Kao što obećah u prethodnom postu ispunjavam obećanje. Dvadeset trećeg srpnja AD 2014. proslavili smo rođendan naše srednje unučice Vite. I njezine godišnjakinje, masline „Oli-Vite“ koju smo posadili 2005., godine kad je Vita ugledala ovaj svijet suza. Mora se priznati da Oli-Vita raste znatno brže od unučice, a ako je netko ne posiječe ili ne proguta divlja loza o kojoj već pisah, sigurno će je i nadživjeti. I jednoj i drugoj slavljenici to je posljednji jednoznamenkasti rođendan. Hoće li koja od njih doživjeti troznamenkasti i koliki će on biti nitko ne zna. Možebitno samo onaj koji nam određuje pute, za koga se kaže: čudni su puti Gospodnji.
Ekipa na proslavi bila je ista kao i na rođendanu četrnaest dana prije. Pridodan je samo Fred, Indijac oženjen našom zemljakinjom, na privremenom radu kao kuhar u jednom hotelu u Zadru. No o njima i njihovoj preslatkoj djeci možebitno jednom drugom zgodom.
Ovog puta glavni kuhar nije bio pater-falilias već mater-familias pripremivši lazanje 'za prste oblizat'. Torta je, tradicionalno, bila djelo bakinih ruku, a ukrašavanje, koje je uvijek do sada radio djed, preuzela je najstarija unuka. Sve je bilo lijepo i veselo, kako to već biva na dječjim rođendanskim proslavama. Deda je, uz bratića, jedini 'gasio' žeđ nakon pikantnih lazanja gemištima pa su zajedno 'odradili', kako se to gore kod nas kaže, litru i vodu. Obzirom na zaista 'mizernu količinu' popijenih gemištof, gdje je veći dio pripao dedi, posljedica u obliku 'povreda na radu' nije bilo i sve je završilo sretno i veselo. Što smo poželjeli i unučici. Da joj život prođe što sretnije i veselije.