Marketing
La Dolcenera
Jednom davno, ne sjećam se kada … zapravo, možda to i nije sad važno više … u jednom sasvim običnom mjestu živjela je jedna sasvim obična djevojčica. Zapravo možda i nije bila tako obična već u stvari neobično obična. Vjerovala je ona kako svi ljudi su poput nje no ...Je li to uistinu tako bilo? Tražila je ona u njihovim očima poglede prepoznavanja, provjeravala naznake jesu li oni međusobno sličniji no što to javno pokazuju ali ... Prepoznavala ih nije, pa čak ih se nije ni sjećala. Bila je to samo jedna obična djevojčica koja je živjela nešto neobično što nije mogla ni s kim podijeliti.
Kako je to moglo biti?
Ljudske priče često su je trovale, pogađale su je. Ipak, unatoč svemu djevojčica je voljela svoje mjesto. A najviše je voljela je baš tu njegovu običnost. Voljela je ljude koji žive ruku pod ruku s prirodom iako ... Naslućivala je kako im nedostaje poštovanja, ponajprije prema svemu i svačemu. Kao i ljubavi prema životu kao takvom. Život ju je naučio prihvaćati sebe takvu kakva jest kao i ljude takvima kakvima oni uistinu jesu jer ... Nije ih mogla mijenjati. Jedino što je mogla, mogla je živjeti sebe što bolje zna i umije. Živjeti čak i kad ne smije izraziti istinu koja će ih povrijediti. Sve bilo je tako jednostavno a opet sve bilo je tako složeno. Sjedila je ona satima na morskoj obali, istoj onoj kojoj je od rođenja dolazi. I tamo je u miru, u tišini, promatrala more. Promatrala je i žeđala za jednostavnošću. Čeznula je za životom u njegovom najčistijem obliku. Čeznula je za njegovim jasnoćama, za njegovim smislom i za prihvaćanjem.
Jednom, kad je tako sjedila, iznenadi ju kiša. Zapravo bi to ničim nagoviješteni pljusak. Pljusak koji ju zatekne nespremnu, opere je do kože te promoči je do kostiju i još dublje. Podsjeti je da nekoć znala je letjeti. Podsjeti je na njene snove i želja, htijenja koja putem ostadoše negdje sa strane. Pljusak ju podsjeti kakva može i želi biti. Podsjeti da sama odlučuje gdje ide, gdje završava i gdje rubovi su svijeta, rubovi koji ne postoje. Djevojčica progleda i oči joj počeše razabirati boje. Osjećala je neke nove ali već dobro poznate mirise. Prepoznavala želje koje oduvijek negdje duboko u sebi naslućuje. Spozna kako više nije sama, kako morskim valovima sjede drugi isti, dječaci i djevojčice. Bijahu oni zlatni i pjenasti, bili su oni prozračni i nasmješeni. Pa osjeti čežnju bti poput njih kao i želju biti s njima. Da pretvori se u osmijeh i osjeti kao nikad prije toga. Djevojčica spozna kako oduvijek je i ona samo jedna od njih.
Snovi joj postadoše čudesni. U njima leti, obilazi cijelu kuglu zemaljsku pa i dalje. I svugdje osjeća se k'o da upravo tamo pripada. Baš k’o da u sebi ima po jedno zrnce svakog tog nepoznatog mjesta ali ... Kako može sve to poznavati kad nikad tamo prije bila nije ili .... Možda je ipak bila? A ona jedno, ona samo želi letjeti, letjeti. Letjeti dalje i sve dalje, letjeti više i sve više. Biti skromna u svojoj širini i paziti kako da u pohlepnoj gladi za životom ne izgubi jer ... Koliko god je od sebe odlazila, ona pobjeći nije mogla pa se učila prepuštati svakoj struji. Prepuštati se svakom vjetru i svim kapljicama, prepuštati se taman toliko koliko treba da voli sebe i svoj život, da voli sebe samu. Učila je, učila je ona voljeti. Naučila je, naučila je ona i odlaziti i vraćati se. Naučila je ne zadržavati se nego jednostavno puštati samu sebe da bude. Pronalazila je ona u sebi previše toga što bi nekad negdje zatomljeno. Ponovo, otkrivala je samu sebe. Otkrivala sve, otkrivala svaki dan, uvijek i iznova drugačije. Drugačije a opet nekako isto, isto baš kako je to oduvijek i bilo.
Bilo je to davno, bilo je to tako davno da ... Ne sjećam se više ali ... Kapljice te iste kiše ponekad se osjete još i danas. A ja, čim ih osjetim, obučem onaj isti osmjeh koji onomad me pratio putem dok koračali smo zajedno ne dopuštajući kišnim kapima da nas smoče.
Okupljeno u odvjetničkom uredu, čudno društvance sluša obiteljskog odvjetnika kako čita pokojnikovu oporuku:
„Draga moja rodbino, ne bojte se, svi ćete biti namireni u svom dijelu baš kako svatko od vas zaslužuje. Sve svoje investicije, dionice i suvlasništva u mnogobrojnim tvrtkama širom svijeta ostavljam svom dragom sinu Salvatoreu. Casa della Toscana, Castello in Svizzera, La Grande appartamento cosě Agenzia di moda a Milano ostavljam mia amata terza moglie Rosa he mi ha dato un buon tempo che io rispetto e l'amore.
Zapravo, jedino što će mi na Onom svijetu nedostajati je nezaboravan seks sa Ružom. Draga Ružo, nemoj se ljutiti što pišem ove riječi a ti ih slušaš javno ali moram ih izreći pred smrt svim magarcima koji misle da blaženstvo i svetost donosi asketizam. Ružo, na svemu ti puno hvala a onaj dio nasljedstva moja je zahvala.
