semper contra
petak, 20.06.2014.
Čavka i ptice
Došla neka vremena u Lijepoj našoj koja me stalno vraćaju na Ezopa i njegove basne. Eto, prošlo je nekoliko dana otkako nam je trenutačni Predsjednik oslobodio, pravomoćno osuđenog g. Sanadera za primanje mita i sklapanje nekakvih štetnih ugovora na relaciji INA-MOL, odlikovanja koje je dobio za „zasluge za hrvatsku državu i hrvatski narod“, a što ga je ponukalo da izjavi kako je to – veleizdaja. Je li to veleizdaja, kriminal, ili naprosto prevelika ljubav za novcem ostavljam pametnijima od mene da prosude. Malo sam 'prošvrljao' po Internetu i ustanovio kako je spomenuti Veleizdajnik svojevremeno primio jedno od najvećih odlikovanja koje Predsjednik RH može dodijeliti – Velered kraljice Jelene. Simptomatično, sve u stilu 'vele…'. I onda sam potražio u svojoj zbirci Ezopovih basni ima li što na tu temu i evo što nađoh.
Želeći pticama postaviti kralja, Zeus im dade rok kada će sve doći pred njega, a on će najljepšu od njih proglasiti kraljem. Čavka, dobro znajući koliko je ružna, ode i skupi perje koje drugim pticama bijaše otpalo, pa ga stavi na sebe i čvrsto zalijepi.
Tako se dogodi da je zbog toga postala divnija od ostalih. Međutim, stiže i dogovoreni dan pa sve ptice odoše k Zeusu. Kada im Zeus htjede čavku postaviti za kralja zbog njezine naočite vanjštine, razljute se ptice i svaka joj oduzme svoje pero. Tako čavka opet postade čavka.
Naravoučenije: Basna pokazuje da se i dužnici, dok raspolažu tuđim imutkom, doimaju važnima, a kada ga vrate, čine nam se isti kao i prije.
Ključ kojim se može odgonetnuti basna u našim vremenima:
Zeus
Čavka
Ptice
Perje
utorak, 17.06.2014.
Nije „outsourcing“ nego „spin-off“
Na hrvatskom jeziku to bi se reklo „nije vrat nego šija“!
„Odustaje se od outsourcinga! Osniva se tvrtka za održavanje“ koči se danas (17.06.2014.) naslov na 8. i 9. strani J.L.
U podnaslovu: „Poslovi peglanja, čišćenja i kuhanja ići će s jednog mjesta, zadržat će se poslovi i uštedjeti milijuni.“
Umjesto njega uvodi se „spin-off“.
U poduljem tekstu ima i ovaj odlomak:
„Država godišnje za plaće i sredstva za rad tih zaposlenika (trenutačno njih oko 24.000 'raštrkanih' u 2400 institucija) troši 3,4 milijarde kuna, a ovim novim modelom na godišnjoj razini u prvoj fazi trebalo bi se uštedjeti oko 280 milijuna kuna.“
To bi prema sadašnjem stanju stvari bila najveća, ponavljam najveća, državna tvrtka. Bravo!! Nije to ni INA, nisu to ni autoceste, nije to ni Petrokemija Kutina ili neka od malobrojnih preostalih firmi u vlasništvu države, ne: najveća državna tvrtka je tvrtka koja zapošljava čistačice, pralje, kuhare, kućne majstore etc. A kako stoje spomenute tvrtke koje su u potpunom ili djelomičnom vlasništvu države ne bi me iznenadilo da i ova najnovija za koju godinu počinje poslovati s gubicima. Ova, naime, vlast nema pojma kako treba uspješno upravljati tvrtkama. Bez podcjenjivanja posla i ljudi koji taj posao rade mislim da bi država koja želi biti Država ipak trebala imati najveće firme u proizvodnom sektoru.
Da je ekipa koja je došla na vlast nakon brodoloma HDZ-a nekompetentna pretpostavljao sam već na dan njezine pobjede. Da je nespremno preuzela vlast bilo mi je jasno već nakon tzv prvih 100 dana vladanja. Da je sastavljena od samih neznalica na čelu s glavnim Manekenom to mi je postalo jasno nakon pola godine njihovog (ne)vladanja (uz izuzetak dvojice Linića i Čačića koji su imali viziju – pa ma kakva bila - i koji su znali što hoće ali ih ni puk ni Maneken sa svojim podanicima nisu prihvatili jer su tražili 'red, rad i disciplinu'). A onda su krenule akcije jedna za drugom kojima su dokazivali da su ne samo nesposobni i da ne znaju svoj posao, već da se u većini svojih postupaka ponašaju kao glupani. Konačno, ova priča s 'outsourcing'-om naslućuje da su po svemu sudeći – idioti (ispričavam se na izrazu ali drugog nemam).
