semper contra

petak, 20.06.2014.

Čavka i ptice

Došla neka vremena u Lijepoj našoj koja me stalno vraćaju na Ezopa i njegove basne. Eto, prošlo je nekoliko dana otkako nam je trenutačni Predsjednik oslobodio, pravomoćno osuđenog g. Sanadera za primanje mita i sklapanje nekakvih štetnih ugovora na relaciji INA-MOL, odlikovanja koje je dobio za „zasluge za hrvatsku državu i hrvatski narod“, a što ga je ponukalo da izjavi kako je to – veleizdaja. Je li to veleizdaja, kriminal, ili naprosto prevelika ljubav za novcem ostavljam pametnijima od mene da prosude. Malo sam 'prošvrljao' po Internetu i ustanovio kako je spomenuti Veleizdajnik svojevremeno primio jedno od najvećih odlikovanja koje Predsjednik RH može dodijeliti – Velered kraljice Jelene. Simptomatično, sve u stilu 'vele…'. I onda sam potražio u svojoj zbirci Ezopovih basni ima li što na tu temu i evo što nađoh.

Želeći pticama postaviti kralja, Zeus im dade rok kada će sve doći pred njega, a on će najljepšu od njih proglasiti kraljem. Čavka, dobro znajući koliko je ružna, ode i skupi perje koje drugim pticama bijaše otpalo, pa ga stavi na sebe i čvrsto zalijepi.
Tako se dogodi da je zbog toga postala divnija od ostalih. Međutim, stiže i dogovoreni dan pa sve ptice odoše k Zeusu. Kada im Zeus htjede čavku postaviti za kralja zbog njezine naočite vanjštine, razljute se ptice i svaka joj oduzme svoje pero. Tako čavka opet postade čavka.

Naravoučenije: Basna pokazuje da se i dužnici, dok raspolažu tuđim imutkom, doimaju važnima, a kada ga vrate, čine nam se isti kao i prije.


Ključ kojim se može odgonetnuti basna u našim vremenima:


Zeus


Čavka


Ptice


Perje

20.06.2014. u 14:36 • 30 KomentaraPrint#

utorak, 17.06.2014.

Nije „outsourcing“ nego „spin-off“

Na hrvatskom jeziku to bi se reklo „nije vrat nego šija“!

„Odustaje se od outsourcinga! Osniva se tvrtka za održavanje“ koči se danas (17.06.2014.) naslov na 8. i 9. strani J.L.
U podnaslovu: „Poslovi peglanja, čišćenja i kuhanja ići će s jednog mjesta, zadržat će se poslovi i uštedjeti milijuni.“
Umjesto njega uvodi se „spin-off“.

U poduljem tekstu ima i ovaj odlomak:
„Država godišnje za plaće i sredstva za rad tih zaposlenika (trenutačno njih oko 24.000 'raštrkanih' u 2400 institucija) troši 3,4 milijarde kuna, a ovim novim modelom na godišnjoj razini u prvoj fazi trebalo bi se uštedjeti oko 280 milijuna kuna.“

To bi prema sadašnjem stanju stvari bila najveća, ponavljam najveća, državna tvrtka. Bravo!! Nije to ni INA, nisu to ni autoceste, nije to ni Petrokemija Kutina ili neka od malobrojnih preostalih firmi u vlasništvu države, ne: najveća državna tvrtka je tvrtka koja zapošljava čistačice, pralje, kuhare, kućne majstore etc. A kako stoje spomenute tvrtke koje su u potpunom ili djelomičnom vlasništvu države ne bi me iznenadilo da i ova najnovija za koju godinu počinje poslovati s gubicima. Ova, naime, vlast nema pojma kako treba uspješno upravljati tvrtkama. Bez podcjenjivanja posla i ljudi koji taj posao rade mislim da bi država koja želi biti Država ipak trebala imati najveće firme u proizvodnom sektoru.