Ja ću u Raj jer sam multimilijarder pa mogu kupiti sve uključujući i samog Boga a vi ćete tko zna gdje. Netko u bolju a drugi u lošiju budućnost, svakome po zasluzi i kako mu pripada. Naravno svi izuzev mog dragog sina Salvatorea i moje omiljene treće supruge Ruže. A prva supruga, nerodnica Nevia, kao i druga supruga blesavica Viola, njima i njihovom potomstvu koga nemaju ili imaju, kako već koja ostavljam frišku figu jer su to svi zajedno zaslužili.
Sva Vas voli i pozdravlja Vaš,sad već pokojni,
Vittorio“
„Vittorio, Vittorio, mio caro Vittorio. Non andare, non lasciarmi inconsolabile.“ neutješna Ruža roni suze radosnice dok istovremeno iz pogleda pokojnikovih obaju bivših supruga, Nevie i Viole, sijevaju gromovi bijesa i ljutnje.
„Vittorio, puttano! Ostale smo kratkih rukava .” ljutito govori Nevia.
„Ti to možda zaslužuješ jer nemaš djecu ali moj Massimo je ostao bez svega što mu pripada.“ dobacuje Viola.
„Samo me ti nemoj nasmijavati! Massimo nije Vittoriov sin već ti ga je napravio Luca. Pa kad je Vittorio saznao istinu da ga varaš sa Lucom, sobarom koji ti je uz to napravio dijete iz bijesa se od tebe rastavio, uz put nategao sobaricu i priznao dijete koje joj je napravio. Pa kad je sobaričin Angelo postao punoljetan i krenuo u poslovne vode, Vittorio je oženio onu puttanu, Ružu, koja je gotovo istih godina kao Massimo i Angelo. Che marcia puttana!“ letjele su riječi iz Nevie.
"Pa dobro Marija, reci razlog zašto misliš da si zaslužila povišicu?" upita razljućena gazdarica.
"Nije jedan, nego su tri." odgovori Marija.
"Dobro, reci prvi“ odgovori gazdarica.
"Prvi razlog zašto je bolje peglam nego vi." reče Marija.
"A tko to kaže?" začuđeno upita gazdarica.
"Vaš muž.“ Maria odgovori.
"Dobro, a drugi?" gazdarica se nadoveže pitanjem.
"Bolje kuham nego vi.“ Marija ispali.
"Samo mi nemoj ponovo reći da to kaže moj mu?“ cinična je gazdarica.
"Upravo tako, to kaže vas muž.“ skromno zatrepće Marija.
"A koji je treći razlog?“ gazdarica se znatiželjno smije.
"Treći razlog je što sam bolja ljubavnica nego vi?“ hladnokrvno odgovori Marija.
"Nemoj mi samo reći da to opet kaže moj muž?“ gazdarica se razljuti.
"Ne, gospođo, to kaže vas vrtlar.“ smireno odgovori Marija.
"Marija, koliku povišicu želiš?“ gazdarici pada kamen sa srca.
„Ružo, što kažeš na ponudu. Mislim da je fer. Isplatim te i postajem vlasnik svega a ti s novcima možeš što god hoćeš.“ Angelo završi svoju ponudu.
„Angelo, ja svoje ne prodajem.“ govorila je Ruža „Agencija dobro radi i donosi zaradu a priznat ćeš, nekretnine je uvijek dobro imati. Uostalom što će ti sve to, ionako si u nekim drugim vodama. A hvala bogu, ni u nekretninama ne oskudijevaš.“
„Istina je ali ... ti si naslijedila sve njegove dvorce. A oni su tako lijepi i privlačni.“
„Hm, znaš što, mjesto onog što si ti ponudio meni ja bi nešto ponudila tebi!“
„Daaa ... „ otegne Angela pa nastavi „a što?“
„Poslovnu suradnju na obostranu korist.“ namigne mu Ruža.
„Ma nemoj!?“ bi iznenađen Angelo.
„Evo,“ ubaci Ruža pa potanko stane razvijati svoju ideju „ ja imam zarade, istina ne tolike i takve kao ti, ali imam puno više no što trebam. Pa je želim reinvestirati. A sigurna sam da i ti želiš reinvestirati svoju, barem jedan dio.“ Namigne mu na što se Angelo ozari.
„Pa ti nudim posao. Krenimo zajedno u poslove po Hrvatskoj. Ulažimo, zarađujmo i dobit dijelimo u omjerima uloženog.“ ispali Ruža.
„Hmmm ...“ zamisli se Angelo „Zanimljiva ideja.“
„Znaš što?“ Ruža mu upadne u misao „To će ti se puno više isplatiti nego da trošiš novce kupujući moje nekretnine koje ti za nikakve novce neću prodati. A mjesto toga u Hrvatskoj možeš po bagatelnim cijenama kupiti fantastične nekretnine uključujući tu čak i čitave otoke. Pa poslije s njima mešetariti i ostvariti puno veću zaradu nego bilo gdje drugdje.“
„Hmmm ...“ Angelo je glasno razmišljao „možda imaš pravo. Možda je bolje reinvestirati u poslovanje no u trošak. A te su investicije i direktne poreske olakšice za razliku od kupnje tvojih nekretnina kod kojih još moram plaćati porez na dodanu vrijednost i porez na dobit na ostatak iznosa koji mi u tekućoj poslovnoj godini ne priznaje u amortizaciju.“
„Ha, vidiš kako za sve postoji najbolje rješenje.“ namigne mu Ruža.
(nastavlja se)
Post je objavljen 06.12.2014. u 12:48 sati.