semper contra
petak, 13.06.2014.
Neformalni učitelji
Svoju kolumnu „Sumnjivo lice“ Miljenko Jergović posvetio je novom (političkom) pojmu u hrvatskom jeziku: „outsourcing“ u tekstu pod naslovom „Ukidanje školskih čistačica akt je protiv odrastanja“. Članak počinje ovako:
„Neka je budaletina iz Ministarstva obrazovanja odlučila, ili je odluku, ipak, donio neki besprizorni idiot, (…) da u školama ne bude više školskih čistačica, nego da se poslovi čišćenja i ređenja daju u podnajam, tojest da se autsorsaju, ropkinjama iz povlaštenih privatnih tvrtki.“
U ostalom dijelu teksta opisuje svoja sjećanja na čistačice i podvornike iz osnovne škole od kojih je naučio mnogo o životu na način kako to oficijelni učitelji ne uče. Taj me, za mene prekrasan članak objavljen u J.L. 10. lipnja ove godine, podsjetio na moje osnovnoškolske godine i podvornike u školi od kojih sam također naučio stvari koje mi ni jedan učitelj ili nastavnik ne samo ne bi naučio, nego me ne bi ni znao podučiti.
U prvi razred osnovne škole krenuo sam 1950. godine. U to vrijeme ona se zvala Vježbaonica Učiteljske škole u kojoj su polaznici te škole imali praktični dio nastave. Škola je bila četverogodišnja, a nakon završenog četvrtog razreda učenici su školovanje nastavljali u 'pravoj' osmogodišnjoj školi. Moja Vježbaonica postala je 'prava' osnovna škola, nazvana po narodnom heroju Martinu Pušteku, nakon što sam završio peti razred u onoj prvoj. Zahvaljujući tome, ponovno sam se našao u istim klupama do odlaska na školovanje u varaždinsku Gimnaziju.
Sve prostorije i učionice u obje škole (osnovnoj i učiteljskoj), koliko se sjećam, čistili su i ložili u njima peći na ugljen tri podvornika i jedna čistačica, supruga jednog od podvornika.
Jedan od njih, s kojim sam se najviše družio bio je, kako se to kaže, grmalj, kao od planine odvaljen. Snažan i visok čovjek. Uvijek sam mu se divio kad je odjednom nosio četiri dupkom pune kante ugljena. Dvije u rukama a dvije obješene o motku prebačenu preko ramena. Moja je majka, naime, bila direktorica obiju škola a stanovali smo u jednom polustanu (kupaonica, WC i kuhinja su bili u jednoj prostoriji), u dijelu zgrade koji je pripadao učiteljskoj školi pa sam puno vremena provodio s njim.
On me naučio kako cijepati drva, kako pripremati sitno drvo ('trešće') za potpalu, kako posložiti bočne cjepanice, između njih staviti novinski papir na koje se stavlja 'trešće', a opreko njih cjepanicu cijepanu kao daska i na kraju ubaciti punu kantu ugljena. Tako pripremljeno ložište drugi bi dan u jutro samo potpalilo i uskoro je peć grijala punom snagom. Kad sam izučio 'zanat' i sam sam u našem stanu na jednak način pripremao ložište u kaljavoj peći i svako jutro potpaljivao peć. Način je bio toliko efikasan da su se vrata ložišta načinjena od tuča znala usijati do crvenog sjaja.
Od drugog podvornika, starijeg ali još uvijek sposobnog za naporan posao nošenja kanti s ugljenom, također krupnijeg čovjeka ali ne tako atletski razvijenog, sticao sam svoja prva znanja iz meteorologije. On je, naime, da bi povećao svoju malu podvorničku plaću za meteorološku službu godinama tri puta dnevno odlazio do meteorološke kućice i tamo očitavao temperaturu, vlažnost i tlak zraka, smjer i jačinu vjetra, stanje oblaka i količinu padalina kroz proteklo vrijeme. Učio me o tome kako po izgledu oblaka mogu predvidjeti dolazak nevremena, kako po izgledu sunca na zalazu mogu predvidjeti vrijeme za drugi dan, pojašnjavao mi i ostale pojmove vezane uz vrijeme. Zahvaljujući njemu naučio sam o meteorologiji puno više nego tijekom svog svojeg školovanja.
Treći podvornik je bio omanji čovjek, mojoj mami je bio od svih najsimpatičniji. Možebitno zato što se unatoč evidentnom hendikepu u pogledu snage ipak dobro nosio s teški poslovima podvornika. A imao je težak život u nastojanju da s malom plaćom i nešto zemlje prehrani mnogobrojnu obitelj. I on mi je ostavio nešto od svog znanja u 'nasljedstvo'. Od njega sam naučio da se količina ugljena ne mjeri samo u tonama, nego u metrima, a da se klade ne slažu u prostorne metre već u klaftre. „Je“, znao je reći na kraju sezone grijanja odahnuvši, „ovoga smo leta skurili dvajst klafri dreva i deset metri lapora!“ Tada je svima njima posao postao znatno lakši jer više nije bilo čišćenja šljake iz peći i priprema za loženje.
A od sve trojice naučio sam kako se čiste podovi učionica namazanih uljem. Tada podovi nisu bili od parketa ili pak pločica već od dasaka. A kako nije bilo asfalta djeca su u učionice unosila blato na cipelama i svakog dana je trebalo mesti podove. U određenim vremenskim razmacima pometeni podovi su premazivani uljem (efikasno sredstvo protiv ušiju i stjenica) a nakon što su daske upile dio ulja ostatak se odstranjivo tako da se pod posuo piljevinom i onda piljevina pomela. I danas koristim slične metode (umjesto piljevine koristio sam i suhi pijesak) ako mi se po podu prolije ulje ili neka masnoća.
A sada se neka „budaletina“ sjetila da bi za spas državnog proračuna takve „učitelje“ trebalo zamijeniti „outsourcing“-ovim robotima koji bi, da bi priskrbili profit svojem poslodavcu, nakon obavljenog posla u školi bježali u hodnike bolnica a iz njih u kancelarije tih istih poslodavaca i „budaletina“ koji su nešto takvo izmislili. Koje će njihovi automobili s ne-„outsourcing“-ovanim šoferima čekati da ih dovezu ili odvezu kako ne bi trošili svoje „dragocjeno vrijeme“ potrebno za izmišljanje sve novijih i novijih 'genijalnih' rješenja za izlazak Hrvatske iz govana.
