Pero i njegov bicikl
četvrtak, 30.04.2015.
Međugorje 2014 dan 16-08 i dan 17-08
Vratiti se na prethodni dan ove priče možete ovdje.
Dan 16-08
Slike današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
Mapu današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
Čovjek se ne bi trebao sekirati, jer ono radi čega se sekira, obično se ne desi.
Danas imamo tek tridesetak kilometara do Splita i to bez nekih većih uspona, dakle pjesma od vožnje. Međutim, vozimo Jadranskom magistralom koja baš ovom dionicom, između Omiša i Trogira bude više nego krcata vozilima. Znači li to da je opet na pomolu Jablanica!?
U želji da uhvatimo što je moguće više jutarnje svježine zorom smo zorili, nešto iza šest.
Opet skoro badava, jer dok smo se razbudili, učinili jutarnju toaletu raspremili šator i sve svoje na bicikl natovarili, bilo je prošlo pola osam.
Po izlasku iz kampa malo mi se vrtjelo u glavi od zaprepaštenja koliko su nas ova dva noćenja koštala. Inače, bio sam još uvijek pod utiskom Bosne i njenog poimanja vrijednosti koje su bile daleko jeftinije nego ovdje na Jadranskoj obali. Dok smo cijelu Bosnu i Hercegovinu prešli, u prosjeku, sa 76 kuna dnevno, u što ulazi baš sve – i jelo i piće i spavanje, tamo gdje smo ga morali platiti, ovdje su cijene dignute nebu pod oblake. Da ne okolišam previše, dvije noći mirnog spavanja u kampu za nas dvoje, koštalo je ukupno oko 680 kuna(!!!!!) – uz uvjeravanja ljepotice sa recepcije da smo dobro prošli, jer smo dobili 10% popusta.
Slijedeći put, ako do njega uopće dođe, dobro ću razmisliti o posjeti ovom kampu.
A možda je problem u meni (uglavnom je problem u meni). Biće da sam nerealno nisko spustio ljestvicu prihvatljivosti, očigledno razmažen Bosancima i Hercegovcima, pa sad bi htio platiti tek koju crkavicu za“najljepše more na svijetu“.
Nismo daleko vozili, tek do velikog prodajnog centra gdje smo se opskrbili hranom i pićem za današnji dan. Ovaj put mi je suputnica smatrala za shodno da ona to učini, a ja sam ostao vani čuvati bicikle i promatrati okolicu.
Kao što se iz gornjeg snimka vidi, netko je za posao čuvanja bicikla angažirao svoga najboljeg prijatelja, koji je sa strpljenjem, samo psima svojstveno, čekao svoga gazdu da veselim mahanjem repa pozdravi, te da, potom, zajedno nastave svoj put.
To parkiralište za bicikle je napravljano na simpatično originalni način, a ako je i bilo nekoga tko nije odmah shvatio o čemu se radi, tu je jedna maketa bicikla svezana lancem za rosfrajnu cijev. Na taj način je i svakom tukcu, ma koji jezik mu bio majčinski, jasno čemu te zavijene cijevi.
Dali mi se to učinilo, kako to tipično nama muškarcima bude kada čekamo žene iz šopinga, da se ta kupovina rastegla, ili je stvarno tako bilo, uglavnom taj osjećaj mi je pojačao jedan poveliki oblak koji je prekrio sunce. Čim je sunca nestalo, manje svježi, a više prohladni vjetar se odmah našao tu da iskoristi priliku jer će kasnije sunce takve rastjerati kud-koje. I stvarno je nekako zahladilo, možda zato što već, na ivici nervoze, stojim i ne gibam se.
Gdje god da odeš, odneseš lijepo vrijeme sa sobom, kako kaže ona pjesma, ovdje se pokazalo istinitim. Čim je moja suputnica stigla sa punim vrećicama, onaj oblak je ustuknuo, pomaknuo se u stranu i prepustio suncu da nas zagrije na način tipičan u ljetno jutro Mediterana.
Obzirom da putujemo prema sjeverozapadu, sunce nam je bilo nekako desno iza nas. A kako nam je s desne strane brdo, česta je ugodno svježa hladovina bila naš pratilac tog jutra.
<
Nakon sat vožnje odlučili smo pronaći interesantno i dovoljno ugodno mjesto za doručak. U stvari, ono je pronašlo nas. Privuklo nas je odmah na prvi pogled, pa smo zastali radi odmora, no toliko je bilo ugodno biti u mirisu bora i njegove debele hladovine, da nam se jednostavno nije išlo dalje. Pa više kao opravdanje za produljenje ostanka, a manje radi gladi, počeli smo pripremati trpezu za doručak. Uostalom, bilo je već pola deset, što bi mogli proglasiti pravim vremenom za prvi dnevni obrok.
Tu je bila i mala šljunčana plaža, još uvijek pod hladovinom ove borovine koja je i nas prekrila. Na toj plaži su dvije mame sa djecom došle na jutarnje kupanje, odnosno, djeca su došla na kupanje, a mame na opuštajući odmor u obliku ležernog izležavanja. Sva ljepota prošle noći zadržana je u mirnoj površini mora, dječja cika je odavala koliko im je zadovoljstvo u brčkanju, a opet mame su konačno dobile minut mira i spokoja. Kad bi se ovakve stvari i ovakva stanja mogle zadržati da potraju nekakvu malu vječnost, no možda je i u tome njihova ljepota- baš to što je prolazno. Sjećanje na takvo što nam treba da nas ohrabri, osnaži kada dođu oni drugi, ne baš ugodni trenuci. Od svega na svijetu, jedino mijena stalna jest.
Poruka izrečena u prvoj rečenici opisa današnjeg dana se pokazala, po ko zna koji put točnom.
Točno sam procijenio da će promet biti gust, no pogriješio sam, da će taj gusti promet biti koban mojoj suputnici. Jablanica se, srećom, nije dogodila, jer je promet bio spor te nije izazivao taj, psihološki, neugodni dojam naleta vjetra kada nas vozilo pretekne. U toj sporosti je čak i pretjerao, jer se u našem smjeru formirala kolona, čija je prosječna brzina bila manja od naše. Zbog toga se pojavio, čak i ugodan, dojam da smo mi ti koji su glavni na cesti, pa pretječemo kolonu, istina sa, ne baš zakonski dozvoljene, desne strane. Trajalo je to podosta, barem 3-4 kilometra, pri čemu smo mi, u odnosu na vozila koja smo prve pretekli u koloni, stekli lijepu prednost.
Negdje iza Stobreča, nekih desetak kilometara prije Splita, magistrala se širi u nekakav oblik autoceste, po kojoj limeni ljubimci razulareno dobiju svojih pet minuta. Razumljivo je da dežurna smetala u obliku puževski sporih biciklista na toj prometnici nemaju što ni tražiti, a ni raditi. Radi toga smo mi na semaforu skrenuli lijevo u smjeru putokaza na kojemu je pisalo Stobreč. Inače, suprotno očekivanju, uzrok onoj silnoj koloni, koja nam je pružila neočekivano ugodne trenutke vožnje, nije bila nikakva prometna nezgoda, već semafor. Valjda će kroz koje stoljeće netko od mjerodavnih shvatiti da gustoća prometa nije jednaka na magistrali i na prilaznoj cesti za Stobreč, te će automatiku semafora tomu podesiti. Ovako, jadan semafor živi u krivom uvjerenju da neopisiva gužva vlada jednako na obima cestama.
Kad se to dogodi, mene vjerojatno neće biti, pa sad, ovog trenutka dok bivam ovim krajevima, s guštom skrećem prema mjestu. Iako je vožnja magistralom bila, kako već rekoh, neočekivano zanimljiva, ipak su mi draže lokalne prometnice.
Prije nego što smo pronašli tu lokalnu prometnicu za Split, častili smo se obilnom hladovinom u centru mjesta. Ta mala dalmatinska mjesta stidljivo skrivena od izvikanih većih turističkih centara, no, kad ih se otkrije, svim srcem otvaraju svoju to tada sakrivenu draž i ljepotu.
Kako god mi učinili, te kako god se trudili, ali uvijek nekako uzbrdice vozimo po žarkomu suncu. Možda to nije (samo) do nas, možda se te uzbrdice ispriječe baš usred dana kad je najtoplije. Bilo kako bilo, ostaje utisak da nas uzbrdice vole baš kad je najveća vrućina.
Tako smo iz Stobreča, kad smo s guštom izguštirali hladovine u tom malom mjestu, krenuli uzbrdo lokalnom cestom, tako uskom da se dva auta ne mogu mimoići, ali ipak asfaltiranom.
Bilo je nešto prije podneva, uspuhani i oznojeni pri vožnji uzbrdicom izgleda da smo bili posebno zanimljivi vjetru kojemu, kao da je zastao dah dok nas je promatrao. Radi toga zrak oko nas kao da je stao što je dodatno pojačalo osjećaj vrućine, a time i težinu vožnje.
Prolazili smo cik-cak pored plastenika i staklenika u kojima se priprema povrće za gladne Splićane. Neki od tih plastenika/staklenika bili su u stvarno jadnom stanju, pa čak i napušteni. Globalizacija je zavirila i u ove skrivene kutke, donoseći za sobom čudnu logiku da je jeftinije uvesti nešto iz Zanzibara ili Nove Gvineje nego to proizvesti tu pred nosom konzumenata. O kvaliteti proizvodnje i pouzdanosti proizvoda proizvedenih ovdje u odnosu na one uvezene kao mačak u vreći, da ne govorim. Ali, tko sam ja da sudim!?
Uspjeli smo savladati tih nekih 3 km uspona, pa nakon manje-više ravne, ali krivudave vožnje došli do prvih znakova urbanog Splita. Širokom, normalnom, cestom, koja pored suvremenih stambenih blokova ima status ulice, strmo smo se spustili pored hotela „Zagreb“ do obale.
Ova obala ispred nas, kojom nastavljamo voziti, je novijeg datuma. Dodatno je uređena Papinim dolaskom u Split, pa sada praktično postaje u ovim ljetnim danima kupalište Splićana, jer uz cestu, uz koji je uređena okolina za parkiralište i šetnju, slijed je prekrasnih šljunčanih plaža.
Kako do vlaka, kojim se večeras u devet vraćamo kući, imamo još dosta vremena, uzeli smo si za slobodno jedno raskošno kupanje na tim svježe uređenim plažama. Točnije rečeno, to je učinila moja suputnica, dok sam ja, i dalje podrozljiv prema temperaturi morske vode,samo jedan put zaplivao. Tek toliko da si ne uvrijedim suputnicu.
Zanimljivije od (za mene i dalje pro)hladne vode bilo mi je promatranje okoline. Tako sam otkrio da smo mjesto za odmor i kupanje izabrali baš uz plažu hotela Radison Blue, čime smo nehotice, ili će prije biti po Božjoj volji, ušli u dobrostojeću Europsku višu klasu koja ludi provod preko ljeta pronalazi baš ovdje
Djeca su poznata po obilju energije i kondicije, pod uvjetom da im je zanimljivo, i obratno, po nestrpljenju i zvoncanju, ako ime je dosadno. Pa da im ne bude dosadno kreatori ove plaže su tu montirali razno-razne elemente koji pobuđuju maštu i radoznalost kod „naše budućnosti“.
Zadovoljeni „najljepšim morem na svijetu“ polako smo se spakirali, te isto tako, onako s noge na nogu, dokono vozili uz more. Negdje prije Bačvica cesta nas je odvojila od mora te smo kroz grad tražili put do željezničkog kolodvora.
Taj kolodvor smo ugledali s mosta. Okrenuvši se na mostu prema moru, vidjeli smo kako izgleda, u svoj svojoj skromnosti, kraj željezničke linije kojom se negdje sa sjevera dolazi do, nekad dugo očekivanog mora.
Tu su i čuvene Bačvice, ponos grada, opjevane u mnoštvu dalmatinskih pjesama. Velika, plitka, pješčana plaža dušu dala za kojekakve uživancije, kao što je i nogomet, poznat po lokalnom nazivu picigin.
Davno je već prošlo vrijeme za ručak, na što me je, sve glasnije i sve nestrpljivije, podsjećao moj želudac. Zamolio sam ga da se malo strpi, a za uzvrat će dobit pravo i rijetko zadovoljstvo u obliku ćevapa sa lukom i ajvarom, uz, na ovom mjestu neizbježno točeno pivo. Sve se to našlo u, barem meni, čuvenom kantunu Paulina za kojeg znam još od Orwellove1984-te kad sam ovdje vraćao dug, kao mornar ratne mornarice, narodu i narodnostima samoupravne i socijalističke države koje više nema.
Nazovimo ovaj posebni ručak u centru Splita našim konačnim današnjim ciljem. Obzirom da do polaska vlaka, u 9 sati večeras, imamo dosta vremena, slijedi ležerno, opušteno uživanje u gradu i njegovoj ljetnoj gužvi.
Ručak smo, te ćevape i pivo, razvukli koliko god nam je bio gušt to činiti, jer smo vremena imali na pretek. A, kao što već rekoh, sve izgleda dodatno ljepše kada se čovjek ne žuri.
Taj kantun Paulina je stvarno na strateškom mjestu. Po popločanim, do sjaja uglačanim, kamenim pločama po kojima smiju gaziti samo noge pješaka i po koji točak bicikala, tog poslijepodneva je stalno prolazila vreva pješaka svakojake dobi i nacionalnosti. Sjedeći tek pedalj od njih uz navedene delicije, bilo ih je zanimljivo promatrati. Valjda smo i mi njima bili isto tako interesantni, jer smo malo-malo dobivali radoznali pogled. Tako se u toj staroj ulici događala stalna izmjena pogleda, osmjeha i vedrine. Prava ljetna uživancija.
Kao što već napomenuh, u ovom gradu sam prije tridesetak godina služio vojsku. Oduševljenje ovim gradom, a naročito njegovim starim dijelom i rivom, koje me tada obuzelo, svaki put kad se ponovo pronađem u ovom gradu, na moje opće oduševljenje, pojavi se u dlaku jednakim iznosom kao prije toliko godina. Još jedna potvrda mojem uvjerenju da uspomene na stvari zbog koje nam duša treperi ne blijede tokom vremena.
Dolaskom na rivu izabrali smo jednu od klupa ispod palmi i tu se stacionirali. Zapravo, bicikli su to učinili, a mi smo naizmjenično išli u obilazak grada. Kako vremena imamo na pretek, zaključili smo da bi nam bio dodatni teret, i to poveliki, gurati natovarene bicikle po neravnim kamenim pločama vrlo uskih ulica starog grada, pri tome krcate turistima i domaćim ljudima.
Kako uvijek dame imaju prednost, tako je moja suputnica prva dobila svoj pregršt vremena za obilazak, a ja sam bio vjerni pas čuvar koji će čuvati i budnim okom paziti na raskošnu imovinu svog gospodara. Pa sam tako, zaista, budnim okom, dakle jednim, pazio na naše natovarene bicikle kako mirno odmaraju, a drugim sam okom promatrao okolinu i zbivanja u njoj.
I što je to moje drugo oko (u)gledalo!?
U općem pojmu gužve, ona je bila i na moru. Iz splitske luke upravo je brundanjem isplovio ogromni trajekt u smjeru samo njemu znan, dok je svoje mjesto uz dok Splitski našla i grdosija od kruzera, strpljivo čekajući da njegovi putnici, ne baš uboga sirotinja, obiđu grad i pri tome tko zna koliko puta uzdahnu „Oh, beautifull!“
Biće da me je mašta odnijela tko zna gdje zamišljajući što sve ima i kako sve to radi na tom kruzeru, jer se, neočekivano s moje strane, pojavila moja suputnica sa konstatacijom „Sad je na tebe red!“
Pa dobro, kad je na me red 'ajd' da obiđem grad moje mladosti.
Na, meni, dobro znanom Narodnom trgu iz uskih uličica Dioklecijanove palače odjednom izlazim na obilje prostora gdje, kao i po cijelom starom gradu, dokono šeta more ljudi. Na tom trgu je i stara zgrada koja ima ulogu gradske vijećnice. Priznajem, impresivno mi je da tako veliki grad ima tak malu vijećnicu. Biće da je ovo za javnost, dok se upravni aparat grada vjerojatno smjestio u neku noviju mastrodontsku zgradu socrealističnog tipa.
Tu je i Peristil, srce i duša Dioklecijanove palače na čijem se prostoru izvode predstave Splitskog ljeta. Ovaj put je bio nov, novcat, ili točnije rečeno, restauriran da tako izgleda. Sasvim drugačije, u crnom ružnom obliku tog pojama, je izgledao devet godina ranije, kada sam bio na svom prošlom proputovanju sličnog tipa kao i sada.
I sad, opet poklon Svevišnjeg sa neba!
Dolaskom do ulaza u crkvu sv. Duje uočih da se, za 15 kuna, mogu popeti zamršenim stubama zvonika na sam zvonik i odatle bacati poglede na grad. Za taj ugođaj bi platio i više, pa požurih dok se onaj na ulazu koji propušta radoznalce nije predomislio.
Kao na dlanu vidim grad i uživam pri tom gledanju na blagi, topli, ljetni povjetarac sutona. Opći ugođaj onog što vidim, čujem, ćutim na koži i s ostalim čulima je veličanstven i kao takav svakome preporučljiv. To su (opet) oni trenici kad se zaboravi na ovaj svijet i sve nedaće, probleme, slutnje i očekivanja, te se čovjek prebaci negdje gdje su samo vedrina, ushićenje, radost, i sve što ne umijem nikako opisati, ma koliko se trudio, osim onog, već ranije spomenutog na opisu ovog putovanja, treperenja duše.
Pa da krenemo odnekud!
Tu je željeznički i autobusni kolodvor, i iza njega jedva vidljiv most preko tračnica, sa mojeg sam snimio željeznicu Splitsku.
Tu je i legendarna zgrada Lučke kapetanije Splita, sa sijaset plovila na moru, čiji niz završava tihi, ali ponosni kolos od kruzera.
Pomaknem li, mada teškom mukom, je oči stalno ostaju prilijepljene na svaki prizor koji gledaju, pogled malo u desno, vidim Acy marinu, kontroverznu modro zelenu kocku hotela Marijan, te na kraju i šumovito brdo na poluotoku Marijan.
A eto, bio bi red da na svijetlo dana izvučem i anonimce u sjeni zvijezda, bez kojih ovaj grad, zajedno sa svojim zvijezdama ne bi bio to što jest, a to su stari Splitski krovovi.
Teškom mukom odvojih oči od navedenih prizora te, pognute glave, krenuh stepenicama nazad. Pa ipak, da mi ta glava ne ostane klonuta, podigao ju je prizor silnih stepenica zvonika.
Na kraju svega toga, spustivši se na rivu, otišao sam do upravne zgrade Lučke kapetanije, te okrenuvši joj leđa, snimio zvonik sa kojeg sam promatrao prizore koje zaustavljaju dah.
It's tome to go!
Što će reći svemu ima kraj pa i ovom putovanju. Vrijeme je da se krene do kolodvora, te iščekuje vlak koji će nas prenijeti iz Dalmacije u Slavoniju. Malčice smo ranije došli, jer od navedenog vlaka ni glasa ni stasa, pa sam, u dokolici očekivanja vlaka, snimio zadnje zrnce svijetla ovog dana koji je na najbolji način označio kraj ovom našem dvotjednom pedaliranju.
Razočaran, po tko zna put u zaista jadno stanje željeznice, saznadoh da nema ništa od odjeljka za bicikle, iako su nas informacije putem interneta uvjeravale u suprotno. Zato je valjalo improvizirati sa smještanjem bicikala. Prvobitno sam ih ostavio kraj ulaza u vagon, no nakon zamolbe konduktera, zaista prijazne i dobronamjerne, smjestio sam ih pored našeg kupea. Otpustio sam vijak, te zakrenuo upravljač, tako da ih ljudi, koji prolaze hodnikom, mogu zaobići.
Riješivši tako bicikle, došao je red i na nas. Iako do Nove Gradiške imamo ravno 12 sati putovanja, od devet navečer do devet ujutro, to putovanje ima realne mogućnosti da bude krajnje ugodno, pa čak nezaboravno iz čisto prozaičnog razloga – u vlaku nema gužve. Zbog toga smo, ja i moja suputnica, tih dvanaest sati nezaboravno uživali u kupeu u kojemu, osim nas, sve to vrijeme nije bilo nikoga.
Meni kao fanatičnom ljubitelju željeznice, bi malo žao što je vani mrkla noć, pa se kroz prozor ništa ne vidi, no zato mojoj suputnici, uz činjenicu da smo sami, bi jako drago. Tako drago da je tu noć prospavala sa guštom nezaboravnog sna koji je stavio lepršavu točku na i jednog nezaboravnog, fantastičnog putovanja.
Dan 17-08
Mapu današnjeg puta možete ovdje.
Da nije jednog događaja, ovaj zadnji dan bicikliranja na ovom putovanju, ne bi bilo potrebito ni opisivati.
Otprilike baš u devet, iznenađeni točnošću Hrvatskih željeznica, stvarno dođosmo u Novu Gradišku. Još sneni od posebnog, a ipak i nezaboravnog snivanja prošle noći, neugodno nas je zapljusnula prohladna svježina Slavonskog jutra. Očigledno smo se previše razmazili Mediteranom. Obzirom de je devet već prošlo, moja je suputnica ispravno zaključila da ovog jutra trebamo učiniti po onoj Balaševićevoj: „Prvo fruštuk, e, ondak na put“ Za to smo izabrali zgodno napravljenu klupu od prepiljenih balvana, i to na suncu, jer nam je ,zbog one neugodne svježine, prijalo sunce.
Kad smo to obavili, ne baš žurno, a ne ni poletno, krenusmo do tridesetak kilometara udaljenoj Požegi, konačnog našeg odredišta. Vozio sam mehanički, bez nekog poleta, cestom kojom svake sezone više puta proletim biciklom, dakle dobro znanom, „domaćom“, pa poslije egzotičnih predjela prijeđenih prošlih dana ovdje se ništa nezanimljivo ne može naći.
Ali griješim!
Da to skrušeno priznam pobrinuo se, o tko drugi nego, Svevišnji koji nas odozgo promatra, pa kad uvidi da smo ovakvi, kakav ja trenutno jesam, pripremi nam takvo iznenađenje, da i ovi monotoni, dosadni zadnji kilometri prije kuće poprime sasvim suprotne značajke.
Spustivši se već u Požešku dolinu, do kuće još ispriječenih tek desetak kilometara, iza jedne krivine odjednom se pojaviše ona i on!
Na biciklu!
Sa punom opremom!
Nakon kratkog “HI!“svo četvero smo se zaustavili, približili jedni dugome i zapodjenuli razgovor.
Iz Welsa su, bicikliraju iz Španjolske i upravo namjeravaju preko Bosanske Gradišlke, Banja Luke, Jajca, te Jablanice i Mostara za Dubrovnik!
Pa što je sad ovo!
Veći dio njihovog puta mi smo upravo prešli. Izvadih svoju kartu, koju sam uz pomoć Interneta i pisača, složio specijalno za ovo naše putovanje, te im ju poklonih. Uz zahvalu stalno je zapitkivala kako je u Bosni, je li sigurno putovati (eto što ti napravi propaganda, unese neopravdani strah). Objasnili smo im da razloga za strah nema, ali zato imaju more razloga, za oduševljenje, divljenje i ushit.
Bili smo na samoj cesti, auti su stalno nervozno trubili i mahnito prolazili pored nas, da smo se, zaželjevši jedni drugima sretan put, rastali.
Prave ideje čovjeku uvijek kasno padaju na pamet. Tako, eto i sada dok pišem ove redove, ne nalazim odgovor na pitanje koje me od tada muči, zašto nisam predložio da se maknemo sa ceste, nađemo negdje mirno, tiho mjesto i da se živi ispričamo, da sve jedni drugima iz duše pokažemo. Ovako ostaje, eto, žaljenje o nezgrapnom, jalovom iskorištenju neočekivane prilike.
A možda sam ja i nezahvalan. Sve do ovog trenutka nisam očekivao ništa i bio miran s tom spoznajom, a nakon što sam dobio nešto veliko, baš zbog te neočekivanosti i ogromno, eto žalim što od toga ne izvukoh još više.
Badava, čovjek ostade vječno nezadovoljeno biće!
Eto to bi bio kraj opisa jednog puta koji, barem meni u to sam sasvim siguran, predstavlja poduhvat života. Nešto što ću i unucima, za koje se nadam da ću ih imati, pričati kako su ona i on krenuli biciklima na more, pa opet to isto, nakon dvadeset i osam godina zajedništva.
Ne mogu racionalno to objasniti, ali sam siguran da ćemo opet, povodom neke od budućih godišnjica našeg zajedništva, to opet učiniti.
Siguran sam, nadam se i vjerujem u to, jer čovjek bez vjere je nitko i ništa.
Međugorje 2014 dan 14-08 i dan 15-08
Vratiti se na prethodni dan ove priče možete ovdje.
Dan 14-08
Slike današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
To je (opet) bilo spavanje za pamćenje!
Sa istim epitetom jučerašnjeg dana sam sinoć očekivao san, koji me je zatekao nespremnog, tako da sam zaspao vrlo brzo. Spavalo se dobro, čvrsto i ugodno. Probudili smo se zadovoljni, odmorni i naspavani. Danas i sutra smo na ljetovanju, to znači sunce i more, a sve to skupa krajnje polako, lagano i obazrivo, bez zrnca imperativa da se nešto mora, ili da se to mora brzo.
Šator smo smjestili podno viiisokih jablanova tako da smo tokom cijelog dana bili u kakvoj-takvoj hladovini. Ta hladovina uz maestral s dvadesetak koraka udaljenog mora učinila je da ni u kojem dobu dana nije bilo vruće – tek ugodno toplo.
Plaža je šljunčano-pješčana, dovoljno široka, tako da na njoj nije pretjerana gužva. Malo je izostajala modrina mora koja stidljivo ustukne na pješčanim plažama, no to mojoj suputnici, inače većim ljubiteljem kupanja u moru od mene, nije smetalo.
Kad je sunce krenulo prema zapadu, čime je popustilo u isijavanju vrućine, negdje dobrano iza šest, odlučili smo prošetati gradom. Kamp se nalazi na izlazu iz Omiša prema Splitu, tako da do samog centra Omiša imamo tek dvadesetak minuta laganog hoda.
U tom laganom hodanju, onako s noge na nogu, došli smo do velike nove crkve za koju smo saznali da je na neki način moj imenjak. Bila je to crkva sv. Petra i Pavla. Trenutno je bila zatvorena, no saznali smo kada je misa sutra, na Veliku Gospu.
Došavši do grada, ovog novog dijela sa zapadne strane Cetine, neka gužva, mnoštvo ljudi nam je privuklo pažnju. Kad smo se i mi utopili u gomilu, shvatili smo da smo postali dio gledalaca, navijača čak, lokalnog derbija u balotama. Jedva da znam pravila te igre, sjetivši se dotura Luiđija i Našega maloga mista, no ovi što su igrali nisu bili početnici, da pače! Zadržali smo se dulje od očekivanog, jer su nam uz kvalitetu igre jednako zanimljivi bili i komentari gledalaca.
Atrakcija ovog malog grada na Jadranu je nesumnjivo remek djelo prirode u obliku ušća rijeke Cetine. Nešto o tome sam prozborio pri jučerašnjem ulazu u grad. Sada, kad smo odmorni, siti, napojeni, vedri i veseli, stijene koje su se nevoljko odmaknule da bi rijeka protekla do mora, poprimaju drugi dojam. Iako, kao i jučer, izazivaju strahopoštovanje, ovaj put manje straha, a više poštovanja. Ne znam za druge, ali ja svaki put ostanem zadivljen pred ovakvim nečem. Uz divljenje tu je nezaobilazan osjećaj svoje beznačajnosti, sitnosti, u tolikoj mjeri da, iz tog navedenog strahopoštovanja, nastojim što tiše disati, a kamo li što (pro)govoriti.
Gledajući s desne obale preko puta, iznad ono malo kuća koji su čudom pronašli prostora između rijeke i stijene da se nekako smjeste, ugnijezde, na stijeni se nalazi, očito, glavna utvrda koja je nekada davno, zajedno sa onom viđenom jučer, kontrolirala ulaz u ondašnji grad.
Meni su vrlo bitni bili ljudi, očigledno turisti, na utvrdi. Dakle, može se nekako gore, bio je moj zaključak,a odmah iza njega odluka da sutra i ja postajem jedan od ovakvih turista.
Slijedi lagano pješačenje preko mosta i to višestruko većom brzinom, nego što to čini kolona vozila u oba smjera na mostu. Odmah iza mosta, na lijevoj obali rijeke, je semafor, koji omogućava pješacima prelazak Jadranske magistrale, čiji je dio i ovaj most. Za ne povjerovati je, no i dan-danas cjelokupni promet Jadranskom magistralom prolazi kroz sami centar Omiša. No, neće za dugo, jer je u toku izgradnja zaobilaznice oko grada. Kada bude gotova, baš će biti zanimljivo provozati se njome, jer će veći njen dio ići tunelima, a i mostom preko cetine. Kad već zborim o zaobilaznici evo snimka izgradnje mosta preko Cetine, snimljen sutradan (za sad je tu samo tunel, most čeka na red).
Osim glavne ulice, koja je još sastavni dio magistrale, postoji i paralelna ulica, na sjevernoj strani grada, koja je prava Dalmatinska kala. Popločana je kamenim pločama stoljećima već ispoliranih do maksimalne glatkoće, u kojoj u ovim predvečernjim satima vrije od turista. Jasno da je odavno već dobila status pješačke zone, pa je tim kalama gušt i prošetati,ako se već neće ništa konzumirati od jela, pića, suvenira i ostale ponude.
Tu je i stara mjesna crkva, čak otvorena, pa smo ušli i iz turističke radoznalosti, ali i iz hodočasničke pobude. Oba razloga su bila više nego dostatna da se u zanimljivom i ugodnom ambijentu zadržimo opet duže od pretpostavljenog. Uostalom zašto ne, pa ne žurimo se! A kad se čovjek ne žuri, sve izgleda ljepše.
Nevjerojatno je da u sadašnjem trenutku kada se u Hrvatskoj ništa ne isplati proizvoditi, te kada čujem stalna nastojanja da se neke tvornice uz Jadransku obalu zatvore i pretvore u nešto turističko, u samom je centru Omiša tvornica tjestenine koja još uvijek radi. I ne samo to, sama zgrada je ljepotica industrijske arhitekture.
Na kraju smo još obišli rivu na kojoj se odmaraju jedrenjaci, valjda, od današnjeg krstarenja sa turistima. Kao posebna atrakcija jednog od njih iznad pramca danonoćno pazi strpljiva sirena.
Dan 15-08
Slike današnjeg puta možete pogledati ovdje.
Glavno obilježje ovog dana je utvrda iznad grada. Da nije nje, skoro da ne bi bilo što pisati o ovom danu. Nakon mise u crkvi moga imena, moja je suputnica odlučila držati se hladovine i mora, pa sam sam krenuo u istraživanje pogleda sa utvrde.
Sunce je svojski pržilo baš kako to treba raditi u sred srede kolovoza, pa pentranje visokim stepenicama utvrde dobrano ubrza dah i pojačava udaranje srca. Ulaz je simboličkih 15 kuna koje, kako sam se poslije uvjerio, vrijedi svake lipe. Istina da bi došao do te spoznaje morao sam se dobrano zadihati penjući se po previsokim stepenicama. Slijedeće slike su od ulaza prema gore, snimljeno pogledom unazad.
Sad kad sam se popeo stepenicana, da s pričom krenem od klanca kroz kojeg se Cetina provlači.
Koliko god se trudio, ne mogu si predočiti razmišljanje, emotivno stanje ravnodušnosti i nezainteresiranosti svakog onog koga gornje slike kanjona ostavljaju bez ikakvog utiska, što se ono kaže mrtvog-hladnog. A opet ne pronalazim riječi kojima bi opisao prizor čiji samo djelić ukupnog dojma vidite na tim snimcima. Ostaje mi, dakle, jedino nada da je istinita tvrdnja da jedna slika govori kao tisuću riječi.
Davno nekad, netko je došao na ideju, i dan-danas efektnom, da se na hridi ispred kanjona sagradi hotel. Nisam provjeravao koliko bi me koštao užitak buđenja s pogledom na stijene iznad vode koje tek tren dijeli da se spoje, te u dubinu sive utrobe progutaju rijeku i sve oko nje.
Most, za sada jedini, ali ne za dugo, koji ovdje spaja obale Cetine izgleda kao siva crta, linija, istina, malo podeblja, koja svojim sivilom spaja sivila stijena sa obe strane rijeke.
Sa ove pozicije lijepo se vidi koliko-toliko ravni dio tla na kojemu se smjestio noviji dio grada zajedno sa novom crkvom moga imenjaka na desnoj obali rijeke.
Gledajući od mosta nizvodno pogledom ispratim zadnje metre koje rijeka mirno i dostojanstveno prolazi u očekivanju svečanog trenutka spajanja s mirom mora.
Kad sam dušu napojio trenutcima treperenja koliko god je to mogla podnijeti, onako treptavu i ushićenu polako sam je, nježno i obzirno, da se treperenje ne poremeti, odnio podno ulaza na utvrdu da se u obilnom hladu bogumile smiri, sabere, utiša i vrati na svoje mjesto spremivši sve moguće elemente treptaja, koji će svaki puta pri spomenu ovog grada, njegove rijeke i njenog kanjona, ponovo zatitrati melodiju prizora sada neizbrisivo zabilježenog.
Da je izbor hlada navedenog cvijeta pravi izbor, pokazala mi je prosta duša dječja, koja je, jednako kao i moja, imala za potrebu smirivanja svojih titraja. Samo što je to duši dječjoj svakodnevno i ništa neobično. Tek odrastanjem čovjek taj pojam o svakodnevnoj potrebi za treperenjem duše uguši, potisne, proglasi ništavnim i smetnjom, a kao zamjenu postavlja sebi imperative smirenosti, kontrole, racionalnosti i utapanja u mutnu vodu prosječnosti. I postupno tone u sivilo osjećaja neispunjenosti i nesretnosti neusporedivo puta veće od sivila stijena ovog kanjona.
A trebao je samo sačuvati dijete u sebi.
Pri povratku u kamp, još uvijek sa do kraja nesmirenom dušom, kod prelaska preko mosta pozdravio me je, još jedanput, kanjon namjestivši mi se, zajedno sa suncem, u najljepšu moguću pozu kojom je htio, želio ući u vječnost snimkom moga fotoaparata. Recite Vi što hoćete, ali ja znam da je to učinio iz tople zahvalnosti prema meni što sam, eto, gore na utvrdi za njega posvetio par trenutaka od godina svoga življenja.
A nisam morao!
Do kampa mi je dobro došlo tih petnaestak minuta lagane šetnje da se, polako i nježno, meko spustim na zemlju, odnosno na asfalt. Bilo je oko dva sata, nedjelja poslije podne, pa na ulici je slabo koga bilo. Čak se i promet nekako prorijedio, stišao, kao da je dva ujutro.
Kraj pješačke staze sam prošao pored obavijesti da su vlasnici psa dužni počistiti ono što pas ostavi nakon, je li, onoga.
Ostatak poslije podneva sam vjerojatno proveo u ničemu, jer ga se, u ovom trenutku dok pišem ove redove, ne sjećam, Biće da je ono zaostalo titranje duše još uvijek trajalo, te je potpuno zasjenilo događanja koja su se zbila ostatkom dana. Ili ih stvarno nije bilo vrijedno spomena. To je ta dalmatinska fjaka koja, poput zaraze, obuzme tijelo i dušu vrelog ljetnog poslije podneva, pa, kao u onom vicu, čovjek teži samo sjediti (ili još bolje, ležati) bez razmišljanja.
Ali zato kada se sunce približi obzoru na kraju dana, nemir, koji se pojavi u duši, bocne tijelo za potragom nekoga i nečega. Tako smo i mi, ovaj put s biciklima, otišli u opuštenu, neobaveznu šetnju, odnosno laganu vožnju po gradu. Ako nema uzbrdica, bicikl je savršeno sredstvo za to, jer se sa skoro nikakvim naporom (navika zaostala od poslije podnevne fjake) može obići dosta toga.
Tako smo jedan komad vremena zastali promatrajući u živo pravu vaterpolsku utakmicu. Gledajući ih kako se svojski trude jedan drugog potapati, pitam se kolika je količina popijene morske vode po čovjeku.
Tu je i ogromna pješčana plaža gradskog statusa. Dovoljno je široka da ima pješčane površine i za one koji se vole izležavati na pijesku, a da su pri tome obilato osunčani zrakama sunca. Tu su i mala, zakržljala stabla crnogorice (za koje mi nije jasno kako u ovoj pješčanoj pustinji opstaju), za one koje vole pijesak, ali i hlad.
Pješčane površine još na pretek preostaje i za razno-razne aktivnosti, kao što je odbojka na pijesku. Jednom riječju, tko voli pješčane plaže, Raj zemaljski.
