kao da im je neugodno dok se frajer bez imalo srama raspomamio. A ja, ja se osjećam tako razotkriveno i seksi.
Nemojte me suvišno shvatiti ali ... Drago mi je da se netko posluži mojim tijelom bez suvišnih dugih uvoda. A taj mi je snagator već obje ruke stavio na butine. I počeo me je snažno drpati dok se ja ljuljam u ritmu vožnje. Ljudi u Vlaškoj ulaze i svi u čudu gledaju. No frajer se ne da smesti. Gnječio mi je noge sve dok mi nije poderao skupe čarape. Nakon Kvatrića odluči otići do kraja. Odjednom osjetim kako mi najlonke pucaju točno između dvije rupice.
„U sekundi ih je razderao.“ pomislim.
Osjetila sam kako mi se njegov tvrdi organ zabija u pogodite što. Frajer me nabija u ritmu. Isuse, pa ja ga uopće nisam vidjela! Samo po snazi ruke koju mi upravo stavlja na sise i kiselkastom vonju iz zadaha zaključujem da je neki priprosti šljaker.
„Ja feš puca iz centra a on me fuka pred ljudima u tramvaju kao neku zadnju ...“ pomislim.
Pa zašto onda toliko uživam? Možda mi je gušt mučiti gospodinčića i školarca! Pogledom ih kao molim za pomoć čime samo produbljujem njihovu nemoć. A za to vrijeme me pokraj njih pari alfa mužjak. Bez srama pred čitavom Maksimirskom.
„Baš sam okrutna.“ zadovoljno se smješkam.

Zadnjim su kolima odjekivali potmuli udarci njegovih jaja o moje guzove. I moji najprije prigušeni a potom sve glasniji uzdasi. Nije nam bilo važno što suputnici misle. I dok tramvaj čeka na raskršću prije Stadiona, tip uspe u mene svu svoju spermu.

Kad sam izašla van osjećala sam se kao da je tramvaj prešao preko mene. Krenula sam pješice uz Maksimirski park prema Bukovcu. Sperma mi se slijevala niz čarape. Moj dragi je fin dečko. Nije primijetio ništa čudno. Dapače, cijelu me noć samo lizao, kao da me pudlica njeguje poslije napada pit bula.


Bilo je to prije pet godina. Danas dragi i ja imamo dijete kojem su najdraže igračke dječja lopata i miješalica,
Mirela




Oznake: Zagrebački dekameron

24.06.2014. u 17:58 • Ostavi komentar (30)Troši toner#

četvrtak, 05.06.2014.

Syrena Ryneka Warszawszkogiego


„Mama, mama ...“ slušala je Koviljka glas djetešca koje se meškoljilo u krevetu i upitno je pogledavalo.
„Pričaj mi opet onu priču o Maloj sireni.“ djevojčica je molila majku.
„Hoću Koviljko, hoću. Samo zaklopi oči i spavaj.“ govorila je mama milujuć’ anđelčića koj' sprem’o se za spavanje.
„Hoću, hoću ...“ veselo mašući nožicama i ručicama mala Koviljka po tko zna koji put traži jednu te istu poznatu joj priču „a ti mi nemoj zaboravit' ispričati onaj dio o Varšavi gdje si upoznala tatu.“ smješka se Koviljka.



O legendi Baltičkog mora i o još nekim stvarima




Legenda Baltičkog mora spominje dvije sirene. Jedna od njih nasuče se uzvodno rijekom međ' plićacima i sprudovima Visle, u samom srcu parka prirode gdje pogled seže na brežuljke Starego i Nowego Miasta. I baš odavde čuje se rika zvijeri iz obližnjeg zološkog vrta koj' smjesti se na pola puta međ' riječne obale i Wilenske, predjela Varšave koji ne bez razloga dobi baš to ime. Legenda veli kako događaj se zbi u vremena pradavna, kada ribari rano izjutra u mreži pronađu Sirenu pa je nagovore da im postane zaštitnicom. A na takvu trgovinu morska vila pristane nadajuć’ se da jednog dana zbogradi položaja ovdje bi kraljevski grad izniknut' mog’o a ona pronać' princa svoga obečanog. Princa zbog koga se prepuna nesretne ljubavi, ona onomad baci u more i posta pjenom morskih valova.

A kako to uvijek biva da onaj tko čeka taj i dočeka, tako i Mala Sirena dočeka da godine 1600. poljaci kraljevski tron iz Krakowa u Varšavu prebace. Naime, još od godine 1573. pravilo bi da plemstvo i slobodni građani, bez obzira na stalež i stanje njihovo materijalno, direktni izbornici kralja Poljske mogu biti. Jer u ono doba Poljska bi prva demokracija gdje 12% pučanstva imade pravo glasa a što njihovu državu uzdigne do sile koja zavlada prostranstvom od Baltičkog mora na sjeveru do Crnog mora na jugu, od malene zemlje Pruske na zapadu pa gotovo do Moskve daleke na istoku. Poljsko kraljevstvo veliko bi i moćno pa Jan Sobieski pred Bečom s lakoćom razbi glavu turčinu, spasi žezlo Habsburgu ter Europi opasnost Otomansku dokine za vijeke vjekova amen. Kako se izborni kraljevi smjenjivali, kruneći se i ukapajući u Krakowu a stolujući u Varšavi, tako se Varšava razvi u prijestolnicu te stilom, vizurom pa i sastavom stanovništva s vremenom posta Parizom istoka.

Bi tako sve do nekih godina 20. stoljeća kada Treći Reich odluči izbrisati poljake i Poljsku sa karte a Varšavu prekrojiti po mjeri čovjeka lišenog Boga i Ljudskosti. Nu pošto u to vrijeme Varšavu obitava po trećina poljaka, židova i njemaca, ostavi to trajan pečat na ovaj grad koj' prelijep je ali još ni dan danas zapravo ne zna tko je, što je i što bi sa sobom. I to bez obzira što i Sibirski Medo tu šapu slomi a s one strane Atlantika dođe Kapital spomen na korijen svoj obiteljski dati ter odavde biznis po Kontinentu starom stade širiti. I zato današnja Varšava je grad kontrasta čiju vizuru poslovnog središta krile neboderi od pedesetak katova ai sve to u okružuju socrealističke vizure u koji djelići stare Varšave, rekonstruirani se uklope nakon što ova bi 1944. doslovce sravnjena sa zemljom.


„Pani, dlaczego pchać? Bądź uprzejmy i my, którzy tu czekając w kolejce w taksówce.”
Okrene se i ugleda gospodina koj’ stajao je u redu.
„Sorry, I don’t understand. I don’t speak Polish.“ kratko se nasmije Koraljka.
„Then I’ll tell you on English. It’s not polite to jump in front of people who are regularly waiting for a taxi. Please, be kind and just take your place at the bottom of the line.” odgovori gospodin na početku dugačkog reda pokazujuć na njegov kraj.
“I’m really sorry, didn't know that. But I’m in hurry. My flight was in late and I’ll miss my appointment time.” nervozno govori Koraljka gledajući na sat.
„My flight was also in delay but … OK, take that taxi. It’s yours.“ odustaje gospodin odmahujući rukom prema taksiju u koga je zapravo trebao sjesti on.
„Thank you.“ reče Koraljka a kad se smjesti u taksi otvori vrata, pogleda gospodina i dobaci:
„Would you like to join me? Maybe we can share fare.“ kiselo mu se osmjehuje.
Vozeći se od aerodroma prema centru Varšave putnici su razgovarali.
„From where are you?“ pita neznanac.
„Croatia.“ kratko odgovori Koraljka na što se neznancu u tren rastegne veliki osmijeh:
„Onda dozvolite da se upoznamo, Furbi.“ gospodin pruža ruku.
„Koraljka.“ neznanka se osmijehne gospodinu koji na trenutak u njenom pogledu osjeti neku čudnu bliskost.







O tome kako Mala Sirena odluči krenuti u veliki svijet





Sjedeći uz postelju u sobi male Koviljke mama Koraljka pričala je djevojčici priču o Maloj Sireni:

Iza sedam gora i sedam mora, duboko na morskom dnu, u čarobnom kraljevstvu živio je poseban narod. Tim morskim svijetom vladao je kralj i imao predivne kćeri, morske vile, sirene. Katkad bi starije doplivale na površinu gledajuć’ neobična bića što žive na kopnu. Jedina koja im se ne mogne pridružiti bi Mala Sirena. Bi Mala Sirena jošte premlada da otpliva tamo gdje sestre joj gledaju brodove, zaviruju u barke i promatraju ljude koji, za razliku od njih, imaju dvije noge. Sirene su molile Baku:
„Bako, pričaj nam o ljudima. Pričaj nam o njihovoj zemlji i životima."

I tako je Mala sirena sa sestrama slušala bakine priče te potajno čeznula za tim svijetom. Čeznula je i čekala sve dok ne dođe dan kad otac joj dopusti da i ona otpliva na površinu zajedno sa sestrama. Pa se tako Mala Sirena nađe na morskom valu odakle po prvi puta ugleda vanjski svijet. Vidje brodove i vidje stvorenja na dvije noge. Vidje ona ljude o kojima do sada je samo slušala priče. Gledala je kako ljudi plešu, slušala je njihove ljudske razgovore, osluškivala je njihov ljudski smijeh.
„Ostala bi još malo.“ obrati se sestrama koje su se vraćale domu.
„Vratit ću se čim otplovi onaj brod." obeća im.

I tako Mala Sirena ostane promatrati svijet i brodove sve dok na pučini ne osta samo jedan jedini. A u međuvremenu zapuše vjetar i nebo posivje od tmurnih oblaka. Vjetar je zavijao, kiša je pljuštala, olujni valovi poigravali se brodom. Pa se brod prevrne a ljudi popadaju u ledeno more. Pa tako Mala Sirena ču njihovo zapomaganje. Krene ona prema njima no kako more bi uzburkano, kada stigne na mjesto potopa, ne bi više ni povika niti ljudi. A baš kad htjede se natrag vratiti, u olujnim valovima ugleda tijelo mladića. Pa zapliva k’ njemu, čvrsto ga prigrlii i otpliva s njim do obale. I jošte osta uz njeg’ sve dok oluja ne prođe, sve dok oblaci se ne raziđu, sve dok sunce ne razagna tamu i ne obasja čovjeka. Mala sirena ga tada pogleda:
„Mogla bi se zaljubiti." pomisli nu već bi kasno pa se morade moru vrati.
Ter ona otpliva na pučinu odakle motrila je mladića. Ubrzo naiđu ljudi i na pijesku ugledaju mladića.
„To je Kraljević. Je li mrtav?" provjeravali su.



„Jak mam zapłacić?“ Furbi upita taksistu koji ga je netom dovezao u Franciszkanske, u samoj blizini Ryneka Nowego Miasta.
„Dan je sunčan, malo ću prošetati, popiti kavu i kupiti nešto da napunim frižider.“ razmišlja Furbi dok vozaču pruža novac.
Furbi je sjedio na terasi kavane na uglu trga kadli začuje poznati mu glas:
„Hello waiter, would you be kind to bring me one more coffe with milk and glass of water, please?“
Furbi se okrene.
„Dobar dan. Mislim da će vas teško razumjeti. Ovdje uglavnom ne govore engleski.“ obrati se Furbi gospodični pa ispali:
„Proszę kawę i szklankę wody dla pani?“
„Hvala. Ja to ne bi znala reći ni u snu.“ nasmiješi se Koraljka i pita:
„A otkud vi ovdje?“
„Sa posla. Radim na drugoj strani rijeke“ Furbi odmahuje u pravcu gdje se iza crkve i kuća, u dolini nalazi Visla „a kako je Šląsko-Dąbrowskii most zatvoren zbog rekonstrukcije umjesto tramvajem i autobusom, vozim se uokolo taksijem. A vi malo razgledavate Varšavu?“ odgovara Furbi protupitanjem.
„Da. Imam malo slobodnog vremena pa koristim priliku.“ odgovara Koraljka „Prošetala sam dijelom stare Varšave i zalutala na ovo simpatično mjesto. Znate ovo je predivno, gotovo romantično, kao za neku priču ...“ na trenutak zastaje gledajući Furbija kako bi ocijenila njegovu reakciju pa nastavlja:
„Dok me ono što sam vidjela uokolo starog grada malo manje oduševljava, jedino možda Palača koju gledam iz hotela nasuprot ... sa trideset i petog kata.“
„Da iako obnovljen nakon Drugog svjetskog rata ovaj dio Varšave, Nowe Miasto i susjedno Stare Miasto imaju jedan osebujan šarm. Barem za turiste dok mi, koji tu stanujemo, vidimo i sve mane ...“ Furbi zastane „No neću vas time zamarati. Nego ... Znate li da se nedaleko odavde, u blizini, nalazio zid Varšavskog geta? Danas su tu samo ucrtana obilježja na pločniku. A ni Umschlagplatz, nije daleko.“ priča Furbi.
„To je bilo tako blizu? Baš bi to voljela vidjeti.“ odgovara Koraljka.
„Ako nemate ništa protiv mogao bi vam biti vodič.“ predloži Furbi.
„Ohoho!“ ote se Koraljki „Hvala vam što trošite svoje vrijeme na neznanku.“ govori sada već pažljivo promatrajući gospodina koga upozna u Varšavi.




„Baš zanimljivo ...“ komentira Koraljka ispred zgrade gledajući na fasadi ploču posvećenu Mariji Sklodowskoj „poljaci su obnovili ciglu po ciglu Starog i Novog Mjesta baš kako je ono bilo i postavili ovu ploču na obnovljenu kuću.“
„Da, nakon što su rusi oslobodili pardon okupirali Varšavu ...“ započne Furbi a Koraljka ga prekida:
„Kako to mislite okupirali?“ pita.
„Pa tako, vidite. Kad se u ljeto 1944. sovjetska armija približavala Varšavi u gradu izbi ustanak jer se poljaci žele osloboditi sami, kako ne bi potpali pod rusku vlast. A sovjeti pardon komunisti, kakvi već jesu, na desnoj su obali Visle i čekaju da nacisti uguše njihov ustanak, sravne grad sa zemljom i pobiju preko dvjesto tisuća preostalih poljaka pa nakon toga slavodobitno kao oslobidioci ulaze u grad iz koga se nacisti dogovorno povlače.“ priča Furbi.
„Život je pun ironije.“ tužnog pogleda ubacuje Koraljka pa nastavlja:
„Nego ... Dozvolite mi da vas počastim. Moram vam se odužiti za pažnju i vrijeme koje ste posvetili mom upoznavanju Varšave. Mogli bismo sjesti u neki obližnji lokal.“ govori i osvrće se uokolo kako bi na terasama obližnjih lokala pronašla slobodan stol.
„Kako ste rekli da se zove ova ulica, Freta?“ Koraljka naglašava posljednju riječ.
„A ne, ne. Ako nemate ništa protiv ja pozivam vas.“ ubaci Furbi i u tren ispali:
„I odmah vam nudim opcije, poljski pierogi ili židovki košer?“
„Ja bi pieroge. Željela bi probati nešto poljsko.“ Koraljka se skromno nasmije.


„I tako velite, predlažete mi posjetu Schopinovu muzeju?“ pita Koraljka.
„Da. Nikako ga ne možete promašiti. Izađete iz hotela pa pravo na Świętokrzysku. A kad se počnete spuštati prema mostu, odmah s desne strane, od drugog rotora je muzej. Sveukupno možda ne više od dvadeset minuta maksimalno pola sata ugodne šetnje.“ objašnjava Furbi.
„A što bi rekli kad bi vas pozvala na jedan pravi Chopinov koncert?“ prekida ga Koraljka i nastavlja:
„Poslovni partner mi je poklonio dvije karte i tražim nekog koga bi povela sa sobom. A vi ste tako pažljivi ...“ iz torbice vadi dvije ulaznice i pokazuje mu ih:
„Znate, bit će u onoj istoj onoj dvorani gdje je svojedobno napravio skandal na Chopinovom natjecanju. Radi se o njegovom jubilarnom rođendanskom koncertu“ govori pokazujući Furbiju dvije karte za Pogorelićev koncert.
„Ohohooo ...“ oteže Furbi „Ne bi imao ništa protiv." nasmije se i doda:
„A ja vas prije koncerta pozivam na šampanjac, kolače i kavu u Wedel. To je poznata stara slastičarska firma koja i dan danas, bez lažne skromnosti, radi možda najbolje praline u ovom dijelu svijeta. A i nije daleko od dvorane Varšavske filharmonije.“ Furbi prihvaća poziv.
„Ohohooo čokolaaaada ...“ otegne se Koraljki požuda značajno trepčući očima „Čokolada je tako seksi.“








O stvarima o kojima se malo zna ali potrebno je kazati




Jedno je imati pravila ali pravo pitanje je tko odlučuje o kazni kada ih prekršiš?

Sjedeći u kabareu Koraljka čitavo vrijeme pažljivo sluša Furbija koji magnetizirano promatra odsjaj te pomalo čudne žene koju upozna u Varšavi.

Teatr Buffo, baš mi se sviđa. Ni u snu ne bi znala pronaći ovo mjesto. Podsjeća me pomalo na Pariz iako je potpuno drugačije.“ sva ozarena Koraljka se otvara Furbiju.
„Daaa?“ Furbi otegne pitanje „Varšava ima dugu tradiciju kabarea. Znate li da je u prošlom stoljeću, između dva svjetska rata, Varšava uz Berlin bila rasadnik ideja koje daskama život znače?“ pita Furbi.
Koraljka napravi znatiželjnu facu pa Furbi nastavlja:
„Bila je to zlatna era Varšave. Nakon Varšavske bitke 1920. kad se Poljska obrani od Sovjeta koji zauzećem Varšave pokušavaju Poljskoj oduzeti nezavisnost uspostavljenu godinu dana ranije. U glavnom gradu tada mlade i novoobnovljene Poljske nakon stotinjak i više godina život dijele poljaci, židovi i njemci. Grad je prepun šampanjca, ekstravagancije i žestokih kabarea. Zamislite, u to vrijeme grad ima preko šezdeset kina. Novinari ga nazivaju Parizom istoka ali za razliku od originala u njemu još uvijek ima neasfaltiranih ulica. Tu žive pjesnici, romanopisci, filmaši, umjetnici i arhitekti.“ Furbi zastaje, gleda Koraljku i nastavlja:
„Znate li da je u Varšavi podignut prvi neboder u Europi?“ upita i odmah veže dalje:
„Književni časopisi, opera, simfonijska glazba i kazališta. Isaac Bashevis Singer, pijanist Ignacy Jan Paderewski postaje poljskim premijerom, Artur Rubinstein sa Varšavskom filharmonijom širom svijeta izvodi svoje simfonije a George Bernard Shaw za premijeru nekih svojih komada odabire baš Varšavu. Varšavski kabarei pariraju Berlinskim. Varšava je rasadnik talenata koji odlaze preko Atlantika i vladaju Hollywoodom, Chicagom, New York-om.“ opet zastane pa videći kako ga Koraljka pažljivo sluša nastavlja:
„Mnogi njemački i poljski židovi raskidaju sa vlastitom tradicijom pa tako nastaje kabare. Jeste li čuli za Kleynkunst, Varšavski jidiš kabare? Taj jedinstveni kabare ekstremisti smatraju jazbinom zločincima iako ... Svi ga oni redovito posjećuju i tamo se dobro zabavljaju. Pa s vremenom židovski kabare predvodi noćni život ne samo Varšave već i Berlina, Londona, Pariza, New York-a. A zbog gomile, buke i zabave do ranog jutra kabarei postaju omiljena utočišta podzemlja koje s obje strane Atlantika razvija svoj posao.“
„Da, to mi je poznato iz filmova.“ nasmiješi se Koraljka pa se počeše, u kom trenutku, u tren na obnaženom joj ramenu, u odsjaju krajičkom oka Furbi oka vidje istetoviranu sirenu.


„Mmm, kako su bile dobreee.“ smješka se Koraljka od uha do uha „Baš ti hvala za ovu predivnu slatku avanturu. Morat’ ćemo to ponoviti.“ uživa u posebno ručno izrađenim pralinama.
„Da, svakako ćemo to ponoviti baš kao i one trenutke prije toga.“ značajno namiguje Furbi i netremice gleda u nju.
„Ti vraže jedan, jesi iskoristio priliku?“ smije se Koraljka „Nakon koncerta povedeš me kao do taksija pa se usput nađemo pred ulazom kuće gdje stanuješ. A ja pristajem doći ovamo.“ smije se Koraljka i okreće ka prozoru.
„Sviđa mi se ovaj pogled. Prizor trga i zvonce dolje na uglu koje zvoni cin cin cin.“ priča dalje „Pa se nagnem na prozor a ti mi prilaziš odozada.“ gleda ga koketno i namiguje.
„Sa ključićem u bravici ili bez njega?“ ispaljuje Furbi na što se oboje smiju.
„Baš me zanima što je u onoj sobi?“ Koraljka pokazuje pravac spavaće sobe i uz smijeh govori riječi „I nemoj misliti da sam ja laka ženska.“



Godine 1851. Karol Ernest Wedel započinje u Varšavi sa proizvodnjm čokolade koja zbog kvalitete što izlazi iz njegove manufakture ubrzo postaje jedna od najpoznatijih u Europi. Zbog toga ga vrlo brzo počinju kopirati pa, da bi se zaštitio, godine 1865. Wedel patentira logo E.Wedel. povodom toga Karol izjavljuje:
„Od danas pa nadalje, svaka tabla čokolade koja dolazi iz moje tvornice mora nositi pečat tvornici E. Wedel, a svaki paket nosit će moj vlastoručni potpis.“

Običaj mu nastavlja sin Charles Emil, pa njegov sofisticiran i kićen potpis postaje simbol koji do dan danas krasi proizvode te tvrtke. Godine 1893. sin se seli u kuću u ulici Szpitalna 8 gdje otvara Pijalnu czekolady koja se na toj istoj adresi nalazi još i dan danas i predstavlja znamenitost koju vam pisac preporučuje posjetiti nađete li se kojim slučajem u Varšavi.

Za vrijeme velike svjetske depresije 1934. unuk Jan otvara novu tvornicu i Wedel izrasta u jednu od tada vodećih svjetskih marki čokolade sa prodavaonicama u Parizu i New York-u.

Po slomu komunizma u Poljskoj tvrtka ponovo počinje svoj uspon i do danas prerasta u jednog od najvećih proizvođača čokolade koji konstantno širi posao.



19. travnja 1943. počeo je ustanak u Varšavskom getu. Bio je to prvi oružani otpor Židova protiv nacističkog genocida.
„Gore je sve gorjelo, zato je u bunkeru zemlja postala tako vruća da smo morali stalno bježati u kanalizacijske cijevi kako bi ohladili. Danima smo bježali tamo amo, kroz mali tunel u prljavi kanal kojim su se jednog dana pojavili leševi" priča jedna od rijetkih preživjelih iz tog vremena.
„Kad su Nijemci primijetili da se kanali koriste kao skloništa, pucali bi kad bi glave provirile iz šahtova."

Varšavski geto oformljen je po okupaciji Varšave, početkom 1940. S vremenom taj dio grada površine cca. tri i po kvadratna kilometra, iz koga su prethodno potpuno iseljeni poljaci, ograđen je zidom. Geto se dijeli u veliki, gdje uglavnom žive siromašni židovi, i mali geto, gdje žive bogati židovi a što ih ne spriječava da i oni, baš kao i siromašni židovi jednako bijedno i umiru od gladi.

Prije vala deportacija u logore smrti, 1942. u getu živi četristo pedeset tisuća židova pa zbog prenapučenosti počinju deportacije u Treblinku, logor smrti, nakon čega početkom 1943. u getu je oko šezdeset tisuća židova. Početkom 1943. počinje konačna likvidacija geta. Do tada većina židova odbija pružanje oružanog otpora ali kada trebaju započeti posljednje masovne deportacije stotine mladih židova odlučuju se za borbu.

A kako su na to reagiraju poljaci, varšavljani? Oni samo bulje u zapaljene zidove geta. Ipak, slika nije tako jednoznačna. Ima tu izdaje i otkrivanja sakrivenih židova a ima i herojske pomoći. Ima solidarnosti a ima i ravnodušnosti. To vrijedi za sve pa čak i za borce Poljske Domovinske Armije, iste koja godinu dana poslije diže Varšavski ustanak Njihove dobro organizirane jedinice doduše daju židovskim borcima nešto oružja i za vrijeme ustanka napadaju u nekoliko njemačkih postaja međutim ... U cjelini podrška poljske strane je sa pola srca tako da Szmul Zygielbojm, predstavnik židova u Poljskoj vladi u egzilu u Londonu, još za vrijeme borbi iz protesta radi samoubojstvo.

„On dira tijela pokopanih, on broji, on kopa dalje.” kaže jedna pjesma o odnosima poljaka prema ustanku u Varšavskom getu 1943. godine. Zato i dan danas o svojoj povijesnoj ulozi, na godišnjicu toga događaja, čitava Poljska o tom događaju balansira između ravnodušnosti i pomoći.






Svake godine 1. kolovoza građani Varšave posjećuju groblje Powązki gdje odaju počast palim žrtvama Varšavskog ustanka. Na brojnim mjestima u Varšavi pored spomen ploča građani polažu vijence.

Varšavski ustanak (Powstanie Warszawskie) ustanak je Poljske Domovinske Vojske (Armia Krajowa) pred kraj Drugog Svjetskog Rata s ciljem da Varšavu oslobode od njemačkih okupatora. Prvog kolovoza 1944. u 17:00 eksplozijom jedne bombe u Varšavskom Gestapu počinje ustanak. Pedeset tisuća vojnika poljske podzemne armije potpomognuto narodom, poslije žestokih borbi koje traju pet sati i odnose sedam tisuća žrtava zauzima tri četvrtine grada.

Ustanak izbija u trenutku kada se Crvena Armija približava Varšavi. Po izbijanju ustanka Crvena Armija zaustavlja napredovanje iako može dalje jer njemci ne pružaju otpor. Ipak, Sovjeti 16. rujna stižu stotinjak metara od istočne obale Visle i čekaju. Time omogućuju njemačkoj vojsci da se na miru obračuna sa ustanicima. Ustanici pružaju otpor njemcima sve do 2. listopada 1944. nakon čega je Varšava sravnjena sa zemljom. Je li to baš kao i pokolj preko dvjesto tisuća poljskih vojnika koji se 1939. predaju Crvenoj armiji u Katinskoj šumi, odmazda za gubitak Poljske koju Rusija dijeli sa Pruskom nakon 1815.? Crvena Armija prelazi Vislu 17. siječnja 1945. i ulazi u ono što je na lijevoj obali Visle nekada bio grad. Njemci taj dio predaju bez borbe.

Na dan kada je počeo Varšavski ustanak, 1.kolovoza, u cijelom gradu Varšavi u 17:00 sati zaustavlja se promet.


Varšava, 7. kolovoza 2009. Dokumentarni film u trajanju od dvije i pol minute o godišnjici Varšavskog ustanka 1. kolovoza 1944. protiv nacističke okupacije prikazan je u srijedu navečer prije nedjeljnog početka Madonnina koncerta u Varšavi pred više tisuća njenih obožavatelja. Publika je, kako prenosi agencija PAP, film popratila dugim pljeskom, a koncert je počeo s gotovo sat vremena kašnjenja.

Poljaci 1. kolovoza odaju počast poginulim sugrađanima, preko dvjesto tisuća ubijenih tijekom Varšavskog ustanka. Skupine katoličke mladeži te poljskih veterana pobunile su se protiv održavanja Madonnina koncerta na samu godišnjicu Varšavskog ustanka. Razlog njihovog negodovanja je, kako su istaknuli, Madonnin nastup čiji je cilj skandalizirati, a u koji su upletena i nacistička obilježja. Dokumentarni film emitiran je na zahtjev uprave grada Varšave, a nakon peticije mladih Poljaka da se koncert otkaže, s obzirom na odabir datuma održavanja koncerta. Pred stadionom na kojem je održan koncert nisu održani najavljivani prosvjedi. Na Madonninom koncertu bilo je blizu sto tisuća posjetitelja.











O tome kako Mala Sirena ipak pronađe ono što je tražila




„Mama zašto si stala. Pričaj mi još.“ škiljeći na jedno otvoreno oko mala Koviljka moli majku da nastavi pričati priču.
„Uh što je naporna.“ pomisli Koraljka ali glasno nastavlja:

Kraljević na to otvori oči. Promatrao je ljude. A za to vrijeme, daleko sa pučine, Mala Sirena je sve to tužno gledala. Znala je da Kraljević nikada neće saznat’ tko ga spasi od smrti u oluji. Pa se vrati kući i sestrama ispriča priču o oluji, brodu i kako spasi Kraljevića.

Najstarija sestra tad’ otpliva sa Malom Sirenom do morske stijene odakle je ova mogla kraljevića gledati kad god je to poželjela.
„Draga moja,“ pričala je Baka „ljudi žive na kopnu i zaljubljuju se samo u ljude".
No Mala Sirena se dosjeti i otpliva do Vještice te joj ispovijedi svoju ljubav:
„Kad bih mjesto ribljeg repa imala noge, sigurna sam da bi me Kraljević zavolio." reče joj.
„Zato si mala došla k meni?" veli Vještica pa nastavlja „Izgubiti rep bolno je a oženi li se on s drugom, umrijet ćeš i postati pjena morskih valova."
„Ipak ću pokušati." odlučna je Mala Sirena.
„Pomoći ću ti" reče na to Vještica pružajući joj školjku „ali za uzvrat mi moraš dati svoj glas. Evo, popij napitak i tvoj glas zauvijek će ostati moj."

Mala Sirena pristane i otpliva do dvorca u kome živio je Kraljević. Izvuče na kopno, popije napitak nakon čega osjeti oštru bol te zaspa dubokim snom. A kad se probudi, prvo što ugleda, bi da mjesto repa ima dvije noge. Zatim ustane i počne hodati no svaki korak joj bi bolan:
„Kao da hodam po oštrom staklu“ pomisli i baš tada Kraljević ugleda prelijepu neznanku.
„Tko si ti?“ upita je a Mala Sirena se mjesto odgovora, jer ne mogne govoriti, samo smješka.
„Predivan osmijeh.“ pomisli Kraljević i pozva djevojku u dvorac gdje kupi joj predivnu odjeću. A kako Mala Sirena bi prelijepa, on ju je vodio sa sobom kamo god bi išao. Jednog dana reče joj da mora otputovati u drugu zemlju:
„Upoznat ću se s Kraljevnom koju roditelji mi odabraše za ženu.“ govori tužan i nastavlja:
„Vjenčat’ ću se s njom iako je ne volim."
„Jer volim drugu, volim tebe.“ nadovezuje Kraljević u sebi gledajući Malu Sirenu pa joj potom naglas ispriča priču o tome kako ga neka nepoznata spasi od utapljanja.
„Tražio sam je i tražio ali nisam je mogao pronaći." završi svoju priču značajno gledajući Malu Sirenu ravno u oči.
A Mala Sirena bi na te riječi još tužnija jer onakva, bez glasa, ne mogne mu ništa ni objasniti.

Uskoro bi priređeno vjenčanje i Mala Sirena je znala je kako mora umrijeti. Pa ode na morski žal i zaplače. A baš tada u vodi spazi sestrice. Bijahu one blijede i bez dugih svilenih kosa.
„Kosu smo dale Vještici u zamjenu za čarobni nož" reknu joj sestrice „Evo ti ga, ubij Kraljevića i opet ćeš postati sirena."
Mala Sirena uzme nož i ode do Kraljevića. Gledala ga je kako spava a srce joj bi ispunjeno ljubavlju pa ne mogne učiniti predloženo. Mjesto toga samo ga nježno poljubi, ode do zidina dvorca, popne se na najvišu kulu, baci u more i padajući u more stopi s pjenom morskih valova.




„Mama, mama, zašto ljubav uvijek mora biti tužna?“ pita Koviljka majku škiljeći na jedno oko.
„Ali Koviljko, to je samo priča.“ Koraljka pokušava objasniti malenoj koja tone u san.
„Priča?" ponavlja Koviljka.
„Da priča. Ljubav, ljubav nije tužna! Ljubav je vedra, vesela je i lijepa jer ...“ Koraljka zastane „Ljubav je naprosto samo ljubav.“ osmjehuje se djevojčici uz koju je na jastuku njen najdraži lutak, medo.
„Mama, mama, znači li to da onda za nas morske vile nema opasnosti kada pronađemo svog kraljevića?“ uporna je Koviljka.
„Da milena, nema. Nema opasnosti. Eto vidiš ja sam upoznala tatu baš tamo gdje završava priča za laku noć, priča nakon koje mala djeca moraju ići spavati. Zato zaklopi oči i spavaj, pajki zlato moje.“ Koraljka ljubi djetešce.
„Hoću mama hoću. I sanjat’ ću svog princa kog’ ću i ja sresti na pjeni morskih valova. Već znam, bit’ će to jednog ljeta na jednom otoku sred predivnog plavog mora. On će doći na svojoj plavoj ptici a ja, ja ću ga voditi. I mi, mi ćemo se voljeti.“ izlazile su riječi iz djevojčice koja čvrsto žmiri smiješkajući se snu i ljubavi koja dolazi.









A kako je počelo nek' tako se i svrši jer ... i sirene se zabavljaju, zar ne?




Visoko na nebu stotine zvijezdica su se rasprsksavale ostavljajući za sobom šareni rukopis duginih boja: žuta, narančasta, crvena, ljubičasta, plava i zelena iako ... Pažljivi bi promatrač zapazio i još poneku. Recimo purpurnu, indigo ali i bijelu i crnu jer ... Svijetlo najavljuje novi početak čineći svojim prisustvom noć kratkom a čaroliju njenu jedinstvenom. Pa tako nebom prepunim tamnog damasta orose se fotoni svjetla koja se uz zaglušujuću buku rasprskavaju u najljepše oblike cvjetova ispisujući svojom prisutnošću legendu. Legendu o Ivanjskoj noći, o noći u kojoj slavi se život, život koji nikada ne staje ma kakve mu se prepreke na putu našle i ma kakva mračna proročanstva iz tame pred njim izvirala. Tama ostaje s onu stranu svjetlosti ali baš kao i svijetlo, i ona, tama, ima svoju ulogu. Ponekad baš da svojim prisustvom još više istakne ljepotu svjetla. I baš zato, na tu, najkraću ali i najljepšu noć u godini, ljudi pokraj rijeka pale kresove i slave život. Život koji nesalomljiv čeka da sirenama, kako to legenda kaže, baš jedino i samo te noći, ostvari sve njihove želje.

Išao ribar u ribanje i ulovio prelijepu sirenu. Sirena ga počne moliti nježnim glasom:
„Ako me pustiš ispunit’ ću ti tri želje.“
Ribar pogleda sirenu pa reče:
„Ispunit’ ćeš ti meni samo jednu, ali tri puta.“


„To, to, toooo! Ah, a, aaa, aaaaaa!“ vrištala je Koraljka sred postelje na trećem katu stana u kući u Swiantojanskoj 33. A za to vrijeme ispirale su je zvjezdice mliječnog puta baš kako to obično biva kad osoba slatko svršava stapajuć’ se za trenutak sa Blaženstvom.
„Uf, ovo je bilo dobro.“ reče Koraljka pogledavajući Furbija koji se nadvio nad njom.
„Nego, kakva je to buka vani? Čini mi se ... Izgleda kao da je vatromet!?“ naga Koraljka prilazi prozoru gledajuć’ put noćnog neba rasvijetljenog duginim bojama.
„Ivanjska je noć pa se slavi. Na rijeci je vatromet.“ odgovara Furbi.
„Zanimljivo.“ Koraljka zagonetna osmijeha okrenuta je svjetlu što dopire iz dnevnog boravka bacajući tanki mlaz koj’ osvjetljava vrh bradavica na njenim grudima.
„Nego ... Otkud tetovaža sirene na ramenu moje najdraže vile?“ pita Furbi na što ga ova primi za ruku i povede prema postelji:
„Pusti sad to. Za tebe noćas imam puno zadataka.“ namiguje mu.
„Svakako a ja ću se svojski potruditi da ih odradim.“ hihoće Furbi držeći Koraljku za jebežljivo dupence.










(gotovo)


Oznake: Zagrebački dekameron

05.06.2014. u 00:03 • Ostavi komentar (29)Troši toner#

četvrtak, 15.05.2014.

Čuvar Irske u zimskom razdoblju




Negdje, ne tako daleko, na sjeverozapadu Europe nalazi se zeleni otok od smaragda koji se ovdje vade već 6000 godina. no ne bojte se, ovo nije priča o povijesti već nastavak serijala o putešestvijama po irish roundabouts. Da se podsjetimo, spojka na prošlogodišnji dio nalazi se ovdje.

Priča je to o zanimljivostima zelenog otoka i zgodama koje putnik doživi kad makne se iz Dablina. Prethodni nastavak bilježi raspjevano irsko ljeto pa je red da ovaj veli poneku o ostalim godišnjim dobima koja se po navadi zimi pribrajaju iako zbog specifičnosti klime to nisu. Pa upravo zato što ćete na vaše zadvoljstvo naći poneku bilješku o pješčanim plažama na Atlantiku koje naprasto mame da zaplovite vodenim valovima za koje morate nadasve vješti biti, vaš omiljeni pisac pridoda pokoji video što ga zabilježi njegova kamera.



A sad krenumo redom.


Za početak o hrani




Pojam irske gastronomije su tradicionalni fish&chips, steak, lamb, roasted duck legs, irish stew (seafood, fish, shrimps, lamb), apple pie i brownie. Postoje i neka druga jela ali na žalost sva ostala hrana im je, za naš ukus, manje više bljutava i neukusna a što su mi priznali i moji kolege irci. Pa se možda upravo i zbog toga svi se oni tako manijakalno okreću talijanskoj kuhinji.












U usporedbi sa Dablinskim iskustvima od prije koju godinu kada me se kvalitetom hrane dojmio Flanagan’s na O’Connell street (u njemu su snimljene neke scene filma “Patriot games”), tijekom ovog boravka isti me je potpuno razočarao. Ipak, stjecajem okolnosti otkrio sam Dunne and Crescenzi na Frederick street sa ugodnom talijanskom kuhinjom i velikim izborom dobrih vina. Ali ne zavaravajte se, irski pojam talijanske gastronomije, baš kao i u susjednoj Britaniji nema veze sa originalnim, mediteranskim. Vrijedi to čak i kad restoran vodi talijan a posluga su talijani. Sve počinje sa maslinovim uljem koje je ovdje rijetkost i ne koristi se pri kuhanju već samo kao servirni dodatak na stolu restorana. I to ne, kako smo mi navikli, djevičansko već ono miješano sa običnim uljem. Zatim se nastavlja više no čudnom navadom da vam kao side dish (prilog) uz pastu redovno serviraju chips (prženi krumpir). Nadalje, tu je pizza koja objektivno ne pripada restoranskoj već ponudi cantinette kojih u Irskoj jednstavno nema. Također, pod krinkom talijanske kuhinje u restoranima će vam bez pardona ponuditi mnogobrojne varijante irish steak što naravno nije loše ali on tu jednostavno ne pripada. Ipak, od nekilicine talijanskih restorana koje sam širom Irske posjetio, uz već uz spomenuti Dunne and Crescenzi namjernicima bi preporučio Il Padrino (Cork) i Bianconi (Sligo). Nađete li se u Galwayu ili Belfastu pa i drugdje savjetujem vam da "talijanske" restorane izbjegavate. Bolje potražite neki gdje vas čeka tradicionalna irska kuhinja koja je bilo gdje da ste zasjeli manje više ujednačena pa odabirući relikte irske gastronmije ne možete promašiti.


Full Irish breakfest


Vegetable soup


Onion soup



Seafood/fish/cord chowder


Sirloin steak


Fish&chips


Lamb stew


Chrisp duck legs


Apple pie


Brownie



Irish pubs

Definitivno Irska je zemlja piva. Jeste li znali da su s početkom 1800tih uvedene dozvole za prodaju piva i da im je broj od tada ograničen na sveukupno 10.000 a što danas uključuje ne samo Republiku Irsku već i Sjevernu Irsku (Ulster)? Zato se ne trebate začuditi vas ako u restoranu, u koji zbog dobre hrane zađete, mjesto piva posluže vinom. Ograničenje je rezultiralo da se od ugostiteljstva može dobro živjeti ne varajući državu i bez postojanja fiskalnih blagajni. Širom smaragdnog otoka postoje pabovi i Pabovi a želite li doživjeti istinsku atmosferu pravog irskog (domaćeg) paba trebate se maknuti iz Dablina. Jer u pravom irskom pabu društvo je domaće, okuplja se uz pivo i viski a muzičari na tradicionalnim instrumentima (gitara, bendžo, bas, violina, flauta, harmonika) praše veselu glazbu za što ih, kao jedinom zadovoljštinom publika časti pitama piva. Pisac ovih redova vam savjetuje i da se, prije nu što naručite piće, raspitate toči li se ovdje koje lokalno pivo i uz to vas uvjerava da nećete požaliti. Također vam jamči da, zađete li u isti lokalni pab više doli jednom, šanker će vam, prije no što izreknete svoju želju natočiti pintu ili čašu onog što inače pijete. A vi ćete se lijepo zabaviti čavrljajući sa domaćima jer irci su veseli i pristupačni, dobroćudni ljudi. Jednako kao i ameri (pogotovo amerikanke) kojih ovdje ima tijekom čitave godine.









Iza deset uveče u irskm pabu se okupljaju mizičari i zabava može početi ...



Uz pivo u irskom se pabu uvijek nađe njegov rođak, viski. Na žalost, od nekadašnjih mnogobrojnih destilerija i brendova nadaleko čuvenog pića koje naziva se irish whiskey, u današnje se vrijeme sve svede na Jameson, Tullamore i Bushmills. A kako potonji dolazi iz Ulstera, zbog razloga, naručite li ga u Republici Irskoj, dočekat će vas smrknuti ili začuđeni pogledi. Ipak to prepreka nije da, kad ste već na otoku od smaragda, posjetite Ulster i naravno Belfast tim više što granica na otoku nema. Jedino po čemu znate da ste u Ulsteru su ograničenja brzina koja su u miljama i što mjesto irskihmasovno vidite britanske registarske oznake.










Irish roundabouts

U svakom slučaju, želite li upoznati Irsku maknite se iz Dablina i budite pripravni na rentanje automobila. A kad ste već sjeli za volan tu je i vožnja. Pa će vam, čim čuju da ste sa kontinenta, agencije pokušati naplatiti debelo osiguranje. No vi se nedajte i hrabo uzmite samo ono osnovno te prihvatite depozit na vašoj kreditnoj kartici. Pažljivo pročitajte sve klauzule ugovora o najmu kako bi bili sigurni što kupujete i vozite pažljivo. Ceste a pogotovo autoputevi u Irskoj su dobre. No na atlantskoj strani otoka nađe se loših dok na lokalnima uvijek treba paziti na trnje koje raste uz cestu stvarajući sa okolnim raslinjem ponekad tvore tunele zelenila. Sve to kako ne bi plaćali odštetu za ogrebotine. Također, kod iznajmljivanja u jefitnijim agencijama obratite pažnju na gume i felge jer tu vam mogu podvaliti svašta što bi vam kasnije nedužnom mogli naplatiti. Pisac ovih redova preporučuje vam da pri preuzimanju dobro obratite pažnju na sve postojeće ogrebotine te inzistirajte da vam na ugovoru sve one označe. A što više kilometara napravite irskim cestama, ne samo da ste bolje usavršili vožnju pogrešnom stranom ceste, već ste, a što je najvažnije, na vlastito zadovoljstvo puno toga vidjeli.

I na kraju ovog kratkog osvrta još samo dva savjeta. Na M50 oko Dablina je elektronska naplata cestarine pa zato se kod agencije informirajte hoće li vam to naplatiti ona ili to preko web stranice morate u roku 24 sata platiti sami. Na autoputevima budite pripravni da zavisno od duljine dionice (100njak ili 200njak km) na rampi platite 1,90 ili 2,90 € u kešu (pripremite kovanice unaprijed).

Irci su veseli i nadasve pristupačni ljudi. Prihvaćaju strance. Iz osobnog iskustva pisac vam veli da riječ “Croatia“ u Irskoj uvijek izaziva veliki osmijeh a vrlo često neskrivenu simpatiju i bliskost. Možda je to zato što je sudbina hrvata i iraca u neku ruku vrlo slična? A baš kao i Hrvatska, Irska je definitivno turistička top destinacija Europe. No za razliku od Hrvatske koja svoje turističke potencijale nikako da iskoristi i prevali ih na čitavu godinu, Irskoj to uspjelva. Irci luduju za amerima a ovi, bez obzira na podrijetlo i obiteljske korjene (preko 60 miliona amera je irskih korjena), luduju za Irskom. Pa stoga nije čudno da je Irska valjda jedina država u svijetu gdje se uz domaću zastavu bez pardna vrlo često vijori američka (danas još i EU zastava). No prevarili biste se ako bi pomislili da turisti iz drugih europskih država masovno ne posjećuju Irsku. Naprotiv! Pisac ovih redaka vam svjedočiti upravo suprotno baš kao i da se oko Connemare (Galway) i na jugu (Cork, Kerry) ponekad na i oko ceste nađe oznaka ili upozorenje na njemačkom i (zamislite) španjolskom.

Irska je zelena i lijepa. Takva je jer je tijekom čitave godine kišovita. Nema tog dana u godini kada barem u jednm dijelu ne pada kiša. Jednako, tamo budite pripravni na brzu izmjenu kišnih i sunčanih perioda kao i to da na vas iz gotovo vedrog neba odjednom počnu padati kišne kapi. Ipak, unatoč tome Irska je vrlo turistična. Pogotovo njena Atlantska obala. Recimo County Galway. Oboje, Logh (jezero) i River (rijeka) Corrib dijele taj poluotok na dva dijela. Na zapadu nalaze se puste i surovo prelijepa bespuća koja nemilosrdno šibaju vjetrovi Atlantika. Tek tu i tamo poneka zaštićena oaza visokog raslinja napravljena i održavana isključivo ljudskom rukom. Park je to prirode na koga irci su ponosni baš k'o i na Connemara national park te obližnji Kylemore Abbey.


