Pregled posta

Na Tri Kralja ili Sve je dobro što se dobro svrši

„Braćo i sestre, sakupili smo se danas ovdje da ovoj djeci damo sveti sakrament krštenja što nam ga kao prvu stepenicu na putu do neba podari Isus Krist. Krštenje je među svim Božjim darovima najljepši i najdivniji dar ravan milošću, pomazanju i prosvjetljenju. Krštenje je odjeća neraspadljivosti, kupelj preporođenja i pečat svemu onom što nosimo i dragocjenost je što se kao dar podjeljuje svima onima koji ništa ne donose. Djeca su blagoslov božji i kao što reče Isus Krist ...“ Furbi je slušao Mihaelove riječi koje su odzvanjale svodom župne crkve u Šestinama podno Sljemena.

Bi svježa suncem obasjana rujanska nedjelja. Nedjelja u kojoj se društvance sakupi na krštenju Demetrinih i Emilovih blizanki. U njihovim već formiranim plavim dječjim okicama ocrtavaju se tamni roditeljski pogledi. Furbi promatra župnika. Pogled iz župnikovih plavih očiju ponekad se kradom dulje no što bi to možda trebalo zadržava na malim anđelima, Ani i Mirti, koje umotane u bijele pelene spokojno pajke u dječjim kolicima. Jedino što ih međusobno razlikuje su kapice. Mirta ima crvenu dok Ana na glavi nosi plavu kapicu. Društvo s početka novele ponovo je na okupu ali sad u nekim drugim odnosima. Striček Furbi i teta Ida krsni su kumovi toj preslatkoj dječici.


Prošlo je više od godine dana s početka priče. Bila je to godina u kojoj se mnogo toga izdogađalo a što ova novela, kako bi razumljiva i kratka bila, zabilježiti neće. Ukratko, Ida i Furbi više nisu zajedno ali ... ostali su prijatelji. Furbi je zbog posla u međuvremenu uglavnom izbivao iz zemlje. Odlazeći u inozemstvo slutio je da će se obje dame, svaka ponaosob, pobrinuti za sebe. A one to i učine. Ida posta samohrana majka predivnog plavookog Jakova koji iz razumljivih razloga, dok je dijete, ne može biti kršten.
Ida mu je rekla mu je da je u međuvremenu bila s drugim i tako se zatekla u blaženom stanju.
„Nemoj me pitati tko je to jer to znamo samo on, ja i Bog. Ali znaj da se s njim ne mogu biti niti se za njega želim udati.“ govorila mu je i nastavila „A kako sada stvari stoje želim se posvetiti isključivo djetetu koje očekujem kao što s tobom želim ostati prijatelj.“
„Onda ostanimo prijatelji.“ namigne joj Furbi.

Demetra mu nije pričala ništa što je i kako je bilo. Na njegov upit samo bi se zagonetno smješkala i uzvraćala:
„Ja sam udana žena i što tu ima čudno. Što je bilo, bilo je a Emil ionako o svemu tome nema pojma. On je otac pa neka tako i ostane.“
I još doda:
„Ostati ćemo prijatelji, može?“
„I ja bi to želio. Moram priznati da si mi draga i ne bi te želio izgubiti. Nego, jesi li sigurna da nisam ja u pitanju?“ uzvrati joj Furbi.
„Ne nisi. A ... Zar bi želio biti?“ zagonetno ga pita je Demetra.
„Drago zbog tebe. Djeca su blagoslov božji.“ odgovori Furbi.
„Da, uistinu jesu. I zato neka tako i ostane.“ zagonetno se nasmiješi Demetra.

Furbi je promatrao igru sunca što dopire kroz šareni vitraj na prozorima iznad crkvenog oltara i razmišljao je o anđelima. Na pamet padne jedna šala:
'Doš'o miš kući sa službenog puta i nađe svoju mišicu u krevetu sa šišmišom.
‘Dobro ženo božja, kraj tolikih miševa i štakora ti me ideš varati sa šišmišom?'
A mišica će na to:
'Mužiću, pilot je pilot!'