Nastavak priče o ovom putovanju možete pogledati i pročitati ovdje.
srijeda, 29.04.2015.
Međugorje 2014 dan 13-08
Vratiti se na prethodni dan ove priče možete ovdje.
Slike današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
Mapu današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
Dva dana nismo nikuda išli, iako je ovo kraj u kojemu se može dosta toga lijepoga vidjeti. Ta dva dana je bila paklena vrućina, pa smo obilazak Imotskih jezera, Modrog i Crvenog, te Prološkog blata ostavili za neka druga vremena. Uostalom, nije nam prvi put da smo ovdje, dapače! To znači da smo navedena jezera već više puta obišli, pa smo ovaj put od svih poslova, aktivnosti i zanimacije radili – ništa. Dobro de, muvali smo se tu i tamo, nešto smo čeprkali, raduckali, ali sve to tako sporo, polako i opušteno, da je to prije bilo kraćenje vremena, tek toliko da nam nije dosadno.
Kad nam je to, ipak dosadilo, tabani i dlanovi su nas zasvrbili u želji za nastavkom puta, pa smo treći dan zorom zorili, ne bi li što više dobili od svježine jutra. Uspjeli smo se rastati od naše domaćice i krenuti na put i prije nego li je sat otkucao sedam u jutro. Od nadane svježine nismo dobili koliko smo očekivali, jer je ovo, ipak, Dalmacija, gdje su jutarnje temperature dosta visoke (a dnevne još više). Ipak smo se zadovoljili i ovim što smo dobili, jer se ipak dalo čak i ugodno voziti.
Onu mahnitu strmu uzbrdicu koju smo pri dolasku teškom mukom savladali, sad smo lakoćom padanja pera i lebdjenja balona od sapunice, savladali. Pri spuštanju prošli smo kroz susjedni zaselak gdje već četrdeset godina stoji stari OM kamion nepomično parkiran. Išao sam još srednju školu kad sam ga pri dolasku, ugledao na ovom mjestu. Na istom mjestu stoji i dan-danas, a kako stvari izgledaju, stajati će još dugo. Kao da se stopio sa okolinom i postao njena cjelina, pa je, kao takav, jednako kao put, kuća i drvo pored nje potreban onima koji tu žive.
U nastavku tog našeg strmog spuštanja ispred nas se pokazalo Imotsko polje u svoj svojoj veličini i nekoj svojoj osobitoj raskoši, mada malo zbog prošle noći, sneno, pa valjda radi želje ili nastojanja da prikrije tu snenost, pokrilo se laganom koprenom jutarnje magle.
Dok se, dakle polje još uvijek nadalo daće se mirnoća i svježina noći, barem malčice, produžiti, grad Imotski iznad njega je već protezao svoje umrtvljene udove, te umivajući se jutarnjim zrakama sunca, spremao se za akciju u ovom danu koji će nesumnjivo biti kao i jučerašnji, dakle paklen.
Da je već vrijeme za akciju uvidjeli smo i nas dvoje. Spustivši se u polje, cesta nam je dozvolila tek, možda, pola kilometra da uživamo u jutarnjoj svježini, da bi nakon toga rekla „Dosta!“, te krenula uzbrdo. To je početak etape duljine dobrih 12 kilometara, u kojoj ima i manjeg i većeg uspona, čak i malčice ravnice, ali u konačnici se popne iznad Imotskog polja za skoro 400 metara visinske razlike.
Jutro je još uvijek zadržalo kakvu-takvu svježinu od prošle noći, sunce nam nježno i obzirno grije leđa, uzbrdica je blaga, pa sve skupa čini ne pretjerano teškim, čak i prijatnim ovu vožnju uz brdo. Uz to nam je sa desne strane pogled na Imotsko polje, koje je sve više i više dolje ispod nas.
Kako sam već više puta biciklom vozio ovom cestom, na žalost znam da neće stalno biti ovako idilično. Eto ponekad nije dobro ni sve znati.
Ovom blagom uzbrdicom lako ćemo se dovući do Krivodola, no tada uspon postaje znatno veći.
Jedna strma lakat krivina popustila je na kraju pod našim nasrtajima, no ta nas je borba s njome koštala dosta energije, znoja i muke, pa smo predah i okrepu potražili u prvoj hladovini na koju smo naišli. Dobrano se zagrijavši pri savladavanju ovog Krivodolskog uspona i njegove krivine, ona ljepota svježeg jutra je nestala kao rukom odnešena, a zamijenilo ju je žestoko dalmatinsko sunce. A tek je nešto više od osam sati!
Dok je moja suputnica vraćala dušu sa nosa na svoje mjesto, pitajući se, pretpostavljam, što joj je ovo trebalo u životu, ja sam zvjerlao uokolo te snimio savladani dio ceste. Stojeći tako na suncu, bio sam fasciniran toplinskom snagom njegovih zraka. Ako ne bude vjetra danas biće ovo paklena vožnja u pravom smislu riječi. No, biti će još paklenija ako to sunce bude puhalo u lice. Slijedi dakle uzbuđenje i neizvjesnost kao u pravim američkim filmovima.
Situaciju kakvu imamo, kako drugačije rješavati, nego čestim zaustavljanjima i predasima pri tome. Srećom, dosta je raslinja uz put, a obzirom da je sunce još uvijek relativno nisko, uz ta raslinja je povelika hladovina. A što je trenutno najpovoljnije, u tim hladovinama se još uvijek uspjelo zadržati od žestokih sunčevih zraka pojedino zrnce noćašnje svježine zaštićeno baš tom hladovinom.
Na jednoj od slijedećih postaja za odmaranje jedan skromni, mali znak uz put nam je dao do znanja da i u ovom kraju postoje slični kao i mi koji se, kako bi neki rekli iz čiste obijesti, muče biciklima. Da im se ta muka donekle olakša, tu je znak koji im govori da su na pravom putu.
Da li muški dio populacije, koji vozi bicikl, obitava u selu za čiji smo putokaz upravo prošli, ne znam, no ime mi je baš zanimljivo. Naročito za one koji su, prema nekim drugima, i previše privrženi svojim životnim suputnicama.
Od Krivodola smo izgubili pogled na Imotsko polje jer smo skrenuli u brda. Iako bi se to moglo brzopleto zaključiti, još nije vrijeme dostizanja prijevoja. Ma kakvi! Umjesto prijevoja
ponovo smo, uz nastavak uzbrdice, dobili pogled na polje, smo što je ovaj put bilo daleko dolje ispod nas. U stvari, gledali smo njegov rubni, zapadni, dio potopljen jezerom simptomatičnog naziva Prološko blato.
Nekako na prijevoju, u jednoj od par kuća zalutalih u krševitom ambijentu, smjestila se lokalna trgovina u kojoj smo obnovili zalihe jela i pića. Pored toga, bilo je i svježeg voća, tako da smo produžili odmor, što zbog konzumiranja voća, a što zbog činjenice da smo, konačno,savladali uspon, pa sada slijedi spust, i to malo poduži. Dok smo tako žvačući odmarali, informirali smo se o kulturno-društvenim zbivanjima ovog kraja.
Odmah tu blizu davno, nekad davno sagrađena je čatrnja, kao izvor tekućih potreba ovog kraja. Sudeći prema njenom izgledu, odavno je van upotrebe, pa sada pasivno i nijemo stoji ovdje bez funkcije, osim te da podsjeća na neka druga vremena koja su iza nas.
Spust, koji slijedi, je podugačak kilometrima, a blag postocima, tako da se uspostavi ona ugodna, Bogom dana ravnoteža otpora zraka i brzine gibanja, pa se pri brzini oko tridesetak kilometara na sat ne mora voditi računa o kočenju. To omogućava još intenzivnije, potpunije prepuštanje užitku gledanja oko sebe, slušanja blagog šuma vjetra, snifanja mirisa dalmatinske flore, još uspavane prošlom noći, i na kraju još i proživljavanje pirkanja vjetra po koži. U takvim trenucima poriv za zaustavljanjem mora biti izuzetan da bi se sve to, teška srca, prekinulo. Jedan od poriva zbog kojih se jednostavno mora zaustaviti su stečci uz put. Sačinjeni pod misterioznim okolnostima, od misterioznih ljudi, o kojima se povjesničari još raspravljaju, stoje ovdje kraj puta već stoljećima. Koliko god mi bili zadivljeni njima, dok šutljivo stojimo promatrajući ih, oni još šutljivije ravnodušno šute. Šteta, kad bi htjeli, mogli bi nam što-šta ispričati, tko je sve i kako prolazio pored njih u vrijeme tih stoljeća za kojih su oni ovdje. Ovako nam preostaje da od tih stoljeća, koje oni provode na ovom mjestu, uzmemo, ukrademo tek stotinku sekunde potrebnu fotoaparatu da njih, zajedno s nama, prenese u vječnost slikovnog zapisa.
Kao sušta suprotnost stoljetnom miru, u kojemu stečci ovdje uživaju, preko puta se u daljini vidi simbol suvremene mahnitosti – auto-cesta. Smjestila se podno Biokova, na svom užurbanom putu ka jugu. Tako dakle, stečci s jedne, a Biokovo s druge strane promatraju svojevrsni simbol današnjeg vremena. Šteta što i Biokovo, kao i stečci, odbija bilo kakav pojmivi, suvisli komentar na trenutna zbivanja koja su događaju u njegovoj blizini. Šteta kažem, jer su oni, stečci, je li, i Biokovo, vidjeli svakakvih ljudi u svakakvim situacijama koji su se, nerijetko, izjalovili ili izokrenuli (situacije, a ne rijetko i ljudi) od svoje prvobitne nakane, te se pretvorili u ružnu, a ponekad i jezivu nakazu, koju je bilo teško ublažiti ili popraviti. Da li je takva i ova auto-cesta!?
U Lovreču je velika, raskošna crkva sa isto tako velikom i raskošnom hladovinom, pa nije bilo ni trenutka dvojbi da li stati ili ne. Prvo smo se u toj obilnoj i još uvijek svježoj hladovini smjestili, zajedno s biciklima. Nek' i oni osjete nešto od te hladovine. Nakon što smo se ohladili, obavili smo onu deseticu krunice, sad već standardni dio zaustavljanja uz neku od usputnih crkava na ovom putu. A nakon razgovora s Bogom i razgaljivanja duše zbog toga, prepustili se užitku razgledavanja okolice.
Prema Google-u franjevačka župna crkva Duha Svetoga izgrađena je 1936./1937. godine, nedaleko od stare, na brežuljku u samom središtu župe, za župnika fra Joze Šimića. Crkva je trobrodna građevina, sagrađena od klesanog kamena u neoromaničkom stilu. Lijep zvonik na jedan kat i sa završnom piramidom završen je 1938. godine. Na pročelju crkve nalazi se velika rozeta, rad ak. slikara Branimira Dorotića (2004.). Crkva je više puta popravljana: 1958., 1970.-1972. i 1980.-1991., kada je izvršena temeljita rekonstrukcija crkve. Promijenjen je krov na sve tri lađe, izgrađen trijumfalni luk koji dijeli prezbiterij od glavne lađe, naslikana slika Duha Svetoga (Josip Bifel), uvedena nova elektrifikacija, ozvučenje, crkva je obojana, nove klupe, obnovljen zvonik i postavljena i elekrificirana tri nova zvona. Uređeno je i crkveno dvorište i u njemu, na sjeveroistočnoj strani, postavljena špilja Gospe Lurdske, koja se prije nalazila u sjevernoj lađi crkve.
Spuštanje se nastavilo izlaskom iz Lovreča. sve do Ciste Provo. Ovo mjesto, tek selo u zabačenoj Dalmatinskoj zagori ostalo bi nezamijećeno, kao mnoga ovdje, da se tu nije smjestilo raskrižje magistralnih putova. Mi, koji dolazimo iz Imotskog ako bi produžili ravno, stigli bi u Sinj i dalje prema Kninu. Ako bi skrenuli desno preko Aržana otišli bi u Hercegovinu, prema Livnu. Nama je, ipak bilo draže skrenuti lijevo prema moru. Nakon tog skretanja cesta je i dalje dovoljno široka, samo što je asfalt noviji. Crta je prisutna i na rubovima tako da izgleda kao prava magistrala. Jednino što nam ne ide u prilog je pojačani promet, jer smo se sada spojili s onima koji dolaze sa sjevera i žure se prema moru.
Od Ciste Provo cesta nastavlja ravno prema jugu sa par dugačkih, iako blagih gore-dolikanja. Pri tome kada bude u položaju „gore“ prolazi kroz guste borove šume u kojima, valjda zbog žestoke vrućine, izostaje osebujni miris bora.
Radi nekakve uštede vremena pri vožnji, a i radi praktičnosti, jutros smo prije polaska doručkovali kod naše domaćice. Bilo je to nešto iza šest, pa valjda nije pretjerano čudno što sam ogladnio i prije podneva. Možda je tu glad ubrzalo obilno konzumiranje hladnog piva, koje je, opet, poticala paklena vrućina. Bilo kako bilo, u mjestu Vukušići pored moderne, friško sagrađene crkve, pronašli smo kameni zid sa hladovinom dušu dao za polagano objedovanje. Kao prava domaćica, moja je suputnica prostrla trpezu i na njoj iznijela obilje hrane koju smo imali trenutno na raspolaganju. Ovdje u hladovini je bilo kako-tako podnošljivo, pa sam nesvjesno razvlačio objed žvakući i gutajući polako i polaganije. Priznajem da me ova žestoka vrućina počinje zabrinjavati, iako sebe držim kao čovjekom koji podnosi sunce.
Kad sam se dobro najeo i napio zabrinutosti je nestalo, ustuknula je pred strpljenjem, upornošću i samopouzdanjem. Očigledno je glad, i prije nego li se pojavila, smanjila, ublažila, ako ne i satrla ova tri zadnja epiteta, pa se pojavila ta pretjerana i objektivno nepotrebna zabrinutost. Uglavnom sit, napojen i odmoran, krenuo sam s vedrim optimizmom u nastavak puta. A i taj nastavak kako ne bi bio takav kakvim ga opisah, kad pred nas podastire dobra tri kilometra vijugavog spuštanja. I to takvog spuštanja da sa desne strane negdje dolje imamo dolinu sa kanjonom Cetine.
Iako je to bilo teško, ipak pronađoh snage u sebi za trenutnim prekidom gušta spuštanja, radi stajanja i snimanja te doline i ceste po kojoj guštamo.
Spuštamo se u stvari u Šestanovac u kojemu opet imamo raskrižje. No, za razliku od raskrižja u Cisti Provo, ovdje pičimo ravno prema jugu, prema 8 kilometara udaljenom Zadvarju.
Dok smo se spuštali, zaokupljeni ugodom spuštanja, nismo ni primijetili da je počelo puhati. Tek iza raskrižja, kada je cesta nastavila manje-više ravno, uočili smo da nam bicikli nekako teško idu i da vjetar puše, a gdje drugdje nego ravno u lice. Eto tih osam kilometara, koji su još i malčice nizbrdo, umjesto da preletimo i ne primijetivši ih, zagorčali su nam dobrano pedaliranje. Očigledno da je to jugo, jer je dosta topao, da ne kažem vruć, pa više grije nego što rashlađuje. Uz taj vjetar isijavalo je i iz asfalta, kao i iz okolnih stijena pored kojih smo prolazili. Jednom riječju prava paklena vožnja.
Nakon ulaska u Zadvarje, zadihani kao da smo se upravo popeli na Velebit, spas smo našli u deeebeloj hladovini ispred mjesne benzinske stanice. Stajali smo tako u hladovini, vraćali životne funkcije na normalu i promatrali gužvu vozila koja su točila gorivo. Promet je stvarno postao živ, pa je pravo olakšanje spoznaja da ga trebamo trpjeti još samo malo, tek nekih pola kilometra, kada ćemo magistrali zahvaliti na druženju i skrenuti na neku od lokalnih cesta.
Pa i to nećemo napraviti iz komada, nego ćemo stati na vidikovcu odmah na izlazu iz mjesta.
Prije par godina je ova cesta, od Imotskog pa sve do Jadranske magistrale doživjela rekonstrukciju, pa je sada šira, i s crtama sa strane,te ljepša, što ste imali prilike vidjeti na dosadašnjim snimcima. U tu rekonstrukciju se nekako uvuklo i uređenje ovog vidikovca, pa je on sada odvojen od ceste i ostavljen na miru. Sjećam se ranijeg vremena kada je cesta prolazila tik uz vidikovac, pa došetati do njega uskom i prometnom cestom nije bilo baš prijatno. Da bi prilaz vidikovcu izgledao kako sada izgleda bilo je potrebno odvaliti dobar komad brda, jer baš tu cesta pravi oštar zavoj oko njega.
A sa vidikovca se pruža pogled koji zaustavlja dah. Tu se vidi dolina Cetine sa cestom s desne strane, kojom mi namjeravamo proći u nastavku puta.
Kad spustim pogled dolje vidim strojarnicu hidroelektrane sagrađene davne 1913 godine i koja je još uvijek u funkciji. Gledajući ovako s vidikovca, jasno se vide cijevi koje dovode vodu Cetine do strojarnice.
A kad malčice pogled pomaknem u desno, još uvijek gledajući prema dolje, vidim komadić brane i akumulacijskog jezera iz kojeg one cijevi dovode vodu do strojarnice.
Prije nego pođemo dalje, bacio sam jedan pogled kroz zoom objektiv svog fotoaparata na mjesto Podgrađe koje se nalazi na lijevom obronku doline Cetine. Bilo bi stvarno zadovoljstvo proniknuti, pojmiti, ili jednostavno saznati, po kojoj su logici ljudi na tom mjestu odlučili živjeti. Ovako ostaje tek zbunjenost koja, kad već ne može u konkretnom, smisao nalazi u općenitom poimanju ljudske muke i težnje za preživljavanjem.
Ostalo nam je tek nešto više od stotinjak metara do skretanja sa magistrale. Kao da je to ona i osjetila, pa, valjda time uvrijeđena, ražestila se koliko god je mogla.
A mogla je dosta.
Prvo, sam ambijent ceste na ovom mjestu je poseban po žestini sraza surovosti prirode i zadrtosti čovjeka, jer se sve kupa u sivilu surih stijena kod kojih je pojam vodoravno totalno strana riječ. U takvom stjenovitom, da ne kažem rokerskom, ambijentu čovjek se zainatio provući prometnicu. Tako s jedne strane ceste, one od brda, imamo okomite litice od više desetaka metara, a s druge strane ceste, valjda isti takav ponor. Valjda kažem, jer od njega nas brani branik.
I to dupli.
Za svaki slučaj!
Drugo, tu je i promet i to onaj teški, sve sami šleperi i kamioni, koji su kod moje suputnice povratili onaj jedva preživljeni strah pri vožnji kanjonom Neretve.
I treće, onaj vjetar, koji će nam u lice puhati tek tih stotinjak metara, kao da je osjetio da mu je zadnja prilika da nam život zagorča maksimalno moguće, pa se raspuhao do intenziteta orkanske bure.
Sve ovo skupa je bilo previše za moju suputnicu, pa po maksimi „Žuri polako!“ fino je sišla s bicikla i tih famoznih stotinjak metara prodefilirala kao na špici korza.
Sve se nekako prebrodi u životu, pa i tih stotinjak metara.
Cesta na koju smo skrenuli bila je uska, tako uska da mi nije jasno kako su uspjeli ugurati crtu na njoj.
Ali je bila bez prometa.
Ikakvog!
Nešto malo više od tri kilometra, u obliku sedam serpentina spuštala se do doline Cetine, odnosno do hidrocentrale, da bi nastavila ravno, što se uzbrdica i nizbrdica tiče.
Zaustavili smo se nedaleko od te hidrocentrale, da bi snimio pogled na akumulaciju, vidikovac i cijevi kojom voda dotječe do strojarnice.
Tu je i moj stari poznanik. Prije 32 godine sam biciklom prvi put prošao ovim krajem uz zadržavanje na ovom izvoru. Srećom sam taj tren snimkom spremio u povijest. Sad je vrijeme da ta stara, rustikalna snimka na tren izađe na svjetlo dana, čisto radi usporedbe sa današnjim danima.
Nedaleko od izvora je kameni most preko Cetine kojim bi, između ostalog mogao doći do onih Podgrađa koje sam snimio sa vidikovca. Mogao bih, velim, ali ipak ovaj put ne. Radije ćemo nastaviti niz Cetinu.
Od Imotskog do Splita ima (najmanje) tri puta. Jedan od njih, onaj najlakši za vožnju ide preko prijevoja Dubci gdje se spaja sa Jadranskom magistralom. No, taj je i najprometniji, pa kao takav otpada.
Drugim bi trebali preko Blata na Cetini do Gata pa se spustiti šest cik-cak kilometara do Omiša. Taj je opet pretjerao u gore-dolikanju.
Treći, ovim kojim se sad vučemo, je i geografski gledano, u sredini. Promet je nikakav, tek povremeno nešto naiđe, relativno vodoravno pratimo tok rijeke Cetine, i sve bi bilo lijepo i krasno da nije brda. Cetina se na svome putu do Omiša na jednom mjestu provlači kroz kanjon u kojemu nema mjesta za cestu, pa zbog toga cesta mora nebu pod oblake. To znači da je ispred nas tri kilometra strmog uspona. Srećom, ono jugo nam pirka u leđa, pa pri vožnji skoro ga ne osjećamo, čime je vožnja posebno lagana, a pri uzbrdici, uz pomoć lokalnih hladovina, uspijeva nas čak i rashladiti.
Prvi put su mi bili čudni, no potom sam se navikao. Uglavnom su bili kombiji koji su vukli prikolicu za sobom. Na prikolici su, naslagani jedan na drugog, bili čamci za rafting. Eto dakle, svi znamo za spuštanje niz brzace rijeke, a sad vidimo kako se ti čamci vraćaju nazad.
Negdje gore su Kučice, mjesto raštrkanih kuća, nama posebno zanimljivo jer bi tu negdje trebao biti prijevoj, dakle kraj ovoj uzbrdici. Prve kuće smo nazirali i prije bilo kakvog vizualnog nagovještaja mjesta. Dobro, barem to! Iako ide nekako, hoću reći vozi se uzbrdo, podnošljivo je. Dva sata poslije podne je veće davno prošlo, a obzirom da nam je sa lijeve strane i zapad i ogromno brdo, sjene postaju sve veće i sve duže, a time i sve pogodnije za zaustavljanje. Osim toga i onaj vjetar stalno puše u leđa, pa nam, ili pomaže kada vozimo, ili nas, kako već rekoh, dodatno rashlađuje, kada pauziramo u hladovini.
Dostigavši prvu kuću mjesta, nismo se mogli suzdržati, pa smo se zaustavili u njenoj, sada već obilnoj hladovini, te s guštom odmarali, Što se brda tiče, nema još puno, a vremena do kraja dana imamo na pretek, pa zašto se ne bi prepustili uživanju. Na onu prometnu gužvu u Zadvarju potpuno smo zaboravili, utopili smo se dušom i tijelom u mirni i tihi ambijent, čiju tišinu narušava vjetar, ali samo malčice, tek toliko da još više pojača opću ugodu.
Nemirna duha, kakav već jesam, tek koji tren nakon smirivanja daha, počeo sam promatrati okolinu. S desne srane puta, točno okomito na njega, pruža se pogled na šumovito brdo iza kojeg se nazire kanjon Cetine. Preko kanjona se primjećuje crta ceste, uklesana u stijenu, a preko svega toga tipična mješavina sivila kamena i zelenila nečega što bi šuma htjelo biti, ali do tog stadija došlo nije.
„Još malo, još malo!“, uvjeravao sam samog sebe kad smo ušli u završnicu uspona prolazeći rijetku, ali ipak šumu, koja je ovdje bila s obje strane ceste. Ispred nas je bila krivina koja bi trebala označiti kraj uspona.
I bio je kraj uspona. Ovog dugačkog. No, suprotno očekivanju, umjesto nizbrdice cesta je nastavila, ili ravno, ili gore-dolikati kroz mjesto. Sunce je žestoko pržilo, što se posebno osjetilo u trenucima koje je vjetar uzeo sebi kao predah. Šuma i hladovina, koje su nas vjerno pratili pri uzbrdici, sad su se negdje izgubili, te nas prepustili obilnim isijavanjem sunčevih zraka.
Što je sad ovo!?
Umjesto da budemo zadovoljni, a time i obodreni, zbog savladavanja uspona, mi kao da smo splasnuli i tijelom i duhom, pa nam ova šetnja od vožnje kroz mjesto pada teže od penjanja uzbrdicom. Uz to pronaći sklonište od tog vrelog sunca pri odmorima postaje biti nemoguća misija, pa za to koristimo bilo kakav mali komadić tla kojeg sunce ne obasjava.
Pri jednom od tih odmora u nečemu što je smiješno hladovinom nazvati, promatrali smo mjesto. Opet mi se javila ona dilema, zbunjenost, kao na vidikovcu kod Zadvarja, tko i iz kojih razloga odluči svoju nastambu sačiniti na ovakvim mjestima!?
Biće da smo dojmili Svevišnjeg našom upornošću, odlučnošću, a prije svega našim trpljenjem paklenih uvjeta vožnje, pa nam je olakšanje i okrepu pripremio u obliku mjesne trgovine u kojoj sam našao voća za nju i hladnu, orošenu dvolitru piva za sebe.
Idilu trenutka pokušala je pokvariti jedna ljubomorna osa kojoj je, valjda, zasmetalo što sam stalno u društvu moje suputnice, pa čim sam je ostavio samu i ne zaštićenu, s dušmanskom zajedljivošću bocnula je u nogu. Od te njene zlovoljne zajedljivosti nije ostalo puno jer sam, čim čuh što se dogodilo, prislonio hladnu, orošenu bocu uz nogu, što je izazvalo uzdah iskrenog zadovoljstva kod moje suputnice.
O onda smo ušli u Raj zemaljski!
Opet s lijeve strane brdo, opet šuma na njemu i opet hladovina, no ovaj put veeeeelika. A sve to je višestruko pojačano, uljepšano i začinjeno duuuugačkom nizbrdicom. U takvom ambijentu su se vrućina, umor, i bilo koje poteškoće, izgubile, nestale kao rukom odnesene. Ostalo je samo čisto zadovoljstvo spuštanja, lepršanje ugodno osvježavajućeg povjetarca, mirisi u zraku, koje je svježina hladovine ohrabrila da izađu na svjetlo dana.
U početku nam je brdo bilo s lijeve strane, a od ambisa ponora dijelila nas je kamenita ograda. Iza te ograde se na jednom mjestu duboko dolje vidjela cesta, koja se, po tko zna koji put namjerava okrenuti na drugu stranu činivši pri tome lakat krivinu, odnosno serpentinu.
No do tog viđenog trebamo preći još dobar dio puta. Ona kamenita ograda s desne strane je nestala, no tu se kamen trošio na poveći suhozid sa lijeve strane. Dakle suhozid, a ne betonski podzid, što govori da je ova cesta sagrađena prije oho-ho godina, kada je beton bio rijetka i skupa roba.
Prolaskom jedne lakat krivina došli smo na onu koju smo promatrali onako s visine, prepotentno.
Za okrepu putnika namjernika kojemu se ne žuri i koji uživa u ovoj Rajskoj ljepoti, tu je i izvor svježe vode. Taj izvor je, izgleda, dojmio i navijače Hajduka, koji su tu ostavili znak više nego uočljiv svakom onom spomenutom putniku namjerniku.
Osvježavajuće hladovine je bio u raskošnom izobilju, pa bez obzira što je cesta promijenila smjer za cijelih sto i osamdeset stupnjeva, obe strane su se kupale u obilju hladovine.
Sve što je lijepo u životu kratko traje, ma koliko dugo trajalo, pa tako i ovo Rajsko spuštanje. Kad smo se izravnali s vodom Cetine, nestalo je i hladovine, pa se pojavilo i sunce sa svojim još uvijek jakim i obilno svijetlim zrakama.
To izravnavanje s vodom nije značilo da je cesta vodoravna, veća to sa smo se i bukvalno našli ruku pod ruku s vodom. Prvo smo to osjetili zvukom žuborenja, a potom smo kroz krošnje drveća ugledali rijeku, tako blizu ceste, tek nekih desetak metara, da smo opet popustili iskušenju zaustavivši se na njenoj obali.
O Radmanovim mlinicama čuo sam puno hvale, mada ništa konkretno, osim zaključka da ih svakako treba obići. Biće da je to sve pojačalo moja očekivanja, pa ne našavši i ne zatekavši očekivano, jasno, razočarao sam se. To je, u stvari, obična birtija u kojoj je jedino pravo zadovoljstvo dobro se najesti i napiti. Istini za volju, moram priznati, tu je obilje hladovine, tako da je to što se čini, čini se baš s pravim zadovoljstvom.
Tu je i dječje igralište da klincima ne bude pretjerano dosadno dok im roditelji uživaju u obilju delicija.
Napomenuh da je ovaj restoran nadaleko poznat, pa je sasvim razumno da obilje turista navraća do njega. Ovi iz Omiša to mogu činiti i vodenim putem čamcima koji Cetinom doplove i pristanu uz mali mol.
Da je tu nešto i bilo od onoga što sam očekivao kazuje tek tabla s natpisom da su na ovom mjestu nekad davno stvarno bile nekakve mlinice. Bile, ali ih više nema. U međuvremenu su preživjele preobražaj u restoran, čime u ova moderna vremena donose više koristi, nego meljući brašno za kruh naš svagdašnji.
Iz tihog protesta zbog čiste komercijalizacije nestalih mlinica nismo konzumirali ništa od obilne ponude restorana. Zadovoljili smo se tek ostacima naše zalihe koja je bila skromna, no ipak dovoljna da izdržimo do Omiša. A do Omiša još 5-6 kilometara čiste uživancije koju ćemo polako, djelić po djelić nježno i obzirno, pa zato i s guštom kusati.
Sunce, odnosno njegove zrake da nas obasjaju, sve je teže pronaći, jer brdo s lijeve strane pravi ogromnu sjenu. Odnekud, ni sam ne znam odakle, pojavi mi se osjećaj da sam u prvom redu kazališta, udobno zavaljen u sjedalu i zaštićen sjenom, promatram jarko osvijetljena zbivanja na bini. Pa stoga zapanjen i ganut svim što mi promiče ispred očiju, ne žurim nikamo, već brzinu okretanja pedala smanjujem na nužni minimum, tek toliko da bicikl lagano klizi.
A zbog čega sve to tako!?
Pa, recimo, zbog tunela koji je svoje mjesto pronašao baš u prostornom procjepu tako malenom,a opet dovoljnom da ga blještave sunčeve zrake osvijetle, i iz vana, kao i iznutra, tako da prolaz kroz njega bude prožet blagim osjećajem ugode, sa potpunom potisnućem bilo kakve nelagode ili, ne daj Bože straha, od nadolazećih vozila. Jer njih u ovom Raju jednostavno nema!
Ili možda čamci krcati turistima koji će lijeno dodirnuti prhku paučinu trenutka kroz koji mi plovimo. Blazirani pretjeranom, do groteske, uslugom vanpansionske potrošnje tupo bulje u vodu u iščekivanju tih izvikanih Radmanovih vodenica gdje će ih uvjeravati da to što je servirano ispred njih na stolu je original vrhunske ponude postavljeno samo za njih. Od silne želje za sigurnošću i pouzdano znanom budućnošću, ne dozvoljavaju svojim čulima izlet, iskorak, plahu paučinu nježnih trenutaka u kojima duša zatitra, zatreperi tolikom obimom kakvim je njihova zatitrala prije oho-ho godina, kad su joj još dopuštali da izleti van i napravi jedan lepršavi krug ushita, te tako treptava, ponovo se vrati. A onda su joj podrezali krila pod izlikom obzira, položaja, godina i vremena, pa ta duša, jadna čami u kavezu lijući gorke suze ropstva koje se iskazuju u osornošću, bezobzirnosti, zajedljivosti. Neko naročito, čak i morbidno, im je zadovoljstvo to iskazati baš prema onima koji još uvijek zadržavajući zrnce mladosti u svom srcu, vrata svoje duše drže stalno otvorena za te paučaste trenutke koje zatitraju dušu, i koje se titranje iskrade kroz blagi i jedva primjetni, ali njima prodoran i do srži uznemirujući osmejak.
Vjerojatno je sve ovo moja uobrazilja, tren neopisive ushićenosti koji mi je dušu uznio do neslućenih visina, pa samouvjereno sebe držim za najsretnijeg čovjeka na svijetu, te sva ova mala, sićušna i meni jedva primjetna bića tupog pogleda i ravnodušna lica žalim što u ništa mrve vrijeme obilno im poklonjeno da ga troše na ono u što ja potroših ovaj tren.
Za trenutak se vratih ovdje gdje polako, skoro dokono, vrtim pedale, zapitavši se zbunjeno odakle mi sve ovo prostruji kroz glavu, što je tome uzrok, i čemu sve to.
A onda ugledah NJU ispred sebe kako vozi, gore iznad nas osjetih NJEGA koji nam sve ovo omogućuje, pa mi sve poprimi jedan konkretan čvrst i pouzdan okvir: Ja sam stvarno sretan čovjek!
Ne znam koliko je u ovom putovanju bilo dana koji su dobili titulu najbolji-do-sada, ali ovaj današnji ih je nadmašio. Sve skupa zajedno! (A možda ni njega ne bi bilo, da nije svih ostalih, zar ne!? Dobar život je proces, a ne stanje)
Da mi, ipak, nismo jedini pokazala je jedna okomita stijena (ne skoro okomita, već baš okomita) na koju su se ON i ONA polako, strpljivo, uporno, ali i s maksimalnim guštom, penjali.
Kao što i ja imam problem kad slijepima pored zdravih očiju i gluhima pored zdravih ušiju jalovo i beznadno objašnjavam zašto vozim, tako se isto i oni, pretpostavljam, nađu u muci kad trebaju objasniti zašto se penju!? Ma, ne vrijedi objašnjavati, tko razumije, shvatit će!
Kula na stijeni iznad ceste nam javlja da je Omiš tu iza ćoška. U neka davna vremena oštro oko na kuli je zamijetilo došljaka i javilo onomu, koji to treba ćuti, o gostu. Danas kula nikome ništa ne dojavljuje, samo pozdravlja pridošle, a s posebnom srdačnošću to čini onima koji joj pogledom poklone tren svog vremena. Kao što smo to mi upravo učinili.
Malo sam se zaletio kad sam rekao da je Omiš iza ćoška, jer umjesto Omiša, kao da smo ugledali ogromne sive čeljusti koje u sebe gutaju sve što im u susret dolazi, pa bili to mi ili Cetina. U stvari ulazimo u kratak, ali impresivno dubok kanjon, procjep koji je Cetina izdubila ne bi li konačno našla smiraj u moru.
Stijene su na mjestima toliko stisnule prostor, da cesti nije bilo drugog, nego kroz tunel, odnosno dva, probiti se do grada.
Taj kanjon dođe nekako iznenada, kao krešendo, hladan tuš, koji onu idiličnu mirnoću doline Cetine, koja pobuđuje lirska, romantičarska razmišljanja, pretvara u psihodeličnu zlokobnost snage prirode koja ovaj put samo pokazuje, možda čak i upozorava čovjeka, tako malo i sićušno biće u odnosu na nju, da ostane stalno svjestan baš toga – da je sitan, mali i beznačajan, te da do visina može samo poniznošću.
Prolaskom kroz drugi tunel kao da smo otvorili vrata u prostorno-vremenskom stroju te iz one lirske mirnoće, nježne paučine daha vjetra i spokojne mirnoće ušli u mahnitu gužvu do maksimuma iskomercijaliziranog masovnog turizma. Auti svoda oko nas, ljudi kao u priči, svuda govor ljudi, cika vozila, sve se nešto, miče, giba, puzi, ide.
U napadu panike, nastale zbog iznenadne zatečenosti, došlo mi je, za trenutak, da svoju suputnicu uzmem za ruku i držeći se za grčevito za nju, kao za jedini pouzdani oslonac, pobjegnem, vratim se nazad u ono drugo vrijeme i drugo mjesto gdje je sve ono što je ovdje zauvijek izgubljeno. A nije daleko tek kojih stotinjak metara puta i dva tunela vremena.
A onda skrušeno priznah samome sebi da ovo od čega sam prošli tren htio pobjeći, da je baš to današnji naš cilj. Zbunjen za tren zastadoh, jer emotivni dio mene jednostavno nije mogao prihvatiti, pojmiti, tako jednostavan, a opet tako jeziv zaključak hladno racionalnog mene –OVO da bude nekome cilj!!??
Lako je raditi to što voliš, umijeće je voljeti to što radiš, pa prema tomu sam se obuzdao, suzdržao, te na kraju i prisilio prihvatiti stvarnost takva kakva je, te nastavio kroz tu gungulu, gužvu i galamu u potrazi za konačnim današnjim nam ciljem – auto kampom. Ipak, da nekako utješim dušu svoju koja je još uvijek neutješno čeznula za naprasno prekinutim Rajem zemaljskim, uputio sam još jedan pogled iza sebe prema vratima prostorno-vremenskog kontinuuma u obliku tunela iza kojih je ono, a ispred kojih je ovo.