Da je ekipa koja je došla na vlast nakon brodoloma HDZ-a nekompetentna pretpostavljao sam već na dan njezine pobjede. Da je nespremno preuzela vlast bilo mi je jasno već nakon tzv prvih 100 dana vladanja. Da je sastavljena od samih neznalica na čelu s glavnim Manekenom to mi je postalo jasno nakon pola godine njihovog (ne)vladanja (uz izuzetak dvojice Linića i Čačića koji su imali viziju – pa ma kakva bila - i koji su znali što hoće ali ih ni puk ni Maneken sa svojim podanicima nisu prihvatili jer su tražili 'red, rad i disciplinu'). A onda su krenule akcije jedna za drugom kojima su dokazivali da su ne samo nesposobni i da ne znaju svoj posao, već da se u većini svojih postupaka ponašaju kao glupani. Konačno, ova priča s 'outsourcing'-om naslućuje da su po svemu sudeći – idioti (ispričavam se na izrazu ali drugog nemam).
Zašto mislim tako?

Zanemarimo za ovu analizu samu činjenicu da i inače mijenjaju svoje odluke kao što ja mijenjam čarape. Nije im to prvi put. Obratite pozornost na izneseno u citiranom tekstu. Na dosadašnji trošak od 3,5 milijardi kuna najnovijim „spin-off“-om trebalo bi se (dakle nije sigurno!) uštedjeti 280 miliona kuna, dakle 8 (slovima osam) posto od ukupnog iznosa. Prema Google-ovom prevoditelju „spin-off“ znači „odvrtjeti“. Divota!! Ne znam tko koga tu „odvrće“!

Koliko će koštati prijelaz na „spin-off“? Kolika će se nove birokracije trebati zaposliti da bi vodili armiju od 24.000 zaposlenih? Koliko novih automobila? Koliko novih ili iznajmljenih kancelarija za svu tu birokratsku bulumentu? Koliko novih mobitela, kreditnih kartica? Ili su sve te troškove već uračunali u kalkulaciju po kojoj bi prelazak na novi sustav trebao uštedjeti tih 8% od do sada utrošenih sredstava? Iz dosadašnjeg iskustva u donošenju 'genijalnih' odluka ove vlade čisto sumnjam da su sve to uobzirili u svojim kalkulacijama.

Slijedi u spomenutom članku klasičan primjer političke demagogije:
„Zaposlenici, kako je pojasnila jučer potpredsjednica Vlade Milanka Opačić, zadržavaju sva prava. Plaće se neće mijenjati , niti će se smanjivati broj radnika. Uštede bi se trebale (uočite: bi se trebale a ne; će se, op. s.c.) dogoditi kroz racionalizaciju troškova, a najviše objedinjavanjem javne nabave, boljom preraspodjelom posla i odlascima u mirovinu (sic!).“

Što se tiče „preraspodjele posla“ ona će se, prema J.L. provesti na način da će čistačica koja sada čisti 300 m2, ubuduće trebati očistiti 600 m2, no, precizira J.L. „ti će se standardi tek definirati“. Dakle: prvo ćemo praviti ražanj a zec još u šumi. Čitajući to na um mi pada pitanje suvislosti izjave potpredsjednice M.O. kako se neće smanjivati broj zaposlenih!

Bojim se da je jedino što je realno u tome kako smanjiti troškove – odlasci u mirovinu. No s njima će se teško uštedjeti koliko bi se trebalo prema „spin-off“-u. Osim toga i bez „spin-off“-a bit će odlazaka u mirovinu – normalnih ili prisilnih. Poznata metoda rješavanja viška zaposlenih još tamo od devedesetih godina prošlog stoljeća.