Uglavnom ako ste u međuvremenu nešto i posumnjali oko čudnovatih događaja neka sumnje ostane samo vaše. Vaš omiljeni pisac se kao kroničar ne bi želio o tome očitovati već samo sve što se zna hladno bilježiti. A ja, osobno ,i kao pisac ali i kao kroničar mogu vam samo reći samo da mi dogodovštine, što vam ih kazujem ispripovijeda Furbi osobno. A on je kavalir i ne blebeće javno ono što ne bi trebalo laprdati.

I tako, negdje oko Tri Kralja arhanđeo Gabriel odluči da došlo je vrijeme dame pohoditi i spomen im svoj darivati.
Hodaju mama miš i mali miš, kad pored njih proleti šišmiš. Mali miš razdragano poviče:
'Mama, vidi anđeo!'.
A naše prije spomenute dame na to zadesi sreća i blagoslov Božji.

Kad krštenje bi završeno čitavo društvo veselo ode na terasu istog onog restorana podno Sljemena iz prve novele naše priče. Častilo se ono jelom što u ovim krajevima potiče papile da luče izlučevine zvane sline. Jelom što savija usta u smiješak pri čemu se oči cakle sjajem zadovoljstva uz koje prestaje svaki govor jer ... Svi su zaokupljeni zadovoljstvom i predivnom prizorom što je serviran na stolu, pečenom patkom. Ne vjerujete li , pročitajte onda ova dva stara domaća recepta i probajte. Nećete zažaliti!


Kako se peku patke ili nachin racze peceni
Patku očerupaj, očisti i natakni na ražanj ili peci u pećnici. Kad se od vrućine koža zategne, osoli ih i onda neprestano polijevaj maslacem kad se na koži pojave mjehurčići, posipaj ih šećerom i polij slatkim vrhnjem. Kad su gotove pečene, posipaj ih mrvicama, opet polij vrhnjem i maslacem. Potom preprži ploške žemičke, polij ih rastopljenim maslacem i na njih složi ptice.
Ili: race osoli, ispeci na ražnju ili u pećnici, polivši ih više puta rastopljenim maslacem, kad su pečene, posipaj ih preprženim mrvicama i posluži.


Patka na drugi način ili racza na drugi nachin
U tavu ulij octa, dodaj malo papra, soli, lovora i ružmarina. Pusti zakipjeti pa kipuće izlij na patku i tako neka stoji neko vrijeme. Potom je natakni na ražanj i peci ili ju peci u pećnici. Dok se peče polijevaj je salamurom u kojoj je dodano malo maslaca. Na kraju napravi kakav umak s kiselim vrhnjem, prelij njime patku i posluži.


Sjedili su za stolom, jeli patkicu slatkicu i pričali. Župnik iznova prednjači u dobrohotnim šalama kojima se svi od srca smiju.
„Tri dokaza da je Isus bio Dalmatinac. Prvi, pretvarao je vodu u vino. Drugi, nije ništa radio nego je samo hodao okolo i treći, ako je nekad nešto i napravio onda je to bilo pravo čudo.“/font>

I dok se čitavo društvo veselo smije na te njegove pomalo neočekivane ali britke šaljive opaske, Mihael smiješkom pogledava najprije Demetru a zatim Idu. Dubok i značajan osmijeh objema, otvoreni veseli pogledi kojim mu obje dame uzvrate za iskusnog promatrača k’o što je Furbi mnogo govore. Dapače, pričaju oni baš sve.
„No dobro, neka to ostane mala tajna. Čuda se ponekad događaju a što im je uzrok zna samo Bog ... I poneki ljudi njemu bliski, ovako ili onako.“ na trenutak pomisli Furbi i prepusti se ugodi nedjeljnog druženja.

Furbi sjedi uz Demetru a Ida uz Emila. Župnik im sjedi preko puta. I opet počinje. Noge ispod stola, ruke se pružaju i najavljuju iščekivanje tajnih sastanaka u sobi hotela ili pokoji vikend u planinama. Planinari su veseli ljudi i oni će sve to sigurno shvatiti te dati pokriće koje potrebno je kako bi ručak u travi ostao stvar ljubavnog para što sastaje se kradom.