Kylemore Abbey



Kylemore Abbey smješten je na rubu nacionalnog parka. To je zasigurno jedan od najljepših viktorijanskih pa i europskih dvoraca sa njegovanim parkom a što krajem 19. stoljeća bi na neki način moda. Uz dvorac je crkvica i mauzolej, a tu je i obavezni park oko jezera te predivno uređen botanički vrt koga ima smisla posjeti samo kad raslinje u njemu buja i još ne spava zimski san odnosno, kad se oni budi kao što ne bi slučaj za vrijeme mog posjeta. Priča oko dvorca pomalo je tužna i sliči tužnoj priči o Trakoščanu (Ivan i Julijana Drašković). Henry se nakon prerane smrti voljene Margaret više nikad ne oženi a njegov sin, nakon što dvorac primi u zavjet, isti pokloni benediktincima. I tako je tu danas smješten samostan. Ipak, dio glavne zgrade i svi prateći sadržaji otvoreni su za posjetitelje a ulaz se naplaćuje (12 €). Sve u svemu, dvorac predstavlja idealnu destinaciju za lijep i ugodan cjelodnevni izlet koji će vam definitivno napuniti baterije.



Kylemore Abbey: Kratki filmski zapis




































Wild west Galway



Put prema ili od Kylemore Abbey vodi preko Clifdena. Gradić je to smješten u malom fjordu što izlazi na predivnu divlju obalu Atlantika koja e jidealna scena za započeti wild coast drive. Pa se tako vozite kroz krajolik prelijepih i surovih goleti priobalnih krajeva prepunih fantastičnih pješčanih plaža. A sve to zajedno sa tamnozelenoplavim osunčanim Atlantikom podno kristalno plavog neba sa ponekim oblakom naprosto mami da uđete i isprobate ocean. No ne zavaravajte se jer ovdje čak i ljeti, a kamoli u neko drugo doba, bez gumenog odijela nije se uputno ni surfati a kamoli kupati.


Wild west Galway: Vožnja kroz zanimljive pustopoljine poluotoka.











Tipičan fjord atlantske obale, negdje oko Clifdena.


Wild west Atlantic: Pogled na ocean i plažu.


Clifden se priprema za navalu amera.



Istočno od Corrib river krajolik Galwaya je pitom. Prepun je idiličnih livada i pašnjaka na kojima uz ovce mirno preživaju goveda i konji kojih je Irska prepuna. I dok je zapadni dio potpuno otvoren i bez međa, istočni baš k'o i čitava Irska omeđen je mnogobrojnim kamenim odnosno trnovitim ogradama. Pitate li zašto, irac će reći “da stoka ne bi bježala“ no vi intuitivno znate da to baš i nije potpuna istina jer ... Irci, iako otvoreni i ljubazni vrlo ljubomorno čuvaju svoju tradiciju, kulturu, vjeru i naciju a što im omogući da kroz stoljeća opstanu.


Belfast Castle


Irci iz Titanic muzeja


Belfast Ulster Young Militants mural


Belfast IRA mural


Belfast Titanic museum


Engleski kralj Charles u 18tom stoljeću dekretom preko noći iz Ulstera protjera irce (katolike), oduzme im svu zemlju i podijeli je svojim zemljacima, škotskim protestantima čime svaki škotski beskućnik dobi 20 akri tuđe zemlje. Pa oni lijepo ovdje zasade plantaže konoplje koja bi potrebita za izradu brodskih i drugih užadi. I to začne sve Irske sukobe, pogotovo one u njenom sjevernom dijelu Ulsteru iz koga Charles doslovce progna sve irce. U tim i takvim okolnostima irci bijahu prisiljeni se iseljavati. I to prvenstveno u Ameriku ali i Britaniju (u Londonu većina policajaca su tradicionalno irci) jer u svojoj zemlji bijahu oni obespravljeni građani drugog reda. Te kako im je prijetila potpuna asimilacije upravo im tradicija, vjera i kultura očuvaju naciju koja tako opstane unatoč tome što im britanci nastojaše zatrti jezik. Pa se danas svega 1,7 milijuna iraca služi galskim jezikom iako se on službeno uči u školi. A kao šlag na tortu, tvrdokorni i uporni irci ne samo da opstanu već s vremenom čak asimiliraju škote pa ovi u međuvremenu postanu irci protestanti. Inače, i irci i škoti potomci su starih naroda koji od davnina nastanjuju ovo otočno područje.


Town called Galway













Cliffs of Moher drive



Za Galway obično vele da je najirskiji grad na otoku a ja ću mjesto priča o njemu samo priložiti fotografije. Pa ću potom krenuti na jug vozeći se tik uz divlju atlantsku obalu prema Clifs of Moher prolazeći kroz pitoreskna primorska mjesta gdje brodice na vezu spavaju i mame na predah. Put me vodi kroz tipičan pejzaž i uz tipične utvrde koje se ovdje nazivaju dvorcima (castle).



Irska cesta uska je i vujuga ali automobil je guta bez greške.














Vožnja kroz tipičan gradić negdje na atlantskoj obali otoka.




Cliffs of Moher

O Cliffs of Moher, toj stjenovitoj irskoj atrakciji na atlantskoj obali, negdje na pola puta između Galwaya i Limericka i koja se na pojedinim djelovima strmoglavlja do gotovo tri stotine metara nad oceanom puno je toga rečeno i manje više sve je poznato. Pa vas zato mjesto riječi prepuštam fotografiji i filmu.





Cliffs of Moher: Svugdje se nađe muzika.








Cliffs of Moher: Ajmo malo o visini (samo za hrabre).




Sligo County



Cast a cold Eye
On Life on Death
Horseman pass by
.


Mali gradić Sligo smješten na Atlantskoj obali, gotovo na krajnjem na sjeverozapadu otoka, osim što je administrativno sjedište okruga (County) poznat je po velikanu Williamu Butleru Yeatsu koj' tu je rođen i pokopan i definitivno pripada eliti.



I dok vi na spomen imena poznatog vam ugodno zadrhćete ili pak, za vas to nepoznato ime, radoznalo guglate da saznate tko to jest, pisac vam ostavlja nekolicinu večernjih fotografija gradića u kome, kao i uz Cork na jugu smaragdnog otoka, proboravi lijepe irske trenutke.

Town called Sligo















Doneghal County



Doneghal County je baš kao i Yeatesova poezija. Bajka. Zato navede li vas put na ovaj kraj otoka, žrtvujte još malo i odvezite se na sjever prema Kilclooney te potražite čuveni Dolmen. To je još jednom u nizu starih arheloških nalaza na otoku (procjena se kreće preko 4000 godina) koji su, uz nezaobilazni Newgrange, važni za razumijevanje nastanka ljudske civilizacije. Uz arheološku znatiželju bit će to ugodan cjelodnevni izlet u predivne krajolike i susret poneki sa fantastičnim pješčanim plažama sjevernog Atlantika.









Umjesto završetka

I na kraju što reći odnosno kako zaključiti ovaj putopisni slikopis na koji ste, nadam se ne zalud, dangubili pozamašnost svog vremena? Što reći o prelijepoj zemlji smještenoj na smaragdom otoku zelenom usidrenom na sjeverozapadu Europe? Umjesto velikih riječi možda priložiti još koju fotografiju Corka, drugog po veličini grada Republike Irske i pregršt spojki na zanimljivosti o Irskoj koje prethodno sam darovao Internetu. Ako ste ih već konzumirali, da se možda prisjetite. A niste li ter imate li volju da prelistate koju, to nek' vam zanimljiva uputa bude. U svakom slučaju, ukaže li vam prilika šansu, svakako posjetite smaragdni otok. Irska je predivna, irci su vrlo dragi pa vi sve to zasigurno nećete požaliti. Vjerujte mi na riječ.

http://zagrebackidekameron.blog.hr/2013/07/1631681513/meeting-with-boss-cork-ireland-july-18th-2013.html

http://zagrebackidekameron.blog.hr/2013/07/1631684191/corridors-of-time-newgrange-ireland.html

http://zagrebackidekameron.blog.hr/2013/09/1631699286/irske-razglednice-1.html

http://zagrebackidekameron.blog.hr/2013/11/1631713854/irish-roundeabouts-belfast-55-kao-prezivljavanje-i-dozivljavanje-istine.html



Town called Cork




























Oznake: Zagrebački dekameron

15.05.2014. u 09:31 • Ostavi komentar (31)Troši toner#

ponedjeljak, 28.04.2014.

Zagrebačke priče: Posljednji fijaker


Fijaker na Glavnom kolodvoru, snimljeno 1958.

I opet noćas kak i sake noći polako se buju gasile kavane i zadnji vlak kroz stanicu bu prošel a k njemu niko, niko, nebu došel. Iz navike on bu opet čekal da svane ...
Viš, ja sem ti eto došel v goste kad mi se nekak' neda biti v hiži. Taksiji hitri, naj oprostiju mi to al' meni ti si sejeno nekak' bliži ...

Zbudil se dan i zemlji pojke,
gleć tam' znad Griča istu lunu,
bumo se zibali kak v čunu nas dva o Zagrebu buš mi pripovedal.

Nas dva smo zbila vidli sega,
zato i opet sem tu,
popevali si bumo tiho te slatke popevke stare.

Bumo se znaš, vozili kak negda' čes se signale i čes se pute,
fućkam ja na te table žute i vse
na vuglu kud smo sto put prešli.

Sunce nek zbudi dragi Zagreb i otpre svetlu saka vrata. Fabrike, ljudi, tice i grad najemput se bu kak' od zlata.

Videl buš još je lepi Zagreb,
kak na paradi v plave bluze,
dobri naš veter z Medveščaka za nas popuhnul bu i zbrisal suze.

Nas dva smo zbilja vidli sega,
zato i opet sem tu,
popevali si bumo tiho te slatke popevke stare.

Daj pelaj moj prijatelj, stari pelaj za zadnji put čist polako čez celi naš grad
popevali si bumo tiho,
za tebe i za naš Zagreb.





Oznake: Zagrebački dekameron

28.04.2014. u 21:17 • Ostavi komentar (25)Troši toner#

subota, 19.04.2014.

Kad muškarci kuhaju (fotonovela u tri kulinarske i sedam morskih fotografija)




Ne znam, kakvi bi se sve odgovori dobili ali, kad biste stavili muškarca u kuhinju možda bi se iznenadili. rofl Kako nam predstoji Uskrs, danas je Velika Subota, poklanjam vam jedan vrlo jednostavan ali specifičan recept za bakalar. Edukaciju sam pokupio od supruge koja je već pri mom prvom kulinarskom pokušaju pametno zaključila da od tad čast da priprema tu čudesnu deliciju pripada samo i isključivo njenom ljubljenom mužiću.


Kako vam ne bi bio dosadan, prijeći ću na stastojke. thumbup Poimence prisutni su:
- jedno pakovanje smrznutog čišćenog filea od bakalara (cca. 500 – 600 grama)
- najmanje dvije (može i tri) glavice dmaćeg češnjaka sa placa
- dvije glavice bijelog luka srednje veličine
- jedna vezica peršina sa placa
- djevičansko maslinovo ulje
- jedan malo veći ali ne preveliki krupmir
- pasirana rajčica (kupujmo domaće, kupujmo Podravku)
- par listova lovora
- malo (morske) soli
- malo Vegete



Čarolija kuhanja sa tri lonca i mikserom


U mali lonac naspete vodu, stavite malo soli i krumpir što ste ga prethono oprali. Kuhate sve dok nož kroza nj ne prolazi glatko. Zatim ga ogulite i nasjeckate nožem na što sitnije komadiće. Ne brinite, dio krumpira će se razgnjecati ali vi ćete i to kasnije uptrijebiti.

U veliki lonac stavite bakalar iz vrečice kako slijedi u komadima. Jednu glavicu bijelog luka isjeckate nožem. Bućnete koji list lovora, malo maslinvog ula i malo soli pod prstima (ako imate, koristite morsku). Kuhate dok bakalar ne zakipi bijelo, zatim smanjite vatru i po osjećaju još barem 15-20 minuta krckate na laganoj vatri. Pazite da se fileti bakalara ne raspadnu.

Za to vrijeme češnjak očistite i sameljete u mikseru što je jednostavnije i učinkovitije negoli sjeckati ga nožem. Očistite onu drugu glavicu bijelog luka ali nju nasjeckate nožem na što sitnije komadiće. Uzmete peršin nožem ga izrežete na grub i u mikseru dovršite na sitno. Luk krije tajne zdrave i ukusne prehrane i najzdravija je namirnica na planeti Zemlji. I baš zato ga ja ne volim sjeckati do kraja u mikseru negli nožem. Češnjak, iako luk, njega namjerno sjeckam u mikseru jer je tako ukusniji u deliciji: vonja ali se ne osjeti pod nepcem i zubima.

Na dno lonca srednje veličine naspete maslinovo ulje toliko da pokrije dno i mrvicu više a kad se ulje malo zagrije prvo dodate češnjak, da bi zatim, što se prepoznaje po finom mirisu, u pravom trenutku dodali bijeli luk. Dinstate još koju minuticu. Potom zarijete ruke u veliki lonac, i jedan po jedan vadite filete bakalara i rukama ih mrvite dodavajući u lonac. Pri tome naiđete li na neku košćicu, nju suptilno eliminirate. Nakon toga dodate vode iz lonca u kome se prethono prokuhao bakalar. Ako se zalomi da u u šeflji nađe i pokoji komadić luka ili list lovora, to je samo plus. Zatim redom naspete peršin i rajčicu.
Količina rajčice, koliko vina, pa i koliko vode od bakalara, sve to zavisi o vašim ukusima. Želite li gušći bakalar, bit će manje vode odnosno više (ali ne previše) rajčice; odnosno više vode ali ne i paradajza ako želite rjeđi bakalar. U svakom slulaju računajte da kad se ohladi sve se malo stisne pa ...
Što se tiče vina i tu je stvar priručna po količini i vrsti. Računa na ono što imate ili volite. U svakom slučaju žrtvujte staviti pravo vino a ne delanec. Ja obično stavljam Žlahtinu ili Malvaziju dok sam danas upotrijebio već prethodno otvoreni Krauthaker Mitrovac (ono, kasna berba pa je vino slađe). Vina stavite po ukusu (probate žlicom). Ja još 10ak minuta prije kraja stavim i malo vegete, ne previše da delicija ne povuče na nju.
U prvoj rundu kuhajte barem 20ak minuta a kasnije smanjite na najmanje pa kuhajte još barem toliko
.

I na kraju još osobna napomena. Iz razloga što ovca nikad u životu nije upoznala ribu, ja u bakalar nikada ama baš nikada ne stavljam parmezan. Kome nije dovoljno slano ili voli papreno, prethodno sam sebi dodaje u tanjur. U svakom slučaju za oko 150 kunića (uključujući i vino) dobijete jedan predivan obrok za četvero a i peti neće ostati gladan. Kad k tome dodate malo kolača, doživljaj je potpun.

Uskrs je vrijeme kad zapoćinje novi život i zato sretan vam, predivan i jebežljiv Uskrs u društvu najmilijih i krevetu najmilije ili najmilijeg želi vaš,
Meštar Bocaccio




Moj otok je najljepši (svaki cigo svoga konja hvali)










Oznake: Zagrebački dekameron

19.04.2014. u 16:33 • Ostavi komentar (22)Troši toner#

nedjelja, 15.12.2013.

Proud to be Scotch



Svaki narod ima tradicije i specifičnosti koje ga čine jedinstvenim i ponosnim, takvim kakvim on jest i kakvim želi biti. I bez obzira na kozmopolitizam i širinu multikulturanih utjecaja moderno doba ne može tu ništa. Pametni se s tom činjenicom mire i koriste je a budalasti bezuspješno, uglavnom na svoju a ponekad i na opću štetu pokušavaju biti drugačiji. Lukavi pak od toga naprave brend.

Škotska, baš kao i Irska po mnogočemu je specifična i egzotična. Obje su smještene negdje na kraju Europe. Imaju sličnosti baš kao i specifičnosti, čarolije. Edinburgh je definitivno jedan najljepših i najbajkovitijih gradova svijeta. Prijestolnica škotskih kraljeva i kraljica, od kojih Mary posta rodonačelnikom suvremene Britanske dinastije, danas je on i ne samo turistička meka. Pa kad se kao i Bocaccio, koji i ne samo ovdje provodi svoje vikende, nađete u njemu, grijeh je ne posjetiti Whiskey experience ne i upoznati se sa čarolijom jednog od najtajanstvenijih pića koga od milja nazvahu scotch whiskey. I to ne bilo kojeg već baš onog što priskrbi pridjevak “single malt“ a koga meštar Bocaccio, koji vam poklanja još jednu adventsku novelu, tradicionalno i od davnina štuje.



Korjeni čuvenih scotch single malt viskija gube se negdje u izmaglici antike. No ovo nije priča o tim vremenima već o vemenu današnjem. Posvećena je svim ljubiteljima "uisge beatha" što u prijevodu sa galskog znači "voda života", kako su ponosni škoti zovu svoje piće koje se u XVIII stoljeću prozva viskijem.


Stavio škot bocu viskija u stražnji džep. Izašao na ulicu iz paba. A vani poledica. Pa se oklizne i padne. Na rit. Osjeti škot kako nešto pozadi teče pa zavapi:
"Bože, daj da je krv!"



Sve današnje destilerije u Škotskoj zahvaljuju svoj postanak redovnicima koji u XV stoljeću proučavajući prastare recepture postave temelj iz koga poteknu sve današnje suptilne arome i okusi škotskog viskija. Jednako kao i umjetnost, umijeće pravljenja dobrog škotskog viskija ni dan danas ne može se u potpunosti racionalno objasniti. Opća receptura postoji ali svaka destilerija ljubomorno čuva vlastite tajne i usmenom predajom ih prenosi na nove naraštaje, sve kako bi ona i baš samo ona sačuvala svoj jedinstveni i prepoznatljiv okus vode koja život znači.


Kao i za pivo, temeljna sirovina za škotski viski je slad. Dobar viski zahtijeva najbolju kvalitetu ječma koji počinje klijati u vodi. Današnja tehnologija neusporediva je sa nekdanjom ali kod svih čuvenih “single malt“ škotskih viskija i dan danas ječam se još uvijek premeće ručno, običnom drvenom lopatom. Sve to kako bi se spriječilo nakupljanje topline prije no što se ubaci u toplu peć u kojoj se potom gniječi. Tijekom premetanja, koje traje traje šest do sedam dana, ječam se suši na temperaturi koja ne prelazi 70°C sve kako toplina ne bi uništila encime koji škrob pretvaraju u šećer. Zavisno od destilerije i tradicije, ponekad se u ječam dodaje treset koji će kasnije “vodi života“ dati čuveni okus po dimu.


Osušeni slad se potom melje u brašno i u tri faze miješa s vodom. Svakom fazom prerade brašno postaje sve toplije i od početnih 67°C u zadnjoj fazi dostiže gotovo točku vrenja. Kvaliteta vode izuzetno je važna. Njenim dodatkom u prvoj se fazi dobiva “mash“. Iz koga se u drugoj fazi preostali škrob pretvara u šećer da bi se po potpunom završetku nakon gnječenja u posljednjoj fazi dobila slatka šećerna tekućina “wort“. Baš kao i u proizvonji piva, završetkom svake faze sakuplja se talog, nusproizvod, hladi se i prodaje kao stočna hrana.


Za fermentaciju viskija koriste se prokuhane trave koje se ohlađene na 20°C pumpaju u posudu zvanu “wash“. Potom se dodaje kvasac čime započinje fermentacija. Kvasac hrani šećere, stvara alkohol ali i male količine drugih spojeva poznatih kao “kongenera“ koji, svaki pojedinačno i na svoj način, viskiju daju specifičan okus ovisno o podneblju odakle se trava i ječam sakupljaju. Zaostali ugljični dioksid također utiče na fermentaciju. Tijekom fermentacije tekućina se premeće posebno konstruiranim drvenim češljevima što spriječava prelijevanje uzavrele tekuće van posude. Proces traje otprilike dva dana nakon čega se dobiva tekućina koja sadrži šest do osam volumenskih postotaka alkohola. Oblik fermenatijckog lonca na tajanstveni je faktor koji utiče na karakter viskija pa zato svaka destilerija ljubomorno čuva kao tajnu.


Viski se destilira u dvije faze. U prvoj se alkohol odvaja od vode, kvasca i ostatka krute tvari. Zagrijavanje ispod točka vrenja vode, alkohola i drugih spojeva spriječava veliki bakreni svitak uronjen u hladnu tekuću vodu u kome se kondenzira para i dobiva tekućina sa dvadeset posto alkohola. Potom se u drugoj fazi izlučuju spojevi koji sadrže ulja (foreshots) a konačni produkt (feints) sprema se u poseban spremnik.


Svaka destilerija prolazi jedinstvenu kontrolu sigurnosti. Sve brave i lokoti iza kojih dozrijeva viski stoljećima su tradicionalno pod kontrolom Carine i Trošarine. Destilirani viski je bezbojan, snage oko šezdeset i tri postotaka volumenskog sadržaja alkohola koji ispunjava bačve gdje zapečačen dozrijeva uz ostatke burbona ili šerija. Tek sazrijevanjem viski postaje glatko piće, dobiva na okusu i punoći svoje zlatne boje koju povlači iz hrastovih bačvi a udio viših alkohola koji se pretvaraju u estere i druge kompleksne spojeve suptilno mu poboljšava odlike. Po zakonu svi škotski viskiji moraju dozrijevati najmanje tri godine no većina ih dozrijeva osam do petnaest pa i više godina. Carine i Trošarine priznaju godišnji gubitak od maksimalnih dva posto volumnog alkohola. Pakiranjem u bocu dozrijevanje prestaje čime se viski definitivno razlikuje od vina.


Bez obzira na autentičnost povezanu sa mikrolokacijom što jamči ekskluzivnost i specifičnu suptilnu aromu, preko devedeset posto svih škotskih viskija su mješavine. I dok blenderi, posebno nadareni i istrenirani, vrhunski plaćeni stručnjaci njuškaju uzorke i stapaju ih kako bi nepci običnog puka uživali u jedinstvenom okusu čarolije koju pruža “voda života“, čuveni single malt viskiji uvijek direktno vuku svoje porijeklo od Highland ili Speyside slada. Ponekad su pak snažno začinjeni okusom treseta koji se koristi pri premetanju Island slada ili pak vuku mekoću Nizinskog slada. Scotch viski tako uvijek potiče iz slada ili kombinacije žitarica, obično šesdest do osamdeset posto zrna i dvadeset do četrdeset posto slada.


Škotski viskiji iz slada podijeljeni su prema zemljopisnom položaju destilerija u četiri grupe:
(1) Nizinska, južno od zamišljene linije Dundee (istok) Greenock (zapad).
(2) Highland, nalazi se sjeverno od te linije.
(3) Speyside, dolina rijeke Spey; iako zemljopisno u okviru Highland, Speyside se izvdaja zbog klimatskih uvjeta koji utiču na njegov okus.
(4) Islay malt, viski s otoka Islay.



Svaka grupa viskija ima svoje jasno definirane karakteristike, u rasponu od svjetlijih i laganih nizinskih Speyside viskija obogaćenih aromom voća pa do najtežih Islay viskija prepunih plemenite arome treseta. Viskiji iz slada značajno se razlikuju po okusu koji je karakteristika svake pojedine destilerije i mikrolokacije sa koje potiče slad i trava.


Što scotch viskiju daje njegov toliko prepoznatljiv i specifičan okus i miris?

Misterija je to i čarolija što ljubomorno čuva svoje tajnu koju mnogi uzaludno pokušavaju otkriti. Postoje tako mnogobrojne teorije i objašnjenja ali ne i općeprihvaćeno rješenje. Radi se o sirovinama, vodi, detaljima postupka proizvodnje i specifičnim uvjetima dozrijevanja. Iako broj destilerija varira od godine do godine, sveukupno ih u Škotskoj već stoljećima ima svega stotinjak i samo one u čitavom svijetu imaju pravo i patent proizvoditi ono što nazivamo scotch viskijem. I sve to samo ako dozrijevanje traje najmanje tri godine.





I tako mili moji malobrojni ali vjerni dođosmo do kraja još jedne adventske novele o tome kako se kali škotski viski bez suvišnih zašto. A vi prije no što nazdravite pogledajte kako izgleda dodatak o bajkovitom Edinburghu kada se u program uključe ljubitelji limenki na četiri kotača.









“Doktore, zabrinuta sam. Kad god povučem dim cigarete, odmah poželim voditi ljubav sa muškarcem.?“
“Molim vas, sjednite. Recite mi nešto o tome. I izvolite cigaretu.“



Ovaj video za odlikaše možete pogledati isključivo na spojci thumbup


Oznake: Zagrebački dekameron

15.12.2013. u 12:20 • Ostavi komentar (29)Troši toner#

subota, 30.11.2013.

Doprinos pitanjima ljevice i desnice u vrijeme Adventa




Gledam vas iz daleka pa si mislim:
"Koji se to vrag uvukao u vas? Zašto frustracije usmjeravate na krivu stranu? Možete li (ne)zadovoljstvo vlastitih života opravdavati općim stvarima uz koje pristajete ZA ili ste PROTIV? I kakvog sve to ima smisla jer se u vašim životom ništa neće promijeniti sve dok sami za sebe ne činite što će vas kao pojedinca izvući i povući naprijed, u bolju budućnost?"

Stara narodna mudrost koja glasi otprilike ovako:
"Nije ti neprijatelj svatko tko se na tebe posere, niti ti je prijatelj svatko tko te izvuče iz govana."
Pa kako ulazimo u vrijeme Adventa koji pobuđuje ljepotu i radost duše u ma kakvim govnima se nalazili baš k'o i kojim visinama na valu sjaja i raskoši plovili, evo prožvakane basne u novom ruhu koja smjer fotografijama daje što uvode u neku novu silvestarsku priču a koja do Božića slijedi.

Sa štovanjem,
Meštar Bocaccio




Bio jednom jedan Vrabac
Bi on jedan pravi jadac
Smrzav’o se ko neka stvar
Za Badnjak nije im’o bakalar.

Provodio dane on u letu
Divio se prelijepom cvijetu
Al’ u ljepoti nema sreće
Kruljenje želuca od tog’ je veće.


Jeo je Vrabac i crve i mrvice a ponekad navratio na ogradu restorana u parku s fontanom iz poznate Bocacciove novele o Ključiću i bravici. I tu se tukao s golubovima za mrvice koje u parku bacaju penzioneri što dane dangube. Život bi prelijep jer sunce nebom izjutra plavetnom obasja zeleno milozvučje ljeta raskošnog a što smis’o svaki toplini radosti daje.
Ali ...
Jednog dana zelenila nesta i osta samo ciča gola zima koja cvrkut ptica škripi. Penzioneri se zavuku u svoje tople sobice, golubovi se skriju pod strehe tavanske a Vrabac osta sam i bez ičeg, pa čak i bez mrvica.

I da ne duljim novelu, našem se heroju jaja potpuno uvuku u tijelo a želudac zalijepi za kralježnicu. Bi toliko ledeno da više ne mogne čak ni poletjeti. Pa padne na zemlju i počne se smrzavati. Napola smrznut već počne prozivati svračjeg Boga kadli ... Livadom zatutnji Krava, nađe se pored Vrapca i posere ga svog toplim drekom. Poklopi ga govnima a govna k’o govna, onako vruća imaju čudesnu moć iscjeljenja bolesnih i jadnih baš k’o i darivanja nemoćnima. A Vrabac osnažen novim životom oživi.

No ovaj put bi on suočen sa novim problemom. Nije mogao disati ali kako bi osnažen započne borbu za opstanak. I utaman kad se skoro dokopa površine, naiđe kuma Lija, vidje nemoćnu pticu pa priupita:
„Vrapčiću, trebaš li pomoć?“
„Trebam kuma Lijo.“ odgovori joj Vrabac
I Lija pruži pomoć, čak mu donese tople vode da sa sebe spere ostatke govna i krušne mrvice da nahrani prazan želudac.
„Hvala ti kumo što si mi pružila pomoć, oprala me i nahranila. Još samo da se osušim pa da poletim.“ radostan i pun povjerenja brbljao je u zanosu Vrabac.
No vi već znate kakve su te lisice, oportunisti. Gleda lija malog vrapčića svježe opranog od govana kako opustio punu trbušinu. Pa osjeti ona glad pa zaključi kako je došlo vrijeme i u jednom zalogaju ga proguta.

Tu je kraj za našeg Vrapca ali nije i za priču jer ... Nije ti neprijatelj svatko tko se posere po tebi niti ti je prijatelj svatko tko te iz govana izvadi, a ako ti je fino drži svoja lajava usta zatvorena.


I dok se vi o doprinosu basne u kontekstu ljevice i desnice jadni pitate, poklanjam vam nešto jesenjih fotografija iz Edinburgha koji uvijek i iz nova veliki mi i poseban osmijeh probudi jer ... škotlanđanke ne nose minice.






















Oznake: Zagrebački dekameron

30.11.2013. u 23:29 • Ostavi komentar (18)Troši toner#

nedjelja, 17.11.2013.

Irish roundeabouts: Belfast 55 kao preživljavanje i doživljavanje istine




Belfast je preživio Vukovar, hoće li Vukovar doživjeti Belfast?

Ovog vikenda šećem Belfastom i fotkam. Grad koji je doživio i preživio kalvariju polako se oporavlja.Tragovi prošlosti još su uočljivi, rane ne zacjeljuju tako lako. Policijsko osiguranje još dan danas budnim okom prati marševe, parade i proteste tipa "proud to be british" koje zbog slabe vidljivosti iPhone-a po mraku nisam fotkao. Baš kao što se britanske zastave još i dan danas, poderane i nikakve, vijore na vjetru koji puše protestantskom četvrti oko Fall road.


Policijsko osiguranje vikend partija u srcu grada. I dok mlade majke, pretežno katoličkog porijekla ponosno šeću svoju mnogobrojnu djecu, i dok mladi očevi zajedno s majkama vikendom ponosno pokazuju svoje potomstvo u dječjim kolicima, srce Belfasta prepuno je mladeži. Proputovao sam mnoge gradove svijeta ali nigdje, zaista nigdje na svijetu, nisam vidio toliko mladeži kao u Belfastu. Naravno, u odnosu na broj stanovnika. Znak je to da samo mladi mogu neopterećeno ići naprijed. Putokaz je to Domovini koja se ovih dana guši i grca u žabokrečini balkanske krčme a što nikako ne znači da su druge krčme ili pabovi bolji.


Belfast je nositelj simbolike. Grad je to sa svojedobno najvećom brodograđevnom industrijom na svijetu koja je 60ih godina prošlog stoljeća dosizala gotovo 50ak tisuća zaposlenih. Grad je to u kome je izgrađen Titanic, brod koji na svojoj prvoj vožnji doživi kalvariju. Baš kao i Belfast pedesetak godina poslije. Početkom 60ih godina Belfast bi grad veličine Zagreba da bi krajem 90ih spao je na svega 200njak tisuća duša. Tridesetak godina urbane gerile i terorizma otjeralo je iz grada sve željne mirnog života, rada i prosperiteta. Brodogradnja danas zapošljava svega 700njak zaposlenika no tu je nova nada koju donosi turizam jer ... Vjerovali ili ne ali Belfast je uz najmanji broj policajaca po glavi stanovnika jedan od najsigurnijih gradova na svijetu. A tu su i nove tehnologije jer ... Grad je to u kome u ova tri dana gotovo da nisam vidio starih ljudi. Posvuda uokolo su mladi a grad dostiže veličinu Zagreba.

Ipak, prevarili biste se ako bi pomislili da su "ratne sjekire" zakopane. Policija još uvijek budnim okom prati marševe, parade i proteste tipa "proud to be british". Ironija je to podijeljenosti koja unatoč vidljivom prosperitetu i visokom standardu života tinja još i dan danas.


Povlačim paralele sa Vukovarom i ne samo zbog godišnjice Vukovarske golgote koja je prije 22 godine kulminirala baš ovih dana već i radi nevinih žrtava koje su se dogodile. No paralelu mogu povući samo na nekoj općoj humanoj razini. Razini krvnika i žrtve jer ... Dok se u slučaju Vukovara radi o otvorenoj agresiji tuđinaca pod vodstvom komunističke petokrake i četničke kokarde podržanim lokalnim srpskim stanovništvom na narod koji napokon želi biti svoj na svome, ovdje se radi o netoleranciji koja začudo dolazi od strane koja samu sebe smatra tolerantnom na što se pokojni Martin Luther sigurno okreće u grobu. I ne zavaravajte se, nema to veze sa netolerancijom i nasiljem koje se ovih dana orkestrira u Domovini od strane režimskog EPH medija i vladajuće Partije koja zlorabi pitanje ćirilice i istospolnog braka kako bi pokrila svoje više no očite neuspjehe i promašaje lažnih obećanja.


Večeras je subota, 16 studeni. Sutra sa sjevera Irske vozim 600njak kilometara natrag na jug. Ponedjeljak 18. studeni je radni dan prepun nekih novih/starih izazova. Da ne duljim dalje sa simbolikom koja postoji, ostavljam vas sa izborom iz hrpe fotografija snimljenih ovih dana u Belfastu. I nadam se da mi nećete zamjeriti na predugom učitavanju web stranice u memoriju vašeg elektronskog ljubimca.

Bilježim se sa štovanjem sa zelenog otoka,
Bocaccio





















































(nastavlja se ...)


Oznake: Zagrebački dekameron

17.11.2013. u 01:54 • Ostavi komentar (25)Troši toner#

ponedjeljak, 21.10.2013.

Paris latinos





Dode hrvat u javnu kuću u Parizu. Madam koja vodi kuću ga pita:
"Na koji način želite voditi ljubav?"
A hrvat kakav jest sav ponosan cvate:
"Pa na hrvatski, naravno!"
"Hmmm," zamisli se madam pa veli:
"Ne, ne može na kredit."


Umjesto priča koje donosi isprazna politike balkanske krčme pune promašenih likova i sudbina koje to uglavnom nisu zaslužile, trinaest foto zapisa kao sretan broj iz grada što živi 24 sata sedam dana u tjednu. Kakav je, takav je. Lijep je i ružan, bogat je i siromašan, veličanstven je i jadan. I sve to u jednom i sve to od jednom. Ograničen u poimanju i veličanstven u svojoj širini prihvaćanja. Svijet je to u svijetu i svijet je to za sebe. I baš ga zato volim i doživljavam kao svoj i uvijek mu se rado i sa osmijehom vraćam. A bientot mon Paris et au revoir.

I za kraj još jedan jedan vic:
Reče Isus učenicima svojim:
"Pripremite sve za ludu noć."
I tako bude.
Ivan nabavi travu, Andrija alkohol, Jakov kurve a Juda pozove murju.

















Oznake: Zagrebački dekameron

21.10.2013. u 00:09 • Ostavi komentar (16)Troši toner#

četvrtak, 26.09.2013.

Irske razglednice (1)



Negdje, ne tako daleko, na sjeverozapadu Europe nalazi se zeleni otok od smaragda koji se ovdje vade već 6000 godina. No, ovo nije priča o tom, možda jednom od najznačajnihih arheoloških nalazišta ljudskog roda svih vremena. Ovo je serijal o putešestvijama po irish roundabouts, zelenom otoku i zanimljivostima koje putnik doživi kada se makne iz Dablina.

A za to pak ne treba poći daleko već samo skoknuti nasuprot aerodroma, s druge strane M1, autoputa koji povezuje Dublin sa Belfastom. Irska je, baš kao i Britanija, otok starih i zanimljivih dvoraca, od kojih je Malahide, nekad posjed lordova Malahide koji Irskom u ime Njegovog Engleskog, kasnije Britanskog kraljevskog veličanstva upravljaše gotvo 900 godina, sve tamo do 20ih godina prošlog stoljeća kada irci u krvavom ratu sa Englezima izbore nezavisnost. Ideja je to kako ugodno i zanimljivo provesti sunčani nedjeljni dan u dvorcu i parku oko dvorca koji je veličine zagrebačkog Donjeg grada od mitnice na Černomercu do mitnice na Kvatriću. Zateknete li se pak ovdje ljeti dio vremena ćete posvetiti Malahide rivijeri koja za Irsku fancy nency, baš nešto kao Opatija, Hvar i Dubrovnik za Hrvatsku. Dvorac je to koji posluži kao predložak za serijal Talbot family. Park je to gdje se ljeti odigrava najveći i naznačajniti kriket turnir na svijetu koji se još jedino može usporediti sa tenisom u Wimbeldonu. Mjesto je to gjde početkom kolovoza ove godine, na sveopće odušavljenje lokalnog pučanstva, nakon dvodnevne borbe na zelenom travnjaku Irska porazi Englesku sa trocifrenom razlikom i do nogu je potuče.














East coast drive


Jedan od načina kako u Irskoj ugodno provesti vikend je revijalna vožnja lokalnim cestama uz istočnu obalu. Za razliku od zeleno-plavo-crnog Atlantika, za sunčanih dana Irsko je more predivno plavo iako za naše poimanje nešto nedostaje jer temperature mora jedva prelaze 16 stupnjeva. Ipak, šetnja po predivnim 20 i više kilometarskim pješčanim plažama, wind surfing uz vrhunsko lokalno pivo u lokalnom pabu (preporuka: u Irskoj u pabu uvijek traži lokalno pivo). Sama vožnja je ugodna i prolazi pitoresknim krajevima Wicklowa, Arklowa, Wrecklowa i ostalim mjestima i gradićima. Golf igrališta nadvisuju more čiji se valovi razbijaju o prastaru stjenovitu obalu koja ponekad dosiže visinu od preko stotinjak metara. Poučak je to svima kako kombinirati ekologiju, plažu i sadržaje na njima i oko njih.














Želite li vidjeti nešto bolje i više fotografija, poklanjam vam iPhone filmić sa tipične plaže na istočnoj obali.





Maharees sa potpisom National Geographics

National Geographics ima vrlo stroge, da ne velim vrhunske, kriterije koji vrednuju zemljopisne i kulturne specifičnosti te ih rangiraju na ljestvici jedinstvenih svjetskih destinacija. Maharees ili Scraggane Pier, kako ga još naziva lokalno stanovništvo, prastari je rt na sjevernoj strani poluotoka Dingle i na toj je ljestvici među top 10. Ne, nije to egzotičan ili divlji krajobraz koji pripada tropima ili Latinskoj Americi. To je sirov i surov, jednostavan, krajobraz koga je napravio Atlantik milionima godina nanoseći valovima pjesak o podmorske grebene zapadne obale Irske.

Krajobraz je protkan pješčanim dinama i niskim raslinjem koga uglavnom čini trava. Prošaran je jednostavnim kućama oko kojih pasu goveda i ovce, kao i ponekom farmom konja. Zato, ukoliko imate prilike i preferencije tipa "povratak prirodi" - ronjenje, jahanje, džogiranje, vožnja biciklom ili surfanje, navratite u Harbour House B&B sa potpisom i preporukom National Geographicsa.

Ukoliko ste ljubitelj dobrog piva i lokalnih specijaliteta, tu je Spilannes bar, pab gdje uz vrhunsko lokalno pivo odnosno uvozno vino i domaći whiskey možete uživati u svježim školjkama (recimo dagnje u bijelom umaku sa vinom), bijeoj ribi ili rakovima netom ulovljenim u Atlantiku ili ostati vjerni tradicionalnim irskim specijalitertima kao što je Sirloin steak, Roasted lamb, duck ili chicken. Da, Irska je zemlja kvalitetne stoke krupnog i sitnog zuba. I još nešto, u gotovo svakom boljem pabu Irske uveče vas čeka živa svirka koja u kombinaciji sa dobrim pivom i druženjem, jer irci su vrlo otvoreni, dragi i druželjubivi, boravak čini više nego ugodnim.










Brandon beach (Dan dobrih valova)



Brandon bay odnosno beach je plaža na koju silazite pješice direktno iz Spilannes bara ili joj prilazite autom sa ceste na sjevernoj strani poluotoka Dingle. Na toj gotovo 30 kilometara dugoj plaži parkirate automobil, zatim oblačite zaštitno odijelo i uzimate svoj surfboard te odlazite u susret avanturi valova koji se počinju dizati sa Atlantika kad obližnjim horizontom zakrile oblaci a vjetar i sitna kiša počnu plesti magičnu igru valova koje traže svi surferi ovog svijeta. Mako izgleda taj početak, to pogledajte na filmu u prilogu.





Dingle (Meeting with Julia Roberts)


Dingle je poluotok na zapadu Irske u Kerry county. Osim po surferskim plažama (Brandon beach, Inch beach) i fotoreportažama u svjetskim časopisima, poznat je i po tome što za njime luduju amerikanci koji ovdje svakog ljeta hrle u gomilama.

Ukoliko ste sretne zvijezde, ovdje ponekad možete susresti Julie Roberts, krhku i pomalo žgoljavu ali simpatičnu glumicu velikoog i nezgrapnog nosa (sva čudesa Hollywooda) poznatu po romantičnim filmovima sa Hugh Grantom (recimo Nottingham Hill) baš kao što je to na vlastito zaprepaštenje doživio pisac ovih redova. Iznenađenje bi toliko a atmosfera takva da se nije usudio okinuti njenu fotku jer se u baru nitko na nju nije osvrtao. Ona bi u pratnji korpulentnog bodyguard-a i ugodno je čavrljala sa svojim društvom. Općenito, odraz je to irskog mentaliteta koji poznate osobe doživljava obično a što ove obilato koriste kako bi tu u miru proveli odmor daleko od svih paparaca ovog svijeta. Pa je tako, izuzev osobne uspomene, jedino što osta zabilježeno fotografijom metalna ploča sa njenim imenom i par fotki opaljenih izvan paba.











Inch beach (U susret danu velikih valova)



Inch beach se spominje između deset najpoznatijih svjetskih surferskih plaža. Nalazi se na južnoj strani poluotoka Dingle i suočena je direktno sa Atlantikom koji u jesen i zimu donosi dane velikih valova baš kao na onom filmu. Tokom ljetnog razdoblja valovi nisu veliki ali su zato idealni za trening i prepremu sa ono što slijedi u jesen. Obično kad je dan sunčan a vrijeme lijepo surfanje nije moguće ali zato kada se digne olujni vjetar i sa Atlantika počinju pristizati oblaci donoseći sitne kišne kapi ili pljusak, surferi se bude poput zombija, izlaze na plažu i zabava počinje.




Ring of Kerry


Kerry county se nalazi na zapadu Irske i obuhvaća neke od najljepših dijelova Irske. Iz tog vrlo surovog i nekad vrlo siromašnog kraja započelo je prvo iseljavanje iraca u Ameriku. Danas je to područje vrlo razvijenog obiteljskog turizma tipa B(ed) & B(reakfest) i raznovrsne zabave. Zato, ukoliko se ikada ovdje zateknete svakako se provezite rutom označenom na priloženoj karti koja je uistinu jedna of the most scenic drive ne samo u Irskoj već i u Europi općenito. Ukoliko se odvažite na vožnju po uskim cestama unutrašnjosti bit ćete u prilici vidjeti i doživjeti predivne ali još surovije predjele gdje vas na trenutke prati osjećaj da ste usred divljine daleko od civilizacija. No to je samo privid jer civilizacija je svega desetak kilometara zračne udaljenosti od vas.

Ukoliko navratite sredinom kolovoza (vikend oko 12. kolovoza) preporuka je posjetiti Killorgin i njegov čuveni sjam na koga, u gradić od 10ak tisuća duša, u dva dana vikenda navrati preko četvrt miliona turista od kojih polovinu čine amerikanci. Od Glenbeigha uska cesta vodi uz živopisno jezero Logh Caragh prema parku prirode Caraughtohill gdje je vaš omiljni psac imao zanimljiv susret i druženje uz pivo sa dvjema fotoreporterkama iz časopisa National Geographics, baš kao u onom vicu o Muji:

Dođe Mujo u bar i naruči pivo. Popije ga pa uzme još jedno i tek što je počeo piti kadli spazi dvije zgodne cure sjede same same. Plavuša i crnka. Pa im priđe i upita:
- Je li slobodno?
Zatim sjedne pored njih pa započne priču.
- Uzalud se trudiš Mujo, vele cure.
- A zašto, upita Mujo.
- Mi smo lezbe, vele one.
- A što je to, Mujo je zbunjen.
- Mujo, to ti je jednostavno. Mi ne pušimo kurac, mi ližemo pičke, vele u glas.
Sav ozaren Mujo se na to okrene šankeru pa vikne:
- Bolan, daj tri piva za tri lezbe!


Ipak, bez obzira na gornje, da mu se umjesto iPhona u ruci zatekla profesionala kamera fotke bi bile ljepša. No i ovako se iz poneke može vidjeti zanimljiv detalj i prirodna ljepota pozadine.


















Cork county


Cork county nalazi se na jugozapadu Irske. Unutrašnjost countya vrlo je pitoreskna, posebno dolina oko rijeke Lee. Sve je puno malih gradića i popunjeno bezbrojnim ruševinama starih dvoraca (ili ono što ovdje zovu dvorcem), baš kao u čitavoj Irskoj. Južna obala Irske vrlo je turistična, baš kao i zapadna koja je baš kao i u obližnjem Kerry county-u vrlo specifična.

Irska je prepuna megalitskih spomenika pa ćete tako vozeći se na putu za Crookhaven, najjužniju točku otoka, proći pored jednog starog preko 3500 godina a što vaš pisac zabilježi na fotografiji.

