semper contra
srijeda, 30.07.2014.
„Daždi, daždi,…
…daždi, daždi bez kraja…“, pjevala je Beti Jurković 1963 godine, a tako pjevaju ove godine turisti na Jadranu uključujući i autora ovih redaka. Neki dan pročitah na internetskim stranicama V.L. kako je RTL prvi objavio istinu o turizmu, ona glasi „turizam je ove godine u padu“. Unatoč i usprkos 'mudre' izjave ministra Lorencina da ovakvo vrijeme povećava potrošnju jer ljudi više kupuju budući ne mogu na plaže (sic!). Reče i ostade živ. Ne pogodi ga 'strijela nebeska' unatoč čestim olujama s grmljavinom i munjama. Kako kiša i dalje neumoljivo pada očekujem da će vrli nam ministar organizirati domjenak za sve radnike turističkog saveza kako bi zajedno proslavili uspješnu sezonu čiji uspjeh mogu zahvaliti – kiši.
Pri tomu ne tvrdim da turisti tijekom kišnih dana ne zalaze više u trgovine ali to ne znači da i kupuju. A da i kupuju to neće spasiti turizam. Nastavili se ovakvo vrijeme potencijalni turisti će odustajati od odlaska na ljetovanje pa će nam na kraju ostati samo – kiša i Lorencin. Prije izvjesnog vremena supruga i ja šetasmo gradom. Ispred jednog kafića dva 'domoroca' razgovaraju. Kaže jedan drugome: „Apartmani su prazni, zna se koja je ura!“ Lijepo rečeno!
Ove godine ima puno kiše i u Biogradu. To opovrgava, inače, staru uzrečicu kojom se mlada djevojka odvraća od udaje za Biograđanina: „Kud ćeš u Biograd, tamo nikada ne pada kiša!“. Što znači da će trebati puno zalijevati vrt. Uz kišu ove godine u Biogradu obiluje komarcima. I to dvjema vrstama. Jedni koji ostavljaju samo malu 'piknjicu' koja previše ne svrbi i drugi čiji ubod izaziva svrbež a mjesto uboda natekne i zacrveni se. Obje vrste imaju jednu zajedničku karakteristiku: niti ih se vidi niti čuje. Stare vrste su zujale pa ih se moglo na vrijeme uočiti i eliminirati. Barem jedan dio. Rekao bih: evolucija na djelu. One koji zuje smo poubijali pa su ostali samo 'bešumni'.
Ne sjećam se godine koja je bila ovako 'mokra'. Čak i okoliš moje kuće sav buja od trave, zelene kakvu, koliko me pamćenje služi, još ne vidjeh.
Zelena trava doma mog
Ova zemlja uz kameni zid koju sam pokosio 'na nulu' nekoliko dana nakon dolaska u Biograd sad je puna širokolisnate djeteline. Inače u ovo vrijeme ona je 'suha ko barut' unatoč i usprkos mom zalijevanju kišnicom iz gustirne.
Širokolisnata djetelina
Što se tiče moje malenkosti „daždi, daždi…“ pričinjavaju mi drugi problem. Ja se i onako kupam rijetko ili nikako. Pogotovo otkako su se zbog topline mora uz obalu namnožile meduze i žarnice pa pale i žare po nogama turista. I moje dvije unuke, najstarija i najmlađa, osjetile su 'žar ljubavi' tih morskih bića.
Za mene je prednost boravka na moru u odnosu onog na kopnu u činjenici da mogu veš sušiti vani. Nema ljepšeg i mirisnijeg od takvog rublja a da ne govorim o posteljini. Kad sam u Biogradu svako je nekoliko dana u jutro properem, objesim i oko podneva je već suha, puna sunca i vjetra. No ove kiše natjeraše me da veš sušim na način 'kontinentalca', u sobi. U tu svrhu služi mi jedna stranica dječjeg krevetića postavljenog na dvije stolice.
Sušenje rublja na 'kontinentalni' način
Naravno tako osušeno rublje može imati samo miris stare kuće, pokojeg mišića, mačkice (o kojoj će još biti riječi), i inih miomirisa koji su sastavni dio atmosfere kuće sagrađene 1937. godine i u kojoj kroz godinu dana živimo najviše tijekom tri mjeseca.
Općenito glavna zanimacija ovijeh dana je vješanje, skidanje i ponovo vješanje rublja ovisno o tome pada li kiša ili zasja na kratko sunce i otvaranje i zatvaranje škura na prozorima u svrhu sprečavanja ulaska vode u prostorije.