Dakle, da bi novi sustav trebao (ne da će) uštedjeti 8% dosadašnjih sredstava vlada namjerava provesti među osobljem rašamon ili ti ga tshunami u svim svojim ustanovama od škola do najmanjih kancelarija u općinama (za zaposlenike u zdravstvu - misli se na pomoćno osoblje - to ne vrijedi, njihov će se problem riješiti - ili bi se trebao riješiti - jednim drugim spinom: „master planom“) a zna se što ostaje nakon tshunamija.

Možda bi to i moglo biti moguće. No da se to postigne treba efikasna organizacija njemačkog tipa (red, rad i disciplina) a mi smo od takve organizacije, pogotovo kad je u pitanju vlada, udaljeni svjetlosne godine.

I na kraju ovog vladinog „spina“ skrenut ću vam pozornost na još jednu ključnu stvar u cijeloj toj priči: „ovim novim modelom na godišnjoj razini u prvoj fazi trebalo bi se uštedjeti oko 280 milijuna kuna.“ Ovo „u prvoj fazi“ djeluje mi jako zlokobno. Što će onda doći u „drugoj fazi“, Kad će ona nastupiti i što će ona donijeti, to vjerojatno ova nesposobna vlada ne zna. Ili možebitno ipak zna? Naime odgovor i nije tako teško odgonetnuti: privatizirat će ovu veliku firmu ili je dati u koncesiju. To je jedino što ona zna – ha, ha, ha!

17.06.2014. u 15:36 • 6 KomentaraPrint#

nedjelja, 15.06.2014.

Posljednje u koloni



Nisam baš siguran da li sam ovaj tekst već podastro na čitanje vama, dragi moji štovani čitatelji. Ako i jesam bilo je to vjerojatno negdje na početku mog 'blogiranja' pa ga se vjerojatno ne sjećate ni vi. Kako su, eto stigla neka vremena kad je tekst opet aktualan, podastirem ga na vašu prosudbu. On je inače nastao u vrijeme mog boravka u bolnici.

* * *
Postoje u bolnici tri kategorije zaposlenika u neposrednom kontaktu s bolesnicima. Doktori, sestre i čistačice. On je volio promatrati ove posljednje.

Na posljednjoj hijerarhijskoj stepenici su one s metlom, koje je u humorističkim emisijama iz „mračnih“ vremena (da mu je dohvatiti onog koji je upalio fenjer) tako uspješno na humorno-ironičan način prikazala Nela Eržišnik u ulozi Marice Hrdalo (tko zna gdje sada, nakon što je prošla fazu poklonstva HDZ-u možda već glumi anđelima). Dolaze u rano jutro, odlaze u sobicu – spremište, presvlače se iz civilne u radnu odjeću svjetlo-zelene boje, po kojoj se razlikuju od bijele odjeće doktora i plave medicinskih sestara, i izvlače svoje „strojeve“. U vrijeme kada je kao sedmogodišnjak zbog šarlaha ležao u istoj bolnici, samo u drugoj zgradi (stara zgrada bolnice u kojoj je danas smješten psihijatarski odjel; luđaci su uvijek u najstarijim zgradama bolničkih kompleksa, oni i onako ne znaju gdje su pa im smještaj i nije toliko važan) ti su „strojevi“ bili najobičnija metla, kanta iz pocinčanog lima, čista voda i krpa za pranje podova. Danas su oni ipak složeniji: kolica na gumenim kotačima, više tipova metli i/ili kefa, držači za navlake kojima se brišu podovi, plastične, laganije kante s cjedilima za krpe, razne vrste sredstava za pranje, papirnati ručnici i zaštitne rukavice. Ipak sva ta pomagala trebaju dvije ruke da bi ispunila svoju osnovnu namjenu – održavanje čistoće. A one, ruke, jednake su onima od prije pedeset godina: isprane, s izjedenim noktima, crvene od kemikalija unatoč rukavicama. Leđa i dalje bole, noge otiču unatoč zaštitnim cipelama, čuvenim „borosanama“ (još jedan „izum“ mračnih vremena) Treba se požuriti prije nego počne vizita. Možda su se „gospon doktor danas digli hude vole pa buju prigovarali ak nebu se ajn ajnc“. A nije lako prati oštećene podove kojima su mjesta gdje nedostaju linoleum ploče poravnata cementnim mortom, obrisati vrata i prozore s koje se ljušti boja, oribati kadu kojoj je oštećen emajl i koju je načela hrđa.