Ukoliko se priviknete na vožnju po krivoj strani ceste, vožnja po Irskoj je užitak. O njoj samo toliko da na lokalnim cestama morate biti pažljivi jer ne samo da su vrlo vrlo uske, već sa strane raste granje koje će ako ne pazite ogrebati vaš automobil. Ovdje vrlo često vozite kroz prave tunele žbunja, živice, raslinja i drveća a što nije čudo jer gotovo svaki dan pada kiša. NIje rijetkost da se ispred vas odjednom stvori gomila stoke od kojih su najopasniji bikovi. Jer da zaštite svoje kravice, spremni su krenuti na vas i vaš automobil, kao da znaju da niste uzeli puno osiguranje te imate 1000 do 2000 EUR depozita (rezervacije) na računu svoje kreditne kartice od rent-a-car kompanije. Jednako morate bi pažljivi ma mostovima koji su svi redom vrlo uski i preko kojih može istovremeno samo jedan automobil a prilaz im je u iznenadnom i nepreglednom oštrom zavoju iz oba pravca.




















A sada, za sve ljubitelje Bruce Springsteena i one koji bi to željeli postati, Bocaccio vam po prvi puta u povjesti bloga.hr poklanja pravu ekskluzivu - iPhone video snimku "Dancing in the Dark" napravljenu na koncertu u Corku o čemu je svojedobno više pisao u postu o Bossovom koncertu a što možete naći na prethodnoj spojci.





Titanic drive (Midleton - Cobh - Cork)


Na svojoj prvoj i posljednjoj plovidbi zadnja luka u koju je pristao Titanic i iiz nje isplovio bio je Irski gradić i luka Cobh (čitaj: Kov). U Cobh-u se je u ono vrijeme, baš kao i danas nalazio Američki konzulat. Irci su tradicionalno vezani sa Amerikom i luduju za amerima baš kao i obrnuto jer... Potomci iraca druga su po brojnosti skupina u SAD (prvi su, vjerovali ili ne, potomci njemaca). Zato ovdje nije čudno pored Irske zastave vidjeti zastavu SAD, počevši od golf igrališta, preko hotela pa do službenih zastava irskih county-a (nešto kao naše županije) po gradovima. U tom smislu, aerodom u Dablinu je jedino mjesto na svijetu gdje se izvan SAD a prije slijetanja u SAD mogu obaviti sve carinske formalnosti, naravno ukoliko ste američki ili irski državljanin. A o tome kako je Irska, posebno zapadna (atlantska) obala prepuna američkih turista ne treba trošiti previše riječi.

Nedaleko od Corka, drugog po veličini grada u Irskoj, nalazi se i gradić Midleton, poznat po najčuvenijoj irskoj destileriji viskija, Jameson. U tom gradiću, točno ispod fotke destilerije nalazi se fotka B&B-a gdje Bocaccio obično odsjeda kada poslom boravi na jugu Irske. Ukoliko ikada budete imali priliku putovati Irskom, umjesto hotela vam vaš omiljeni pisac preporučuje B&B čija tipična cijena iznosi 35 EUR uključujući tu obilan irski doručak, čistu sobu sa kupaonicom i internetom uz što uvijek ide ljubazni domaćin i još češće simpatična domaćica a sve to mjesto skromnog hotela sa tri zvjezdice koji će vas odrapiti najmanje tri puta više.












(nastavlja se)




Oznake: Zagrebački dekameron

26.09.2013. u 01:53 • Ostavi komentar (19)Troši toner#

srijeda, 31.07.2013.

Corridors of Time, Newgrange, Ireland







Davne 1965e Paul Anderson objavio je čuveni sci-fi roman "Hodnici vremena" u kome vješto isprepliće budućnost, sadašnjost i prošlost koju locira u megalitsko razdoblje prije otprilike 5000 godina. Pri kraju romana, spominje se gradnja grobnica i hrama sunca, aludirajući na tada jedino poznati Stonhendge u Engleskoj.

Paul Irsku spominje samo uz put jer tada svetište, a što kasnije bi potkrijepljeno i dokazano kompletim arheološkim iskapanjima u dolini rijeke Boinne, nije bilo poznato. Samo se znalo da da se na teritoriju Irske nalaze brojni megalitski spomenici iz mlađeg i srednjeg kamenog doba. Ponukan tim i tada još uvijek naistraženim artefaktima, otkrivenim u 17 stoljeću nedugo nakon bitke između rojalističih i Cromwellovih snaga u dolini rijeke Boinne, prof. Michael Kelly sa University Colleague of Cork započeo je 1962e godine arhloška iskapanja koja 1975 rezuliraju potvrdom jedog od najznačajnijih arheloških otkrića svih vremena. Najpoznatiji Newgrange, najveći Knowth i do danas još uvijek potpuno neistražen Dawth, tri su središta vrlo napredne civilizacije, daleko starije od Stonehengea, Egipatskih i Yucatanskih piramida, civilizacije koja je tu obitavala cca. 3500 godina prije Krista. Tijekom otkapanja otkriveno je preko 40 hodnika koji sadrže sve elemente svetišta a pretpostavlja se da ih ima daleko više. Zanimljivo je da štogod te građevine predstavljaju, sve imaju oblik hodnika koji završava nekom vrstom izbe sa tri niše a što i dan danas predstavlja misterij o svrsi i razlogu postojanja takve građevie.

Najzanimljivije u svemu tome ja da u tom dijelu irske nadaleko nema sličnog kamena a najbliža nalazišta nalaze se 80ak kilometara jugoistočno na morskoj obali. Gotovo nevjerojatno zvuči činjenica da su ih čudnovati graditelji kameog doba mogli dopremiti jedino odatle. Još je nevjerojatnije da su središnji kameni blokovi vrlo precizno obrađeni a svaki pojedinačno teži preko 3 tone za što je u ono doba, daleko prije otkrića kotača, bilo potrebno 80 do 100 ljudi posvećenih isključivo transportu blokova i to u razdoblju od tri godine. Takvih središnjih kamenih blokova je na tisuće a njima su podbočeni svi prolazi tunela baš kao i kružni zidovi okolo svakog od tri centralna i mnoštva manjih svetišta. Svako centralno svetište u promjeru, zavisno od lokacije izosi 100 do 200 metara. Uz ostali sitniji građevni materijal sve to govori da su za gradnju svetiša i niza sličnih okolnih nastambi bile potrebne tri do četiri generacije ljudi što pak priča da je u pozadini neki izuzetno važan razlog ili motiv jer ... Graditelji su čitavog svog radnog vijeka manje više posvećeni jedino i isključivo graditeljstvu, što uključuje i urezivanje ukrasa, čudnovatih šara u kamenu i to sa obje strane svakog od kamenih blokova. I sve to bez kotača, oslanjajući se samo na snagu vlastitih mišića. Svetišta su izvana obložena kombinacijom kamenih blokova i savršeno uglačanog bijelog kamena koji reflektira sunčeve zraka a konstrukcija je prošarana crnim oblucima koji čine izbočine. Središnji dio zida oko samog ulaza je od savršeno uglačanog crnog kamena što građevini daje gotovo umjetnički dojam. Valja istaći da su rekonstrukcije rađene na temelju nađenih ostataka i položaja kamenja. Newgrange je sačuvaiji dok je Knowth djelomično uništem kasijim nastambama i građeviama koje su se tu sa prekidima nalazile tijekom raznih razdoblja a što je djelomičo uništilo originalni materijal i strukturu odakle su svi kasniji graditelji crpili kamen. Razlog tome jest to što su sve građevine prekrivene tisućama tona zemlja iz koje su napravljeni umjetni brežuljci a koji su se potonjim stanovnicima učinili vrlo pogodnim za gradnju utvrda i okolnih naselja pri čemu su koristili kamen kog su otkopavali iz zemlje a koji je pripadao originalnoj građevini.

Zanimljivo je da je u sva tri središnja svetišta glavni hodnik točno okrenut prema dijelu neba gdje se na prvi dan zimskog solsticija pojavljuje Sunce. Rozeta iznad ulaza precizno vodi sunčeve zrake do, nazovimo ga, oltara ,koga baš kao i sam prolaz vrlo precizno zimsko sunce obasjava točno sedamnaest minuta nakon čega ponovo nastupa tama. Sunčeve zrake na tlu tvore vrlo jasnu oštricu svjetlosnog mača koji točno na vrhu završava u sredini savršeno oblikovanog okruglog kamenog oltara. Ljudi oltaru prilaze hodnikom koji počinje vratima precizno postavljenim ispod rozete i uspinju se prateći pod istim kutem u odnosu na horizontalu put koga prevaljuju sunčeve zrake, da bi se sa njima susreli točno na oltaru. Ponad oltara, na svodu kamene kupole sa svodom visine desetak metara u središnjem dijelu, sunčeve osvjetljavaju čitav prostor narančastim svjetlom itvore kratku ilizuju koja razbija mrak. Lijevo i desno od središnjeg prostora nalaze se još dvije polukružne niše. Tih sedamnaest minuta kamen je obasjan suncem i u prostoriji je svjetlo. Sve to govori o vrlo precizim matematičkim proračunima, vrhunskom poznavanju astronomije i savršenom graditeljskom umijeću ne samo za preciznu obradu kamena i tehnikama sa precizno spajanje kamena već i u pogledu statike da čitava konstrukcije izdrži teret od nekoliko tisuća tona zemlje kojom je svetište naknadno ručno pokriveno. Zato je opravdano pitanje kakvi su to bili ljudi srednjeg kamenog doba da su ondašnjom tehnologijom sve to mogli napraviti baš kao i pitanje o kakvoj se to vrlo naprednoj civilizaciji radi a koja je po prosječom znanju astronomije identična našoj, dok joj je u smislu poznavanja matematike, građevnih materijala i tehnologija vrlo bliska jer ma štogod mislili, ni danas se to ne bi moglo napraviti drugačije. I sve to ompletno kmijenja našu predodžu o primitivnom i zaostalom čovjeku koji živi u kameno doba jer je on po svemu sudeći potpuno drugačiji.

Na prvi dan zimskog solsticija, prva sunčeva zraka kroz rozetu iznad ulaznih vrata u svetište u svojoj veličanstvenosti savršeno i precizno osvjetljava četrdeset metara dugačak tunel bacajući sunčevu svjetlost na kameni oltar. Prizor je to istovremeno veličanstven i mističan. Iskustvo je to koje se pamti, a kog svake godine ima prilike, ako nebo nije oblačno, doživiti svega nekolicina slučajno odabranih stretnika od preko dvadeset tisuća kandidata koji se za to predbilježili i to iz svih krajeva svijeta. I to sve za vrlo skupi i ekskluzivni susret koji traje točno 17 minuta. U Knowthu u jednom od podzemnih tunela nalazi se zaglavljen predivan kameni oltar na kom je onomad nakon izlaska iznad okolnih brežuljaka stolovalo Sunce. Kameni oltar je zaglavljen jer ga nepoznati kradljivac nije uspio iznjeti. Oltar predstavlja možda najskuplji kameni predmet ikad izrađen ljudskom rukom na kugli Zemaljskoj pa je zato on danas najveće Irsko nacionalno blago. Replika kamena nalazi se u arheološkom muzeju u Dublinu dok je original ostavljen tamo gdje je s njim zaglavio kradljivac.

Mogao bi ovdje još puno o svemu nu mjesto priče ostavljam vas sa fotografijama zabilježenim te subote u Bru na Boinne (tako se naziva šira lokacija) i internet spojkama na kojima možete saznati puno toga uključujući tu i National Geographic, gdje se nalaze isječci iz filma sa vrlo skraćenom snimkom Prikazanja.

U svakom slučaju, ukoliko putujete u Irsku, žrtvujte jedan dan za izlet i posjetu Bru na Boinne a ako ste sretnik, u istom danu možda stignete i na brežuljke Tare gdje su stolovali prvi kraljevi Irske u vrijeme oko 2000 godina prije Krista. Automobilom do svih tih lokaliteta možete samo na parkiralište centra za posjetitelje gdje se morate predbilježiti i čekati svoj red za autobus na svaku od navedenih mikrolokacija. I vjerujte, čekanje se zaista isplati jer je svakoj grupi središnje kripte u Newgrangeu omogućena krataka iluminacija izlaska Sunca što će vas zajedno sa doživljajem viđeog još dugo ostaviti pod dojmom.


Newgrange











Knowth
























http://www.newgrange.com


Iz Irske sa štovanjem,
Meštar Bocaccio




Oznake: Zagrebački dekameron

31.07.2013. u 23:23 • Ostavi komentar (17)Troši toner#

subota, 20.07.2013.

Meeting with Boss, Cork, Ireland, July 18th 2013



Svojedobno je Boss najavio koncert u Zagrebu ali se predomislio. Pa je umjesto Zagreba pohodio Irsku. Irska je zeleni otok na sjeverozapadu Europe gdje irci ljubomorno obitavaju svoj tradicionalni mentalitet veseljaka i šaljivđija. Irkinje, onako malene i zdepastih guza u ljetnim haljinicama su neka druga priča jer ... Osim šale morate biti spremni za akciju koja ne smije svršiti prebrzo.

Bio kako bilo, ljeto u Irskoj je osim tradicionalnih festivala ispijanja piva u i oko pabova, sezona vrlo dobrih koncerata. Irci toliko vole glazbu da je ovdje pravo čudo naići na bolji pab bez žive muzike. Bilo da se radi o tradicionalnoj irskoj pjesmi ili dobrom rocku. Da ne duljim priču, umjesto tradicionalnih hvalospjeva Bossu i E Street Bandu koji su u punom sastavu prašili te večeri prelazim na fotke s koncerta.

Mjesto radnje je Cork, grad na jugu Irske koji do proljeća iduće godine postaje neka vrsta mog drugog doma. Cork je izuzetno simpatičan grad. Ljepši i gostoljubljiviji od Dublina koji je u tri godine koliko me dijeli od zadnjeg drugovanja s Irskom postao prljava rupčaga. Cork je naprotiv sačuvao i još više razvio lice urednog grada po mjeri čovjeka. Lice je to bez naličja. Gostoljubivost i prisnost vrline su koje uz muziku predstavljaju stimulans za ispijanje dobrog lokalnog piva po mnogobrojnim ovdašnjim pabovima. Ovog ljeta Irska je vrlo vrlo topla. U zraku je 30ak stupnjeva a irkinje su u lakim ljetnim haljinama.





Pedesetak tisuća duša na Bossovom koncertu u Corku, među kojima je puno vatrenih irkinja Bocacciu su uz nadasve štovanje Bossovog opusa bili više nego dovoljni razlozi da se pridruži Bruceu na njegovom koncertu u Corku. Okupljanje je počelo u popodnevnim satima. I dok su neki već na stadionu, drugi uživaju na ljetnom suncu uz čips, kobasice, dobro pivo i poneku fotogeničnu irkinju. Početak je to koji obećava dobar provod.





Bossovi koncerti počinju rano, oko sedam uveče jer traju dugo. I uvijek okupljaju mnoštvo (čitaj: desetke tisuća) kojem treba dati šansu da poslije koncerta dograbi prijevoz do kuće. Publika je što bi se reklo od 7 do 77 godina a na koncert dolaze čitave obitelji: od baka i djedova do unuka. Tog dana Cork je zbog koncerta bio praktično zatvoren grad pa se je na koncert moglo ili orgaiziranim javnim prijevozom ili pješice. Bez obzira na vrstu prijevoza do stadiona je ipak trebalo pješačiti dva to tri kilomera.

Iako je na Bossovom webu pisalo "soled out" vaš je omiljeni pisac uspio nabaviti kartu u utorak, dva dana prije koncerta, prekot ticketmaster.ie što je u klijenta za kog radi izazvalo oduševljenje pa mu je startu podiglo rejting. Karte su ga čekale na ulazu gdje mu je irac s druge strane na riječ "Croatia" uz veliki osmijeh dao kuvertu s kartom i računom od 100 EUR plus 6,12% VAT (prethodno plaćenim Amexom preko weba). Bilo je to još jedno piščevo iskustvo da je ovdje riječ "Croatia" vrlo vrlo simpatična i izaziva veliki prijateljski smiješak.




Počelo je sa tzv. predigrom. Nešto iza sedam uveče, dok je na nebu sunce bilo još visoko i jako, izlazi Boss i kompletan E Street Band. Publika na stadionu je na nogama na kojima im neće biti teško ostati slijedeća tri i po sata koliko u pravilu traje vrhunski šou program jednog od "najvećih" i najboljih rock autora svih vremena.

Nakon svakog bloka pjesama Bruce odlazi do publike i sakuplja kartone na kojima publika ispisuje naziv pjesme po želji. A Boss i E Street Band ih sviraju i pjevaju zajedno sa publikom bez obzira radi li se o njihovma pjesmama ili pjesmama drugih autora. Sve u svemu, pravo pravcato veselje i zabava uz pjesmu i ples po čemu je jedinstven među svim izvođačima rock glazbe.





Da ne budem dalje dosadan, ostavljam vas sa fotografijama koncerta i muzikom Bruce Springsteena i E Street Banda u istoj ili vrlo sličnoj atmosferi kakva bi te večeri na Pairc Ui Chaoimh, stadionu u Corku, gdje je u dobroj muzici, vrhunskoj zabavi, veselju, pjesmi, plesu i stotinama hektolitara pive uživalo preko pedeset tisuća ljubitelja Bossa, njegove glazbe i njegove energije, energije i iskrenosti kakva se rijetko susreće na rock koncertima a što je kod njega posve uobičajeno.













Oznake: Zagrebački dekameron

20.07.2013. u 03:09 • Ostavi komentar (7)Troši toner#

subota, 29.06.2013.

Born To Be Wild u 17 slika



Krenuli smo iz grada o kom Frenki pjeva "my kind of town, Chicago". Dragulj na obali jezera Michigan. Baš taman i po mjeri, svakako jedan od najljepših gradova na svijetu, pardon u Americi.




Puni Nade i Vjere zaputili smo se Route 94 prema, 3700 W Jouneau Avenue, Milwaukee. Tražili smo Sveti Gral.


Stigli smo i znali. To je to, 110 godina jedne od najvećih ikona svih vremena. Kolega je malo stariji ali je biker. Svakog vikenda sjeda na svoj Harley. Born To Be Wild.



Za razliku od djevojke koja se s laptopom vraća s posla i uvjerava nas kako je ujutro kresnula svoj motor bez ključa. Šaljivo ali je na kraju shvatila da mora nazvati svoje da joj dovezu ključ. Tako to biva kad plavuša sniva.




Da bi se potom zaputili na adresu 500 West Canal Street da u Katedrali opalimo par fotki.






Uz put smo malo lutali iako je iPhone više nego dovoljna orjentacija pa smo se tri puta provezli Lake Forway, one of the most scenic drive in US. Na kraju smo ipak stigli na zabavu.


Sve ostalo je povijet.



Pozdrav iz Amerike,
Bocaccio


Oznake: Zagrebački dekameron

29.06.2013. u 07:04 • Ostavi komentar (16)Troši toner#

subota, 01.06.2013.

Space oddity - The coolest mankind oddity of all times (part 2)



Ladies and gentleman, for those who have been missed, here is link to the first part of a story:
http://zagrebackidekameron.blog.hr/2013/05/1631652565/space-oddity-the-coolest-mankind-oddity-of-all-times-part-1.html

This is the second part of a story about men and his amazing and beautiful dream, dream to touch stars by his own hand. The story is illustrated with photos of original artefacts saved in Space Museum in Moscow, Prospekt Mira 111. Furthermore, the story is illustrated with photos taken from Internet as well as films recorded in the space. This episode presents some of the most remarkable creations mankind has ever been created, Space Orbital Stations or as we use to say Artificial Satellites.


The beginnings:
Salyut 6 (29.09.1977. - 29.07.1982.)
Salyut 7 (19.04.1984. - 07.02.1991.)



After the success of Apollo and disaster with Skylab, Americans decided to close their space programme. But in this topic Soviets were more systematically and continue with orbital space station programme in very precise and programmed steps. Such in mid 80ies after Salyut, Soviets launch Mir orbital space station which was, in three phases, cruising in the orbit around the Earth for amazing and long-lasting 15 years. To support the programme, Soviets did enormous efforts in constant maintaining and repairing, supplying station with utilities, food and consumables. This resulted in that the cosmonauts constantly lived in the space. Orbital space station Mir setup the first man record in continuous living in space. Russian cosmonaut Valery Polyakov on his second flight in 1994/1995 stayed in station for almost year and a half. Precisely he stayed there 437 days and 18 hours.

Orbital space station Mir was realized in three phases. In the first, Soviet, phase (1986 – 1991) Mir was home for Soviet cosmonauts only. In each shift only one of three cosmonauts was changed with another. To enable the mission, Soviets organize constant transportation path served by lot of space crafts and flights which supply human crew with food and orbital station with spare parts. Contrary to their robotic driven space vehicles responsible for food and utility supply as well as garbage collection on return to the Earth, cosmonauts were transported with classic Soyuz space crafts. To enable functions for such complex system, Soviets founded first mass space craft production (industry) for operational rockets, orbital station spare parts and all other utilities required not only for maintain machines but for serving human supplies, as well. Yes, Soviets lost Space race but ... they have not been beaten in complete. Americans send first man to the Moon. Starting from Apollo 11 to Apollo 17, the task equal showing superiority of each expedition was to walk around the Moon to collect samples of Moon ground and stones. But as presented in the previous episode, Soviets respond with first spacecraft which takes Moon samples and return them to the Earth. And immediately afterwards this sucess they send first ever build robotized vehicle to explore the Moon surface. They called the robot “lunokhod” and trained it on the Earth to carry out the mission on the Moon. And such this becomes very first and practical implementation of what we call Artificial Intelligence. Lunokhod was capable to move completely independently around the Moon ensure all of his given functions.

In the meantime, Soviets opened a new era in the space. In parallel, started from Salyut 1 to Salyut 5 they collect experience and develope technology to join first two and later several Soyuz space crafts and other modules in building a space station where human will be able to live permanently. Such in the second half of 70ies they launch Soyuz 3 space crafts and central, command module from which first orbital space station with a permanent presence of humans was assembled. Of course, learned from the experience of lost Moon race against Americans, Soviets kept activities in secret and announce them only after final success.

First Soviet space orbital station Salyut 6 was cruising around the Erath with an average speed of around 28 thousand kilometres/hour relative to speed of the Globe. This orbital space station lasts for almost five years. Below are photos from the first Soviet space exhibition in USSR on their technical and technological advances in Space program. Second Soviet orbital station Salyut 7 was designed to last even more, almost 7 years.


Space suit model for Soviet cosmonaut in 70ies


Space suit model for Soviet/Russian cosmonaut in 1980ies/1990ies/2000ies

In 70ies, as a kind of continuation and replacement for Apollo program, Americans made step into space orbital station development. The name of the project was Skylab. Compared to Soviets which experiments were closed for the public, Americans did a kind of TV show to advertise their advance technology and superiority but … Skylab was seriously damaged when launching from the Earth to open space with Saturn rocket and therefore served only for few very limited short term human staying. Finally in year 1979 Americans landed Skylab and this was practically the end of their Space programme.

The wolrd in 80ies was preoccupied with “cold war” between two superpowers but regardless to that, superpowers started space collaboration using on-going Soviet space station programme. Here is the space suit of American astronaut Michel Collins who was participating in Soviet space program as a guest. And would you believe Michel was one of few who were walking on the Moon in Apollo program? The artefact is exhibited in the Space museum in Moscow.


Salyut space orbital station exhibited in Space museum memorial park in Moscow, Prospekt mira 111.


What you see above is the original artefact of the first space station, model Salyut 6. And what can I tell about this ”bastard” 36 years after but its the beauty and the beast at the same time. Magnificent!

The typical space orbital station in that early time consists of three modules, not to count some other. The essential module is main command module launched with Soyuz 1 rocket positioned in the very precise orbit to cruise around the Globe. Afterwards, another Soyuz 1 rocket launches space craft Soyuz 3 with cosmonauts into an orbit. The task of human crew is to assemble solar panels. The panels are crucial for enabling all operational and control functions in of a space station. You guess, they are responsible for supplying the flying-monster with sufficient and constant energy which is then transformes into the electrical power. When task is completed, the next crew with next Soyuz is going into space. The task for this new crew is to start all programmed functions in space orbital station. Such, at the end, on the each side of main module you find one Soyuz 3 space craft and space station is now completed. The next replenishments then are programmable. In alternate, one after another, new crew with new Soyuz 3 exchange the oldest one. It’s just simple as that.

Let’s now explore the interior of Soyuz 3. Do you remember the boy from the first episode? The boy is still dreaming and therefore is carefully looking at the equipment stored inside typical Soyuz. At the top there is a cabin with cosmonaut and cargo. The comfort inside is very interrogative. Everything is minimized and simplified to enable load additional cargo in as much as possible quantity. On the control board now you can’t see instruments simply because they were moved out. Through the time Soviets improved control instruments and at the end everything was fully computerized but … Constructors are cleaver guys and therefore always leave a possibility to switch each function from computer to digital driven technology. Of course, in digital technology everything is on buttons and switches but … It is simple and works if computer is call off. Well, you catch the basic idea: each command and function has its reserve, pair, a replacement. And this is the security topic, just in case.




After the initial start, Soyuz rocket separates from the craft and falls down to the Earth. Driving task is now left in hands of pilot duo sitting in the middle module of Soyuz. Here is also everything computerized as well has its relative in digital technology. Just like two cosmonauts sitting in a pair in deck chairs. The reason why I put here three photos from the museum is simple and is not religious. I didn’t been able to select one and therefore, I decide to give you all three as a present.




Of course, next photos are also taken in the Space museum, as well. You are looking at propulsion jets of rocket engine. And rocket is responsible to drive Soyuz to meet mother Salyut. And the drive is magnificent and amazing. The drive goes through numerous elliptical circles around Mother Earth where the Earth control centre coordinates with this complex manoeuvre, manoevre of close encounter mother Salyut and child Soyuz. I hope you realize now from where name Soyuz 3 is comming - the space craft consist of three modules. And don’t be panic, this has anything common with the religion or maybe have, who cares?



Let’s now discuss advances used in space orbital station construction and control. First orbital Soviet stations, as well as American Skylab, were assembled from components of cylindrical and spherical shapes arranged in a row. Even by itself each component is designed in almost perfect shape, in final it results with a limited room for storing cargo, supply, utilities and crew. Therefore Soviets construct extensions and inserts which enable modular stacking and better use internal volume bounded by external dimensions. In such the final shape starts to be much more complicated and structures are extent to use all three dimensions of inner volume. Advances here were for the first time used in constructing Soviet orbital space station Mir.



Next photo is also taken in the Space museum and pshow the construction frame for advance and fully computerized control for space pilots, regardless the control is on space craft or space scooter for riding through the space.


Among numerous artefacts, one of the most interesting place in the museum is for sure the original Space control centre. Here you can sit and enjoy in Big brother show which was during 16 years record inside and around Mir orbital space station. Everything here is original, started from the computer and LCD technology, Windows environment older and incomparably more sophisticate and better than Microsoft or Apple will ever be. The reason is, in fact, you can’t manage to play with CTRL+ALT+DEL in solving technology problems because you’ll crush the station and Mir is unstoppable rushing towards Mother Earth.

If you eaver visit the musuem, my recommendation here is to take a break, bring with yourself a coffee and relax and enjoy in watching original films from cosmonauts life in space and their conversations between as well as with Earth Control centre. Definitely this is the coolest coffee shop in the whole world where you’ll be feeling like a part of this glorious story. Absoulutely fantastic and invaluable!





Mir space station era
Soviet, Russian and International (20.02.1986. - 23.03.2001.)



Cosmonauts in all Space Orbital Stations mainly spent time in the control module, the brain, regardless they are working in shifts in other modules as well as in an open space. In the second phase of Mir project (1991 – 1996) the number of crew didn’t been changed but astronauts from other nations and states join to programme.

Mir 3 - third phase (1996 – 2001) was unplanned extension which entry into the era of Russia now days. In that period western nations and states fully join to the programme. Such Mir becomes a mother for what we today call International Space Station programme, programme which started in 1998 and is lasting up to 2020. The purpose is to develop a complete technical and human infrastructure for man journey, first to the Mars and then much far away.

Unfortunately, during last period Mir space station befalls a place with lot of accidents mainly caused by the deterioration of embedded technics and technology expressed in general malfunction and equipment failures. Mir space station was designed and built in a way that everything can be changed and replaced, everything but not the brain, the command module. And the command module and its complex electronic was not designed to last in a such long period but only five, maybe ten years. And module with its electronics was ambitiously used over the period of fifteen years of which twelve with man crew, this at the end become a problem.

But regardless to its glory and misery days, Mir space station was and still is one of the heights human mind did in all times. During exploatation period Mir was laboratory for lot of different scientific experiments which, among others, were include raising plants in the space. The significance of these biological experiments is not only in simple food farming but in oxygen production, as well. Plants on the light produce oxygen using carbon dioxide and such are capable to solve issue of oxygen reserve required for men crew during long term long distance space journey as well as consume carbon dioxide which is a by-product of human and animal breathing. And this, when time comes, may be a way human design space craft where life for generations is possible if once they sail away in direction of stars.


Ladies and gentleman, let me present you one of the heights not only in the Space museum but one of the objects mankind ever has been created. What you see is not the fake, it is the original Mir space station.


Let’s start a drive through the command module. What you see here is the brain, place from where you control and manage all function of space orbital station. There are two fix chairs, just like in the plane. Because of zero gravity, cosmonauts are sitting on them strapped not to be float away. Of course, the cabin you see here is naked almost to the skeletal, without additional utilities, wires, bags and stuffs which were hanged around fastened to the inner shell to avoid floating in a cabin without gravity. Here you see computers, commands, LCDs and other here are original from that era. Remember, we are still in the mid 1980ies when Mir was launched which means the construction and design waere in the late 1970ies. The boy in me is excited and grown man sitting inside me is smiling: "Cool, cool, cool!"

The photo below is taken outside command module. As you can see you, the space station is plated with solar panel which feed control instruments with the power and electricity. On top of that space station had the complete system of power wings and surfaces. And at the top of the command module you can see sub module with windows through which cosmonauts were able to observe the Earth and the Universe, as well.



Now take a look at back of the cabin. On left side you see the very private and intimate corner of the space station which function is obvious, isn’t it? Beds or better say drainage networks with sleeping bags are just opposite. In between are doors which lead into other modules.

Below is the small window to take a look at the Earth, Sun, Moon, Stars and Universe. When you are in the open Universe, you are exposed to radiation and therefore you have to be very, very much protected. Mir space station is extremely protected but as you can see, small room with window is additionally separated with special curtain to minimize radiation effect because of window. Just like window space at the top of command module.



Even every function on Mir was computerized, engineers still kept manual options, mainly for vital functions. And this is how it must be, just in case there is a crap/bug in the software or malfunction with electronic component happen.

Some additional help and control tools with help and control buttons. This is instead of CTRL+ALT+DEL in todays computerized systems.


Yeah, the Big guy is again spotted from the front side. While circling around the Earth this part of the Mir was for the most of time facing with Earth. Maybe it sounds pretty much crazy but this was designed because of safety reason to enable undisturbed communication from Earth control centre with the crew in space as well as for supervising all functions in the space orbital station during 15 years of its existence.


Mir was really enormous big and long life space orbital station. Therefore, the station had to be capable in producing energy by its self. And the way how to ensure that are solar panels. This is the photo of one of the original module for collecting energy. Isn't that cool?


After short introduction with the brain, let's now explore other parts of the station. For that time Mir space station was enormously big. Therefore, if for some reason cosmonauts have to work outside, on some distant module placed outside the station, they used a vehicle, a special craft, to get there. The craft is simple but efficient. It has small rocket engines which safely drive cosmonauts and cargo to the target area.


There is no labor possible without a tool and therefore, you have a bag with tool. And don't laugh, even tool looks and seems ordinary because this tool is not. This tool was used inside Mir as well as outside, in the space. Cool, isn’t it?


And be careful, when driving in the vehicle in open space you have to take a special position otherwise ... you’ll float out into the Universe.



When working outside you wear suit which protects yourself from radiation as well as ensure breathing. To be sure you'll not float away special magnetic boots keep you safely connected with an outer shell of the space station.


And now let’s focus on food cosmonauts are eating. Here is the short story of what and how to eat in the space. It is not the question how much and how often because, if you don't learn technique how to eat, you'll stay hungry. Even the most of the food is compact you still have spoon. Forks and knifes are not needed and even cannot be used, at least not for this kind of preprocessed food.



When Soyuz or robotized space vehicle delivers supply, you receive a container of fresh food: vegetables and fruits. This is necessary because processed food cannot be substitute for an original one.


Now take back a look inside command module. Here is the dining table with food supply just served for the meal. And do not forget in a plastic plate inside the table construction a real food supply for the whole squad for one day is staying. Cleaver, isn't it? In the space you don't eat much because too much food will make you sick. In such people are really monkeys because they never learn obvious things to keep them safe and sane.


Is that the dining table? Yes it is. Ohoho, but there is a crap in the system. And guess who is the intruder? Why all over the world idiots always are employed to be museum guardians? Crappie.


Some original photos from space orbit life.


To stay in a good condition you must exercise constantly and in space medicine have to control your health in the real time. This is especially required after taking food. Why we ordinary people do not learn this simple fact from cosmonauts? I'm pointing at the word "exercising" because when we came to visit doctors, its almost too late.


In the space orbital station Mir cosmonauts were by the programme raising different kind of plants, for food as well as for oxygen production. This was the part of the scientific research to prepare human to fly on other planets of Solar system and to fly on other star systems with more than probably their own planet systems. And believe or not, you may think on that as fiction but a day will come and man will start a journey to stars because this is definitive human destiny.

In addition, you can see a small presentation what was breaded in the space. Of course, these are models but are based on the real plants breaded in the space. In any case, this is interesting, isn't it?



Do you remember the accident in which three Russian cosmonauts were lost/captured several days in Syberia? This is the simulation of the place they found them with the original landing module.

Second photo is not one of the best quality but can serve to illustrate the purpose.



On this dashboard there are all non-Soviet/Russian astronauts which were joining to Mir program through years. On the screen you can see all countries and highlighted astronauts from United States.




Mir space station era
Buran – the story of the project who had no chance to survive



On 30 September 1988, many readers of the Pravda newspaper - the official mouthpiece of the Soviet communist party - could not believe their eyes. Published somewhat inconspicuously on the second page, there was a photo depicting the familiar shape of the US space shuttle, but with Soviet insignia on its wings. Finally, years of rumours about a Soviet "copy" of the shuttle had been confirmed. However, the official Soviet press was quick to point out that despite its superficial resemblance to the US counterpart, the Russian shuttle, dubbed Buran or "snowstorm", was better and more capable. Within days, the new ship got a chance to prove it.

On November 15, 1988, as snowy clouds and winds were swirling around Baikonur Cosmodrome in Kazakhstan, the Buran orbiter, attached to its giant Energia rocket, thundered into the gloomy early morning sky. Three hours and two orbits later, the 100-tonne bird glided back to a flawless landing just a few miles from its launch pad. Despite the kind of strong winds that would rule out any launch or landing attempt by the US space shuttle, Buran touched down just 3m off the runway centreline. And this planet-wide ballet was performed with its "pilots" safely on the ground.

Buran's pioneering mission was the culmination of an effort by more than 1000 Soviet institutions which, since 1976, had secretly laboured on this largest of Soviet space projects. Upon the spacecraft's triumphant landing, the Soviet newspapers promised a new era in space exploration. Few could predict at the time that it would be Buran's only mission. Unlike NASA, Soviet developers never had any grand illusions about replacing traditional rockets with a reusable space truck. Instead, the Soviet shuttle was conceived primarily as a "symmetrical response" to the perceived military threat from America's winged orbiters. Years after a sceptical Pentagon had given up on the shuttle, even as a delivery truck for spy satellites, the Russian officials continued whispering to journalists that the US orbiter had a secret capability - to make an undetected "dive" into the Earth's atmosphere and suddenly glide over Moscow dropping nuclear bombs.

Never mind that such a scenario was not supported by physics or by common sense. Energia-Buran's chief architect, Valentin Glushko, hardly tried to educate warmongers at the Politburo about the questionable merits of the re-usable orbiter as a weapon. Glushko was one of the first generation of Soviet rocket pioneers, who were experimenting in the 1930s under the tutelage of Konstantin Tsiolkovsky - one of the "fathers" of spaceflight. Like many of his contemporaries, he had little interest in designing weapons. He did dream, however, about building a permanent base on the surface of the Moon. Unfortunately, after losing the Moon race to America in 1969, Soviet leaders had little appetite for another deep-space adventure. Still, Glushko probably hoped to exploit Cold War paranoia about the threat of the US shuttle as an opportunity to lay a detour road to the Moon, and possibly even to Mars. Glushko carefully steered the Soviet shuttle project away from being a carbon copy of the American design, which could not be easily modified. Instead, he proposed a winged orbiter along with a fully functional rocket which could carry any cargo - including lunar landers, orbital tugs and even pieces of a Martian expeditionary complex. In the end, Kremlin bosses had committed to the monumental expense of money and human talent with only vague hopes that real tasks for the grandiose vehicle would emerge as it came online.

Instead, after long delays and cost overruns, the Buran appeared on the scene in the last act of the Cold War and amid a crumbling Soviet economy. The Berlin Wall had come down just a year after its first flight, and the Soviet Defence Ministry was suddenly more preoccupied with resettling thousands of troops returning from Eastern Europe than with servicing orbital anti-missile platforms and deploying killer satellites in space. The collapse of the Soviet Union in December 1991 sealed the fate of the Energia-Buran system.

There was a flicker of hope for Buran's giant booster - Energia - when Russia joined the effort to build the International Space Station (ISS). Still unfinished today, after a decade of efforts and dozens of assembly flights, the ISS could have been hauled into orbit by only a few Energia boosters, had international partners adopted it into the program, say the rocket's proponents.

In the mid-1990s, a flight-ready Buran orbiter, which made the historic trip in 1988, had been mounted on the back of a fully assembled Energia rocket at Baikonur's Building 112. This eye-popping display became a popular stop for journalists and foreign tourists, who periodically "invaded" Baikonur for high-profile launches. To the untrained eye, the gargantuan rocket and its orbiter looked all but ready for a rollout to the launch pad.

In 2001, this spectacle, combined with the optimistic and mis-translated comments of a Russian guide, had such a profound effect on one Western reporter that he filed a story claiming that the Energia-Buran programme was about to be re-started. The article proved that a decade after its demise, the Buran had already become a legend. However, if one looked closely in Building 112 it was possible to see water dripping from the high ceiling on a rainy day and accumulating on the floor, under the dead torsos of Energia rockets. The keeper of the facility, who showed reporters around the building, said that he could hardly find money to send repair men to patch up the giant roof. Eventually, a repair team, believed to include eight people, did make it to the roof, climbing on top of Building 112 on May 12, 2002. According to eyewitnesses, at about 9:20 local time, the entire structure shook violently, as if hit by an earthquake, and enormous pieces of debris plunged dozens of metres to the ground below. They obliterated this crowning achievement of the Soviet space programme.

But the Energia-Buran programme did leave a lasting legacy. The cavernous launch facilities at Baikonur and a state-of-the-art mission control centre in Korolev have continued serving the Russian space programme and its international partners. The rocket technology developed for Energia-Buran has been put to use in other launchers. A mighty RD-170 engine, originally developed for the first stage of Energia, today powers the Ukrainian Zenit rocket. This engine's scaled-down descendants - the RD-180 and RD-190 - have been adopted for the US Atlas booster and Russia's next-generation Angara rockets.

While the US space shuttle will soon share the fate of the Buran orbiter - as a museum exhibit - emerging plans for lunar exploration have revived concepts of super-heavy rockets, on both sides of the Atlantic. If they are ever built, their creators will have to re-trace the path once made by Valentin Glushko and his colleagues.




Buran exhibited in Technik Museum Speiyer, Germany ,
(Rusians sold the Buran in year 2011)


Buran exhibited in Gorki park, Moscow
The way how children can enjoy and breed their dreams



Mission to Mir



Put na Mars: Epilog i novi početak
In memoriam to International Space Station (1998 – 2020)

I tako dragi moji, dođosmo do kraja jedne od najfascinantnijih priča svih vremena, priče o čovjeku i njegovim snovima, priče o vraćanju korjenima odakle smo mi ljudi potekli. Jer koliko god se i znanost i religija i filozofija trudili da nas svrstaju na Majčicu Zemlju, čovjek iako rođen na Zemlji, svoju pravu domovinu ima u Svemiru. Stvar je to u koju ne treba vjerovati jer vjera ovdje i nije potrebna. Treba samo slušati intuiciju i gledati u zvijezde. Baš kao što su to činili svi akteri u ovoj priči.

I baš kao na svakom kraju, treba se najprije podsjetiti početka. Autor ovih redaka se je potrudio da na internetu nađe originalne filmove koji ne predstavljaju propagandu. Pa je tako našao jedan uradak koji je nekako najbliži istini. Film je to o Vostoku 1 a sastavljen je iz niza isječaka pokupljenih sa interneta, i ne samo od Vostoka 1 već i od ostalih. A sa filma je skinut zvuk. Na žalost, ostala je boja koju koju je sovjetska propaganda 60ih godin 20. stoljeća naknadno nakalemila na original odijela koje, barem što se Jurija Gagarina tiče, nije bilo crveno već bijelo. Prvi moderni sovjetski kombinezon nosio je pak German Stepanovič Titov koji je 6. kolovoza 1961. godine letio u orbiti oko Zemlje puna 23 sata i 18 minuta za koje vrijeme je Zemlju obišao 17 puta dok ju je Jurij Aleksejevič Gagarin obletio samo jednom. Bilo je to povijesnog 12. travnja 1961. godine. Par godina kasnije, 18. ožujka 1965. Aleksej Arkhišovič Leonov je kao prvi kozmonaut iz svemirskog broda izašao u otvoreni svemir. Njegova povjesna šetnja trajala je 12 minuta.


Nakon filma, pogledajmo podsjetnik na sve sovjetske i ruske kozmonaute koji su sudjelovali u svim misijama od 1961. Do 2001. Godine kada je orbitalna stanica Mir prizemljena.





Još jedan kratki podsjetnik na glavne zvijede programa zvanog orbitalna svemirska stanica..





I na kraju par slova o budućnosti koja je počela paralelno sa zadnjom fazom života orbitalne stanice Mir a u kojoj danas sudjeluju združene snage Rusije, SAD, Kanade, Europe i Japana. Budućnost je počela 1998. i trebala bi trajati do 2020. koliki je predviđeni vijek eksploatacije, istraživanja i treninga u Međunarodnoj Svemirskoj Stanici (Internationa Space Station). Nakog toga bi trebala započeti izgradnja letjelice koja bi ljudsku posadu trebala odvesti prvo na Mars (let je predviđen do 2033. godine) a zatim mnogo mnogo dalje i dublje u Svemir. Osobno sam uvjeren da će se to i ostvariti.



The end or to be continued

Oznake: Zagrebački dekameron

01.06.2013. u 20:13 • Ostavi komentar (17)Troši toner#

srijeda, 22.05.2013.

Space oddity - The coolest mankind oddity of all times (part 1)


There is lots of places worth to be seen when visiting Moscow. The most common places visitors usually select are Red Square, Kremlin and Saint Basil's Cathedral. If have more time to spent, they visit some other places (Moscow: 10 Things to Do). But there is one true place which, whatever you think, is the coolest one among all places to visit. And this place is a direct connection to stars not only in Moscow but in the entire World. The location is on Prospekt Mira 111.

Ladies and gentleman, welcome to the Space museum in Moscow!
http://www.space-museum.ru/


As a young boy, I was dreaming I'm flying through the space. I was looking at the sky to find a star which is waiting to be discovered by myself, the star which is created just for me. Today, some boys share the same dream. They are touching fallen asteroids exhibited in museum and they have a dream. And if they are focus in and have strong will, they may realize their dream. The photo album you are watching is part of such or similar story. Never-ending story of humans, their dreams and their home because ... Space is our true home, isn't it?


When started making satellites and space ships, engineers were always making them in, at least, a pair. You know, if something bad happen', they will have reserve. Very cleaver. And such, in today's world we have luck to see the originals in museums. And guess, reserve or replica for which legendary satellite is for the very first one build and launch into the Space? Yes, this is original Sputnik 1 exhibit in Space museum in Moscow.


The following one was also one among beginners. It was in the beginning of Space era and happen' during that early time, end of 50ies and beginning of 60ies.


Just like previous, this is also the original one, too. The story he tells is about just another artifact in Cosmonaut's museum in Moscow. Isn't that cool?


Whatever happens with Soviet/Russian space program, this era is for sure the part of the history on which they have to be proud because ... They open new era in the history of mankind. Would you believe that this little guy, sitting below big one was their first module landed at the Moon? His mission was only to tell us: "Hey guys, I'm here! “


Before sending human, Soviets/Russian were sending dogs. Famous Laika is not preserved... Little Laika unfortunately paid tribute to the development of space technology and landed in the form of slurry. Sadly.


But here are Belka well preserved and stuffed...


... and Strelka. Who knows would these little creatures ever forgive mankind they've been sacrificed for experiments even in such way they become immortal? In any case, what you see here is for sure cool, very cool and believe or not - the original!


And now, the turn is on man. This is the first Soviet/Russian space suit model. And this very fashion model was tailored especially for one guy. His name is Juri.

Juri was not tall guy and in that time, each suit was specifically tailored for the each cosmonaut individually. Well, what to say on just one another original in the museum?


Do you recognize this space ship? This is twin brother of the first one in the history of mankind. And guess who was flying inside this tin can?


No one is immune to an excitement and fear. Therefore, for the scientific purposes, when flying through the space and especially in that very early and first time, astronauts were under special treatment. This is the original electrocardiogram as memory for the first flight of the first men's trip to the open space. And as you can see, Yuri was obviously excited. So who would not have been at his place?