I zato, unatoč izjave vrloga ministra, ja bih se složio s tvrdnjom da je ova turistička sezona na jako klimavim nogama. A kako nam je to najvažnija 'gospodarska' grana bojim se da nam se crno piše. Uostalom, primjeri Grčke i Španjolske nepobitno pokazuju da se uspješno gospodarstvo ne može temeljiti samo na turizmu (i bilo kojem mono-gospodarstvu). Da tome nije tako te dvije države bile bi svjetski gospodarski giganti.
A nisu!
A gdje ćemo onda biti mi koji i ljepše i raznolikije turističke ljepote ne znamo prezentirati (prodati) na pravi način, način koji bi donio više novca.
Oznake: kiša, kiša i opet kiša
nedjelja, 27.07.2014.
Treća torta
Kao što obećah u prethodnom postu ispunjavam obećanje. Dvadeset trećeg srpnja AD 2014. proslavili smo rođendan naše srednje unučice Vite. I njezine godišnjakinje, masline „Oli-Vite“ koju smo posadili 2005., godine kad je Vita ugledala ovaj svijet suza. Mora se priznati da Oli-Vita raste znatno brže od unučice, a ako je netko ne posiječe ili ne proguta divlja loza o kojoj već pisah, sigurno će je i nadživjeti. I jednoj i drugoj slavljenici to je posljednji jednoznamenkasti rođendan. Hoće li koja od njih doživjeti troznamenkasti i koliki će on biti nitko ne zna. Možebitno samo onaj koji nam određuje pute, za koga se kaže: čudni su puti Gospodnji.
Ekipa na proslavi bila je ista kao i na rođendanu četrnaest dana prije. Pridodan je samo Fred, Indijac oženjen našom zemljakinjom, na privremenom radu kao kuhar u jednom hotelu u Zadru. No o njima i njihovoj preslatkoj djeci možebitno jednom drugom zgodom.
Ovog puta glavni kuhar nije bio pater-falilias već mater-familias pripremivši lazanje 'za prste oblizat'. Torta je, tradicionalno, bila djelo bakinih ruku, a ukrašavanje, koje je uvijek do sada radio djed, preuzela je najstarija unuka. Sve je bilo lijepo i veselo, kako to već biva na dječjim rođendanskim proslavama. Deda je, uz bratića, jedini 'gasio' žeđ nakon pikantnih lazanja gemištima pa su zajedno 'odradili', kako se to gore kod nas kaže, litru i vodu. Obzirom na zaista 'mizernu količinu' popijenih gemištof, gdje je veći dio pripao dedi, posljedica u obliku 'povreda na radu' nije bilo i sve je završilo sretno i veselo. Što smo poželjeli i unučici. Da joj život prođe što sretnije i veselije.
Djelo ruku bake i unuke
Vita je svih devet svijeća ugasila u jednom dahu, to je dobro, kaže se.
Pod budnim okom pater-familiasa (u pozadini) počela je 'rezidba' i podjela torte. S lijeve strane slavljeniceZa navečer je ostao malecni komadić kojeg je pojela mlada kreatorica. Zasluženo!
I na kraju eto ponovljene slike i druge slavljenice, ali bez 'zagrljaja' divlje loze. Za razliku od prošle godine, ove godine neće biti niti jednog ploda na njoj.
Tri dana kasnije su naši 'furešti' spakirali kofere, sjeli u svoj automobil i uputili se na sjever. I sad više nisam 'blažen među ženama', nego osamljen s babom u krevetu! Kako se pak ona osjeća, pitajte nju.
Oznake: treći rođendan na moru
petak, 18.07.2014.
Evo me opet…
Iz Čakovca smo, preko Samobora sa trodnevnim zadržavanjem u tom gradu, 29. lipnja krenuli na moooreeee… Srećom desetak dana prije nas u kuću su stigle snaha (starija) i majka njena s tri unučice tako da smo došli u sređenu kuću. Kasnije nam je na sedmodnevni boravak došla i kćerka sinovljevog šogora tako da sam dulje vrijeme bio „blaženi među ženama“, ja sam a njih sedam. A evo kako je dalje tekao naš boravak na moru.
Poslovi na početku
Problematična vura
Snaha mi je još u Čakovec javila da taj sat ne radi. Ponio sam drugi misleći da je ovaj 'kaput'. Sat kupih davno. Držao sam ga uz krevet da me budi kad idem na posao. Njegova prednost u odnosu na druge je u tome što ne „radi“ tika-taka jer nema sekundericu. Snaha je najprije pomislila da sat ne ide jer se žuta kazaljka ne miče. Onda je shvatila da je to kazaljka za buđenje pa ga je prislonila uz uho. A on 'mukajet'. Zaključak: sat je u kvaru. Sat je ipak OK, ali da se više ne bi događale slične stvari zamijenio sam ga s drugim koji ima sekundericu i radi tika-taka.