Na malo višoj stepenici su one što zajedno s sestrama-pripravnicama presvlače posteljinu i slažu krevete, odnose posude s mokraćom skupljenom preko noći, bilježeći količinu u bolesničku listu. Treće skupljaju odbačenu posteljinu, ubacuju ju u vreće na kolicima i odvoze na pranje. Poneke od njih nose maske preko lica. Da li da ih ne zaraze bolesnici ili pak da one ne zaraze njih.

Kratak predah, povlače se u sobicu-spremište. Kroz poluotvorena vrata vidi ih kako nalakćene na stol puše, na stolu šalice iz kojih leluja para vruće kave. Vidi kako im se miču usne, ali ne čuje o čemu pričaju. Može ipak zamisliti: djeca, stari, vjerojatno bolesni roditelji, muž koji ne može naći posao pa možda svoje frustracije liječi u nekoj birtiji i tko zna kakav će biti kad dođe kući, mala plaća, umor, posao koji ih čeka kod kuće.

Iz centralne kuhinje dovoze doručak u velikim limenim ormarima na kotačima. Unutra tacne, čija bi veličina bila dovoljna za tri puta veću količinu hrane nego što je na njoj. Ali svaka ima etiketu s imenom i prezimenom bolesnika kojem je namijenjena. Nikada ne dobivaju svi jednaku hranu, ali nikako mu ne uspijeva uhvatiti logiku po kojoj se određuje što koji od bolesnika treba dobiti. Što jedan dobije danas, drugi će dobiti sutra! One opet pomažu sestrama podijeliti hranu, kasnije vraćaju suđe u ormare na kotačima. U podne će ponoviti iste radnje za ručak, oko šest navečer za večeru. Da im olakša, kako je pokretan, on svoje suđe odnosi sam. Kasnije ga u tome slijede još poneki bolesnici. Izgleda da to nije uobičajeno, jer mu je jedna zahvalila nakon što je to uradio prvi puta U međuvremenu treba još jednom oprati podove, pomoći slabo pokretnim bolesnicima, presvući one kojima je „pobjeglo“, odnijeti „guske“, oprati i izmasirati nepokretnim bolesnicima leđa.

A onda odlaze ponovo u sobu-spremište, presvlače se u „civilku“, uzimaju svoje torbe, vrećice i odlaze. Gleda ih kroz prozor hodnika s prvog kata kako izlaze iz podruma u sumrak, prilaze biciklima koji su ih strpljivo čekali kao nekada dalmatinski tovari ili konji upregnuti u seljačka kola svoje gazde, stavljaju stvari na prtljažnik iza sjedala ili ih vješaju o volan, po neke sretnije dolaze muževi u autima od kojih je većina blizu punoljetnosti. Kod kuće ih čeka isti posao, čišćenje, pranje, kuhanje, djeca.

Navečer, kad legnu u krevet uz svoje muževe, trebaju poslužiti i njih ispunjavajući svoje bračne dužnosti. A kada se govori o problemima zdravstva njih se rijetko ili gotovo nikada ne spominje. One su na kraju kolone i tko će se njih sjetiti.

15.06.2014. u 21:06 • 6 KomentaraPrint#

petak, 13.06.2014.