Kamp je tu negdje, a nikako da ga potrefimo. Onda smo pronašli kamp, a nikako pronaći ulaz u kamp. Tokom te grčevite potrage koja se, zbog silne želje da se što prije obavi, razvukla do nepodnošljivosti, oko nas su zujale, frktale, trubile i brundale limene krstarice u općoj gužvi beskonačne kolone u oba smjera.
Izdržali smo na ovom putovanju što-šta, pa smo izdržali i ovu potragu. Pronašli smo kamp, prijavili se na recepciji, pronašli nam odgovarajuće mjesto, podigli šator na njemu i duboko, ali duuuboko odahnuli.
Smirili dušu i tijelo učinkovitim sredstvom za smirenje u obliku vruće juhe.
Obavili večernju toaletu, zavukli se u vreće, te gledajući nijemo u strop šatora pokušavali napraviti reda i mira u duši koja je još uvijek titrala zbog obilja utisaka stečenih tokom današnje vožnje.
Ipak je ovo bio dan za pamćenje.
I to kakav dan!
Nastavak priče o ovom putovanju možete pogledati i pročitati ovdje.
Međugorje 2014 dan 09-08 i dan 10-08
Vratiti se na prethodni dan ove priče možete ovdje.
Dan 09-08
Slike današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
Koliko je mučan i težak bio dan prije, toliko je jučerašnji bio lagan i lepršav. Pa još uz to rano dolaženje u kamp, pa ručak, pa odmor, pa šetnja do crkve, pa misa, pa (opet) šetnja gradom, pa spavanje sa spoznajom da se ne moramo rano ustati…sve ovo skupa je uvjetovalo da smo se ovog jutra probudili vedri, lepršavi, naspavani i odmorni.
Danas, nakon doručka imamo u planu popeti se na Brdo ukazanja, zatim na glavnu misu, a potom obilazak suvenirnica radi nekakve sitnice koju bi ponijeli iz ovog mjesta, a koja će nas u buduće podsjećati na ove dane. Uglavnom, bicikli danas imaju slobodan dan.
Još negdje oko 5 ujutro, nekakvo komešanje, spremanje uz komentare (na nekom stranom, nerazumljivom jeziku) od strane odraslih i djece (djeca u 5 ujutro!?) čuli smo oko susjednog šatora, no osim zlovolje što nas probudi, nismo detaljnije razmišljali o tome.
A trebali smo!
Kad smo, sve polako i laganini, nakon ustajanja, toalete, doručka i spremanja, konačno krenuli na točku na i ovog hodočašća, do crkve smo došli u pola jedanaest.
Nakon kraćeg zadržavanja, tek toliko da snimim crkvu, uz zapitkivanja domaćih nekom krivudavim cik-cakom konačno smo došli do široke staze koja dobrom uzbrdicom vodi do tog mjesta ukazanja. Tik uz tu uzbrdicu zgusnuo se špalir suvenirnica ne bi li kontemplativni hodočasnici ostavili koju novčanicu svoje nacionalne valute.
A onda je krenulo!
Uzbrdica je bila povelika, staze, praktično nigdje, samo stijenje i kamenje. Neke od njih čvrste a neke klimave, pa je potrebna maksimalna koncentracija pri svakom koraku. Hoda se nekako nasumično cik-cak, sve u mahnitoj potrazi za čvrstim osloncem, uz stalno prisutni strah da će taj oslonac,umjesto čvrst, postati klimav. Sve ovo, uz već navedenu znatnu uzbrdicu, učinilo je hodanje ovom uzbrdicom napornim, pa smo se dobrano zadihali i počeli se – znojiti.
Iako bi hladni racionalisti rekli da to nije točno, no što je uzbrdica teža i strmija, to je nedostatak povjetarca veći. Zbog toga uz sve napore i probleme pri penjanju uz ovo brdo, dobivali smo osjećaj da ovo sunce je baš sad odlučilo pojačati svoje isijavanje barem za sto pedeset puta. Ono pola litre vode koje je moja suputnica ponijela (ja uz pretjeranu, mada neosnovanu,prepotentnost ni toliko, točnije – ništa), brzo je nestala (navedena prepotentnost mi se pretvorila u ponizno moljakanje).
Nije preostalo ništa drugo, nego smanjiti tempo, povećati učestalost zaustavljanja radi predaha. Koliko smo to mogli, zaustavljali smo se u hladovini. Te hladovine je bilo tek u tragovima, pa smo uspjehom smatrali ako nam je tek glava bila u hladovini. Dok smo tako predahnjivali, promatrao sam zbivanja na ovoj hodočasničkoj stazi. Bilo je tu grupa i grupica koji su se zaustavljali na postajama Križnog puta radi molitve ili čitanja citata iz molitvenika. To je bilo na svakakvim jezicima. Za neke od njih mi se čini da ih nikad nisam ni čuo.
Kolika je želja da se prijeđe ova kamenita, strma staza, možda se najbolje vidi u vidu starice, kojoj su dvojica pomagala da pravi korak za korakom, ili u drugom slučaju šestorica koja su u posebnoj nosiljki nosili sedmog.
Čudnim i nesagledivim putovima Gospodnjim, na ovu stazu je zalutao i "najbolji čovjekov prijatelj", i to sam, bez tog svog čovjekolikog prijatelja. Istina, to što je sam, nije izgledalo da ga previše sekira, čak što više, kao je da čvrsto i točno znao kamo i prema komu ide, te kojim putem tamo stići.
I konačno, cilj ovog hodočašća – Mjesto ukazanja. Na njemu sa sada nalazi kip Majke Božje ograđen sjajnom, rostfrajnom ogradom.
Neki zastanu, valjda radi predaha, drugi zamišljeno gledaju ispred sebe duha odlutalog tko zna gdje, neki se srčano mole, a neki pak sjede prikupljajući snagu izgubljenu na ovoj stazi. Stao sam i ja, te pokušavao srediti misli.
Dakle to je to!
Sad kad sam stigao na svojevrsni cilj ovog putovanja (ili na jedan od njih) zbunjeno sam pokušavao pronaći nekakav ushit u duši zbog toga. Možda sam ga i pronašao, no nije bio tog intenziteta kakvog sam očekivao. Čudno, no izgledalo mi je da je cilj bilo putovati prema ovom Mjestu ukazanja, a ne biti na njemu.
Osjećao sam blagu grižnju savjesti, prijekor prema samome sebi, zbog izostanka navedenog ushićenja prema ovome mjestu. Možda je tomu bio uzrok silna dinamika ljudi oko mene, koja mi je skretala pažnju od onog u meni na ono oko mene, možda je tomu uzrok moj iskonski strah od gužve ljudi, pri kojemu imam snažan poriv da se maknem u stranu, negdje izvan, ne znam.
I dok tako prebirem po svojim unutarnjim stazama svijesti, neočekivano se zateknem sa tračkom neke spoznaje, osjećaja, koje sve više i više raste, i koja polako poprimaju neke konkretne, razumljive obrise. Ti obrisi mi ukazuju da sam, usprkos svojoj poodmakloj dobi, uspio do ovog mjesta biciklom doći, da na tom putovanju nisam bio sam, već sa svojom životnom suputnicom, kojom brodim bračnim vodama već 27 godina, da mi je kći na fakultetu, da mi je sin to već i završio (a dok pišem ove redove, i zaposlio se) da smo kao obitelj živi i zdravi, da imam zaposlenje, da i moja suputnica isto tako ima zaposlenje… Dok tako nabrajam samome sebi što sam postigao do svoje trenutne pedeset šeste godine života pritisak u duši mi sve više raste i raste, da bi na kraju izašao van u obliku dubokog uzdaha, te shvatim…i te kako imam razloga za ushićenje! Pretrnuh zbog te spoznaje, podigoh glavu prema dostojanstveno mirnom kipu te, kao da je ona svojevrsni prijenosnik poruke do Njega, rekoh jedno bez zvuka, ali glasno i odlučno HVALA!
Pri povratku nazad bilo je lakše ići nizbrdo nego uzbrdo, razumije se samo po sebi. Međutim to koliko sam ja osjećao da je lakše nije samo zbog nizbrdice. Osmjeh mi nekontrolirano izleti na lice kad se prisjetih kako su mi ljudi izgledali na sinoćnjoj misi. Tada mi je to došlo do svijesti pri promatranju tog mnoštva, pri čemu sam sebe držao nekako izvan njih, onako, kao promatrač koji mirno, staloženo, hladne glave promatra gomilu ljudi i prosuđuje.
A sada uhvatih, zatečeh samog sebe kako i ja sa Mjesta ukazanja odlazim “dalje malo lakši, obodren, utješen, ako ništa drugo, tek toliko da mogu baš to – nastaviti dalje”.
Eto, postadoh pravim hodočasnikom.
Pri spuštanju nazad, ugledali smo kolonu ljudi kako se nekom prečicom, prtenom stazom vraćaju nazad u grad, pa i mi krenusmo i tom smjeru. Kad smo se spustili u polje okrenuh se nazad i snimih brdo na kojemu je Mjesto ukazanja.
U toj šetnji prema gradu, sada već dobrano žedan za zavišću bacih pogled na bujno zelen vinograd koje svoje bujno zelenilo ima zahvaliti sofisticiranom sustavom navodnjavanja gdje života vrijednu tekućinu dobiva njemu najbolji način – kap po kap.
Svaki red je od glavnog voda svojim vodom dobivao vodu koja ide ravno u tlo, pa se ona ne gubi nepotrebnim isparavanjem na površini tla.
Prije dolaska do crkve, Svevišnji nam se smilovao u obliku trgovine u kojoj smo kupili hladnu pijaču. Kao pravi dostojanstveni hodočasnik, suzdržao sam se od piva, barem ovaj put.
Prema sveznajućem Google-u, nakon utemeljenja župe 1892., prva župna crkva sv. Jakova, za ono vrijeme velika i lijepa, bila je dovršena 1897.godine.Zbog trusnog tla na kojem je bila sagrađena, njezini su zidovi ubrzo počeli pucati a cijelo zdanje tonuti, pa se odmah nakon I. svjetskog rata počelo misliti na gradnju nove crkve, na kojoj su radovi trajali od 1934. do 19. siječnja 1969, kada je bila i blagoslovljena. Vanjski oltar sagrađen 1989., i molitveni prostor oko njega (sa oko 5000 sjedećih mjesta) prostor je okupljanja u ljetnom razdoblju i za velike blagdane, kada se u Međugorju nađe i više desetina tisuća hodočasnika.
Svaki put kad se nađem u toj crkvi, a naročito kad je prava ljetna vrućina, posebno me dojmi klima uređaj u njoj. U crkvi je ugodno svježe, ali nema neugodnog propuha, tipičnog za klimatizirane prostore. Čak izostaje i šum tipičan za klima uređaje.
Inače crkva k'o crkva, niš' posebno. Moderna sakralna arhitektura, ali ipak blago konzervativna, čime je zadržala tipične oblike crkve. Na prozorima modernistički vitraj.
Posebnost ove crkve se nalazi nekako sa strane, u bočnom brodu, kao da,zbog pretjerane skromnosti, ne želi, ne voli da bode u oko. Radi se o kipu majke Božje je ukrašen mnoštvom orhideja lijepo ukomponiranih boja. Oko tog kipa stalno je mnoštvo hodočasnika, možda i zbog tih orhideja.
Nakon mise vratili smo se u kamp na ručak i odmor poslije njega. Kad nam je odmor dosadio opet smo se odgegali onom prtenom stazom do glavne ulice u potrazi za suvenirima.
U stvari tu potragu je više činila moja suputnica, a ja sam nekako bio po strani i promatrao ulicu, niz prodavaonica i ljude koji su se muvali uokolo. Osobno nikad nisam bio pobornik takvog načina trošenja novca. Najvažnija, najveća i najbitnija uspomena je činjenica da san SAD i OVDJE i to mi je neizbrisivo upisano u sjećanje. Ako su mi i potrebni nekakvi suveniri tu je fotoaparat kojim bilježim oštrinu koja sjećanjem izblijedi.
Možda i zato malčice gadljivog izraza na licu promatram tu komercijalizaciju Gospinog ukazanja.
U inače dotjeranom interijeru s prigušenim, ali jakim osvjetljenjem, sa svježim i osvježavajućim zrakom koji bešumno izlazi iz klima uređaja (mada je sve širom otvoreno prema ulici), masa je polica krcatim lančićima, krunicama, kipićima i kipovima, slikicama i slikama, te ostalim drangulijama vezano uz lik Gospe. Zapanjila me je jednoličnost te ogromne ponude. Nisam neki revnosni branitelj kulture, ali mi je sve to bilo na granici dekadentnog, pretjeranog i kičastog, ako ne i iza te granice.
Zar se zbog OVOG Gospa ukazala !?
U smiraj dana opet na večernju misu na otvorenom. Da bi je mogli i vidom, a ne samo sluhom pratiti i oni udaljeni od oltara, osim dobro podešenog razglasa (da nije preglasno, a da se sve razumije) tu je i veliki video-zid, na kojemu vidimo svećenika kako vodi obred.
Bila je već pala noć kad je misa završila. Polako se šetuckajući od crkve, preko glavne ulice, kao ljubitelj noćnih snimaka snimih Međugorje by night.
Dolaskom u kamp polako smo se spremili za počinak. Sutra nastavljamo vožnju u kojoj će biti gore-dolikanja, a kako stvari stoje kiša se konačno povukla te prepustila suncu da preko dana pokaže koje je godišnje doba.
Dakle, biti će vruće!
Dan 10-08
Slike današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
Mapu današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
Ugoda jutarnje svježine udružena sa obilnom hladovinom jednostavno ne da da se rano probudimo i isto tako rano krenemo. Koliko god se zaklinjali sinoć prije sna da ćemo biti odlučniji i dosljedniji, do jutra se ta odličnost i dosljednost rasplini, nestane pretvorivši se u ugodu protezanja u svježoj i duši miloj posteljini.
Tako smo napustili kamp negdje blizu osam sati. Dobro, bilo je još uvijek svježe i ugodno, no jačina sunčevih zraka je ukazivala da tako dugo neće biti.
Ovaj put smo doručak učinili u samom mjestu, pa onda siti i napojeni krenuli na putovanje. Na izlazu iz mjesta prošli smo pored zdanja kraj kojeg sam učinio jutarnji obrok s ondašnjim svojim suputnikom prije devet godina, pri putovanju ovim krajevima.
Slijedećih desetak kilometara, do Ljubuškog, vozimo cestom koja je uglavnom bez većih uspona, mada proguramo par gore-dolikanja. Ovo „proguramo“ ne znači to bukvalno, nego se ipak vozi, no zbog žarkoga sunca, do „gore“ tog gore-dolkanja dobrano se zadihamo, a bome i oznojimo.
Cesta prolazi zanimljivim, pa čak i kontroverznim krajem. S jedne strane te suprotnosti (kontroverze) je suri, okrutni, hercegovački kraj sa zakržljalom makijom koja je možda u početku svog življenja imala ambiciju da drvo postane, no žarko sunce, bura i nedostatak kiše su skresali tu ambiciju na nešto između oveće trave i omanjeg drveta. Ni nekih konkretnih naselja nema, pa čak ni kuća, onih „normalnih“ u kojima ljudi obitavaju. Promatrajući samo taj dio te suprotnosti, dakle, kraj u kojoj je „Bog rekao laku noć“, totalna vukojebina.
E, ali s druge strane baš u toj vukojebini je toliko koje kakvih poslovnih prostora, pogona i kojekakvih poduzetničkih zdanja, da se ni Njemačka ili sjeverna Italija ne bi postidjela. Takvo što kod kuće, a ni u Hrvatskoj nisam vidio. Ne ulazeći sada u poslovnu opravdanost, već samo na osnovu vizualnog dojma, to su u pravilu zdanja gdje se očigledno vodilo računa o nekakvoj arhitektonskoj ljepoti, i to onoj suptilnoj, uglavnom daleko od kičastog.
Na jednoj od dužih i strmijih "gore" od onih gore-dolikanja nalazila se crkva modernističke sakralne arhitekture, a oko nje masa auta. Obzirom da je nedjelja i da je negdje malo prije deset sati, shvatili smo da slijedi nedjeljna misa u crkvi. Gledajući okolo crkve, i bliže i dalje, kuća uglavnom nismo vidjeli, pa je sve to malo zbunjujuće – crkva i nigdje kuća, a masa auta oko nje. Kasnije smo saznali da je to župna crkva mjesta Cerno, koje je raštrkano svuda uokolo, što sam kasnije vidio, barem na karti.
Pa, ako je moderna crkva u sredini ničega, to da ipak nečeg ima pokazuju auti koji nisu baš matuzalemi, a ni skromni, niže klase, naprotiv!
Ona uzbrdica plus ono žestoko sunce uvjetovali su da smo dobrano zadihani i oznojeni, brzim pogledom tražili mjesto za odmor na prostoru ispred crkve. Pronašli smo ga na podzidu u debeloj hladovini guste krošnje stabla u prostoru ispred crkve
Prema kipu nedaleko od nas, zaključili smo da se radi o crkvi sv. Leopolda Mandića, što nam bi posebno zanimljivo, jer i mi u Požegi također imamo crvku posvećenu ovom svecu.
Dok smo ublažili dah, smirili ritam srca a dušu sa nosa vratili na njeno mjesto, zvonjava zvona je nagovijestila da misa upravo počinje. Na ulazu u crkvu nije bilo zvučnika, tako da nismo ćuli svećenika, pa smo odlučili nastaviti osobitost ovog našeg putovanja,tea kraj crkve uz put izmoliti deseticu krunice. Sad nakon one gužve u Međugorju, ovdje u miru i tišini, koju narušava tek ugodni povjetarac, pri molitvi te desetice, osjetih bitno veći kontepaltivni mir, kao nagovještaj onog osnovnog u molitvi, a to je neka veza, spona s Svevišnjem. A možda je sve to moja uobrazilja, ne znam, u svakom slučaju, barem ja, do Boga lakše, i potpunije dolazim izvan mase ljudi.
Dok smo kroz tu molitvu doživljavali tu kršćansku sponu s Bogom, uočili smo da smo takvi, kako izgledamo i što radimo, nekomu zanimljivi. Troje male djece koje su bile sa, očigledno svojom, trudnom majkom, malo po malo su se približavali ka nama, pa nekako baš kad smo završili molitvu i dokono se odmarali u hladovini, približili nam se dovoljno blizu, da nas je njihova mati za molila da li nas mogu pogledati (izbliza, valjda). Kad smo joj potvrdno odgovorili, djeca su se, ozarena pogleda, sretno vedrog osmjeha na licu, kako sretna mogu biti samo mala djeca, približila nama (manje) i našim natovarenim biciklima (više). Na upit moje suputniea da li su sve troje njeni, trudna mlada majka je potvrdo odgovorila, a na komentar divljenja "Svaka čast!" od moje suputnice, mlada mati odgovori "Ne bi to nikome preporučila!"
U nastavku puta nastavljeno je i razgledanje usputne arhitekture. Tako smo prošli "Svadbeni salon Antonela", valjda za svatove, samo bitno raskošniji od sličnih u našem kraju, kao i izložbeno prodajni salon Volkswagena.
Pokraj slijedećeg zdanja, za razliku od prethodnih, nismo samo tako prošli. Razlog tomu nije bila izuzetna ljepota i zanimljivost njegova, nego fontana sa hladnom, osvježavajućom vodom.
Nakon parkiranja bicikala, kavalirski sam prepusti suputnici da prva uživa u osvježenju, da bi potom to učinio ja. Ili sam barem tako mislio, je kad sam pružio ruke prema mlazu on je – nestao. Jednostavno, kao da se pipa zatvorila i – nema više vode. Za tek tren se u meni pojavi razočarenje na ivici panike da ću ovom prigodom ostati neosvježen, no suputnica me smiri pozivajući se na strpljenje. I stvarno, koji tren kasnije hladna, osvježavajuća tekućina rashladi moje ruke.
Ispred nas na vrhu brda smo uočili neku razvalinu, ostatke nekakvog starog grada.
Opet posežem za Google gdje doznajem da se stari grad Ljubuški nalazi na istaknutom vrhu krševitog lanca brda Buturovice, koje se nalazi na istočnom kraju Ljubuškog polja. Grad je podignut na čvrstom, krševitom položaju, na 396 m nadmorske visine. Obično se pripisuje hercegu Stjepanu, premda je starija od njega. Osim hercega Stjepana Vukčića Kosače i njegovih sinova, ističu se u 15. st. velikaši Radivojevići-Jurjevići-Vlatkovići.
Ostavivši brdo sa starim gradom desno od nas, spuštamo se podužom nizbrdicom do Ljubuškog, pri kojoj smo guštali u osvježavajućem vjetru. Ovo Hercegovačko sunce svojom jačinom isijavanja se opasno približava granici podnošljivosti, a tek je jedanaest sati. Znajući da nam danas slijedi i poduži uspon, do kojeg još imamo barem sat vožnje (dakle u podne, kao penjanje u Žitomislićima), na moju preporuku zaobišli smo grad i nastavili dalje. Prije devet godina sam posjetio grad i nisam uspio pronaći ništa zanimljivo. Možda tako i jest, a možda nisam bio dovoljno uporan u potrazi.
Koji kilometra nakon Ljubuškog prošli smo pored kuće kraj koje smo stvarno morali zastati. Razlog stajanju bila je raskoš cvijeća na ogradi terase kuće. Netko si je stvarno dao truda i uložio znatnu količinu strpljivog i upornog rada, koji je prije svega bio rad s ljubavlju.
Slijedećih desetak kilometara vozimo se dolinom Tihaljine, koju konkretno ne vidimo ali se prisutnost te kraške rijeke i te kako vidi i osjeti. Odmah je jasno da je to kraj sa bogatim povrtlarstvom jer je u milosti blagodatne kombinacije dvaju obilja – sunca i vode. Ovog potonjeg ima toliko u izobilju da se vodom iz rijeke rashlađuju lubenice na štandovima uz put.
Tom plodonosnom dolinom vozikamo se petnaestak kilometara, ili ravnicom, ili blagom uzbrdicom. Uglavnom prolazimo kroz naselja u kojima uglavnom nema nikoga. Pretpostavljam da je razlog nedostatka ljudi nedjelja uz žarko ljetno sunce.
Nekako ispada da nas dvoje obožavamo pentranje po uzbrdici u podne. Do sredine dana je trebalo još pola sata kada smo napustili dolinu rijeke Tihaljine, i naselja u njoj, te kroz skromnu šumu, bez nastambi ljudi, krenuli uzbrdicom. Sunce je žestoko pržilo, tako da se to puzanje uzbrdicom dobrano razvuklo. Gdje god smo uspjeli pronaći hladovinu zakržljale šume uz put, stali smo i hvatali dah. Tako smo stali kraj neke puste kuće (ne bi me čudilo da je odavno napuštena), preko puta koje je bila zanimljiva građevina svojevrsnog suhozida, koja je predstavljala nekakvu šupu.
Pred spust u Grude pronašli smo podzid u deeebeloj hladovini koja nas je obiljem hlada odmah privukla sebi. Hladovina je ponegdje bila tako gusta da nijedan zračak sunca nije pronašao put do tla. Već pomalo i gladni, pored žeđi, izvadili smo što imamo, te polako, uživajući u ovoj efikasnoj zaštititi vreline s neba, činili red žvakanja red srkanja.
Konačno se ispred nas raširila panorama doline u kojoj su Grude. Ta dolina je, u stvari Imotsko polje, čiji ovaj istočni dio sa ovim gradom pripada Bosni i Hercegovini
Bilo je negdje prije dva, vrelina sunca, koje je još zarana počela dobrano grijati tlo i sive stijene, pa spust u Grude, iako podugačak, nije mi dao očekivano osvježenje. Puhao je vjetar pri brzom spustu, istina, no taj je vjetar bio dobrano topliji, bolje rečeno vrući, nego moje tijelo, pa prije da me je još zagrijao, nego ohladio.
Ušavši u grad, spas smo pronašli u obilnom hladu benzinske postaje. Preko puta nje bila je neka pekara, koja je čak i radila, pa sam kupio neke pekarske proizvode za ručak, jer ono malo što smo pojeli u onoj hladovini je nestalo, isparilo iz tijela. Da sve to što žvačem lakše klizi niz grlo pomoglo je hladno pivo koje sam pio iz orošene dvolitre, upravo kupljene na ovoj benzinskoj postaji. Usput, dvolitra Löwebrau piva, proizvedenog u Hrvatskoj, ovdje na benzinskoj, nedjeljom poslijepodne koštala je 3,5 KM! Dakle 14 kuna! A kod nas u običnoj trgovini (najmanje) 16 kuna. Gdje je tu logika!?
Bez obzira što smo bili odmoreni, ohlađeni, nahranjeni i napojeni, zbog žestoke vrućine teško nam se mililo nastaviti vožnju. Ipak smo se primorali na to. Imali smo do Imotskog nekih dvadesetak kilometara, a do konačnog današnjeg cilja još oko pet. Dakle nije mnogo u nekim normalnom okolnostima, no nama, ovako iscijeđeni, osušeni i sprženi žestokim suncem, izgledalo je bitno više. Povoljna okolnost je što je tek prošlo dva, dakle do kraja dana imamo vremena da te kilometre prepješačimo ako treba, a komo li da ih vozimo. Uz česta zaustavljanja, pauze sve duže i duže, zbog sve težeg i težeg samopokretanja ka nastavku vožnje, konačni prosjek brzine današnjeg putovanja izgleda neće biti bitno veći od pješačkog.
Da Grude nisu tek veće selo, pokazuju stambene četverokatnice i opće uređenje mjesta koji odaju duh grada.
Biće negdje u centru grada, i geometrijskom a i gospodarsko-administrativnim, zastao sam radi snimanja koliko-toliko zanimljive građevine na koju smo naišli u ovom gradu. To zaustavljanje je iskoristila i moja suputnica da se skrasi u jednoj od obilnih hladovina koje smo pronašle u Grudama.
Negdje oko tri žestina sunčevih zraka nas je nagnala da utjehu pronađemo u nekakvoj hladovini uz put. Kad smo stali, vidjeli smo da smo dobili i više od obične utjehe u hladovini, jer u toj je hladovini bila i klupa, a pored klupe je bio i kip - Gospe od Utjehe! Pa sad, nek' netko samo proba reći da je to čista slučajnost!
…uz Gospu od Utjehe
Dok smo se mi tako obilno tješili neočekivanom utjehom, naši bicikli su bili u malo manjoj hladovini, pa nakon što sam sebe i svoju suputnicu, dakle, utješio, pođoh do naših strpljivih metalnih dorata, ne bili koju gestu utjehe i njima pružio. I bi tako, jer su se oni zadovoljili tek time da mi prenesu spoznaju o muci vrućine koju podnose. To su učinili tako da su me informirali o trpljenju trenutnih 42,9 stupnjeva Celzijusovih!
Pusti i ogromni granični prijelaz, koji je zbog te pustoši izgledao još ogromniji, prošli smo uz podršku graničnog osoblja u obliku skromnog, ali iskrenog smješka. Sad je trebalo izbjeći besmisleno pentranje uzbrdicom do raskrižja na kojemu se desno nastavlja nebu pod oblake za Vinjane Gorje i Posušje, a mi bi, skrenuvši lijevo, opet se strmoglavlii za ovoliko koliko bi bilo penjanje. Iako nema logike, to gore, pa dolje, ipak sam sa svojim ondašnjim suputnikom odvozio po otprilike istim vremenskim uvjetima. Dušu sam ispustio popeći se do tog raskrižja, pitajući se zar nisu mještani mogli napraviti neki putić, stazu tek, radi izbjegavanja ovog besmislenog gore pa dolje.
E, kasnije sam saznao da jesu (uvijek se prave stvari saznaju (pre)kasno).
Pa kako, dakle znam za prečicu koja ne skraćuje toliko kilometre pređene, koliko muku pri tome, sa posebnim, slavodobitnim guštom skrenuli smo na tu prečicu. Usput, toliko me obuzelo to slavodobitno samoljublje, i da nije bilo moje suputnice, koja me je upozorila gdje treba skrenuti, ja bih, promašivši, produžio dalje.
Ovog vrelog nedjeljnog poslijepodneva jedva da je bilo nekakvog prometa, a na ovoj prečici baš nikakvog. Istina je da smo prolazili pored kuća i dvorišta, ali nismo vidjeli nikakvog živog stvora – svi su se sakrili u svoja hladovita skloništa od ove vrućine. Stoga smo si mogli dopustiti luksuz paralelne vožnje, krivudanja, te vožnje na lijevoj strani.
Dolaskom podno samog Imotskog, skrenuli smo lijevo našavši se ponovo na magistrali. Ona ovdje kratkom i blagom nizbrdicom se pušta u samo Imotsko polje i prelazi na njegovu drugu stranu.
Dolaskom, dakle, na tu drugu stranu polja, tamo mostom preskačemo žilu kucavicu Imotskog kraja – rijeku Vrljiku. Ta rijeka izvire iz samog polja, na njegovom zapadnom dijelu, protječe kroz samo polje i negdje na njegovom istočnom dijelu, u Hercegovini, ponire u tlo. Dalje opet izvire kod Vrgorca, da bi joj nakon nekog vremena tečenja opet bilo dosta dnevne svjetlosti, te ponovo se bacila u dubine tla. Kod Ploča izvire van, pa čini prekrasna Bačinska jezera, te probivši sebi put (opet) kroz tlo, prirodnim tunelom prolazi ispod Jadranske magistrale i polako, mirno i dostojanstveno utječe u more.
Magistrala odmah nakon mosta vrlo oštrim zavijem u desno nastavlja put prema Splitu a mi bi trebali ravno strmom uzbrdicom uskim, ali asfaltiranim putem pentrati se kilometar vrlo oštre uzbrdice, ne bi li na Perića Brigu konačno došli do kraja ovog današnjeg putovanja – do moje sestričine koja nas već nestrpljivo očekuje.
Iako mi je suputnica krenula prema toj strmoj uzbrdici, prekinuo sam je u nakani s obrazloženjem da treba odmoriti, smiriti dah, smanjiti puls jer ovo što je ispred nas, iako kratko, nije ni najmanje bezazleno.
Okrepu sam pronašao u hladnoj i kao suza bistro Vrljici. Graditelji mosta su uz most napravili pristup svakome kome se za to učini potreba da dođe do vode koja u ovom kraju život znači. Meni je to bilo u obliku umivanja i osvježenja gornjeg dijela tijela.
Onako mokar, dok su s mene kapali hladne kapi Vrljike, predložio sam suputnici da i ona osjeti tu blagodat u kojoj ja trenutno raskošno uživam.
Ispočetka smo, možda i cijelu polovicu uspona, odvozili, uz moja stalno, tiho ali uporno inzistiranje da ovoliko mučene ionako namučenih naših tijela nema (više) smisla, te da nastavimo pješice. Zacrvenjevši se kao rak; mahnitim disanjem i bukom udaranja srca, smogla je snage priznati, prvenstveno samoj sebi, da nema smisla srljati na-vrat-na-nos, te je sišla s bicikla i polako, s noge na nogu nastavila savladavati zadnje metre današnjeg puta.
I tako polako i lagano stigosmo do dugo očekivanog prizora dvorišta i kuće moje sestričine koja nam je ozarena lica i osmjeha od uha do uha uputila srdačnu dobrodošlicu.
Uspjeli smo!
Nastavak priče o ovom putovanju možete pogledati i pročitati ovdje.
utorak, 28.04.2015.
Međugorje 2014 dan 08-08
Vratiti se na prethodni dan ove priče možete ovdje.
Slike današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
Mapu današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
Spavalo se onako kako se i sinoć leglo – mirno, ugodno, opušteno, te se probudilo sa ugodnim rastezanjem uz osjećaj odmorenosti i duha i tijela. Po tko zna koji put se pokazalo koja je snaga dobrog sna. Ovog jutra, dok se polako, s guštom, bez ikakve žurbe, razbuđujemo, postaje nam jasno da je većim dijelom problema koji su se javljali prvim dijelom jučerašnjeg dana, u velikoj mjeri kumovala nedovoljna ispavanost noći provedene u Jablanici. Sad kada je to, kao uspješno prebrođeno, iza nas ostaje uzbudljiva priča sa sretnim, ugodnim završetkom, koja će se prepričavati s većim žarom što vremena od jučerašnjeg dana više prođe.
I pouka da se treba dobro naspavati!
Danas nam je cilj doći do Međugorja do kojeg nas dijeli nekih 35 km. Dakle, nije puno, pa ne moramo ni žuriti, a to opet znači da se možemo maksimalno opustiti usputno nađenim uživancijama.
Nakon napuštanja kampa krenuli smo u suprotnom smjeru od našeg današnjeg odredišta. Prije nego što zapravo krenemo, želja nam je obići izvor rijeke Bune sa tekijom iznad njega. Na tu sam nakanu došao prije par godina ugledavši fotografiju tekije sa izvorom. Postojala je nada da ćemo do izvora jučer predvečer, no nju je raspršila ona kišica koja se nije dala, kao da je kapriciozno uživala u mršenju mojih planova. No i čovjek je biće koje u znatnoj mjeri isto tako može pokazati kapric, ili ljepše rečeno, upornost, pa što nije moglo jučer, može danas.
Kad smo napustili kamp i krenuli ka istoku, u susret suncu, bilo je oko pola osam. Nakon opskrbe jelom i pićem u marketu na koji smo naišli, dopedalirali smo do mjesta koje je nas pozdravilo tablom sa natpisom Blagaj. Koji stotinjak mjesta dalje prošli smo pored katoličke crkve. Posjet njoj smo odgodili pri povratku, do kojeg, ipak, nije došlo jer smo put nastavili drugom cestom obišavši crkvu.
Nakon par pitanja upućenih lokalcima, pronašli smo cestu, bolje rečeno uski sokak, mada asfaltiran, do tekije i izvora.
Nakon skoro kilometar vožnje sokakom, koja je u početku bila uzbrdicom, da bi pri kraju se sjurili nizbrdicom i stali jer se dalje nije moglo. Ispred nas se ispriječila ogromna, potpuno uspravna stijena. Tu gdje smo stali, tu je bilo svojevrsno parkiralište. Sad smo se moja suputnica i ja podijelili u dvije grupe (u više grupa nismo nikako mogli, jel' te!?), pa ćemo naizmjenično obići što se ovdje obići treba.
Prvo sam krenuo ja.
Staza, lijepo popločana kamenom, vodila je do zdanja koje je bilo tekija. Zdanje, sastavljeno od više zgrada, te stiješnjeno jedna uz drugu, pa se tako zajednički šćućurila uz sunovratnu liticu. Čudna neka simbioza ruku čovjekovih djelo i hira prirode.
Na krajnje desnoj od zbijenih zgrada smjestio se balkon tek iznad mirne površine modrog jezera koje je, na prvi pogled neprimjetno, teklo iz pećine na stijeni. Kroz kao suza čistu i bistru vodu se vidjelo dno na kojemu je bila masa novčanica, kovanica i još koje čega, očigledno tamo bačenih za želju iskazanu u trenu bacanja.
Prema sveznajućem Google-u tekija na vrelu Bune osnovana je ubrzo nakon pada Hercegovine pod tursku vlast 1446. godine, a najkasnije oko 1520. godine. U tom najranijem, turskom periodu bektašizam je važio kao vladajuća ideološka doktrina u turskim osvajačkim pohodima, posebno kod akindžijske vojske (lake udarne konjice) i jeničara (janjičara).Bektašije su se u to doba mogle porediti sa vitezovima templarima, koji nisu bili samo redovinci već i vojnici.
Tekija u Blagaju prvobitno je koncipirana ne samo sa svrhom da se u njoj obavljaju bektašijski obredi već kao i misionarski, pa i vojni, punkt. U doba turskih osvajanja Balkana smatrali se da su bektašije, koje su sve do danas poznate po svojoj toleranciji, baš zbog svoje vjerske širokogrudnosti, najpodesnije da se približe i idejno zadobiju domaće stanovništvo, i pravoslavne i katolike, a u Bosni i Hercegovini i bogumile.
Dakle, tekiju, u nekom širem smislu, možemo shvatiti kao samostan.
Vratimo se sada ovoj tekiji i meni kraj nje. Sve je bilo krajnje čisto i uredno, pa uz jutarnju tišinu, koju je tek malčice, tiho-tiho, remetio šum vode, odavalo je nekakvu mističnu, nadrealističku notu, kao zaštita, sklonište od svih nedaća, poteškoća i problema. Osjetivši taj mir i spokoj, ostajalo mi se ovdje sve više i više, pa pokrenuti se dalje postajalo je sve teže i teže.
Pa ipak sama se uspio pokrenuti. Šetajući polako i mirno, nastojeći biti tih kao što je i ambijent, krenuh popločanom stazom nazad kojom i dođoh do tekije.
