Marketing
Priče iz Bečke šume ...
Washington DC, metro stanica jednog hladnog siječanjskoga jutra 2007. godine. Čovjek na violini četrdeset pet minuta svira Bachovo djelo. Za to vrijeme oko dvije tisuće ljudi prolazi stanicom. Većina ide na posao.
Tri minute nakon što je počeo svirati, svirača uočava sredovječni gospodin. Usporava i zaustavlja se nekoliko sekundi a zatim žurno odlazi kuda je namjerio.
Četiri minute kasnije violinista prima svoj prvi dolar. Žena baca novčić u šešir i bez zaustavljanja nastavlja hodati.
Šest minuta poslije mladić se naginje nad ogradom kako bi ga poslušao. Mladić potom pogleda na ručni sat i nastavlja žureći kuda je naumio.
Deset minuta kasnije trogodišnji dječak se zaustavlja ali ga majka odvlači. Malac zastaje da ponovo pogleda violinistu no majka ga i dalje vuče pa oboje odlaze žureći. Nekoliko druge djece ponovilo je isto. Svaki roditelj, bez izuzetka je prisilio dijete da nastavi hodati.
Četrdeset i pet minuta poslije. Glazbenik svira bez prekida. Samo se je šest ljudi zaustavilo i na kratko ga poslušalo. Nekih dvadesetak dalo je novac ali su nepromijenjenim ritmom nastavili hodati.
Glazbenik je za to vrijeme sakupio ukupno trideset i dva dolara. A bio je to Joshua Bell jedan od najvećih glazbenika današnjice. I svirao jedan od najzahtjevnijih komada ikada napisanih i to na violini vrijednoj tri i po milijuna dolara. Samo dva dana prije ovog događaja rasprodao je koncertnu dvoranu u Bostonu gdje je prosječna cijena karte bila nekoliko stotina dolara. Sat vremena nakon početka glazbenik završava svirku i nastupa tišina. Nitko to ne primjećuje. Nitko ne plješće niti daje bilo kakvo priznanje.
Priča je istinita. Inkognito svirku Joshue Bella na stanici metroa organizirao je Washington Post kao dio sociološkog eksperimenta o percepciji, ukusu i ljudskim prioritetima.
Zapitajmo se, koliko ima među nama ima snobova koji idu na koncert plaćajući basnoslovne iznose a to isto u drugim prigodama ne znaju prepoznati? Prepoznajemo li talent kada on iskrsne u, za nas, potpuno neočekivanom kontekstu: u svakodnevnom okruženju, u nepogodno vrijeme? Prepoznajemo li mi uopće bilo kakvu ljepotu? I zastanemo li pri tome?
Jer ... Ako nemamo niti trenutka za zastati i poslušati jednog od najboljih glazbenika svijeta, koji svira jedno od najljepših ikada napisanih muzičkih djela stvorenih za jedan od najljepših instrumenata ikada načinjenih na svijetu ... koliko tek mnogo drugih stvari u životu mi propuštamo?
Zašto sam ovo napisao? Pokojna je, između ostalog, bila i akademski obrazovana glazbenica. Diplomirala je violinu. Od obiteljskog je liječnika, porijeklom bugarina, dobila vrlo staru i rijetku, skupocjenu, violinu kakvih se očuvalo samo deset na svijetu. Naravno, da je na njoj svojedobno svirala. Sada kada je nema spremam se na put. U Beč gdje ću violinu dati obnoviti. Od vas bi želio čuti što bi vi na mom mjestu s njom poslije toga učinili? Naravno ja znam što ću ali .... Želio bi čuti vas!
Iz Bocacciograda sa štovanjem,
Bocaccio
Post je objavljen 31.08.2012. u 23:34 sati.