Neformalni učitelji

Svoju kolumnu „Sumnjivo lice“ Miljenko Jergović posvetio je novom (političkom) pojmu u hrvatskom jeziku: „outsourcing“ u tekstu pod naslovom „Ukidanje školskih čistačica akt je protiv odrastanja“. Članak počinje ovako:
„Neka je budaletina iz Ministarstva obrazovanja odlučila, ili je odluku, ipak, donio neki besprizorni idiot, (…) da u školama ne bude više školskih čistačica, nego da se poslovi čišćenja i ređenja daju u podnajam, tojest da se autsorsaju, ropkinjama iz povlaštenih privatnih tvrtki.“

U ostalom dijelu teksta opisuje svoja sjećanja na čistačice i podvornike iz osnovne škole od kojih je naučio mnogo o životu na način kako to oficijelni učitelji ne uče. Taj me, za mene prekrasan članak objavljen u J.L. 10. lipnja ove godine, podsjetio na moje osnovnoškolske godine i podvornike u školi od kojih sam također naučio stvari koje mi ni jedan učitelj ili nastavnik ne samo ne bi naučio, nego me ne bi ni znao podučiti.

U prvi razred osnovne škole krenuo sam 1950. godine. U to vrijeme ona se zvala Vježbaonica Učiteljske škole u kojoj su polaznici te škole imali praktični dio nastave. Škola je bila četverogodišnja, a nakon završenog četvrtog razreda učenici su školovanje nastavljali u 'pravoj' osmogodišnjoj školi. Moja Vježbaonica postala je 'prava' osnovna škola, nazvana po narodnom heroju Martinu Pušteku, nakon što sam završio peti razred u onoj prvoj. Zahvaljujući tome, ponovno sam se našao u istim klupama do odlaska na školovanje u varaždinsku Gimnaziju.

Sve prostorije i učionice u obje škole (osnovnoj i učiteljskoj), koliko se sjećam, čistili su i ložili u njima peći na ugljen tri podvornika i jedna čistačica, supruga jednog od podvornika.

Jedan od njih, s kojim sam se najviše družio bio je, kako se to kaže, grmalj, kao od planine odvaljen. Snažan i visok čovjek. Uvijek sam mu se divio kad je odjednom nosio četiri dupkom pune kante ugljena. Dvije u rukama a dvije obješene o motku prebačenu preko ramena. Moja je majka, naime, bila direktorica obiju škola a stanovali smo u jednom polustanu (kupaonica, WC i kuhinja su bili u jednoj prostoriji), u dijelu zgrade koji je pripadao učiteljskoj školi pa sam puno vremena provodio s njim.

On me naučio kako cijepati drva, kako pripremati sitno drvo ('trešće') za potpalu, kako posložiti bočne cjepanice, između njih staviti novinski papir na koje se stavlja 'trešće', a opreko njih cjepanicu cijepanu kao daska i na kraju ubaciti punu kantu ugljena. Tako pripremljeno ložište drugi bi dan u jutro samo potpalilo i uskoro je peć grijala punom snagom. Kad sam izučio 'zanat' i sam sam u našem stanu na jednak način pripremao ložište u kaljavoj peći i svako jutro potpaljivao peć. Način je bio toliko efikasan da su se vrata ložišta načinjena od tuča znala usijati do crvenog sjaja.

Od drugog podvornika, starijeg ali još uvijek sposobnog za naporan posao nošenja kanti s ugljenom, također krupnijeg čovjeka ali ne tako atletski razvijenog, sticao sam svoja prva znanja iz meteorologije. On je, naime, da bi povećao svoju malu podvorničku plaću za meteorološku službu godinama tri puta dnevno odlazio do meteorološke kućice i tamo očitavao temperaturu, vlažnost i tlak zraka, smjer i jačinu vjetra, stanje oblaka i količinu padalina kroz proteklo vrijeme. Učio me o tome kako po izgledu oblaka mogu predvidjeti dolazak nevremena, kako po izgledu sunca na zalazu mogu predvidjeti vrijeme za drugi dan, pojašnjavao mi i ostale pojmove vezane uz vrijeme. Zahvaljujući njemu naučio sam o meteorologiji puno više nego tijekom svog svojeg školovanja.