I believe this photo does not need additional explanation. You are right and your answer is correct. This is small guy who becomes a big hero not only of his nation but of whole world.


And this is the first photo of the Earth taken from the space. This is very precious memory in black and white technique.


Well, this artifact is part of the history. The coolest part of the history and in year 1961 because ... Yuri Gagarin landed on the Earth in module like that. Together with the module above, it was called Vostok 1.


People like watches and are ready to pay a lot for some of them. But, even though there are lots of expensive watches manufactured by cool brands, the most coolest and valuable one is not special and even not expensive. This is photo of the original artifact belonging to small Yuri. This watch it probably has the highest value among all watches of all times and as such will probably stay forever.


The first pencil ever done is patent of one Croatian guy but ... Do you wish to write with this pencil? Guess who the owner was and where this pencil was travelling through? And do you think you have money to buy it? I doubt simply because this is first pencil in the Space.


Valentina Tereshkova, first women in the Space.


This is a Russian space suit, advanced model. In compare to older one, this is for sure fashion stuff at least because of color. The original model who was carrying it on space runway was Valentina. What to comment but: “Women like fashion.”


This is poster with German Titov, just another Soviet/Russian famous space guy.


What you see here is the original edict of honors given to German.


Once John Lennon said Beatles are more popular than Jesus. It was in early 60ies when they were causing hysteria and scream wherever they go and play. But believe me, this is not really true. In that time these guys were much more popular and not only inside USSR but outside, as well.




When I was child my favorite TV series was famous "Lost in space". It was cool watching adventures of astronauts and crazy robots in the environment of unknown and scary space creatures full of uncertain mysticism.

But, do you think this is also cool? May you imagine this traveler module landed to Mars? Well no but this stuff really did it or even was intent to do. What make the stuff great is very early model of solar cells in the form of collector supplying spacecraft with additional and constant energy. After lot of trials and mistakes Soviet/Russians finally reach and land on the Mars in early 70ies.



Sergei Pavlovich Korolev was the main Soviet engineer involved in the construction of Soviet's space program. Of course, lot of engineers and cleaver people were working on this program but the history and glory, as we all know, always goes to one, to the leader.


Sergei's personal notes on space program projects from these pioneers’ years of glory.


There are lots of phones in the world which are valuable or special. Of course, the first ever build has no competency but ... This is definitely the coolest phone in the world of all time simply because via this phone Korolev was speaking with Juri and other cosmonauts. Photo isn't excellent but...


As we all know Soviets loose race in outer space, Americans beat them. They send first man to the Moon and whole Apollo program, especially started from Apollo 11 was really really magnificent. I remember these glory days when we all were gathering in front of TV watching live TV broadcast from the Moon. It was so exciting and promising. Just like the whole space era caused by the competency between two super power forces in the World of 20th century.

Yes, Americans send first man in the orbit around the Moon ... But ... Soviets/Russians send and landed there first lunar module. Afterwards American send the first man but Soviets/Russians send the first independent lunar vehicle, a robot. And just like in science fiction the principle of movement and understanding the environment was really done of what becomes a nucleus later called artificial intelligence. Isn't that cool? Therefore, there have not been beaten completely by Americans. They just didn't have enough resources to follow the Space race because of their limited economy and problems caused by military competition with Americans. Even though following photos of original artifacts (remember, the really original one were lost but engineers always make spacecraft’s in twins or triplets) are photos of original replica.




Ladies and gentleman, this was the short story of pioneers but, it’s not the last one. In the next episode of Moscow Space Museum and it's artifacts I’m leading you into a new adventure that lasts to nowadays. This will be the adventure in the orbiting space station which, believe it or not, in the next years will be a springboard for a man's journey into space. For the start it will be journey to the Mars and then probably much far far away.




(Continued)

Oznake: Zagrebački dekameron

22.05.2013. u 23:29 • Ostavi komentar (15)Troši toner#

nedjelja, 19.05.2013.

Slike sa izložbe (from Moscow with love)



Slika govori više od riječi. Zato mjesto suvišnog klepetanja, jutro poslije Noći muzeja poklanjam vam djelić kolekcije Tretyakov galerije na Kirmskom valu nasuprot Gorki parka. Mjesto je to koje se obavezno pohodi ukoliko vas put nanese Moskvu.

http://www.tretyakovgallery.ru/en/
Moscow FM 105.2
We speak english - Live stream



Olga Grechina (1947 - )



Marc Chagall (1887 - 1985)



Dmitry Zhilinsky (1927 - ?)



Oleg Vasilev (1931 - 2013)



Magnolya



Olga Goncharova (1881 - 1962)



Fyodor Antonov (1904 - 1990)



Vladimir Lebedov (1891 - 1967)



Nikolai Zagrekov (1897 - 1992)



Yuri Pimenov (1903 - 1977)



Natan Altman (1889 - 1970)



Pjotr Vilyams (1902 - 1947)



Kuzma Petrov-Vodkin (1878 - 1939)



Alexandra Exter (1883 - 1949)



Boris Grigoriev (1886 - 1939)



Yuri Annenkov (1889 - 1974)



Radnički klub (konceptualizam u službi revolucije)





Ljubov Popova (1889 - 1924)



Kazimir Malevich (1879 - 1935)



Olga Rozanova (1886/7 - 1918)



Aristarkh Lentulov (1882 - 1943)




Ivan Kudryashov (1896 - 1970)



Nadezhda Udaltsova (1886 - 1961)



Wasiliy Kandinsky (1986 - 1944)




Oznake: Zagrebački dekameron

19.05.2013. u 07:18 • Ostavi komentar (7)Troši toner#

petak, 08.02.2013.

Bocaccio iz ciklusa: I mi konja za trku imamo ...



I tako je Mala sirena sa sestrama slušala bakine priče te potajno čeznula za tim svijetom. Čeznula je i čekala sve dok ne dođe dan kad otac joj dopusti da otpliva na površinu zajedno sa sestrama. Pa se tako Mala Sirena nađe na morskom valu odakle po prvi put ugleda vanjski svijet. Vidje brodove, stvorenja na dvije noge, ljude o kojima do sad je samo slušala priče. Gledala je kako plešu, slušala njihov razgovor, osluškivala njihov smijeh.
„Ostala bi još malo.“ obrati se sestrama koje su se vraćale domu „Vratit ću se čim brod otplovi." obeća im.

I tako Mala Sirena ostane promatrati svijet i brodove sve dok na pučini ne osta samo jedan jedini. A u međuvremenu zapuše vjetar i nebo posivje od oblaka. Vjetar je zavijao, kiša pljuštala, olujni valovi poigravali se brodom. Pa se brod prevrne a ljudi popadaju u ledeno more. Mala sirena ću njihovo zapomaganje. Krene prema njima no kako more bi uzburkano, kad stigne na mjesto potopa, ne bi više ni povika niti ljudi. No baš kad htjede se vratiti natrag, u olujnim valovima ugleda tijelo mladića. Pa zapliva k njemu, čvrsto ga prigrli otpliva do obale. Te osta uz njeg’ sve dok oluja ne prođe, dok oblaci se ne raziđu, dok sunce ne razagna tamu i ne obasja čovjeka. Mala sirena ga pogleda:
„Mogla bi se zaljubiti." pomisli nu bi već kasno pa se morade vrati moru.
Pa otpliva na pučinu odakle motrila je mladića. Ubrzo naiđu ljudi i na pijesku ugledaju mladića.
„To je Kraljević! Je li mrtav?" provjeravali su.



vi dragi moji znatiželjni i napaljeni (a i napaljene je ponešto za svakog' ovdje ima), u međutku do nastavka novog uživajte u novom izvješću sa Ortodox party u kom', vjerujte mi na riječ i slovo (i još ponešto da ne ulazim u detalje jer privatnost čuvati valja) i sami poželjeli sudjelovati biste jer ... Baš k'o u onom Olimpijskom, najvažnije je sudjelovati pa vam se tad možda i sreóom posreći ...

I da sebi ne umišljate, ponavljanje je majka mudrosti jednako kao što ništa nije slučajno ...

partythumbupwavecereknjamimah












































(nastavlja se)


Oznake: Zagrebački dekameron

08.02.2013. u 21:27 • Ostavi komentar (50)Troši toner#

subota, 26.01.2013.

U susret novoj noveli (Ja Się Boje Sama Spać)




Govore mi da sam slatka
Nježne puti sam i glatka
Ja imam sjajan život u ko’m lijepe se za mene
No moja vel'ka mana je
Ne volim spavat’ sama ja
Ogroman strah je taj koj' uvlači se u mene

Refren: Ja se bojim sama spa’t i ne znam zašto?
Ja se bojim sama spa’t, što je u tom loše?
U maloj sobi vel’ki krevet, posred njega jastuk moj
Budna sama ja tu ležim, provodim svu noć.
Ja se bojim sama spa’t, bit’ će tako tamno.
Ja se bojim sama spa’t, bi l’ poš’o ti sad za mnom?
Da budeš anđeo koji čuva vrata moga slatkog sna
Ja se bojim sama spa’t, čuvaj me od mraka.


Tulum svake noći
Na kog novi gost će doći
Da prije no što svane tu samnom provede tren
Ja citiram Bocaccia
Kako Furbi mača se laća
I maštam ja o njemu čekajuć’ da dođe mi sad on
Refren: Ja se bojim sama spa’t i ne znam zašto ...

Ako gospo'n ne hrče
Kauč me moj uz njeg' vuče
Pa provest ću s njim noć, dvje ili tri il' pet
I sve što kaže mi u snu
Čuvat’ ću mu tajnu tu
U tom se gospo'n potpuno može oslonit' na mene
Refren: Ja se bojim sama spa’t i ne znam zašto ..





„Mama, mama ...“ Koviljka je slušala glas djetešca koje se meškoljio u krevetu upitno je pogledavajući.
„Pričaj mi opet onu priču o Maloj sireni.“ molila je djevojčica.
„Hoću Koviljko, hoću. Samo zaklopi oči i spavaj.“ govorila je mama milujuć’ anđelčića koj' sprem’o se za spavanje.
„Hoću, hoću ...“ veselo mašući nožicama i ručicama mala Koviljka po tko zna koji put je tražila jednu te istu poznatu joj priču „a ti mi nemoj zaboravi'' ispričati onaj dio o Varšavi gdje si se upoznala s tatom.“ smješkala se Koviljka.

Sjedeći uz postelju u sobi male Koviljke mama Koraljka pričala je Koviljki priču o maloj sireni:
Iza sedam gora i sedam mora, duboko na morskom dnu, u čarobnom kraljevstvu živio je poseban narod. Tim morskim svijetom tim vladao je kralj i imao predivne kćeri, morske vile, sirene. Katkad bi starije doplivale na površinu gledajuć’ neobična bića što žive na kopnu. Jedina koja im se ne mogne pridružiti bi Mala Sirena, jošte premlada da otpliva tamo gdje sestre gledaju brodove, zaviruju u barke i promatraju ljude koji, za razliku od njih, imaju dvije noge. Sirene su molile Baku:
„Bako, pričaj nam o ljudima. Pričaj nam o njihovoj zemlji i životima."


Znatiželjni moji, što je baka je pričala, o tome u slijedećem nastavku. A u međutku malo zabavite se i zaplešitejer snjeg pada ili kako bi vodje rekli snjeg idjot (po fonetski) ...









(nastavlja se)


Oznake: Zagrebački dekameron

26.01.2013. u 10:00 • Ostavi komentar (22)Troši toner#

petak, 30.11.2012.

Violinski koncerti u Veronikagasse 17


Niccolo, đavolski violinist, godine 1828 dođe u Beč održati nekoliko koncerata. Na jednom zadesi ga nezgoda u kojoj mu potrgane žice oštete instrument. Pa se nađe u Franza, lokalnog majstora da popravak svom instrumentu ište. Maestra Paganinija popravak je trebao skupo oderati jer gled’o je Franzi kako da pažljivo reparira instrument koj’ izađe iz dvorišta u Cremoni gdje Guarneri suši najfinije trešnjino drvo, a sve to da violini dušu žene predivne utk’a. Nu talijan bi vješt trgovac te se nagodi da majstorova kći, koja mu se na prvi pogled svidi a i on njoj, violinu repariranu testira. Instrumente stare najprije uigrati valja a tek potom vješti prst gudalu pravi zvuk ugoditi može. Ostane nepoznato što se jošte u toj zgodi trefi no baš na istom mjestu, u vrijeme današnje, nastaje novela u kojoj zatičemo Furbija i Francija kako se pogađaju oko reparature vrijedne i stare violine.



„Ich weiss nicht was wert ist es. Aber ist alt und selten und nur ein Meister die Geige reparieren können." govori Furbi ne skrivajući podrijetlo znajući kako pravi majstor po tajnoj šifri odmah prepoznaje radionu iz koje instrument izlazi.
„Predivan instrument. Maestro Guiseppe napravio je svega desetak takvih modela.“ sa zadovoljstvom Franci trlja ruke veseleći se novoj mušteriji koju će oderati.
„Ich weiss, das ich wird ein kleines Reichtum aufenden. Znam i da se nakon reparature violina mora uigrati a nemam nikoga za to. Možda bi mi vi majstore mogli predložiti nekog? Wien ist ein Stadt der Studenten, so dass wahrscheinlich haben Sie ein Talent, das in der Lage sein zu tun wäre.“ govori Furbi.
„Hmmm, ovome ne mogu prodati priče.“ razmišlja Franci a glasno govori:
„Naravno, sve je u paketu usluge. Ima ovdje jedna iz vašeg kraja, prijateljeva kći. Veronika se upravo sprema za diplomski koncert pa bi možda ona mogla uskočiti i razigrati vam instrument. A možda čak na njemu i odraditi svoj koncert.“.
„Interessant.“ pokušava ubaciti Frubi no Franci ga prekida:
„Mogao bi vam osigurati da se na koncertu nađu novinari. Ne događa se svaki dan da talentirana violinistica izvodi koncert na Guarneriju. Zamislite samo tu reklamu! Privukla bi ona i trgovce i mešetare, pa ako se dogovorimo, obojica bi mogli se mogli debelo i masno potkožiti. Svaka čast umjetnosti ali novac je novac, a puno novca još i više.“ nadahnuto uvjerava Franci mušteriju u svoju poslovnu zamisao koristeći svaku prigodu kako još bolje zaradio.
Furbi se zamisli:
„Novaca za popravak imam. Mogao bi prihvatiti igru jer je u svakom trenutku, krene li ona neželjenim putem, mogu prekinuti. Violinu sam ionako namjeravao pokloniti nekom talentu a prilika sa studenticom je možda upravo to. Njoj bi to mogla biti odskočna daska u karijeri, a instrument bi dobio talent koji će svijetu podastrijeti još puno predivnih trenutaka ljepote njegovog zvuka.“ razmišljao je Furbi vrteći mislima no mjesto svega toga samo kratko odgovori:
„Ich stimme zu. Sind wir uns zustimmen?“ upita na kraju Francija na što oboje jedan drugome pruže ruku.




Wie gut kennen Sie Wien?

Stara i već pomalo ocvala ali uvijek iznova privlačna dama lijeno se proteže između brežuljaka Tiergarten i kako to pjesma veli, lijepog plavog Dunava. Ali! Iz aviona Dunav se doimlje potpuno drugačije. To je uska smeđa traka vode koju jedva zamjećujete, obično u posljednji čas, netom prije no što čelična ptica spusti svoje kandže na pistu Bečkog međunarodnog aerodroma.

Baš kao iz zraka, tako i sa zemlje, dok vozite se netom umivenim ulicama, Beč pokazuje svoja dva lica. S jedne strane je sjaj prohujalih vremena Johana Straussa i Franz Jozefa. A sa druge je posveta današnjem vremenu i vremenu budućem. Upravo tako, Beč je čudna kombinacija secesije nastale na ovom tlu nekako u doba Gustava Klimta i dunavskog otoka koji pjeva hvalospjev betonu, staklu i plastici, tim elementima novovjeke arhitekture. Ipak, jedno im je zajedničko. Sve odiše uljudnom funkcionalnošću koja sugerira smiren život posvećen ljepoti i zadovoljstvu. I dakako, prožeto je, a čim bi drugim doli muzikom i kolačima. Da, Beč je grad koji pronosi perjanicu kulinarstva posvećenog brašnu, jajima, šećeru, kakau, čokoladi, šlagu, vaniliji i voću. Pa je zato teško naći turista a još teže bečliju koji barem jednom, a mnogi čak i nebrojeno puta nisu zasjeli u neku od Aida konditorei slastičarni razasutih posvuda po gradu.

Za razliku od kave i kolača, čija slava svjetske tradicije započinje u Beču, čuvena Spanische Hoftreitschule u Hofburgu, iako manje posjećena, jednako je i nadaleko čuvena. A po čemu drugom doli po gizdavim lipicancima što potječu iz hrvatskih krajeva. Predivni konji koji onako teški i glomazni izvode bravure kojima ih uvježbaše vješti treneri jahači što iz ovih ponosnih i gizdavih vragoljana naprave svjetsku atrakciju.


Što je to, dragi moj čitaoče koji zaluta na ove stranice novovijekog Dekamerona tražiti priče sa nešto dubljim usmjerenjem koje nadilazi jeftin kič?

„Strpljenja molim,“ kako bi to rek’o meštar Bocaccio „sve će se objasniti jer počinje nova novela posvećena lijepim umjetnostima i radostima koje samo život pružiti vam može. Zato, zavalite se u udoban naslonjač, ubacite novčič u čarobnu kutiju lijepih želja i svratite u mali pab u Veronikagasse 17 u Bečkom XVI beziergu. U pabu je mirno. Tjedni je to predah tik pred početak vikenda i zabava kojoj odaju se razbludni. U pabu sjede tek dva para. U jednom kutu lokalni, a u suprotnom drugi koji šapuće misli tik ispod šarenog vitraža na prozoru što gleda na mirnu ulicu.“


„Raduje me što ste se na prvi pogled zaljubili u instrument. Znate, želja pokojne supruge bi da on dođe u prave ruke.“ govori Furbi gledajući u oči mladu djevojku koja sjedi nasuprot njega.
„Nježna je i plaha. Doima se skromnom i pametnom jer čini se zna što želi.“ lete mu misli dok mu djevojka priča o svojim planovima.
„Nego,“ prekine je Furbi „kakvu bi mi zabavu mogli preporučiti preko vikenda?“ Furbi pita djevojku i prije no što se ova snađe nastavi:
„Znate, ništa razvikano ali ... Nešto posebno. Možda nešto iz vašeg iskustva?“.
„Sviđa mi se. Ima nešto u njegovim očima.“ razmišlja Veronika gledajući srednjevječnog gospodina i u trenutku joj sine ideja što mu predložiti.“ pa glasno kaže:
„Možete sutra sa mnom na bodypainting party. To će vam sigurno biti jedno novo iskustvo. To je nešto to zaista posebno. Znate Thomas, prijatelj i fotograf, njegove zabave najbolji su definitivno provod u gradu.“
„Thomas Karner? Da, poznat mi je njegov rad. Jedan moj prijatelj, koji sebi umišlja da je Boccaccio, na svom blogu i u svojim novelama manijakalno objavljuje njegove fotografije.“ ispali Furbi rafal.
„Uistinu?“ prozbori iznenađena Veronika a u sebi doda:
„Baš zanimljiva situacija. Tko zna što se sve iz toga može izroditi.“ te ga ni sama ne znajući zašto primi za ruku a što Furbi instinktivno prihvati.




Ako se za ijednu metropolu može reći da je grad muzike, onda je to svakako Beč. Iako su u njemu djelovali i Beethoven i Mozart i mnogi drugi čuveni glazbenici, Beč ne bi postao Beč a valcer ne bi postao valcer da ne bi porodice Strauss. Iako su svirali posvuda po gradu, a naročito po Grinzingu, njihova najčuvenija ostavština svirka je koju organizira društvo prijatelja glazbe u Muzikvereinu što počinje u 11:00 a završava oko 13:30 svake godine 1. siječnja. I baš kao i za Spanische Hoftreitschule, tako se i za ovu glazbenu priredbu ulaznice moraju nabaviti puno puno ranije, ponekad i nekoliko godina unaprijed, neovisno o tome što za nju plaćate čitavo malo bogatstvo.


Djevojka je svirala na violini. U Musikverein-u, dvorani bečkih prijatelja glazbe, okupila se ekipa da čuje mladu violinisticu koja svira jedno od muzičkih remek djela. Mlada djevojka svirala je Mendhelssohn-ov violinski koncert u e molu.

Djevojačke ruke masiraju grudi muškarca koji leži ispod nje. Djevojka osjeća kako joj po leđima muškarčevi prsti igraju senzualne igre. A tada, u trenutku, obje muškarčeve šake zgrabe svaka svoju dojku nakon čega se, meke i podatne, dojke u tren ukrute. Djevojka se ritmično njiše zavaljena u sedlo. Osjeća kako joj među nogama klizi tvrd i vlažan organ. Propinje se kao ždrebica koja do iznemoglosti jebe svog ždrepca.

Jedna od neobičnosti Mendhelssohn-ovog violinskog koncerta je što, iako počinje uobičajenim orkestralnim uvodom, već prvim taktovima direktno donosi solo dionicu. Solist otvara temu i odmah počinje sa prvim od mnoštva virtuoznih pasaža koje u nastavku podržava i podcrtava čitav orkestar.

Djevojka se osjeća kao vještica koja svog jebača drži začaranog, podatnog i nadasve spremnog da odradi dužnost u službi njenih slatkih senzualnih naslada. A naslade, naslade naviru i naviru sve dok u jednom trenutku djevojka ne osjeti kako mlaz ispire svemir u kom ona na trenutak gubi pojam o vremenu i prostoru i uz glasni uzdah slatko svršava.

Felix je koncert napisao za prijatelja Ferdinanda Davida, violinista i vođu Lajpciškog Gewandgaus orkestra. Radio je na njemu punih šest godina i dovršio ga je u ljeto 1844. Od tada je to jedan od najomiljenijih violinskih koncerata. Tijekom koncerta solist vrlo često svira i dvije note paralelno, što je vrlo zahtjevna tehnika koja iz virtuoznih muzičkih poddionica otvara most prema temi što ju orkestar obično izvodi zajedno sa solistom. Sve u svemu tridesetak minuta glazbe prepune detalja koji su savršena podloga za vođenje ljubavi.

„Svršio sam.“ kratko kaže Furbi upitno gledajući Veroniku ponad sebe „A ti?“ pita je.
„Ah, ta slatka jebačina.“ veselo mu namigne mlađahna Veronika „Sviđa mi se no sada moram ići dalje vježbati za nastup. A ti se dotle odmori i pripremi za sljedeću rundu jer kad završim sa glisandima volim se fukati do iznemoglosti.“
Pri spomenu na to Furbi se nasmije i otvori oči. Publika bi na nogama. Dupke punom dvoranom Muzikvereina prolama se gromoglasan pljesak koji podcrtava uspijeh.


Sutradan je o koncertu brujao čitav Beč. 'Fantastična noć u Musikverrein-u' pisali su jedni. 'Senzacija Veronike i Guarneri-ja.' ushićeno su pisali drugi. 'Predivna mlada dama sa violinom pokorila Beč.' pisali su treći. Pa tako i Furbi i Franci zaključe kako je možda najbolje odustati od dogovorenog posla.

„Ja sam svoje ionako naplatio. A naplatit ću i još jer violina je tako savršeno obnovljena da će od sad’ mnogi kod mene dolaziti popravljati i kupovati instrumente.“ veseli se na novce pohlepni Franci.
„Sve mi se čini da je i vama, Herr Furbi, to jedna od boljih investicija u životu.“ namiguje Franci „Ne samo što ste violini vratili život već ste, izgleda, upoznali osobu koja vas je nakon obiteljske tragedije vratila out of the dark back into the light.“ veselo aludira sugerirajući Furbiju njegovu situaciju.
„Es ist die Wahre. Das Leben bringt Momente zu erkennen, zu erfassen und sollte zu verewigen.“ govori mu Furbi.
„Pa neka onda ovo bude moj prilog vašoj sreći.“ nadoveže Franci pružajući natrag Furbiju bankovni ček ispisan na podeblji iznos „Mlada dama je kći mog dobrog prijatelja pa to shvatite kao vjenčani poklon i zalog vašoj sreći, ako vam se zalomi.“ namigne Furbiju veseli Franci.


Dragi moj čitaoče, ispravno zaključuješ što tad se dogodi jer ... Od uspijeha koji se dogodi i koji jošte dan danas traje svi koristi imaju. Svatko od aktera na svoj način i za svoje ciljeve pa ti zato samo kratki sažetak kraja novele podastirem.

Veronika je vježbala iza zatvorenih vrata. Zvuci violine ponekad su bili nježni, katkad reski a na trenutak opori. Glisanda, triole, stakata, šesnaestinke i ostalo izmjenjivali su se sa dugim potezima gudala što žice maze. Furbi je sjedio u naslonjaču i jednom nogom ljuljuškao dječji krevetac. Ponekad bi, u stanci između dva stavka, djetetu gugutao nesuvisle riječi koje maloj djeci blebeću svi blentavi roditelji ovoga svijeta. A za to vrijeme djetešce je sa smiješkom na usnama snivalo čvrstim snom znajući kako ga osim roditelja čuva još i njegov četveronožni čupavi ljubimac, Snupi.
„Da, da, to je Av Av.“ Veronika i Furbi učili su djetešce pokazujući na predivnog ljubimca koji svoje pseće dužnosti zaštitnika djece smatra ozbiljnim i odgovornim poslom za što očekuje i uvijek kao protuuslugu dobije nagradu.
U jednom trenutku svirka prestane a vrata se otvore.
„Idem se sada spremati. Avion polijeće za tri sata a ja još nisam spremila kofere.“ govori Veronika.
„Zašto se tako žuriš? Stalno si na putovanjima. I sama znaš kako imaš vremena a tih par stvarčica ionako uvijek čeka spremno u koferu.“ odgovori Furbi.
„Znam, ali ti znaš da imam putnu groznicu i kako si tu jednostavno ne mogu pomoći.“ odgovara Veronika.
„Dođi, ja ću ti pomoći.“ govori Furbi dok je držeći za ruku primiče k’ sebi.
„Ti vraže jedan. Znam što bi htio ali sada za to zaista nemam vremena.“ odgurne ga Veronika i uz smijeh završi:
„Pazi se dobro što radiš dok me nema. Jer kad se vratim močit' ćeš jaja u lavoru pa budu li plivala, bolje je da ih nema.“




Beč je grad doživljaja. Fascinantan je to spoj starog i novog, slika prošlosti koja pokazuje budućnost. Pozornica baroknih zdanja postavljena na kulisi moderne arhitekture. Godina 2012. u znaku je obilježavanja 150. godišnjice rođenja Gustava Klimta. Da se podsjetimo, Klimt je začetnik bečkog modernizma a slika ‘Poljubac’ svojedobno je na aukciji dostigla cijenu od gotovo nevjerojatnih 150 milijun dolara i tako postala najskuplja ikad prodana slika.

Gustav Klimt simbolizira zlatno doba najčudnije monarhije. Rodio se 1862. u osvit rođenja crno žute monarhije koja posluži kao predložak za Europsko Ujedinjenje. Umro je pred sam njen zalazak, 1918. godine. Slikar je to i genije, vodeća figura secesionizma. Rođen u Braumgardenu pored Beča, kao drugo od sedmero djece gravera Ernesta i supruge mu Ane, karijeru otpočinje slikajući predvorje Umjetničko-Povijesnog muzeja u Beču, smještenog na Ringu, gotovo nasuprot Hofburga u kome stoluju Sisi i Franz. Bio je i ostao najslavniji i najtraženiji bečki slikar svog vremena. Negova su djela često bila oštro kritizirana i svrstavana u ‘’izopačenu’’ i ‘’vulgarnu’’ umjetnost iako za razliku od svog mlađeg suvremenika, Egona Schiele-a, nemaju tako snažnu erotsku potku sa pomalo vulgarnom porukom. No i pored toga, sve dame iz visokog društva, baš kao i sva gospoda iz visokog društva što su potajno kupovala i kolekcionirala djela Egona Schilea, žudjele su da im veliki majstor Gustav u svom nadasve laskavom stilu izradi portret. On je pak čitav život posvetio mnogobrojnim ljubavima i najvećoj od svih njih, Emilie Floge koja mu bi muza i doživotna partnerica i s kojom uživao je na koncertima i izletima u okolicu tada najljepšeg i najraskošnijeg grada svijeta. Na žalost, ne postoji mnogo podataka o životu tog misterioznog slikara jer niti je vodio dnevnik niti pisao memoare. Samo tu i tamo pokoje pismo i razglednica. Uz njegove slike sve je to što o njemu i životu mu osta.


Veronika je vodila tajni dnevnik o svemu i svačemu. Kako je za ovu novelu zanimljivo samo ono što odnosi se na Beč, za kraj evo jednan izvadak kog kradom dobi meštar Bocaccio i zavjetova vam na čuvanje tajne:
‘‘Nijednom nisam posjetila Beč a da nisam probala čuvenu Sacher tortu. To je naprosto nezaobilazan ritual. Svakako, zanimala me je i priča o ovoj torti jedinstvenoj po svom okusu.

Priča vraća u davnu 1832. Mladi Franz Sacher, pomoćni slastičar, zbog bolesti glavnog slastičara mora, po nalogu austrijskog vojvode Metternicha, spremiti neki neobičan kolač za njegove uvažene goste. Kako bi na goste ostavio dojam, vojvoda traži nešto izuzetno. A mladić tada još nedovoljno vješt, spremi vrlo jednostavnu tortu, no s neuobičajenom kombinacijom sastojaka. Vojvoda i gosti su oduševljeni pa taj eksperiment mladom Sacheru otvara vrata povijesti.

Mnogi majstori su pravili ovu tortu. I svi njihovi recepti su slični. Ali pravi, originalni, recept kao stroga tajna, čuva se u kuhinji Sacher hotela u Beču. Hotel je otvorio Eduard, sin Franza Sachera. Kako u svakoj pravoj priči postoji zaplet, tako postoji i u ovoj. Recept je nekim čudnim kanalima procurio izvan hotela, te ga se domogla slastičarnica Demel, koja je također u Beču i koja tortu prodaje pod nazivom ‘Original Sachertorte’. Nakon dugog sudskog spora, Demel izgubi parnicu i više ne smije prodavati tortu u ovom obliku i pod ovim nazivom. Pa je oni danas prodaju pod nazivom ‘Demel’s Sachertorte’ koja se, po odluci suda, mora praviti na drugačiji način. To će reći da fila od marmelade nije po sredini kolača već samo na vrhu, ispod čokoladne glazure. Dakle, jedino u hotelu Sacher smije se koristiti pravi, izvorni recept s nazivom ‘original’ i prodavati ove jedinstvene torte.‘




I eto, dragi moji, dođosmo do završetka još jedne novele nu, je li to uistinu kraj ili i nakon njega život postoji? I bi li se moglo reći kako sve je to samo kič jer ni kritičarskog promišljanja niti socijalne komponente u noveli ovoj nema? Odgovor pitanju u jednoj vrsti alternative meštar Bocaccio vam daje pa vi, već kakvi već jeste ili niste sami odaberite vaš smisao štono vam prikladnijim se čini. Zato vi u svakom slučaju ipak zavirite u riječi što moglo je bit' dalje, a sve to u skladu sa parolom: ‘Bolje kič nego linč.'


Gledao je kroz prozor i mahao šaljući poljupce Veronici koja ulazi u taksi. Potom pričeka da da taksi zamakne za ugao ulice te izvadi mobitel i nazove babysitter broj.
„Jelka, dolazite li kako je dogovoreno?“ Furbi izgovara riječi u mobitel.
„Daaa. Pričekat’ ću vas ali potom moram negdje otići, poslom.“ završi i zatvori mobitel.

Veronika se okrene, pogleda na gore i pošalje Furbiju dugi poljubac. Potom uđe u taksi:
„Zračna luka, molim. Žurno.“ kratko reče taksistu koji ubaci u brzinu i krene.
„Da, avion slijeće u sedam ... Daaaa .... Čekat ćeš me na aerodromu? .... Daaaa ....Rezervirao si sobu u Sacher hotelu? ... Daaaa ... Koncert je sutra navečer ... Daaaa ... Divno, šampanjac! ... Daaa ... Obožavam svilenu posteljinu naročito kad si u njoj ti!“ nasmije se mobitelu dok taksit manijakalno vozi prema zagrebačkom aerodromu kako bi Veronika uhvatila avion za Beč.

U zadimljenom pabu za pušače glasovi se probijaju kroz muziku što dopire iz zvučnika.
„Čak i nakon toliko godina od smrti Falcove pjesme još uvijek imaju svoju svježinu i naboj." dobacuje prvi partner.
„Da, bio je on pravi bečlija, uvijek elegantan u tom svom crnom smokingu i leptir kravati." dobacuje drugi partner.
„A znate li da je nastradao zbog nesretne ljubavi?" upita treći na što ga tri preostala partnera upitno pogledaju, a ovaj im odgovara:
„A što se tome čudite kao glista kiši? Bio je zaljubljen u jednu curu, hrvaticu ali ... Ona baš i nije marila za njega. Pa je otišao u Honduras gdje su ga našli predoziranog u jednoj prometnoj nesreći."
Malo društvo sjedi za stolom na kome su položene karte. Furbi ih slaže u nizu:
„Divno, četiri dečka i bela.“ nasmije se u sebi na pomisao o dobivenoj partiji. Pa slavodobitno govori na glas:
„Zovem tref.“ i svima slavodobitno pokazuje zvanja u dečkima te kralju i dami u trefu.
U žaru partije karte frcaju po stolu. Mlađahna dobro građena šankerica se smiješi. Prošavši pored Furbija šankerica se namjerno očeše o nj’ i nešto mu tiho šapne na uho. A Furbi, k’o Furbi, ne davši se smesti, desnom rukom hladnokrvno pokupi štih da bi je potom na kratko položio na njenu guzu. Šankerica se na to okrene i veselo mu namigne.




(gotovo)


Oznake: Zagrebački dekameron

30.11.2012. u 21:34 • Ostavi komentar (88)Troši toner#

subota, 10.11.2012.

Priča o ljubičici i ruži

O tome zašto Ruža poželi bogatog muža



Nisam voljela školu. Uglavnom, bila sam hodajuća torba od koje se nisam ni vidjela. Uzaludna su bila objašnjenja kako moram učiti. Da škola je jako bitna i kako mi samo ona jamči budućnost. Sva umeljana od čokolade slušala sam prodike o budućnosti i skakutala prema izlaznim vratima. U psihologiji postoji više naziva za dijete kao što sam bila ja no tadašnje bake koristile su izraz ‘živo dijete’. U školu bi išla s noge na nogu. Krenula sam čista da bi stigla prljava, a vraćala bi se trčeći kao da torba na prednjoj stranu a ne na leđima jer ... Društvo je već čekalo.
‘Zadaća? Nismo ništa imali.' odgovarala bi majci zabrinutoj za moje ponašanje i nezainteresiranost za učenje ali ... O tome nisam imala vremena razmišljati.
‘Pa dobro Ljubice, što ti misliš, od čega ćeš živjeti ne budeš li učila?’ pitala bi me majka na što bi joj odgovarala:
‘Imat’ ću bogatog muža.’

U čemu je onda problem? Koji me ne bi poželio? Imam dobar posao, imućna sam, posjedujem najmodernije gađete, najbrže autiće i stotinjak lopti za različite sportove. Tada nisam razmišljala kakve zapravo žene traže bogati muževi. Pa valjda smo mi tu da biramo? Da male plastične autiće zamijenimo luksuznim limuzinama. Žene koje danas u tom smjeru idu nazivaju sponzorušama. Ali takve se ne udaju nego više služe kao manje više univerzalna dodatna oprema za sve tipove automobila.

Kako sam odrastala tako sam počela više čitati i zaključila da to neće izaći na dobro. Moj budući, bogati muž inzistirao bi da mi glavna lektira bude kuharica što mu dođe nešto kao teorija i praksa. Kako ću, pobogu, imati vremena za sebe i svog budućeg bogatog muža gubim li svoje vrijeme sa knjigama? No pravi problem je nastao jtk kad sam uspjela zaraditi svoju prvu 'kunu’. Tada sam si postavila pitanje:
‘Treba li mi bogati muž kad sama sebi mogu zaraditi sav novac koji trebam, pa i više. I ne trebam trpjeti nečija prigovaranja na što sav taj novac trošim. Ili nedaj Bože da još nekoga uzdržavam?’


I tako je moj budući bogati muž dobio još jednu prepreku. Bila je to uobražena mlada djevojka koja se inati. Kako sam bivala sve uspješnija, počela sam shvaćati kako su budući bogati muževi stekli svoje bogatstvo i da oni zapravo ne žele ženu kao dodatnu opremu. Naravno, sve to ako ih novac nije baš u tolikoj mjeri osvojio da je postao njihov službeni jezik jer ... Ipak su i bogati budući muževi samo muškarci.

I zato ne znam točno kada je nestala ta moja vizija rješavanja egizstencijalnih problema udajom za bogatog muža. Možda zbog kravate jer ... Kravata čini čovjeka pa mi se možda nije svidjela kravata na nekom bogatunskom odijelu. Nema veze, barem nisam morala strahovati gdje parkiram svoj novi BMW. A sve je zapravo bilo tako jednostavno, samo sam se trebala bogato udati.





Novela o Ljubici i Ruži



‘imam 35 godina. živim sama. izgledam sasvim u redu dapače, kako bi neki rekli, bolji sam prosjek. normalnog sam ponašanja. nisam tadicionalna. spremna sam na izazove. voljela bi naći nekog za vezu ili barem za seks.' tipkala je @ruža na laptopu svoj oglas.

„U mojim godinama to nije lako.“ razmišljala je Ljubica dok čekala je da se ohladi kava koju joj je sekretarica netom donijela na radni stol.
„Danas je to tako jednostavno. U mikrovalnoj zagriješ šalicu vode i potom u nju samo ubaciš vrećicu čarobnog praha. Promiješaš i kava je spremna. Nije to kao nekad kad je baka uz šparhet morala strpljivo čekati kako bi voda zakipjela pa da u nju, uz pažljivo miješanje, stavi dvije tri žlicice netom samljevene mirišljave kave. I da sve to pažljivo sljubi miješanjem a sve kako se vrela mirisna pjena ne bi prolila i iscurila pa da poslije mora prati šparhet."

‘nemam s kime izlaziti. prijateljice su udane. na poslu ne mogu naći nikoga. vrtim se u začaranom krugu. muškarci mojih godina ili oni stariji, oženjeni su ili su iz iz nekih svojih razloga sjebani. i tako patim bez seksa. nisam zainteresirana za traženje preko interneta jer tamo ima previše luđaka i teoretičara. jednostavno, kako naći normalnog muškarca za seks?' kuckala je @ruža ostavljajući topik na forumu ni sama ne znajući zašto sve to uopće piše.
Je li zato što uistinu želi savjet ili zato što pod skrivenim nick-om čovijek može lakše otvoriti dušu? Ispovijed je to svemogućem Internetu.


Ubrzo stigne prvi odgovor, @egy je pisao:
‘muškarca za seks trebala bi lako naći. na to su spremni i oženjeni, i neoženjeni, i normalni, i sjebani. no teško ćeš ga naći za vezu jer tražiš slobodnog i nesjebanog što je rijetka kombinacija. a ti, iako nisi tradicionalna, ipak bi htjela nekog normalnog i slobodnog za vezu. samo postavlja se pitanje zašto da normalni slobodni muškarac uleti u vezu s tobom kada možda i on misli da su u tim godinama sve normalne žene udane a sve slobodne žene sjebane?’

@ruža na to otipka odgovor:
‘hvala na filozofskom savjetu, ali moj problem je konkretne prirode: gdje i kako sresti muškarca za seks i nešto više? iako ću se ja kasnije već nekako snaći, odgovor za seks nije lagan. to zna puno žena moje dobi. svi pričaju o seksu ali kad treba nešto konkretno, e onda baš i ne.’
Ljubica otpije gutljaj kave prije no što pročita netom prispjeli @egyev odgovor:
‘muškarca možeš sresti svugdje. samo teško ćeš naći slobodnog tipa koji nešto vrijedi a da nije zauzet. svi su oni uglavnom zauzeti a oni koji nisu ... znam nekoliko slučajeva uspješnog traženja preko neta. ne vidim razlog zašto od toga zazireš.’

„Ah, još jedan filozof. Pacijent troši vrijeme na netu jer ne zna ni tko je ni što je niti što će sa samim sobom. Ili se možda zafrkava? Nema veze, samo još jedan u nizu bezveznjaka.“ pomisli Ljubica a @ruža otipka:
‘probala sam nekoliko puta. blago rečeno, nisam imala sreće. stvarno su bili objektivni čudaci.'
I tek što otipka, eto ti odgovora. Opet @egy:
‘gledaj, i u kafiću će od 10 muškaraca možda samo jedan biti po tvojoj mjeri. samo trebat će ti puno više vremena da to skužiš nego preko neta gdje s par jednostavnih pitanja odmah skužiš kako tko diše.'


„Tip je uporan. Zalijepio se za mene kao taksena marka i ne skida se sa frekvencije.“ nasmije se Ljubica a @ruža otipka:
‘ne bi znala gdje se mogu upoznati slobodni tipovi od 35+. mislim da oni relativno normalni ne izlaze baš puno i da ne postoji neko mjesto na koje te itko može uputiti. ili se spetljaš s nekim preko nekih frendova ili preko neta pa kao u potonjem slučaju gubiš vrijeme u virtuali. u današnjem svijetu sve ostalo su puke slučajnosti na koje možeš čekati godinama. i ne dočekati ih.’


„Mogla sam si i misliti. Tip je zaista frik.” nasmije se Ljubica dok @ruža čita odgovor u kom @egy piše:
‘možeš s nama van. onda ću te upoznati s nekim. ti mi samo pokaži koga želiš.
btw, odakle si?
zlato moje, prvo trebaš promijeniti pristup. ovdje si sjebana samo i jedino ti jer ... postavljaš pitanje koje postavljaju sve sjebane osobe. nije problem u muškarcima što ti sa 35+ nemaš muža, dopusti da budem fin jer vjerojatno imaš 40+, što i nije neobično ali jednako tako niti prijatelja, ljubavnika, pa čak kako veliš ni nekoga samo za seks.
problem je u tebi pa ga tu i rješavaj. a ne analizom kakvih sve spadala ima među muškarcima. ima naravno, baš kao što ima i svakakvih žena. za seks je lako no za ozbiljnu vezu moraš imati pameti i neke vrijednosti iako ... ni to nije ništa nerješivo...
nego kako naći nekoga za seks, evo @egy ce ti najbolje reći. ostavi broj na pp i dobiješ seks od bilo koga kome ga ostaviš ...’


„Vidi ti sjebanog tipa! Ma pokazat’ ću ja njemu.“ pomisli Ljubica a @ruža otipka:
‘tražila sam konstruktivan savjet, a ne vrijeđanje i odgovor: lako.
to svi znamo i to nije poanta. još bi nekako bilo ok da imaš ikakvih argumenata.
i tu završava pitanje tko je sjeban.’

„Bezobraznik. Kakvih sve tipova ima na netu. A i ja glupača, ne znam što mi sve to uopće treba. Za sat vremena imam intervju za novog zaposlenika pa se moram pripremiti.“ pomisli Ljubica i zatvori laptop. Potom otvori fascikl sa životopisima kandidata i uroni u posao.


„Malo sam se rasteretio. Baš sam pravi @egy.“ nasmije se Furbi „A sad da se spremim pa pravac na intervju za onaj posao.“ isključi laptop te uskoči u odijelo.
„Izgledam kežual. Kravata možda nije potrebna ali ipak ću je staviti u džep.“ pomisli uzimajući ključeve automobila.

Sjedila je u sredini a oko nje, s lijeva i desna bila su članovi komisije.
„Vi se uvijek ovako oblačite?“ Ljubica postavlja pitanje čovjeku koji sjedi nasuprot nje.
:ovjek nasuprot, Furbi, malo zastane, pa veli:
„Zar mislite kako je ovo prilika za koju treba obući nešto posebno, na primjer kravatu?“ ispali pa iz džepa izvadi uredno složenu kravatu.
Članovi komisije se nasmiju ali ... Ljubica je ozbiljna pa se brže bolje i oni uozbilje.

„Mislim da je tako i bolje. Čitavo vrijeme je buljila u mene. Ne mogu podnijeti mobing za siću: ‘da, i ja tako mislim šefe, pardon šefice’. I tko zna što bi još bilo, kako bi se sve završilo?“ letjele su misli dok se prisjećao kako ga je direktorica odbila na intervjuu. I baš u to zazvoni mobitel a Furbi vidjevši blokiran broj automatski otpozdravi:
„Hello ... Yeah, really. Oh It’s wonderfull! ... I got the contract? OK, just drop me a mail, will sign it and return.” osmijehom je razvezivao lice.


„Koji tip, ozbiljne stvari a on iz njih radi sprdačinu iako ...“ razmišljala je Ljubica o obavljenom intervjuu „Iz početka, sve do scene sa kravatom djelovao je simpatično ... Nego, baš sam glupača, čitavo sam vrijeme buljila u njega pa tko zna kako je sve to shvatio. A možda je baš zato tako reagirao?“ nasmije se pri pomisli što bi bilo da su se našli u nekoj drugoj prilici.
„Ipak ... Napravila sam dobar potez jer bi mi samo rušio autoritet.“ zaključi.
Zatim uključi laptop i brže bolje otvori stranicu foruma gdje je bio @egyev odgovor:
‘ja kao ŽENSKO potpisujem svoj tekst! oprosti ... ali mene hoće i ženiti, a ne samo potrošiti. e da ima u WGW majica "sexa mi se". kupi si je i stvar je riješena.’
„Kreten. “ pomisli Ljubica a @ruža otipka:
‘muškarac ima dvije jednostavne emocije: glad i uspaljenost. zato ostane li bez erekcije, napravite mu sendvič.’

