Marketing
Posljednje u koloni
Nisam baš siguran da li sam ovaj tekst već podastro na čitanje vama, dragi moji štovani čitatelji. Ako i jesam bilo je to vjerojatno negdje na početku mog 'blogiranja' pa ga se vjerojatno ne sjećate ni vi. Kako su, eto stigla neka vremena kad je tekst opet aktualan, podastirem ga na vašu prosudbu. On je inače nastao u vrijeme mog boravka u bolnici.
* * *
Postoje u bolnici tri kategorije zaposlenika u neposrednom kontaktu s bolesnicima. Doktori, sestre i čistačice. On je volio promatrati ove posljednje.
Na posljednjoj hijerarhijskoj stepenici su one s metlom, koje je u humorističkim emisijama iz „mračnih“ vremena (da mu je dohvatiti onog koji je upalio fenjer) tako uspješno na humorno-ironičan način prikazala Nela Eržišnik u ulozi Marice Hrdalo (tko zna gdje sada, nakon što je prošla fazu poklonstva HDZ-u možda već glumi anđelima). Dolaze u rano jutro, odlaze u sobicu – spremište, presvlače se iz civilne u radnu odjeću svjetlo-zelene boje, po kojoj se razlikuju od bijele odjeće doktora i plave medicinskih sestara, i izvlače svoje „strojeve“. U vrijeme kada je kao sedmogodišnjak zbog šarlaha ležao u istoj bolnici, samo u drugoj zgradi (stara zgrada bolnice u kojoj je danas smješten psihijatarski odjel; luđaci su uvijek u najstarijim zgradama bolničkih kompleksa, oni i onako ne znaju gdje su pa im smještaj i nije toliko važan) ti su „strojevi“ bili najobičnija metla, kanta iz pocinčanog lima, čista voda i krpa za pranje podova. Danas su oni ipak složeniji: kolica na gumenim kotačima, više tipova metli i/ili kefa, držači za navlake kojima se brišu podovi, plastične, laganije kante s cjedilima za krpe, razne vrste sredstava za pranje, papirnati ručnici i zaštitne rukavice. Ipak sva ta pomagala trebaju dvije ruke da bi ispunila svoju osnovnu namjenu – održavanje čistoće. A one, ruke, jednake su onima od prije pedeset godina: isprane, s izjedenim noktima, crvene od kemikalija unatoč rukavicama. Leđa i dalje bole, noge otiču unatoč zaštitnim cipelama, čuvenim „borosanama“ (još jedan „izum“ mračnih vremena) Treba se požuriti prije nego počne vizita. Možda su se „gospon doktor danas digli hude vole pa buju prigovarali ak nebu se ajn ajnc“. A nije lako prati oštećene podove kojima su mjesta gdje nedostaju linoleum ploče poravnata cementnim mortom, obrisati vrata i prozore s koje se ljušti boja, oribati kadu kojoj je oštećen emajl i koju je načela hrđa.
Na malo višoj stepenici su one što zajedno s sestrama-pripravnicama presvlače posteljinu i slažu krevete, odnose posude s mokraćom skupljenom preko noći, bilježeći količinu u bolesničku listu. Treće skupljaju odbačenu posteljinu, ubacuju ju u vreće na kolicima i odvoze na pranje. Poneke od njih nose maske preko lica. Da li da ih ne zaraze bolesnici ili pak da one ne zaraze njih.
Kratak predah, povlače se u sobicu-spremište. Kroz poluotvorena vrata vidi ih kako nalakćene na stol puše, na stolu šalice iz kojih leluja para vruće kave. Vidi kako im se miču usne, ali ne čuje o čemu pričaju. Može ipak zamisliti: djeca, stari, vjerojatno bolesni roditelji, muž koji ne može naći posao pa možda svoje frustracije liječi u nekoj birtiji i tko zna kakav će biti kad dođe kući, mala plaća, umor, posao koji ih čeka kod kuće.
Iz centralne kuhinje dovoze doručak u velikim limenim ormarima na kotačima. Unutra tacne, čija bi veličina bila dovoljna za tri puta veću količinu hrane nego što je na njoj. Ali svaka ima etiketu s imenom i prezimenom bolesnika kojem je namijenjena. Nikada ne dobivaju svi jednaku hranu, ali nikako mu ne uspijeva uhvatiti logiku po kojoj se određuje što koji od bolesnika treba dobiti. Što jedan dobije danas, drugi će dobiti sutra! One opet pomažu sestrama podijeliti hranu, kasnije vraćaju suđe u ormare na kotačima. U podne će ponoviti iste radnje za ručak, oko šest navečer za večeru. Da im olakša, kako je pokretan, on svoje suđe odnosi sam. Kasnije ga u tome slijede još poneki bolesnici. Izgleda da to nije uobičajeno, jer mu je jedna zahvalila nakon što je to uradio prvi puta U međuvremenu treba još jednom oprati podove, pomoći slabo pokretnim bolesnicima, presvući one kojima je „pobjeglo“, odnijeti „guske“, oprati i izmasirati nepokretnim bolesnicima leđa.
A onda odlaze ponovo u sobu-spremište, presvlače se u „civilku“, uzimaju svoje torbe, vrećice i odlaze. Gleda ih kroz prozor hodnika s prvog kata kako izlaze iz podruma u sumrak, prilaze biciklima koji su ih strpljivo čekali kao nekada dalmatinski tovari ili konji upregnuti u seljačka kola svoje gazde, stavljaju stvari na prtljažnik iza sjedala ili ih vješaju o volan, po neke sretnije dolaze muževi u autima od kojih je većina blizu punoljetnosti. Kod kuće ih čeka isti posao, čišćenje, pranje, kuhanje, djeca.
Navečer, kad legnu u krevet uz svoje muževe, trebaju poslužiti i njih ispunjavajući svoje bračne dužnosti. A kada se govori o problemima zdravstva njih se rijetko ili gotovo nikada ne spominje. One su na kraju kolone i tko će se njih sjetiti.
Post je objavljen 15.06.2014. u 21:06 sati.