Treći podvornik je bio omanji čovjek, mojoj mami je bio od svih najsimpatičniji. Možebitno zato što se unatoč evidentnom hendikepu u pogledu snage ipak dobro nosio s teški poslovima podvornika. A imao je težak život u nastojanju da s malom plaćom i nešto zemlje prehrani mnogobrojnu obitelj. I on mi je ostavio nešto od svog znanja u 'nasljedstvo'. Od njega sam naučio da se količina ugljena ne mjeri samo u tonama, nego u metrima, a da se klade ne slažu u prostorne metre već u klaftre. „Je“, znao je reći na kraju sezone grijanja odahnuvši, „ovoga smo leta skurili dvajst klafri dreva i deset metri lapora!“ Tada je svima njima posao postao znatno lakši jer više nije bilo čišćenja šljake iz peći i priprema za loženje.

A od sve trojice naučio sam kako se čiste podovi učionica namazanih uljem. Tada podovi nisu bili od parketa ili pak pločica već od dasaka. A kako nije bilo asfalta djeca su u učionice unosila blato na cipelama i svakog dana je trebalo mesti podove. U određenim vremenskim razmacima pometeni podovi su premazivani uljem (efikasno sredstvo protiv ušiju i stjenica) a nakon što su daske upile dio ulja ostatak se odstranjivo tako da se pod posuo piljevinom i onda piljevina pomela. I danas koristim slične metode (umjesto piljevine koristio sam i suhi pijesak) ako mi se po podu prolije ulje ili neka masnoća.

A sada se neka „budaletina“ sjetila da bi za spas državnog proračuna takve „učitelje“ trebalo zamijeniti „outsourcing“-ovim robotima koji bi, da bi priskrbili profit svojem poslodavcu, nakon obavljenog posla u školi bježali u hodnike bolnica a iz njih u kancelarije tih istih poslodavaca i „budaletina“ koji su nešto takvo izmislili. Koje će njihovi automobili s ne-„outsourcing“-ovanim šoferima čekati da ih dovezu ili odvezu kako ne bi trošili svoje „dragocjeno vrijeme“ potrebno za izmišljanje sve novijih i novijih 'genijalnih' rješenja za izlazak Hrvatske iz govana.

13.06.2014. u 17:21 • 11 KomentaraPrint#

četvrtak, 05.06.2014.

Tri bika i lav

Evo opet jedne kratke Ezopove basne koja me asocira na današnje stanje u hrvatskoj političkoj arene.

Tri su se bika bila zajedno nastanila. Neki ih je lav stalno slijedio u želji da ih ulovi, ali ih, sve dok su bili zajedno, nije mogao uhvatiti pa stoga zaključi da će ih svladati pošto ih razdvoji. Međusobno ih zavadi i rastavi, pa tako, svakoga za sebe, lakše poubija one koje, dok su se zajedno držali, nije mogao pobijediti.

Naravoučenije: Sloga je spas onima koji u njoj žive.

Uz nju donosim i četiri slike. Na vama je da se opredijelite tko predstavlja lava a tko bikove.









Oznake: Ezopova basna

05.06.2014. u 20:18 • 15 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< lipanj, 2014 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (7)
Svibanj 2017 (13)
Travanj 2017 (12)
Ožujak 2017 (9)
Veljača 2017 (7)
Siječanj 2017 (6)
Prosinac 2016 (12)
Studeni 2016 (6)
Listopad 2016 (6)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (11)
Lipanj 2016 (9)
Svibanj 2016 (9)
Travanj 2016 (8)
Ožujak 2016 (7)
Veljača 2016 (10)
Siječanj 2016 (11)
Prosinac 2015 (13)
Studeni 2015 (16)
Listopad 2015 (11)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (5)
Lipanj 2015 (7)
Svibanj 2015 (11)
Travanj 2015 (12)
Ožujak 2015 (9)
Veljača 2015 (10)
Siječanj 2015 (4)
Prosinac 2014 (8)
Studeni 2014 (7)
Listopad 2014 (9)
Rujan 2014 (4)
Kolovoz 2014 (3)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (6)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (7)
Siječanj 2014 (7)
Prosinac 2013 (3)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

opće teme protiv ljudske gluposti i još ponešto

prvi post objavljen 11.12.2007.

e-mail: semper_contra@net.hr

Ceterum censeo EU esse delendam!