Nedugo poslije stigne odgovor:
‘znam da se ozbiljno želiš udati pa ti zato ovaj puta i ozbiljno odgovaram. velim ti, lijepo reci momčiću: želim se udati i roditi pokoje dijete, a znaš znam i kuhati pa će uvijek biti pokoja sarma i za tebe; tako ćeš ga sigurno imati. čak i bez majice.'
„Kad baš želi lekciju, dobit će je.“ pomisli Ljubica a @ruža napiše:
‘krivo, znaš onu? nemam škole, imam sise, udat ću se, jebe mi se. :P’
„Evo ti ga na. Kad baš želiš dobio si što si zaslužio.“ zlobno se nasmije Ljubica i isključi laptop.





O tome kako nije grijeh što žena odlazi ljubavniku, već daje li se onom koga ne voli, pa makar to bio i njen vlastiti suprug



Sjedio je. Došavši u pab uspio se ugurati na svoje staro mjesto, uz šank. Pored njega uvaljena u visoku stolicu sjedila je Violeta, kolegica. Pričali su:
„I tako, dobio si novi posao. Možda bi i nas mogao ubaciti među freelance-ere?“ pitala je aludirajući tu na sebe i svog supruga, inače Furbijevog mlađeg kolegu.
„Ne znam, nije to Hrvatska gdje se poslovi dobivaju po rođačkoj ili stranačkoj podobnosti. Radi se o korporaciji gdje se stvari odvijaju potpuno drugačije. I gdje moraš biti spreman na stalna putovanja, gdje god i kad god te upute. Ja sam na takav život već navikao ali ne znam kako je s vama? Znaš ono, svakog dana s posla se vraćaš u praznu hotelsku sobu.“ Furbi upitno pogleda Violetu.
„Pa nije baš sve tako. A vikendi?“ upita Violeta.
„To je drugi dio priče. Kad te nema, svi te zaborave, veze izblijede ...“ pričao je da bi ga Violeta u trenutku prekinula jer ... Veselo je mahala prema poznatoj osobi koja im prilazi:
„Bok Ljubice, baš si došla k'o naručena. Da te upoznam, moj kolega i prijatelj, Furbi.“ osmjehne se Violeta i nastavi govoriti pogledavajući Furbija:
„Ovo je Ljubica, moja neudana starija sestra koja preko interneta pokušava naći dobru priliku. Znaš, njena osnovna želja je bogato se udati iako i sama ima i previše.“ veselo namiguje Violeta.
„Mi se poznajemo, zar ne?“ osmjehne se Furbi sjetivši se epizode sa kravatom „Vjerovali ili ne ali zapravo, morao bi vam biti zahvalan za ono.“ namigivao je pogledavajući čas jednu a čas drugu sestru.
„Da, svijet mali!“ usklikne Ljubica i nastavi:
„Eto vidite, napravila sam vam najbolju uslugu.“ sa ciničnim smiješkom pokazujući bijele zube i širok pravilan osmijeh govorila je Ljubica a u sebi mislila:
„Sa kakvim se sve kretenima druži ova moja sestra. A i ja! Kud baš da opet naletim na tog tipa.“
„Slobodno nam se pridruži.“ pozove Violeta sestru u društvo.
A kako to obično biva, kada se razgovori opuste, pa krenu nekim svojim prirodnim tokom, stvari koje čine se mrskima obično postaju sasvim drugačije. A to se dogodi i sa našim čudnim društvom. Pa na kraju zatičemo kako Ljubica i Furbi, ruku pod ruku izlaze iz paba.


Sjedio je u uredu i tipkao u mobitel:
‘Dobar i uspješan dan mojoj najdražoj vili želi njen vilenjak’
Odgovor nije morao dugo čekati:
‘I tebi mileni. ;) Vidimo se u petak uveče. Ljubavi, čekam te i veselim se suboti..’ na što se Furbiju rastegne osmijeh pri pomisli na Ljubicu i predstojeće vjenčanje.

Sjedila uz laptop. Poslavši sms, Ljubica otipka web adresu svog omiljenog portala. Nakon što otvori novi topik, @ruža stane mahnito kuckati po tastaturi:
'samo se vi sprdajte no, dobro znate da duboko u vašim srcima leži zakopana želja za raskošnim vjenčanjem i onom Vivienne Westwood vjenčanicom kakvu je nosila Carrie u prvom filmu. sve želite savršenog tipa kako bi ostale na vas bile ljubomorne. i šetnju Maksimirom s bebicom u kolicima.
ja posebno iščekujem trenutak kad s tamburašima i uz fijuke ‘ijujuuu’, sa zastavom, dođu u po mene, u moje selo. pa kad sve ljubomorne babe i susjede budu naslonjene na ogradu i gledaju ljutito što udaju mene a ne njih.’


Nedugo stigne odgovor:
‘kao prvo, nađi potencijalu žrtvu iliti ženika. pazi da je zgodan, ali ne i prepametan jer ... kao što sve žene rade, trebaš nekog kog ćeš vrtiti oko malog prsta. dakle, treba biti dobar i odgovoran. znaš ono, ženit ću te budeš li trudna. zato ostani trudna lažući da piješ pilule i stvar je gotova. i najvažnije da bi te ikoji muškarac uopće pogledao, ne zaboravi par osnovnih pravila: budi lijepa, budi uvijek sređena i nasmijana, budi pametna i zabavna i najvažnije od njih, nemoj previše pričati.
a sad na posao jer svakim danom ne postaješ mlađa.
tvoj @egy :P’

„Opet onaj kreten. Moram smisliti način kako da ga se riješim. Nego ... da nazovem Furbija i podsjetim ga na probu vjenčanice u subotu ujutro. Nadam se kako će sve biti u redu.“ pomisli Ljubica i uzme mobitel.

„Jesam li joj i ovaj puta zapaprio!“ smijao se s druge strane @egy dok je Furbi mislio:
„Kakvih sve budala ima na tom netu. Baš mi ih je gušt ovako otprašiti.“
U to zazvoni mobitel. Zvala je Ljubica.




(gotovo)









Il magnifico: Eros Ramazotti in duetto com grande Andrea Bocelli



Oznake: Zagrebački dekameron

10.11.2012. u 11:41 • Ostavi komentar (30)Troši toner#

petak, 19.10.2012.

Soulmates (Do kraja svijeta)



U ljubavi pravila nema. Možemo slijediti upute, možemo se kontrolirati, možemo se ponašati po normama ali sve je nebitno. Srce odlučuje i važno je samo ono što srce odluči. Priča o srodnim dušama seže u četvrto stoljeće prije Krista kada Aristotel zabilježi kako u početku čovjek bi jedno ali nakon grijeha Bog ga podijeli na dvoje. Na ženu i muškarca. I osudi njihove duše da vječno traže svoju drugu polovicu.

Što je duša, tko ju stvorio, otkud dolazi i kamo ide? Je li to iskra koju posla Stvoritelj da ljudskom nježnošću, nemoći i toplinom osjećaja oplemeni čovjekovu želju za vječnošću postojanja? Ili bi njegova želja kazniti čovjeka za grijehe koje je počinio? Osudivši je na lutanje u potrazi za srodnom, Stvoritelj duši udahne emocije i etiku koje od rođenja, preko odrastanja, pa do smrti stvaraju mehanizam što odgovora na vanjske impulse koje čovjek doživljava kao ‘dušu’. Bilo kako bilo, duša ima i ulogu i cilj i misiju.



Ždrijelo rezervoara bilo je otvoreno a uređaj za točenje u uronjen u rezervoar. Živcirale su ga sporovozeće brojke elektroničkog brojčanika crpke za gorivo. Napokon, uređaj za točenje glasno škljocne a pumpa se isključi. Izvadi točionik i vrati ga na mjesto. Zatim zatvori rezervoar i poklopi zaštitnik koji se sljubi s karoserijom sportskog automobila. Krajičkom oka pogleda brojke na ekranu crpke:
„60 litara na 400 i nešto kilometara ... to je petnaestak litara na sto kilometara. 300 konja, treba hraniti tolike konje.“ računa dok korača prema vratima dućana gdje se nalazi blagajna.
Neposredno prije no što priđe blagajni, ispred njega progura se žena. Tamne naočale zaklanjaju joj oči a duga kosa ispletena u tanke pletenice sitno izvezenih pramenova pada uokolo. Gornji pramenovi obojeni su fluorescentno plavo dok su donji, baš kao i kosa ispod njih u svojoj prirodnoj, izrazito crnoj boji.
„Ima dobru pozadinu ali treba se držati reda i ne gurati se.“ pomisli procjenjujući je odozdo na gore kako stoji ispred njega.
Blagajnik je zbunjen scenom. Kratko ga pogleda i upita:
„Puštate gospođu ispred sebe?“
Žena se na to okrene i pogleda Furbija. Njena preplanula put odaje osobu koja dosta vremena provodi u solariju ili negdje na bazenu. Stil oblačenja odaje kako drži do sebe. Na desnoj ruci kinđuri se prstenje dok je lijeva ruka gola.
„Ima tridesetak godina, možda koju više.“ prostruji mu kroz glavu pa možda baš zato Furbi reče:
„Naravno, gospodični se jako žuri pa neka izvoli. Imam vremena.“ aludira na njene godine i mentalitet.

Nakon što plati račun izađe a kad tamo, ima što za vidjeti. Iza njegovog automobila stoji drugi a pored njega žena sa blagajne. Žena nervozno maše rukama pokazujući ljutnju što je ispred njenog automobila drugi, njegov. Prišavši automobilu, Furbi otvori vrata i nasmije se:
„Nema problema, sad ću vam se skloniti s puta.“ veli „Da se niste gurali na blagajni, ne bi sada ovdje čekali.“
Zatim hladnokrvno uđe u automobil, zatvori vrata, zategne sigurnosni pojas, upali motor i automobil krene. U retrovizoru gleda kako žena za njim maše rukama.
„Ljuta je što sam joj rekao istinu.“ pomisli a zatim pojača radio.


Neki tvrde da duša teži 21 gram. Izvor priče potiče od jednog od najvećih genija svih vremena, Nikole Tesle. Kruži priča kako se Nikola za života bavio i takvim stvarima. Radio je mjerenja težine tijela za života, a i za smrti, pa je ustanovio razliku koju je pripisao duši.

Činjenica je da kad umre, čovjek postaje lakši. To objašnjavaju tisuće teorija. A jedna od njih uzrok vidi u duši koja napušta tijelo. Većina ipak podržava teoriju da je duša nematerijalna. Pa kako onda može biti da nešto nematerijalno uopće ima težinu? Može, jer tuga ima težinu baš kao i sreća koja se ponekad osmjehe duši kad susretne svog srodnika. A kako to prepozna, ne umije to duša objasniti nikome pa ni samoj sebi.

Dok boravi u tijelu, duša se manifestira djelima koja čini. Zato je više no izvjesno da duša ima i energiju jer to je nešto što joj omogućuje činiti djela. Izvjesno je i da energija duše ne samo da se može, već se i pretvara u druge oblike energije. A to je Fizika. Sve što postoji ima formu. A da oblik uopće može postojati, mora postojati materija ili barem neki njen vid. A kako postoji i ono što oblika nema, recimo sreća, tuga, simpatija, osjećaj, misao i tako dalje, pitanje na rubu znanosti jest jesu li svi oni materija ili su samo odnosi između njene pojavnosti? Razmislimo li, zaključak je da oni prije pripadaju onoj drugoj kategoriji a opet, ako se sve može identificirati, opipati, smjer vodi da su i misao i osjećaj i simpatija i sreća i tuga a i ostalo oblik pojavnosti materije. Jednako tako mora biti i sa ljubavlju, ali i sa dušom jer ... To je Fizika.

I tako na kraju slova dolazimo do pitanja: ‘Koliko teži duša?’. I bi li Nikola u pravu kad zaključi da ona, neovisno o veličini i težini tijela, a što ustanovi vrlo preciznim mjerenjima, teži točno 21 gram?



Stajala je ispred police sa kozmetikom i razgledavala.
„Moram promijeniti marku šampona jer mi ona od zadnji put previše isušuje kosu. Trebam neki bolji šampon sa regeneratorom.“ razmišlja Nina dok rukama prevrće po polici.
„Da vidim.“ reče u sebi ugledavši željeni šampon.
I onda, baš u trenutku kad ga uzme u ruke i želi izvaditi kako bi bolje pogledala što sitnim slovima piše na poleđini, jedan mali pokret previše i čitava se polica prosipa po podu marketa.
„Bože!“ pomisli „Što sam to učinila?“ gledajući kako joj se pod noge sasipa masa šampona svih mogućih marki.
„Gospođo, morate biti pažljiviji. Znate da u hipermarketima na police obično trpaju previše pa morate paziti kad s njih uzimate.“ začuje iza sebe muški glas neodređene boje.
Okrene se a kad tamo. Iza nje stoji kreten od jučer sa benzinske pumpe i još joj se smješka.
„Pokvarenjak jedan, uh kako je ciničan.“ pomisli a glasno reče „Pa kad ste tu, biste li mi pomogli sakupiti ih i vratiti na policu? Toliko mi dugujete. Od jučer.“ Naglasi posljadnju rečenicu i pokaže svoje bijele i pravilne zube koji proviruju kroz usta razvučena u usiljeni osmijeh.
„Nema problema. Rado ću vam pomoći. Dozvolite mi.“ saginja se muškarac i sakuplja rasute šampone s poda govoreći:
„Nisam ja baš tako zločest kao što mislite.“ smije se pogledavajući je odozdo upitnim pogledom koji govori „Hajde, mrdni tom svojom guzom i ručicama prioni na posao jer si ti, a ne ja, srušila čitavu policu.“
„Evo sada smo sve lijepo vratili i složili na policu.“ govori Nina pogledavajući gospodina kao da mu govori „A sad kretenu jedan, gubi mi s očiju i ne vraćaj se.“
„Jesmo. Polica je sad bolje složena nego što je bila. Možda bi nas ovdje mogli zaposliti da slažemo police?“ šali se gospodin opraštajući se s njom „A sada ja idem svojim putem.“ nasmije se i namigne joj.

Nina stoji pred blagajnom i čeka svoj red. Odjednom iza sebe začuje poznati glas:
„Nemojte misliti da sam vas slijedio. Ovo je zaista slučajnost. Da sam vidio da ste to vi, stao bi u drugi red. Sad je kasno jer ih već ima dosta iza mene.“ govori gospodin.
„Bezobraznik jedan.“ pomisli Nina, okrene se i prkosno ga pogleda ravno u oči.
„Ohoho, nemojte me tako gledati tim svojim lijepim okicama. Ne mogu podnijeti treptaje njihovog pogleda.“ smiješi se gospodin gledajući je u oči dok ga ona ubija pogledom.
Stoje tako ukopani neko vrijeme. U stvarnost ih vraća blagajnica:
„Sljedeći molim. Gospođo, molila bi vas da ne radite zastoje u redu. Vidite koliko ljudi čeka iza vas!“

Kad blagajnica završi sa obračunom, Nina brže bolje pokupi stvari u kolica i bez pozdrava se uputi ka izlazu. Na odlasku ne govori ništa. Zna kako tip sa benzinske stanice, i sada iz dućana bulji u nju i nije joj jasno zašto.
„Svugdje ima napasnika.“ razmišlja dok se vraća kući „Srećom, ti trenuci brzo prođu i na njih ne valja obraćati previše pozornosti.“


Postoji li duša ili ne postoji? Za to nema znanstvenih dokaza ali mi ipak znamo i baš možda zato vjerujemo da duša postoji jer ... Znanost je kategorija uma koja dokazuje na temelju spoznajnosti činjenica koje ponekad, priznat ćete, ne moraju biti točne a ponekad čak ni ne postoje. Pa se zato znanost time ne može ni baviti. Dušu ne možemo spoznati činjenicama, pa razum o njoj ne može znati niti zaključivati jer ne postoje elementi na koje bi se oslonio. I tako duša postaje kategorija koja se dokazuje isključivo osjećajima i sjećanjem koga nosimo skrivenog negdje duboko u sebi. Znanje je to koga smo spremni upotrebiti tek kad nas, iz nama neznanog i/ili neobjašnjivog razloga, pogode osjećaji koji nam isključe razum. Pa zato, iako ne znamo, ipak znamo kako duša postoji zato što svi imamo osjećaje. I ne samo da ih imamo već se njima obilato služimo jer ... Da nema duše, izvjesno je, ne bi bilo ni nas, naših misli, naših osjećaja kao što su simpatija, tuga, radost i slično.

Postoje nefiltrirani dokazi da život postoji i nakon smrti. I da se duša, baš k’o i ostali, za nas nematerijalni entiteti, u kemijskom i fizikalnom smislu sastoji od nečeg’ što okruženo je elektromagnetskim poljem odnosno, laički rečeno „elektromagnetskim zračenjem“. Još je navodno Tesla zabilježio kako se, kad osoba umre, u njenoj okolini na neko kratko vrijeme povećava razina elektromagnetskog polja, a što je podudarno sa njegovom teorijom i praksom prijenosa energije na daljinu. Jer svako zračenje je energija baš k’o što je energija, kako Fizika veli, sposobnost obavljanja rada.

Opskurnosti kojima se pred kraj života Nikola dangubio, njima se danas uz kapital koji Tesli bi nedostupan, bavi društvo iz i oko Cerna u Švicarskoj. A jednako se njima bave i takozvani duholovci. Duholovci tavore na rubu znanosti gdje nam otkrivaju prisustvo duhova, između ostalog i na temelju elektromagnetskog zračenja koga svjedoči termovizijska fotografija. Pa se tako, posredno, Nikolina teorija o duši potvrđuje na bizaran način. Fizika nas uči da čim postoji polje, postoji masa oko koje se polje stvara. A postoji li masa, a masa je svojstvo tijela, duhovi moraju imati tijelo i ne mogu biti nematerijalni. Oni su samo u našem poimanju vizualnosti dimenzija svijeta ili vrlo lagani - prelagani da bi im mi izmjerili masu ili mi za to još nismo konstruirali uređaje koji to mogu izmjeriti jer u tim sferama, za sada, još ne postoje ili se nisu razvili matematički modeli koji sve to egzaktno potkrijepljuju brojkama fizikalnih eksperimenata.



Zagrebački park Maksimir lijep je u svako doba godina ali najljepši je kad poslije šetnje sa četveronožnim ljubimcem sjednete na terasu ispred Švicarske kuće i na kasnoljetnom suncu kao mačak predete uz piće odmarajući oči na pitomom zelenilu. Terasa je mala. Ima tek nekoliko stolova. Uz jedan od njih sjedi Furbi i pijucka kapučino. Pored njegove stolice je posuda s vodom iz koje pohlepno pije njegova četveronožna ljubimica, Miss Bo.

„Kako lijepi peso. Dođi mali, dođi.“ začuje glas iza sebe koji mu se učini poznatim.
Okrene se a kad tamo gospodična od prekjučer, sa benzinske stanice i jučer, iz hipermarketa. Gospodična je u trenirci. Znojna se vraća sa džoginga i uz put želi popiti kavu na suncu te otpuhnuti znoj i umor mišića. Miluje psa koji joj začudo odgovara veselim mahanjem repa.
„Ma vidi ti ljepoticu, i pusu mi je dala.“ raznježenim glasom veseli se gospodična poljupcu dlakavog stvorenja.
Zatim pogleda na gore pa veli:
„Da sam znala da ste ovdje vi, budite sigurni kako ne bi došla.“ govori mu dok sjeda za susjedni stol koji je jedini slobodan „I ne brinite, neću vas smetati u nirvani jer ionako s vama nemam ništa. Slobodno me ignorirajte kao što ću i ja vas.“
Uto priđe konobar. Ona naruči kavu a Furbi zamoli još jednu zdjelu vode za svoju ljubimicu. Gospodična zatim iz džepa izvadi iPhone i stavi slušalice na uho. Furbi je gleda. Gleda njene sitne fluorescentne plave pletenice. Gleda njene pravilne ruke, ovaj puta prazne i bez prstenja.
„Koju muziku volite slušati dok džogirate?“ pita je.
„Zašto vas to zanima?“ protupitanjem odgovara gospodična pa dodaje:
„Imate lijepog psa. Ženka. Plemenita pasmina?“
„Da, sibirski haski.“ odgovara Furbi gledajući gospodičnu.
I tako, riječ po riječ između njih se zametne razgovor u kome riječ leti a da ni sami ne znaju kako, zašto i odakle. Iz početka se pogledavaju bojažljivo, zatim se već smješkaju da bi se na kraju upoznali i izmijenili brojeve mobitela.
„Zovem se Nina.“ gospodična pruža ruku i gleda ga ravno u oči prodirući mu u dušu.
„Drago mi je. Ja sam Furbi.“ odgovara gospodin ne vadeći pogled iz njenog pogleda, pogleda srodne duše.


<Ex nihilo nihil. Tu sentencu, nastalu u empiriji religiozne ali i svjetovne kognostike, potvrđuje i Fizika. Jer materija, baš k’o i nematerija, koja je samo svojstvo transformacije pojavnosti materije, jest to što Fizika zove energijom. A to otvara još jedno pitanje koje postavlja se prije prethodnoga. Pitanje je to o životu nakon smrti. Ako se duša uistinu seli i napušta tijelo, tada mora postojati i trenutak kada duša, negdje iz etera vremena i prostora, spazivši tijelo ili njegov zametak odluči svojim prisustvom to tijelo oživiti. Jer život, po Religiji, baš k’o i po Fizici, sastoji se od tri komponente, odnosno Svetog trojstva:
- duha što je po Fizici model,
- duše koja je po Fizici energija, i
- tijela koje je po Fizici materija.
Pa se tako logički otvara pitanje vječnog života, života koji je prije početka baš k’o što je i poslije svršetka. Sve to Fizika potvrđuje pseudoempirijom upakiranom u Matematiku koju naziva Zakonom. Religija to štuje kao Dogmu, iako je do nje, baš k’o i Fizika, došla empirijom ali, za razliku od Fizike, ne može to matematički definirati. I tako, kad suglasimo se kako duše postoje i prije i poslije, te pretpostavimo li kako su vođene slobodnom voljom, bilo da se ona temelji na namjeri ili osjećaju kojom duša odabire tijelo, tijelo koje tad svojim prisustvom oživi, dolazi se do tog’ da poslije smrti, baš k’o i prije života, mora postojati život. I kako je život vječan te nema ni početka niti kraja. I da baš k’o što materija i energija su vječne, bez početka i kraja, život je ono što Religija naziva duhom a Fizika, za sada kao pretpostavku u čije se postojanje još ne upušta, bilježi kao nešto što postojalo je prije i postoji poslije Velikog praska



Vrata su vodila u Svijet. Na velikom digitalnom ekranu iznad vratiju pisalo je 'Prpremite se’. Oni su bili tu i bili su spremni napustiti dom, spremni uputiti se na putovanje. Spremni zamijeniti vječnost još jednim međutkom koji zove se život. U čekaonici su bili sami. Pogledavali su se znajući da se trenutak putovanja neumitno približava. Razgovarali su.

Matej:
„Skoro da sam spreman. Imaš dileme? Još uvijek možeš promijeniti mišljenje.“
Danijela:
„Mogu. Radila sam to u prošlosti ali ovaj puta neću.“
Matej:
„Dobro je što si tako odlučila. Ja sam spreman.“
Danijela:
„Lijepo od tebe. Ne mogu zamisliti putovanje bez tebe. Tako si nježan i pažljiv.“
Matej:
„Hoćemo li se prepoznati? “
Danijela:
„Hoćemo, tako su nas učili. Bit će to u trenutku susreta. Prepoznat’ ćemo se.“
Matej:
„Bez obzira na situaciju. Tako su nam rekli. Budemo li slušali svoje osjećaje. Jesmo li za to spremni? “
Danijela:
„Tko zna kakvi ćemo u tom trenutku biti. Možda se jedno drugom nećemo svidjeti jer ćemo se susresti u nezgodnoj situaciji? Ili ćemo biti toliko zaokupljeni sami sobom da ćemo se jednostavno mimoići ne vidjevši jedno drugog. Ne bi se željela time opterećivati. Dovoljno je da barem netko od nas prepozna ono drugo.“
Matej:
„Da, tako su rekli. Slično je bilo i na nekim prethodnim putovanjima. A na nekim od putovanja imali smo premalo zajedničkih trenutaka. Sve je to trajalo prekratko.“
Danijela:
„Imaš pravo. Bili smo zaslijepljeni trenutkom i nismo se vidjeli. Nismo se prepoznali. Ali opet smo se kasnije sreli. Pa se je dogodilo iako je trajalo prekratko.“
Matej:
„Da, nismo slušali dušu. Ali ovaj puta bit’ će drugačije. Barem sam ja tako odlučio. A ti, jesi li na to spremna?“
Danijela:
„Jesam. I ja ću se tako ponašati. Ne želim da mi čitavo putovanje prođe u potrazi za tobom. Previše mi značiš da bi te opet propustila. Tako mi nedostaješ kad nisi tu. Znaš, vrijeme koje prvodim sa tobom uvijek mi se čini kao trenutak. Sve prođe nekako prebrzo. Kao da je tren. To je kao kad pljesneš dlanom o dlan. I onda, klap, više te nema i tako sam daleko od tebe.“
Matej:
„Nemoj se žalostiti. Uvijek sam s tobom. Ako ne prisutan uz tebe, a ono barem u mislima.“
Danijela:
„Pratiti znakove raspoznavanja? Najbolje je njima se ne opterećivati. Neka sve ide svojim tokom.“
Matej:
„Jesi li sigurna u to? Može se dogoditi da se promašimo. Već nam se to nekolio puta dogodilo.“
Danijela:
„Da ali su nam se kasnije ukazale neke nove prilike. Pa smo na kraju ipak uspjeli. Sjećaš li se?“
Matej:
„Da, iskoristili smo ih. Prepoznali smo se. Slušali smo osjećaje ili kako to tamo gdje idemo vele, slušali smo srce.“
Danijela:
„Da, ti trenuci su bili kratki ali dovoljni da postanu iskra promjene. I te promjene ne samo da su promijenile naš život već su nam ukazale nove puteve.“
Matej:
„Imaš pravo. Navažnije su te male, sitne stvari. Trenuci su to kojih se zauvijek sjećamo.“

I dok su razgovarali nisu ni primijetili da je vrijeme pripreme prošlo. Otvorila su se vrata i pojavio se Ključar. Ključar ih je neko vrijeme gledao i slušao njihov razgovor. A onda ih u jednom trenutku prekine:
„Došao je trenutak. Krenite na putovanje.“

Danijela i Matej se tada samo nijemo pogledaju i krenu. Krenuli su svaki svojim putem pamteći jedno drugog, pamteći pogled trenutka na rastanku jer to će biti pogled prvog trenutka kada se opet susretnu. Treba samo znati gledati - tako su ih učili. To je tako malo a opet je toliko puno. Radi se o trenutku kojim započinje ljubav koja sve i zauvijek mijenja.


Religija koristi pojam duše. No što je duša? Religija uči da svaki čovjek ima dušu i kako ona ostaje i kada čovjek umre. Ali što je duša i od čega ona u čovjeku nastaje? I kako duša nastaje? Zajedno s tijelom ili neposredno nakon formiranja tijela? Definicija duše trebala bi biti nešto kao:
‘Duša je nevidljiva osobnost čovjeka koja zadržava njegovu bit i nakon smrti.’
Znači, duša je nevidljivo tijelo koje može razmišljati, vidjeti, čuti, pričati, gibati se, tijelo identično živom čovjeku. Zato duša ima praktički sve karakteristike živog, samo što nije fizičko tijelo, nego je neshvatljiva tvorevina. Pa se pitamo, ako duša nije napravljena od materije, kako to da može imati svoje karakteristike slične fizičkom tijelu?

Nitko to ne može znati ali pokušajmo zamisliti nevidljivu tvar sposobnu da ima sve misli, osjećaje i sve ostale karakteristike ljudske psihe prije i nakon smrti. Teologija nema objašnjenje što je to niti što bi to moglo bilo. Jednako i Fizika. Ni jedni ni drugi nemaju objašnjenje za ono što nas čini ljudima: za misao, za osjećaj, za tugu, za sreću, za simpatiju, za mržnju, za radost, za ljutnju, za ljubav. Jednako kao što nemaju objašnjenje zašto se duše međusobno traže, i to da ne traže bilo koju nego baš unaprijed određenu, srodnu dušu. I da su tu srodnu dušu sposobne prepoznati među milijunima drugih. Govori li to o njihovoj slobodnoj volji da biraju ili o za nas nedokučivom savršenstvu da pronađu, prepoznaju jedna drugu?

Septik:
‘Pretpostavimo da je Bog savršen.’
Vjernik:
‘Bravo majstore, ti si genije.‘
Septik:
‘Onda on može činiti samo savršena djela.‘
Vjernik:
‘Pametan zaključak.‘
Septik:
‘Ne može činiti nesavršena djela.‘
Vjernik:
‘Ova ti je još bolja.‘
Septik:
‘Ne može činiti zlo.‘
Vjernik:
‘Slažem se.‘
Septik:
‘To znači da nema slobodnu volju.‘
Vjernik:
‘Ne slažem se.‘
Septik:
‘Pretpostavimo li zatim da ljudi imaju slobodnu volju, ispada da Bog ljude nije stvorio na svoju sliku i priliku.‘
Vjernik:
‘E, sad si sve pokvario.‘




I tako drage moje i štovani moji, dok plovimo u susret Dušnom danu, Bocaccio završi još jednu od svojih novela ne spominjući događaje koji se potom dogode između Nine i Furbija a od vas o očekuje komentare.

Sa štovanjem iz Bocacciograda,
Meštar Bocaccio








(gotovo)


Oznake: Zagrebački dekameron

19.10.2012. u 19:52 • Ostavi komentar (31)Troši toner#

petak, 28.09.2012.

Novela sedma: Kato, Kato, moja ljubav, moje zlato



Dragi Bocaccio,

U Bologni živio mladić po imenu Gentile. Zaljubi se Gentile u plemkinju Katalinu. No ona njemu ljubav uzvraćala nije. Nije ga voljela već pozornost svoju mužu Nikoli svom nježnošću pružala je.

Jednom Katalina ode na svoj posjed gdje se razboli. Dolazili u nje doktori nu koliko god se trudili ne mognu pronaći uzrok bolesti, pa kako je blentavo liječili, dogodi se jednog dana da znakova života u nje nema. Pa je, kako bi prikrili blentavost svoju, doktri proglase mrtvom te jzakopaju.

Gentile dozna da Katalina je umrla pa zaputi se sa slugomu najvećoj tajnosti do groba njenog. A kad stigne i u grobnicu uđe, kriptu njenu otvori. Pa je vidje onako prelijepu i mrtvu a u njemu se probude emocije ter ne mogne odoljeti ne poljubiti je i to učini više puta. Sva go to još više osmjeli pa joj u smjelosti dotakne grudi gdje primijeti da diše još. Pozva on tad’ slugu koj’ pomogne mu prenijeti je u kuću njegovu gdje mu majka pomogne da je ozdravi.

Pošto Katalina ozdravila zamoli Gentila da dopusti joj vratiti se rodbini svojoj. A on rekne kako pošto svi misle da mrtva je, on pozvat’ će plemiće neke na gozbu a i muža joj, te je će pred svima baš njemu k’o poklon dati. Katalini se taj prijedlog svidi i pristane. A morala je i sama priznati kako u njoj, dok Gentile joj tol’ku pažnju i njegu nesebično dav’o, simpatija nježnosti prema tom mladiću zaiskri. Ipak, morala sačekati da se Gentile s puta vrati pa kako prođe vrijeme Katalina Gntileu rodi sinčića njihovog.

Kad Gentile s puta se vrati, napravi on gozbu i na ručak goste obećane on pozva. A gozba obilna i uz birano iće i piće sve goste razgali. Pa kad prikladan trenutak dođe zapita Gentile bi li bilo pravedno kad neki svog bolesnog slugu na ulicu baci, a drugi ga izliječi, da ga ovaj drugi za sebe zadrži? Gosti raspojasani na to svi redom dogovore se da Nikola sud izrekne u ime svih kako sve to pravedno biti ima. Tad Gentile naredi slugama da Katalinu uvedu što ovi i učine. Pa kad Katalina dođe, Gentile se udalji, a drugi gosti je stanu ispitivali o tome ‘ko je i što, na što ona ne odgovori ni[ta već samo mučala je tiho.

Ipak, kasnije Gentile preda Katalinu i dijete Nikoli za što su ga svi u gradu još dugo hvalili i plemenitost njegovu za primjer drugima uzdizali.

Iz Firence sa štovanjem,
Giovanni Boccaccio




Pater Očenašek je govorio:

„Draga braćo i sestre! Okupili smo se na ovom tužnom mjestu da na vječni počinak ispratimo našu dragu suprugu, majku, sestru, rodicu a prije svega sveticu Katu, Katicu, Katarinu. Što reći u ovom tužnom trenutku? Kojim riječima oprostiti se od nje? Jedno je sigurno, sada kada je otišla i kada je više među nama nema, ništa više neće biti isto kao prije. Naše rane su duboke, teško je ispuniti prazninu i umanjiti bol. I znamo da nitko i ništa ne može a i neće izbrisati vrijeme, razgovore, šale, smijeh i trenutke koje dijelili smo sa Katom, Katicom, Katarinom.“

Došla žena ispovjediti se. Pita svećenik što je uradila. Ona reče prevarila je supruga nekoliko puta, pa se želi iskupiti za svoje grijehe. Svećenik joj veli da se pomoli par puta i da hoda oko crkve onoliko puta koliko puta ga je prevarila. Žena se zahvali i taman na izlazu iz crkve susretne najbolju prijateljicu.
„Zašto si bila u crkvi?“ upita je ova-
Žena kaže što je uradila i da ide hodati uoklo crkve.
Prijateljica će na to: „Uh, odo ja po bicikl.“


„Nikola, što si se tako zapuhao. Jesil’ dobro“ zabrinuto je govorila Kata.
„Ma jesam. Samo sam se preforsirao.“ kratko odgovori Nikola.
„A što preforsirao? Ja nisam gotovo ništa osjetila. Maaaa ... nema veze, bit’ će još prilika. Nego, danas se vraća Pavo paaaa ... Da te ne zatekne ... A ti se lijepo brže bolje spremi kako opet ne bi bjež’o kroz prozor. Znaš, Pavu sam zadnji puta jedva uvjerila da nije bilo nikoga, da mu se to samo od ljubomore priviđa.“ govorila je Katarina k’o navijena
„Što to opet radiš?“ naglo usklikne usklikne Kata.
„Ma ništa ... samo ... došlo mi je pa te mazim. Ajmo još malo.“ moljakao je Nikola ljubeći bradavice Katičinih grudi „Imamo vremena za još jedanput.“.
I da ne duljim priču, Kata pristane pa ovaj puta oboje ugledaju zvjezdice pri čemu Kata osjeti kako je zalijeva mlaz olakšanja pa samo uskliknu:
„Ohhhh, Bože, svršila sam!“ a glas s visina šapne joj: ‘Bit’ ćeš majka.’.


Očenašek tu na kratko zastane, zatim svrne pogledom po prisutnima, pa nastavi:

„Draga braćo i sestre! U ovom trenutku, misleći zajedno sa vama na jednu smrt koja pogodi mnoge, želim vam izraziti iskrenu sućut i utješiti vas nadom u život vječni. Mi vjerujemo i u ovoj svetoj liturgiji molimo da se Gospodinovim vjernima život ne oduze već da im se samo promijeni ... Mi ne umiremo, pa se tako ni naši dragi pokojnici ne rastaju se od nas već samo privremeno prelaze mostom u novi život u kome smrti nema i gdje radost je vječna. Jer onomad Isus Krist snagom svoje riječi, smrću svojom i uskrsnućem vlastitim otvori nam vrata tog vječnoga života. Kao kršćane, vjernike i vjesnike uskrsnuća, ovim činom ispovijedamo našu vjeru da po muci i smrću Kristovom mi nadamo se uskrsnuću naše Kate, Katice, Katarine. Stoga vas sa ovog mjesta sve pozivam da svi zajedno, u duhu vjere, sudjelujemo u molitvi koju Bogu, gospodaru života i smrti, upućujemo za našu Katu, Katicu, Katarinu. I da u molitvu svoju uključimo tako i sve nama znane. Da živimo vjeru u Kristovo i naše uskrsnuće. A sad poslušajmo riječ Božju.“

„I tako veliš, Pavo je službeno proglašen mrtvim?“ Nikola je sjedio ispijajući popodnevnu kavu u društvu Očenašeka i Katarine.
„Maaa ... Znao sam da će mu se to dogoditi. Budaletina od brata. Uvijek se lovi i gura tamo gdje ne treba. Uh kako me je naljutio!“ gunđa Nikola dok mu se suza teče niz lice.
„Ajde, ajde, smirit se.“ Očenašek pokušava ugoditi istovremeno mučnu ali i tužnu situaciju „Pavo nije poginuo uzalud, pao je za domovinu. A tu je još i predivna kći koju ostavi za sobom. Kato, znam da ti je teško ali sada kada ti je najgore ponajprije moraš misliti na sebe a onda i na dijete. Shvati to kao poslanje koga ti gospodin na tvom zemaljskom putu do pokoja u kom blaženstvo je vječno daje.“ priča Očenašek koji tim situacijama bi vješt jer k’o zaređeno lice sluša mnoge boli i radosti, tajne i opća znanja dijeli.
„Nego, jesu li sigurni da su pronađeni baš njegovi ostaci? Je li to službeni potvrđeno.“ ubaci se u priču brat Nikola kako bi dao tračak da nade još ima.
„Jesu, na žalost. Vele potvrđeno je pločicom s njegovim imenom i brojem u registru. Pločica je pronađena na njemu. Svi su bili zakopani u glini. Ona brzo uništava tragove i tijelo. Pa su po ostacima napravili vještačenje koje je potvrdilo da bi po godinama i starosti pronađeni ostaci odgovarali njegovima.“ tužno i zamišljeno Katarina završi priču.


Očenašek kratko podigne oko na prisutne da bi potom uzvisio glas i prešao na posljednju preporuku i oproštaj:

„Kao vjernici okupili smo se da ukopamo tijelo svoje sestre Kate, Katice, Katarine. S pouzdanjem pomolimo se Bogu, u kojemu sve živi, da tijelo naše sestre koju raspadljivu ukopavamo uskrisi na neraspadljivost blaženih, a dušu joj pridruži svojim svetima i vjernima. Neka joj sud bude milosrdan, da od smrti otkupljena i dugova oslobođena bude primljena u pratnju Vječnoga Kralja. Pomolimo se!

U ruke tvoje, blagi Oče, izručujemo dušu svoje sestre. Čvrsto se nadamo da će ona kao i svi koji u Kristu preminu u posljednji dan s Kristom uskrsnuti. Zahvaljujemo ti na svim dobročinstvima kojima si za ovog smrtnog života obasuo svoga sestru. Ona su nam bila znak i tvoje dobrote i blaženoga zajedništva svetih u Kristu. Zato, Gospodine, milostivo poslušaj naše molitve. Otvori sluzi svome rajska vrata, a nama što ostajemo daj da se uzajamno tješimo riječima vjere.
Po Kristu Gospodinu našem. Amen!“


„I tako kćeri moja, privolu za vjenčanje tražiš?“ pita Očenašek na ispovjedi Katarinu.
„Da, oče, tražim. Ostala sam sama, udovica sam. A tu je i moja malena Marina koju moram na put života podizati.“ govorila je Katarina.
„A zna li Nikola da mu je Marina kći?“ upita Očenašek.
„Ne zna. On k’o i svi ostali misle da je to Pavo. Oče, Nikola u najplemenitijoj namjeri pa želi prigrliti bratovo dijete kao svoje.“ uvjeravala je Katarina Očenašeka tražeći privolu za brak.
„Dobro kćeri, neka tako bude. U slučaju da je bračni drug smrtno stradao, kršćanin je oslobođen svetog sakramenta i slobodan je ponovo se ženiti. Toliko s te strane. A s druge, pošto Marinu želi prigrliti kao kći svoju, nek’ mu bude jer ionako je otac pa nek’ tako, ne znajući istinu, grijehe svoje kaje uvjeren kako bratovu kći odgaja.“ nasmije se Očenašek pružajući Katarini blagoslov.
Katarina se Očenašeku sva sretna zahvali te ga jošte zamoli da im vjenčanje vodi a što ovaj sa ljubaznošću prihvati.


U dane Heroda, kralja judejskoga, bi svećenik imenom Zaharija. Žena mu bi Elizabeta. Oboje pravedni pred Bogom, živjeli oni besprijekorno i po svim zapovijedima i odredbama Gospodnjim. No djeteta imali nisu jer Elizabeta bi nerotkinja a oboje već poodmakle dobi uz to. Dok Zaharija jednom po redu svoga razreda službu svećeničku pred Bogom obavljao, ždrijebom zapade ga po bogoslužnom običaju da u svetište Gospodnje uđe i kad prinese. A za vrijeme kađenice mnoštvo naroda vani molilo je.
Pa mu anđeo Gospodnji ukaže se. Stajao anđeo s desne strane kadionog žrtvenika. Ugledavši anđela Zaharija se prepade i silan strah ga spopade. Nu anđeo mu reče:
„Ne boj se, Zaharija! Uslišana ti je molitva. Žena će ti Elizabeta sina roditi. Nadjenut ćeš mu ime Ivan. Bit će ti radost i veselje a rođenje njegovo mnoge će obradovati. Bit će doista velik pred Gospodinom. Ni vina ni drugoga opojnog pića neće piti. Duha svetoga bit’ će pun već od majčine utrobe.“
Na to Zaharija reče anđelu:
„Po čemu ću ja to razaznati. Ta star sam i žena mi poodmakle dobi."
Anđeo odgovori:
„Ja sam Gabriel koji pred Bogom stoji. Poslan sam da govorim s tobom i da donesem ti ovu radosnu poruku. Evo, budući da nisi povjerovao mojim riječima, koje ispuniti će se u svoje vrijeme, zanijemjit ćeš i nećeš moći govoriti do dana dok se to ne zbi."
Narod iščekivao Zahariju i čudio se što se toliko zadrž’o u svetištu. Kad Zaharija napokon izađe, nije im on mogao ništa reći pa zaključe da je u svetištu viđenje imao. Nastoj’o im se Zaharija doduše znakovima izraziti, ali osta nijem. Pa kad se navrše dani službe njegove, otiđe on kući.
Nakon tih dana zatrudnje Elizabeta, žena mu. Krila se tako Elizabeta pet mjeseci govoreći:
„Evo, to mi je učinio Gospodin u dane kad mu se svidje skinuti s mene sramotu među ljudima."



Katarina je porađala a na porodu su bili svi, i Kata, i doktori i sestre u rodilištu, i Nikola joj muž, a i Pavo, brat mu.

„Otkud sad Pavo?“ pitate se vi, malobrojni moji koji vrijeme dangubite na riječi ove što možda pozora vašeg ne zaslužuju.
„Pa da vam vaš omiljeni pisac objasni,“ veli on ter ukratko objašnjenje piše:


Ubrzo nakon što su se Katarina i Nikola oženili, na vrata im bane Pavo.
„Otkud ti?“ upitaše ga a on im objasni kako bio je u logoru, u Mitrovici u kazamatu, gdje ga je četnička banda tukla i mučila no on voljom preživi i u razmijeni se vrati. I još veli kako dobro je proš’o jer da otkrili su tko je završio bi on u jami zajedno s drugim streljanima.
„A identifikacijska pločica?“ zapitaju ga na što reče da svoju pri zarobljavanju baci pa valjda netko je pronađe, pokupi i u jamu s mrtvima sa streljanja baci.

„A što bi s brakom Katarine i Nikole? I kćeri njihovom? I što Pavo radio je dalje?“ pitate me vi dalje a ja vam ukratko donosim i taj novele međutak:

Katarina i Nikola su i dalje ostali u braku. Pavo je k’o otac obilazio Marinu koju su svi, pa i ona sama, držali njegovom kćeri. Ali kako Pavo bi naočit opet završi on u krevetu s Katarinom gdje slatku ljubav su vodili dok Nikola je putovao Europom. I tako jednom se zgodi da dok Pavo svrši a Katarina vrisne
„Joj,kako mi je lijepo, svršit’ ću i ja, ah, ah.“ i grču strasti orgazmično doživi, pa dok zvijezdice je ispiru mliječnom stazom, opet javi se onaj vragoljan s početka novele, pa joj šapne: ‘Bit’ ćeš majka.’.
I rodi tako Katarina Nikoli kći jer Pavo u međuvremenu drugu za svoju ženu prigrli. A Nikola mišljaše kako djetešce je njegovo i jako joj se zbog toga radovao te pazio je i mazio.
Katarina se pak nakon nekog vremena razboli i umre i za njom ostanu ucviljeni što prisustvuju pogrebnoj misi s početka priče.


A na misi pater Očenašek riječ vodi:

„Gospodine Bože, u svojoj očinskoj dobroti milostiv budi duši tvoje služavke Kate, Katice, Katarine. Očisti od svake krivice dušu njenu koju opozvao si sa ovog svijeta i primi je u domovinu svijetla i postojbinu mira i u zajedništvo svetaca tvojih. Daruj joj udio u vječnom blaženstvu u kraljevstvu tvome. To te molimo po Kristu Gospodinu našem. Amen!