Zašto mislim tako?
Zanemarimo za ovu analizu samu činjenicu da i inače mijenjaju svoje odluke kao što ja mijenjam čarape. Nije im to prvi put. Obratite pozornost na izneseno u citiranom tekstu. Na dosadašnji trošak od 3,5 milijardi kuna najnovijim „spin-off“-om trebalo bi se (dakle nije sigurno!) uštedjeti 280 miliona kuna, dakle 8 (slovima osam) posto od ukupnog iznosa. Prema Google-ovom prevoditelju „spin-off“ znači „odvrtjeti“. Divota!! Ne znam tko koga tu „odvrće“!
Koliko će koštati prijelaz na „spin-off“? Kolika će se nove birokracije trebati zaposliti da bi vodili armiju od 24.000 zaposlenih? Koliko novih automobila? Koliko novih ili iznajmljenih kancelarija za svu tu birokratsku bulumentu? Koliko novih mobitela, kreditnih kartica? Ili su sve te troškove već uračunali u kalkulaciju po kojoj bi prelazak na novi sustav trebao uštedjeti tih 8% od do sada utrošenih sredstava? Iz dosadašnjeg iskustva u donošenju 'genijalnih' odluka ove vlade čisto sumnjam da su sve to uobzirili u svojim kalkulacijama.
Slijedi u spomenutom članku klasičan primjer političke demagogije:
„Zaposlenici, kako je pojasnila jučer potpredsjednica Vlade Milanka Opačić, zadržavaju sva prava. Plaće se neće mijenjati , niti će se smanjivati broj radnika. Uštede bi se trebale (uočite: bi se trebale a ne; će se, op. s.c.) dogoditi kroz racionalizaciju troškova, a najviše objedinjavanjem javne nabave, boljom preraspodjelom posla i odlascima u mirovinu (sic!).“
Što se tiče „preraspodjele posla“ ona će se, prema J.L. provesti na način da će čistačica koja sada čisti 300 m2, ubuduće trebati očistiti 600 m2, no, precizira J.L. „ti će se standardi tek definirati“. Dakle: prvo ćemo praviti ražanj a zec još u šumi. Čitajući to na um mi pada pitanje suvislosti izjave potpredsjednice M.O. kako se neće smanjivati broj zaposlenih!
Bojim se da je jedino što je realno u tome kako smanjiti troškove – odlasci u mirovinu. No s njima će se teško uštedjeti koliko bi se trebalo prema „spin-off“-u. Osim toga i bez „spin-off“-a bit će odlazaka u mirovinu – normalnih ili prisilnih. Poznata metoda rješavanja viška zaposlenih još tamo od devedesetih godina prošlog stoljeća.
Dakle, da bi novi sustav trebao (ne da će) uštedjeti 8% dosadašnjih sredstava vlada namjerava provesti među osobljem rašamon ili ti ga tshunami u svim svojim ustanovama od škola do najmanjih kancelarija u općinama (za zaposlenike u zdravstvu - misli se na pomoćno osoblje - to ne vrijedi, njihov će se problem riješiti - ili bi se trebao riješiti - jednim drugim spinom: „master planom“) a zna se što ostaje nakon tshunamija.
Možda bi to i moglo biti moguće. No da se to postigne treba efikasna organizacija njemačkog tipa (red, rad i disciplina) a mi smo od takve organizacije, pogotovo kad je u pitanju vlada, udaljeni svjetlosne godine.
I na kraju ovog vladinog „spina“ skrenut ću vam pozornost na još jednu ključnu stvar u cijeloj toj priči: „ovim novim modelom na godišnjoj razini u prvoj fazi trebalo bi se uštedjeti oko 280 milijuna kuna.“ Ovo „u prvoj fazi“ djeluje mi jako zlokobno. Što će onda doći u „drugoj fazi“, Kad će ona nastupiti i što će ona donijeti, to vjerojatno ova nesposobna vlada ne zna. Ili možebitno ipak zna? Naime odgovor i nije tako teško odgonetnuti: privatizirat će ovu veliku firmu ili je dati u koncesiju. To je jedino što ona zna – ha, ha, ha!
nedjelja, 15.06.2014.