LINKOVI

srebrozlato

semper contra 2

brod u boci
modesti
demetra
pametnizub
zvijezda

anabonni
NF
astro
dinaja
10. Ars
japanka

borgman
fra gavun
k.u.p.
bitke
huc
odmak

zvonka
iva
taradi

geomir
k.moljac
bellarte
crna svjetlost

memoari
alexxl
skrpun
vadičep
h_cenzuru
salome
žena gaza
zagreb

Još uvijek se nadam da ću ih čitati na blogu
bromberg
proglasi
effata
Pax et Discordia
lion
kreativka
gosponprofesor
gosponprofesor 2
ET
ET2
gorkić

Nekad bili sad se spominju
malo ti malo ja
neverin
alkion
dona
ribafiš
cat
novapol
svijet u b
gordy
marchelina






"MUDROSLOVI" SEMPER CONTRE

(nađu li se slični to samo znači da nisam jedini "semper contra" na svijetu)
* * *
Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali ga nitko silom nema pravo nametati drugom!

Bethoven je svoju glazbu slušao, ali je nije mogao čuti.

Spomenici čovjeku lako se ruše, ali njegova djela ostaju.

Kapitalizam je savršen poredak za nesavršen ljudski rod.

Ateist/agnostik treba biti bolji čovjek od vjernika. Njemu nema tko oprostiti grijehove, dok će vjerniku oprostiti Bog.

Misliti je za mnoge ljude najteža aktivnost.

Kakav je ispao, možda je Bog čovjeka stvorio samo na svoju sliku.

Lako je djecu praviti ali ih je teško odgajati.

Među glupanima i pametan postane glup. Obrat ne vrijedi.

Vlast daje manje prava dajući veće obaveze. Puk traži veća prava tražeći manje obaveza.

Apsurd čovjekovog života: ako mu nije lijep ne želi živjeti, ako mu je lijep ne želi umrijeti.

Svi naši političari mora da su izučili molerski zanat. Farbaju nas već četvrt stoljeća.

Ratovi su dokaz da svijetom vladaju budale.

I u mraku totalitarizma kao i u bljesku demokracije narod ne vidi što radi vlast.

Svaki rat protiv budala je unaprijed izgubljen!

Pravi domoljub živi u inozemstvu, Hrvatsku nosi u srcu a euro ili dolare u džepu.

Ljudski rod evolucijski je vrhunac s kojeg će se survati u ponor kojeg je sam stvorio.

Pravi borci za ideale spremni su dati svoje živote. Je su li današnji borci za očuvanje okoliša spremni učiniti isto?

Da li je dilema tanjur - tanjir važnija od dileme je li on pun ili prazan?

Princip djelovanja političkih garnitura: „Prije njih nije bilo ničega, poslije njih neće ostati ništa."

Da ne proizvodimo komunjare i ustaše proizvodili bi automobile.

Na ono što je važno mali čovjek ne može utjecati, na ono što može nije važno.

Štuje Boga, al ga psuje, jer ga ne poštuje!

Revolucije pokreću idealisti, plodove beru karijeristi.

Nikako ne mogu shvatiti mentalni sklop mnogih religioznih ljudi: klanjaju se bogovima, poklanjaju mrtvima cvijeće i ubijaju žive. Sve u ime istih bogova.

U očekivanju da mu prođe ružan trenutak u životu prošao mu je neprimjetno cijeli život.

Vjera, religija i Crkva nisu jednoznačnice. Mnogi to ne znaju ili ne shvaćaju.