Lijevo od staze, tiho žuboreći, tekla je novonastala rijeka Buna. Sa obe njene obale, gdje god je bilo mjesta, smjestili su se ugostiteljski stolovi, u očekivanju gladnih i žednih turista koji se neće libiti za otvaranjem svojih debelih novčanika,a sve u ciljuutaljivanja gladi i žeđi.
Rastopi se onaj moj mistični, nadrealistički ugođaj. Zamijeni ga čista komercijalizacija, mahnita težnja za zaradom.
Priznajem od nečega se, konkretnog, mora i živjeti, pa ipak mi je tih stolova svuda uokolo bilo previše. Manje srećom, a više Božjom providnošću, došli smo ovdje dovoljno rano, prije tih turista, u vrijeme kada dan ispraća noć, pa kada jutrom prolepršaju nečujni, ali tada sve prisutni dahovi prošlosti i sadašnjosti da onima koji to vide i osjete, prikažu neke drukčije vrijednosti od običnih brojeva napisanih na novčanicama nacionalnih valuta. Da bi se to osjetilo, ne treba biti ni posebno uman, ni posebno načitan, ni posebno umješan. Dovoljno je ustati malo ranije, doći na ovo i njemu slična mjesta, pustiti da vrijeme oteče kuda hoće, pa u miru Božjem otvoriti dušu i srce za nova, rijetko doživljavana, ali ipak posebna čuvstva.
Da bi se došlo na drugu obalu, sagrađen je kameni most tek nešto malo širi od metra. Stao sam na njegovoj sredini te snimio Bunu još svježu utrobom zemlje iz koje je izašla podno stijene. Nad vodom se nadvila tekija, a kontrast svemu tome su prazni stolovi ugostiteljskih objekata.
Okrenuvši se na drugu stranu snimio sam Bunu nizvodno, koja hita svjetlu sunca koje je već obasjalo nastavak njenog toka.
Pustio sam Bunu da putuje svoj put, a ja sam pored mase stolova pronašao nekakvu stazu kojom se moglo prići jezeru ispod stijene, a opet dovoljno blizu.
Nakon prolaska između stolova restorana, kozjom stazicom sam se pentrao par koraka, zaobišao nekakvu stijenu, te došao do kraja stazice točno ispred jezera. Ta stijena, koju upravo ostavih iza sebe, kao da je bila barijera između različitih prostora i vremena. Dok je iza nje bila (pra)šuma stolova i klupa restorana, ovdje je sve nedirnuto već stoljećima. Dobro očuvan kompleks građevine tekije izgleda kao da je jučer završena gradnja (iako je to bilo prije pola milenija) a nedirnutost izvora, stijene i vode koja izvire iz stijene, je višestruko postojanija.
Stojim tako na četiri kvadrata pedlja ravnog tla, taman toliko koliko je potrebno da ne moram voditi računa o ravnoteži, na padini koja se strmo spušta do modro zelene vode i promatram prizor ispred sebe. Zadivljen prizorom koji promatram, zvukom mira, tišine, nekakvog superiornog dostojanstva prirode, uz koji moja prisutnost je manjaod najmanjeg zrnca prašine, svježinom jutra uz nedostatak ostalih ljudi ili bilo čega što bi poremetilo ovaj nadnaravni mir i dostojanstvo koje svojom ogromnom veličinom izaziva strahopoštovanje. Gledajući, slušajući i ćuteći ovo ispred sebe, tonem u samog sebe sagledavajući sasvim drugačije pojmove bitnosti, hitnosti i važnosti u životu. Uz osjećaj miline i blaženstva koji me je obuzeo, potpuno sam izgubio pojam tko sam gdje sam i zbog čega sam. Samo sam stajao i pustio sva čula da upijaju.
To su oni trenuci u kojima se „pune baterije“, pa kasnije, puno kasnije, kada pokleknem pod težinom svakodnevnice, vratim iz sjećanja ove upravo proživljene trenutke ovdje na izvoru, pa me šum vode, miris jutra i dostojanstvena tišina ove hladovine podigne, pomogne osnaži, te jači, odlučniji, uporniji i sa većom vjerom u sebe nastavim dalje.
Manje, puuuno manje, od vječnosti koju sam htio provesti na ovih par kvadratnih pedalja blaženstva na kojima sam stajao, pokrenuo sam se nekako, ni sam ne znam kako. Bilo je teško, jako teško, vratiti se nazad u realnost, ponovo pojmiti odakle ja ovdje, i kamo nakon ovog mjesta, te se na kraju, krajnjim naporom pokrenuti i vratiti se nazad do svoje suputnice.
Prošavši gužvu praznih stolova i klupa, nastojeći ih što manje promatrati, snimih kameni most kojim sam preskočio Bunu.
Došavši dosvoje suputnice, primijetih da je morala pomaknuti bicikle („Uh, što je ovaj tvoj bicikl težak!“), koje smo bili naslonili na zatvorene štandove. Dok sam ja plovio prostranstvima duševnog blaženstva, ljudi koji svoj kruh svagdašnji zarađuju na ovim štandovima, polako su dolazili i pripremali svoju butigu za turiste. Jedan od njih je poveo i svog „najboljeg prijatelja“, koji je na improviziranom stolu strpljivo promatrao svog gazdu kako radi. Gazda je tu na oku, pa nema razloga frci i panici.
Sad sam ja ostao sa biciklima, a moja suputnica je krenula u obilazak uz moju napomenu da vrijedi obići i da nema potrebe da se žuri. Neka osjeti sve što sam i ja osjetio, a za to vrijeme neka ja smirim utiske, pa „hladne glave“ nastavim putovanje, jer sam još uvijek bio pod dojmom, još uvijek jakim, što sam vidio, osjetio i doživio.
Konačno smo krenuli, sada već blagom uzbrdicom, pa vijugavom, uskom cestom kojom smo bili došli. Izašli smo iz hladovine stijene, te primijetili da Hercegovačko sunce dobrano grije. Danas će biti vruć dan.
Buna je veselo žuborila ka svome ušću, 5-7 km dalje do Neretve.
U samom centru mjesta, pored turističkog ureda (zatvorenog!) pronašli smo klupu u hladovini, te obavili doručak. Nakon doručka, po već dobrano toplom vremenu nastavili dalje. Uz pomoć lokalaca pronašli smo cestu kojom smo popriječili put do mjesta Buna gdje se rijeka Buna ulijeva u Neretvu a mi u magistralu. Tih 5-6 kilometara smo vozili ravnicom, blago krivudajući, a jedno vrijeme uz samu rijeku Bunu i njenu, kristalno čistu, modru vodu.
Čistoćom vode se nismo samo mi divili. Tu uz obalu, u hladovini stabala, brčkala se mama patka sa svojim pačićima. Čista voda, čista patka, čisti i pačići.
Baš kad smo se prepustili guštanju vožnje po cesti bez prometa, uz Bunu, dolaskom na magistralu ponovo mahnitost. Dosta smo čekali dok se ukazao prostor da proletimo, jer smo trebali skrenuti lijevo. Opet gužva od jučer, no sada imamo tek 6-7 kilometara do Žitomislića, pa ćemo valjda izdržati.
Jedan nas je šleper pretekao dosta blizu, nalet vjetra zbog toga je bio znatan, pa je moja suputnica odmah zakočila i stala pola metra ispred – kornjače. Jedan tren smo nijemo gledali u nju, drugi tren jedno drugo, jer smo zanjemili od iznenađenja. Pa što jadna, spora, životinja radi ovdje na ovoj mahnitoj cesti!? Prelazi cestu!!??
Za prelazak nema nikakve šanse, pa smo je odlučili vratiti u njeno stanište, barem u ono što smo mi smatrali da to jest. S desne strane, tamo negdje dolje iza šikare, žuborila je Neretva. Trebalo je samo pronaći stazu do vode. Stavio sam kornjaču u prednju košaru suputničinog bicikla, te smo zajedno propješačili par desetaka metara dok nismo pronašli stazu. Uzeo sam tada kornjaču odnio ju je do obale i tamo ostavio. Nadao sam se u ispravnost svog postupka, jer da je ostala kraj ceste, te krenula preko nje, sigurno je više ne bi bilo.
Zanimljivo je da u trenutku kad smo banuli ispred nje odmah se uvukla u svoj oklop i tamo ostala skrivena dok sam je podizao. No, kad smo krenuli polako, pješice u potragu za stazom, valjda zbog nepoznatog, dosada ne doživljenog gibanja i vibracija, radoznalo je proturila glavu, a s njom i nogice, iz oklopa.
Pred Žitomislićem, već sa magistrale, na obroncima brda s desne strane, preko Neretve, se vidjela cik cak pruga ceste kojom se valja uspentrati. Po ovom suncu!
Skrenuli smo s magistrale (ah, olakšanja), zastali u hladovini na mostu preko Neretve. Došavši bliže, sad mi je brdo po kojemu se trebamo penjati strmije i veće visine. Da se ne sekiram pretjerano i bespotrebno, još i prije početka penjanja, okrenuo sam se rijeci ispod mosta, koja je veselo žuborila svojom bistrom modrinom.
Nakon mosta, prešli smo željezničku prugu te pored nje pronašli malu Konzumovu trgovinu u kojoj smo obnovili rezerve hladne tekućine (znate već koje, jel'te!?).
Željeznički kolodvor je imao 3-4 kolosjeka, valjda da se vlakovi mogu mimoići. Stanična zgrada je bila još iz doba kada je ovuda išla uskotračna željeznica. Dakle još iz Austro-Ugarskih vremena. Jest da je stara, ali ovako lijepo obnovljena i dalje obavlja funkciju kolodvorske zgrade.
Preko puta, odnosno preko tračnica, te stare kolodvorske zgrade, se nalazila crkva, ispred koje smo se za trenutak zaustavili. U prvi mah da predahnemo u hladovini, a potom da izmolimo jednu deseticu krunice, jer smo i hodočasnici. To kratko moljenje Svevišnjega, u miru i tišini, izostanku ljudi i njihove gužve, pirkanju ljetnog povjetarca, kao da negdje pronađe put, odškrine vrata do Njega, jer stvarno imam osjećaj, dojam da riječi molitve nije odnio vjetar u ništa, nego su (pro)našle put Onomu kome su namijenjene.
Mrvu prije dvanaest, kao da smo čekali sredinu dana, konačno smo krenuli tom uzbrdicom. Do vrha ima dobrih, strmih, krivudavih četiri kilometra.
Vrijeme je konačno po mojoj želji – sunčano toplo (čitaj vruće), suho, sa tendencijom da tako ostane do kraja dana. Kao u utrci Formule Jedan takosmo i mi promijenili gume, pa one u obliku patika zamijenili sa onima sandalastim. Vrućina kao da je pojačala za deset stupnjeva čim smo počeli stenjati na uzbrdici, pa sam skinuo i majicu te samo u kacigi vozio bicikl. A i to ne za dugo, jer je znoj curio kao iz česme, srce tuko kao da će iskočiti, pa sam odlučio nastaviti pješice, No moja se suputnica nije tako lako predala, pa je nastavila voziti. Čak što više, cijeli ovaj uspon je izvozila, na čemu joj svaka čast. Moje muško dostojanstvo Oca obitelji bi ozbiljno poljuljano.
Stajalo se često, jako često, no to nam nije kvarilo raspoloženje. Naprotiv! Bili smo vedri veseli, zadovoljni, iako smo bili znojnu zajapureni, crvena lica. Danas nemamo puno kilometara u planu, tek tridesetak, pa nema potrebe za žurbom. A kad se čovjek ne žuri sve poprima ljepše obzire, pa tako i ova vrućina, koja ni mojoj suputnici, inače protivnik ljetnih žega, pretjerano ne smeta.
Napomenuh već da smo se često, vrlo često zaustavljali radi odmora. Malo je bilo problematično pronaći hladovinu u koju bi se sklonili od sunca pri odmaranju, no smanjivši zahtjeve i to nije bilo nerješivo.
Cesta je bila pouska, ne za nas, bicikliste, već za motorne limiće, a naročito za kamione i autobuse. Tu nije bilo mjesta nervozi i žurbi, već je potrebna prisebnost i uzajamno uvažavanje. Tako su se na jednoj od lakat krivina susreli šleper i autobus, te tek nakon međusobnog uvažavanja i prešutnog dogovora kroz krivinu su prošli jedan po jedan, jer na njoj jednostavno nije bilo mjesta za obojicu istovremeno.
U ovisnosti od tih lakat krivina, vozili smo ili uz krhki, zahrđali branik, gdje smo preko njega promatrali fantastičan pogled na dolinu Neretve, nama s desne strane, ili smo, pak bili uz stjenovitu padinu, pa nam je Neretva bila preko puta. No, i u jednom, i u drugom slučaju, zbog čestih zaustavljanja, nije bilo problem stati uz taj zahrđali branik i dušu dražiti prekrasnim pogledom.
Svemu dođe kraj, pa tako i ovom usponu. Nagovještaj toga, kao pri svakom prijevoju, je pogled na uspon ceste ispred sebe gdje cesta dodiruje nebo.
Iza mojih ponosnih leđa se vidi pitomi, skoro ravničarski kraj po kojemu slijedi nastavak vožnje. Ako malčice detaljnije pogledate slike doline Neretve iz koje smo se u znoju lica (a i tijela) svog penjali, vjerojatno će te doći do istog suda kao i mi. Izgleda kao da je Neretva, u inače blagom, lagano brežuljkastom kršu, sebi izdubila dolinu pri svom nestrpljivom putu ka moru.
Ostalo nam je uživanje u blagom, ali stvarno blagom gore-dolikanju, sve do Čitluka. U toj mirnoj, laganoj i opuštajućoj vožnji prošli smo pored vinograda ispred kojih je bio suvišan natpis „Kameni vinogradi“. Suvišan kažem, je se odmah vidjelo da ti vinogradi jesu baš takvi – kameni.
<
Izgleda da pravilo čim se približimo većem mjestu, promet motornih vozila postaje veći, gušći, važi bez obzira na kraj, regiju ili državu. Tako pri prolazu kroz Čitluk motorne zujalice su zujale i ispred, i iza, i pokraj nas. Možda to mjesto i ima nešto zanimljivo, no osim guste hladovine sa kamenim podzidom, mi nismo ništa zanimljivije pronašli. Ali se ne tužimo baš previše, jer je bilo ugodno predahnuti u toj hladovini.
Potpuno neočekivano, nakon izlaza iz Čitluka uslijedila je poduža nizbrdica niz koju je bio poseban gušt spustiti se. Možda je bio poseban i zbog toga što je bio neočekivan.
Nekim čudnim, zamršenim raskrižjima, friško napravljenim, uspjeli smo, uz pomoć putokaza doći do našeg današnjeg odredišta – Međugorja.
Našavši se na glavnoj ulici, u samom centru, pomislih da smo u krivu ulicu ušli, jer je kamp negdje sa strane, no suputnica mi ukaza na putokaz za kamp do kojeg je valjalo ići uskom, prtenom stazom.
Bicikli sa svojim vozačima su prilagodljivi za svakojake uvjete, pa tako i za ovakve staze. Progurali smo nekih dvjesto metara bicikle stazom i pojavili se u kampu. Tada postade jasno da je ovo prečica za pješake, a evo i za bicikliste, a da glavni ulaz u kamp stvarno se nalazi s druge strane centra mjesta.
Ovom staz(ic)om, kojom trenutno guramo bicikle, danas i sutra proći ćemo bezbroj puta, istina bez bicikala. Ona je najkraća veza između kampa i centra mjesta. Od kampa, pa do crkve sv. Jakova, koja slovi kao centar centra Međugorja, nema ni deset minuta laganog hoda. Ne može biti bliže!
Uz tu stazu, kojom dakle guramo bicikle, neka je nedovršena velika kuća, a pored nje dva stara auta, bez registracijskih pločica. Očigledno da tu dremuckaju već koju godinu. Jedan od njih je bio Citroen Cx, pojam limuzine gornje klase prije četrdesetak godina. Ovaj model je Citroen proizvodio od 1974 do 1991 godine, a godine 1975 je proglašen Auto Godine u Europi. Po mojemu skromnome mišljenju ovo je zadnji pravi auto kojeg je Citroen radio. Ostao je i za današnje pojmove primjer vrhunske udobnosti i originalne linije, te izuzetnog malog otpora zraka. Očigledno da je taj mali otpor zraka bio neka nit vodilja pri dizajniranju ovog modela, jer je i ime prema oznaci za koeficijent otpora zraka – Cx.
Eh, da sam malčice mlađi i da imam gdje, bilo bi gušt ovakvo što obnoviti, dotjerati i ušminkati, a potom i provozati.
I konačno – kamp!
Došli smo dovoljno rano, tek rano poslijepodne, tako da je vremena do kraja dana imamo na pretek, za bilo što nam padne na pamet. No, prije toga što nam to padne na pamet, treba riješiti smještaj.
Kako to već ide po standardnoj proceduri, prvo do recepcije zbog prijave i osnovnih informacija. Jedna od njih je da je kamp podijeljen na dio za kampere, bitno veći i skoro potpuno popunjen, te na dio za šatore, bitno manji ali slabo, tek polovično popunjen. Osim toga u ovom dijelu za šatore je manje-više svuda bila deeebela hladovina, tako da odgovarajuće mjesto za šator nije bilo problem pronaći.
Kao što se na gornjem snimku vidi uz šator smo imali i klupu, nek' se nađe, ako ustreba.
Nakon rješavanja smještaja, došao je na red rješavanja i problema ručka. Razgledavši okolinu, nekih petnaestak metara ugledasmo slobodni stol sa klupama, koji me neodoljivo podsjeća na vrtnu garnituru kakvu je izrađivala (ili još uvijek izrađuje) jedna firma iz Pleternice (dakle Slavonija!).
Poslije ručka odmor, a kad nam ga je bilo previše, odlučili smo otići do crkve,jasno, prikladno odjeveni.
Do crkve smo došli taman kad je počela večernja misa na otvorenom. Iako je bio običan radni dan, bez nekakvog crkvenog sveca, na prostoru je bio ogroman broj ljudi.
Prvi dojam koji svaki put osjetim pri dolasku na ovo svetište, i koji me ostavi bez teksta, je baš to – ogromno mnoštvo ljudi. Koliko želja, molbi, pokajanja, zahvala na jednom mjestu, koliko ljudskih priča, krcate (s)trpljenjem, podnošenjem, ustrajnošću, posrtanjem, dvojbama, nada na jednom mjestu. Srećom ostaje tek da se to naslućuje, jer kad bi se sve to objelodanilo, istreslo na prostor ispred crkve, pritisak na duše svih prisutnih bi bio toliki da bi one sve skupa jednostavno nestale, potonule, izgubile se. Suprotno od toga, ovako, svatko s svojim, dobiju nešto, ako ne odgovor, onda tek mali znak, smjernicu, nagovještaj što i kako dalje. Zbog toga ljudi sa ovog mjesta odlaze dalje barem malo lakši, obodreni, utješeni, ako ništa drugo tek toliko da mogu baš to – nastaviti dalje.
Nastavak priče o ovom putovanju možete pogledati i pročitati ovdje.
četvrtak, 23.04.2015.
Međugorje 2014 dan 07-08
Vratiti se na prethodni dan ove priče možete ovdje.
Slike današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
Mapu današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
Možda je to od neispavanosti i od neodmorenosti (trebali smo, ipak, sinoć ranije u „krevet“) možda i zbor tmurnog, vlažnog i neugodno prohladnog jutra, možda je to od…. , ali ovaj dan je počeo kao težak i tmuran, ne samo u meteorološkom smislu.
Već iza sedam smo spremili šator i sve ostalo na bicikl i bili spremni za nastavak puta. Osjećajući potrebu da se domaćinu zahvalim za dopuštenje noćenja, pozvonih na vrata župnog dvora.
„Tko je!?“, čuh s druge strane vrata (nekako podaleko, kao da pita iz kreveta). Nakon što mu rekoh tko je i što mu se zahvalih, „Bogu hvala i sretan put!“, opet iz daleka čuh odgovor (skoro sam realno očekivao dodatak „..a ja nastavljam sa spavanjem!“)
Prije nastavka puta snimih ambijent noćašnjeg našeg sna.
Još od zadnjeg posjeta ovom mjestu prije devet godina sjećam se ukusnog bureka za doručak, pa predložih suputnici da tako i ovaj put učinimo. Na putu kroz mjesto prvo smo našli veliki Konzumov market u kojemu sam riješio opskrbu jela i pića za današnje putovanje.
Potom smo, nedaleko od Konzuma, pronašli park u kojemu smo se smjestili, da bih ja otišao do burekdžinice po bureke.
U bukedžinici jak miris bureka i gužva. Mic po mic približavao sam se srednjovječnoj ženi s druge strane pulta koja je dijelila bureke i uzimala novac. Gledao sam u tepsije sa strepnjom hoće li koji burek mene dočekati. Baš kad sam pomislio da ih ima dovoljno lik ispred mene zatraži 30 (slovima trideset!!!) bureka (ovdje je burek isključivo sa mesom, dok onaj sa sirom zovu sirnica).
„Ja bi dva bureka!“, rekoh nakon što sam konačno došao na red.
„Nema , nestalo, biće za dvadesetak minuta!“
„Do jarca!“, pomislih u sebi. Ne čeka mi se još dvadeset minuta nego uzeh tri sirnice, koje, platih tri marke (3 KM) zajedno.
Dođoh do parka gdje mi je suputnica bila okružena mačkom i psom, oboje lutalice, i mladom ženom sa djetetom kako prosi. Mojim dolaskom, sve se to nekako rasčisti, raziđe, samo moja suputnica osta pod neugodnim dojmom jada, bijede i sirotinje, rame uz rame sa raskošnim Konzumom i bijesnim autima što su se vukli ulicama Jablaničkim.
Izvadih kupljene jogurte i sirnice (meni dvije, njoj jedna) te krenusmo objedovati.
Sirnice nisu bile neke velike (zato sam sebi uzeo dvije) ali ukus im je bio božanstven. Nevjerojatno mi je kako nešto može biti istovremeno tako jeftino, a opet tako ukusno.
Uživajući u doručku pokušah razvedriti suzdržanu, šutljivu i povučenu u se suputnicu.
Iz početka tek kao mutni nagovještaj, a tokom današnjeg puta postupno se bistrio, krajičkom svijesti javljala mi se spoznaja o razlici, korjenitoj o ovom danu, između mene i suputnice mi. Ni prije, a ni poslije ovog dana nismo bili toliko različiti kao danas.
Miješali su se suprotni dojmovi, stiješnjeni jedan uz drugog povećavali su, produbljivali razliku između sebe. I dok je za mene sve to bilo lijepo i krasno uz par nelagodnih, negativnih, mučnih elemenata, za moju je suputnicu sve to bilo potpuno suprotno – sve joj je to bilo nelagodno, negativno i mučno uz par lijepih i krasnih elemenata, višestruko nedovoljnih da to nelagodu i mučninu, barem za trunčicu, popravi, smanji.
Tako, odmah od početka ovog dana, dok je meni ovo mjesto, ovako stiješnjeno na par metara ravne površine okruženo brdima sa skoro okomitim liticama, sa živošću ljudi vedra i vesala razgovora, simpatično, mojoj je suputnici mučno zbog smeća svuda okolo razbacanog, zbog napuštenih mačaka i pasa jadno ofucanog izgleda, zbog zapušteno i prljavo odjevenih prosjaka koji molećivim glasom preklinju za marku.
Nešto manje od tri kilometra koje ćemo preći prve u nastavku puta, preći ćemo uskim, ali asfaltiranim putem. Asfalt je zamijenio tračnice uskotračne željeznice (ćire) koji je od kraja devetnaestog stoljeća pa do šezdesetih godina prošlog stoljeća vezivao unutrašnjost Bosne sa morem. Nakon izgradnje željeznice „normalnog“ kolosijeka, slijedilo je propadanje ćirine infrastrukture. Tek ponegdje, kao ovdje, zbog povezivanja lokalnih sela i zaselaka, nešto od tog ćire biva sačuvano. Na“ trulom“ zapadu je pod normalno da se na trasama ukinutih željeznica izgrađuju biciklističke staze, čak i sa potrebnom infrastrukturom (restorani i prenoćišta u bivšim staničnim zgradama). Pa eto, imamo sada priliku osjetiti kako izgleda bivša željeznica unaprijeđena u sadašnju biciklističku stazu.
Da bi došli do njenog početka trebamo preći Neretvu. Most preko rijeke, koja je duboko dolje u kanjonu, nalazi se pored Muzeja „Bitke za ranjenike na Neretvi“ u Jablanici. Ne znam da li je otvoren, niti da li unutra ičega ima, ali me iznenadio ogromni natpis na zgradi, da ga već nisu uklonili u duhu sveopćeg rušenja svih spomena partizanskih,kao onaj na Makljenu.
Odmah uz muzej je uskotračna lokomotiva sa vagonom na rubu provalije davno srušenog mosta.
Zanimljivo da most , koji je iza lokomotive dolje u Neretvi, nisu srušili partizani dok su se borili sa „mrskim okupatorima i domaćim izdajnicima" u bici za ranjenike 1943 godine, dok se navedena bitka vodila, već 1969 godine za potrebe snimanja istoimenog filma. Zašto je to učinjeno, tko će ga znati, biće da je ondašnja politika uplela svoje prste. „Pravi“ most, srušen te 1943 godine sada potopljen spava u Jablaničkom jezeru.
Vratimo se ovom „filmskom“ mostu. U vrijeme „one“ države, „samoupravne, socijalističke zajednice naroda i narodnosti“, kao i pri ostalim spomenicima, tako se i ovdje nastojalo napraviti što veći spektakl. Pa pored već navedene velebne zgrade muzeja, dolje mrvu iznad vode Neretve, na srušenom mostu je napravljena replika improviziranog drvenog mosta. Svi posjetioci, pa i autor ovih redova početkom 80-tih prošlog stoljeća, imali su prilike cik-cak stazom spustiti se do hladne vode Neretve, te prošetati po improvizaciji mosta, pokušavajući zamisliti kako je to izgledalo 40-tih uz zvuke mitraljeza iz okupatorskih „štuka“. Sjećam se da mi je prošetati tim mostom bilo posebno zanimljivo i interesantno i bez zvukova tih okupatorskih aviona.
Nestankom „one“ države nestala je i njen način razmišljanja. Došla je neka druga država s nekim drugim načinom razmišljanja, a srušeni, i na njemu improvizirani drveni, most je ostavljen da ga voda nosi. To je ona i učinila, bolje rečeno pokušala pa se predomislila. I sada svaki prolaznik, ako malčice zastane, ima užitak promatranja mosta koji je čudnom logikom srušen (rijetko koji most je rušen radi filma), koji je jedno vrijeme bio i neka vrst turističke atrakcije, a sad je pravi, reprezentativan primjer sveopćeg razaranja svega što podsjeća na ideologiju „one“ države (opet, kao onaj spomenik na Makljenu). Bez bilo kakvih ideoloških zamisli, čini mi se da bi i oku, a i nogama bilo ljepše vidjeti, a i prošetati po improviziranom mostu nego promatrati ovu jadnu zapuštenost i propadanje.
Početak ceste, koja je nekoć željeznica bila, izgledao je zapušteno i pusto, pa tako mojoj suputnici i zlokobno. Sumorno jutro nakon noći koja je kišom ostavila trag i u zraku i na cesti pojačavalo je taj dojam. Pokušao sam je razvedriti mirom, tišinom i nedostatkom prometa, no to je njoj samo bio dodatna potvrda toj sumornosti.
Prvo nam je bilo proći kroz tunel, koji je, gle čuda, bio i osvijetljen.
Nakon izlaska iz tunela kao da smo prošli kroz vremenska vrata. Nigdje ni traga od čovjeka, osim uske ceste, jasno. Kao da smo sto kilometara daleko od najmanjeg seoceta. Ta pustoš i nedostatak ljudi jasno da zlokoban je mojoj suputnici. Dobro, kad bi htio mogao bi tako i meni izgledati. Priznajem prohladno, oblačno, vlažno jutro potiče takvo razmišljanje, pa i meni pomalo počinje tako izgl… ma k vragu sve, pa valjda ima nešto lijepog oko nas! Eto pred Vama slijede snimci, ja bih rekao, svojevrsne biciklističke staze kroz netaknutu prirodu. Da li ona izgleda odbojno i zlokobno ili privlačno i simpatično, odlučite sami (mada je to teško sa fotografija, najbolje da se osobno provozate njome).
Potpuni izostanak prometa, zajedno sa gluhom tišinom, može odbojnost i zlokobnost još više pojačati, no isto tako može nas prepustiti potpunim promatranjem okoliša, te, ako u njemu ugledamo nešto simpatično i privlačno, cijelo ovo tiho i lagano klizanje asfaltnom stazom može učiniti ugodnim i nezaboravnim (sve je u našoj glavi).
Neretva, koja nam je sa desne strane (tim bliža i ugodnija za promatranje) , ovdje je već umirena u tišinu jezerske vode. Od Jablanice, pa do Mostara tri su hidrocentrale, svaka sa svojom akumulacijom, pa od nekad surovog i divljeg kanjona u čijem dnu se pjeni Neretva, sada imamo mirne i tihe vode jezera, koje je većinu kanjona progutalo.
Na vidjelo nam izlazi kolosalni čelični most preko kojeg sadašnja željeznica piči ka moru ili od mora višestruko većom brzinom nego je to činio ćiro. Obično su mostovi betonski, pa to što je ovaj sačinjen od čelika čini ga dodatno zanimljivijim.
Vožnja ovom divljom pustopoljinom trajati će sve do prvog naselja, koje se nazire u daljini.
Prema karti, koju sada promatram, njegovo ime bi trebalo biti Djevor. Ime naselja navodim sa nesigurnošću, jer pri prolazu kroz njega nigdje nije bilo table sa imenom mjesta. Nismo se ni zaustavljali u njemu, a nije bilo ni ljudi koji bi nam rekli gdje smo, a na kraju krajeva, to nas i nije zanimalo. Pa, eto, osta tek pretpostavka imena na osnovu karte.
Kukali smo da je pusto, nigdje vozila, pa evo nam što smo tražili! Prije ulaska u samo mjesto naišao je kombi a iza njega par auta. Kud sad!?, nastade tren panike kod mene i moje suputnice, zbog uske ceste, slijedeći tren zastidismo se zbog toga, jer su vozači strpljivo smanjili brzinu i obzirno se mimoišli s nama (kad vozači nisu bijesni ni cesta nije tijesna).
Ulazak u mjesto na neki način najavljuje most preko potoka koji mi (most, a ne potok) nekako mladoliko izgleda, puno mlađe nego ćiro koji je ovuda vozio prije 50-tak i više godina. Šteta, baš bi mi bilo interesantno promatrati stariju arhitekturu niskogradnje.
Sam prolaz kroz mjesto, bogato zelenilom, izgledao mi je kao da prolazim kroz mirnu, tihu, ali i dobro stojeću četvrt, koja se tom svojom mirnoćom i tišinom nadaleko ponosi i ljubomorno ju čuva. Kako je bilo spavati u ovim kućama prije 50-tak godina kada željezna neman sa svojim sljedbenicima protutnji tek desetak metara od kuće, ostaje mi tek da zamišljam.
Poslije mjesta opet zelenilo, i uska asfaltna traka. Sebi je uporno predstavljam kao biciklističku stazu a ne kao cest(ic)u. Nakon par stotina metara vožnje sve idila egzotične biciklističke staze se završava širokim mostom preko Neretve. Za tren zastajem na njemu snimivši mjesto koje smo prošli, pa u nastavku izlazimo na magistralu.
Izlaskom na magistralu kao da smo promijenili i podneblje, pa umjesto većinom zelenila,oko nas je uglavnom sivilo. To je zbog toga što ulazimo u kanjon, ali pravom smislu te riječi, kanjon Neretve. Nešto prekrasno, predivno, za vidjeti i doživjeti. Oko nas ponegdje i potpuno okomite litice slojevitih stijena sa obe strane rijeke. Već sam dva puta u svom dosadašnjem bicikliranju prošao ovuda, pa treperim u očekivanju užitka prolaskom po treći put.
Cesta je šiiiiiroka, sa crtom i uz rub, pa počesto za bicikl ima mjesta i izvan crte, prema krajnjem rubu asfaltne podloge.
Dakle, sve lijepo krasno, sve za pet….da nije prometa.
Koji je gust!
Jaaako gust!
I brz!
Jako, jaaako brz!
Masa auta, kamiona i autobusa zuje u oba smjera, pa kad prolete pored nas, izgleda kao da baš tako to i čine –prolete. Nalet vjetra koja nas pri tome povuče uzrokuje dojam kao da će nas dignuti sa asfalta i ponijeti viiiisoko , pa zatim baciti daaaaleko. Tako to, barem, izgleda mojoj suputnici.
Za razliku od nje, je se tješim da ima dovoljno mjesta na širokoj cesti i za nas i za te zujalice, da je osjećaj udara vjetra pri prolasku vozila više psihološki neugodan, nego objektivno opasan. Ali iracionalnom strahu ne pomaže racionalno objašnjenje.
Tako nam je ostalo proživjeti ovaj današnji dan potpuno oprečnih stavova. Dok je njoj to bila noćna mora, ja sam se nastojao suzdržavati od oduševljenja zbog surove ljepote kanjona, prepustivši se toj suzdržanosti. Neki oblik kakve-takve nade pružao mi je fotoaparat, čijom sam upotrebom snimao tu surovu ljepotu, nadajući se da će kasnije, puuuuno kasnije kada današnji dan prođe, a s njim i ovaj ogromni, iako iracionalni,ali ipak, strah kod moje suputnice, i njoj ove slike biti zanimljive. Bilo mi je je žao, osjećao sam se jadno bespomoćan u nemogućnosti topljenja, brisanja tog straha i njegove pretvorbe u užitak koji sam osjećao, a nisam znao kako ga prenijeti. Ostalo mi je jedino biti s njom i kraj nje, prepustiti njoj dinamiku puta, uz nadu da će taj strah proći.
A što je to što joj nisam uspio prenijeti!?
Umorena zbog svega, kod moje suputnice se pojavila želja za kavom.
Jutarnjom.
Bez pogovora se složih da bira gdje god joj je želja za kafenisanjem.
Biće da sam Božjom velikodušnošću tako obilato nagrađen mjestom odabranim za navedeni ritual ispijanja crnog napitka. Da sam ja birao mjesto za odmaranje izabrao bih baš ovo. U prvi mah sam stao zaprepašten zbog navedenog. Previše je nevjerojatno da bi bilo slučajno.
Kafić, koji se, kad smo mu se približili, pretvorio u poveliki restoran, nalazio se uz potok koji kroz svoj kanjon dolazi do voda Neretve da bi se s njome stopio u jedno. Obzirom da putujemo ruku pod ruku sa željeznicom, koja nam je negdje gore sa desne strane i koju uglavnom ne vidimo. E sad, isto kao što i cesta svojim, tako i željeznica svoji mostom preskače navedeni potok. I to lijepim lučnim mostom.
E sad, na neki čudan način svojstveno samo strpljenju i upornosti čovjeka, tu se nekako ispod željezničkog mosta, pokraj ceste i ispod cestovnog mosta smjestio zamršeni kompleks restorana.
Još nije bilo ni deset, pa je restoran bio prazan. Ta praznina je bila odbojna mojoj suputnici (danas joj je sve odbojno, tako bi, valjda, bio odbojan i pun restoran), pa sam kavalirski kupio „kavu za put“ (coffie to go), i isto tako kavalirski, nježno i obzirno joj donio. Mjesto za odmor je izabrala preko puta restorana na proširenju iza kojeg je dolje u ambisu modro zelenilo jezerske vode. U nekim boljim, čitaj ljepšim i toplijim danima, ovdje bude kupanac, što zaključujem iz daske koja tada ima ulogu skakaonice.
Dok je moja suputnica srkala kavu sjedeći na nekakvom panju (očigledno je tu bio prvi korak do vruće janjetine sa ražnja – cijepanje drva za pecalo), zbunjeno promatrajući tlo ispred sebe, ja sam zujao pogledom gore-dolje i lijevo desno. Ispod cestovnog mosta su bile lijepo dotjerane klupe gdje bi gosti trebali konzumirati onu janjetinu (za koje, kako sam već rekao, sve počinje tamo gdje moja suputnica sjedi). Klupe se nalaze ispod luka mosta, a na zakrivljenom zidu luka je tekst sevdalinke koju je davne 1937 godina napisao izvjesni Hamza Humo, uz dodatak da „sjediti ovdje je divota, ne pitati je sramota, a ne pročitati je grehota!“
Podigavši pogled gore prema stjenovitim liticama uz betonski nasip željeznice uočih da se u ograđenom prostoru nalaze – srne. Oduševljen rijetkom mogućnošću da ih kroz objektiv fotoaparata mogu promatrati dulje od sekunde, ispucah podosta snimaka u želji „da ispadnu dobro“. Međutim, za razliku od onih u prirodi, ove su se srne, očigledno, navikle na pojavu ljudi, pa ih više i ne registriraju, već rade što im je već na umu. Tako su me, na moju žalost, potpuno ignorirale, pa su izostali snimci ekstra kvalitete. Stoga, u nastavku imate prilike vidjeti to što sam snimio,a ne to što sam želio snimiti.