Posljednje u koloni
Nisam baš siguran da li sam ovaj tekst već podastro na čitanje vama, dragi moji štovani čitatelji. Ako i jesam bilo je to vjerojatno negdje na početku mog 'blogiranja' pa ga se vjerojatno ne sjećate ni vi. Kako su, eto stigla neka vremena kad je tekst opet aktualan, podastirem ga na vašu prosudbu. On je inače nastao u vrijeme mog boravka u bolnici.
* * *
Postoje u bolnici tri kategorije zaposlenika u neposrednom kontaktu s bolesnicima. Doktori, sestre i čistačice. On je volio promatrati ove posljednje.
Na posljednjoj hijerarhijskoj stepenici su one s metlom, koje je u humorističkim emisijama iz „mračnih“ vremena (da mu je dohvatiti onog koji je upalio fenjer) tako uspješno na humorno-ironičan način prikazala Nela Eržišnik u ulozi Marice Hrdalo (tko zna gdje sada, nakon što je prošla fazu poklonstva HDZ-u možda već glumi anđelima). Dolaze u rano jutro, odlaze u sobicu – spremište, presvlače se iz civilne u radnu odjeću svjetlo-zelene boje, po kojoj se razlikuju od bijele odjeće doktora i plave medicinskih sestara, i izvlače svoje „strojeve“. U vrijeme kada je kao sedmogodišnjak zbog šarlaha ležao u istoj bolnici, samo u drugoj zgradi (stara zgrada bolnice u kojoj je danas smješten psihijatarski odjel; luđaci su uvijek u najstarijim zgradama bolničkih kompleksa, oni i onako ne znaju gdje su pa im smještaj i nije toliko važan) ti su „strojevi“ bili najobičnija metla, kanta iz pocinčanog lima, čista voda i krpa za pranje podova. Danas su oni ipak složeniji: kolica na gumenim kotačima, više tipova metli i/ili kefa, držači za navlake kojima se brišu podovi, plastične, laganije kante s cjedilima za krpe, razne vrste sredstava za pranje, papirnati ručnici i zaštitne rukavice. Ipak sva ta pomagala trebaju dvije ruke da bi ispunila svoju osnovnu namjenu – održavanje čistoće. A one, ruke, jednake su onima od prije pedeset godina: isprane, s izjedenim noktima, crvene od kemikalija unatoč rukavicama. Leđa i dalje bole, noge otiču unatoč zaštitnim cipelama, čuvenim „borosanama“ (još jedan „izum“ mračnih vremena) Treba se požuriti prije nego počne vizita. Možda su se „gospon doktor danas digli hude vole pa buju prigovarali ak nebu se ajn ajnc“. A nije lako prati oštećene podove kojima su mjesta gdje nedostaju linoleum ploče poravnata cementnim mortom, obrisati vrata i prozore s koje se ljušti boja, oribati kadu kojoj je oštećen emajl i koju je načela hrđa.
Na malo višoj stepenici su one što zajedno s sestrama-pripravnicama presvlače posteljinu i slažu krevete, odnose posude s mokraćom skupljenom preko noći, bilježeći količinu u bolesničku listu. Treće skupljaju odbačenu posteljinu, ubacuju ju u vreće na kolicima i odvoze na pranje. Poneke od njih nose maske preko lica. Da li da ih ne zaraze bolesnici ili pak da one ne zaraze njih.
Kratak predah, povlače se u sobicu-spremište. Kroz poluotvorena vrata vidi ih kako nalakćene na stol puše, na stolu šalice iz kojih leluja para vruće kave. Vidi kako im se miču usne, ali ne čuje o čemu pričaju. Može ipak zamisliti: djeca, stari, vjerojatno bolesni roditelji, muž koji ne može naći posao pa možda svoje frustracije liječi u nekoj birtiji i tko zna kakav će biti kad dođe kući, mala plaća, umor, posao koji ih čeka kod kuće.