Vjenčanja sve glamuroznija, trajanje brakova sve kraće.

Nije sve u novcu, ali u svemu je novac.

U prošlosti ljudi su znali jesu li robovi ili slobodni. Danas ljudi misle da su slobodni iako su robovi.

Naporno je biti s ljudima, ružno je biti sam, ali najteže je među ljudima biti sam.

Čovjek treba biti ili Einstein ili čobanin na Vlašiću.

Hrvati gledaju u prošlost jer ne vide budućnost.

Lažući, lašci na kraju prevare samo sebe.

Teist u Kristu traži Čovjeka, ateist/agnostik u Čovjeku traži Krista.

Strah da će nuklearna bomba uništiti svijet je neopravdan. Svijet će uništiti – smeće.

I politika i religija obećavaju raj a donose pakao.

Mlade treba liječiti. Starima omogućiti da umru dostojanstveno.

Poznanstvo, prijateljstvo, ljubav, brak, dosada.

Čovjek je čovjeku – čovjek. Ono drugo je uvreda za vuka.

Nedostaju mi Ljudi. A tako ih je malo.

Čovjek ne dolazi svojom voljom na svijet niti mu je dozvoljeno da ga svojom voljom napusti.

Nikad nisam sâm. Uz mene je uvijek moje drugo ja. Ponekad mi je teško s njime.

Dok hrvatska se srca slože i pluto potonut može.

Nedostaje mi ljubavi jer je ne znam ni davati ni primati.

Lojalnost i poltronstvo dijeli tek tanka linija.

Glup čovjek nije opasan, ali postaje ako toga nije svjestan.

Umjetnost je dar Boga, politika Sotone.

Da bi čovjek gledao trebaju mu oči, a da bi vidio treba mu vizija.

Čovjek snuje, Bog određuje...a žena naređuje!

Nije li neobično da se oni koji vjeruju u vječni život boje smrti?

Da je zemlja od zlata ljudi bi se tukli za šaku blata.

Domoljubi Domovinu brane i izgrađuju a ne prodaju i potkradaju.

Domoljublje se čuva u srcu, a ne na srce položenom rukom.

Istina je da jabuka ne pada daleko od stabla ali se ipak može daleko otkotrljati.

Mnogi će lakše pokrenuti planinu nego usne i reći: oprosti!

Tražeći djetelinu s četiri lista izgubio je sreću.

Pravilo spokojnog življenja.
Prigušeno govoriti, prigušeno raditi, prigušeno slušati radio, prigušeno misliti, prigušeno živjeti!

Komunisti su zakonom oduzeli imovinu pojedincu, demokrati narodu.

Vrag nije crn kako se riše, crnji je.

Čovjek odlazi, samo njegova djela ostaju. Dobra ili loša.

Vojnici su školovani ljudi s diplomom za ubijanje.

Nuklearna bomba može uništiti čovjeka, komunikacijska bomba njegovu privatnost. Obje njegovu slobodu.

Pojedini roditelji svoju djecu doživljavaju kao kućne ljubimce. Kad im dosade prepuste ih ulici.

Država ne daje ništa. Samo uz proviziju prebacuje iz džepova jednih u džepove drugih.

Borac protiv tiranije istovremeno je i heroj i terorist.

Golemo materijalno bogatstvo može se steći samo pljačkom banke ili pljačkom naroda.

Samo ljubav može probuditi Čovjeka u čovjeku, ali ona je tako rijetka kao biser u školjci, dijamant u tamnim njedrima zemlje ili zrnce zlata u rijeci.

Ništa se ne mora osim umrijeti i sve se može osim izbjeći smrt!

Kao što jedno zrno tvori hrpu, tako i jedan čovjek tvori čovječanstvo!

Umjetnost je jedino što čovjeka razlikuje od životinje!

Ubiješ li čovjeka ubio si jedan od milijardi svjetova.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se