Bože stvoritelju svjetla, tame i života svog i otkupitelju grijeha daruj Kati, Katici, Katarini svetost koju tako zaslužuje jer putem ovozemaljskim ona kročila je primjerom uzoritim života punog dobrote i evanđelja radeći nadasve za dobrobit i nadu našu svesrdnu. Otkupi sluge i službenice svoje i otpusti im grijehe njihove! Neka ovim našim pobožnim zagovorom postignu one oproštenje za kojim su uvijek čeznule. Amen!“


I dok Očenašek u svetoj liturgiji riječi Gospodnje valja, kruži on pogledom koji zabilježi kako Pavo zagrli malu Marinu, a Nikola to isto čini sa ‘ćeri svojom. Između njih je Hermina, sestra Katarinina, koja skrivene i dobro čuvane tajne sestre svoje naslijedi i pokoji pogled strastven ona Očenašeku dobaci u spomen na njihovu tajnu ispovijednu. A kad smo već kod tajni i vječnog zavjeta što ispovijednik ga čuva, čuva Očenašek jednako tako tajnu Katinu tko kome je otac a tko kome je ‘ći.

Te večeri u svoj tajni dnevnik Hermina je zapisala:
„Robert (pater Očenašek) i ja smo opet vodili strasnu ljubav. Ne ulazim u detalje ali samo ću napisati da bilo je predivno. Svršila sam tri puta.“






(gotovo)





I tako drage moje i dragi moji dođosmo opet do kraja jednog od ciklusa priča iz Dekamerona novovijekog u kom meštar Bocaccio poduči neke dok smjernima ljepotom priče produhovi i put da, i ne samo o tome što žene žele, već i kakve sve tajne one u sebi kriju. Mjesto njihovo u svijetu kog Stvoritelj zbrlja za nas uzvišeno je jer... Jerbo iako s njima teško je bit’, bez njih ne može se cjeline cilj dogodit', baš k'o što ne može se bez sunca noć rasvijetlit'. Spozna to svak' koj' oplemeni srce ljubavi njenom i što zauzvrat je dobi dajuć' joj i ne samo ljubav svoju već um baš k'o i džep cijeli a što protuprirodno nije jerbo ona s pravom ionako kućom gospodari.

A za radoznale koje zarazi priča ova pa jošte više saznati o tajnama žena žele, evo spojki koje smjera putu radoznalosti daju:
© Novela prva: Soba s pogledom
© Novela druga: Kad se bistre sestre slože i olovo plivat' može
© Novela treća: Svetac
© Novela četvrta: Što jest, jest
© Novela peta: Obiteljski posao
© Novela šesta: Kako Izabela očuva čast a sebi da počast



Štovanjem smjerno do novele nove uz pozdrav svom starom drugu svom iz Firence onomadne,
Bocaccio Zagrebački


Oznake: Zagrebački dekameron

28.09.2012. u 18:20 • Ostavi komentar (35)Troši toner#

petak, 21.09.2012.

Najveća moguća cijena ...


Draguljar sjedio za stolom. Kroz izlog svoje trgovine promatrao je prolaznike koji zastajkuju nećkajući se ći u njegov raskošni dućan.
„Ušli bi ali boje se jer znaju kako su dragulji skupi pa misle kako nemaju dosta novaca ispuniti svoju želju.“ razmišljao je.
I dok je on tako razmišljao draguljarnici se približila neka djevojčica. Došavši do izloga prisloni nosić uz staklo izloga. Nebeski plave oči joj odjednom zasvjetlucaju. Ugledale su jedan od izložbenih predmeta, prelijepu tirkiznu ogrlicu opasanu najfinijim zlatom. Djevojčica odlučno uđe u trgovinu i prstom pokaže na ogrlicu.


„Ogrlica je za moju sestru. Možete li mi je spakirati kao poklon?“ upita draguljara.
Trgovac s nevjericom gleda djevojčicu, zatim gleda narukvicu pa onda opet djevojčicu. Zbunjen je.
„A koliko novaca imaš malena?” pita djevojčicu.
Malena se propne na prste i iz džepa izvadi malu kutiju, stavi je na stol, otvori i pred draguljarom isprazni njen sadržaj. Bilo je to nekoliko omanjih novčanica, šaka sitniša, nekoliko školjki i figurica.
„Hoće li biti dovoljno?” djevojčica ponosna pita trgovca. „Željela bih starijoj sestri kupiti poklon. Otkad nemamo mame, ona obavlja sve poslove i nema ni trenutka vremena za sebe. Danas joj je rođendan pa mislim da će poklonu jako obradovati. Njene su oči iste su boje kao taj dragi kamen.”
Trgovac se nasmije. Zatim ode u prostoriju iza pulta i donese zlatno-crveni papir i zlatno-žutu ukrasnu traku. Uzme ključ, otključa vitrinu gdje je bila izložena ogrlica. Ispod pulta uzme ogrlicu te je stavi u kutiju. Poklon spakira u zaveže ukrasnom trakom i sve to da djevojčici.
„Uzmi i pazi na to.“ reče joj.
Djevojčica pobjednički pehar uzme svoj poklon i ponosno izađe iz trgovine.


Sat vremena poslije u trgovinu uđe djevojka s kosom boje meda i predivnih tirkiznih očiju. Na pult stavi istu onu kutiju koju je trgovac nedavno zapakirao pa upita.
„Je li ova ogrlica kupljena u vašoj trgovini?”
„Da, gospođice.” odgovori draguljar pa je uzme ruke, otvori kutiju i provjeri što je u njoj.
„Koliko je koštala?” pita dalje djevojka.
„U mojoj trgovini cijene su stvar povjerenja. Tiču se samo mene i mojih kupaca.” ljubazno odgovori trgovac.
„Sestra je imala samo nešto sitniša i sigurno nije mogla platiti ovako skupocjenu ogrlicu.” reče djevojka gurajući kutiju natrag u ruke trgovcu.
Trgovac zatvori kutiju, složi je omot pa sve to vrati djevojci.
„Varate se gospođo. Vaša sestra platila je najveću moguću cijenu. Dala je sve što je imala”



Pitanje koja bi vam meštar Bocaccio želio postaviti povodom ove priče glasi: 'Jeste li spremni platiti najveću moguću cijenu, za što bi je platili i koliko ste uopće spremni na nešto takvo?'. Hvala na odgovorima.
Bilježi se sa štovanjem vaš,
Bocaccio





Oznake: Zagrebački dekameron

21.09.2012. u 18:13 • Ostavi komentar (27)Troši toner#

petak, 31.08.2012.

Priče iz Bečke šume ...



Washington DC, metro stanica jednog hladnog siječanjskoga jutra 2007. godine. Čovjek na violini četrdeset pet minuta svira Bachovo djelo. Za to vrijeme oko dvije tisuće ljudi prolazi stanicom. Većina ide na posao.

Tri minute nakon što je počeo svirati, svirača uočava sredovječni gospodin. Usporava i zaustavlja se nekoliko sekundi a zatim žurno odlazi kuda je namjerio.

Četiri minute kasnije violinista prima svoj prvi dolar. Žena baca novčić u šešir i bez zaustavljanja nastavlja hodati.

Šest minuta poslije mladić se naginje nad ogradom kako bi ga poslušao. Mladić potom pogleda na ručni sat i nastavlja žureći kuda je naumio.

Deset minuta kasnije trogodišnji dječak se zaustavlja ali ga majka odvlači. Malac zastaje da ponovo pogleda violinistu no majka ga i dalje vuče pa oboje odlaze žureći. Nekoliko druge djece ponovilo je isto. Svaki roditelj, bez izuzetka je prisilio dijete da nastavi hodati.

Četrdeset i pet minuta poslije. Glazbenik svira bez prekida. Samo se je šest ljudi zaustavilo i na kratko ga poslušalo. Nekih dvadesetak dalo je novac ali su nepromijenjenim ritmom nastavili hodati.

Glazbenik je za to vrijeme sakupio ukupno trideset i dva dolara. A bio je to Joshua Bell jedan od najvećih glazbenika današnjice. I svirao jedan od najzahtjevnijih komada ikada napisanih i to na violini vrijednoj tri i po milijuna dolara. Samo dva dana prije ovog događaja rasprodao je koncertnu dvoranu u Bostonu gdje je prosječna cijena karte bila nekoliko stotina dolara. Sat vremena nakon početka glazbenik završava svirku i nastupa tišina. Nitko to ne primjećuje. Nitko ne plješće niti daje bilo kakvo priznanje.

Priča je istinita. Inkognito svirku Joshue Bella na stanici metroa organizirao je Washington Post kao dio sociološkog eksperimenta o percepciji, ukusu i ljudskim prioritetima.


Zapitajmo se, koliko ima među nama ima snobova koji idu na koncert plaćajući basnoslovne iznose a to isto u drugim prigodama ne znaju prepoznati? Prepoznajemo li talent kada on iskrsne u, za nas, potpuno neočekivanom kontekstu: u svakodnevnom okruženju, u nepogodno vrijeme? Prepoznajemo li mi uopće bilo kakvu ljepotu? I zastanemo li pri tome?

Jer ... Ako nemamo niti trenutka za zastati i poslušati jednog od najboljih glazbenika svijeta, koji svira jedno od najljepših ikada napisanih muzičkih djela stvorenih za jedan od najljepših instrumenata ikada načinjenih na svijetu ... koliko tek mnogo drugih stvari u životu mi propuštamo?


Zašto sam ovo napisao? Pokojna je, između ostalog, bila i akademski obrazovana glazbenica. Diplomirala je violinu. Od obiteljskog je liječnika, porijeklom bugarina, dobila vrlo staru i rijetku, skupocjenu, violinu kakvih se očuvalo samo deset na svijetu. Naravno, da je na njoj svojedobno svirala. Sada kada je nema spremam se na put. U Beč gdje ću violinu dati obnoviti. Od vas bi želio čuti što bi vi na mom mjestu s njom poslije toga učinili? Naravno ja znam što ću ali .... Želio bi čuti vas!

Iz Bocacciograda sa štovanjem,
Bocaccio





Oznake: Zagrebački dekameron

31.08.2012. u 23:34 • Ostavi komentar (27)Troši toner#

ponedjeljak, 11.06.2012.

Novela šesta: Kako Izabela očuva čast a sebi da počast



Dragi Bocaccio,

Izabela bi opatica u samostanu. Zaljubi se u mladića koji je često dolazio u samostan. Prizna mu svoju ljubav pa su oni tako često zabavljahu i u blagodetima putenim nadasve uživahu. Kad to druge opatice spaze, otrče one do sobe glavne časne sestre. Strahujući da je ne nađu kako spava sa svećenikom, glavna časna brzo se obuće i u žurbi mjesto marame na glavu zaveže svećenikove gaće. Ali u strci i žurbi to ne primijeti niti jedna opatica. pa sve tako dođu pred Izabelinu sobu ter provale u nju i, naravno, zateknu Izabelu i mladića kako se zabavljaju.

Izabelu otjerali iz sobe pa joj sude. Kad ova primijeti što je na glavi glavne časne, kaže joj:
„Časna majko, prvo svežite sebi maramu pa tek onda možete razgovarati sa mnom.“
Tad i časna ali druge opatice primijete što se časnoj na glavi nalazi ter glavna bi prisiljena dopustiti svim opaticama da vode ljubav kad god i kako to one same požele. Izabela se tada vrati ljubavniku i nastavi se s njime dalje nesmetano viđati.

Iz Firence sa štovanjem.
Giovanni Boccaccio



Dogovorile se tri prijateljice da će se svojim muškarcima za iznenađenje obući u sado-mazo kožno odijelo, štikle i crni povez na očima, sve da vide reakcije. Jedna je imala zaručnika, druga je bila ljubavnica a treća supruga. Nakon par dana ... razmjena iskustava.
Zaručnica: „Kad me je vidio poludio je, zatim me je zaljubljeno pogledao, rekao da sam žena njegovog života i cijelu smo noć strasno vodili ljubav!“
Ljubavnica: „Kad me ugled’o momentalno me zgrabio i do prašili smo se do iznemoglosti do jutra!"
Supruga: „Došao je s posla, upitno me pogledao pa rek’o: Hej, Zoro, što ima za večeru?"





Bismi Llah Al Rahman Al Rahim
El Hamdu Lillah Rabi Alamin Al Rahman
Al Rahim
Maliki Jaumi Al Dini
Ijaka Nabudu Ua Iaka Nastain
Ihdina Sirat Al Mustekim
Sirat Al Zine Nanite Alejhim Gajr
Al Magdubi Alejhim Ua La Al Dalin



Mlada žena ustane i zategne minicu. Zatim se pogleda u ogledalo, olovkom popravi ruž na usnama pa izađe iz kancelarije. Sigurnim korakom staloženo je koračala hodnikom modernog staklenog zdanja sa čijeg vrha puca veličanstven vidik na grad. Pogled sa visokog nebodera sa polumjesecom na vrhu širio se i dalje od obrisa grada koji se kupao u plavkastom svjetlu večernje izmaglice užarenog smiraja pustinjskog dana. Za boljih dana, kad vjetar iz pustinje ne bi donosio sitna zrnca pješčane prašine, za mirnog vremena kad bistro nebo bi se plavilo, kroz staklene stijene što čuvaju ugodnu temperaturu, odatle je pucao pogled u daljinu štoa se u beskonačnosti stapa sa plavkastim morem udaljenog zaljeva.
Žena na trenutak zastane pred vratima nećkajući se bi i ili ne bi li pa potom sigurnom rukom prihvati kvaku i otvori vrata.
„Salaam Abdule.“ pozdravi.
„Salaam Amira.“ otpozdravi omanji čovjek sa gurtom na glavi.
„Braco, pripremila sam ugovore koje moraš potpisati.“ Amira staloženo na stol stavi odeblji fascikl sa spisima.
„Daaaa“ otegne se Abdulu zagledavajući sestru, izvršnu direktoricu korporacije kojoj biznis ide dobro i uspješno se širi posvuda po svijetu „Kako si se to obukla?“ upita je.
„Kao i svaki dan.“ smiješkom odgovori Amira.
„Zašto se ti kao svaka časna žena ne možeš obući pristojno?“ zapita Abdul „Sve druge poštuju hidžab.“
„Ti brate znaš kako mene ne zanima tradicija. Došlo je novo doba i oblačim se kako hoću i kako mi je najugodnije. Uostalom to mi ne smeta da zdušno u slavu Alaha radim i dajem sve najbolje od sebe za dobrobit familije.“ Amira je staložena.
„Pa i ja isto tako radim ali poštujem i tradiciju.“ dobaci Abdul pa nastavi „I ja, baš kao i ti radim sve i najbolje za našu dobrobit. Pa da me nije ne bi bilo ni dobrobiti tvrtke.“ zaključi on.
„Istina je“ veli Amira „ali baš zahvaljujući mojim potezima i vezama, pa ako baš hoćeš i sposobnostima, sa nama svi žele sklapati poslove. Zašto uvijek tražemene?“ uzvrati Amira.
„Nemoj mi samo reći da naši poslovni partneri padaju na tvoje noge i minicu?“ iskezi se Abdul.
„Što imaš protiv minice.“ uzvrati oštro Amira „I ti se okreneš za dobrim nogama i guzom. A kakav si, sve bi što imaš raskućio na nekoj takvoj samo kad bi ti dala.“
„Tko mi to govor?! Sestra koja flertuje sa onim strancem!“ svadljivo uzvrati Abdul.
„Kako ti misliš, flertuje?“ Amira bi mirna.
„Samo se nemoj praviti da nisi. Abdul vidi sve i sve zna ali Alah je milostiv i prašta. Misliš li da ne znam što radite kad se zatvorite u tvoj kancelariji?“ recitirao je Abdul.
„Radimo dvokratno. Dopodne i od popodne pa sve do deset uvečer. AI i sam znaš mi da sve poslovne sastanke u firmi zakazujemo za kraj radnog dana.“ hladno mu uzvrati Amira.
„Cccccc, nemoj me molim te nasmijavati.“ cinično prošišti Abdul.
„A ti? Misliš li da ne vidim kako oblijećeš oko strančeve kolegice. Kako sliniš kad ona ustane i pokaže svoje vitke noge i malu oblu guzu. I kako se ispod tvog tavba budi mali bedak? Kako li samo mucaš kad ona zacvrkuće. I da nema mene, oni bi te preveslali dok kažeš keks.“
„Nemoj tako seko. Nije sve baš tako.“ smirivao je Abdul Amiru.
„Kako nije? Misliš li da sam glupa?“ zajapuri se Amira „Zaboravljaš koje škole sam završila. I uvijek bila bolja od tebe. Da nema naše tradicije, otac bi firmu ostavio meni. Pa ovako, iako je formalno dijelimo po pola, zbog tradicije direktor si ti ali zbog posla ne možeš ništa bez mene. Sve što radiš, radiš preko mene.“
Abdul zausti da nešto veli no Amira ga u tren prekine pa nastavi:
„I misliš li kako ne znam da kad boraviš vani, u inozemstv, tajno se sastaješ sa onom, Rahelkom. Nije li to židovko ime? Ha!“ izazovno upita Amira pa zastane.
U nevjerici što to čuje Abdul zašuti. A kako sve to bi istina samo spusti pogled što Amiru nagna da slavodobitno nastavi:
„Ako i nije ili jest, tko zna?" namigne mu „Možde te je ona smotala i obrlatila od Alaha? Svašta se vama muškarcima mota po tim vašim praznim glavama. Pogotovo kad je u pitanju tajna ženskih gaćica zbog koje razum gubite. Čak bi kao nesretnici i bezbožnici zbog njih bili u stanju vjeru svoju primijeniti.“ ispali Amira rafal.
Na spomen posljednjeg, Abdul se smrzne pa će pomirljivo:
„Dobro, dobro. Seko, smiri se. Ljudi smo pa ćemo se dogovoriti.“
„Kako to misliš dogovoriti?“ plane Amira.
„Pa tako. Lijepo. Ja se neću petljati u tvoje a ti se nemoj petljati u moje poslove. Koegzistencija?“ ponudi Abdul.
„Misliš osvetoljubiva? Kao da te ne znam, ti podlače jedan.“ prosikće Amira.
„Ma ne to. Mudra i miroljubiva, suradnja.“ nasmije se Abdul.
Amira zastane pa se zamisli:
„Ima braco pravo. Zašto da se svađamo i jedan drugom pakosti smišljamo i otrove podmećemo? Oboje ćemo od tog stradati a ovako, svatko će imati svoje zadovoljstvo. Ja Emila a on Rahelku. Ta ionako se sve to događa unutar četiri zida. A mi smo pažljivi pa to radimo tako da se ne sazna i da nitko ne posumnja."
Nakon kraće stanke pogledavajući brata Amira reče:
„Dobro brate. Neka tako bude. Inšalah.“
„Onda neka tako bud, mašalah.“ reče Abdul i pruži joj ruku.


„Aaaaaaaaabdule!“ vriskala je Rahelka od zadovoljstva „Ah, svršila sam“ doda nakon kraće stanke.
„Joj, joj, joj!“ vrisne „I ja. I ja sam. Svršio mislim.“ prozbori Abdul „Još se sav tresem od zadovoljstva.“
„Oh, pa ni ja još ne mogu doći k sebi.“ nasmije se Rahelka.
„Daaaaaaaaa?“ Abdul otegne velikim osmijehom.
„Ah, baš je bilo lijepo. Trebali bi to opet ponoviti.“ veselo dobaci Rahelka, zatim ustane i krene prema kupaonici.
„Zašto ne, ja sam uvijek za.“ nasmije se Abdul dok ju je promatrao kako gola korača.
„Predivno tijelo. Meko i podatno. Kao manekenka. Ma kakva manekenka, kao gimnastičarka. U krevetu, mislim.“ letjele su mu misli dok se smješkao pri pomisli kako jenetom ljubio njene male ali čvrste grudi.
„Nego da se mi u međuvremenu dogovorimo oko onog posla. Jesu li prijedlozi ugovora spremni?“ kroz šum vode do Abdula dopire Rahelkin glas.
„Da, imam ih kod sebe. Ostavit ću ti ih.“ Abdul se digne pa iz torbe na stolici izvadi isti fascikl kog’ mu onomad pripremi sestra.
„Ma pusti to sada. Pogledat ću ih poslije.“ reče Rahelka izlazeći ispod tuša zagledavajući na veliku plohu stola na kome jr Abdul ostavio dokumente. Zatim kratko zastane pa vragoljasto dobaci:
„Nego, mogli bi mi opet. Tu, na stolu?“ šeretski mu namigne pa se nagne na stol pokazujući slatki krajobraz svoje guze.
Gledajući kroz odsjaj kasnopopodnevnog sunca što dopiralo je kroz prizor raskošne hotelske sobe, prizor Rahelke još vlažne od tuširanja i raskrečene na stolu spremne da ga opet prihvati, Abdul ponovo osjeti kako njegovom ponosu raste samopouzdanje.

Izašavši iz hotelske sobe Abdul nakratko zastane pred liftom. Ulazeći u automobil začuje resko zvono mobitela. Zvala je Amira.
„Onda, je li sve u redu. Je li Rahelka potpisala?“ upita ga.
„Nije još ali ostavio sam joj fascikle na stolu. Veli potpisat će sutra“. odgovori Abdul
„Mogu si misliti što ju je u tome spriječilo.“ pomisli Amira sjetivši se brata no umjesto primjedbe samo prozbori:
„U redu. Kad potpiše a ti vrati te fascikle pa mi javi. Tada nastupam ja i kupujem dionice banke u koju će položiti novce što će ih dobiti od nas za dionice koje nam prodaju. Pa ćemo ih, pomoću njih samih, kad se tako otkriju sve kontrolirati da nitko neće niti znati.“ Amira je pričala preko telefona.
„Svakako, treba spojiti ugodno s korisnim.“ nasmije se Abdul.
„Ohoho, koliko te poznam, ti to sigurno radiš. Samo pazi, da se ne zaljubiš.“ Amira će kroz smijeh a u sebi nadoveže:
„Moj blentavi brat je izgleda zaista zaljubljen. Uz žene kod kuće on ima ljubavnicu. Morat ću malo na njega pripaziti da nam ne napravi neku nepopravljivu glupost.“


Tipkala je:

Dok noć lagano tone u beskraj a kazaljka sata spokojno otkucava vrijeme, pokušavam tu, na drugom kraju svijeta, biti sretna jer znam da postojiš ti. Da stvarno postojiš ti iako od mene si daleko.

Uvijek se nasmijem kad sjetim se tvojih priča da ćeš, dok mi budeš tipkao na laptopu, sličiti Henry Miller-u, koji je šarmom starog pokvarenjaka, pisao nježna i strasna pisma svojoj neprežaljenoj velikoj ljubavi, Brendy Venus. Virtualna stvarnost tada još postojala nije. Nije bilo ni Tom Hanks-a a ni Meg Rayan da razmjenjuju elektronsku poštu. A meni još i danas ona odjekuje hladno ne dodaš li joj malo čeznutljive prašine, ne priviješ joj malo sjetne tuge, ne zasladiš li beskrajne plavičaste snove i ne ovlažiš li je kapljicama nježnog bola slatkog svršavanja. A svega toga imaš baš u našoj pravoj stvarnosti, imaš toga i više no što dovoljno je.

Uvijek si nas uspoređivao sa velikima, iako sam ti stalno govorila kako naša priča je mala i da za nju u književnosti mjesta nema. Govorila sam ti kako veličina je u snazi prozirne suze. Suze što vječno sjaji u oku i čini se kao da će uteći. A neće. Ti znaš da neće. Kad bi ove noći barem bio malo bliže meni, noć bi me manje boljela. Ali neka, sve prođe, pa će tako proći i ova noć. I bit’ ćemo opet zajedno i kao prije opet će nam lijepo biti. Ljudi vele da se kao trošne laži s vremenom svi snovi raspadnu. Da snovi se raspuknu k'o baloni od sapunice. Polako, jedan po jedan. A ako to se dogodi, tek tada shvatiš da to nisu ni bili pravi snovi. Da bile su to samo iluzije snova. Bili su to samo dodiri magličaste žudnje.

Mili moj, znaj da nema te crne sile zla koja bi me mogla nagnati da prestanem te sanjati. Da prestanem te željeti. Da prestanem ti pisati. Da prestanem te iščekivati. Da s tobom ne čavrljam više. Da te slušam te kako simpatično vrtiš svoju igru riječi. Da te do beskraja izluđujem bubicama svojim. Da čekam te da šapućeš mi o ljubavi. Da pričaš o muškim vrlinama i pogledima na svijet. Da otvaraš mi oči dok nježno se milujemo u svilenim jastucima najljepšeg ljubavnog sna. Nema toga što bi moglo baciti u sjenu sve lijepo što drugom smo rekli. Kroz što smo sve prošli i što smo sve pri tome doživjeli.

Ne boj se zlato moje, nemiri ne mogu što može spokoj. Ne pogađa sreća koliko tuga boli. Sutra nije crnije ni bjelje no što jučer je bilo. I uvijek je nekako. Uvijek se može i uvijek dalje se mora. Razumijem svaki tvoj oprez. Svaku tvoju stanku. Svaki tvoj strah. Svaku tvoju ranu. Svaku tvoju bol. Svaku tvoju nesreću. I svaku tvoju tugu. Svi mi imamo pravo na vlastitu tišinu. Na neiscijeljene rane, na patnje, na svoj tihi i nijemi mir. Postoje stvari o kojima se šuti i te stvari ne pričaju se nikom. A postoje i neke o kojima se priča kao što postoje i neke o kojima se priča samo prijateljima.

Uvjerena sam da je naša nesreća u tome što rodili smo se na pogrešnim mjestima. Da smo kojim slučajem svijet ugledali na drugoj strani svemira sve bilo bi drugačije. Sve ovozemaljske patnje bile bi daleke i svi problemi bili bi nepoznati i tuđi. Da rodili smo se na drugom mjestu, u drugim zemljama, u druga vremena. Utjecati na to ne možemo niti promijeniti to možemo. Pa jedino što nam preostaje je iz sveg srca truditi se, pronaći male sitnice što život boje tonovima nježnim. Sitnice uz koje će nam biti ljepše i uz koje ćemo lakše živjeti to što nam Alah podari da živimo. Vjeruj mi, tako biti mora.

Znaš, svi iz neke ljubavi smo rođeni. Tako je sve počelo. Kao listiće na lutriji život nam dan je na poklon. Dobiti možemo puno ali i ne moramo. Izgubiti možemo sve ali i ne moramo. Sreća uvijek ima strane dvije, sjaj i tugu. Nikad upoznala nisam nekog tko neizmjerno je bogat i uz to bezgranično je sretan. Ali znam mnoge koji su tako siromašni a velike radosti dijele. Vidiš Alah se uvijek potrudi da u svemiru ravnotežu napravi. Poslije radosti velikih, goleme tuge obično dođu. I obratno, poslije olovnih kiša zraka sunca uvijek ponovo zasja.

Znaš, kad god pričam ti o sreći osjetim se pomalo nesretnom. Valjda tada shvatim da sreća o kojoj sanjam je tako nedostižna pa me to još više raznježi. Misliš li stalno o nesrećama, o patnjama, o bolovima, o stvarima koje peku i koje guše, o nemirima koji muče, o stradanjima i ranama, sve one ne mogu nestati, zacijeliti se i proći. Ne mogu, vjeruj mi. Jer ve one hrane se i rastu kad značaj im pridaješ. I tada te one još više obuzimaju. Pa se šire. Bujaju. Bivaju gore no što su inače. Postaju veće i više peku. Žele da te dotuku. A uspjet će samo ako im to dozvoliš, ako im se predaš, ako ih ne obuzdaš.

Svako ima nekog koga voli. Ja imam tebe. I ti imaš mene. Zar to, za početak, nije dovoljno da krenemo dalje? Svako ima nekog koga nema. Nekog koga želi i bez koga mu je tako teško. I koga ne može nitko i baš ništa vratiti. Bez koga život ponekad učini se teškim. Nebo sivilom tad’ oboji se. San o nemogućem i uzaludnom tad’ dosanja se. Ali to se promijeniti da jer svi moramo dalje ići. I svaki dan odživjeti kao da posljednji nam jeste. I praštati.

Vele Alah je svakom dao ponijeti onoliko koliko može nositi. Ne zaboravi to ljubavi moja. I uvijek postoji netko tko na kraju puta te čeka. Čeka te na kraju dana, čeka te na kraju svega. Čeka. Uvijek. Uvijek postoji netko tko te voli baš takvog kakav jesi. Tko te kao takvog prima. Kome baš takav si drag. Uvijek postoji netko tko želi te saslušati. Netko tko samo čeka da nešto veliš. Znam da si ti jedna velika i čista duša. I znam da me voliš. I znam da znaš da te volim. I znam da samoću ovu i daljinu izdržati moramo. I možemo. Znam da ćemo u tome uspjeti. Vidim te. U snove ti dolazim i gledam što sanjaš.

Vidjet ’ćeš, činit’ će ti se jednog dana kako sve ovo što danas je tako surovo, stvarno i bolno, sve to bit’ će jednom tako daleko i nemoguće. I povjerovat’ tada nećeš kroz što smo sve prošli. Da sve to proživio si. Jer mi živimo u hodnicima vremena pa nam se ponekad čini da njihovom labirintu kraja nema. Ali vidjet ćeš, mili moj, i to će proći. Volim tvoje varljive godine. Ljubim tvoje razbarušene misli. Volim tvoja smušena osjećanja. Tvoje nježne riječi. Tvoja brižna i čeznutljiva pisma kad dugo me kod tebe nema. Volim tvoje izgubljene snove. Tvoje nesređene emocije. Tvoje stidljive ljubavne izjave. Ljubim tvoje zauvijek nemirne godine, tvoje pokidane iluzije. Volim te cijelog, takvog kakav jesi, kakvog te Alah stvorio i kakvog te znam.


„Volim te i želim te u sebi da rasprsneš se u meni.“ proleti u tren Aimiri kroz glavu ali to ne napiše već dalje nježno nastavi tipkati:

I dok prvu jutarnju kavu ispijaš čitajući ovaj mejl da tu sam s tobom i tako snažno mislim na nas, nema te sile koja ukrasti iz mog srca te može. Ni provalije vremena i prostora koja nas vječno može dijeliti. Znaš ljubavi, otkada si otišao na mom nebu više zvijezda nema. Jesi li čuo za one, crne rupe u svemiru koje astronomima predstavljaju vječnu zagonetku? Ima to sa tobom neke veze i ima zbilja nešto u tome. Zlato moje, čini mi se noćas umrijet’ ću od sjećanja. A voljela bi s tobom vječnost podijeliti. Možda čak i više od toga, podijeliti mali komadić raja stvoren samo za nas. Dušu svoju odmoriti. I da znaš, shvatila sam to odavno: ti nisi sa ovog svijeta. Ti pripadaš zvijezdama s one strane svemira, sav si od svjetlosti stvoren.

Želim ti dobro jutro, ljubavi moja nježna i šaljem ti poljubac za sreću. Za dobar i lijep dan, svaki novi dan. I znaj, sljedeći tjedan sam opet poslovno u Švicarskoj pa ću opet na kratko svratiti do tebe, na naš otok, u naše ljubavno gnijezdo koje izgradio si samo za nas. Ljubim te po cijelom tijelu,
Amira




U ime Boga milostivog, samilosnog.
Hvala Bogu, gospodaru svjetova.
Milostivom i samilosnom,
Vladaru sudnjeg dana.
Samo Tebe obožavamo
I samo od Tebe pomoći tražimo.
Uputi nas na pravi put,
Na put onih kojima si darovao milost svoju
A ne na put onih koji su protiv sebe
Srdžbu izazvali i koji su zalutali.




Hvala i slava Bogu, gospodaru svjetova,
Sveopćem dobročinitelju,
Milostivom gospodaru sudnjega dana.
Samo Tebe obožavamo
i samo od Tebe pomoći tražimo.
Uputi nas na pravi put,
Na put onih dobrih Tvojih stvorenja
Koje si obasuo neiscrpnim obiljem blagodati Svojih,
I na koje se nije izlila srdžba Tvoja i gnjev Tvoj.



Ispijajući jutarnju kavu Emil je u kući na otoku čitao Amirin mejl. Jutro je bilo lijepo. S mora je dopirao šum dugačkih valova što su se teško i sporo valjaju u susret šljunčanom žalu. Udarajući o obližnje stijene, more bi se na čas popelo pa bi potom, uz dubok grleni zvuk, opet potonulo duboko ispod stjenovite obale. Na zelenkastom dnu valjale su se morske trave otkrivajući pješčane oaze kojima nesigurnim korakom u struji morskih valova plivaju kozice. Taman kad pročita mail i raznježio se zazvoni mobitel. Pogleda na ekran tko zove. Rahelka.
„Dobro jutro, kako je na otoku?“ upita ga Rahelka.
„Lijepo i romantično.“ zagonetno odgovori Emil.
„Znači Netko je s tobom.“ Rahelka značajno naglasi neodređenu zamjenicu.
„Nije ali bit će. Uskoro.“ nasmije se Emil.
„Dobro, ostavimo sad to. Nazvala sam te da ti velim kako sam potpisala onaj ugovor pa tako, da se ne iynenadiš, kroz par dana na tvoj račun sjeda poveći iznos.“ govori Rahelka i upitno dodaje. „Zadovoljan?“
„Ohoho, kako da ne. Znaš da sam uvijek zadovoljan kada se o tome radi.“ slatko se nasmije Emil.

Završivši razgovor Rahelka spusti slušalicu. Okrugli brojčanik telefona na njenom radnom stolu u Ciriškom uredu odavao je ukus otmjenosti i gledao starine iako sve ispod površine bilo je moderno. Sjaj njenih crnih očiju ogledav’o je zadovoljstvo netom sklopljenog posla koji će njenom poslovnom carstvu omogućiti daljnji napredak i dosizanje globalnih daljina.
„Zaista je predivno kad u životu sve se lijepo slaže.“ pomisli Rahelka osjetivši želju pri pomisli na jučerašnji dan i dobru jebačinu sa Abdulom.
U tom trenu netko zakuca na vrata ureda.
„Slobodno.“ oglasi se Rahelka.
U sobu uđe dostavljač sa hrpicom spisa.
„Za vas direktorice.“ obrati joj se mladić.
„Hvala.“ ljubazno uzvrati Rahelka i promatrajući ispod oka njegova široka pleća, stas i ruke. Pa joj na pamet padne zanimljiva ideja:
„Kako bi bilo da ga povalim?“


Počasti žena sebe za rođendan facelifting-om i bude sasvim zadovoljna sa rezultatom. Na putu prema kući zaustavi se u butiku i na izlazu upita prodavača:
„Nadam se da vas ne gnjavim, ali što mislite, koliko godina imam?" upita
„30“ odgovori prodavač a žena veli:
„Zapravo imam 45“ i izađe sretna i zadovoljna.
Skoči zatim do McDonalds-a i nakon što dobije narudžbu upita tipa za blagajnom:
„Nadam se da vas ne gnjavim, ali što mislite, koliko godina imam?“
Tip odgovori 29, žena opet sretna veli:
„Zapravo imam 47" i sva sretna i zadovoljna izađe.
Dok je čekala autobus priupita jednog starca isto pitanje. Starac veli:
„Imam 85 godina i moj vid nije kao što je bio. Ali kad sam bio mlađi imao sam vatren način za doznati godine. No morao bi vam ruku zavući ispod suknje."
Kako nikog nije bilo uokolo, a znatiželjna čini svoje, žena pristane.
Starac zavuče ruku pod suknju, zatim u gačice i nakon pet minuta širokog osmijeha izvuče ruku van pa veli:
„47".
Žena uzvikne: „Pa to je nevjerojatno, kako ste to znali?"
„Bio sam iza cas u McDonalds-u." mirno veli starac.

Učiteljica veli učenicima: „Svatko neka kaže ime nekog predivnog cvijeta.“
Javi se Marica: „Tratinčica!“
Učiteljica veli: „dražesno!“
Javi se ivica: „Orhideja!“
Učiteljica veli: „Dražesno!“
Javi se Štef: „Orgazam!“
Učiteljica začuđena: „ Ali to nije cvijet...“
Štef: „Nje, ali je dražesno...“




Oznake: Zagrebački dekameron

11.06.2012. u 22:50 • Ostavi komentar (37)Troši toner#

nedjelja, 03.06.2012.

Kad najljepše je voditi ljubav


Postoje mnogobrojne teorije o tome gdje je najslađe voditi ljubav. Jednako, teorije postoje i po pitanju kada je najslađe voditi ljubav. Zamislite situaciju: ljeto, vrućina, sparina. Zaista, moraš biti mazohist da se prije ponoći baviš ljubavnim užicima. Prema tome, logično je. Vrijeme kad sat otkuca ponoć najpogodnije je za seks. Ili pretpostavite: zima. Noć sviće rano pa se vrijeme kad ptičica ševa zacvrkuće milopojni zov pomiče u kasno poslijepodne odnosno rano predvečerje. A poslije dobrog seksa sa komadom još se stigne izaći u kafić. Popiti koje piće i onako opušteno i neformalno sa društvom voditi razbibrigu. A po završetku zabave komada otpratiti kući. I dok se polako i zadovoljno vraćate svom domu oko vas jure frustrirani i obijesni koji nemaju odnosno kojima njihova nije dala pa višak energije ispucavaju u glupostima.

Furbiju je najslađe vrijeme za vođenje ljubavi jutro. Lagano otvori oči i promeškolji se u krevetu. Pored njega, spokojno, sa očima punim sna, leži Maja. Spava snom pravednika. Crna kosa joj rasuta po leđima i jastuku. Furbiju se ta slika u izmaglici ranog jutra čini i nestvarnom i nježnom i privlačnom, sve istovremeno. Kroz glavu mu prolaze slike sinoćnjeg tuluma u što je prerastalo otvaranje izložbe poznate slikarice, Furbijeve prijateljice Julijane kojoj Bocaccio posveti novelu.

„Da vas predstavim. Vinko, organizator izložbe.“ Julijana je upoznavala Furbija.
„Drago mi je.“ otpozdravi Vinko ponosno predstavljajući Maju, svoju netom vjenčanu suprugu.
„Znate, pred tjedan dana smo se vjenčali a ja baš večeras, poslije izložbe moram na put. Večernji avion za Dubrovnik odakle imam direktnu vezu za Dubai.“ objašnjavao je Vinko.
„Da posao ponekad uistinu zna biti neugodan ako se upliće u privatni život.“ govori Furbi dok krajičkom oka pogledava Maju.
„Svijet je malen.“ govorila je Maja kad su u jednom trenutku ostali na samo.
„Uistinu.“ nasmije se Furbi „Zna li on za naše poznanstvo iz aviona?“ upita.
„Nisam mu rekla.“ širokim osmijehom odgovori Maja zagledavajući mu se ravno u oči.
„Imaš predivan osmijeh.“ Furbi joj namigne.


Slučajni suputnici sa putovanja koji se susreću i upoznaju u avionu i koji baš zato što jedno drugom nisu bliski s vremenom počnu jedno drugom povjeravati sve svoje najdublje tajne. A onda, baš kao u ljubavnoj noveli, slučajni susret preko zajedničkih prijatelja i poznanika. Pa sad, leže u krevetu jedno pored drugog.

Furbi je svjestan da sinoć popio previše. I nije siguran što se sve uistinu dogodilo. Je li između njih uopće nešto bilo? Po tome kako spavaju učini mu se da jest ali po onom čega se sjeća, nije. Kako i zašto se onda ona nađe pored njega, tu u njegovom domu? Je li to zato što i ona bi previše pijana pa joj on, jednako pijan, ponudi svoje gostoprimstvo da usput ne izgubi vozačku ili da na putu do kuće ne strada? Ili je to stoga jer se napokon između počelo nešto događati?

Morao je provjeriti. Probati što ide i do kuda ide. Lagano je započne milovati po leđima na što se ona zadovoljno promeškolji i nastavi dalje spavati. Ruke su mu nježno plovile gipkim valovima njenog tijela. Njen miris opijao mu je nosnice dok joj je jezikom ljubio međunožje. Doživljaj mu pobudi želju. Osjeti da je spreman, kako mu anđeo šapuće:
„Kreni, što čekaš! Ja sam spreman.”


Primakne se Maji, nadvi nad nju i ljubi je u vrat. Njegove ruke dlanom maze njena bedra i trbuh. Maja se stisne uz nj. Lagano se meškolji i zanjiše bokovima stražnjicu. Potom se stražnjicom očeše o mač. Osjetivši malog koji joj svojom tvrdoćom daje na znanje kako je budan i spreman za borbu, Maja tiho promrmlja:
„Mmmm”.

Furbi sa njihovih tijela potpuno zbaci pokrivač. Mač je bio spreman za akciju iako ona još spava ili se barem pravila da spava. No sada to uopće više nije važno. Vlažnim jezikom ljetnog dana koji osjeća znoj njenog tijela poljubi je. Usta a zatim spusti se preko vrata, da bi se na čas zaustavio naslađujući se bradavicama njenih grudiju. Potom prijeđe na trbuh gdje napravi krug oko pupka i spušta se prema njenim preponama. Krajičkom oka provjerava, Maja još uvijek spava iako na liuu je smiješak. Njene usne, grč na licu, svi oni odaju znakove života i naslućuju užitak.

Nastavlja dalje. Kad siđe do prepona Maja instinktivno raširi noge. Mač je spreman a anđeo mu šapuće na uho:
„Što čekaš? Kreni!”

Rukom joj do kraja raširi noge i, onako s boka, uloži mač u korice. Maja je još u polusnu ali mu drhtavim znakovima tijela šalje poruku kako joj to godi. Klima glavom kroz polusan mrmljajući u ritmu zadovoljstva neke nerazumljive riječi.

Još uvijek ne može odrediti spava li ili se samo pretvara. Jutarnje zrake sunca probijaju se u spavaću sobu i crtaju nestvarne sjene na zidovima i igraju se čudnim izrazima njenog lica. Oči su joj sklopljene. Usta raširena u smiješak. No to nije važno. Furbi odjdenom prekine i odmakne se. A Maja otvori oči, okrene se na leđa i prozbori:
„Dođi budalice moja.”

I budalica dođe. Uđe u vlažnu Maju spremnu raširenih i dignutih nogu dočekati svog jebača. Oboje se ritmično gibaju. Njene ruke zarivaju mu se u leđa. Njihovo stenjanje sve je glasnije i glasnije. I na kraju oboje uz grleni vrisak svrše. Poslije su se još dugo dugo ljubili i mazili. Igrao se bradavicama na njenim malim oblim grudima. Igrala se je dlačicama na njegovim prsima i miloval amu prepone. Jezici im se isprepliću u igri smijeha koja uz jutarnji program radija najavljuje još jedan sunčani dan.






Odjednom Maja pogleda na sat.
„Joj, pa već je tako kasno. Moram ići.” govori.
„Čekaj, napravit ću ti kavu i otpratiti te.” odgovara Furbi.
„Ne nemoj. Nije potrebno. Ne smijem zakasniti na posao.” Maja ga prekida.
Ležeći u krevetu iz kupaonice je slušao šum vode. I još je uvijek ležao u krevetu kad se je ona vratila. Bila je obučena. Zatim se maja nadvi nad nj i poljubi ga.
„Ne boj se, nema opasnosti. Isprala sam se kalodontom. Ajde sada bok. Vidimo se.”
I ode.




(gotovo)


Oznake: Zagrebački dekameron

03.06.2012. u 15:39 • Ostavi komentar (23)Troši toner#

utorak, 24.04.2012.

Coolest things in the world





Vožnja je strast.

Maknem li ograničenja, uklonim li predrasude i suočim se sa sobom moram priznati da bi bez obzira na prilike, kad bi imao što nemam, samome sebi poklonio ovakvu igračku. Onako, bez ikakvog vidljivog razloga, radi čistog osobnog zadovoljstva. Jednako priznajem da ne mogu odoljeti strastima u koje ubrajam športski automobili.

Ne znam točno kada sam se i kako njima zarazio ali koliko pamtim, športski automobili su me oduvijek magično i neodoljivo privlačili. Privlačili su me toliko da sam zbog njih upisao studij strojarstva. A onda je život krenuo nekim drugim putem i u životu sam odabrao neke druge opcije no ... Zanesenost nije nestala. Naprotiv, kako su rasle financijske mogućnosti tako su se povećavali apetiti. Oni koji su čitali moj prošlogodišnji post o superautomobilima, baš kao i novelu objavljenu neposredno prije toga vjerojatno pamte neke moje preferencije.

Za razliku od prethodnog upisa, ovog ću se puta isključivo posvetiti športskim automobilima koji na ceste i ulice obično izranjaju s prvim znakovima proljeća i traju do jeseni kada se ponovo sklanjaju u garaže jer ... Baš ovih dana počinje njihova sezona. U žargonu ih se ponekad naziva kabrioletima iako se za njih danas potpuno udomaćio internacionalni izraz "convertible“ odnosno "roadster“. Jeste li ikada poželjeli voziti ili ste imali priliku voziti se u takvom automobilu? Zaglušujuća buka motora sa puno i previše konja, vjetar u kosi i ušima kada vaš automobil ispred sebe lomi zrak. Vjetar vam čupa kosu i smrzava vam tijelo u tolikoj mjeri da se na +30 smrzavate kao da ste na -30. Tutnjava motora. Adrenalin. Strast. Radost. A vaša želja jedino je voziti, voziti dalje i dalje. Voziti više, samo voziti, voziti što je moguće više. Samo voziti jer ... Jedino se tada osjećate potpuno osjećate sloboni i ostvareni. Znam kako gornje možda zvuči vrlo glupo ali vjerujte, istina je to koju prihvatite baš onda kada se imate priliku voziti u takvom automobilu a pogotovo ako ga vi vozite.