Pogledavši u smjeru našeg putovanja lijepo se vidi da sa kanjon ne šali, nego je stisnuo rijeku, odnosno jezero skoro okomitim liticama, pa je pravo čudo,a istovremeno i umijeće graditelja, da su svoje mjesto našli cesta i željeznica iznad nje.
Kad je moja suputnica prikupila snage za duh i tijelo, nastavili smo put, uz napomenu da bi voljela negdje naći mirno i tiho mjesto (ma što god to značilo) da se bolje i duže odmori. Obećah joj da ću se dati u potragu. Dok takvo mjesto ne nađemo, ja ću nastaviti škljocati fotićem kad god mi to bude privlačno ( a to znači poprilično često). I dalje oduševljen ljepotom kanjona, ponovo snimih prizor, nedaleko od prethodnog snimka.
I tako smo vozili cestom koja je jedva uspijevala pronalaziti prostor za sebe (iako pri tome nije mijenjala svoju raskošnu širinu), tek povremeno sam uspijevao „tamo gore“ vidjeti željeznicu koje je ovdje, kako mi izgleda, više putovala tunelima, nego dnevnom svjetlošću. Međutim, nakon nekog vremena sa ove strane kanjona više nije bio mjesta za oboje, pa je cesta, pozdravivši se sa željeznicom, uz pomoć mosta preskočila vodu i nastavila svoj put s druge strane kanjona.
U svojim mladim danima, kada sam ovuda sa obitelji putovao ka rodbini na jugu, obavezno je bilo zastajanje na proširenju iza mosta. Ponadah se da bi to bilo dobro mjesto za duži odmor, pa predložih to suputnici. Nakon prelaska mosta, na tom proširenju su sada bile kamene klupe sa stolovima. To bi bilo tako lijepo da je bilo uredno. A nije! Smeća je bilo u tolikoj količini, razbacanog po tolikoj površini da je izgledalo kao da „Čistoća“ štrajka barem pola godine. Dakle ništa od odmora na ovom mjestu.
Recimo srećom, no u svakom slučaju dok smo prelazili most snimio sam prizor kojim smo upravo prošli, i to onako iz ruke, u toku same vožnje.
A ja ipak imam žarku želju prikazati Vam taj most. I ne samo to! Usporedbu divljine surovog kanjona prije izgradnje brane hidrocentrale i obuzdanu smirenost jezera pogledajte na donjim snimcima, pa procijenite sami.
Iako putujemo niz tok Neretve, dakle nizbrdo, i iako blagom nizbrdicom, to ne znači da nema uzbrdice. Za to se pobrine neka ogromna tvrdoglava stijena koja se okomito nadvije nad Neretvom, pa cesti, u maniru „pametniji popušta“ ne preostaje ništa drugo, nego da je obiđe s duge strane.
Kako u slučaj ne vjerujem, opet je dragi Bog imao upletene prste u izbor pravog mjesta za duži odmor. Proširenje je bilo poveliko, tako da se možemo više nego dovoljno udaljiti od prometnice, a opet nije bilo zvanično parkiralište, tako da već odavno nitko na njemu nije stao. To zaključujem na osnovu potpunog izostanka smeća. Dakle veliko i čisto, pa zato i idealno!
Da ipak, dakle, nije slučaj nego nešto drugo u pitanju, pokazuje deeebela hladovina stabla i mali podzid, svaki od njih sa svojom svrhom. Podzid je potreban da se prostre podmetač za vreće (meni znan kao karimat) te da se lijepo i ugodno može smjestiti u poluležećoj pozi, a hladovina da to ležanje poprimi Rajske oblike.
Još kod one uzbrdice (a gdje drugdje) sunce je konačno rastjeralo oblake koji su se vukli od prošle noći zadržavajući ranije opisanu neugodnu vlagu. Sada je sunce veselo i obilno obasjavalo sve živo i ne živo, a neugodna svježina od jutros je poprimila toliku ugodu da je zajedno sa suncem poprimila pravo Rajske obrise.
U tom Raju Zemaljskom, nakon što se ušuškala ispod moje jakne, suputnica mi je, u roku odmah, utonula u snena prostranstva snom pravednika.
„Gledam je dok spava“ kako kaže ona pjesma i osjećam kako mi na licu titra osmjeh zadovoljstva. Eto, to mi je trebalo! Onaj, gore navedeni, osjećaj bespomoćnosti koji me je obuzeo u ne znanju, nesposobnosti pretvorbe tog njenog straha u pozitivnu ugodu rezultirao je strpljenjem i nadom da će se već nešto i nekako desiti, dogoditi. Treba samo biti strpljiv i ustrajan.
I dogodilo se!
I neka mi nitko ne govori da su se ovakva hladovina, ovakav podzid i ovakvo proširenje i baš na ovom mjestu, čisto slučajno spojili. Ma hajte, molim vas!
O ostalima je već bilo govora, no po čemu je baš ovo mjesto značajno. Pa po tome što mi se, nakon prijeđenih par koraka, pred očima pruža ušće Drežnice u Neretvu. Davno, davno 1980-te godine, dok je ovdje divljala brza, neobuzdana Neretva, snimio sam ovo ušće, biće baš na ovom mjestu, pa evo Vam još jedna usporedba na uvid.
A još prije početka ovog putovanja, u dubini duše mi se javila željica da pronađem ovo mjesto i da na njemu zastanem, zbog gornjih fotografija, a mi BAŠ OVDJE našli mjesto za odmor. Eto zašto to nikako nije slučajno.
Odmah s desne strane gornjih snimaka, kada malčice udesno pomaknem fotić, u kadar mi ulazi most preko Neretve koji vodi do Donje i Gornje Drežnice.
Nakon dvadesetak minuta dubokog, smirenog sna okice moje supruge su se otvorile za osmjehom odmorenosti, zadovoljstva i okrepe. Za ne povjerovati je koliko par desetaka minuta okrijepi tijelo i osnaži duh. Tko nije, neka proba, umjesto da guta razno-razne antidepresive, analgetike i ostale proizvode mile nam farmaceutske industrije.
Frka je bila i dalje prisutna, kamioni su i dalje mahnito prolazili pored nas, nalet vjetra nas je i dalje plašio da će nas odnijeti k vragu, tuneli su i dalje bili mračni, bučni i strašni,ali se sve to nekako lakše podnosilo. Jednom riječju usprkos svemu, točkovi naših bicikla su se i dalje vrtjeli.
Potpuno neočekivano i nenadano, ne pri ovoj vožnji, nego mnogo kasnije, pri pripremi fotografija za ovu reportažu uočih još jedan primjer slučaja koji je puno, puno više od toga. Dakle u toku vožnje, u trenutku zatišja prometne mahnitosti, nađosmo tren vremena za kratki odmor, tek toliko da gucnemo guc-dva tekućine, obrišemo znoj sa lica, a ja još i stisnem okidač na fotoaparatu. I gdje smo stali!? Baš na istom mjestu gdje smo nas dvoje, tada zvanično nitko i ništa jedno drugom, dakle „obični“ djevojka i mladić, pri prvoj našoj vožnji biciklom na more davne 1986 godine (vidi „Prvi put s curom biciklom na more“).
Kad sam to uočio, prebirući po snimkama, jedno vrijeme sam se ukipio od iznenađenja kojom je preciznošću On odredio mjesta sadašnje pauze. Svaka Mu čast na tome i hvala Mu!
Ovaj tunel u kojeg upravo uđosmo bi drugačiji od svih dosadašnjih. Prvo zbog toga što mu je u totalnom mraku izostajao bilo kakav, i najmanji trag, tračak svjetla s druge strane. Drugo je široka pješačka staza, širine preko metra, od kolovoza odvojena povisokim ivičnjakom. Tren nakon zbunjenosti, shvatih da je ovaj, u odnosu na ostale, poseban po izuzetnoj dužini. Sve to sam sporo, presporo shvaćao, povezivao, tražio rješenje kako dalje, pa tek kad nas je jedan kamion pretekao, sjetio sam se što napraviti, te rekoh suputnici :“Dalje pješice nogostupom!“
Usput, još jednom kao napomena, generalno na ovom putovanju, a ne samo danas ili samo u ovom tunelu, ispred svakog, ali ama svakog tunela, obavezno zastanemo radi paljenja bljeskalica – i prednje i zadnje.
I tako, sa čudnim osjećajem zaštićenosti zbog bljeskalica i zbog nogostupa, šetuckao sam smireno i opušteno kao da sam na korzu, promatrajući mahniti kaos vozila i grmoviti njihov zvuk, kao da se avion spušta. Fascinirala me je nadrealna, vanzemaljska, psihodelična atmosfera u kojoj se dvoje sitnih, krhkih biciklista probijaju pored pomahnitalih zvijeri najdubljeg pakla.Na izlazu iz tunela skrenuli smo u stranu da pogasimo bljeskalice. Okrenuo sam se suputnici, te još pod utiskom čudne oduševljenosti proživljenih prošlih trenutaka,razdragano je upitah da li je i njoj, barem malo, bilo zanimljivo. Samo mi je odmahnula rukom ne rekavši ništa. Uz „Hvala Bogu!“, u očima sam joj vidio da ju je više, puuuno više oduševilo, kad sam joj rekao da danas nema više tunela.
Petnaestak kilometara prije dolaska do prvih kuća Mostara napuštamo kanjon, te pred nama puca pogled na dolinu iznad koje se nadvisio Velež.
Kao i pred svakim većim gradom, tako se i ovdje pred Mostarom intenzitet prometa pojačao.
Valjalo je skoncentrirano pratiti situaciju u prometu ispred sebe i ići naprijed, i samo naprijed, bez gledanja lijevo-desno.
Tek jednu pauzu napravili smo skrenuvši u veliki šoping centar po voće i pivo. Ona svježina od prošle noći se istopila pa je sada s neba grijalo pravo vruće Hercegovačko sunce.
Što smo bili bliži gradu, to je promet bio gušći. U stvari, može se slobodno reći da su bile kolone u oba smjera sa većim ili manjim razmakom između vozila. U tom općem krkljancu, uspjeh suputnici predložiti da skrenemo u grad, ako ima želju za tim.
„Ne, idemo dalje, da što prije napustimo ovu magistralu!“
Bi mi nekako drago, jer mi se nije išlo u gradsku gužvu. Mostar sam na prošlom putovanju, prije devet godina, dosta detaljno obišao, pa me minula želja za tim. Općenito, primjećujem kod sebe da što sam stariji, sve mi više ne odgovara, pa čak i smeta prometna gužva. Stoga mi bi drag izbor moje suputnice.
Nešto kao zaobilaznica Mostarska, nastavlja lijevom stranom Neretve, ali podaleko od rijeke i to podužim usponom. S desne strane nam puca pogled na panoramu grada, kada uspijemo baciti pogled na njega, jer je na prometnici stalna gužva. Na nekom sam proširenju uspio za trenutak stati i snimiti nešto od Mostara grada.
Nakon uzbrdice, slijedila je nizbrdica. Obzirom da je sunce junački pržilo, pravi ljetni ugođaj, bio je pravi gušt uživati u pirkanju povjetarca pri vožnji.
Sve što je lijepo, kratko traje, pa i ova nizbrdica. Zastali smo iza nekog putokaza, te zasjeli u hladovinu, dolazeći do daha i hladeći se na blagom povjetarcu. Pored odmora, tu smo zastali da od lokalaca provjerim smjer daljnjeg putovanja, te od njih dobio potvrdu svoje pretpostavke da je, konačno, došlo vrijeme da ovu magistralu napustimo, što će posebno razveseliti moju suputnicu.
Valjalo nam je, dakle, skrenuti prema Nevesinju, a nakon 4-5 kilometara desno prema Blagaju. Dakle, blizu nam je današnji cilj putovanja, a uskoro ćemo napustiti i ovu kontroverznu magistralu, pa se nismo žurili, već dokono, uživajući u hladovini, promatrali gužvu oko sebe. Gužvu su činili vozila čiji je promet i dalje bio gust u oba smjera, ali gužvu su činili i ljudi. Preko puta nas su bili štandovi gdje su lokalci turistima prodavali sve i svašta iz ovog kraja, voće, piće i ostale potrepštine. Iznenada prema tim štandovima trči jedan i viče „Dolaze! Dolaze!“, da bi nedaleko od njih stao autobus Poljske registracije. Iz autobusa je izašla rijeka srednjovječnih i onih starijih ljudi, pa pravac prema štandovima. Nastala je kakofonija raznih jezika i narječja, cjenkanje nuđenje, odbijanje… Sve je to skupa nama dvoma bilo posebni interesantno promatrati, smješteni ovako sa strane.
U nastavku putovanja s posebnim guštom smo napustili magistralu skrenuvši lijevo. I to skretanje bi nekako čudno, kao da je očajna magistrala nastojala naš boravak na njoj produžiti za koji tren. To je činila nepreglednom kolonom vozila koja nam je dolazila u susret, pa se čekanje zlokobno razvuklo, dok na kraju ipak u nekom prekidu kolone nismo uočili priliku za nas i skrenuli na cestu za Nevesinje.
A na toj cesti, muk, mir tišina, samo tihi šum povjetarca. Uši nenaviknute na nedostatak stalne buke same su proizvodile nekakav šum, zujanje, pa mi je trebalo dosta vremena da ih umirim. Nekako iznenadno, neočekivano je nastala ova tišina, pa smo zbunjeno gledali jedno drugo. Da nije bilo tog povjetarca, čini mi se da smo mogli čuti zvuk treptaja vjeđa, koliko nam je bio šok izostanka prometa.
Magistralnu željeznicu smo prešli nadvožnjakom, sa kojeg je pucao pogled na nepregledne vinograde, pretpostavljam, čuvene Žilavke.
A onda onaj povjetarac je prestao biti povjetarac. To sam primijetio tek kad je postalo teško voziti naprijed jer je vjetar pičio ravno u lice.Podigavši pogled ispred sebe, negdje u daljini se opasno mutilo. Izgledao je kao pravi olujni oblak. Locirao sam ga negdje jugoistočno od nas, te se ponadao da oluja ide dalje na istok, kako već kiše uglavnom dolaze sa zapada, a odlaze na istok. No, ova kao da je nešto. ili nekog, zaboravila, pa se vraća. Ravno prema nama.
Uslijedila je bjesomučna utrka, borba malog, umornog čovjeka i okrutne, pobješnjele prirode.
Puhalo je ravno u nas i sa tolikom snagom, da smo prebacili lanac na kombinaciju za vožnju uzbrdicom. Tako smo se osjećali – kao da vozimo strmom, prestrmom uzbrdicom. Toko će prije do kampa, mi ili oluja? Ne znam za oluju,ali mi nismo ni znali točno mjesto kampa, samo to da je tu negdje.
I tako vozimo naporom kao da pičimo 40 na sat, realno milimo jedva nešto više od 10, dišemo punim plućima, srce hoće da iskoči iz grudi, a zlokobno kotrljanje olujnog oblaka sve je bliže.
I konačno kamp!
Uletjeli smo u njega brzinom munje, barem je nama tako izgledalo, skupili se ispod svojevrsne nadstrešnice, sojenice, širokog krova koji je umjesto zidova bio na stupovima. Taj krov je pokrivao stolove restorana/blagovaonice, i šank koji je istovremeno bio i recepcija. pokrivena površina je bila dosta velika, barem tridesetak kvadrata, tako da se našlo mjesta i za bicikle.
Dok sam halapljivo pio orošeno Sarajevsko pivo, dobiveno od šankiste/recepcionara, uz olujni vjetar počelo je padati. U ovoj utrci s olujom ipak smo bili brži, pa kako tu pobjedu ne bi proslavio!?
To je to, što se današnje vožnje tiče. Na kraju ispade krajnje mudra i dalekosežna odluka odustajanja obilaska Mostara. Sad bi negdje u gradu ispod neke nadstrešnice proklinjali loš izbor i kajali se što ipak nismo nastavili dalje.
Tek je pola četiri, ostalo nam je još dosta dana. Ponadao sam se da će ova oluja brzo proći, te će, valjda , još biti vremena i za sunce, pa bi mogli skoknuti do izvora rijeke Bune, koji je nekih 4-5 km od kampa.
Oluja stvarno nije pretjerano dugo trajala, za razliku od, recimo, one ispred Bugojna. Ipak smo blizu mora pa se dobrano osjeća duh Mediterana.
Kiša je, dakle, stala, čak se i sunce promolilo, dakle sve u okviru planiranog.
Prvo treba riješiti to pitanje doma, pa smo, nakon obilaska kampa i izbora mjesta počeli dizati šator. To podizanje uvijek shvaćam kao poseban duhovni ritual, pa s pravim guštom, polako i temeljito, se petljam oko šatora. Potpuno sam se unio u tu petljaniju, pa me, kao iz ugodnog sna, prenulo panično upozorenje moje suputnice: "Pero kiša počinje!"
Tek tad shvatih da stvarno pada. Dobro sad, nije pljusak nego više kao lagana, dosadna kišica. Pustio sam sad ritualni gušt podizanja šatora, već na-vrat-na-nos završio s tim, posklanjah na suhu sigurnost unutrašnjosti šatora sve što ne bi trebalo pokisnuti i uđoh u šator.
No, to u što sam ušao samo je hladnim, racionalnim, glavama bila tek unutrašnjost šatora. Za nas je to bila raskošna soba hotela sa šest zvjezdica, a vreće za spavanje, ispod kojih bi podmetač i luftić, bili su ogroman, raskošni ležaj sa baldahinom. Dokono smo se izležavali ispod tog baldahina (unutrašnji dio šatora iznad nas je stvarno tako i izgledao), slušajući tapkanje kišnih kapi po vanjskom dijelu šatora. Suhi i topli na našem ležaju poprimali smo osjećaj neizmjerne sreće što smo prebrodili ovaj kontroverzni dan, uspjeli pobijediti oluju, da bi na kraju guštali miris ozona uz ritam kišnih kapi koje naš šator shvaćaju kao svojevrsni bubanj. Pravi Raj Zemaljski!
Otegla se ova kišica, mada ,sretni i zadovoljni u šatoru, nismo bili toga ni svjesni. Tek kad samo izašli van na (ponovno) sunce, vidjeli smo da je već prošlo sedam, pa smo obilazak izvora odgodili za sutra.
Obišli smo kamp i njegovu okolinu. Kamp je mali, privatni, očigledno obiteljski biznis, ali je imao sve što nam treba. tu su čiste i uredne sanitarije, a tu je i tuš sa toplom vodom.
Dok je ona kišica svirala po našem šatoru u ritmu tam-tama, pridružili su nam se podstanari. Valjda stvorenja osjećaju tko su ljudi koji zrače srećom i zadovoljstvom.
Ostalo nam je večerati toplu juhu u trpezariji. Ovaj put je to bila "Posna juha od povrća". Potpuno suprotno od mog očekivanja (pih "posna", moš mislit), bila mi je izuzetno ukusna. Društvo pri toma su nam pravila tri mačića, veselo zaokupljeni svojom igrom.
Nakon odmaranja i večernje toalete utonuli smo u naš raskošni ležaj sa već navedenim baldahinom, spremni za plovidbu prostranstvima sna, zadovoljni ovim današnjim danom.
Ipak!
Nastavak priče o ovom putovanju možete pogledati i pročitati ovdje.
petak, 17.04.2015.
Međugorje 2014 dan 06-08
Vratiti se na prethodni dan ove priče možete ovdje.
Slike današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
Mapu današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
Nakon onakve večere i onakvog tuširanja spavanje nije moglo biti drugačije nego ovakvo: čvrsto, blaženo i opušteno. Probudio sam se naspavan i odmoran dobre volje i spremnosti za nastavak puta. Tren poslije, kad sam ustao i pogledao kroz prozor, sve je to splasnulo.
Oblaci su bili tako nisko, da sam, da sam to htio, mogao ih dohvatiti. Pritisnuli su svom veličinom i težinom, pa je izgledalo da će sve ispod nestati ne tragom kad se konačno spuste do tla.
Nije izgledalo ni malo optimistično. Koliko god zurio u oblake, komadić plavog neba, ili bar neke njegove naznake, nisam vidio. Kiša je prijetila, te kao da u toj prijetnji sadistički uživa, odgađala početak padanja tek kad krenemo na put.
Pozvani smo na doručak (razumljivo), pa dok smo tmurna lica, zabrinuto žvakali i srkali, naš je domaćin pokušavao na netu putem "pametnog" mobitela pronaći kako-tako povoljnu vremensku prognozu. Uzalud! Sve web stranice su bile jedinstvene u pitanju prognoze : oblačno sa kišom. No koliko oblačno, a koliko kiša!?
Za sad ne pada, pa smo odlučili krenuti, pa što bude.
U dvorištu, ispred župnog dvora zahvalili smo se domaćinu, velečasnom na stvarno srdačnom gostoprimstvu.
Na izlazu na cestu stali smo ispred crkve da je malo snimimo i razgledamo.
Crkva bi izgledala bitno ljepša da je sunce obasjava, kako ju je, recimo, obasjavalo devet godina ranije kad sam, za razliku od ovog, sunčanog jutra sa ondašnjim suputnikom nastavio put. Večer prije smo bili i na misi, a poslije mise snimili interijer crkve.
Prema Google-u prva župna crkva u Uskoplju je izgrađena 1869 godine, koja je zbog ruševnosti zatvorena 1913. godine. Današnja crkva je izgrađena u razdoblju između 1928. i 1931. godine. Crkva je izgrađena prema projektu češkog arhitekta Karla Paržika. Godine 1976. postavljen je veliki mozaik posvećen Gospi čiji je autor Josip Biffel. Tijekom prošlog rata crkva je oštećena, a zvonik je uništen. Nakon rata crkva je obnovljena. Današnji izgled crkva je dobila prije nekoliko godina.Uz župnu crkvu nalazi se Dom sv. Ante koji je također obnovljen nakon što je u ratu potpuno uništen, te župna kuća.
Konačno smo krenuli, vozili se tek stotinjak metara, da bi stali ispred trgovine. Valjalo se opskrbiti se hranom i tekućinom jer je ovaj dan krajnje neizvjestan. Barem tako ovog sumornog i oblačnog jutra izgleda.
Ovaj put mi je suputnica otišla u nabavku. Za to vrijeme snimio sam mjesto podijeljeno na hrvatski i muslimanski dio. Da li zbog priča koje sam ranije čuo, pa mi se učinilo da osjećam, ili je stvarno to bio slučaj, uglavnom sam osjetio, ni vidio, ni čuo, već baš tako – osjetio, granicu koja razdvaja ljude na ta dva svijeta. Ovo sumorno jutro je još više podcrtalo tu granicu.
Konačno dođe taj trenutak kad smo, stisnutih zuba, odlučno, mada i bojažljivo, rekli „Idemo!“
Došli smo čak do benzinske postaje na izlazu iz mjesta, gdje je moja suputnica morala obaviti toaletske obaveze koje ne trpe odgađanje. Za to vrijeme snimio sam oblake koji su se još više približili tlu. Skoro da sam trebao hodati, a kasnije i voziti bicikl pognute glave, koliko su bili niski.
Bože moj, što se ova prijeteća kiša nije strpjela još ovaj dan!?
Pred nama je bilo 9,5 km uspona do prijevoja Makljen, a potom duuuugo, najduže spuštanje na ovom putovanju, do Jablanice. Tamo smo već do Neretve, uz čiji kanjon uzvodno pušu topli vjetrovi s mora. To znači da, ako i pada, nije dugo. A ovo sada izgleda da će krenuti padati svaki čas, a kad krene, neće stati mjesec dana!
Napustivši zadnje kuće mjesta, imali smo još par stotina metara ravnice prije uspona, koji se nazirao ispred nas.
Napominjem da gornji snimak laže, nebo, odnosno oblaci,je bilo puno bliženego što na njemu to izgleda.
Ali dosta već jednom očajavanja, 'ajmo pronaći nešto pozitivno.
Prvo, nema vjetra, pa je (skoro) ugodna svježina, taman kako treba za vožnju uzbrdo (moja suputnica kategorički odbija bilo kakvo hodanje uzbrdicom, nismo na korzu!).
Drugo, istina je da u tih 9,5 kilometara nema naselja, uglavnom šuma, no negdje na pola puta je benzinska postaja, pa ako do tada krene s padanjem, valjda ćemo izdržati do nje (ako i krene padati, neće to biti pljusak, već dosadna jesenja kiša)
Tako nekako obodreni u duši, krenuli smo uzbrdicom.
Cesta šiiiiroka, promet nikakav, nula skoro, ugodno svježe, a i uspon nije pretjerano neizdržljiv. Samom sebi sam se čudio da vožnja ide bez problema. Polako, ali uporno savladavali smo metre ceste. Ušli smo u monotoniju okretanja pedala, zujao sam pogledom uokolo, sve u cilju da si zabavim duh nekim apstraktnim razmišljanjem. Da sam u tome i uspio, pokazali su mi prvi kapi kiše koje su me vratili iz tog beskonačnog prostora apstrakcije na konkretnu cestu kojom vozimo.
Počelo je padati!
Stavili smo vjetrovke na sebe. Znao sam, barem što se mene tiče, da je to privremeno rješenje. Ako potraje duže, ispod te vjetrovke ću ionako biti mokar, iako ne od kiše, onda od znoja.
Kao u uzbudljivim Američkim filmovima, iz ovog izobilja šume, kao spas glavnim junacima, ispred nas se pojavila (još od početka padanja očekivana) benzinska postaja.
Spas!
Stali smo uza zid, ispod raskošnog krova, pozdravili se sa gazdom i zamolili za dopuštenje da sačekamo na suhom da kiša stane. „Ostanite koliko hoćete, mada mi izgleda da danas neće stati!“, reče nam nakon gledanja u guste, tmurne oblake iz kojih je tiho i mirno, ali i dosadno i uporno, sipilo.
Stajali smo tako skoro sat, kad nam je i to dodijalo. Za razliku od nas kiši nije, naprotiv sa nesmanjenom upornošću je padala, i padala, i padala…
Čovjek pati dok ne shvati, a zatim pati što ranije ne shvati!
U skladu s gornjom poslovicom, ugledasmo restoran, nekih stotinjak metara ispred nas i dovezosmo se do njega, usprkos kiši. Bicikle smo parkirali uz prozor, kroz koji smo pogledavali na njih sjedeći za stolom unutra.
Ipak je ovo bolje mjesto za čekanje prestanka padanja kiše!
Naručili smo topli čaj (Bože, sramote, topli čaj u pola ljeta!), srkali ga polako, pretakali dokonim razgovorom o ovom i o onom u očekivanju čuda – prestanka padanja. Nakon sat i pol, možda koji minut i više, kiša skoro stade. Ovo skoro, znači da je i dalje padala, točnije rečeno, više je paduckala sitnim, sitnim, sitnim kapljicama kroz koje se moglo voziti.
I krenuli smo!
Voda (opet) svuda oko nas. Ona rijetka vozila koja prođu, zapljusnu nas gustom izmaglicom sitnih kapi uz onaj zvuk ssssssssssss, a pored ceste žubori nabujali potok, ulazimo u izmaglicu/oblak, očigledno da smo se popeli toliko visoko. Ali ne pojačava padanje.
Vrtimo, vrtimo, vrtimo, pedale, oko nas žubori, teče, šišti. S lijeve strane izmaglica, šuma. S desne strane izmaglica, šuma. Ispred nas krivina, iza krivine krivina, iza krivine krivina….sve dokse iza krivine ne pojaviše krovovi nečega…
Bio je to restoran/ prenoćište na prijevoju. Uspjeli smo!
Stali smo pod nadstrešnicu, presvukli se u suhu odjeću, ohladili, odmorili, obukli se za duuuuugu vožnju nizbrdicom, stali ispred natpisa prijevoja i uz pomoć fotoaparata ušli u vječnost. Jednog dana nas neće biti, ali će ostati ovaj snimak nje i njega koji su u srednjoj dobi odlučili, odvažili se, biti mladi. Na snimku će izblijedjeti do nestanka, muke, dileme, poteškoće i problemi, a izoštriti će se, višestruko pojačati uspjeh, te zbog njega, zadovoljstvo, sreća i radost.
U sjećanju mi je ostalo svježa uspomena na spuštanje ovim prijevojem prije devet godina. To su one uspomene koje se posebnom emotivnim postupkom neizbrisivo urezuju, te svakim evociranjem, spominjanjem, jošviše se iskristaliziraju, pa ostaju do kraja života kao svježa slika tek proživljenog usprkos silnim godinama proživljene od tada. Treperio sam od nepodnošljivog užitka, sladostrašća, dok još i nije došlo do njega. Ništa me više nije zanimalo, ni kiša (koje je stala) ni vjetar, ni tko, gdje i zašto sam...jedino su dvije stvari bile važne, spust ispred sebe i ONA koja će se niz taj spust sa mnom spuštati. Malo je trenutaka u mom životu u kojima sam u tolikoj mjeri osjećao radost, ushit i sreću, a ovaj je jedan od njih.
Nakon nastavka vožnje, trebao mi je par desetaka metara puta da se, teškom mukom, obuzdam da ne puknem od sreće, te da se smirim i koliko toliko, hladne glave nastavim vožnju, jer, mada se treba samo spuštati, nije potpuno bezopasna. Naprotiv!
Kad sam se (teškom mukom) vratio u realnost, primijetio sam dvije stvari.
Prva je da su oblaci ispred nas gubili na tmurnosti, postajali vedriji, svjetliji, a isto tako su gubili na homogenosti...jednom riječju počeli su se kidati. Čak su se, stidljivo i u maloj količini, tu i tamo pojavili komadićci plavog neba. Sad mi je do svijesti došlo da sam to uočio još na samom prijevoju, ali mi je duša bila zaokupljena, uzburkanim naletom gore opisanih emocija, pa ovom viđeno nije dopustila pristup svijest.
Drugo, asfalt kojim vozimo postajao je suh!
Kao da smo prošli kroz vrata dvaju svjetova, potpuno različitih i po vremenu i po prostoru, ili kao da smo sa jedne došli na drugu planetu. Tako oštra meteorološka granica dvaju klimatskih sustava na prijevoju! Do njega kiša, kiša i samo kiša, a poslije njega nešto drugo. Za početak bez kiše. Nama više nego dovoljno!
A prizori ispod nas!
Eh, što reći?!
I onako jak dojam viđenog do nepodnošljivosti, u emotivno pozitivnom smislu, pojačava i činjenica da je to što promatramo sa naše desne strane. Dakle, kao na pladnju! Potrebno je minimalno, tak koliko treba, paziti na vožnju, a ostali dio sebe prepustiti uživanju promatranja okoliša.
"Nemoj brzo voziti!", više tiho, skromno i molećivo, nego zahtjevno, imperativno i nepokolebljivo, rače mi suputnica.
"Što brzo!? Pa sad je grehota voziti brzo!"
U istinitost moga odgovora se uskoro i sama uvjerila, što brzinom (bolje rečeno sporošću) moje vožnje a što čestim, prečestim zaustavljanjem radi snimanja.
To što sam snimao je neravna dolina u kojoj se smjestio grad Rama ili, kako se ranije zvao Prozor. Okolo su brda prošarana šumom i proplancima, a iza obronci planina. Desno, prema zapadu, su se nazirali obrisi Ramskog jezera sa planinom Radušom po kojoj je vijugala cesta za Tomislavgrad.
Sad kad se vratim na prethodnih par rečenica i pročitam ih, zaprepastim se kako zvuče hladno, tupo i sterilno. Isto to napisano u trenutku dok sam, vozeći bicikl, promatrao, kao i u trenutku dok sad o njima pišem, te kao i u svakom budućem trenutku kada se sjetim ovog prizora, biti će i ostati ljepota, savršenstvo kakvo samo sama priroda može napraviti, pa zato i svrha, smisao i razlog bivanja na ovoj planeti, nešto kao životni eliksiri koji preko naših čula dopiru do duše, gdje se pretvaraju u snagu potrebnu za savladavanje , strpljenje potrebnu za podnošenje, mudrost potrebnu za razlikovanje savladavanja i podnošenja. Sve to skupa radi sreće i zadovoljstva, u tolikoj mjeri skupljenih, da nemaju kud nego cure, prelijevaju se, kipe van u obliku blagog osmjeha i vedrog pogleda, i tako sumorno sivilo svakodnevnice šaraju u paletu jarkih poja iz kojih svjetlost vedrine, radosti i optimizma gasi svaku tamu sumornosti i tjeskobe.
A kako to strpati u fotoaparat i kako od njih strpanih, izabrati najbolje!?
Ne znam kako ali ću pokušati.
Slijedi, dakle, par snimaka snimljenih na početku spuštanja. Dok ih promatrajte, imajte ma umu da je to tek blijeda sjena onoga što se vidi, čuje i osjeti samo kad se bude na licu mjesta. Sve ostalo, pa i ovi snimci su, skoro, pa ništa.
Negdje na početku spuštanja, par stotina metara iza prijevoja, kod zastajanja zbog prizora ispod nas, malčice smo se osvrnuli na prijevoj i na ostatke spomenika. Spomenik je bio jedan od mnogih sačinjenih u bivšoj Jugoslaviji u čast silnih ofanziva i borbi koji su partizani vodili u II svjetskom ratu. Tada u toj, sada već raspadnuto,j Jugoslaviji ti spomenici su, kako se ono kaže, bili medijski eksponirani, propraćeni silnom masama jedanput godišnje kada je obljetnica „tog i tog“ događaja. A danas, kao da se tih spomenika stide. Pa ih rasturaju, devastiraju,teučine od njih nešto puno gore nego da su ih ostavili takve kakve jesu. Tako devastirani postaju dvojaki spomenici i onog, a i ovog vremena.
Ovaj ovdje je podignut na mjestu, kako kažu, gdje je Prvi među partizanima rekao svoje čuveno „Prozor noćas mora pasti!“ Opet uz pomoć sveznajućeg Google-a, pronašao sam snimak kako je izgledalo prije zadnjeg rata, a tu je i snimak koji pokazuje kako izgleda ovaj tren u kojemu se mi spuštamo niz Makljen.
Spuštanjem gradić nam ispod nas postaje sve bliži i bliži. Ipak će ostati dovoljno dalek, jer ćemo, ne upoznavši ga u potpunosti, zaobići i put za nastavak pronaći u prostoru, procjepu između dva obronka brda.
Pa sad, kad ne možemo do grada, 'ajmo grad dovući sebi. Tehnika narodu, kako bi stari rekli, ovaj put u obliku zooma foto-aparata.
U toj grbavoj dolini, kao i na okolnim obroncima, kako već rekoh, razbacane kuće koje čine razno razne zaselke. Neki su okruženi obrađenim livadama, a neki, bome, šumom.
Pred prolaz između ona dva brda koja cestu propuštaju dalje na svom putu, obilazeći gradić, zastao sam, okrenuo se i snimio prijevoj iz ove donje perspektive.
Iznad prolaza između brda, kroz koji cesta putuje na svom putu prema jugu, nalazi se utvrda iz nekog davnog perioda kao svjedok o postojanju puta još u ona vremena, kao i o kontroli prometovanja onih koji putuju od strane onih koji su u utvrdi. Prema Google-u utvrda je iz XV stoljeća, sagrađena za vrijeme vladavine ugarsko-hrvatskog kralja Matije Korvina. Posjedovala je svoj sustav navodnjavanja glinenim cijevima.Navodno pod njom postoje neistražene duboke pećinske prostorije u kojima su se, po pričanju, gasile lampe same od sebe.
Ali to nije kraj nizbrdici. Ma kakvi! Cesta je, vješto vijugajući, pronalazila svoj put ka dolje, ostavljajući okolnim planinama priliku da s visine promatraju putnike koji se užurbano, (većina) ili polako, s guštom (kao mi sad) kotrljaju njome.
Bože moj, dokle!
Gore još, na samom početku nizbrdice, duša je zatreptala silnim, već opisanim predjelima. Treptala je i dalje spuštajući se i istovremeno s desne strane promatrajući predjele sve bolji od boljeg. Treptala je i kad smo došli do uskog prolaza kroz koji se provukla, mada već pomalo umorna od stalnog treptanja, kao i a zbog izobilja razloga za to.
Kad se ponadala da će se sve to okolo malo smiriti, postati manje oku i ostalim čulima ugodno,pa da se odmori od silnog treperenja, dolaze novi predjeli koji svojim izgledom zasjenjuju pogled na Ramu/Prozor, i sve oko tog gradića. Kao da tek dolazi glavnina ljepote, a ono prije je bilo tek predigra, uvertira. Osjećao sam se kao da sam na ručku, onako dobrano gladan, pojeo predjelo, pomislivši da je to sve, da bi poslije došla prava delicija krcata mirisima i okusima, a ja se, na opću svoju žalost – najeo.