Iz centralne kuhinje dovoze doručak u velikim limenim ormarima na kotačima. Unutra tacne, čija bi veličina bila dovoljna za tri puta veću količinu hrane nego što je na njoj. Ali svaka ima etiketu s imenom i prezimenom bolesnika kojem je namijenjena. Nikada ne dobivaju svi jednaku hranu, ali nikako mu ne uspijeva uhvatiti logiku po kojoj se određuje što koji od bolesnika treba dobiti. Što jedan dobije danas, drugi će dobiti sutra! One opet pomažu sestrama podijeliti hranu, kasnije vraćaju suđe u ormare na kotačima. U podne će ponoviti iste radnje za ručak, oko šest navečer za večeru. Da im olakša, kako je pokretan, on svoje suđe odnosi sam. Kasnije ga u tome slijede još poneki bolesnici. Izgleda da to nije uobičajeno, jer mu je jedna zahvalila nakon što je to uradio prvi puta U međuvremenu treba još jednom oprati podove, pomoći slabo pokretnim bolesnicima, presvući one kojima je „pobjeglo“, odnijeti „guske“, oprati i izmasirati nepokretnim bolesnicima leđa.
A onda odlaze ponovo u sobu-spremište, presvlače se u „civilku“, uzimaju svoje torbe, vrećice i odlaze. Gleda ih kroz prozor hodnika s prvog kata kako izlaze iz podruma u sumrak, prilaze biciklima koji su ih strpljivo čekali kao nekada dalmatinski tovari ili konji upregnuti u seljačka kola svoje gazde, stavljaju stvari na prtljažnik iza sjedala ili ih vješaju o volan, po neke sretnije dolaze muževi u autima od kojih je većina blizu punoljetnosti. Kod kuće ih čeka isti posao, čišćenje, pranje, kuhanje, djeca.
Navečer, kad legnu u krevet uz svoje muževe, trebaju poslužiti i njih ispunjavajući svoje bračne dužnosti. A kada se govori o problemima zdravstva njih se rijetko ili gotovo nikada ne spominje. One su na kraju kolone i tko će se njih sjetiti.
petak, 13.06.2014.
Neformalni učitelji
Svoju kolumnu „Sumnjivo lice“ Miljenko Jergović posvetio je novom (političkom) pojmu u hrvatskom jeziku: „outsourcing“ u tekstu pod naslovom „Ukidanje školskih čistačica akt je protiv odrastanja“. Članak počinje ovako:
„Neka je budaletina iz Ministarstva obrazovanja odlučila, ili je odluku, ipak, donio neki besprizorni idiot, (…) da u školama ne bude više školskih čistačica, nego da se poslovi čišćenja i ređenja daju u podnajam, tojest da se autsorsaju, ropkinjama iz povlaštenih privatnih tvrtki.“
U ostalom dijelu teksta opisuje svoja sjećanja na čistačice i podvornike iz osnovne škole od kojih je naučio mnogo o životu na način kako to oficijelni učitelji ne uče. Taj me, za mene prekrasan članak objavljen u J.L. 10. lipnja ove godine, podsjetio na moje osnovnoškolske godine i podvornike u školi od kojih sam također naučio stvari koje mi ni jedan učitelj ili nastavnik ne samo ne bi naučio, nego me ne bi ni znao podučiti.
U prvi razred osnovne škole krenuo sam 1950. godine. U to vrijeme ona se zvala Vježbaonica Učiteljske škole u kojoj su polaznici te škole imali praktični dio nastave. Škola je bila četverogodišnja, a nakon završenog četvrtog razreda učenici su školovanje nastavljali u 'pravoj' osmogodišnjoj školi. Moja Vježbaonica postala je 'prava' osnovna škola, nazvana po narodnom heroju Martinu Pušteku, nakon što sam završio peti razred u onoj prvoj. Zahvaljujući tome, ponovno sam se našao u istim klupama do odlaska na školovanje u varaždinsku Gimnaziju.
Sve prostorije i učionice u obje škole (osnovnoj i učiteljskoj), koliko se sjećam, čistili su i ložili u njima peći na ugljen tri podvornika i jedna čistačica, supruga jednog od podvornika.
Jedan od njih, s kojim sam se najviše družio bio je, kako se to kaže, grmalj, kao od planine odvaljen. Snažan i visok čovjek. Uvijek sam mu se divio kad je odjednom nosio četiri dupkom pune kante ugljena. Dvije u rukama a dvije obješene o motku prebačenu preko ramena. Moja je majka, naime, bila direktorica obiju škola a stanovali smo u jednom polustanu (kupaonica, WC i kuhinja su bili u jednoj prostoriji), u dijelu zgrade koji je pripadao učiteljskoj školi pa sam puno vremena provodio s njim.