Ne, to nisu trkaći automobili iako oni ponekad mogu biti i to. Ne, to nisu luksuzne limuzine iako ponekad i to mogu biti. To su automobili u kojima vaše tijelo u zavojima prati krivulju nagiba ovjesa. A za to vrijeme gume škripe dok je zadnji dio automobila poludio jer pokušava preteći prednji. Jeste li ikada doživjeli orgazmičko zadovoljstvo, iskustvo takve vožnje? Ceste na kojima se vozite nisu ravni autoputevi gdje svaka budala zna staviti ciglu na gas pa nek ide koliko ide. Ceste na kojima kuca športsko srce su zavojite, ponekad uske, pune su uspona i silazaka, prijeloma i krivina. Te ceste traže vještinu vožnje, zahtijevaju preciznost u upravljanju, odmjerenost i opuštenost u pristupu, hladnokrvnost u najzahtjevnijim situacijama. Traže sabranost i tehničku obučenost koja se stiče što iskustvom a što školom. I to školom športske vožnje koja nema veze sa onom vozačkom. Za takvu vožnju treba prijeći barem stotinjak i više tisuća kilometara jer .... Život je stalno i neprekidno učenje čak i kad sa sigurnošću vašeg ljubimca upravlja elektronika i kompjuter.

No mjesto apologije športskoj vožnji, vratimo se igračkama na četiri kotača kojima je dizajner uklonio krov. I počnimo od ikone koja je definitivno the most coolest thing in the world. Znalci naravno odmah znaju da se radi o Paganiju.



Pagani se za ljubitelje automobilizma definitivno ubraja među četiri mušketira na četiri kotača. Tik uz rame Ferarriju, Koenigseggu i Lamborghiniju. Marka potječe iz Južne Amerike (Argentina) i u dvadesetak godina postojanja napravila je samo dvije glavne inačice. Starija Zonda i novija Huayra. Kako su tema ovog posta roadsteri, pažnju posvećujem jednom od najekskluzivnijih roadstera na svijetu napravljen (službeno) u svega četrdesetak primjeraka. Cijena? Ne pitajte da vas ne uhvati muka jer od novca koga ste dali za to zadovoljstvo, ne uključujući tu i servise, vi i vaša porodica možete živjeti generacijama (od tantijema ne dirajući glavnicu). Ali vi to ne želite i ponosni ste što imate zadovoljstvo voziti nešto zaista posebno. A možete se i pohvaliti kako je vaša Zonda na svim testovima cestovne vožnje oprala najbrže među najbržima, uključujući tu i razvikanog Bugattija koji uzgred rečeno ima duplo više konja (ne računajući tu magarce koji sjede za volanima). K tome, vaša otvorena Zonda krova privlači pažnju svih a posebno predivnih sponzoruša. Ali vi imajući i vozeći svoju Zondu za to ne marite jer ... Zonda je zanosnija od svih sponzoruša zajedno a vi ste kao malo dijete sretni jer imate svoj vikend svijet koji je stvoren samo za vas, vašu Zondu i neopisiv užitak koji vam ona pruža u vožnji. Užitak poželjniji je to čak i od seksa. Naravno, to vrijedi kako za vas tako i za vašu bolju polovicu pa je uz tu igračku vaš brak ionako samo predah između dvije vožnje Zondom a te vožnje predstavljaju cilj za koji živite. No ne bojte se, to vrijedi i za vašu bolju polovicu.



O Alfa Romeu 8c Spider puno je toga već rečeno. Ako automobil uopće može biti umjetnost, onda je to definitivno on - 8c Spider. Najljepši automobil ikada napravljen na kugli zemaljskoj. Ekskluziva u 500 primjeraka od aluminija, čelika, karbona i najfinije kože, igračka koju ljubomorno čuvate u svojoj garaži i za čije se ključeve borite sa svojom boljom polovicom jer ... Ona tvrdi da ste taj automobil kupili njoj na poklon a vi protiv njenog argumenta ionako ne možete ništa jer ... Kada ste joj ga pokazali na slici i rekli da bi ga željeli kupiti za vas dvoje, trepčići očima ona vam je rekla:
„Da dragi, to je automobil koji bi željela imati“.

I zato, kada se u rijetkim prilikama uspijete izboriti za ključeve, vaša radost postaje tim veća pa ne primjećujete zavidne poglede dok se vozite gradom jednako tako i one koji su vam upućeni na otvorenoj cesti. O vama sanjaju sponzoruše ali ne zato što čeznu za vama osobno već za tvrdim kevlarom obloženim najfinijom kožom i zadovoljstvom kojim ovlaže gačice dok Spidera urla a stražnji kraj u zavoju pretječe prednji. Pažnja molim, ovaj automobil je bez obzira na elektroniku uistinu opasan za vožnju i za savladati ga trebate imati puno puno iskustva i još više vještine. Vaš omiljeni pisac nije iskuso zadovoljstvo 8c Spidera ali zato u svojoj Breri sa tristotinjak konja imao priliku krotiti zvijer (kad je na tipku isključio elektroniku). I to na cestama koje su baš onakve kakve se spominju u uvodnom dijelu posta. I da, definitivno bi želio taj automobil, Alfa Romeo 8c Spider. Jer netko je nekad za njega s pravom napisao:
"Kad bi na svijetu preostao zadnji kanister benzina, to je jedan od automobila na koga bi ga se isplatilo potrošiti."



I dalje smo u svijetu predivnih roadstera. I dalje plovimo morem najljepših snova. Sanjamo u brodici na četiri kotača. Aston Martin Vantage S Roadster. Power, Beauty, Soul. Baš kao što piše na displeju dok pritiskom na tipku start, držeći nogu na kočnici, palite svoju zvijer sa automatskim mjenjačem. No ne bojte se jer u svakom trenutku kontrolu sa automatike možete prebaciti na ručni izbor i uživati u mijenjanju brzina pritiskom na desnu (brzina više) odnosno lijevu (brzina niže) ručicu koja je ergonomično smještena u dohvatu prstiju tik sa staženj(zapravp prednje) strane volana. Treba li prethodnome išta dodati? Ne treba. Može li se prethodnom štogod oduzeti? Ne može. Definitivno, to je to, radi se o coolest of the coolest. Iako je o Astonu toliko toga već rečeno, toliko toga o njemu već je viđeno ipak, Vantage Roadster jednostavno osvaja. A vaša bolja polovica, baš kao i prethodnom slučaju smatra kako je to njena igračka pa morate biti jako jako dobri da vam posudi ključeve kako bi se i vi ponekad malo provozali. Uglavnom, baš i možda zbog toga vozeći Astona vi shvaćate kako u životu postoje samo tri strasti. Prva: Aston Martin. Druga: Aston Martin. Treća: Aston Martin. Roadster. Seks više nije zanimljiv jer ... Ovo je neusporedivo bolje iako krajičkom oka primjećujete poglede spoznoruša dok sa Astonom pokušavate naći sigurno mjesto za parkiranje ispred vašeg omiljenog kafića. A onda nakon kavice ili malog pivca, uz tutnjavu V8 motora odlazite pravcem koji vas vodi iz grada, direktno na neku zavojitu cestu kako bi bez sponzoruša uživali u vlastitom ljubimcu. Cesta je dobra, dan je sunčan, Aston je predivan. Zaista, može li vam život ponuditi nešto bolje od toga? Ne može, naravno.



Priča o četiri mušketira na četiri kotača ne bi bila potpuna bez njegovog visočanstva Ferarrija. Naravno, ovdje se radi se roadster verziji pod nazivom Californija. Današnja Californija reinkarnacija je legende s početka šezdesetih. I vjerujte, nije ništa manje uzbudljiva ni atraktivna. Imajući je u garaži vi ste pristali i boljoj polovici potpisali slijedeća tri uvjeta:
1. Auto je njen i vi ga možete dobiti samo ako ste jako jako dobri i pažljivi prema njoj.
2. Čak i ako ste predobri i prepažljivi prema njoj, možete ga voziti samo ponekad i još puno puno rjeđe.
3. A kada ga i ako ga dobijete, ukoliko ona samo nasluti ili od prijateljice čuje da se oko vas, kad ga parkirate ispred kafića okupljaju žene (što je uzgred rečeno za ovakav automobil potpuno normalna pojava jer njih zanima auto a ne vi), vjerujte više ga nikada nećete dobiti jer ... Ona će vam ga hladnokrvo oduzeti u brakorazvodnoj parnici nakon koje će se provoditi sa mlađim i potentnijim frajerom od vas koji, za razliku od vas, može dugo i po čitavu noć a što vi više, zbog godina, ne možete. Naravno, sve to u automobilu koga ste joj vi kupili.

U svakom slučaju, kako god okrenuli ne valja ali vi ste ipak odlučili i samo Providnošću poneki vikend uspijevate provesti na cesti uživajući u vožnji. I pri tome shvaćate kako je u Californiji život lijep i bez sponzoruša iako ... Možda im se ponekad možete prodati kao instruktor vožnje, baš kao na slijedećem filmu. Ili ne možete? Tko zna.



Vremena u kojima živimo oduvijek su bila i jesu teška. I bit će takvima. Uvijek. Ponekad manje a ponekad više. No u njima ima skrivene nade za koju treba pameti ša ćete je pronaći. Ipak, bez obzira na sve, koliko god se to nekima činilo čudno, željeti neki od prethodnih automobila nije grijeh. Nije grijeh ni voziti ga kao što nije grijeh ni posjedovati ga. A ukoliko čovjek ima želju i motiv uvijek će naći način kako da ostvari svoj san. Baš kao što je jedan britanski automehaničar ogromnom željom i radim radio i zaradio novce pa sebi za gušt, za devedesetak tisuća funti kupio polovni Aston Martin u kome vikendom uživa. Tko zna, ukoliko ste fanatik možda i vi uspijete. Uglavnom na autoscout24.com možda pronađete svog roadster ljubimca koji ne mora pripadati klasi superautomobila snova no može biti dovoljno dobar da vas zadovolji. Pa i više od toga. Proljeće je u zraku i vrijeme je za akciju. A tko nije nikada pokušao, kao da nikada nije ni živio jer ... Život je prekratak da bi se odricalo od svega, a posebice od strasti. Dokaz tome je video kog svakako treba pogledati. Ima li uopće nekoga tko ne bi poželio takav roadster?

Život je strast.









Oznake: Zagrebački dekameron

24.04.2012. u 21:00 • Ostavi komentar (40)Troši toner#

četvrtak, 22.12.2011.

Maloj i velikoj djeci: Božična priča




Kraj godine u mojoj obitelji je poseban. Nakon šestog u prosincu moje dvorište, baš kao i čitava ulica zablistaju u raznobojnim žaruljicama. A ja, ma koliko god bilo hladno, ne propuštam ni jednu večer a da s mamom ne prođem okićenom ulicom. I tada mi se učini kako žaruljice žmirkaju još jače i još radosnije.

Napokon, evo i Badnjaka ... Brat u sobu unosi bor. Namješta ga. Okreće ga lijevo pa ga okreće desno.
„E, sad mi se čini da je dobro jer je mama prestala prigovarati.“ veselo mi u prolazu namigne.

Kuglice s kutijama već su oko bora. Na ljestvama sam a mama dodaje ukrase. Prvo zvončiće a zatim zvijezdu. A tu su i trubači, mali anđelčići koji sviraju u zlatne trube. Brat i ja ih baš zato zovemo trubačima. Trubače stavljam jednog pored drugog jer oni su orkestar. Na žalost, kao i svake godine oni neće dugo biti zajedno. I već vidim kako su se zajapurili u licu znajući što ih čeka.

Kad izađu iz prašnjavih kutijica, trubači međusobno razgovaraju.
„Osjećam ugodnu toplinu dok me ove male, nježne, ručice vješaju na hladne borove grančice.“ oglasi se prvi trubač.
„Mene će oet staviti do one umišljene zvijezde“ potuži se drugi.
„A ja moram ispod onog zveckala koje ni u pola nije tako glasno kao ja!“ buni se treći.
„Bi li se i ja oglasila?“ razmišlja bijela snježna kugla „Ne želim iznad sebe trubača. Dosadnjaković će opet, po čitave noći, iznova učiti svirati i to će tako trajati čitavu noć. Grozno!"
„Hmmm ..." ponovo se zamisli bijela snježna kugla „Noć će ionako proći a ujutro će one iste male ručice sve nanovo posložiti i sve će biti po starom. Raštimani orkestar opet će biti zajedno a mi ostali, mi ćemo opet imati svoj vlastiti mir.“
I tako bijela snježna kugla odluči da se previše ne buni. Mjesto tog strpljivo je čekala božićno jutro.

Te me noći probudi šapat. Dolazio on iz sobe s borom. Tiho i na prstima iskradoh se bosa iz kreveta i odem vidjeti što je to ... a kad tamo ... Na vrhu bora ugledah dva mala vilenjaka. Vani je bilo hladno a oni mi gotovo u glas vele:
„Došli smo se ugrijati" pa nastave „Promrzli smo, čitavu smo noć raznosimo darove za malu djecu."
U tišini iz bora stajala sam gledajući noćno nebo posuto zvijezdama. Najednom, nešto me prene. Začuo sam kucanje o prozor. Billa je to mama malih vilenjaka.
„Gdje ste vi zabušanti jedni. Vi se ovdje odmarate mjesto da mi pomažete! Zašto ja moram uvijek sama." ljutila se mama vilenjak.
„Dobro mama, idemo." rekoše mali vilenjaci, pa se brže bolje uhvate za ruke i učas skoče u saonice da bi radosno odletjeli. Na odlasku se oba vilenjaka okrenu i osmjehnu mi se.
„Doviđenja, Lada, doviđenja!"

Lada je ujutro odmatala poklon ostavljen ispod bora. Kroz glavu su joj prolazile misli o čaroliji koja se zbi badnje noći. A kad napokon odmota poklon ugleda malog plišanog psića. I baš u tom trenutku učini joj se da čuje melodiju koju trubači sviraju samo za nju.






Oznake: Zagrebački dekameron

22.12.2011. u 23:08 • Ostavi komentar (60)Troši toner#

utorak, 06.12.2011.

To Be or Not To Be




Prolazila kokoš pored jezerca i ugledala patku. Pa se onako sva, blesava i kreštava, puna sebe počne se hvaliti:
‘Ja sam plemenita i vrlo važna ptica. Ne možeš ni zamisliti kako oko mene brinu! Kako me samo timare i hrane. Poslužuju me i dvore, i sprijeda i straga. Pa ja biram štogod hoću il’ što neću. A ti patko, nitko pravo ne zna jesi l’ divlja il’ pitoma i stalno nešto oponiraš. I pogledaj se samo kako si sva jadna i mokra i moraš se za sve sama pobrinuti.'
Gleda patka kokoš i misli što da kaže ali odšuti jer zna da s kokošima svaka rasprava bespredmetna je i suvišna. Pa se samo nasmije i dalje pliva u svom jezercu.

Gled’o to s visine orao koji tražio je da štogod ulovi i odnese u gnijezdo mladunčadi, da ih nahrani. Mjeri on mjeri, hoće l’ kokoš il’ patku. Nu kako je pačje meso i slađe i ukusnije, odabere on patku. Pa se strmoglavi s visine ali patka zaroni pa orao odustane te se opet digne u visine.
‘Vidiš patko ...’ kokodakala je dalje kokoš ‘Lovi te tko god hoće i neće a mene, mene štite i timare pa me orao u kokošinjcu uhvatiti ne može.’ obijesno se hvalila kokoš.
‘Ništa od patke .’ pomisli orao pa se ovaj puta strmoglavi prema kokoši.
Spazi kokoš kako se orao sjurio prema njoj i potrči prema kokošinjcu da se spasi ali ... ne uspije. Orao, kao i uvijek, bi brži i spretniji. Kanđama je uhvati i ponese prema gnijezdu, mladunčadi. Da je ubiju i pojedu.
Patka se slobodno, vlastitim krilima, vine u nebo i uz put dobaci:
‘Koko kako li jadno završi tvoje kokodakanje. Meni jest teže no tebi no i ja imam sve što mi treba a k tome jošte i slobodu. A ti, kreštava ptico koja ne znaš letjeti, slobode nemaš i uvijek završiš na nečijoj trpezi.’





‘Ženo moja …’ govorio je gazda drugi dan kad se vratio iz obilaska farme ‘Izgleda da je orao uhvatio još jednu kokoš. Zato je najbolje da mi sve njih zakoljemo pa da ih spremimo u škrinju.’
Gazdarica se malo zamisli pa odvrati:
‘Imaš pravo, mužu moj. Odo’ ja ugrijati vodu da ih pofurimo kako bi im lakše očerupali perje a ti naoštri nož.’
Tako učine, zakolju kokoši i spreme ih u duboko smrzavanje.



Oznake: Zagrebački dekameron

06.12.2011. u 01:00 • Ostavi komentar (32)Troši toner#

ponedjeljak, 28.11.2011.

Sve je sranje osim pišanja a i ono je ako je uz vjetar ...




Stari mačak podučav'o mladog kako se fukaju mačkice. Smjestili se oni lijepo na krov pa stari veli mladom:
'Sad ću te naučiti kako se jebe' i stane mijaukati gledajući s krova u susjednom dvorištu dvije jebežljive mačkice:
'Mijauuuuuuuuuuuuu.'
'Mijauuuuuuuuuuuuu.' pridruži mu se mladi.
Nastavili oni tako zajedno u glas mijaukati. Mijauču čitavu noć:
'Mijauuuuuuuuuuuuu, Mrnjauuuuuuuuuuuuu, Uuuuuuuuuuuuuuuu, ...'
Pred jutro mladi mačak reče starom:
'Sad mi je zaista dosta. Jutro je a ja ost’o suha kurca.'
'Možda ti jesi ...' veli mu stari '...ali ja se baš dobro izjeb’o. Ionak' o tome mogu samo maštati jer alat me već poodavno ne služi.'
'Imaš pravo. Oboje smo se najebali. Najbolje je da idemo spavati.' veli mladi.
I macani složno odu na svoje krpice i tamo zaspu.

Bi to tik pred zoru.

A kad zora svanula pijevac zakukuriknuo. Probude se kokoši te počnu kokodakati:
'Kokokokodak ... Kokodak ... Kokokokodak ... Kokodak ...' i tako u nedogled:
'Kokokokodak ... Ljevica ... Kukuriku ... Desnica ... Kokokokodak ... Marginalci ... Kukuriku ... Kriminalci ... Kokokokodak ... Aktivisti ... Kukuriku ... Kolumnisti ... Kokokokokodak ... Večernja škola ...

Ču to žena pa se obrati mužu:
'Dragi, kokice su mi dale ideju. Ajmo mi za ručak lijepo jednu zaklati pa ćemo imati i finu juhicu i slasno pečenje.'
'Hmmmmmmmmh ...’ zamisli se muž ‘Baš se veselim. A hoće li biti i malo kuhanog vrata s hrenom i paradajz sosom?’ priupita. Pa doda:
‘Ionako imamo previše kokoši i još više dana pred sobom. Zašto da se ne počastimo?' značajno se osmijehne ženi.
'Naravno dragi. Ima kokica puno toga što se može iskoristiti.' zadovoljno će žena.
Pa prionu oni na posao i zgotove ručak. I sjednu za stol te počnu fino i u slast papati. Prvo juhica, zatim kuhani grkljani u paradajz sosu s hrenom. Potom pečenje od filane koke s restanim krumpirom i zelenom salatom, kristalkom. Uz to svakom čaša dvije vina.

A naši mačci s početka basne? Gledaju oni tu gozbu a sline cure. Pa vele jedan drugom:
'Gazde nam danas imaju fino pečenje. A tu je i kuhani vrat. Ajmo mi malo kod stola pa ćemo obojica dobiti ponešto.'
Tako učine i u slast se pogoste.




Oznake: Zagrebački dekameron

28.11.2011. u 11:42 • Ostavi komentar (20)Troši toner#

subota, 19.11.2011.

The Overture: Harvest End




Većina vas zna za Beatlese ali ne zna gdje je zapravo počela njihova međunarodna karijera. Vjerovali ili ne, dogodilo se to u Hamburgu. Hamburg je lijep, čist i umiven, sređen grad na sjeveru Njemačke. Grad u kojem se živi opušteno i sređeno. Grad prepun zelenila, na ušću Alstera u Labu najveća je Europska luka.

Jedna od znamenitosti Hamburga je St. Pauli, četvrt crvenih svjetiljki nadaleko poznat po ljubavnim znamenitostima i dogodovštinama mornara i ne samo njih. Sjeverno od njega a zapadno od jezera Alster, jezera prepunog jedrilica koje isplovljavaju iz nekolicine jedriličarskih klubova, nalazi se Harvest End. To je dio grada u kojem su početkom šezdesetih Beatlesi svirali po klubovima i gdje su napravili prve snimke što su ih poslije proslavile. Kasnije Hamburgom je gospodario nenadmašni Jimmi Hendrix dok su u njemu europsku karijeru počinjali velikani kao što su James Brown i Bruce Springsteen.

Dio tih davnih dana u Hamburgu možete pronaći još i danas. Možete ga osjetiti u zraku i doživjeti atmosferi kojom zrače njegovi stanovnici. Kao i tada, tako i danas Harvest End je bio i ostao boemska četvrt gdje umjetnici i studenti dijele mjesto pod suncem jer ... U samoj blizini je i Sveučilište. Hamburg je imao nešto što ga na neki način dijeli od svih ostalih gradova Njemačke a kao takav je ostao i do današnjih dana. U njemu je prije više od 400 godina osnovana Hanza, udruga slobodnih trgovaca i gradova sjeverne Europe, preteča masonerije i slobodnog poduzetništva. Uistinu, atmosfera Hamburga je liberalna i relaksirajuća, ali bez obzira što se način života ljudi promijenio, njihov mentalni sklop, njihovo slobodoumlje, opuštenost i širokogrudnost prisutni su i nepromijenjeni sve do današnjih dana.

Šećući od Damm Tour-a, TV tornja što nadvisi grad postade njegovim novim simbolom, preko Rentzenstraße i prešavši Grindellalee koja vodi dalje prema Radissonu i na Kennedybrücke, ulazite u srce Harvesta. Ulice su ugodne za hodanje. Mali trgovi prepuni su zelenila, cvijeća i kafeterija. Pabovi su relaksirajući, mali obiteljski restorani ljubazni a u klubovima se sluša vrhunska živa glazba. Vremena su se promijenila, promijenile su se i navike ali nešto ipak ostaje za sva vremena. Živa svirka je živa svirka pogotovo ako ste ljubitelj jazza ili rocka odnosno onog što je danas od njih ostalo.

Stariji čitatelji novela vjerojatno dobro pamte poznate currywurtz i bratwurtz mit pommi und ketcup oder majonaise. Taj nadaleko čuveni njemački fast food specijalitet od kobasica dugo vremena bi konkurencija Mc Donalds-u a možete ga pronaći još i danas. Šećući u rano predvečerje nalazite trgovine u kojima možete kupiti voće, povrće, hranu i piće. Vjerovali ili ne, u njima nalazite butelje kvalitetnih portugalskih, talijanskih i grčkih vina što se prodaju za dva do tri eura.

Dolaskom eura nije se puno toga promijenilo. Ono što je prije koštalo dvije marke danas plaćate dva eura. Und schluß, fertig. Toliko o ujedinjenoj Europi i prednostima života kojeg ona donosi. I da ne zaboravim, ako ste pušač tada vjerojatno znate da se u Njemačkoj cigarete kupuju isključivo na automatima. Kako bi maloljetnike zaštitila od duhanskog poroka, administracija Europske Unije uvela je novi patent. Cigarete se mogu kupovati isključivo kreditnim karticama u kojima su zapisani osobni podaci kupca. Kako to utiče na porok mladeži neću komentirati jer sam i sam ljubitelj dobre cigare i vrhunskog konjaka koji savršeno ide uz to. Ipak, sudeći po brojnoj mladeži koja jutrom sa cigaretom u ruci žuri u školu dozvolite da vaš omiljeni pisac izrazi sumnju jer ... Unatoč strogoj kontroli u prodaji alkohola ... okolica željezničkih stanica i središnji gradski trgovi prepuni su pijane mladeži a isto vrijedi i za centar grada. Toliko o prohibiciji i kontroli. Svaka zabrana sama po sebi je kontraproduktiva i uvijek postoji način kako će se zaobići. Djelovati treba na drugi način.





Katrine bi gospođa u najboljim godinama. Kao zrela i zgodna žena preplanula tena što ga pokupi negdje na ljetovanju u Grčkoj, Majorci ili na Kanarima te kasnije održava u nekom solariju, voljela je uživati u životu. Pravilne crte lice i lijepi bijeli zubi odavali su dojam neodređenog broja godina. Sve u svemu, dobro se držala i imala vrlo skladnu figuru. Srednjeg rasta i grudiju francuskog tipa za koje su mjera oveće čaše crnog vina, vodila je posao u vlastitom pabu koji se nalazi, pogađate, negdje na rubu Harvest Enda. U susjedstvu se nalaze hoteli koji sami sebe, bez obira na mišljenje mnogih razočaranih gostiju, smatraju luksuznim ali na žalost gostiju isti bez pokrića drže takve cijene.

Katrine je udana. Frantzi izgleda mlađahno a po naušnici, držanju i nizom diskretnih detalja što ih, kao i supruga mu pažljivo održava i brižno njeguje, iskusno oku u njemu prepoznaje gej sklonosti. Katrini to nikada nije smetalo a redovni i povremeni gosti paba zbog toga ne osjećaju nelagodu. Katrine i Frantzi imaju otvoreni brak jer ... Katrinina kćer je odrasla i brine se za sebe a kakvi sve poslovi Katrinu vežu za Frantzija, za ovu novelu to nije važno.

Furbi poslom često navraća u Hamburg i obično odsjeda u obližnjem hotelu što mu je pogodno zbog posla kog radi za klijenta, poznatu međunarodnu Tvrtku koja ima ured tik uz samu obalu Alstera nedaleko koje se nalazi dio Harvesta prepun vila i konzulata. U Katrninin pab Furbi obično navraća iza osam uveče jer ... Nakon napornog dana provedenog na poslu uvijek se traži neobavezna relaksacija i čavrljanje u ugodnom ambijenutu koji daje dobra glazba. Varijanta je to neusporediva sa hotelskom sobom i igrom sa daljinskim TV upravljačem ili WiFi surfanjem po Internetu.

Katrine je uočila Furbija jednako kao što on zapazi nju. Bi dovoljan pogled pa da između njih poteče fluid koji navješćuje želju i prenosi čudne ali svima poznate vibracije. Katrine u sebi ima nešto što upada u oči i privlači muškarce. Odmjerena je, zna što želi i nema predrasuda u pogledu ljubavi i godina. I tako se Furbi odmah prilijepi za njen pogled jer njegov pogled je drugačiji od klijenata okolnih hotela koji ovdje ponekad navrate odsjedajući na proputovanjima Hamburgom. Čestim dolascima Furbi pobudi njeno zanimanje tim više što se i stilom uklapa u tradiciju Harvest Enda.




Kartine je voljela iznenađenja. U jednakoj mjeri ih je i priređivala i prihvaćala. Crne i sjajne oči, pravilni zubi i kosa skupljena u rep otkrivale su njenu senzualnost dok ga je svlačila u prostoriji iza šanka. I dok je on oslonjen na ormar, njene ruke već otkopčavaju njegov remen i zalaze mu u hlače.
„Pusti da ti to napravim a onda me uzmi.“ rekla mu je dok usnama milovala mač držeći ga u rukama.
I zatim ga počne. Ljubila ga je polako, senzualno i nježno igrajući se i pažljivo istražujući sve njegove tajne. Ruke su joj kružile dok je milovala nabrekle njegove testise zaobilazilazeći mu ponos. Dubokim i prodornim pogledom upitno ga je pogledavala, kao da ga direktno pita, pogledom u oči dok zubima gricka nježnu kožicu a jezikom masira malu ćelavu glavicu.
Furbi je stenjao. Prvo je primi za raspuštenu kosu, potom rukama miluje nježno joj lice. Zatim mu ruke otpuznu do vrata i stanu je nježno maziti. Potom ju prihvati za glavu i bez prisile, u ritmu što ga ona diktira, stane ljuljati naprijed nazad.
I tad, odjednom, Katrine oštro prekine igru. Ustane, raskopča se i okrene prema stolu polegavši tijelom na njega. Ruke ispruži naprijed a nogama se osloni na pod. Njena podatna i meka stražnjica izbačena je unatrag dok raširene noge otkrivaju božanski prizor maog crnog trokuta iz carstva tisuću i jednog čula.
„A sada me uzmi.“ reče ona strasno, gotovo zapovjedno a opet tako tiho i blago.
A Furbi ne samo da ne mogne odoljeti tom prelijepom prizoru već jednako tako ne mogne i ne poslušati želju koju ona izrazi. Organ mu bi tvrd i uzdignut a ona mu da signal kog mora slijediti.
Ušao je u nju. Katrine se migoljila, miješala bokovima i osjećala kako se mazi, kako je on ispunjava srećom koja izlazi da bi se ponovo vratila. U glavi joj se počene vrtiti. Gubila je pojam o vremenu. Svijet oko nje više nije postojao. Ništa više nije bilo važno izuzev vlastitog zadovoljstva, osjećaja koji u potpunosti ispunjava. Ništa osim osjeta u tijelu. Više nije znala za sebe. Osjećala je kako joj polako, sigurno i nezaustavljivo dolazi orgazam. Stenjala je i uzdisala:
„Mehr, mehr, ...“ ne želeći da to ikad završi, hoteći da to traje vječno.
A kad Furbi, ne mogavši se više suzdržavati svrši, ni Katrine više nije mogla izdržati. Osjetivši kako je iznutra ispire mlaz Katrine se približi vrhuncu i konačno svrši.
Trzala se u grču na trenutak se sjedinivši sa bitkom.
„Also, dakle, das war fast perfekt, mein Klein. Dođi opet. Ich erwartete unser spaß mit freudewerd und zufriedenheit.“ reče mu dok se zakopčavala i popravljala frizuru kako bi se vratila natrag za šank, u prednju prostoriju paba.



Jutro je doba kad sunce izlazi nad Alsterom. Preko krovova iz daljine ono obasjava površinu jezera. Jezero na kome se bezbrižno igraju male patkice i plivaju bijeli labudovi. Tišinu jutarnjeg spokoja ne remeti ni ritmično zapljuskivanje vesala čamaca sportaša koji ovdje treniraju od rane zore. Prohladno i lijepo jesenje sunčano jutro najavljuje još jedan ugodan dan. Biciklisti žure na posao, džogeri održavaju kondiciju. Psi slobodno trčkaraju oko vlasnika koji nezainteresirano šeću ili se i sami uz njih rekreiraju. Jedno tipično jutro na Alsteru sa pogledom na grad koji se polako budi ispod zubatog sunca.

Grane breza spuštaju se do same površine jezera. Lopoči pružaju svoje cvjetove prema nadolazećem suncu. Trska ne odaje povjetarac što ugodno pirka ispod krošnji stabala posađenih oko jezera. A Furbi punim plućima udiše svježinu i mir spokoja koji danu nagovješćuje novu ljepotu.
„Večeras ću svratiti do Katrine." pomisli dok ulazi u predvorje Tvrtke.
„Halo, kako ste danas?" pita ga razdragana službenica na recepciji koja mu već nekoliko dana iskazuje neuobičajnu pažnju.
„Danke, gut. Die morgene Frische kündigt einen erfolgreichen Tag." ljubazno odgovori Furbi i osmijehom joj zaželi ugodan dan.
Potom zamakne prema dizalu promatrajući ljubaznu gospodičnu koja mu se počinje dopadati. U to mu džepu zazvoni mobitel ...





(gotovo)





Oznake: Zagrebački dekameron

19.11.2011. u 19:15 • Ostavi komentar (20)Troši toner#

nedjelja, 06.11.2011.

The Overture: Na tem Práhskyem mostě



Priča o Pragu, baš k’o i neke druge, južnije priče, seže u stoljeće sedmo. Princeza Libuša bi premila djevojka velike ljepote, u duši i svugdje po tijelu. Nu osim ljepote u njoj bi utjelovljena mudrost i proročka moć. Voljela je ona jahanje neobuzdana konja vranca na livadama i u šumama okolice rijeke Vltave. Pa dok je jednom tako jahala zađe ona u kanjon koji napravi rijeka. Strm kanjon sa mnogo prepreka no konj sve njih vješto preskakao, sve ... Dok u jednom trenu, kad bi u skoku Libuša ne padne s konja i slomi nogu. Legenda veli kako se u blizini nađe princ Přemysl, čija zemlja dopirala je do brda Vysehrad. Spazi princ na tlu prelijepu plavušu i uz nju konja vrana štono mirno travu pase. Da ne duljim dalje priču, princ Pšemisl je spasi. A Dalibor se zaljubi u nju se k’o što se Marženka zaljubi u Dalibora. Pa tako, u spomen na mjesto gdje se upoznaše, supružnici dadu na brdu ponad rijeke grad izgraditi i nazvaše ga Prag. I tako nasta Bocacciova nova novela.


„Ahoj maminko.“ uleti bosonoga djevojčica u kuhinju.
„Co to delaš malenko?“ vrisne Libuša gledajući kako Marženka gura prljave ručice u lonac. U loncu se kuhala krema.
„Vařim dorty maminko. Musim to rozruch.“ odgovori bosonoga Marženka i musavim rukama nastavi miješati žutu pjenastu kremu od mlijeka, žutanjaka, vanilin šećera, brašna i vanilije u mahuni, koja kad se skuha i ohladi te promiješa sa bjelanjcima čini masu kojom se puni kolač što zovemo ga češka kremšnita.
„Neee“ vrisne Libuša „Vypadn proch, jdi si hrát na písku s věžemi.“
„Ale maminko, Hradčany byli dokončeni. Pražský věží a mostje také.“ kroz smijeh će Marženka na što joj mamica dobro napraši tur.



Prag je jedan od najljepših gradova Europe i Svijeta. Tako piše u vodičima. Prag ljeti turistička je meka koju pohode turisti sa svih strana svijeta da iz svih mogućih kutova fotografiraju Karlov most, Staromestske namestí sa astronomskim satom na gradskoj vijećnici, crkvu Svetog Mikleuša ili gotičke kule što nekad krasile su gradske zidine. Pod navalom turista biznis je ušao u centar grada a stanovnici su pobjegli u predgrađa. Pa biznis okiti centar grada stotinama hotela i grad posta metropola sa najviše hotela po glavi stanovnika što utjecalo je na kompletno preuređenje centra grada. Ipak uvečer, kada umivene ulice okićene cvijećem i prošarane hordama turista izgube sjaj koga pruža ljetni vikend, osvijetljeni lokali u prizemlju naglašava kontrast zgrade sa pustim i mračnim gornjim katovima. Ali kako se udaljavate od centra, po inverziji osvijetljenih prozora i izloga odjednom shvaćate da u centru više ne stanuju domaći.


U slastičarnu ‘Kod Libuše' uđe šarmantan gospodin srednjih godina.
„Dvije kremšnite i kavu.“ naruči on.
„Ne mame kremšnite ali mame kremovke.“ odgovori djevojka pokazujući na kolač po kome bili su poznati.
„Kako to nemate.“ upita godpodin„Nemate češke kremšnite?“
„Ne mame. Mi dělamy speciálně. Kremovke. Po starého receptu.“ šarmantno odgovori mlada žena iza pulta pokazujući svoje pravilne zube.
„Dobro. Onda dajte njih.“ razočarano odgovori gospodin.
„Zajímavé, pan. Stranci ovdje rijetko navraćaju. Odakle je? Pomálo mluví po české. Moram ga pitati.“ razmišlja djevojka dok za stol nosi kavu i kolače.
„Nacházíte se v chorvatštině? Ach, jak krásný výhled máte. Byla jsem tam a bylo mi to opravdu pěkné.“ osmjehivala se Marženka dok ju je gospodin ni sam ne znajući zašto netremice promatrao.
„Predivna je.“ pomisli gospodin.




Turistički najzanimljiviji dijelovi Praga su prva i druga četvrt. Dok prva obuhvaća razdoblje zlatnog Praga, druga omeđuje prsten sa punktovima 19. i prve polovine 20. stoljeća: Vaclavske namesti i Namesti Republike. Vaclavske namesti za Prag nešto su poput korza.
„Champs-Élysées u malom." rekli bi neki i ne bi pogriješili.
Preko dana ovdje se sakupljaju znatiželjnici. Piju kavu u obližnjim kavanama i zaviruju u robne kuće modnih brendova. Uvečer znatiželjnici virkaju u mnogobrojne noćne lokale da bi vidjeli ples oko štange odnosno platili rundu pića ukrajinki i ruskinji koje ovdje baveći se najstarijim zanatom na svijetu zarađuju kruh svoj nasušnji.
„Zanimljivo ...“ reče Bocaccio pa doda „kako život vraća milo za drago.“ aludirajući na vremena kada je oktobarski medo iz sibira sa crvenom petokrakom terorizirao pola Europe.
Česi, stoljećima stiješnjeni između apetita pruskog kralja i austrijskog cara kom po diobi pripadnu, razvili su specifični smisao za humor i ironiju. Na obližnjem trgu, koji danas osta samo spomen na trg - nešto poput zagrebačkog Iblerovog trga, na mjestu gdje su ruski tenkovi 1968e gazili praško proljeće, montirali su fontanu simboličkog značenja falusa koji dobiva svoj puni smisao kad ruskinja ili ukrajinka, vraćajući se iz noćne šihte obližnjeg bara pije vodu sa izvora studenca.


„Opet u isto vrijeme. Baš simpatičan gospodin.“ pomisli Marženka vragolasto žmirkajući nevinim okicama gostu koji ponovo ulazi u njenu slastičarnu.
„Moram još jednom vidjeti taj osmijeh. I okusiti kremovke.“ kontao je gospodin promatrajući čas kolače a čas mladu ženu iza pulta.
„Dobrý den. Svidjele su vam se kremovke?“ veselo upita Marženka.
„Da. Pa sam došao opet.“ reče gospodin.
„Zbog tvojih predivnih očiju.“ završi u sebi misao dok joj se glupavo smješkao.
„Dnes si můžete doporučit bohem kostky.“ namigne Marženka.
Gospodin se glasno nasmije.
„Bohem kocke? Ohoho, njima ne mogu odoliti! Znate, baka je bila čehinja i ...“
„Dobře,“ prekine ga Marženka pa nastavi „zato ćete sada probati moje kostky. Že můžete porovnat.“ vragolasto mu se nasmije iza pulta.
Sjedio je. Pijuckao je kavu. Salvetom je brisao usta s okusom kolača. Proučavao je plan grada.
„Smijem li vas nešto upitati? “ upitno je pogleda kad mu je donijela čašu vode.
„Samo pitajte.“ odgovori Marženka i počne mu objašnjavati Prag.


Skrenete li prema Namestima Republiky, prolazite ulicom robnih kuća i dućana, Na Pfikopfe. Kad zamaknete do Namesti uokolo vas porazbacani su moderni šoping centri. Zanimljivo je kako Prag pomiri arhitekturu starog i novog i kako to lijepo i skladno uklopi. Profesionalni ‘aktivisti' koji protestiraju protiv svega i svačega oko tog ovdje ne dižu prašinu. Razlog tome je što su česi marljivi, vrijedni i radišni pa kako god i gdje god ih postaviš, čim dobiju šansu, naprave čudo. Uostalom, pamti li još tko da između dva najveća rata, česi bijahu daleko iznad svih tadašnjih bogatih i kulturnih zemalja svijeta zajedno? U pravcu Namesti Republiky nalazi se Obečni dom, čuveni paviljon sa kavanom, zgrada u stilu Art Nouveauxa. Bez obzira što Pariz bi sjedište, pravac do vrhunca dovede upravo jedan čeh – Alfons Mucha. Uđe on u povijest ne samo po odlikovanjima koje mu dodijeli Franz Jozef za majstorstvo predivnih plakata koji zajedno sa drugim uradcima bijahu preteča svih potonjih umjetničkih pravaca 20. stoljeća, već on osta poznat i po slikama ali i iluziji sveslavenstva. No nadasve, pamte ga po prijateljevanju sa Sarom Bernard koja odluči da samo i jedino ekskluzivno pravo njene portrete i plakate raditi imade.


„Ovdje sam zbog posla. Godina dana. Pa ako bi bili ljubazni i preporučili gdje bi mogao iznajmiti stan. Ili barem sobu sa kupaonom. Znate, plaćam s pologom unaprijed. Gotovina.“ gospodin se obrati mladoj ženi koja mu ovaj puta donese njihov poznati češki kolač.
„Hmmmm,“ zamisli se Marženka „ako želite mogli bi stanovati kod nas. Imamo i pansion. Ako želite, naravno. Možemo se dogovoriti oko plaćanja, da vam se bude preskupo.“ vragolasto mu namigne mlada djevojka.
„Evo, ovdje će stajati pošta koju dobijete.“ govorila je mlada žena pokazujući na pretinac pored stuba koje su vodile na kat prema apartmanu „I da se upoznamo, mé jméno je Marženka.“
„Drago mi je, Franjo.“odgovori joj gospodin.
„Franjo?“ zapita Marženka „Zvat ću vas František, po češki. Ne ljutite se?“ upita ona.
„Ma nikako. Dapače. Baš mi je simpatično.“ odgovori Franjo pa u sebi doda:
„Ma zovi me kako hoćeš. Tako si dražesna da bi se u tren u tebe mogao zaljubiti. Apartmana ima i boljih i jeftinijih ali zbog tebe sam odabrao ovaj.“

„Moram vam pohvaliti kuhinju. Izvrsna je. Kao u pokojne bake.“ brisao je Franjo salvetom usta značajo se smiješeći Marženki koja dođe za stol pokupiti tanjure i pribor.
„Ohoho, František. Pa vi to dijelite komplimente šakom i kapom. Baš ste pravi kavalir.“ smijala se Marženka unoseći se u njegove oči ni sama ne sluteći da mu je i ona kao i on njoj sve bliži i bliži.
„Bramborové knedlíky se zelím a vepřové.“ nasmije se František i pomalo bezobrazno nastavi „Bi li sutra mogao dobiti houskové knedlíky a kachny?“ namigne joj.
„To je u nedjelju sutra ćete dobiti svičková.“ Marženka mu simpatično isplazi jezik.
„Oooo, bit’ će to praznik. Mislim nedjelja.“ Franji se zacakle oči promatrajući kako Marženka graciozno maše malom guzom udaljavajući se od stola.
„Baš kao patkica slatkica. E, Marženka, Marženka." nasmije se svojim mislima.


Osim raznih znamenitosti, prag je i grad dobrih i mnogobrojni restorana. Svakako najpoznatiji je „Kod Kalina“ u kom se zabavljao dobar vojak Švejk. A tu je „Kod Fleka“ gdje uz pivo i cure splitski študenti i đaci utemelje Hajduk. Želite li pak jesti jeftinije, a po češki i jošte u centru grada, svratite do Spynxa Na Pfikopfe gdje ćete za cijenu jednog ručka u nekom od restorana dobiti tri jednako dobra.

Uz gastronomiju i znamenitosti, Prag je i grad legendi. Recimo ona o astronomskom satu. Jednog dana pritvorenik je na satu ugledao kako je vrabac zapeo u ustima smrti. Nevoljnik, povjerova da je to znak da bi do kraja života ovdje mogao čamiti. No kako vrijeme pomiče i sat svakih šezdeset minuta otvara usta, vrabac bi oslobođen a nekoliko dana poslije sudac oslobodi i zatvorenika.


„František, jeste li znali da se jedna od praških kula naziva Daliborka?“ upita ga Marženka jednog dana dok su uvečer čavrljali o svemu i svačemu. Pa mu ispriča priču.

Okruglu kulu u petnaestom stoljeću izgradi kralj Vladislav Jagelovič po nacrtu arhitekta Benedikta. Kralj je u kuli imao zatvor projektiran za najopasnije zatvorenike, one političke. Legenda priča o Daliboru, plemenitom mužu, čiji susjed bi zli vitez Adam od Zmaja koji je vladao gradom. Kako bi okrutan građani protiv njega dignu bunu i maknu ga. Tad zapitaju Dalibora da im bude vođa. Dalibor se suglasi i obeća im više slobode no što im je davao Adam od Zmaja. Međutim, zli vitez, koji osta živ jer ga pobunjenici pustili da na miru i dalje živi digne lažnu tužbu protiv Dalibora. Pa tako kralj zatvori Dalibora u tek izgrađenu kulu.
Naravno, Dalibor nije bio presretan što se nađe u zatvoru tim više što se u njem’, ako nemaš novaca, skoro pa gladuje jer ... Gotovo sve što za zatvorenike dobiju korumpirani čuvari podijele između sebe. Dalibor se u zatvoru dosađivao a jednog dana, u ruke mu dopadne violina. I počne on svirati je sjećajući se školskih dana i muzičke škole gdje učio je taj instrument. Kako bi talentiran, brzo obnovi vještinu a čak i napredovao u zanatu. Pa tako i drugim zatvorenicima a i stražarima bi milo kad bi ovaj, uvijek u isto doba dana, svirao. Slušao njegovu svirku i neki prolaznik koji je utaman u isto doba običavao šetati ispod kule. Daliboru tad sine ideja. Zatraži on od čuvara košaru punu užadi.
„Da mu damo ili ne?“ vijećali su no na kraju mu je dadnu jer „Ionako on ne može pobjeći van a k tome zabavlja nas svaki dan svirajući violinu. Pa nek’ mu je nagrada.“
Dobivši kratku užad, Dalibor isplete dugo uže. Pa bi nakon svirke spuštao košaricu niz kulu dolje a građani mu doturali hranu gore. A kako je lijepo svirao, puno je i dobivao. Ubrzo Dalibor posta toliko popularan i građani zatraže da ga kralj oslobodi.


„I je li ga kralj oslobodio?“ upita Bocaccio Furbija koji mu ispriča ovu prašku legendu.
„Ne zna se točno. Jedino što česi ne bi bili česi pa da sve priče završe tužno.“ odgovori mu Furbi. I nastavi.