Tako sam nekako proživljavao ovaj nastavak vožnje. Navedena mi je duša već prekrcata svim doživljenim, a ono što dolazi je sve bolje i bolje.
Grada je nestalo, što nije mana, na protiv! Pružali su se fantastični vidici planina bez znaka ljudi, ili pak sa pokojom kućom, tipično na Bosanski način razbacanu kud-koja, po logici znanoj samo njihovim graditeljima.
A onda smo dobili suputnika.
Prvo smo ga čuli po žuborenju s desne strane, mada ga, zbog silnog zelenila, vidjeti nismo mogli. Bila je to rijeka, bolje rečeno maloveći potok Rama koja iz Ramskog jezera još iz one grbave doline sa Prozorom, putuje do Jablaničkog jezera, gdje konačno nađe spokoj u miru modrog zelenila jezerske vode.
To veselo žuborenje kao da je probilo barijeru, prolaz, kroz koji su nam u susret hitali novi suputnici, čije postojanje smo, uslijed sumornog i kišnog dijela ovog dana, potpuno smeli s uma. Valjda zbog toga njihovo je oduševljenje bilo veće, kada su primijetili u kojemu se stupnju naša radost rasplamsala.
Nekako istovremeno pojavila se vesela simfonija cvrčaka i – toplina.
Tek tad sam primijetio vedro veselo sunce, obilje njegovih zraka koje, i onako prekrasnu, okolinu dodatno ukrašavaju svjetlucavim zlatom i biserima. I ne samo to! Te zrake i griju, toliko griju da nam je postalo vruće. Zbunjujući, neočekivan, a što se ovog dana tiče, i nepojmiv osjećaj.
Stali smo, nekako istovremeno i sa istom nakanom. Presvlaku odjeće iz zimske u ljetnu, radili smo polako, s tihim, ali blaženim osmjehom zadovoljstva i sreće, uživajući u svakom pojedinačnom presvlačenju. Mješavinom, dakle, zbunjenosti zbog neočekivanog obrata i sreće, zbog nagovještenja ljetni(ji)h uvjeta vožnje uljepšali smo se za kratke hlače i majice kratkih rukava.
A sunce grije.
Nije zima.
Nema neugodnog vjetra
Pirka ugodni povjetarac.
Blaga toplina sunčevih zraka.
Koncert zrikavaca.
Bože, kojeg li blaženstva!
Nekako mi proletje cijeli ovaj dan: sumorno jutro, dvojba da li krenuti ili ne, oblaci koji pritišću, kiša, beskonačno čekanje milosti da stane, opet po kiši prema prijevoju…..a sada, potpuno druga planeta!
I shvatim!
Sve je to bilo Njegovo iskušenje, i na kraju Njegova nagrada!
Koliko smo bili ustrajni, strpljivi, smireni i odlučni toliko nam je sada dao.
A dao je Raj Zemaljski!
U toj općoj simfoniji blaženstva pokazao nam se i potok, kojeg smo preskočili mostom.
Prijelaz preko rijeke Rame
Cesta i dalje blago nizbrdo, bicikl ide sam, ne treba ni kočiti. Široka cesta dobrog asfalta vijuga pored obronaka i stijena. Prometa nema, ili ga nisam ni primijetio. A nisam primijetio jer mi se opet srce razgalilo, jer mi se duša raspada od ushićenja, jer, po tko zna koji put pri ovom spuštanju, opet zaboravljam tko sam i gdje sam, ostaje samo neki čudan osjećaj lebdenja na zadovoljstvu, ushitu, sreći i blaženstvu. Opet ono što se nikad neće zaboraviti.
Neuobičajeni, novi, dosad ne čujni zvuk sa desne strane me spustio na tlo. Zaustavi sam bicikl, vratio se koji metar unazad da snimim nešto kao vodopad, koji je više klizio nego padao (dakle, prije vodokliz, nego vodopad). Pri tom klizanju je proizvodio onaj čudan zvuk zbog kojeg smo stali. Sad kad sam već stao, da zabilježim i nastavak ceste, ovaj put sa suputnicom odjevenu u prekrasne boje ljeta.
Odmah iza te krivine na gornjem snimku je kraj ovog beskonačno dugog i beskonačno ugodnog spusta. Više sam to osjetio, nego znao, možda je od ranijeg puta u podsvijesti ostao ovaj prizor i spoznaja što je iza njega, ne znam. Uglavnom, jedna etapa ovog današnjeg puta je završila, pa počinje slijedeća - Jablaničko jezero.
Tih desetak kilometara, koje putujemo uz jezero. manjim djelom je baš takva – uz jezero. No većim dijelom nema mjesta za cestu, jer su obronci brda strmi i visoki, pa se cesta penje „nebu pod oblake“ ne bi li pronašla sebi mjesto.
Odmah na početku jezera, tek možda kilometar vožnje uz njega, na proširenju se smjestilo mjesto Gračac. U stvari, barem je to slučaj sa crkvom i par kuća oko nje, a većina kuća je vjerojatno raštrkana kud-koja, u već standardnom Bosanskom maniru.
Nekako se istovremeno poklopila želja za dužim odmorom i nailazak na crkvu, tako da nije bilo ni trenutka dvojbe da li stati ili ne.
Crkva je bila velika, raskošna, ili mi je tako izgledala u odnosu ma smještaj uz jezero i brda, kao i uz ostalih par kuća. Nalazi se malčice izvan glavne ceste, pa se lako može promašiti ili ne primijetiti, što se i meni dogodilo pri prošlom putovanju. Uslijed silne žege, za razliku od sada, prije devet godina, suputnik i ja smo više bili pogleda uprtog u vodu jezera u potrazi za kupalištem, nego na ono što se nalazi na suprotnoj strani.
Prema sveznajućem Google-u ova je župa osnovana je 1837. god. odvajanjem od župe Rama/Šćit kao mjesna kapelanija (od tada vodi matice), a župom je proglašena 1858. godine.
Župna crkva je izgrađena 1892-93. god. u Gračacu (od tada se i župa tako naziva), a uz nju je podignut i župni stan. Crkva je iznutra uređivana 1895, a 1897. je podignut zvonik. Uz glavni oltar, postavljena su 1899-1900. god. i dva pobočna oltara.Nakon izgradnje brane na Neretvi 1945. god., nastalo je Jablaničko jezero u kome su 1945. potopljene obje zgrade. Eksproprijacijska komisija odredila je smiješno malenu novčanu naknadu i to isplativu u državnim obveznicama kroz 25 godina, što su franjevci odbili primiti.God. 1956-57. izgrađena je nova kuća, a potom i crkva (1957-59), malo povrh stare lokacije, izvan domašaja jezera.
Ugodna toplina, svježi povjetarac, mir i tišina, sve nas je to skupa na neki način začaralo, pa nam se nije nikuda žurilo, nego smo se, smjestili na klupu ispred crkve u hladovini. Prvo smo. onako blazirani Rajem u kome smo se nenadano našli, dokono promatrali, slušali i osjećali ovo sve oko nas.
Nakon izmoljene desetice krunice, nastavili smo guštati u ambijentu koji je ostao potpuno isti kakvog smo ga zatekli pri dolasku, kao da on sam ima neke uzvišene, važnije preokupacije, pa dvoje skromnih, umornih biciklista nisu vrijedne ni trena njegove pažnje. Ne ljutimo se zbog toga, ne zamjeramo mu, jer i ovo što osjećamo oko nas shvaćamo kao iskaz povjerenja da ničim nećemo narušiti ovaj mir i sklad pri našem bivanju ovdje.
A onda mi se pojavila glad.
Po nekoj mojoj gruboj procjeni, do Jablanice imamo barem sat, možda i više. Osim toga imamo i uspon od 3-4 km, tako da će ova glad, ako ostane neutoljena, poprimiti olujne razmjere. Baš nam fali ona dva sata potrošena na čekanje kad će kiša stati.
Dakle, nema druge vrijeme je za ručak (a i vremenski jest, jer je taman prošlo tri sata poslijepodne).
Na onoj „našoj“ klupi u „našoj“hladovini raširili smo trpezu koju smo imali. Korak dva od nas smo pronašli i česmu sa bistrom vodom dobrodošlu za pranje ruku, pa tako čisti i orni za posao pred nama započeli objed.
Nismo baš puno uživali u ravnoj vožnji uz jezero, možda tek kilometar. Razlog tomu je gromada brda koja strmo pada u jezero oduzimajući mjesto cesti. Iako u početku nije tako izgledalo, uzbrdica se dobrano razvukla, preko četiri kilometra. Svako zlo za nešto dobro, pa kao naknada znojenje imali smo prekrasne poglede na jezero i okolicu, barem kada nam zelenilo to dozvoli.
Zimi kada zapada snijeg, ili u jesen kada se danima beskonačno raskiši, vjerojatno ne izgleda ovako idilično kao u sunčanim danima ljeta.
Ali zato sada, dok se penjemo uz brdo, prizori koje vidimo su rame uz rame sa najidiličnijim prizorima Švicarske ili Austrije. Nešto što vrijedi muke i truda doživjeti. Čak što više, koliko god muka bila teška, a trud golem (recimo, kao nama danas pri penjanju uz Makljen) gledajući ove prizore otvorenih usta i raširenih očiju, čini mi se da smo velikodušno, višestruko iznad najoptimističnijih očekivanja, nagrađeni ovim ispred sebe.
Nisu zanimljivi samo prizori uz jezero. Ma kakvi! Ne znam koji je razlog da se zaselak smjesti tamo gdje jest, ali onako okružen šumom i proplancima, gledajući ga ovako, iz daleka, izgleda stvarno idilično. Pustimo sad praktične svakodnevne problemčiće tipa „Nestalo šećera!“ ili „Nema brašna!“. Nama u gradu nema frke, skoknem do trgovine i kupim. A kako te „problemčiće“ rješavaju stanovnici ovog zaselka. Zalihama!? Komšijama!?
Navikao na čudnu mješavinu muke usponske i ljepote jezerske, neočekivano primijetih da vozim nizbrdicom, i to sve brže i brže. Suprotno očekivanju, nizbrdica nije bila kratka i uvertira za ponovno penjanje, kao mnoge do sada, već je bila konačno spuštanje sa neke vrsti prijevoja.
Prošišali smo pored brane. Da li slučajno ili ne , uglavnom da je ne bi previše promatrali, baš na mjestu gdje je brana najbliža cesti, cesta prolazi tunelom. Proletjeli smo i kroz taj tunel, nakon kojeg se cesta opasno suzila i krenula nizbrdo isto tako opasnim nagibom. Da „veselje“ bude veće, odnekud su se pojavila i vozila, pa od jedva primjetnog prometa učinili da on bude (po)gust. Sve to skupa mi je uništilo želju za čestim zaustavljanjem radi fotografiranja (a nisam imao ni gdje stati), pa od svega toga evo Vam tek jedan snimak Neretve koje nema. Voda Neretvanska iz jezera tunelima teče do strojarnice, tamo dolje, valjda negdje kod Jablanice, gdje svoju energiju preko turbine i generatora pretvara u toliko nam potrebnu električnu energiju. Radi toga je korito rijeke između jezera i izlaza iz strojarnice bez vode. Izuzetak je doba jakih kiša ili obilnog topljenja snijega, kada voda u jezeru poraste iznad brane. Tada se spektakularno prelijeva preko nje i žedno korito sa donje slike barem za trenutak bude napojeno.
Ovo je područje gdje je vrlo malo vodoravnog prostora. Sve neke litice i kanjoni. I samo mjesto Jablanica, u koje smo upravo ušli, jedva da je našlo mjesta za sebe. Kojih stotinjak metara nakon table sa imenom mjesta u maniru gazelinog skoka most preskače uski i duboki kanjon rječice ili potoka znanog pod imenom Doljanka (da nisam pročitao na karti ne bi ni znao).
…u kojemu je potok Doljanka
Sa lijeve strane ovog gazelinog mosta sakriven u zelenilu lišća stidljivo se sakrio metuzalem . most stare uskotračne željeznice koja do prije pola stoljeća bila veza unutrašnjosti Bosne sa morem. Mješavina tihog prijekora i blage molbe u pogledu moje suputnice me zaustavila za detaljnijom potragom za boljim snimkom dostojanstvenog starca, pa će te se morati zadovoljiti ovom skromnijom verzijom.
Prodefilirali smo laganini po samome "centru mjesta“ (za divno čudo sve ravno, nigdje uspona), pronašli katoličku crkvu, te se parkirali kraj župnog doma
Usprkos nedaćama u prvom dijelu dana, ipak smo došli u neko razumno doba. Dobro, moram priznati da i nije neka pretjerana kilometraža.
Jutros, dok smo bili u Uskoplju dok smo doručkovali u župnom dvoru, naš je domaćim preko mobitela najavio naš dolazak ovdašnjem svećeniku. Ovaj mu je rekao da slobodno dođemo, samo se moramo malo strpjeti jer njega neće biti – biti će zauzet nekakvim sprovodom. To "malo" glede strpljenja postati će veliko, jaaaako veliko.
Ušli smo, dakle u dvorište ispred nove zgrade župnog dvora, sretni i zadovoljni (ipak) dobrom završetku današnjeg dana, čiji početak ni blizu nije bio tako dobar. Smjestili smo bicikle, te dokono promatrali okoliš. Da nam ne bude pretjerano nezanimljivo i dosadno, pobrinuo se pljusak, mlaki tihi, koji je prešao u još tišu kišu. Ipak je sve to za nekih pola sata prestalo, pa se pojavilo sunce, a s njim i duga.
Čekamo, čekamo i čekamo...
U cilju pronalaženja kakvog. takvog zanimljivog sadržaja u tom čekanju, odlučili smo večerati. Onaj ručak ispred crkve na Jablaničkom jezeru još nas je držao, pa smo se zadovoljili toplom juhom. To uvijek prija!
Opet čekamo, čekamo i čekamo...
Mrak je već pao pa mi je bilo zanimljivo snimati crkvu pod noćnim osvjetljenjem. Time sam uspio da mi nešto vremena poprimi zanimljivu notu.
Opet čekamo, čekamo i čekamo...
Prošlo je već devet sati oči moje suputnice poprimaju olovnu težinu, pa neodoljivo vuku ka dolje. Počela je, tiho, obzirno i diskretno predlagati da podignemo šator tu negdje, bilo gdje pa da krenemo na počinak. Meni je bilo nekako neugodno iskazati komoditet u tolikom stupnju, pa sam je molio za malo strpljenja. Jedno vrijeme ga je našla u mome krilu, kada smo zajedno sjeli na stepenište župnog dvora.
Taj mir u mome krilu, koliko god bio ugodan duši njenoj, njeno tijelo, u toj (bukvalno) smotanoj pozi, nije moglo dugo trpjeti. Ispočetka više tiho i blago nego odlučno i nepokolebljivo počela mi je predlagati da podignemo šator („Bilo gdje!“) i da konačno krenemo na počinak kao zasluženi ljudi. Bilo mi je neugodno (ili nelagodno!?) na tuđem području podizati svoju malu oazu, bez dopuštenja domaćina. Što je taj njeni prijedlog postajao više odlučan i nepokolebljiv, a manje tih i blag, to se topila moja obzirnost prema domaćinu a rasla odlučnost da zahtijevano i učinim.
Bilo je već dobrano prošlo deset kada sam odlučno rekao „Dobro!“ predugo očekivano od moje suputnice, te krenuo sa odabirom lokacije za šator. Našao sam ga iza crkve, našao kažem, jer je mojoj preumornoj i prepospanoj suputnici bilo sasvim svejedno gdje će to biti. Bilo je bitno samo leći!
Mjesto sam našao uz crkvu, sa suprotne strane od ulice. I kako to već biva, baš kad sam završio sa šatorom, te postavljao podmetače i vreće, dođe auto sa svećenikom. Nakon par standardnih rečenica koji se izmjenjuju tom prigodom (ja stalno u nelagodi, možda čak i strahu da se čovjek ne uvredi što napravismo u njegovom dvorištu), njegov prijedlog da uđemo u kuću blago i obzirno, ali smireno i odlučno odbih uz opravdanje da su šator i spavaonica u njemu već gotovi, da je i on umoran, pa da svatko u svome u miru Božjem uživa. U stvari, bilo mi je malo i nelagodno, jer sam čovjek koji moli i kojemu se nešto daje ni za što za uzvrat, pa bolje da ostanemo ovako kako jesmo (opet s druge strane, namjerno se na ovakvim putovanjima upuštam u moljenje takve milosti – zašto mi to sada toliko smeta!? Ah ta psihologija!)
Sad se i meni dobrano prispavalo. Nisu mi se puhali luftići, koji se, inače, stave ispod podmetača, pa ležaj poprima obilježje pravog kreveta, čiju tvrdoću tlakom napuhivanja mogu regulirati. Ovaj put zadovolji ćemo se tvrdim podom sve u cilju da legnemo što prije. Samo sam napravio najnužnije i legao. Prema disanju, moja suputnica, koja je legla koji minut ranije, već plovi prostranstvima sna.
Iz sna me probudilo sjećanje na Očevije od prije dvije godine kada me je uhvatila groznica. Ili je to bio onaj prvi znak, nagovještaj, iza kojeg tek tren kasnije krene nekontrolirano i neobuzdano drhtanje tijela. Bilo kako bilo, opet sam se tresao kao prut brutalno prenut iz sna, panično tražeći majicu, jaknu, bilo što, da obučem, pa u vreći preko glave da se ugrijem.
Dok sam se tak otresao u tami prostora ispod (ili u) vreći za spavanje shvatih što mi se dogodilo. Prevrćući se u snu, ruka, rame, a i dobar dio tijela mi je neprimjetno spuzao iz vreće i sa podmetača, pa između mog tijela i vlažnog i hladnog tla bila je tek tanka, vrlo, vrlo tanka podnica šatora.
Ostaje mi nejasno, ni do dana današnjeg ne objašnjeno, da li sam se prvo prestao tresti, a potom zaspati ili obratno.
Nastavak priče o ovom putovanju možete pogledati i pročitati ovdje.
četvrtak, 16.04.2015.
Međugorje 2014 dan 04-08 i dan 05-08
Vratiti se na prethodni dan ove priče možete ovdje.
Dan 04-08
Slike današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
Mapu današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
Divota je bilo spavati. Što zbog svježine radi jučerašnjeg potopa, što zbog slatkog tjelesnog umora, a što zbog činjenice da danas ne putujemo, dakle nema potrebe ranije ustajati.
Zbog toga sam se tek prije devet sati odlučio pomaknuti i izaći iz šatora.
Nakon dolaženja k sebi i buđenja, mojoj je suputnici prijala jutarnji čaj, dok sam snimao smještaj našeg šatora u kampu.
Sunce je veselo i raskošno obasjavalo jutro, svježina zbog silne vlage se dugo držala, pa je
bilo prava grehota žuriti bilo kamo i zbog bilo kojeg razloga.
Vode je i dalje bilo svuda oko nas iako se na prvi pogled nije primijetila. Svaka stopa u travnatom tlu bila je propraćena tihim cviljenjem istiskivanja vode iz tla oko obuće. Zbog toga su nam kao naručene došle dvije daske, koje smo stavili u „predsoblje“ šatora, a koje je suputnica sinoć pri podizanju šatora primijetila na livadi nedaleko od nas. Daske su nam služile kao kućni prag na kojemu smo se izuvali i čime smo spasili čistoću unutrašnjosti.
Više zbog radoznalosti, a manje zbog potrebe, otišao sam do recepcije u potrazi za informacijom o najbližem marketu. I dobio uputu o uzbrdici kojom trebam proći do trgovine koja je nepuni kilometar udaljena. To ne bi bilo puno da u okviru tog kilometra nije ta uzbrdica kojom mi je duše izašla na nos pri penjanju, a pri povratku, radije sam išao pješice, jer mi se činilo da ako jače zakočim, slijedi prelet bicikla preko prednjeg točka.
Ja nabavio, a suputnica pripremila, pa je slijedilo raskošno gošćenje. Raskošno je bilo na samo po sadržaju, već i po ambijentu. Naime, tu nedaleko od našeg šatora je restoran, trenutno zatvoren, a preko puta njega, ispod breza su stolovi sa klupama izrađeni od masivnog drveta i slobodni za upotrebu. Tko god hoće! Bez ikakve naknade!
To smo smjestili našu trpezu. Možda bi netko, istančano kritičan, primijetio da nam jelovnik nije bog zna što, no nama je bio fantastičan. I po količini i po raznolikosti.
Nakon doručka moje je suputnica, kao svaka savjesna supruga, oprala rublje (koje je jučer namočila u plastičnu vrećicu i ostavila da se cijelu noć namače ispred šatora), a ja sam za to vrijeme rješavao problem sušilice koju sam razvukao između dva stabla. Na kraju se rublje, čisto i mirišljavo, ali i mokro, veselo lepršalo na „veš-štriku“.
Dok smo rješavali problem pranja i sušenja rublja, primijetio sam da smo noćas (ili jutros) dobili mirnog, tihog i teško primjetnog podstanara. Jedan se puž ugodno smjestio na vanjsku stranu našeg šatora i tu, u miru Božjem, munjevito za puževske manire, smišljao svoju budućnost. Ne dira on nas, pa ga ni mi nismo dirali.
Sad, kad smo se najeli i napili, ostavili oprano rublje da treperi na povjetarcu, a mi smo krenuli u šetnju oko kampa. Na samom ulazu u kamp, pored recepcije netko si je stvarno dao truda i napravio minijaturu. Ni sam ne znam iz kojeg kutka (pod)svijesti izvukoh analogiju sa Legolendom, ili nečim sličnim gdje su evropske metropole sačinjene u omjeru 1: 10 ili u kojem već omjeru.
Na snimcima se primjećuje obilna osunčanost, a i stvarno je tako bilo. Sušta suprotnost jučerašnjoj kiši, kao da se jučer zadovoljno ispucala, pa ovaj dan prepušta suncu, sad je na njemu red. Cijeli današnji dan ostati će u znaku sunca, što, nažalost, neće biti slučaj sa slijedećim danima.
Ipak su posljedice jučerašnjeg potopa i dalje prisutne. Sa svih strana je dopiralo žuborenje, curenje, kapanje. Nerijetko hodajući po livadi istiskivali smo vodu iz tla kao dežurni redari u školi iz spužve prije brisanja školske ploče.
Nakana nam je bila obići drvene mlinove na Plivinim slapovima, ovdje zvane mlinčići, a i spominjalo se kupanje u Plivinom jezeru. Dobro sad, kupanje je više bio izazov mojoj suputnici, dok sam ja bio, najblaže rečeno, umjereno skeptičan. Nije u pitanju jezero, više je stvar u meni. Od kad sam prije par godina usrećen spoznajom da sam, osim roker dušom, i roker tijelom, odnosno da sam u dva navrata ispiškio dva pogolema bubrežna kamenca, stalno imam strah, ili barem zebnju prema prehladi bubrega i svega vezanih uz njih. Radi toga mi je svako kupanje hladno, ako se voda u koju ulazim ne puši.
Od kupanja ipak nije bilo ništa. Ne samo da se nas dvoje nismo kupali, već se na kupalištu NITKO nije kupao. Zbunjeni zatečenom pustinjom, što se kupača tiče, upitasmo nekog lokalca ZAŠTO!?, a on nam odmahne rukom uz komentar: „ Ma kakvo kupanje, kad svaki dan pada kiša!?“ Nije nam bilo baš jasno što kupanju smeta svakodnevna kiša, ali kad smo pogledali na što kupalište izgleda definitivno nas je prošla volja za tim.
Ja više sretno zadovoljan, a moja suputnica više tužno razočarana zbog izostanka plivanja, krenusmo u šetnju. Šetnja je bila područjem između dva Plivina jezera, jedno gore, a drugo dolje. Između njih bezbroj potoka i potočića, bazena i bazenčića , vodopada i vodopadića. U stilu Plitvičkih jezera tu su bile i staze za šetanje pored ili preko navedenih potoka/čića.
Prošli smo pored vrhunskog primjera spontane improvizacije. Lokalci, oni mlađi, iznad jezera napravili su skakaonicu u više, što bismo rekli, etaža. Ovako bez kupača izgleda otužno i na pola puta do gotovosti, napušteno, ali ipak, meni kao čovjeku sklonim improvizacijama, zanimljivo.
Misli se i na pomladak, kako da ne, pa je tu i mali, ali mali mali mali, bazenčić sa toboganom u kojemu je voda strahovite dubine od cijelih pola metra. Opet pust bez tih malih kupača koji bi sigurno ovaj ambijent učinili bitno, bitno simpatičnim nego što je sada bez njih.
Pogled preko puta „gornjeg“ jezera spada u glavnog favorita naj prizora cjelokupnog ovog putovanja. Prizor koji ne da mira, stalno, uporno i strpljivo vuče za rukav i zova da se njemu ponovo navrati u jednom od budućih putovanja.
Kažu da čovjek u životu više žali za neučinjenim, nego za učinjenim.
Prije četiri godine sam bio na ovom mjestu (vidi „Jajce 2010“), kad sam pri pripremi i planiranju puta saznao da oko ovih jezera ima biciklistička staza koje onom stranom jezera ide trasom stare uskotračne pruge, te da čak imaju i dva tunela. Ne obiđoh ni onomad, a ni ovaj put. Ostalo mi je samo da s čežnjom gledam preko jezera, gdje se naslućuje dio staze, očigledno nakon izlaska iz tunela. Bože zdravlja, slijedeći put sigurno!
Iz tog gornjeg jezera kroz ispust suklja obilje kristalno čiste vode, te se račvajući u tri kanala odlazi do drvenih vodenica.
O tim drvenim vodenicama Google kaže da se na ovom mjestu nalazi Veliko i Malo Plivsko jezero između kojih su, na sedrenoj barijeri, izgrađene vodenice, koje se u Jajcu nazivaju Mlinčići. Devetnaest vodenica-sojenica pokrivenih šindrom izgrađene su od hrastovog drveta. Pravljene su bez tavana, prozora, dimnjaka... Iz okolnih sela ljudi su stoljećima na konjskim leđima, samarima, donosili pune vreće žita i nakon probdjevene noći pored kamenog točka, ispod kojeg je u koš padalo toplo brašno, odlazili kućama. Za njima je, poslije, ostajao dugačak trag kopita i zlatno žutog brašna. Također napominje da su uz pomoć Švedske organizacije Cultural Heritage without Borders – CHwB obnovljene četiri srednjovjekovne mlinice koje su stradale u požaru 2011. godine, te da iz "Agencije za kulturnu-historijsku i prirodnu baštinu i razvoj turističkih potencijala grada Jajca" napominju kako će mlinice uskoro biti vraćene u funkciju. Bit će dodijeljene zainteresiranim građanima koje će uz minimalnu naknadu u njima moći mljeti žito i tako sebi ostvariti izvore prihoda.
Eto, nešto se ipak događa da ova stoljetna ljepota (za)živi i dalje.
Iako je stoljetna ljepota, vodenice su sve izrađene od drveta, a poznato je da drvo najbrže strada od zuba vremena, ako se ne koristi.
Da se nešto radi najviše se vidi po krovovima i po pješačkoj stazi, jer su dobili nove daske.
Što se obnove unutrašnjosti tiče, čekaju se boji dani. Tek jedna od vodenica dobila je i interni izgled kakav je nekad bio. To je bio mlinski kamen sa svom pripadajućom aparaturom. Još da se sredi pogon tog kamena, pa može krenuti sa meljenjem žita.
No situacija ispod vodenice sa sređenim interijerom nije ni približno tako sređena. Puno godina majstorske ruke nisu bile ispod nje, pa će dobro trebati zasukati rukave da ova vodenica, ili mlinčić, proradi.
Prije dvadeset i sedam godina, kad sam posjetio mlinice prvi put (vidi: Medeni mjesec) situacija je ovdje bila puno povoljnija. Eto, dovoljno sam (o)star(io) da mogu usporediti razvoj situacije za vrijeme svog doba. Tada su bile i ustave na kanalima za otvaranje i zatvaranje protoka vode. Danas se kanali jedva mogu prepoznati, a ustavama ni traga, ni glasa.
No, da će ipak biti nekog pomaka na bolje, kazuje činjenica da, za razliku od danas, prije tridesetak godina nije bilo nikakvog traga bilo kakvoj obnovi, održavanja. Jednostavno, sve je bilo mlađe nego danas. Zato me posebno raduje obnova, koliko god mala bila (a nije mala).
Ostalo nam je još dosta vremena od današnjeg dana, pa smo sjeli na bicikle te napravili kratki krug, tek 5-6 kilometara. Starom smo se cestom provlačili između litica i jezera. Sada, kad je promet preusmjeren novom cestom, ovom uskom, ali iznimno pitoresknom, skoro da prometa uopće i nema. Dakle, idealno za vozikati se biciklom i diviti se prizorima. A ima se i čemu diviti!
Nekih stotinjak kilometara prostor između brda i jezera je toliko uzak, da je sa jedne strane okomita stijena, a sa druge masivna ograda koja dijeli cestu od modrog plavetnila vode.
Ta ograda, iako malo oskudnija i ružnija, bila je tu i prije dvadeset i sedam godina, kada sam prizorom iza nje bio jednako opčinjen kao i danas. Pa eto vam snimci istog prizora ali s vremenskom razlikom više od četvrt stoljeća.
To krivudanje uz jezero traje nekih kilometar i pol, do dva. Da traje i sto kilometara bilo bi premalo i prekratko, koliko se sva čula udube, a duša razgali prizorima doživljenim.
Kod nekakvog motela sa velikim parkiralištem ispred, spajamo se sa glavnom cestom, gdje skrećemo desno. Izašli smo, u stvari na neku vrst zaobilaznice, brze ceste, koja obilazi jezera. Međutim, da bi ih obišla, prvo se diže nebu pod oblake, i to strmom, vrlo strmom uzbrdicom dužine oko kilometra. Sunce je već dobrano grijalo, silna voda od jučerašnje kiše se isparavala iz tla, tako da nam je, zbog uzbrdice i sparine, duša na nos izašla pri tom penjanju. Nakon odmora pri kojemu smo smirili disanje, ritam srca, a dušu vratili gdje joj je mjesto, nastavili smo vožnju laganini, promatrajući prizore. Na okolnim brdima su se smjenjivali šuma i proplanci, na kojima su se kuće razbacale kod-koja, po sustavu razumljivim samo njihovim graditeljima.
Na jednoj blagoj krivini u desno, pri kojoj cesta prolazi nasipom, ispod nas je pogled na kamp gdje ispod neke od hladovina odmara naš šator.
Pokazao sam svojoj suputnici trgovinu i njenu opskrbljenost, kupili neke sitnice te se onom mahnitom nizbrdicom pješice strmoglavili, te na kraju vratili se u kamp.
Vrijeme je za ručak, pa smo si dali mašti i kreativnosti na volju. Rezultat je bio ukusan ručak u ugodnoj hladovini breza, u kojoj smo jutros doručkovali.
Čekao sam da sunce pređe na zapad, ne bi li one drvene vodenice bile osvijetljene kako treba, u tom čekanju se zapričao i na kraju – zakasnio. Kad smo došli do vodenica, već su bili u hladovini.
Sebi za utjehu zabilježio sam dvije patke kojima nisam bio pretjerano zanimljiv, pa su već počele dremuckati plutajući na vodi. Pitam se da li su tako ostale sve do jutra!?
Vratili smo se do šatora, složili osušeno rublje, te se odmarali izležavajući se. Valjalo se pripremiti duhom i tijelom za sutrašnji nastavak putovanja.
Dan 05-08
Slike današnjeg puta možete pogledati ovdje.
Mapu današnjeg puta možete pogledati ovdje.
Već u pola devet („Već“, he-he, baš smo poranili!) bilo smo na recepciji, gdje smo platili naš boravak, dobili osobne karte, pozdravili se, te krenuli dalje. Boravak nas je koštao dnevno 20 KM (10,23 €), što će reći 40 naših, Hrvatskih dlakavaca dnevno po osobi. Što mi se za ovakav izvrstan kamp čini stvarno malo. Usput samo napominjem da nam je boravak u Bosni općenito bio povoljan što se novaca tiče iznad svih optimističkih očekivanja.
Valjalo je sada onih 4 km do Jajca preći u suprotnom smjeru od prekjučer, što nije bilo teško jer tamo gdje smo se tada penjali, sada se spuštamo. Osim toga sada nam je Pliva bile s desne strane, pa je bilo gušt promatrati njenu modro zelenkastu bistrinu ovako s visine. Kraj nekog od bezbroj njenih slapova smjestio se restoran, u ovo jutro pust i snen od kasnosinoćnjeg veselja.
Izlaskom na magistralu, nastavili smo put po njoj gdje smo ga prekinuli prekjučer. Vozeći uz Vrbas, današnji nam je cilj preko Donjeg Vakufa i Bugojna doći do Gornjeg Vakufa, danas znanog kao Uskoplje.
Pri sličnim vožnjama od ranijih godina uočio sam da je bolje ujutro pola sata, sat voziti, a potom doručkovati. Prvo, da izađemo iz vreve grada, a drugo da vožnjom živnemo tijelo (nešto kao jutarnja gimnastika). Tada i doručak ljepše padne, a produžimo vrijeme do ručka. Tak osmo i ovaj put napravili. Nekih desetak kilometara iza Jajca, u nedostatku boljeg, pronašli smo neku nedovršenu novogradnju, te njene stepenice ovog jutra pretvorili u trpezu.
Priznajem da, kao ljubitelji prirode, nismo pronašli baš adekvatni ambijent, ali prazni i gladni želuci nisu dozvolili dalju potragu.
Oko nas sve okupano u izobilju svjetla sunčevih zraka. Sunce se velikodušno rasipa svjetlošću, kao da nije ni samo sigurno dokle će imati za to priliku. Svježina od jutra se razvukla na veći dio dana tako da su uvjeti za vožnju bili idealni. Tome pridonosi i Vrbas, koji nam je sa desne strane, te ravna cesta, što se uspona tiče. Istini za volju, polako se uspinjemo, jer putujemo uzvodno toka rijeke, no to uspinjanje ili je neprimjetno, ili više izgleda kao blago dodatno opterećenje okretanju pedala, nego kao ozbiljna uzbrdica.
Vrbas, a i cesta s njime, stalno vijuga između okolnih brda, pa kad mi dosadi pogled na veselo žuborenje bistre vode Vrbasa, podignem pogled i promatram igru šuma i proplanaka na okolnim brdima.
Pored male, ravne i ograđene livade uz Vrbas sa usamljenom kućicom, gdje nije bilo ni žive duše (ni na livadi, ni u kućici), prošli bi ne obzirujući se, da nije bio putokaz za – kamp. Kao i onaj iz Banja Luke gdje smo prenoćili, i ovaj je, kako rekoh, pust, no za razliku od „našeg“ ovom se ni gazda nije nazirao. Kao da je zimsko doba, pa je sve napušteno, u očekivanju ljetne sezone.
Viseći pješački most, koji neodoljivo asocira na pustolovine Indiana Jonesa, je nezaobilazan pri svakom putovanju biciklom ovim krajevima, pa sam i sad na tren zastao snimivši ga.
Ulaskom u Donji Vakuf, koji je tek pola puta današnjeg putovanja, a nebo se počelo ozbiljno mutiti. Tamni, vrlo tamni oblaci su počeli osvajati, obzor, zatamnilo se kao da je suton, a onaj već dobro znani vjetar od prekjučerašnje vožnje kroz Banja Luku, opet se pojavio zlosutno najavljujući oluju i potop. Zbog svega toga, zastali smo ispred trgovine tek za tren opskrbivši se rezervama tekućine i voćem, te odmah nastavili dalje. Tih dvanaestak kilometara do Bugojna, prošli smo u promatranju situacije na nebu (počelo je sijevati i grmljeti) uz mahnito traženje nekakvog skloništa u obliku kuće, šupe ili bilo kakve nadstrešnice , u slučaju početka pljuska. Zbog svega toga, ovaj put nismo ni primijetili ljepše strane okoliša, zasjenjene nadolazećom olujom. Taj se okoliš nakon Donjeg Vakufa preobrazio u široku dolinu sa oranicama okružene visokim planinama negdje u daljini. Relativno visoka nadmorska visina doline (576 metara nad morem), kao i spomenute visoke okolne planine uvjetuju dosta niske temperature zimi, kada je Bugojno za vrijeme anticiklone prvi spominjan kao grad sa najnižom jutarnjom temperaturom.
Tiho, potiskujući je u podsvijest da ju nadolazeća oluja ne spozna, pa zbog nje krene ranije sa potopom, gajio sam nadu uspješnog dolaska u grad gdje bi se skrasili u nekom restoranu/ćevabdžinici, pa uz grickanje ćevapa i pijuckanje piva na sigurno suhom, promatrali kišu.
Na žalost, nada je bila uzaludna. Izgleda da ju je oluja, ipak spoznala, pa je počelo padati. Istina tek po koja kap, praktično nije to ništa, još se moglo voziti, no nije mi se dalo (pretjerano) riskirati, već sam rekao suputnici da se vratimo stotinjak metara nazad do velikog kompleksa benzinske stanice, radionice i kafića. Tek što smo se skrili pod sigurni svod pljusnulo je.
