Marketing
Snovi
Bio jednom jedan dječak. Imao je ambicije i snove. Znao je, treba vješto i marljivo raditi da se snovi ostvare. Znajući dječak je radio. I radio. Radio je. Radio je kad su radili drugi. Radio je kad su se drugi odmarali. Radio je kad se drugima nije radilo. Dječak je radio.
“Zašto radiš dječače, zašto se toliko mučiš?“ pitali su ga.
“Imam snove i želim ih ostvariti.“ dječak bi kratko odgovarao.
“Snovi? Pogledaj nas! Radimo malo ili uopće ne radimo. Puno se odmaramo. Izbjegavamo posao kako i kad stignemo. Otaljavamo ga kad se drugačije ne može. Rad nije nešto za što se treba truditi. A plaćica, takva je kakva je, ali ide. Leži i ne bježi. Kao i posao koji je zato siguran. A ti se samo bez veze mučiš. Postavljaš si ambiciozne ciljeve. Imaš stresove i neizvjesnost. Nepotrebno! Mi to nemamo i ne želimo imati. Pa svejedno lijepo živimo.“ uvjeravali su ga kako bi odustao.
“Ali tako nikada nećete moći ostvariti svoje snove.“ odgovarao bi dječak.
“Ah, ah, ah, tko još za njih mari! Zar se nije ljepše izležavati? Ionako uvijek bude da sve nekako bude, jer nikada nije bilo da nekako nije bilo, čak i onda kada nije bilo, kao i tada kada je bilo.“ dobacivali bi mu ljuljuškajući se i ružno dobacivali dječaku.
Dječak bi na to zašutio i okretao glavu nastavljajući dalje raditi. Iz početka je sve to dječaka smetalo, ali s vremenom dječak je zaključio kako one koji nemaju snove, kako one koji snove ne želeimati, kako one koji su lijeni i misle da sve zaslužuju samo po sebi umišljeni da su netko i nešto, kako sve te nema smisla uvjeravati da su snovi nešto lijepo i da ih treba pokušati ostvariti. Predivno je imati izazove koji će pokretati i još je ljepše stvarati odnosno, raditi na ostvarenju snova. Oni koji nemaju motiva, oni koji čekaju da se nešto dogodi, oni koji mrzovoljno gunđaju, sve praveći se pametnima što u stvari nisu, svi ti uvjeravaju sebe i druge kako ih oni koji snove imaju i rade na njihovom ostvarenju, da ih takvi potkradaju. Jer eto, oni nešto zaslužuju samo tako po sebi i bez rada.
“Sve su nas pokrali. Sve su nas prodali. Postali smo roblje.“ običavali bi ti isti govoriti jedan drugog uvjeravajući kako su genijalni u svoj gluposti. Kako su face, kako su cool, iako su zapravo jadni i više su nego fool.
I upravo zato što je radio, dječaku se počelo događati da čim više radi, tim više ima. A bilo je tu svega. Ponekad lijepih trenutaka, no kao što to svi oni koji rade znaju, daleko je više bilo onih teških trenutaka.
“Zvijezde možeš dosegnuti samo ideš li bos po trnju.“ otkri mu onomad tajnu neki čarobnjak.
Ponekad, u teškim trenucima, dječak je dolazio u iskušenje odustati, pridružiti se onima koji su ga, zato što radi i stvara, zato što je bolji od njih ružno psovali. Onima koji su mu podmetali i svašta o njemu blebetali. Ali, dječak je bio uporan i tvrdoglav i to se nije dogodilo. Dječak je imao cilj i viziju.
“Baš si magarac.“ zlobno bi mu dobacivali i s njime se javno sprdali.
Dječak bi uporan i ustrajan onda kad mu je išlo loše, kad mu je bilo teško. Jednak je bio i kad je, usprkos radu, jedva preživljavao, jer ... I toga ima kad se radi. Kad se radi ima svega i ništa nije neobično. Jedino što je možda neobično je ne odustajati. Ići dalje bez obzira na što na neki vele da je to tako obično. Uglavnom, dječak se nikada nije predavao. Od snova nije mogao, a još manje želio odustati. Odustati kao oni što nikada nisu ni radili niti željeli raditi i snove zapravo ih nikada nisu ni imali, pa su zato postali zločesti. Postali su zlobni i zavidni, jer ... Nemaju svi ljudi snove niti znaju zašto su tu gdje jesu. Zato u svom neznanju oni ne mogu znati kako su zapravo nigdje i tako izbjegavaju sami sebi umišljajući da su Netko priznati kako su u stvari Ništa.
“Nikada ništa ne teče glatko i onako kako je zamišljeno.“ znao je razmišljati dječak, ali to ga nikada nije pokolebalo.
Dječak je i dalje sanjao svoje snove. I ne samo sanjao, već ih je postupno i ostvarivao. Išao je naprijed dok su oni drugi, oni koji su mu dobacivali, oni koji su mu se rugali, oni koji su mu ružno dobacivali i s njim se sprdali, oni koji su mu bili zavidni, svi su ti ili stajali ili su išli nazad. A među njim je bilo svakakvih. Bilo je onih koji čekaju da procijene hoće li ili neće, da procijene je li to dostojno predodžbe koju imaju sami o sebi, a koju o njima nema nitko drugi. Bilo je i onih koji nisu čekali nisu već koji naprosto ne žele, jer ... Lakše je dijeliti postojeće, ono što misliš da je zajedničko i da zato pripada svima, pa i tebi, nego li stvarati nešto novo i svoje zbog čega se osjećaš i vrijedan i poseban i čime se možeš ponositi. Osim takvih, bilo je tu i svakakvih drugih, ali to nije tema priče i na to nema smisla dangubiti ni vrijeme nit tipkovnice znak.
Na kraju ove tako obične i tipične novele, ne pitajući vas jeste li pogodili ili niste, što uopće nije važno, novela vam sam kazuje što zapravo je tema. Svatko je za nešto stvoren. Svatko je za nešto sposoban. Novela priča kako svatko, želi li to za što je sposoban, to može ne samo željeti već i ostvariti. Novela govori i da to postiže samo onaj tko pokuša, jer samo taj i može uspjeti. U tome treba biti uporan i na kraju će mu se sve posložitii. A zavidnici i zlobnici, oni neka se znate već što.
“Pogledam li iza sebe što sam sve prošao, što sam sve ostavio, što sam ostvario, što ostvario nisam. Što sam pustio, a što propustio. Što sam napravio dobro, a što sam uprsk’o. Kad pogledam sve to zapravo mi nije krivo i za ničim ne žalim. Cilj je bilo putovanje i u tome sam uspio. Putujem dalje. Sve ostalo došlo je, dolazi ili će doći samo po sebi.“ napiše dječak u svoj fejsbuk profil.
Potom pritisne tipku
“Napokon si došao spavati. Ostavi konačno taj kompjuter na miru.“ šapne mu u uho djevojčica, pa oni slatko, sretno i zagrljeno zaspu.
Bonus
Svaki cigo svoga konja hvali, a Bocaccio hvali dva.
Post je objavljen 27.10.2017. u 20:14 sati.