Slična se stvar ponovila i s programatorom koji uključuje bojler kad je struja jeftinija a isključuje kad je skuplja. I on je po riječima snahe nešto 'zazvrndao' i više nije funkcionirao. Rastavio sam ga, provjerio da motorić radi, sastavio ga i sad je opet sve OK.
Hidropak
Prije dvije godine kupih hidropak zajedno sa usisnom cijevi. Jednom, izvlačeći cijev iz gustirne, savio sam cijev previše i ona je pukla blizu holendera. Prošle godine uspjeh srediti stvar i sve je bilo u redu no ove godine nikako nisam mogao spriječiti da kroz spoj ne usisava i zrak. Srećom, ove godine ima dovoljno kiše i nema potrebe zalijevati travu tako da sam rješenje problema, nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja, ostavio za kasnije.
Sve je to bila uvertira u nastavak opere/operete zvane „Odmor na moru“.
Obavljeni poslovi do slavlja
Rat komaricama
Uz standardna sredstva protiv komarica kojih ove godine ima ko Rusa u borbu smo uveli i tešku artiljeriju.
Artiljerija je nabavljena u Deželi, a tek kasnije sam otkrio da ima varijanta manjeg kalibra i u „Bure“ centru u Biogradu. Međutim kako stoje stvari bojim se da je jedino efikasno rješenje protiv njih dobar revolveraš da ih gađa u letu ili brzi samuraj da ih u letu mačem raspolovi (dobro može i „muhomlat“ no treba mi dizajn s opasačom da ga imam uvijek uz sebe). Nazvah mog kuma u Osijek da čujem kako se oni bore protiv njih. Zamislite, tamo ih nema!!!
Borba sa nabujalom vegetacijom
Divlja loza koja nas štiti od sunca zahvaljujući obilnim padalinama ove godine frontalno je napala jadnu maslinu, zvanu „Oli-Vita“ koju smo posadili u godini rođenja srednje unučice (proslava čijeg rođendana će uskoro). U prvom naletu oslobodio sam je tek od uraslih grana, nastavak slijedi kad ćemo supruga i ja biti sami.
Na ovom potezu trava je bila do iznad koljena a dio zidane ograde prekriven bršljanom. Nakon primjene odgovarajućih sredstava: trimer, rukavice, škare, veliki izvijač za odvajanje puzavice od zida situacija je ipak bolja.
Ova je maslina odlučila da se popne na stepenice u njezinoj neposrednoj blizini pa sam joj podbočio granu da raste u vis. Neću se takvim stvarima moći još dugo baviti, i sam ću se morati 'podbočiti' nekim štapom.
Iako sam mladice oko oleandera htio odstraniti još prošle godine, dozvolu sam od bolje ˝ dobio ove kad su mladice zaprijetile da će onemogućiti prolaz. Učinio sam to osobitim užitkom.
Slavlje
Možda će se neki čitatelji sjetiti da u vrijeme mog boravka u Biogradu padaju mnogi rođendani. Očigledno je to utjecaj zime kad se češće prave djeca! Ove godine smo počeli s dva rođendana isti dan. Obje slavljenice su se rodile 13. srpnja. Jedna 2012. godine a druga 1984. Oba datuma padala su u petak, pa sam u šali rekao da su trebale dobiti imena - Petka. Naravno imaju druga imena ali to za ovu priču nije važno.
On, pater familias male slavljenice, bio je glavni kuhar i inicijator roštiljijade iako sam ja tvrdio da će padati kiša i da od nje neće biti ništa. Ovog puta se pokazalo sa 'semper nije uvijek u pravu'!
Šogor, muž druge slavljenice, imao je ulogu pomoćnika glavnog kuhara i tu je dužnost obavio 'kak se šika'.
Evo dijela jelovnika, ostale đakonije, iako također fine, nisu slikane.
Onda glavno: prva slavljenička torta…
…druga slavljenička torta. Na prvoj je vidljivo koji je to rođendan na drugoj ne. Naime svjećice je postavljala kćerka slavljenice i rekla je da je toliko svjećica dovoljno. Morali smo uvažiti njezino mišljenje.
A onda se pristupilo blagovanju uz obvezatnu molitvu prije toga. Tako je to kod obitelji mog starijeg sina i mi svi to poštujemo pridružujući se tom činu.
Lijevo je mala slavljenica, u sredini starija koja je zagrlila svoju kćerku.