Opet isto kao prije dva dana u Jajcu. Ostaje mi i dan-danas nejasno kako je tolika količina vode uspjela proći nebom tolika prostranstva, da bi se sada, ovdje prosula na tlu.
Voda, voda, i samo voda. Pada, pada…pada…
Skoro nepromijenjen, intenzitet padanja je nastavljen i nakon prestanka vjetra i grmljavine.
Dva i pol sata, ponavljam još jednom, dva i pol sata je trajalo čekanje prestanka padanja.
Zato vrijeme smo sjedeći za stolom kafića, popili svoje piće, ma koliko to razvlačili, ručali što smo imali u svojim rezervama (opet ništa od ćevapa), ispretakali sve teme za razgovor, te u potrazi za novim, rezignirano promatrali tupim pogledom kišu i kišnu okolinu.
Sa osjećajem pretjerano raspoloživog vremena i prikraćen idejom što s njim, posegnuh za fotićem radi ovjekoličenja i ovakve situacije na putovanju. Suprotno okolnom vremenu moja suputnica je dokono promatrala kartu proučavajući kamo slijedi nastavak puta, poklonivši mi na tren, pri snimanju vedar pogled. Dvojica likova iza nje bili su jednako smrknutog pogleda kao okolno nebo. U prvi mah mi se učinilo da se ne poznaju, da su dva potpuno zasebna svijeta. No povremeno bi razmijenili po koju riječ, baš tako po koju RIJEČ, a ne rečenicu, čime su mi pokazali da se poznaju. I to dobro!
Razdragani razgovor je, od prilike, izgledalo ovako:
Prvo jedan reče:“Eto!“
Nakon tri mjeseca tupe šutnje drugi odgovori: „Tja, šta ćeš!?“
Zatim onaj prvi, opet uz koji mjesec dubokog razmišljanja što pametno odgovoriti na to, doda: „Ja(kratko, najkraće moguće a)!“
Ne žureći sa odgovorom, nakon godinu-dvije, drugi potvrdi: “Jest vala!“
Nakon cijele vječnosti gore opisane žive komunikacije, lijevi se trže, te jedva primjetno mahnuvši rukom (valjda radi pozdrava), ostavivši nepopijeno malo pivo, ode do Mercedesa (skroz lijevo na slici) i odveze se. Valjda se sve to dogodilo u stotisućinki sekunde, jer onaj preostali izgleda kao da nije odlazak prvog ni primijetio, te nikakvom promjenom na licu ili tijelu ne pokaza da se nešto dogodilo u odnosu na tren prije.
U međuvremenu je kiša skoro stala, pa smo već bili vrlo blizu da se pokrenemo. I pokrenuli bi se, da nismo primijetili novu skupinu crnih oblaka s druge strane neba, koja je nadirala prema praznini koju je prva skupina crnih oblaka ostavila. I opet krenu potop. Bez vjetra, bez grmljavine, samo pada, pada i pada.
Nakon dugih, predugih dva i pol sata izgledalo je da je kiša stala. Skoro, jer se na baricama vidjelo da po koja kap i dalje pada. Riješili smo nastaviti put, jer nam je čekanja bilo stvarno dosta.
U centar grada smo ušli i dalje praćeni sitnom, dosadnom kišicom koja se nije dala nikako otjerati. Predložih suputnici, tek reda radi, obilazak centra grada, na što ona samo odmahnu rukom i reče: „Samo vozi, kakav obilazak!?“
Slučaj je htio da pri prolasku kroz grad nabasamo na crkvu, pa kako smo i hodočasnici na ovom putu, svratismo do nje.
Opet posegnuh za sveznajućim Google-om gdje nađoh da je župa Bugojno nastala je odvajanjem od župe Gornji Vakuf (tada Gornje Skoplje) kao mjesna kapelanija godine 1844. i od tada ima matice. Župom je proglašena 1858. godine. Gradnja sadašnje župne crkve započela je godine 1879. što je potrajalo dugo vremena. Crkva je pokrivena 1886. godine. Po svojoj arhitekturi ona slijedi bazilikalni tip crkve. Po dimenzijama je, uz tolišku, najveća u Bosni. Zvonik je znatno kasnije izgrađen. Pod konac sedamdesetih godina prošloga stoljeća, on je, budući je nerazmjeran veličini crkve, dograđen u visinu. Projekt za dogradnju zvonika načinio je arhitekt Karl Pařik (Paržik) 1936. god. Na njemu su tri zvona. U prvoj polovici osamdesetih godina crkva je pokrivena bakrom. Tijekom zadnjeg rata crkva je teško oštećena a toranj zapaljen.
Zadržali smo se kratko, tek toliko da snimim crkvu, te da, već uobičajeno, izmolimo jednu deseticu krunice. Ona kiša nikako da stane potpuno, kao da razmišlja ili da stane ili da ponovo pljusne. Zrak vlažan, vode svuda oko nas, bilo da stoji u barama, bilo da teče kanalima i potocima.
U nastavku vožnje, dok zastanem za trenutak upitati lokalca za put prema Uskoplju, primjećujem dosta pasa lutalica, ne baš malih i ne baš bezopasnog izgleda, da lutaju gradom. Još više od njih samih, zapanjuje me uzajamna ravnodušnost između njih i ljudi koji hodaju gradom. Nekom, samo njima razumljivom logikom, uzajamno je sklanjanje jedni drugima sa puta, tako da nema ni režanja pasa na ljude, niti galame ljudi na pse. Ipak, meni ne izgledaju ljupki i dražesni, baš suprotno.
Da li zbog kiše (koja još uvijek sipi), ili zbog obilja vode, bilo tekuće, bilo stajaće, ne osjećah se ugodno u ovom gradu, pa mi bi drago kad smo proletjeli pored table koja nas informira da smo ga upravo napustili.
Prije devet godina, kada sam na isti način putovao ovuda kao i danas, bilo je pravo ljeto, suho, sunčano i toplo. Tada sam s guštom promatrao stalni niz naselja uz cestu u dolini oko koje su se okolne planine sve više i više primicale. Prošli smo i kroz selo, onda upitnog imena Zlavast. Upitnog jer je, pogledavši izbliza, na tabli s imenom mjesta preko prvobitno napisanog Zlavlast ono l prebojano.
Pred sam ulaz u Uskoplje okolne planine su se tako blizu primakle dolini, da je upitno danje njeno postojane. Bilo je impresivno promatrati ogromne padine Vranice ispred nas, kao i cik-cak put na njoj.
Od tog svega, zbog niskih oblaka, ništa nisam vidio. Ali sam zato promatrao bujicu vode u potoku uz cestu. ponegdje tek pedalj-dva ispod razine ceste, gdje se lijepo vidi da je do prije sat-dva, voda prelazila preko ceste. Svuda oko nas sve je bilo u znaku vode. Ljudi, zablatnjeni od glave do pete, kopali su kanale radi puta vodi koja je potopila njive, dvorišta šupe, pa i kuće. Oni snalažljiviji, sretniji ili brži, uspjeli su nabaviti crpke koje su izbacivale vodu iz podrumskih prostorija. Ona sitna, sitna, sitna kišica stalno se utrpavala u tom općem mokrom ambijentu, pa je, dosadno i uporno, sipila padajući mi na lice kao dosadni komarci. Uz tu kišicu pridružio se tihi i blagi, ali hladan i podmukao povjetarac koji mi, onako navlaženog od kišice i znoja, nikako nije prijao. Na protiv.
Cesta između Bugojna i Uskoplja, kojeg nikako da dosegnemo, se dobrano suzila, a promet bitno pojačao, kao da nismo samo mi čamili ona dva i pol sata u očekivanju prestanka potopa. Ne samo da je promet bio gust, nego je dosta bilo nervoznih vozača koji su se žurili po svaku cijenu. Tako je jedan u mercedesu, koji nam je dolazio u susret, samo blicnuo svjetlima pri pretjecanju šlepera. To blicanje je bilo nama upućeno, kao informacija, obavijest, ultimatum čak, da se mičemo sa ceste, ako nam se još živi na ovom svijetu. Uspio sam suputnici ispred sebe panično doviknuti „Bježi desno!“, i tren poslije smo bili na proširenju uz cestu, dok je s naše lijeve strane, blizu, vrlo blizu, prošišao navedeni merdžan.
„Seljačina!“, procijedio sam kroz zube, ne dozvoljavajući si daljnje živciranje, dok me moja suputnica promatrala strahom i zaprepaštenjem raširenim očima (iako je uzrok tomu bio gadan, baš su mi te oči lijepo izgledale!)
Nastavili smo vožnju i tek što smo uspjeli vratiti dušu na mjesto i smiriti srce koje je od straha na tren htjelo iskočiti iz grudi, u trenutku kad nam je dolazio kamion, nešto je zatrubilo iza nas. Pogledao sam u retrovizor (blaženi dan kad sam ga stavio na bicikl) te ugledao mahniti šleper koji mi blica i nedvojbeno ukazuje da ne namjerava čekati mimoilaženje sa nadolazećim kamionom. A na cesti sigurno nema širine za šleper, kamion i bicikliste.
Opet „Bježi desno!“, opet proširenje, opet s naše lijeve strane blizu, vrlo, vrlo blizu (zbog ogromnog šlepera izgledalo je i bliže) prošiša šleper uz (opet) moj komentar „Seljačina!“
Stojim zbunjeno i pitam se što je ovo, da li uopće voziti, što nas očekuje u nastavku!? Tren, dva poslije rezignirano slegnuh ramenima i rekoh suputnici da nastavimo vožnju. Možda je sve ovo Božje iskušenje (ipak smo i hodočasnici), te će na kraju Bog paziti na nas koliko i mi na se pazimo.
Objektivno gledajući, ovo su dva slučaja ekstremne opasnosti u prometu koje smo, Bogu hvala, preživjeli bez ikakvih posljedica na cijelom ovom putovanju.
Laknulo mi je u duši kad smo prošli pored table mjesta kojom nam Uskoplje želi dobrodošlicu. Valjda će boravak u ovom mjestu biti malo bolji od puta k njemu. Ona kišica je konačno prestala (pa i što vrijedi da pada kad smo stigli do cilja), ali se zato onaj prohladni, podmukli vjetar nije dao. Dapače, ovih zadnjih par stotina metara pojačanim puhanjem ravno u lice nastojao nam je zagorčati putovanje što više može.
Konačna dođosmo do crkve. Kraj današnjeg putovanja!
Eto, usprkos svim današnjim problemima, pa čak i pogibelju, uspjeli smo doći do kraja u razumno vrijeme. Dapače, došli smo i prerano.
Ispred crkve je bila gomila auta i ljudi. Radilo se o svatovima, pa baš u trenutku našeg dolaska u crkvi je netko nekomu govorio sudbonosno „Da, dok nas smrt ne rastavi!“
Svatovi, k'o svatovi. Oni više vjernički orijentirani su u crkvi (ovdje je običaj da obred vjenčanja buda sastavni dio cjelokupne mise), a oni „deklarativni vjernici“ su se razmilili po kafićima preko puta, zgusnuti jedan do drugoga. Oni između, neodlučni između tih dviju opcija, stajali su točno između crkve i kafića, dokono razmjenjujući riječi u očekivanju mladenaca na izlazu iz crkve. Svi su oni dotjerani i skockani po posljednjim uputama svjetske mode, pa ovakvi kakvi jesu mogli su jednako biti i u Sarajevu, i u Zagrebu i u bilo kojem drugom gradu. Pored tako dotjeranih, onako umorni, rasčupani, znojni, provukli smo se moja suputnica i ja, te se uputili župnom dvoru iza crkve.
Prolaskom pored svjetine, onakav kakav jesam, od krvi i mesa, iako malo (po)star, nisam odolio iskušenju, te krajičkom oka bacio pogled na mladež nježnijeg spola. Svaki put kad sam u situaciji bliskog kontakta s svatovima (Bogu hvala, nije to tako često) daleko više zaprepašten, a bitno manje zadivljen budem količinom i rasporedom odjeće na djevojkama. Recimo da je razlog tomu što sam star i što ne razumijem aktualnu modu, ali mi te djevojke (Bože mi oprosti) izgledaju daleko više droljasto, a jaaaako malo, skoro ni malčice, erotično (a to bi bio, valjda, i jedan od ciljeva takvog odijevanja!?). Uglavnom to što nose na sebi je premaleno, preusko i prekratko.
Ali, tko sam ja da sudim!?
Iza crkve je bilo proširenje, lijepo uređeno dvorište sa kompleksom isto tako lijepo uređenih građevina. Očigledno da je ova župa jako aktivna. Biće da su tu, osim samog župnog dvora, vjeronaučne učionice, kao i prostorije za ostale vjerničke aktivnosti. U skladu sa svim ambijentom, uređenim i dotjeranim, bila je tu i klupa sa naslonom u koju se moja suputnica isti tren zaljubila. Parkirali smo bicikle, ona je sjela na klupu, a ja sam pogledom pokušavao pronaći nekoga od domaćina sa pitanjem, zamolbom za konak.
Prije devet godina smo ovdje moj ondašnji suputnik i ja prenoćili. Tada sam od župnika svoje župe dobio napisanu zamolbu u kojoj se potvrđuje da sam član župe i da moj župnik za me i mog suputnika moli za gostoprimstvo. I ne samo to, još sam se i telefonski najavio kojim bi danom pristigao, tako da su ovi ovdje znali tko im i kada dolazi.
Ovaj put ništa od toga.
Priznajem, iz neke inatljive radoznalosti, htio sam vidjeti što će biti ako banemo potpuno nenajavljeni, onako iz vedra neba!?
Ugledah časnu sestru koja dolazi, priđoh joj, te joj, što mirnije i toplije, objasnih tko smo i kuda idemo, te da molimo za prenoćište. Napomenuh da ne mora biti krevet, može i pod, livada čak, jer za sve to imamo adekvatnu opremu (vreće za spavanje, podmetače, šator). Konteplativno smirena, kako već duhovnjaci budu (ili je to samo moj dojam!?), s blagim osmjehom mi toplo reče da je misa s vjenčanjem u toku, pa kad završi, doći će velečasni pa ću se s njim dogovoriti.
"Ali mislim da neće biti problema!", doda u odlasku.
Htjedoh otići do suputnice koja je uživala u miru odmaranja na klupi, kada mi priđe mladić (oko 25 godina), s biciklom (običnim, Bicyclus Vulgaris) te me zapita odakle dolazimo, gledajući naše bicikle krcate opremom. Kad mu odgovorih, doda da je čuo malo pređašnji razgovor sa časnom, pa ako budemo imali problema, možemo kod njega prenoćiti (!!!).
Pozdravih ga i rastadosmo se, pa tren poslije otrčah do suputnice i istresoh iz sebe malo prijašnji razgovor. Toliko me je dojmio, da sam morao s nekim podijeliti taj dojam, a s kim ću ako ne s svojom suputnicom. I na ovom putu, a inače i životnom.
Dođe i velečasni, tako "normalnog" i prizemnog izgleda i manira, da sam isprva zbunjeno gledao u njega kad mi je prišao s pitanjem što nas muči?
Pola sata kasnije, nakon smještaja i raspremanja, bili smo za večerom (ipak ćevapi pored ostalog) u veselom razgovoru. U početku me je prekorio zbog nenajavljivanja, no kad sam mu rekao da sam već bio ovdje prije devet godina, i to potkrijepio tekstom i slikama sa ovog bloga, odmah ga je pronašao na svom "pametnom" mobitelu, razvezao se razgovor "do duboko u noć". Tko zna koliko bi ta dubina noći iznosila da nisam susreo sanjiv pogled umornih očiju moje suputnice koji me tiho i skrušeno molio da okončam razgovor i da se domognem kreveta, a i ona sa mnom.
Časna sestra, ista ona koju sam pitao za konak u dvorištu i koja nas je tiho i neprimjetno služila večerom, odvela nas je do "naše" sobe ispričavajući se što soba nema bračnog kreveta, već ćemo spavati svatko na svome. Nasmijasmo se ovom njenom skrušenom pokajanju, skoro se izlanuvši da smo toliko umorni, pa nas, osim sna, ne zanimaju ostale noćne aktivnosti.
Nismo ušli u sobu već u mali hodnik. Pravo je bilo kupatilo, a lijevo i desno vrata za zasebne sob(ic)e sa običnim krevetom. Kad nas je časna ostavila uz želju za lakom noći, slijedilo je naizmjenično tuširanje toplom vodom (ah, meraka!), obavljanje večernje toalete i u krevet. Nakon što sam se, čist i mirišljav, spustio u posteljinu svog kreveta, tren prije utonuća u san, prema dubokom i mirnom disanju iz druge sobe, zaključio sam da mi suputnica već plovi prostranstvima sna.
Nastavak priče o ovom putovanju možete pogledati i pročitati ovdje.
četvrtak, 09.04.2015.
Međugorje 2014 dan 03-08
Vratiti se na prethodni dan ove priče možete ovdje.
Slike današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
Mapu današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
Spavao sam k'o top. k'o janje, k'o mala beba. Jest, bilo je nekih zvukova, čini mi se da su neki psi obilazili naše boravište, neki šleperi su protutnjali cestom, a o nedefiniranim, nepoznatim zvucima da i ne govorim, no sve to skupa nije uspjelo savladati ugodnu blaženost sna pravednika kojim sam spavao i snio tu noć.
Zadovoljan, odmoran, poletan,naspavan, pa na kraju i sretan, probudio sam se nešto iza pola sedam, te si dopustio luksuz maznog, laganog protezanja. Ima vremena na pretek, nema smisla žuriti. Nakon što sam otvorio platnena vrata šator je zapljusnula svježina jutarnjeg zraka. Toliko mi je ga je bilo gušt udisati, da sam ga snimio u nadi da će se barem mrvica od ovog gušta zabilježiti na snimku.
Dok se moja suputnica pooooolagano budila (rekoh već da se ne žurimo, zarne!?), obukao sam se, te nakon jutarnje toalete posegnuo za foto-aparatom da snimim ovaj kamp čija je trenutna posebnost binarni broj gostiju.
Tik ispod magistrale smještena je ćenifa a nedaleko od nje sudoper. Ćenifa je bila prava ćenifa, sa čučavcem. Istina, bila je čista, a čista je jer je trenutno nema tko unerediti.
Što se tiče pranja suđa, tu je sudoper, rostfrajni, no bez tople vode. Nema veze, jer je kao zamjena tu spužvica za onim abrazivnim materijalom s jedne strane, pa ribaj koliko ti duša želi. I sve to tek metar od magistrale, pa kad proleti koji šleper, neka vjetar za njim rashladi ribača prljavog suđa.
Suprotno sinoćnjim strahovima moje suputnice da će Vrbas tokom noći toliko nabujati da će nas zajedno sa trijemom i kamp-prikolicom,odnijeti do Save, to jutro je bio manji nego sinoć.
Dok sam obilazio prirodne ljepote ovog raskošnog kampa, moja je suputnica u potpunosti došla k sebi, pa smo spakirali stvari, pripremili bicikle za nastavak puta, te sve u svemu, ostavili stanje trijema kamp-kućice takvo kakvo je bilo sinoć prije našeg dolaska.
Prešli smo magistralu i otišli do kuće iz koje je izašao domaćin, recepcionar, vlasnik itd., itd., te nam užitak od prošle noći naplatio ukupno deset maraka (10 KM). Dakle noćenje nas je koštalo 20 kuna (20 kn) po osobi. Stvarno nije puno, daće Bog prilike pa ćemo, jednog dana, opet svratiti.
Obzirom da je sinoć moj suputnica u onom šopingu u mega Konzumu nabavila što nam treba za jelo, nismo gubili vrijeme u pronalaženju trgovine, pa smo se već prvim okretajem pedala mogli u potpunosti predati užitku vožnje.
A imali smo razloga za to. Poslije maglovitog jutra, magla se diskretno povukla i pustila suncu da raskošno obasjava predjele kojima prolazimo, čime su oni, tako okupani svjetlošću, bivali još ljepši.
Par stotina metara nakon kampa stigli smo do raskrižja na kojemu se skretanjem lijevo prelazi Vrbas a potom nastavlja do, recimo Kulen Vakufa. Mi ćemo ipak ravno, no zaustavili smo se da, kao ljubitelj cestogradnje, snimim novi, betonski most. Bio mi je posebno zanimljiv jer je zamijenio stari, čelični, kakav je bio prije devet godina kad sam putovao ovim krajevima.
Možda ovaj novi ulijeva više povjerenja, naročito kamiondžijama, no meni je onaj stari, sa svojim vibriranjem, bio egzotičniji. Te su mi vibracije ostale u sjećanju, jer onomad dok sam pozirao na njemu, prošao je natovareni kamion i zatresao mene zajedno s mostom da smo obojica treperili amplitudama veličine pedlja.
Bilo je tek iza osam, sunce, negdje iza nas, obilato je osvjetljavalo kanjon Vrbasa u koji smo upravo ulazili. Promet nikakav, pirka tihi, blagi povjetarac, ugodna jutarnja svježina, oko nas mir i tišina. Kao ulazak u Raj!
Ako sam dobro brojio, ovo mi je peti put kako putujem biciklom ovim kanjonom. Mislim sa mi barem još toliko puta neće dodijati, jer svaki put kao da je prvi put.
S desne strane, tik uz cestu je okomita litica, dok je s lijeve strane branik, a uz to još i uska cesta, pa iako je promet vrlo slab, nije baš ugodno, a možda ni pametno zaustavljati se radi guštanja u prizoru. Zbog toga smo s oduševljenjem prihvatili poklon u obliku proširenja ceste s lijeve strane. Opušteno, u miru Božjem mogli smo parkirati bicikle i upijati dojmove kanjona, ne obzirući se na eventualne šlepere, jer je mjesta na proširenju bilo na pretek.
Malo mi je nezgodno što nam je pri vožnji Vrbas s lijeve strane, pa se zanimljivi detalji ne vide. Tako smo, tek nakon zaustavljana, shvatili da smo, eto slučajno, to napravili na pravom mjestu.
Već više godina ovdje na Vrbasu se održavaju natjecanja u vožnji kajakom na brzim vodama, a mi stali točno iznad pristupa vodi, napravljenog od drvenih greda i dasaka. Iznad vode je sustav ovješenja sa oznakama, nešto kao vratnice kod skijaša, koje kajakaši trebaju obilaziti.
Na ovom mjestu je kanjon dosta uzak i visok, tako da sunce ovog jutra još nije doprlo do ceste. Radi toga bilo je fest svježe, ali još uvijek podnošljivo, naročito kada smo obukli jakne. Bilo je se teško odvojiti od ovog vanvremenskog ugođaja, no kad smo to uspjeli, sjetili smo se da još nismo doručkovali.
Zadovoljno ozareni što će se boravak na ovom mjestu produžiti, prilaznu drvenu platformu smo iskoristili kao mjesto trpeze, pa smo uz grickanje i srkanje nastavili promatrati ovu čudnu planetu izvan vremena i događaja na koje smo navikli.
Doručak nismo mogli do besvijesti razvući, pa smo našli snage i odlučnosti za nastavak puta. Pa, biće već ovakvih mjesta i prizora u nastavku puta.
Jedan od njih je ogromna monolitna stijena koju je cesta, davno, nekad davno, kad se gradila, podijelila u dvije uvjerljivo nejednake polovine. Što zbog njene veličine, što zbog monolitnosti, a što zbog te podjele, uvijek mi je zanimljivo pokloniti joj koji tren-dva pri putovanju. Ako je to biciklom, onda je obavezno zaustavljanje.
Uspoređujući snimke sa prošlih putovanja ostaje mi dilema što je uzrokom različitog izgleda stijene – da li je to kvaliteta snimaka ili je posrijedi nešto u tlu što se sa kišom cijedi niz stijenu.
Koji kilometar prije mjesta Krupa na Vrbasu izvlačimo se iz prve od tri klisure kroz koje se trebamo provući na putu do Jajca. Umjesto uskog kanjona, sad je tu široka dolina sa njivama i livadama između ceste i Vrbasa. Na jednoj od tih livada netko si je dao truda pa napravio replike nekadašnjih drvenih nastambi sve i cilju seoskog turizma. Nastambe su moju suputnicu oduševile pa smo proveli neko vrijeme u promatranju.
Na tu instituciju „Seoski turizam“ gledam s suzdržanom sumnjičavošću. Kako sam odavno prešao pedesetu, ujedno potičem iz skromne „proleterske“ obitelji, a i pamćenje me još uvijek dobro služi, dobrano se sjećam kako se u (zabačenim) selima živjelo. A živjelo se bitno drugačije od onoga kako se to danas pokušava prikazati. Sve se komercijalizira, pa tako i mukotrpno preživljavanje prošlostoljetnih težaka.
Da se ja vratim prirodi i onoga što smatram lijepom u vezi nje. Na izlazu iz mjesta dolina iznenadno nestaje, a umjesto nje slijedi ulaz u drugu od tih triju klisura. Odmah na ulazu, na mjestu gdje je Vrbas najuži, a time i najuznemireniji, smjestio se maleni, uski most za neko od okolnih sela. Pa, kao i ona monolitna stijena, tako je i ovaj most znani standard zaustavljanja pri bicikliranju ovim krajevima.
Bočac je mjesto na Vrbasu gdje se 80-tih godina prošlog stoljeća napravila hidrocentrala sa ogromnim akumulacijskim jezerom. To jezero potopilo je staru cestu, pa je nova, da bi obišla akumulaciju, mora preko brda. To znači da je pred nama bitno šira cesta nego do sada, ali i sa uzbrdicom od dobrih 6 kilometara. Ne baš velika, ali ipak kakva-takva je utjeha, dok se pentramo uzbrdo, da će nakon uzbrdice slijediti nizbrdica. Zbog visinske razlike brane, ta će nam nizbrdica ipak biti nešto kraća.
Davno je prošlo jedanaest, kad smo krenuli tom uzbrdicom. Na jutarnju svježinu smo već potpuno zaboravili, pa pri vožnji uzbrdo postajalo nam je prilično vruće. Iako sam ja predlagao pješačenje, moja je suputnica bila biciklističnije nastrojena, pa mi je prijedlog s prezirom odbila, nastavivši vožnju. U cilju spašavanja svoga muškog dostojanstva ostalo mi je jedino da se pomirim sa situacijom, te da joj se pridružim u puhanju uzbrdicom.
U početku sam je jedva sustizao, potom lagano vozio pored nje, da bi joj na kraju iskreno i toplo (i dušom i tijelom) savjetovao da smanji žestinu vožnje (do vrha ima dosta kilometara), te da češće odmara. Ako sa ja prihvatio njeni prijedlog vožnje uzbrdicom, i ona je prihvatila moj u vezi zaustavljanja i odmaranja, pa smo zajednički puhajući, gledali ispred sebe zgodne hladovine u kojoj bi zastali.
Na ovom drugom odmaranju moja mi suputnica izgleda očajnija nego što je bila. Malčice smo različite filozofije vremena pri vožnji, pa dok ja preferiram sunce, sunce i sunce, moja ga suputnica voli zakloniti oblacima. Trenutna situacija je bila više meni povoljnija, pa stoga su joj ovi kilometri uzbrdice bili problematičniji nego meni.
Srećom u dugom dijelu vožnje po ovoj uzbrdici okolina svojom egzotičnošću se potrudila, ako ne potpuno ukloniti, a ono barem bitno ublažiti teškoće prilikom savladavanja uzbrdice.
U klancu ispod nas je bio ukroćeni Vrbas u obliku akumulacijskog jezera hidrocentrale, sa prekrasnim zelenih ruhom iznad sebe. Teško mi se bilo odlučiti da li je ljepše promatrati obilje mirne zelene vode, ili strme zelene litice kanjona prošarane sivilom stijena, ili su to, kad podignem pogled, razbacana mjesta po brdima na kojima je šarenilo šuma i proplanaka. Ne znam kako moja suputnica, no dok sam rješavao navedenu dvojbu (ili trojbu!?) zaboravio sam i na uspon, i na znojenje, i na puhanje…Zaboravio sam na sve, sav sam se usredotočio na promatranje prizora ispred sebe.
Svemu dođe kraj, pa i ovoj uzbrdici. Kako već priliči pri vožnji preko prijevoja,obavezno je dulje zadržavanje na njemu. Još ako se uspije pronaći i komadić hladovine, onda slijedi opušteni razgovor čija tematika nije toliko bitna koliko, više nego primjetna, ozarenost i vedrina zbog uspjeha dolaska do prijevoja, kao i zbog gušta koji slijedi vožnjom na nizbrdici u nastavku.
Mjesto na kojemu je prijevoj je nekako sakriveno i od kanjona i od stijena pa i od šume, pa izgleda pitomije nego uzbrdica kojom smo vozili. I tako, dok sjedimo u hladovini, opušteno ćaskamo, pogled mi se završi točno preko puta, ceste, magistrale čak. Tamo, u idiličnom zelenilu livade krcatoj poljskim cvijećem, nalazila se mala kapelica.
Uglavnom je uvijek tako, pa i ovaj put nije izuzetak, da se na prijevoju ostane duuugo, duugo…A i zašto ne bi !? Pa, ne žurimo se!
Ipak, vrijeme je da se krene dalje. A dalje slijedi strma nizbrdica, strmija nego uspon koji smo se penjali. Još treba uzeti u obzir činjenicu o visinskoj razlici visine brane, pa dobijemo podatak da će ta nizbrdica biti bitno kraća, skoro upola. Nema veza, baš zato što je tako strma podiže adrenalin i čini se posebno uzbudljivom, pa sam imao osjećaj da sam se niz nju za čas spustio.
Kraj spuštanja je most preko jezera/rijeke koji pređemo nakon motela koji kao da je na svom putu kroz prostor i vrijeme zalutao u ovoj nedođiji koja je krcata ljepotama, ali i totalno pusta što se ljudi tiče.
Odmah s mosta uviđamo da nam slijedi put u središte zemlje, barem tako mojoj suputnici tuneli izgledaju. Meni su sasvim drugačiji! Ne znam ni sam, no još od djetinjstva pri putovanju vlakom posebno uzbuđenje, zadovoljstvo čak, bilo mi je proći kroz mrak utrobe Planete Zemlje. Od kad bicikl koristim pored ostalih prometala, poseban mi je doživljaj proći galerijom posebnih mirisa i zvukova, zatamnjenog pogleda. Ulaskom u tunel kao da ste u djeliću sekunde prebačeni na neku drugu planetu, ili u neko drugo doba dana i godine kada je bitno svježije, a često i vlažnije. Još ako se čuje kapanje vode, uz zvuke koje proizvodim sam sa biciklom, sve to nekako zvuči kao da sam u nekom rezonantnom zatvorenom prostoru gdje i najmanji šum gromoglasno zvuči, kao da sam zvuk sam, a ne da je zvuk oko mene.
Dobro, ni ja ne volim potpunu mrakaču, već kad sa nakon ulaza u tunel odmah nadzire i izlaz. To znači da je tunel dovoljno dugačak da se osjete navedene posebnosti, a opet dovoljno kratak da uživanje zbog posebnih nadražaja čula ne prerastu u tjeskobu ili, ne daj Bože, u strah.
Međutim, situacija u tunelu koja je i meni nelagodna i pobuđuje mi dodatni oprez uz primjesu barem tjeskobe, ako strah već uspijem obuzdati, je susretanje sa vozilom u tunelu, ili još gore, kad me neko vozilo pretječe u tunelu. Zbog zidova tunela, zvuci koje to vozilo proizvodi su ravni zvukovima koje ogromni mlazni avion proizvodi prilikom uzlijetanja. Buka ogromna, na granici podnošljivosti, sa svih strana pojačava se sve više i više, pa u trenutku pomislim gotovo, nema me više, iza mene nikakvog traga neće ostati… Kad ono mali VW Polo prođe pored mene, obišavši me za skoro dva metra.
Vidjeti je važno,ali jednako tako, ako ne i više, važno je i biti viđen, što nekad, za nas bicikliste može bit od životnog značaja, u pravom smislu riječi. Stoga smo prije svakog tunela zastajali, palili bljeskalice, i prednju i zadnju, a nakon prolaska kroz tunel, gasili ih. Nismo se žurili, a zbog osjećaja kakve-takve sigurnosti koje nam pri vožnji kroz tunel to bljeskanje daje, nije nam bilo teško stajati i opet stajati.
Srećom tunela, za sad, nema mnogo, promet je slab, cesta široka. Dodatnu zanimljivost mi čini dojam blage nizbrdice, mada vozimo uz jezero manje-više na jednakoj visini iznad njega. Još je tu i lijepo, sunčano vrijeme, jezero/Vrbas nam je s desne strane- ma prava uživancija.
Prelaskom preko mosta Vrbas nam je pobjegao na drugu stranu ceste, tako da nam je s desne strane društvo pravila litica, kad-kad zelena, a kad-kad stjenovita. Odmah poslije mosta prozujali smo kroz tunel čija je posebnost bila dnevna svijetlost. Prema građevinskoj terminologiji, radi se o tunelu sa galerijom. Ova galerija znači da tunel s jedne strane ima otvore kroz koje dopire dnevna svjetlost. Galerija više štiti prometnicu od odrona nego što probija brdo. Bilo kako bilo, neobičan gušt i rijedak je doživljaj provozati bicikl kroz takvo što.
Sjetio sam se da trebam posebnom koncentracijom voziti ovim krajem,da mi i ovaj put ne promakne kao što je bio slučaj pri ranijim putovanjima. Radi se o ušću rijeke Ugar u Vrbas, koja, dok ne dođe do svog kraja, prolazi živopisnim kanjonom, kojeg (još) nisam vidio, pa ovo tvrdim na osnovu utisaka očevidaca. Samo ušće ništa posebno, mirna zelena voda okružen zelenom vegetacijom.
Nisam potpuno siguran gdje lokalci prave crtu između tih triju klisura na putu od Banja Luke do Jajca, pa samo pretpostavljam da trenutno ulazimo u treću. Ma u stvari, nije ni važno kako se zove, važno je ono što vidim i ostalim čulima osjećam. To što vidim i ostalim čulima osjećam je vrhunac ljepote i guštanja ovog današnjeg dana.
Ponovo smo se vratili Vrbasu, to se prvo vidi po cesti koja je uža i krivudavija, nešto kao ona prije penjanja na Bočac. Prolazimo slijed od tri-četiri male hidrocentrale, čini mi se građene davno, davno, možda još u vrijeme Austro-Ugarske. Često nailazimo da prostor između stijene i Vrbasa nije dostatan za cestu pa je prostor za cestu pronađen klesanjem stijene.
Već sam napomenuo kišu cijelog ovog ljeta, tako da smo (pre)sretni za svaki osunčani sat, a kamo li dan. Silno ispadana kiša više nema prostora u tlu, pa i kada ne pada, nekuda i nekako teče, pa tako smo usput prelazili manje i veće potoke u kojima je manje ili više žuborilo.
Često se pokaže da improvizirana, privremena rješenja najdulje traju, pa tako smo s lijeve strane susreli uski most kao put do nekog od lokalnih sela. Razumljivo samo ratnoj logici, kojoj je ubijanje, uništavanje i rušenje jedino ispravna filozofija, taj je most srušen u prošlom ratu. Poslije svakog rata, pa tako i ovoga, slijedi poslijeratna obnova (čudna logika sruši-pa-ponovo-gradi). Očigledno da novaca za obnovi nije bilo previše, ili je negdje drugdje raspoređen, pa je ovom mostu dodijeljena privremena improvizacija koja je ostala, evo već desetak godina. Ako ništa drugo, barem se preko njega može preći pa je most ispunio ulogu svakog od mostova – da povezuje.
(Usput, snimak sam „opalio“ onako usput, iz vožnje, ne zaustavljajući se)
Kao vrhunac vožnje ovim klisurama i kanjonima slijedi najuži i najegzotičniji dio. Napominjem da je, što se uspona tiče, cesta vodoravna, dakle nema uzbrdice, pa se kroz ovu ekstremnu egzotiku vozi fino polako, onako s noge na nogu, upijajući prostor kojim se prolazi svim srcem i dušom.
Ima par tunela, uglavnom su kratki, a većina i neozidani, pa se bukvalno prolazi probijenom rupom u zemlji.
Iako se vožnjom nismo previše umorili, iznenada je ispred nas iskrsnuo „oblik vanpansionske potrošnje“, u obliku egzotično osvježavajućeg napitka.
Uvijek sa nekakvom mješavinom prijekora i strahopoštovanja gledam na takvo rasipanje prirode sa takvim blagom kao što je svježa, čista voda. Nešto što je nama ljudima, a i ostalom živom stvoru, neophodno za življenje, ta priroda tek tako rasipno baca. Kao da tim činom pokazuje superiornu nezainteresiranost, na granici prezira, prema našoj svakodnevnici, čak i s podsmjehom promatra tu našu svakodnevnicu koja je smjesa arogancije i egoizma sa strahom i nesigurnošću od slijedećeg trena, sata, ili dana. Za to vrijeme izvor curi onako kako je curio prošle godine, dekade, stoljeća, i kako će curiti slijedeće godine, dekade, stoljeća. Bez obzira da li će il neće nas biti.