On me naučio kako cijepati drva, kako pripremati sitno drvo ('trešće') za potpalu, kako posložiti bočne cjepanice, između njih staviti novinski papir na koje se stavlja 'trešće', a opreko njih cjepanicu cijepanu kao daska i na kraju ubaciti punu kantu ugljena. Tako pripremljeno ložište drugi bi dan u jutro samo potpalilo i uskoro je peć grijala punom snagom. Kad sam izučio 'zanat' i sam sam u našem stanu na jednak način pripremao ložište u kaljavoj peći i svako jutro potpaljivao peć. Način je bio toliko efikasan da su se vrata ložišta načinjena od tuča znala usijati do crvenog sjaja.
Od drugog podvornika, starijeg ali još uvijek sposobnog za naporan posao nošenja kanti s ugljenom, također krupnijeg čovjeka ali ne tako atletski razvijenog, sticao sam svoja prva znanja iz meteorologije. On je, naime, da bi povećao svoju malu podvorničku plaću za meteorološku službu godinama tri puta dnevno odlazio do meteorološke kućice i tamo očitavao temperaturu, vlažnost i tlak zraka, smjer i jačinu vjetra, stanje oblaka i količinu padalina kroz proteklo vrijeme. Učio me o tome kako po izgledu oblaka mogu predvidjeti dolazak nevremena, kako po izgledu sunca na zalazu mogu predvidjeti vrijeme za drugi dan, pojašnjavao mi i ostale pojmove vezane uz vrijeme. Zahvaljujući njemu naučio sam o meteorologiji puno više nego tijekom svog svojeg školovanja.
Treći podvornik je bio omanji čovjek, mojoj mami je bio od svih najsimpatičniji. Možebitno zato što se unatoč evidentnom hendikepu u pogledu snage ipak dobro nosio s teški poslovima podvornika. A imao je težak život u nastojanju da s malom plaćom i nešto zemlje prehrani mnogobrojnu obitelj. I on mi je ostavio nešto od svog znanja u 'nasljedstvo'. Od njega sam naučio da se količina ugljena ne mjeri samo u tonama, nego u metrima, a da se klade ne slažu u prostorne metre već u klaftre. „Je“, znao je reći na kraju sezone grijanja odahnuvši, „ovoga smo leta skurili dvajst klafri dreva i deset metri lapora!“ Tada je svima njima posao postao znatno lakši jer više nije bilo čišćenja šljake iz peći i priprema za loženje.
A od sve trojice naučio sam kako se čiste podovi učionica namazanih uljem. Tada podovi nisu bili od parketa ili pak pločica već od dasaka. A kako nije bilo asfalta djeca su u učionice unosila blato na cipelama i svakog dana je trebalo mesti podove. U određenim vremenskim razmacima pometeni podovi su premazivani uljem (efikasno sredstvo protiv ušiju i stjenica) a nakon što su daske upile dio ulja ostatak se odstranjivo tako da se pod posuo piljevinom i onda piljevina pomela. I danas koristim slične metode (umjesto piljevine koristio sam i suhi pijesak) ako mi se po podu prolije ulje ili neka masnoća.
A sada se neka „budaletina“ sjetila da bi za spas državnog proračuna takve „učitelje“ trebalo zamijeniti „outsourcing“-ovim robotima koji bi, da bi priskrbili profit svojem poslodavcu, nakon obavljenog posla u školi bježali u hodnike bolnica a iz njih u kancelarije tih istih poslodavaca i „budaletina“ koji su nešto takvo izmislili. Koje će njihovi automobili s ne-„outsourcing“-ovanim šoferima čekati da ih dovezu ili odvezu kako ne bi trošili svoje „dragocjeno vrijeme“ potrebno za izmišljanje sve novijih i novijih 'genijalnih' rješenja za izlazak Hrvatske iz govana.
četvrtak, 05.06.2014.
Tri bika i lav
Evo opet jedne kratke Ezopove basne koja me asocira na današnje stanje u hrvatskoj političkoj arene.
Tri su se bika bila zajedno nastanila. Neki ih je lav stalno slijedio u želji da ih ulovi, ali ih, sve dok su bili zajedno, nije mogao uhvatiti pa stoga zaključi da će ih svladati pošto ih razdvoji. Međusobno ih zavadi i rastavi, pa tako, svakoga za sebe, lakše poubija one koje, dok su se zajedno držali, nije mogao pobijediti.
Naravoučenije: Sloga je spas onima koji u njoj žive.
Uz nju donosim i četiri slike. Na vama je da se opredijelite tko predstavlja lava a tko bikove.
Oznake: Ezopova basna