Ovo nije slavljenička hrpa suđa, ne bi stala u jedan kadar, već svakodnevna! Nju je ipak oprao ženski dio ekipe. Inače ulogu perilice suđa samoinicijativno sam preuzeo na svoja slabašna pleća. Razlog: ne mogu otrpjeti kako drugi peru i odlažu oprano suđe pa kako ih ne mogu naučiti mojem načinu, operem ga radije sam. A i red je, ženske kuhaju.
Slavlje je potrajalo duboko u noć uz iće, piće i pjesmu. Nažalost nije baš završilo najbolje, punica je imala 'povredu na radu', no da ne kvarim lijepe trenutke o tome neću pisati.
Poslovi na čekanju
Kako to biva, sve što je lijepo kratko traje. Sin i šogor s familijom vratili su se kućama. Ipak smo u nemilosrdnom kapitalizmu i današnji hranitelji obitelji ne mogu si priuštiti ljenčarenje kroz dulje vrijeme (osim ako su saborski zastupnici). Čak i snaha, iako je formalno na godišnjem, kad god može ugrabi trenutak za rad. Srećom njezin posao se odvija preko interneta pa nije ovisna o tome gdje boravi.
Što se pak moje malenkosti tiče, vraćam se ponovo svojim poslovima, a ima ih.
Matica u ručki poklopca je ispala pa sam, nakon što je poklopac dulje vrijeme bio u mirovanju, danas izvršio popravak obzirom da je supruga na moje pitanje treba li nam baš taj poklopac, a imamo ih sijaset, odgovorila odlučnim „Da!“. Moja je ipak bila zadnja: „U redu draga!“.
Uz već spomenuto šišanje divlje loze oko „Oli-Vite“ čeka me i njezino šišanje iznad terase. Možete li pojmiti da sam tek prije tri godine preko žičano-lančane konstrukcije provukao tek nekoliko tankih grančica. Raste ko luda.
Čeka me i nastavak oslobađanja zida od penjačica. Trebalo bi se riješiti i ostataka gradnje (cigle i crjepova) no to je bratićeva briga a ja i onako više nisam u kondiciji da radim teške stvari.
Rado bih posjekao/razrijedio ovu 'bambusovu šikaru' ali: „čovjek snuje, Bog određuje, žena naređuje…“
Tko će prije (ja ili vjerojatnije netko jači) oboriti ove akacije ili pak će one prije srušiti ogradu. Kad su bile male bolja mi ˝ nije dozvolila da ih odstranim a sad se bojim da je to za moje (fizičke) mogućnosti prekasno.
I na kraju me čekaju najopsežniji poslovi koje ću možebitno uspjeti obaviti ali tek uz mnogo vremena sve u skladu s bosanskim „pohiti polako“.
Trebalo bi konačno obojiti te škure (sedam na broju) stare koliko je i kuća. Spremam se to učiniti već odavno (rekli bi „ko gladan srat“) i to onako tip-top. No bojim se da ću sada morati biti zadovoljan ako ih uspijem samo malo pošmirglati i obojiti i to bez skidanja sa šarki (opet ta nemoć).
Vrata se mogu otvoriti samo toliko koliko pokazuje slika.
Neki dan došao susjed pa kaže:
„Uh, što su pala vrata!“
„Nisu pala vrata već se podigla betonska staza pod silinom korijenja raslinja uz stazu!“
Sad, sjedeći uz pivce, dumam na koji način riješiti problem. Tijekom godina vrata sam podigao maksimalno koliko sam mogao. Imam na umu tri rješenja ali nikako da se odlučim za jedno. Morat ću popiti još po koje pivce dok ne donesem odluku.
Zabava
Da ipak ne pomislite kao samo radim i nemam nikakve zabave.
Kartanje tablaneta s srednjom unukom koju sam ovih dana naučio tu igru. Iako je najstarija prva naučila ne pokazuje neko zanimanje a srednja me stalno 'vuče za rukav': „Deda idemo se kartati“.
I naravno tu je obvezatna večernja šetnja sa suprugom do grada i molim – bez protivljenja. Inače ja te šetnje zovem - „đonjanjem“.
A što se tiče kupanja ja se držim one narodne: hvali more drž se kraja (ja u njega ni do jaja)!
* * *
A @valcerica se čudi što se ne javljam!!! Jedva napišem i koji komentar. Ipak moram priznati, ta je njezina primjedba bila poticaj da napišem ovaj „monstr“ od posta unatoč mukama zbog sporog interneta preko mog mobitela.
Oznake: ljetna opereta