Ljeto doba je vrijeme kad sokovi života potiču žlijezde na pojačano lučenje hormona. Doručak na travi, ručak na travi, večera na travi. Sve je to dio istog scenarija zabilježenog na slikama starih i ovovjekih majstora, majstora koji traže inspiraciju u događajima stvarnim. U događajima što su se dogodili. U zbivanjima koja pobuđuju maštu gledatelja o zgodama koje se nisu dogodile ali dogoditi su se mogle. Iako bi na temelju dosadašnjih zbivanja možda mogli zaključiti kako vaš omiljeni pisac ima bujnu maštu, on vas ipak u tome mora razuvjeriti. Sve opisano u priči zaista se je dogodilo a to se posebno odnosi na ono što će vam sada ispričati.

Furbi i Demetra ostali su i dalje u vezi bez obzira što je gospođa Demetra postala majka dvoje prekrasnih plavookih anđelčića. Iako sa porodicom stalno boravi u Italiji Demetra češće navraća u Zagreb naravno, što zbog osobnih a što poslovnih razloga. Radi se o izvozu jednog domaćeg vina u ekskluzivne talijanske restorane. A dio vremena u Zagrebu koga Demetra boravi, ona i Furbi čuvaju za sebe.

Kad dođe ljeto Sljeme je izazov kome ljubitelji prirode ne mogu odoljeti. Jeste li čuli za sljemensku livadu Donjku? Ako niste do sad, sad ste pročitali. Donjke prekrasna sljemenska livada puna ljekovitog bilja obiluje mirom i spokojem koga širi okolna šuma. Doručak na travi ili možda ručak, uživanje u ljubavi sa voljenom osobom. Sve vam to ona pružiti može jer ... K’o što pčele oprašuju cvijeće, tako ljubavnici oprašuju jedno drugog i jedno drugom daruju slatke sokove čuvstva koje pale strasti i puni krv adrenalinom.


U rano poslijepodne na livadi vladao je spokoj. Spokoj su povremeno narušavali kukci što lete prema šumi i traže hlad i vlagu skrivajući se od ljetnih vrućina. Demetra i Furbi leže na prostirci od cvijeća i gledaju nebo sa kog se sunce povremeno zakriva oblacima i u trenucima plavetnila smiješi se travi. Demetrine grudi, nabrekle od sokova života zazivaju sunce. Zazivaju dodir, zazivaju one ljubav. Furbijevi poljupci kruže njenim tijelom, spuštaju se prema njenom vratu i opet penju do njenih usana.
„Da, želim da me tako ljubiš. Želim osjetiti tvoje usne na sebi i u sebi.“ govori dok mu rukama mrsi kosu.
Demetra je vlažna, uzbuđena je zbog ponovnog susreta i ljubavi koje, kao u nekim starim žurnalima, njih dvoje tog poslijepodneva vodile na livadi.
„Sve su ljubavi iste samo su neke različite, dublje, neraskidive, povezane neobičnim događajima.“ zapisao je u nekim starim knjigama neki prastari pisac opisujući ljubav i ljubavnike.
Furbijeve usne i jezik spuštaju se prema njenom carstvu čula. Ljube i uvlačile klitoriks dok Demetra stenje osjećajući kako lebdi fluidom što zapljuskuje neizreciva čuvstva.
„Da, želim da me tako ljubiš, želim te u sebi.“ Ponavlja mu u Demetra na što Furbi dobaci:
„Želio bi da najprije svršiš ovako.“
I dok je Demetra svršavala Furbi i dalje ljubi njenu mačkicu. A Demetra je svršava dugo i polako. Svršava široko i temeljito. A kad je napokon svladana Furbi je poljubi u usta.
„Ljubavi, okreni se da ti uđem odozada.“
Pa kad se Demetra okrene Furbi uđe. Ulazio je i izlazio iz nje, iz njenog carstva čula a ona je i dalje samo uživa. Uživa i Furbi. Neko vrijeme se suzdržava a kad više ne može izdržati, pritisak prasne i sasu se u nju. Demetra ponovo osjeća neopisiv užitak dok kapi života ispirući je iznutra pune srećom.
„O moj Bože!“ vrisne i kao u bunilu nadoveže:
„Vidim li ja to opet anđela. O Mihaele, daj mi da opet imam djece.“
„Imat češ ih.“ progovori na to arhanđeo Mihael ukazavši joj se još jednom.




(kraj)



Post je objavljen 07.10.2006. u 09:59 sati.