I tako on nevoljnik u zatvoru dočeka smrt ali spomen na njega osta pa se još i danas ponekad, dok mjesec plovi praškim nebom ori glas njegove violine ispredajući predivnu melodiju. A u spomen na njega, violina posta češki nacionalni instrument.

„Hmmmm ..." zamisli se Bocaccio „Ja bi tu priču završio tako da ga kralj oslobodi optužbe i mjesto njega u kuli završi zločesti Adam od Zmaja".
„Da, ali onda ne bi bilo ni romantične noćne pjesme iznad Praga obasjanog mjesečinom niti bi violina postala češki nacionalni instrument" ubaci Furbi.
„Jest, imaš pravo. Ne bi bilo romantike." namigne Bocaccio i obojica nazdrave becherovkom slušajući Smetaninu Smetaninu Vltavu.


Bez obzira koliko vam na razglednicama izgledao romantičan, današnji Prag je kao i sve europske metropole prepun svega i svačega. Tako na Vaclavskim namestima, kad se u poslijepodnevnim satima uspinjete prema Narodnom muzeju, na svakom raskršću možete vidjeti crnca koji frflja engleski sa francuskom dijalektom i pobjegne čim se pojavi policajac jer ... On ili nudi drogu ili vas vabi na provod u neki od obližnjih bordela. Preko vikenda, Prag je pun veselih dečki i cura koje po modernom nazivamo gej. No baš zbog njih a i češke tradicije kabarea, Prag je prepun vrhunske zabave za sve. I zato, bez obzira kakvi ste ili niste, najbolju zabavu trebate potražiti upravo u takvim klubovima. Jedan od njih je Tingl Tangl, the best transvestite show in the Europe.


„I tako František velite, trebate društvo za izlazak?“ nasmije se Marženka.
„Da, pa pozivam vas. Uostalom, vi ste mi sami preporučili taj klub. Nisam gej i ne bi želio da mi se uvaljuju muški.“ objašnjavao je Franjo.
„Znači li to da vam se onda ja moram uvaljivati?“ Marženka mu se bezobraznim osmijehom unese u oči.
„Samo se ti uvaljuj. Bio bi presretan da mi se uvaljuješ.“ proleti Franji misao ali na glas reče:
„Neeee, otkud vam takva ideja?“
„Hmmmm, ne znam. Vidjet ću. Moram razmisliti.“ kao nećkala se Marženka i vragolasto ga gledala pogledom koji je govorio da poziv prihvaća upravo baš i zbog njega.
„Eh, noćas ćeš biti samo moj i ničiji." pomisli ona.


„Ljubavi, evo donio sam ti doručak.“ gugutao je Franjo djevojci koja bi zavaljena u meku svilenu postelju što ćutila je ljubav koju su tako strastveno podijelili po povratu iz onog kluba.
Marženka je mirisala na vaniliju i otvorenih očiju se protezala u krevetu. Kroz prozor ulazilo je sunce.
„Mmmmm, doručak u krevetu. Jak je to krásné.“ nasmiješi mu se i uzme jagodu te ju zagrize „Pojď dovol mi abych ti pusu.“ reče i jezikom mu kroz poljubac u usta uvali polovicu jagode.
„Daaaaa ...“ František je brisao usta „A sad ću te hraniti vrapčiću moj mali.“ i počne joj davati hranu pomiješanu s okusom poljupca.
„Mmmmmm, jak to bile vkusně.“ reče Marženka grleći ga jednom rukom dok je drugom na njegovoj pidžami tražila mjesto sa preponama.
„Daaaaaa a sad ću te ...“ František ne dovrši rečenicu već se brže bolje počne svlačiti.
„Co to děláš František, ti vraza jeden!“ Marženka je hinila zaprepaštenje prepuštajući se njegovim poljupcima koji su joj klizili niz vrat, mazili joj grudi, spuštali se preko pupka do mačkice da bi se ponovo popeli do njenih ustiju gdje im se jezici isprepletoše.
„Njic, Marženko, njic. Mam te rad, ti si moje sunce na prozorčiću.“ gugutao joj je Franjo na uho.
Marženka ga je milovala po leđima a on osjećao kako ga prolaze žmarci.
„Mmmm, a sad me uzmi.“ prekine Marženka njegove izljeve nježnosti i blaga milovanja pa se izazovno naprći pokazujući mu svoje blago.


„I tako veliš, ženiš se ...“ govorio mu je prijatelj.
„... čehinjom!“ brzo se ubaci drugi.
„Da upoznali smo se u Pragu.“ Franjo je objašnjavao svoju priču.
„Ma nemoj mi samo to reći. Franjo i ljubav. Svašta.“ podbadao ga je prvi prijatelj.
„Gdje je tu seks? Gdje je tu strast svilene postelje? Što je ostalo od velikog ...“ neumorno je nastavljao prvi.
„... jebača? He, he, he. Franjo, Franjo.“ upadne drugi na što oba prasnu u smijeh.
„Samo se vi smijte. Evo je, Marženka dolazi. Budite pristojni.“ Franjo je pokazivao na mladu ženu koja je netom ulazila u kafić.
„Ahoj František moj." Marženka pozdravi Franju koji ju zagrli. Marženka se zatim okrene njegovim prijateljima:
„Dobri veče hlopci. Došla ja po svoji buduće.“ progovori Marženka na što hlopci ostanu zapanjeni i bez riječi. Nijemo su zurili u mladu ženu.
„Da vas upoznam.“ Franjo se okrene „Marženka, ovo su moji prijatelji.“ pa se okrene prema hlopcima i nastavi „Marženka ne govori hrvatski ali sve razumije pa vi slobodno govorite, samo vi pričajte bez bojazni.“

Gledajući Marženku i Franju kako odlaze prvi hlopec obrati se drugom.
„Stari moj, e to je komad kakvog bi ja štel. Koji je srećković taj Franjo.“
„Da, František.“ kratko se nasmije drugi hlopec pa nastavi „Morat’ ćemo i mi malo u taj Prag ...“
„... po djevojke.“ dopuni prvi hlopec na što obojica vedro namignu i u glas vele:
„Baš su lijep par.“

Na tem Práhskyem mostě
Rozmarýnka roste.
Žadnej ji tam ne zaleyva,
Ona prszeci roste.
Aš tam tadi pudu
Zaleyvat ji budu.
Ona sem ji zazelenya,
Ja se ženit budu.





(gotovo)

Oznake: Zagrebački dekameron

06.11.2011. u 23:05 • Ostavi komentar (25)Troši toner#

utorak, 18.10.2011.

Re-make remodel: Crime of Passion (Shakespeare's Dream)


Ne boj se putniče što zaš’o si ovdje,
neću ti ništa, opusti se plaho
i poslušaj sad novelu staru
što noći ovoj kazuje vrijeme.


Furbija te riječi uspokoje:
„Dobro, onda pričaj.“

„Sigurno se pitaš tko sam i što ovdje radim. I zašto ti želim ispričati priču? Stranče što pod svjetlom noći u lugu ovom gledaš na rijeku, ja zovem se Leticija. U mene bijahu zaljubljena dva muškarca, svaki od njih na svoj način. A ja, ja bila sam zaljubljena u obojicu. I uvijek još jesam ... Prvi, doktor za dušu, noću mi je pis'o najljepša pisma i najsjajnije balade što zamisliti sam mogla. Danju sam se s njime nalazila na kavi i uživala u duhovitom i prijaznom društvu. Bi on lijep, visok, vitak i jak. Kovrčave kose kao Adonis ali ... Za noć imala sam Drugog. Bio je on moj doktor za tijelo, manji al’ snažan kratko ošišane kose i u pratnji velikog patuljka. Koji je to ljubavnik bio i kakvim me sve užicima putenim on vodio jest! Nemoguće je to opisati riječima već samo doživljajima. A danju me sms porukama podsjećao na slasne užitke što donosila mi je putena noć.“ započne svoju priču Leticija.
Zatim ona zastane na trenutak, zagleda se u rijeku što preljeva se na mjesečini pa nastavi:
„No da skratim priču ... Tako, jednom, dok sam s doktorom tijela tražila mjesto na kom prikladno je slatke radnje činit’, pronašli smo ovaj lug. Parkirali smo automobil gore na cesti i spustili se do rijeke ... Da užitke bi vodili.“
Leticija opet zastne i osvrne se pogledavši gore prema cesti. Potom okrene pogled, zagleda se u riječne pećine što sjajile su se na mjesečini i oko kojih nečujno je šumila voda koja donosi ugodan svježine osjet tople ljetne noći.


„Zvijezde na vedrom nebu sjale su te noći ne mogavši svjetlom svojim sjaj mladog mjesecašto osvjetljavao je lug nadići. U odsjaju njihovom, u ugodi tihoj, oči su mi blistale u noći i pretvarale se u duplo svjetlo na kraju tunela. Jedno svijetlo bilo je za Prvog, doktora za moju dušu. Drugo svjetlo bilo je za Drugog, doktora za moje tijelo. Oba ta moja slatka i predivna ljubavnika nadasve. Topila sam se i migoljila, znojila se iznutra i sjajila prelijevajući boje - plave, žute, crvene i zelene. Nestajala sam u viru putenosti i opet se iz njeg’ vraćala uzvraćajuć’ mu na isti način i istom mjerom. Rijeka je šumila a poneka duga svjetla na cesti približavala su se i nestajala u daljini. I odjednom ovaj oltar na kom smo vodili ljubav pretvori se u Discovery i poleti on put mjeseca. Bilo je tako uzbudljivo. Moje uzbibalo tijelo treperilo je na njegovom patuljku zahtijevajući od njega još i još. I još. Nikad prije nisam to radila na livadi. Na žalost. I zato sam se osjećala tako predivno.
„Morat’ ću to ponoviti više puta.“ pomislih „Možda čak ovamo i doktora za dušu povedem da pjesme mi čita.“
I tad, odjednom, u meni prasne bomba. Rasu se ona kroz moje tijelo. I poteče doza. Doza što sam je dobivala bila je neobično jaka. Ispirala mi je unutrašnjost pružajući najslađe strasti što mogla sam ih zamisliti. Plutala sam u valovima beskrajne nježnosti. Oči su mi na trenutke bivale svjetlije i plavije od najsvjetlije lagune. Prvi mi je ukrao tijelo i zarobio ga kemijom. I dok sam tako sva u slast drhtala, prisjećala sam se poezije koju čita mi Drugi. Pomislila sam na njegova najstrasnija i najljepša pisma i sve njegove predivne pjesme koje za mene je spjevao. Da, Prvi me je punio odozdo a drugi me je dolijevao odozgo. I sve to sli se i stopi u moju nutrinu. Doktor za tijelo i doktor za dušu ... Oni bili su jedno.“


Slušajući njenu priču Furbi se nasmije. A Leticija ga pogleda i nastavi:
„Svršila sam tako predivno kadli ... Odjednom! Iz grmlja, pred nama stvori se on, Drugi. Gnjevan i srdit te riječ po riječ između njih dođe do svađe. Zatim se njih dvojica potuklu. Voljela sam ih i još dan danas ih volim. Obojicu. Pokušavala sam ih razdvojiti kadli, začu se prasak. Osjetih neobičnu toplinu. Pogledam. Na sebi vidim vlastitu krv. Krv na svojim rukama i krva na tijelu. A oni, obojica, zapanjeno stoje i rukama drže pištolj kog željela sam im oteti ne hoteći da dogodi se tragedija. Ni dan danas još ne znam koji ga je sa sobom imao. Samo znam da Drugi Prvome naglo istrgne pištolj iz ruke. Pri tom pištolj nespretno opali i Prvi se sruši k’o pokošen. Vidjevši to Drugi uperi u se pištolj. U glavu. Začu se pucanj i on se sruši.“


Na te Leticijine riječi Furbi se neugodno strese no ona ma to samo nastavi, ovaj put u mirnom tonu:
„Ne boj se putniče i čuj moju priču do kraja. Gledajući taj prizor suze su mi navirale na oči. Jecala sam tiho i na kraju izdahnula.“
„Pa ako si, kao što sama veliš mrtva, što onda radiš ovdje?“ upita ju Furbi.
„Evo, da ti sve jasno bude. Jedni vele griješna sam i zato me ne htjednu u spokoj smrti primiti. A drugi vele nisi griješna i zato ne pripadaš nama. Treći vele da ništa učiniti ne mogu jer suci oni nisu. Obojicu sam voljela i još volim. Volim ih jednakim žarom. Obojica, jedan za drugog su znali i u ludosti svojoj živote svoje skončali su. Pa zato sada ja, noću zarobljena, lutam živa ovim stazama a danju me nema jer vele da mrtva jesam. Zao ja noću lutajući usamljene putnike pronalazim i pričam im priču a sve kako bi me izbavili iz stanja ovog u kojem i jesam i nisam.“
„A kako ti ja mogu pomoći?“ upita je dalje Furbi.
„Ovako ...“ započe Leticija kadli Furbija nešto čudno iz sna prenu i on se probudi.




(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

18.10.2011. u 22:00 • Ostavi komentar (21)Troši toner#

petak, 07.10.2011.

ReMake re-model: Svi naši svršetci




U dubini ispod Tornja kroz plavu izmaglicu smiraja dana pulsirao je grad. Povjetarac je donosio svježinu koja se svaku večer polako i nezaustavljivo obrušava na staklenu terasu Tornja. Vrata se otvore i on izađe iz dizala. Sa smiješkom u rukama nosio je bombonjeru i cvijeće što ih netom kupi u nekom od dućana shopping centra u podnožju. Niz blještavih lokala na tri etaže s podijem gdje se ponekad održavaju priredbe. Bela ga je promatrala kako se približava. Bi istovremeno i prijatelj sa neta ali i neznanac s kojim je slobodno i nesputano izmijenjivala misli. Mejlovima. Kolike li je samo večeri provela na čatu izmjenjujući poruke što trebaju zamijeniti živu riječ? Kako se on približavao tako su joj klecala koljena a misli su zastajkivale ne znajući što da mu veli kad joj priđe:
„Kako je samo zgodan. Baš onakav kakvim sam ga zamišljala.“ šaputale su misli a srce ubrzano kucalo u ritmu slatkog uzbuđenja.

Prošao je najljepši dan pun iščekivanja i napetosti koja oduzima moć koncentracije. Dan kojem se tjednima radovao i dan na koji se nije usudio čak ni pomisliti a da pri tom ne osjeti razdraganost duše. Toliko je o svemu razmišljao i toliko je brižljivo pripremao nastup. Sve kako u zanosu ne bi pogriješio. Nekim krivim potezom, nekom riječju ili nečim drugim. Miris cvijeća, svjetla grada u dubini i konačno trenutak, taj trenutak.
„Stoji na ogradi i promatra me. Što da joj velim? Uzbuđen sam. Samo da ne počnem mucati.“ razmišljao je prilazeći joj.

„Zdravo, ja sam Hladni.“ prozbori gledajući je s osmijehom u ruci.
„Bok, ja sam Bela.“ nasmije se ona i bezobrazno u doda mislima „Jesi li razočaran?“
„Cvijeće i bombonjera ... Za tebe ... " pruži joj „Znam da je otrcano ali ništa drugo mi nije palo na pamet.“ reče joj a u mislima nadoda „Pravo pitanje je jesi li ti razočarana sa mnom?“
„Hvala. Ljiljani su predivni.“ uzvrati Bela a njene misli nastave ploviti koprenom beskonačnosti i etera:
„Oh bože. Hvala ti, hvala ti, hvala. Tako si zgodan. I drag. Da, drag i pažljiv.“
„Hoćemo li negdje sjesti?“ upita Hladni krajičkom oka tražeći slobodno mjesto na terasi.
„Naravno.“ kratko da prikrije uzbuđenje odgovori Bela.
„Tamo ..." pokaže pogledom pa nastavi „Ima slobodan stol. Pokraj one tri gospođe i usamljenog gospodina koji puši cigaru.“ nastavio je Hladni sa nevjericom promatrajući pravilne crte njenog skladnog lika.


Čokolada se danas i službeno smatra okidačem dobrog raspoloženja. Postoji li onda razlog da si je povremeno ne priuštimo na našem jelovniku? Poželite li ikada ustima il’ jezikom opipati njene tajne, tajne skrivene od znatiželjnih pogleda? Njene zamamne obline dostupne samo vama. Poželite li otopiti gorku tvrdoću kakaovca? Častiti se čokoladnim kuglicama koje su stari majstori Salzburga skladali u čast najvećem i najpoznatijem sugrađaninu koji obožavao je marcipan, pistaciju, crni nugat i gorku, trpku čokoladu s kojom je lakoćom pisao glazbene note? Čokolada je okus koji nas spaja s bogom. Čokolada je radost koja Njega spaja s njom. I požuda koja Nju spaja s Njim. Poniranje u njene dubine, osvajanje njegovih visina. Polako, slatko, oblizujući se i časteći užitkom što u valovima žmaraca omamljuje tijelo i nezaustavljivo navire kroz um čekajući da eksplodira u tisućama novih zvijezda. Putenost što slavi ljubav i zadovoljava požudu kojom životna strast vodi malog ćelavog patuljka bez pameti. Čokolada poput droge obuzima misli, nadahnjuje osjete i snubi voljenu da s njim provede barem još jedan trenutak potpuno se predajući milovanjima i nježnostima. Phenyle ethylamin slasniji je narkotik od bilo kakve vijagre. Čokolada je poput pisma koje pišemo nepcima ljubeći vrelinu što nas obasipa ljubavnim užitkom. A još kad se u nju doda čili ili papar? Taj dvostruki užitak malog ćelavog patuljka pretvara u zmaja što riga vatru. Seks i čokolada, kombinacija dvostrukog orgazma koji liječi od depresije. I vaš omiljeni pisac, dok ove redove upiše, z put odmotava Mozart kuglicu kupljenu na aerodromu u Beču i lagano, vršcima zubiju gricka njen slatki sadržaj gledajući čas u nju i njene prekrasne i pravilne slojeve delicija a čas u ekran laptopa smišljajući kakav bi hvalospjev ovoj predivnoj namirnici ili što li je čokolada zapravo trebao napisti.



„Ljubavi, već je devet sati. Ne zaboravi da smo danas kumovi. Ustaj moj pospanko. Danas nas čeka puno posla.“ šaputala mu je Bela na uho dok se svibanjsko sunce igralo na prozoru njihove spavaće sobe.
„Pusti me još malo. Mladenci neće pobjeći kao ni vjenčanje. Lezi kraj mene. Želio bi ti pročitati pjesmu što sam je noćas napisao.“ prozbori Hladni i zagrli je.

Odavno smo zaboravili djecu u nama,
Napustili rijeke što vode prema moru,
Ostavili pijesak na žalu pučine,
Zatvorili puteve što vode u visine.
Ti si bila moj anđeo tišine,
Ja sam bio tvoj mali od kužine.

Nikada neću zaboraviti taj prizor,
Osvit dana koji netom tek se budi,
Ti odlaziš nijemo bez pozdrava i ljutnje,
Tu negdje nalazi se kraj naše slutnje.
Ti si bila moj anđeo tišine,
Ja sam bio tvoj mali od kužine.

Sjećanja neka i vrijeme koje liječi,
Rastanak naš bi bez ijedne riječi.
Nikada mi nisi rekla da me ljubiš,
Mislio sam tad' da zauvijek me gubiš.

Hoćemo li se mi ponovo sresti?
Slučajan susret, ti ne daj se smesti.
Mi smo se tad' pogubili na putu
I do sad’ čučali svaki u svom kutu.

A onda dal’ čudom il' k’o u nekoj priči
Naše duše odluče ponovo jedna drugoj sići.
Našli smo se opet i nismo se smeli
Jer ovaj puta mi zauvijek smo se sreli.

Noćnim nebom ploviš moj anđele tišine,
Ponovo osjećam miris tvoje visine,
Ti moja si najslađa ljubavna čokolada,
Nit’ sam mlad nit’ ti mlada
Kraj mene si ti moj anđele visine
Kraj tebe spava tvoj mali od punine.


„Što veliš na pjesmicu.“ upita.
„Sviđa mi se. A sad debeljko, moj anđele od punine, ustaj! Tvoj anđeo od kužine napravit’ će ti vruću čokoladu za doručak.“ nasmije se Bela.
„A hoće li doručak biti poslužen u krevetu?“ vragolasto upita Hladni.


Furbi je sjedio je u taksiju što ga je vozio od aerodroma prema kući. Promatrao je tamnu koprenu Sljemena što nadvi se nad Zagrebom. Na radiju je svirala neka bezvezna muzika a taksist, razdragan što opet po tko zna koji put vozi staru mušteriju, neumorno je komentirao tjedne događaje.
„Stare jadikovke.“ pomisli Furbi i mislima otplovi među akvarele spakirane u velikoj mapi što leži pored njega na stražnjem sjedalu. U ruci je držao kutiju pralina.
„Za razliku od Godive, Wedel nije toliko poznata i razvikana marka ali je jednako dobra ako ne i bolja.“ proleti misao.
„Baš se veselim što ću njima večeras hraniti moju voljenu.“


Jeste li ikada vodili ljubav sa čokoladom? Jeste li kistom umočenim u taj gorki al’ slatki napitak iscrtavali najljepše misli po njenom tijelu? Kratkim i sigurnim potezima igrali se križić-kružića? Pisali ljubavnu priču samo za nju? Poklonili joj stih koji vam se tko zna kako i od kud, u trenutku nadahnuća, naš'o u mislima? Trenutak netom prije no što će se njeni bokovi početi grčiti od ljubavi. Jeste li vrškom jezika nanosili tu tamnu i gorku, ljepljivu i sladostrasnu masu kakaa, mlijeka, vrhnja, putra i šećera u prahu na njene usne, usne crvene poput rubina? Usne nježnosti dok ona sjedi zavaljena u naslonjaču i prstima prolazi kroz vašu kosu a vi prebirete po njenim strunama? Masaža je divna stvar a još ljepše je kad joj to činite dok ona pliva u zanosu hvatajući u ljubavi trenutak vječnosti koj' naziva se svršetak. Trenutak je to bez kog nismo ništa ni uhvatili ni shvatili ma koliko bili lijepi, pametni, bogati i nadareni i sami sebe uvjeravali u sreću.





(kraj)


Oznake: Zagrebački dekameron

07.10.2011. u 18:28 • Ostavi komentar (27)Troši toner#

srijeda, 28.09.2011.

ReMake re-model: The Blogger




Kad se pojavio, kao i sve novotarije, blog vrlo brzo posta popularan. Blog istovremeno omogućuje informaciju, komunikaciju i kreativnost ali, kao i mnogo štošta u svijetu u kom živimo, s vremenom se ponekad pretvara u sredstvo manipulacije.

„Svatko može doživjeti svojih petnaest minuta slave!“ formulirao je Any Warhol svoju poznatu krilaticu davno prije nu što bi i Internet i Blog. A i sami ljudi su iz tko zna kojih razloga vrlo često skloni manipulacijama, pogotovo kroz medije. Pa tako u komunikacijskim medijima kreativnost i svježina koju Blog sam po sebi može donjeti, s vremenom često prelazi u teror, glupost ili iživljavanje. Počevši od frustriranih pojedinaca što liječe osobne komplekse pa do grupne terapije istomišljenika koji žablje stanište silom prilika kao svjetonazor žele nametnuti onima kojih se to uopće ne tiče niti za to mare. Ili kako bi se to u narodu reklo: 'Svakom loncu poklopac.'

Što znači biti slavan i poznat u svijetu Bloga? Zašto pojedinac uopće ima takvu želju i potrebu? Je li to odraz neke njegove osobne frustracije ili je pak prirodan tijek zbivanja kad autor vođen sretnom zvijezdom pronađe svoju publiku a publika spozna svog omiljenog autora? Koliki utjecaj u tome ima istinska kvaliteta i uvjerenost u stvaralaštvo a koliki je udio manipulacije kojom netko iz samo njemu znanih i neznanih razloga skreće vodu na svoj mlin? Odgovori na ova i mnoga druga pitanja čestu su takvi da, kad bi se upustili u raspravu, možda bi se opet našli tamo gdje ne želimo biti. Zato ... vratimo se našoj priči o ljubavi jedne čokolade ... Beli i Furbiju.



Bela je tipičan urbani samac. Veliki dio slobodnog vremena provodi na Internetu uz laptop. Mejl tamo, mjel amo. Net Večernjak, Jutarnji uz prvu jutarnju kavicu u uredu. Zatim švrljanje po Coolinariki, Iskrica, obavezan Facebook i naravno, njegovo visočanstvo Blog. Dobro sredstvo za prikratiti duge besane noći u kojima usamljena žena traži muškarca želeći i prije prvog susreta otkriti njegovu dušu ali, bojeći se prvog susreta na kom bi se on možda razočarao, prezentirati mu svoju. A čitavo to vrijeme Bela sanja kako Adonis osobno pohodi njen ležaj od svile. Kako ljubi i miluje joj tijelo. Kako mazi njene bradavice, dražicu. Kako je dugo, nježno, polako i nezaustavljivo nadahnjuje, ljubi, obljubljuje.
'Meni se mili, mili u svili.' kako je to duhovito Furbiju svojedobno reče jedna njegova, nikad prežaljena, ljubav.

Belissima, Belin nick u svijetu Neta, ponekad popizdi i krhku Belu, onako usamljenu i utopljenu u anonimnost svakodnevnice, povede kroz prostranstva cybera. Prostranstva u koja otpuštaju stegu. Prostranstva kojima se ne poznaju granice. Svijet u kome za razliku od true reality gdje vlada bonaca, sa svih strana, odozgoi odozdo, s lijeva i desna, sprijeda i straga, bijesne oluje, vode se ratovi i pucaju gromovi. Prepušta se Bela tad jednom drugom svijetu. Svijetu u kom nema granica odnosno, u kom se one nalaze na rubovima svemira gdje prestaje osobna imaginacija. A svijet taj je tu, započinje baš tu, na rubu imaginacije. I pršti on kaleidoskopom nebrojenih zvijezda koje, pretapajući se bojama, pružaju izmaglicu što kretanjem stvara veličanstvenu sliku zvuka i duše koja kroz vlastiti oklop doziva daljine i ponire u blizine. Koja traži i pruža, koja daje i uzima. Sve to čineći samo i isključivo s jednim ciljem. Tražeći ljubav.



Sjedeći u radnoj sobi svog apartmana Bocaccio je i dalje marljivo pisao novele za Zagrebački dekameron, novovjeku zbirku novela na temelju dogodovština iz života jednog Furbija.

Pozdrav prijatelju

Kolovrat:

hello!
znam da te možda gnjavim, ali ti si osoba koja mi ovdje ulijeva povjerenje i znam da ćeš nepristrano reći što misliš o određenoj situaciji u kojoj se trenutno nalazim, a vezano je uz prince ... osim toga, on je isto bik kao i ti pa mi možda možeš objasniti njegovo ponašanje (dobro, ovo s bikom je više šala)
pusa

Siberian:
ok, pitaj

Kolovrat:
on 42 (rastavljen, 2 djece, žive kod mame), ja 39, ona (fatalna "žena njegovog života" 27... upoznao je na poslu i zatelebaju se jedno u drugo ... ona ne želi biti s njim zbog velike razlike u godinama i zato što već ima djecu (on kaže da bi želio imati djecu s njom)...njezin plan: udat će se za nekoga koga neće voljeti, roditi dijete, rastati se i onda će njih dvoje biti zajedno (bolesno za pop... svjesno upropastiti ne znam koliko ljudi, dakle po meni za psihijatriju) ... on nezadovoljan time, ali luduje za njom ... upoznaje mene na iskrici i kreće naša priča

Kolovrat:
sve mi to ispriča, ja velim što mislim i ne spominjemo je do jučer/noćas ... chatamo svaku noć satima i satima ... zanimljiv je, duhovit, obrazovan, interesantan, ma divan ... osjećaji svakim danom bujaju sve više s obje strane, želimo se sresti kad se vrati s mora ... i onda dolazi jučerašnji dan kad mi oko 22 h pošalje poruku: danas sam pretužan, sumnjam da ću se kasnije javiti, sorry... ja malo zblesirana jer je odmah otišao off, ali dođe on ipak oko ponoći i krene razgovor

Kolovrat:
on kaže:
- nazvala me i rekla nešto što me rastužilo
- ovo s njom je jako friško, nešto smo se dogovorili da preko godišnjeg razmislimo i završimo tu priču
- ne vjerujem da ću moći nekoga toliko voljeti kao nju
- ipak ću ti reći da ovih dana puno više mislim na tebe nego na nju
- gadim se sam sebi i mrzim se što ti ovo pišem i što to čitaš, ali želim da sve znaš
- ti si mi ušla pod kožu i ne smijem ti reći što osjećam kad sam s tobom ovdje jer je otišlo dalje nego što sam očekivao
- nikako te ne želim izgubiti, ali te ne bih htio niti povrijediti, to nikako ... znam da zvuči otrcano, ali zaista tako mislim i osjećam
- ne znam što želim i totalno sam zbunjen



„Čini mi se da će ovo na Blogu biti hit. Naravno ako se razglasi.“ razmišljao je Bocaccio dok je pjesma plovila iz beskraja u beskraj i uzdisala za tko zna kakvim ostvarenim i neostvarenim snovima.
Na ekranu Bocacciova laptopa u pravilnom ritmu što je dopirao sa tastature pojavljivala su se slova što se pretapahu u riječi a riječi u rečenice.
„Moja nova novela.“ zastane Boccaccio na trenutak kako bi sačuvao prethodnu misao a onda dalje nastavi tipkati povremeno vireći kroz ključanicu Iskrice u očekivanju njenog novog nastavka.

Ponudila mi je:
„Želiš li kolače, kavu ili možda konjak?' pitala me je.
„Može, baš tim redom.“ odgovorio sam joj.

Kad su stigle praline i konjak vratilo mi se samopouzdanje. Odvažio sam se i hrabro joj pružio slatkiš nježno joj ga prinjevši usnama. A Bela gledajući ga ravno u oči otvori usne i prihvati poljubac ljubavi. U zagrljaju što mi ga je tako ljubazno iskazala, posjede mi se u krilo. Slatkiše je nastavila dalje uzimati sama. Jedan po jedan, slatkiši su se topili u njenim ustima a ona, ona mi ih dalje, kao djetetu, nježno i nesebično pruža mi nove. Poljupci s okusom čokolade, mirisom meda i slatkih krema. I svaka pralina bi drugačija.

Bela je vlažila svoje usne oblizujući se u strasti sve da mi pokaže zahvalnost. Raspuštena kosa padala je preko njenog lica. Najednom, kako bi mi pokazala divan prizor, rukom zgrne kosu u stranu. Osjećao sam kako mi krv suklja u žilama. Kako me obuzima slatki osjećaj dok tijelom mi prolaze trnci. Pralina rastopljena u njenim ustima topi se na ponosu dok ona pažljivo, nježno i čvrsto gricka oraščiće držeći me na oku sve da se uvjeri u efekt. Napokon. Više nisam mogao izdržati. Eksplodirao sam. A ona, ona sve to prihvati i nastavi dalje oblizujući usne pune kreme od vanilije. Nadvi se tad povrh mene pa ja napokon okusih nekoliko rastopljenih kapi. Sa njenih usana, iz njenih ustiju.

„E baš mi se vrati tako svojstvena vedrina i živahnost koju izgubih davno, na nekom dalekom putovanju.“ rekao sam.
„Kad je tako, stavi konačno taj kurac u mene.“ reče mi gotovo zapovjedno i pomalo ljutito puna želje naslonivši se na trosjed te pokaže mali crni trokut.



(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron

28.09.2011. u 22:30 • Ostavi komentar (14)Troši toner#

petak, 23.09.2011.

Satellite of Love



Znanstvenici su konačno objavili:
‘Dvanaestog prosinca godine dvije tisuće i dvanaeste točno u dvanaest sati dogodit će ... Kraj svijeta.'
Furbi je čitao na plakatu gledajući informacije o Melancholiji, filmu koga se upravo spremao pogledati u Cinema City u okviru shopping centra Arkadia u Varšavi:
‘Što bi napravili, kako biste se ponašali i što bi učinili kad biste znali da dolazi kraj svijeta?'


Na redovnoj liniji OS677 visoko ponad oblaka, avion je lakih krila plovio nebeskim prostranstvima. Avion je hrlio iz Beča. Vraćao se u susret Zagrebu. Mlada stjuardesa prolazila je uskim prolazom što dijeli dvije strane putničke kabine. Prepoznala je gospodina koji redovno tim letom putuje za Zagreb.
„Mochten sie kafee oder tee?“ nasmiješi mu se.
„Kafee bitte.“ kratko odgovori gospodin široka osmijeha.
Stjuardesa automatski uzvrati:
„Mit zucker und milch?“
„Ja gern.“ odgovori.
„Bitte schön.“ uzvrati stjuardesa i s osmijehom koji pozdravlja starog putnika pruži papirnatu čašu sa napitkom, vrećicu šećera i mlijeko.
„Danke schön.“ uzvrati Furbi i otvori mlijeko te ga precizno ulije u kavu. Prihvati papirnatu vrećicu sa šećerom, protrese je i otvori a šećer vješto uli u kavu. Tekućinu promiješa plastičnom štapićem koji je dio kompleta.


‘Život je samo na Zemlji. Ali ne zadugo.’
Ogroman tamni Planet nezaustavljivo se približavao Zemlji. Tiho, gotovo nečujno, Planet je plovio crnim prostranstvima Svemira. Gusta i pulsirajuća lelujava nakupina tekuće lave i vrelog plina koju na okupu, na čudnoj putanji oko zvijezde zvane Sunce, drži gravitacija. Planet koji nastaje iz Zvijezde koja niti izraste u Sunce ali se ne pretvori ni u Planet. Trinaesti je planet poznat iz mitologije Azteka, Starih grka i drugih pradavnih naroda čije civilizacije nenadano izniknu i još zagonetnije, netragom nestanu. Trinaesti planet koji uzrok je nestanka Atlantide. Trinaesti planet, kako ga zovu.

Astronomi su prekasno primijetili da bi se išta moglo napraviti. A znanstvenici, znanstvenici su po običaju vodili rasprave:
‘Hoće li nas ili neće pogoditi. Hoće li i ovaj put, baš kao nebrojeno puta prije tog u prošlosti samo proći pored plavog planeta, doma kog od milja nazivamo Zemljom. Ili će nas ovaj put konačno pogoditi?’
Matematički proračuni ispreplitali su se sa prastarim zapisima i proročanstvima izvađenim iz prastarih škrinja što čuvaju najveće tajne u prašnjavim podrumima biblioteka.
‘Godine dvije tisuće i dvanaeste, dvanaestog prosinca, točno u dvanaest sati poklopit će se ekliptika oko Sunca i sve planete naći će se u istoj ravnini koja će se poklopiti sa ekliptikom Galaksije i Svemira.’
Proračuni, priče, legende i teorije. San o savršenoj ravnoteži koja istovremeno djeluje zastrašujuće ali jednako tako budi i nadu. Dokaz da je svaki kraj istovremeno neki novi početak. Evidencija o tezi i antitezi koje na kratko daju sintezu iz koje se sve opet rađa i iz koje život ponovo počinje.

No kako to obično biva, Tamna zvijezda za sve to nije marila. Putovala je ona prema Zemlji i matematički slijedila putanju koja jednom u tri tisuće i šesto godina godina obiđe Sunce. Nakupina materije što potiče iz početka svih početaka. Nakupina materije koja traje i živjet će do svršetka svih svršetaka. Događaji koji ne mare za duše štono se na kratko pojavljuju i nestaju a sve da bi u međutku jedna drugoj pružile osmijeh, nadu i vjeru. U ljubav.



Pijuckao je kavu. Očiju sklopljenih od putovanja otpuštao je misli štono ih je ostavljao za sobom. Tko zna koliko vremena je prošlo otkako se zaputi na putovanje koje ga nosi širom velikog svijeta. Putovanje na kom upozna nebrojena lica i na obiđe krajeve mnoge, posjeti predjele bliske i nauči običaje daleke.
„Negdje sam pročitao da nebo nije onako kako ga mi ovdje na Zemlji zamišljamo.“ proleti misao dok je virkao prema prozoru skrivećki promatrajući pravilan profil klasične grčke ljepote. Mlada simpatična žena kestenjasto plave kose sjedila je pored njega. Pognute glave u ruci je premetala novu putovnicu zagledavajući pečate što ih daje granična policija na ulasku i izlasku iz Europske Unije. Posebno se zagleda u njenu lijevu ruku na kojoj ne bi prstena. Zatim zažmiri, zavali glavu na spušten naslon i utone u razmišljanje.

„Joooooooj ...“ najednom ga prene krik „... pazite što radite! Zalili ste me kavom.“ uzvikne.
„Oprostite.“ prozbori Furbi iznenađen svojom nespretnošću „Bilo je slučajno. Nešto sam se zamislio i napravio glupost.“ govorio je dok je papirnata maramica upijala tekućinu koja se razli po rasklopnom stoliću ispred njega.
„Ah ništa ništa. Događa se. Vi to uvijek tako?“ sad već sa smiješkom mu uzvrati mlada žena kestenjasto plave kose nakon početnog šoka hoteći razbiti pomalo neugodnu atmosferu.

I da ne duljim. Započne tu razgovor koji se potom razvi u ugodnu konverzaciju isprepletenu osmijesima i temama što same od sebe teku i nadopunjuju se nastajući i nestajući u pogledima koji jedan drugog prepoznaju.
„Baš k’o prijatelji što se nađu i u trenu prepoznaju. K’o ljubavnici koji upravo otkrivaju jedno drugo.“ razmišljao je Furbi.
„Bez obzira na godine voliš li me, nemoj to kriti jer zabranjeno nije zaljubljen sad biti.“ obuzimale su misli dok je promatrala šarmantnog gospodina koji joj pravi društvo.
„Bilo mi je ugodno putovati s vama. Želim vam ugodan vikend i nadam se da ćemo se još katkad sresti. I da ... još jednom ... Oprostite na kavi. Nije bilo namjerno.“ nasmiješi se Furbi na odlasku iz aviona i pruži joj kofer što ga prethodno izvadi iz pretinca za prtljagu.
„O da ... sigurno hoćemo. Ionako često putujemo na istoj liniji.“ uzvrati mlada žena osmijehom koji ga je pratio čitav vikend.


Prošavši kontrolu osobne prtljage Furbi se spuštao stubama u prizemlje terminala D međunarodnog aerodroma u Beču.
„Hoću li je ponovo sresti.“ zapita se zagledavajući u putnike od kojih neki već stajahu u redu. Boarding za ulazak u avion već je počeo.
Ona je sjedila zadubljena u ekran laptopa. Laptop se upravo hibernirao.
„Dobar dan. Drago mi je što sam vas opet sreo.“ pozdravi Furbi.
Ona polako podigne glavu i podastre mu veliki osmijeh koji se stopi s njegovim:
„I meni.“
„Da se iskupim. Ako je tako nešto ikako moguće.“ reče Furbi pružajući joj čokoladne slastice koje samo za nju kupi na aerodromu u Varšavi „Nešto iz Poljske. Uspomena. Crna i bijela čokolada. Sa orasima i marcipanom.“
„Oooooooo ...“ mladoj ženi otme se smiješak a oči se zacakle pri pogledu na predivnu kutiju:
„To će mi biti najdraže zalijevanje kavom u životu. Obožavam i čokoladu i marcipan.“ razdragano uzvrati.

I što vam dalje trebam pričati? Sitnice i detalje razgovora kog su vodili? One nisu važne, barem ne za javnost jer ... Obećao sam da ću šutjeti i ime joj spominjati neću ... Ona se u međuvremenu uda.
„S Krešom sam već dugo pa smo odlučili vjenčati se.“ reče mu pokazujući prsten na ruci dok su je obuzimale misli:
„E da smo se ranije sreli. Možda bi sad na ovoj ruci tvojim očima pokazivala prsten što si mi ga stavio na ruku?“


WASHINGTON - Stručnjaci NASA-e za svemirski otpad dali su preciznije prognoze pada divovskog satelita otkazanih funkcija, po kojima bi 5,7 tona teška letjelica trebala udariti u Zemlju oko 23. rujna, dan ranije nego što se prvotno predviđalo, izvješćuje u ponedjeljak američka TV mreža CBS News.

Disfunkcionalni satelit za istraživanje gornje atmosfere - UARS, lansiran je 1991. a nakon što je dovršio misiju , isključen je 2005.. Očekivalo se da će satelit pasti na Zemlju ove godine, a stručnjaci su u početku dali »prozor« od tjedan dana krajem rujna i početkom listopada, da bi ga potom suzili na posljednji tjedan ovoga mjeseca. Prozor je sada sužen na samo tri dana:
»Ponovni ulazak u atmosferu očekuje se 23. rujna, plus ili minus jedan dan, zbog jakog povećanja sunčeve aktivnosti od početka ovoga tjedna«.

Gdje će točno satelit pasti još uvijek je nepoznato. NASA očekuje da će najmanje 26 velikih komada masivnog satelita preživjeti visoke temperature kod ulaska u atmosferu i stići do površine Zemlje. Dijelovi od titana i spremnici goriva mogli biti među tim krhotinama no satelit ne nosi toksična goriva. Očekuje se pad krhotina na pojasu Zemlje dugom oko 800 km, rekli su dužnosnici NASA-e.

Stručnjaci NASA-e su izračunali kako je vjerojatnost od 1 prema 3200 da krhotine satelita pogode neku osobu. Ta vjerojatnost vrijedi za svakog od 7 milijardi stanovnika Zemlje. Međutim dobra vijest je da će satelit vjerojatno pasti u ocean, jer Zemlja je vodeni planet sa 75 posto površine pokrivene vodom.



Čitao je mail:

‘Budeš li me ikada izgubio, potraži me u vrtlogu vremena jer tamo sam se izgubila tražeći ... tebe. Voliš li me, ne pričaj to nikom. Želiš li me ne daj me nikom. Ljubiš li me, ljubi me nježno i polako. Strasno. Onako kako samo ti znaš. To mi puno znači.
Tvoje usne na meni, cjelovi na mom tijelu. Moj pogled u tvom pogledu, usne u tvojim usnama. Tvoja ruka na mojoj ruci. Moje tijelo na tvom tijelu. Tvoj organ u meni. Nježno me miluješ i toplinu mi daješ. Obasipaš me zvjezdicama velikog praska darujući na trenutak razlog zbog kog smo zajedno. Ti, ja i naša ljubav. Naši posebni trenuci.
Odem li u nebo prije tebe, svakoj zvijezdi šapnut ću ime tvoje. I svi anđeli će tad znati koliko mi značiš. Voli me i nemoj duši svojoj to kriti jer zabranjeno nije zaljubljen biti.

Pusa

P.S.
Krešo sutra ponovo odlazi na put pa ću tri dana biti samo tvoja a ti moj.‘


„Bog anđelima dade krila. Svima osim tebi jer nije želio da mu najljepši odleti.“ uzdahne Fubi pri pomisli na mali zlatni prsten na njenoj lijevoj ruci.
„No divno je imati osobu s kojom možeš podijeliti misli i putovanje učiniti ugodnim.“ nasmiješi se pri pomisli na nju, zapali cigaru i srkne gutljaj viskija osjećajući kako se život ponovo vraća svom svojom ugodom i ljepotom.



Godine dvije tisuće i dvanaeste ravnina našeg solarnog sistema izjednačit će se sa ravninom naše galaksije, Mliječne staze. Ciklus traje dvadeset šest tisuća godina godina od početka do završetka. U tom velikom svemirskom događanju naći će se i sve druge galaksije i izravnati sa našom u isto vrijeme. Ništa se ne događa slučajno. Svi događaji isplanirani su. Ali unatoč tome baš je predivno ovo vrijeme za biti živ, za biti ovdje, biti u ovo vrijeme, ljubiti i biti ljubljen.


(gotovo)


Oznake: Zagrebački dekameron

23.09.2011. u 23:33 • Ostavi komentar (17)Troši toner#

subota, 10.09.2011.

Ljubitelji životinja u policijskoj stanici 666



Večeras sam tužan. Saznao sam da je prije dva dana majka zbog starosti dala uspavati mačka Milka. Mladić je imao 20 godina i bokček, posljednjih se dana mučio. Nije mu više bilo spasa. Nije jeo već danima, strašno je smršavio i kao da je samo čekao. kraj Znam da je to na neki način bio njen human čin. Milčec je u našu kuću na Otoku došao kao mali mačić od par tjedana. Susjedi su ga humano, preko ograde, prebacivali jedan drugom u vrt sve dok se nije našao kod nas u vrtu mijaučući od gladi. Mi smo ga zadržali. Roditelji su ga hranili čitavo ljeto i baš sam zato utjecao na njih da ga povedu sa sobom u Zagreb.


Krunu moje tuge večerašnje upotpuni jedan nesvakidašnji događaj u Metropoli. Mjesto ulica Vlaška, jedan kafić nedaleko od prve tramvajske stanice iz pravca Draškovićeve, i ne toliko udaljen od križanja sa Bauerovom, gdje se na uglu nalazi policijska stanica.


Oko 23:10 uveče, vraćajući se iz srca grada sa svojom četveronožnom ljubimicom, gdje veče provedoh u društvu ugodnom, prolazeći mirno pored kafića (kome ime spominjati neću) iz kafića izlete tri pijana pedesetogodišnja mamlaza. Najpijaniji među njima izdere se na mene i psa riječima koje su otprilike išle ovako:
„Mbuuuuuuuu ... Ja sam ustaša, jebaću ti majku.“
Mamlaz se zabulji mene a ja mirno, bez osvtananja na budalu nastavih put prema kući. Njemu to očigledno ne bi dosta pa se zaleti zamnom urlajući prazne prostote.

Ispred kafića bi parkiran policijki automobil. Marka Škoda, registracija 190 – 337 (registrac