A ta voda je nešto fantastično. Nema tog piva (a volim pivo) koje bi dalo takav gušt, takvo djelovanje na duh i tijelo kao ova voda koja tako nezainteresirano teče ne sekirajući se pretjerano dali će je netko uzeti ili će oteći negdje prema zemlji. Dugo i uzaludno će čovjek razvijati metode analiziranja ovog napitka u želji da utvrdi kemiju njegovog djelovanja. Uzaludno kažem, jer nije sve u vodi, tu je i okoliš, mirisi, zrak, sunce, pa na kraju i moja suputnica čija me prisutnost nagrađuje dodatnim guštom zbog dobro znanog postulata da su od svih stvari na svijetu, jedino sreća i radost veći kad se dijele s nekim.
Mao po malo, kao da ulazimo u središte zemlje. Kao da je pitanje trenutka da se skoro okomite, stjenovite litice iznad nas zatvore, pa da završimo u totalnom mraku zemljine utrobe. Prolazimo još jedan kratki tunel, neozidan, samo grubo izbušen. Iza tunela opet izdubljena stijena sa desne strane u potrazi za prostorom za cestu.
Desilo se ono što se i slutilo – cesta više nije imala kud, nego u zemlju. Kao da je izgubila strpljenje stalnim našim vrludanjem i izbjegavanjem, stijena, ogromna, skoro okomita, onako s visine, kao da promatra nestašne mrave, ispriječila se ispred nas. Cesta više nije imala kud, već ravno u nju. U početku, tek jedan tren, trajala je misao o konačnom propadanju u beskrajno crnilo tame, da bi tek tren poslije svjetlo na kraju tunela, i figurativno, a u ovom slučaju i stvarno, naslućivalo izlaz iz ove tame koja pritišće. Izašli smo iz potpuno okomite, ogromne stijene, zlokobno visoke, i tek tren poslije mostom preletjeli Vrbas.Kulminacija provlačenja kroz ovaj dio kanjona, je tražila zaustavljanje i odmor, predah, manje tijela, jer se sporom vožnjom, tek špacirungom, nije ni zadihalo, a više zbog duše, jer sve ovo viđeno i proživljeno je bilo previše da bi ona, duša, tek tako mogla nastaviti. Trebalo je sva ova izvan zemaljska prostranstva staviti negdje na svoje mjesto, smiriti, utišati, da skup koji duša čini s tijelom može u miru Božjem nastaviti put smireno, opušteno i polako. A potom nekad kasnije u nekim prisjećanjima, razgovorima, ili kao sad, u opisivanju svega doživljenoga, ta prostranstva ponovo ožive, razbuktaju se pokazujući i meni i oko mene da kvalitetu života ne čini broj dahova, nego broj trenutaka koji zaustavljaju dah. A ovo je, nesumnjivo, jedan od njih.
Dok sam otvorenih usta, kao hipnotiziran, šetao po mostu i ispred njega, pokušavajući prizor ugurati u pretijesnu odoru fotografskog snimka, znajući razočaran unaprijed, da je to skoro jalov posao, jer će tek jedan maaaaali, maaali, jedva primjetni dio svega ovoga stati u fotić, moja mi je suputnica sjedeći na braniku zbrajala, oduzimala, množila i dijelila, sve doživljeno zadnjih par trenutaka života svog. Očigledno mi je, da je i ona, na svoj način, hvatala oduzeti dah.
Slijedeći kilometar, cesta kao da je imala obzira prema buri u našim dušama, pa je postupno smirivala egzotičnost okoline. U početku i djelomično uklesana cesta, što se vidi na prethodnom snimku iza moje suputnice, postupno je dobivala na širini prostora, da bi na kraju ušli u neki oblik proširenja, nešto kao dolina. Svojom impozantnom veličinom, prvo što se ugleda je ogromni kamenolom koji je pojeo pola brda. Na njemu se već teže uočava bager čija usporedba sa nestalim brdom govori o veličini kamenoloma.
Konačno, valjda u naletu velikodušnosti zbog našeg strpljenja i upornosti dosadašnjom vožnjom kanjonima, stijene i brda se razmiču, pa se pred nama prostire dolina širine nama već odavno neviđene. U toj dolini, uz šumovito brdo svoje mjesto je našlo hodočasničko svetište sv. Ive u Podmilačju.
Prema Google-u, koji sve zna, prva crkva je izgrađena sredinom 15. stoljeća i bila je jedina sačuvana franjevačka crkva iz srednjega vijeka.U osmanskom je periodu dugo vremena bila župnom crkvom Jajačke župe. Po svojim stilskim obilježjima bliska je tadašnjoj europskoj sakralnoj arhitekturi kontinentalnoga tipa, ali joj je kasnogotički portal načinjen u nekoj radionici hrvatskoga priobalja. Crkva je bila duga 15,85 m i široka 8,50 m. Renovirana je 1705, zatim sredinom 18. stoljeća, te 1822. i 1872. godine.Godine 1910. Izgrađena je nova crkva koju karaterizirajuneogotički stilski oblici, a u tlocrtu ima oblik latinskoga križa. Postojeća stara crkva Sv. Ive ugrađena je u novu kao pobočna kapelica. Šteta je da su zbog toga porušeni zvonik i portal. U crkvenom interijeru nalazio se zavjetni kip Sv. Ive Krstitelja. Tridesetih godina 20. st. češki majstori društva "Arssacra" iz Praga oslikali su cijelu crkvu.
Crkve sa gornje slike više nema jer je 1992 godine u ratnom vihoru porušena do temelja.
Samo je pod ostao kakav-takav. Odmah poslije rata župljani su improvizirali oltar, te služili mise u crkvi, a na otvorenom.
Valjda iz poštovanja prema prvobitnoj, nakon rata sagrađena je crkva, ona manja, kakva je bila još od XV stoljeća, no obzirom na silne hodočasnike, odlučeno je da se, uz postojeću malu crkvu, sagradi monumentalno velika.
Davno, davno, prije skoro 50 godina, jedna je majka na hodočašće svetome Ivi dovela svoga sedmogodišnjeg sina prvenca, u nakani da od Boga izmoli ispravnu i poštenu stazu života za njega, kojom bi on postao čovjek s velikim Č. Ne znam da li ovaj putopis spada u „ispravnu i poštenu stazu života“. Pa zbog toga taj ondašnji dječak, a danas vaš putopisac čije redove upravo čitate, svaki put pri prolasku pored ovog svetišta, iskoristi priliku i ne bude mu teško svratiti, bar za tren do crkve (kao one stare tako i ove nove, u ujedno još starije), da bi i iz dubine duše tiho, ali iskreno rekao jedno HVALA.
Prohladni, zlosutni vjetar koji najavljuje radikalnu, temeljitu promjenu vremena podsjetio me je da sam izgubio sjenu. Pogledavši nakon tla u nebo ugledao sam crnilo negdje iza Jajca kako se kotrlja, miješa mumlja i sijeva. Uspjeli smo obići i izreći sve što smo željeli i namjeravali na ovom mjestu, pa predložih suputnici da probamo ovih naši 6 kilometara do grada brže preći nego kotrljajuća masa oblaka s druge strane.
Krenula je, dakle, utrka.
Dok je vjetar fijukao, mi smo vozili. Na žalost, puhao je u lice, a osim toga imali smo i jednu uzbrdicu. Pa ni to nije sve. Kako smo, praktično, prolazili predgrađem, prometala je bilo podosta, koji su se, kao i mi, žurili da preteknu nadolazeći potop. Plus svega, uska i krivudava cesta, tako da je tih 6 kilometara bilo prava nadnica za strah.
Na kraj tog uspona, nešto kao mali prijevoj, popeo sam se već sa dušom na nosu. Punim plućima sam disao zrak kojeg je vjetar dodatno gurao u usta (nešto kao prednabijanje, turbo čak!), pa sam na proširenju, rekao suputnici da predahnemo, makar i kiša počela. Nije počela, valjda se i ona sažalila. Dok smo smirivali dah i vraćali dušu sa nosa na njeno mjesto, promatrali smo grad. Sa ovog mjesta sve se vidi kao na dlanu, pa šteta što se uspuhalo, bilo bi gušt zadržati se malo dulje. Ovako sam opalio snimak, dva pa brzo na nastavak vožnje u grad.
Dok sam s krajnjim uživanjem vozio po osunčanim kanjonima, priželjkivao sam, što priželjkivao, držao kao sto posto izvedljivo, svratiti do hladovine restorana u starom gradu Jajca i fino polako, guštajući u pivu i ćevapima staviti točki na i ovom prekrasno proživljenom danu.
Sada bih bio zadovoljan da ostanem suh što se kiše tiče.
Uspjeli smo se spustiti do ulaza u grad bez kiše.
Uspjeli smo i stati za trenutak pa sa vidikovca snimiti Plivine slapove, zaštitni znak ovog grada.
Bez kiše.
Uspjeli smo doći do tog restorana bez kiše.
Vjetar je poprimio orkansku veličinu, pa je konobar mahnito, u panici sakupljao stolnjake sa stolova, na kojima sam se ponadao grickati ćevape, uz prve kapi kiše čija veličina nije obećavala ništa dobro. Naprotiv!
Odmah do restorana pronašao smo oveći natkriveni prostor, nešto kao pješački prolaz, kojeg smo odabrali kao sklonište od kiše. Odabir se poslije pokazao kao dobar jer smo ostali suhi i mi i bicikli.
Kao da se suzdržavala do posljednjeg trenutka, pa kad više nije mogla izdržati, kiša se prosula. Ali to nije bila tek bilo kakva kiša, bio je to pravi potop. I po količini i po vremenu trajanja. Za očekivati je da se ljetna oluja prospe desetak minuta, a potom bitno smanji intenzitet, pa malo po malo posustaje pa za nekih dvadesetak minuta sve prođe. Međutim, ovdje je olujni pljusak trajao dvadesetak minuta, da bi se potom vjetar smirio ali ne i kiša. Ona je pljuštala, i pljuštala i pljuštala. Pravi potop. Količina vode poljoprivrednicima bi bila dovoljna pola godine koliko je ovdje ispadalo u taj sat i nešto.
Jedno mi je vrijeme bilo zanimljivo promatrati potop, no ubrzo mi je dosadilo. Dok je moja suputnica, ugodno se smjestivši, proučavala neku brošuru o Jajcu, nabavljenu na nekim od ranijih putovanja, tražio sam oko sebe nešto zanimljivo, nešto što će mi privući pažnju.
I našao sam.
Na nekom kablu, ovješenom između dvije zgrade, lastavice se sa srcem i dušom uživale u tuširanju na kišnim kapima. Bilo ih je stvarno zanimljivo promatrati s kojim guštom, uživanjem, šire krila, stresu kišu sa sebe, oblete jedan krug, pa ponovo na kabl na tuširanje.
Eto, dok sam ja smrknut i razočaran ljutito promatrao potop zbog izostavljenog ručka, ove male ptičice su mi pokazale da u svakom zlu ima nešto dobro. Pa stvarno, mogli smo pokisnuti k'o miševi, a nismo. I dalje smo bili suhi.
Zbog dobivenog osjećaja sreće i zadovoljstva (ipak!), beskrajno sam zahvalan lastavicama.
Stala, je! Ipak!
Još su se pojedine kapi, zakašnjele kad je većina padala, tiho paduckale, no mi smo se, nestrpljivi od predugog čekanja, odlučili krenuti.
Voda, voda , doda! Svuda oko nas voda!
Ona koja nije imala kud, raširila se po lokvama i barama, a one sretnije koje nisu bile zarobljene u idealnoj vodoravnosti (opet pojam voda) žurno, čak mahnito su žuborile u potocima, slapovima žureći nekamo gdje su svi otišli a oni, eto, zakasnili. Voda u obliku mirisa i u zraku, voda i u ušima u obliku zvuka kapanja, žuborenja, tečenja, pljuštanja ispod točkova vozila ili cipela prolaznika.
Voda, voda , doda! Svuda oko nas voda!
U takvom vodenom svijetu polako smo se biciklima vukli u dilemi dali (ipak) utući te ćevape ili ne. U toj dvojbi prođosmo pored restorana iz kojih se širio njihov neodoljiv miris. Neodlučnim, zbunjenim pogledom upitah suputnicu "Ući ili ne!?", na čemu mi odgovori manje-više istim pogledom neodlučnosti (oko nas i dalje curi, žubori, kapa, pljušti…)
Ma k vragu i sve, i sam sebe iznenadih tolikom dozom odlučnosti, parkirah svoj , a potom i suputničin bajs i otvorih vrata restorana.
Sve je to bilo zbunjoza! Od početka do kraja!
Čim sam otvorio vrata zastao sam zbunjen čistoćom i urednošću. Fine, za restoran neuobičajeno fine stolice. Iako klasični stolnjaci sa crvenim kockicama, na stolovima fino zategnuti i dotjerani. A mi u uskim, jako uskim, pripijenim uz tijelo, biciklističkim odorama, na kojima su pored kiše (po koje kapi razlivene u tamne mrlje) zaostali tragovi prašine, vjetra i znoja. Jedva obuzdam poriv da se vratim nazad, valjda svjestan da bi to bilo gore nego ući, zbog nijeme dobrodošlice pogleda koji su za trenutak prekinuli razgovor ugledavši nas na vratima.
Što sam zagrizao valja i progutati, te hrabro zakoračih unutra držeći čvrsto njenu ruku kao potrebni oslonac i potpora za nastavak. Nakon što smo sjeli za slobodan stol, pogledom u jelovnik nastojao sam se sakriti od pogleda ostalih oko nas, koji su nastavili razgovor, ali su nas, ipak pri tome, nastavili držati na oku.
Tek kasnije, zabavljen poslom oko porcije ćevapa ispred sebe shvatih, ili osjetih, ni sam ne znam što od to dvoje, da njihovi pogledi nisu meni namijenjeni, da me zaobilaze na putu do svog cilja.
Cilj im je bio moja suputnica.
Većinu težine nosi je samo jedan, ali dubok, prodoran, uporan, radoznao do zapanjenosti, pogled. Izlazio je iz krupnih očiju blijedog lica, ili su mi tako izgledale. Krupne zbog tog radoznalog zaprepaštenja, a blijedo zbog blijedog tena koje je valjda to bljedilo prenijelo i na oči. Bila je mlada, sigurno ispod dvadeset godina, iako zbog velikog, ogromnog tijela je i taj zaključak upitan. Obučena ka o mlada muslimanka ruhom (opet) blijede zelenkasto plave boje, omotana maramom koja je od pogleda vanjskog svijeta ljubomorno čuvala svaku vlas kose. Očigledno ja na licu imala debelu šminku, no i ona se izgubila u općem utisku bljedila.
E sad, tako brižno čuvana osoba od utjecaja sunca, vjetra, ljudi, svega izvanjskog pogledom u kojemu se miješala iznenađenost do zaprepaštenosti, fasciniranost do zavisti, sažaljenja do čežnje, zalijepila je svoj pogled u skoro hipnotiziranom transu na moju suputnicu koja je bila čista suprotnost njoj: rumena, preplanula, rasčupana, vedra, nasmiješena, opuštena.
Ostade mi i do danas nejasno, da li sam si umislio zbog želje, htjenja i nakane da zaštitim svoju suputnicu, a s njom i sebe, ili je stvarno iz blijedih očiju blijede ljepotice izletio jedan nekontrolirani zračak koji je imao sreću da kratko traje, a nesreću da ga moj pogled uhvati, uglavnom mi se u glavi pojavi sitni, mali, jedva primjetni, ali ipak dovoljno jaki utisak da sam u tim očima u tom trenu vidio čežnju, želju, mogućnost, a potom mrvicu tuge i samosažaljenja zbog uzaludne želje za slobodom u kojoj se obilato kupa moja suputnica, uzaludne jer nema nikakve mogućnosti, šanse, ni prilike za ostvarenjem.
Kad je bal, neka bude bal, barem što se objeda tiče, pa sam si naručio i desert. Hurmašice ili urmašice je orijentalni kolač koji je moja mati često pravila na radost sve njene djece, pa i mene. Zbog sjete sigurno, sad ne znam da li zbog djetinjstva , ili zbog nje, mati, ili, valjda pomalo i jedno i drugo, poželjeh probati taj kolač napravljen u ambijentu iz kojeg već stoljećima potiče.
"Nije bog zna što!", razočarano zaključih nakon što ga smazah u dva nepotpuna zalogaja. Tako mali kolač (kod moje mame hurmašice su bile veće), tako nedefiniranog okusa (kod moje mame su bile daleko ukusnije), a na kraju i tako skupe. Dvije marke za jedan mali komad kolača, a za veliku porciju ćevapa dao sam pet maraka. Tu nema logike!
Izašao sam van sretan i opušten zbog toga, skoro pokajan što sam uopće unutra ulazio. Vedrinu mi je vratio komentar moje suputnice koja priznaje da nije mogla oči odvojiti od one bljedolike ljepotice. Toliki stupanj Orijenta ovdje u Europi, za nju je bio krajnje šokantan, u nekoj mješavini nevjerice, zaprepaštenja i nespoznatljivosti. Nasmijah se blago više sebi nego njoj, jer, eto obuzet blijedim pogledom blijede ljepotice prema mojoj suputnici, nisam primijetio da je taj pogled bio uzvraćen.
Zaboravih na nespokoj koji me obuzeo po izlasku, nestade k'o rukom odnesen. Vratih se nazad u ovaj svijet u kojemu i dalje teče, šumi, kapa, curi, iako se i sunce stidljivo pojavilo iza oblaka.
Nakon opskrbe u ogromnom, isključivo Europskom, a nikako Orijentalnom šoping centru, krenusmo uz savladavanje zadnjih 4 kilometra prije kraja današnje vožnje. U tih 4 kilometra ima dosta i uspona, no onog kapanja, tečenja, žuborenja …i ostalog, prošla me volja za snimanjem. Umjesto nje pojavila se umorna želja za odmorom, više nekako duševnim, nego tjelesnim.
Nakon predaje osobnih iskaznica na recepciji, ušli smo u kamp koji je prije koju godinu proglašen kao najbolji kamp u Bosni i Hercegovini.
Kamp je velik, a nedostatak gostiju (tek pokoji ponegdje) čini ga većim. Donji dio, vodoravan, potopljen je velikim jezerom bare zbog nedavne kiše. Gornji dio malčice, ali maaaalčice, je nizbrdo taman toliko da se voda slije u donje jezero. U tom gornjem dijelu, blizu sanitarija i ispod stabla, radi hladovine, odredili smo položaj našeg šatora. Nakon raspakiranja i spremanja našeg doma, a sve polako, s guštom, slijedila je večera u obliku tople juhe.
Kamp je stvarno pravi, u sanitarijama ima i kuhinju sa štednjakom pored kojeg su stol i stolice. Tu je moja suputnica pripremila večeru koju smo polako, bez žurbe pokusali.
Eto, usprkos kiši, ipak bez neke žurbe, uspjeli smo u kamp doći dovoljno rano da bi opušteno uživali u sigurnost smještaja pri podizanju šatora, večeri i odmoru prije počinka. Ovdje ostajemo sutra cijeli dan i slijedeću noć. Sutrašnji dan nam je, dakle odmor i opuštanje.
Nastavak priče o ovom putovanju možete pogledati i pročitati ovdje.
Međugorje 2014 dan 02-08
Slike današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
Mapu današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
Vic ide ovako:
Uspjeh u životu je kada čovjek :
- u trećoj godini ne piški u pelene
- u sedmoj godini ima prijatelja
- u četrnaestoj godini ima curu
- u osamnaestoj godini radi „one“ stvari
- u dvadesetpetoj godini ima novaca
- u pedesetoj godini JOŠ UVIJEK ima novaca
- u pedesetpetoj godini JOŠ UVIJEK radi „one“ stvari
- u šestdesetpetoj godini JOŠ UVIJEK ima curu
- u sedamdesetpetoj godini JOŠ UVIJEK ima prijatelja
- u osamdesetoj godini JOŠ UVIJEK ne piški u pelene
Iako nisam još stigao da osamdesete, sa svoje strane dodajem da je uspjeh :
- u dvadesetosmoj godini ići biciklom na more, i to s curom
- u pedesetšestoj godini JOŠ UVIJEK ići biciklom na more, i to s ISTOM curom
Ovaj put ću preskočiti opis što se sve zbivalo, dešavalo i događalo u našim dušama od trenutka rađanja ove ideje pa do prvog okreta pedalama. Napomenuti ću samo to, barem što se mene tiče, što sam imao iza sebe još jednog ja koji me je stalno, uporno i nepopustljivo gurao naprijed do tog prvog okreta pedalama, ne dozvoljavajući ni za tren pojavu sumnje da li je pametno i ispravno to u što se upuštam. Tek tren prepuštanju toj sumnji bio bi dovoljan da putovanje pošaljem k vragu, te da se uljuljkam u sigurnost sivila svakodnevnice.
Taj iza mene uspio je s tim guranjem, pa mu ovim putem odajem priznaje. Svaka mu čast, imao je težak i izuzetno zahtjevan posao u kojemu nije bilo ni najmanjeg trenutka za predah.
Koliko god bio meštar u tome, a ne tek skromni amater kakav već jesam, nemoguće je naslikati, opisati, predstaviti to olakšanje i rasterećenje pri kojemu je ogromna stijena briga, tjeskobe i neizvjesnosti pala sa srca u tom trenutku prvog okreta pedalama. Ispred nas smo bili nas dvoje i put pred nama. Sve ostalo smo ostavili iza, ne osvrnuvši se.
Taj prvi okretaj pedala je učinjen u mjestu Novi Varoš, nekih 9 km prije Stare Gradiške. Napravljen je baš tu zbog uštede jednog dana puta. Do tog smo mjesta dovezeni od Požege autom, sve u cilju da do kraja prvog dana dopedaliramo do kampa iza Banja Luke.
Prije nastavka putopisa red je da čitaoca upoznam s rutom putovanja, tek toliko da dobije kakav-takav dojam o čemu će se susresti u nastavku čitanja. Dakle, nakon Banja Luke slijedi Jajce, Uskoplje, Jablanica, Blagaj, Međugorje, Imotski, Omiš, da bi u Splitu uhvatili vlak za Slavoniju.
Pa da krenem s pričom (nije predugačak uvod, zar ne!?). Bilo je nešto prije deset kada smo okrenuli taj famozni prvi okretaj pedala. Jutro, koje je već bilo na izmaku, bilo je svježe, polu maglovito.
Ako malo detaljnije pogledate, primijetiti će te da nemamo sjene na gornjem snimku. Sunce se tog ljeta dobrano borilo sa oblacima. I to kakvim oblacima! Većina lipnja, a skoro i cijeli srpanj su više bili u znaku kiše i tmurnih oblaka, nego u znaku vedrog, sjajnog sunca. Dok se vukao taj vlažni i kišoviti srpanj, zadovoljno smo trljali ruke, jer će se kiša, eto, ispadati, pa će kolovoz nastupiti vedar, veseo i sunčan, kakav baš nama treba na ovom putovanju.
Pusti snovi!
„Naši krajevi su pod utjecajem polja anticiklone, no u višim slojevima atmosfere i dalje kruži vlažni i nestabilni zrak koji će slijedećih par dana uzrokovati promjenjivo i nestabilno vrijeme“ – tako nam je sinoć vremenska prognoza poželjela sretan put. Ne znam što su mislili pod tim „par dana“, no ispostavilo se da je to mnogo više od dva dana. Iako će se današnji dan, barem što se nas tiče, provući kao suh, na žalost to neće biti slučaj sa ostalim danima.
Prelaskom uskog mosta preko Save, na kojemu je bila standardna gužva, ušli smo u Bosansku Gradišku. Ta gužva nije bitno usporila naš ulazak u Bosnu, jer smo si, kao biciklisti, dozvolili standardnu mrvu drskosti, obilazeći ostala vozila.
Skrenuli smo u grad u potrazi za bankom radi transakcije Eura (€) u Konvertibilne marke (KM) kako službeno glasi Bosanska valuta.
Iako sam, što biciklom, a što autom, kroz Bosansku Gradišku prošao oho-ho puta, ovo mi je prvi put da sam skrenuo u grad. Iznenadio sam se njegovom veličinom. Suprotno dosadašnjem dojmu, sada mi je izgledao bitno veći, pravi grad, a ne neka „Posavska mahala“.
Na, barem moju žalost, grad je bio bez stare jezgre i rustikalne arhitekture. Tipično socrealističko zdanje industrijalizacije zbrda-zdola navedene posavske mahale, koja je zahvatila bivšu nam državu prije pola stoljeća. Tek se pokoja starija zgrada stidljivo pojavljuje u moru betona i čelika.
Ali zato tu su predstavnici novoga, modernog vremena,kakvi smo svjedoci i mi u Hrvatskoj. Velebno zdanje, u nemogućnosti nekog boljeg izraza, nazvati ću je modernom vilom, šepuri se u samom centru grada. Malo mi je nepriličan okoliš, jer mi se čini da ovakvoj kući više priliči susjedstvo elitne četvrti, nego ovo ovdje, rame uz rame sa skromnim kućicama običnih smrtnika s jedne strane, ili već spomenute betonske kocke s druge strane.
Na pročelju vile je i zlatna ploča, valjda, sa imenom firme ili čega već. Pa što je taj koji san sniva u ovakvom zdanju? Inženjer? Konstruktor? Liječnik? Ne, ništa od toga. Čovjek je javni bilježnik, ili kako ga ovdje nazivaju – notar. Dakle, jest da sam u drugoj državi, ali neke su stvari iste kao i kod nas. Eto, i kod nas ti javni bilježnici, kao i ovdje, ne grizu baš pretjerano nokte na prstima kako spojiti kraj s krajem od prvoga do prvoga u mjesecu.
Brzo sam se zasitio ovog grada, te obavivši posao u banci, predložih suputnici da odmah nastavimo put, što je ona i prihvatila. Nije (samo) tomu kriv ovaj grad, već neka opća zasićenost urbanim sredinama, kakva me posljednjih godina hvata, uz grčevitu težnju ka bijegom u zelenilo, u prirodu, mjesta gdje je najmanje ljudi i gdje je drugačiji tempo svakodnevnice. Valjda je to posljedica (moga) starenja!
Prije nego što bude bolje, biti će puno gore!
Ova izreka, koju je izrekao neki ekonomist, iako se odnosi prvenstveno na gospodarstvo, uz malo mašte može se primijeniti i na životne prilike, općenito, Eto tako, nama valja do Banja Luke proći cestom koja ide ravnicom, uglavnom kroz naselja. Dakle, ne bi trebalo biti teško, („luk i voda“). I bilo bi tako da nije gustoga prometa, k tome i ne baš pretjerano široki kolovoz. Kombinacija ovih dvaju činjenica iz prethodne rečenice, brzo biciklisti smuče vožnju, uz mahnitu borbu za pedalj-dva životnog prostora, koje ugrožavaju ponajviše šleperi stiskajući se na uskoj cesti uz bicikliste. Čovjeku na biciklu brzo prođe volja i za vožnjom i za potragom za nečim lijepim u takvim okolnostima.
U jednom od predaha od takve prometne situacije, stali smo ispred nekog restorana koji je imao zanimljivu dekoraciju u obliku starih zaprežnih kola krcatom šarenog cvijeća.
Nakon 10-tak km takvog „Ruskog ruleta“, odlučili smo se za dužu, no bitno mirniju opciju.
U mjestu Nova Toplola, „srdačno“ mahnuvši mahnitoj gužvi, skrenuli smo lijevo prema istoku. Kao da smo ušli u drugu vremensko-prostornu zonu! Oko nas mir i tišina, uz ugodne zvuke seoske idile ljetnog jutra. Ni P od prometa. Obilje slobode i opuštenosti bilo je toliko veliko, da smo si dozvolili luksuz bezbrižne vožnje vozeći usporedo. I ne samo to, počeli smo i pričati, točnije opušteno čavrljati, ponovo osjećajući ljepotu tog sunčanog ljetnog jutra. E ovo već liči na razlog zbog kojih smo i krenuli na ovaj put.
Nismo mogli izdržati, te neopaženo proći, pa smo se na izlazu iz mjesta zaustavili radi posjeta hladovini, da bi u miru Božjem razmijenili par SMS poruka (točnije, navedene poruke je razmjenjivala moja suputnica dok sam ja dokono uživao promatrajući okolinu).
Nakon nekih 3 km skrenuli smo na raskrižju prema jugu. Nekih stotinjak metara lijevo od ceste vijuga Vrbas. Ne vidi se, samo se naslućuje, obzirom na stabla, uglavnom vrbe, koje odavaju blizinu vode. Cesta je ujedno i neka vrst nasipa, što se dobrano uočava na osnovu rijetkih kuća s lijeve strane na kojima se vidi crta na zidu dokle je dostizala voda za vrijeme svibanjskih poplava ove godine. Dodatno obilježje tadašnje kataklizme čine ostaci zečjih nasipa u obliku obilja vreća sa pijeskom poslaganih oko kuća.
Bitno više domaćinstava, u slučaju kada vozimo kroz mjesta su negdje dolje s desne strane ceste. Činjenica da sve to promatramo s visine daje dodatnu draž, pored kao strijela ravne ceste, te ravnice samo po sebi, kao i još uvijek prisutan nedostatak prometa. Rijetko, vrlo rijetko prođe pojedino vozilo, tek toliko da nam da do znanja da je cesta prohodna i da nismo sami na svijetu.
Sve to skupa je posebno oduševilo moju suputnicu kojoj se ova vožnja ravnicom posebno dopala. Krajnje stidljivo pokušah joj ukazati da je ova trenutna ravnoća terena uglavnom izuzetak ovog putovanja.
U početku sam vozio donekle rezignirano, tek toliko da pređem kilometre. No, postupno se moj rigidni stav, da je vožnja strelovito ravnim cestama ravnice dosadna i ničim zanimljiva, počeo topiti, da bih uhvatio samog sebe u oduševljenom promatranju zbivanja oko nas. Eto na primjer u jednom neograđenom dvorištu, potpuno slobodna i ni od koga ometana, šetala se kvočka sa svojim jatom malih pilića. Ti pilići nisu bili konfekcijski žuti, već išarani svim mogućim bojama, od crne, smeđe, plave crvene… dugo bi trajalo da sve te boje nabrajam, uglavnom prizor me vrati 40-tak godina u djetinjstvo gdje je na selu moje tetke ovaj prizor bio svakodnevan. Šareni pilići su bila garancija smeđih, pravo domaćih kokoši, a ne onih umjetnih, sterilno bijelih. Jasno, nije bilo nikakve dvojbe da su ove domaće o svakom slučaju neusporedivo bolje od „onih“, po pitanju jaja, po pitanju mesa, ...po pitanju svega.
Tek je prvi dan puta, još sam bio u dvojbi što snimati fotićem a što ne , pa mi je u toj neodlučnosti dosta prizora promaklo, kao i ova kokošja mati sa svojom djecom. I sad dok ovo pišem još uvijek mi je žao što ih ne snimih.
Nakon ugodne jutarnje svježine sunce se svojski trudilo da opravda doba godine koje jest, pa smo u nekom od usputnih sela u njegovoj trgovini obnovili zalihe tekućine. Stajalo se još koji put, pijuckalo i grickalo, pa ipak su se pojavili prvi uporniji znaci gladi koji se nisu zadovoljili tek zalogajom dva nečeg sitnog. Oči mi ispadoše buljeći daleko ispred sebe ne bi li ugledao tablu sa dobrodošlicom u Laktaše, gdje ćemo nešto učiniti po pitanju te konkretne gladi.
I ugledah je!
Ulaskom u mjesto, gradić čak, ušli smo i u onu gužvu iz koje smo prije par sati pobjegli. Prometna gužva slijedećih 5-6 km nema alternative, pa o njoj ne razmišljam. Sav sam se stopio u istrazi zgodnog ambijenta gdje bi spojili ugodan odmor sa ukusnim jelom. Kakofonija zvukova, dinamika prometala svakojake vrste, njihova gužva, ovu je moju potragu učinila nadrealističkom, skoro pa mahnitom.
Ipak, potraga je urodila plodom!
U deeebeloj hladovini smjestila se terasa sa stolovima i udobnim stolicama u koje smo se odmah zavalili. U ambijentu kakav se samo poželjeti može, polako i s guštom smo odmarali duh i tijelo, pijuckali hladno piće i grickali tople ćevape. Raj zemaljski!
Kako to već biva u ovakvim situacijama, navedeni duh i tijelo se uljuljkaju, ušuškaju, utišaju i umire pa ih je muka Tantalova ponovo pokrenuti radi nastavka puta. Samo smo se s velikim strpljenjem i nepokolebljivom upornošću uspjeli pokrenuti, te olovnih nogu počeli okretati pedale. Tih prvih stotinjak metara nakon (dužeg) odmora uvijek budu teški k'o tuč.
Prije nastavka puta, dokono smo i krajnje sporo prozujali po mjestu u potrazi za njegovom osobitošću. Tako je tu bila raskošna, friško sagrađena pravoslavna crkva, a preko puta nje zgrada doma zdravlja.
Ne uvidjevši ništa više zanimljivo, krenuli smo prema jugu napuštajući Laktaše. Na izlazu iz mjesta ipak uočih ulazno zdanje gradskih bazena, a malo dalje raskošnu, pretpostavljam, rezidenciju. Ovo „pretpostavljam“ je zato, jer nigdje ništa ne piše. Prva asocijacija kod mene, kad sam ugledao, bila je zgrada željezničkog kolodvora u nekoj od arapskih zemalja.
Nekih 3 kilometra do Klašnica valjalo je opet po magistralnoj cesti sa ogromnom prometnom gužvom u oba smjera, gdje mi skrećemo lijevo na lokalnu cestu, dok ostali promet odlazi na neku vrst auto ceste prema Banja Luci. Do te Banja Luke ima nekih 13-tak km, no mi ćemo to još malčice produžiti radi posjeta samostanu Trapisti.
U mjestu Trn prelazimo mutni Vrbas uskim mostom. Zanimljivo mi je da je taj most prije devet godina, kada sam na isti način kao i ovaj put putovao ovuda, most imao asfaltnu podlogu, do su danas prisutne daske.
Valjalo je još 3-4 km gore-dolikanja uskom lokalnom, mada ipak asfaltiranom cestom, dok nismo ugledali crkvu samostana.
Ušli smo u dvorište ispred crkve, parkirali bicikle i polako promatrali okoliš. Nigdje žive duše, pravi kontemplativni mir. Spontano, valjda zbog tog mira dok smo sjedeći odmarali, izmolili smo jednu deseticu krunice (ovo putovanje ima i hodočasničku osobinu jer nam je Međugorje u planu za obići). To će nama postati obilježje ovog putovanja – ka god stanemo kraj neke crkve, slijedi desetica.
Nakon odmora i razgovora sa Svevišnjem preko molitve, zujali smo dokono oko crkve i samostana. Čak mi je suputnica pozvonila na vrata samostana i pitala za sir (čuven Trapist). Odustala je od trgovanja, jer se sir prodavao na komade, a što bi nas dvoje sa kilu i pol do dvije sira!?
Vratili smo se do ulazne kapije pored koje su bile sanitarije (iznenađujuće čiste) sa vanjskom česmom. Čisto praktično ovozemaljsko zdanje, no umornim i znojnim hodočasnicima zlata vrijedno.
Od vanjskog svijeta ograđena visokom živicom i od crkve udaljena dvadesetak metara na zelenoj livadi je replika drvene crkvice iz XVII stoljeća, kakva je bila ovdje prije izgradnje samostana.
Uz svo poštovanje impresivnom zdanju sadašnje crkve i samostana uz nju, osjetio sam posebno poštovanje prema ovoj maloj drvenoj građevini. Dakle u dobu kada nisu ni znali što je struja, asfalt, gusti promet, i sva ostala obilježja današnjice, ljudi su nalazili (ili imali) volje, snage, strpljenja i upornosti za napraviti nešto ovako, a još u ovoj građevini porazgovarati s Njim, pronaći utjehu u razgovoru, zbog čega su obodreni nastavili dalje. Za razgovor s Bogom nisu potrebna velebna zdanja.
Da se nešto mijenja uvidio sam kad sam ostao bez sjene. Zbunjen u neznanju što je tome uzrok pogled sa tla sam usmjerio prema nebu. Nisam ga vidio! Zaklonili su ga oblaci, još uvijek kako-tako svijetli, no u daljini prema zapadu kuhalo je.
Vrijem je da se krene.
Netom iza samostana blagom nizbrdicom smo se spustili do predgrađa Banja Luke. Naišli smo na nekakvu široku aveniju koja je čak imala i biciklističku stazu, pa smo njome prešli mostom preko Vrbasa kao i preko željezničke pruge. Kao prvi pravi predznak promjene vremena, počeo je puhati vjetar. Pogledajući u nebo nisam bio siguran da li će se sve završiti na vjetru ili će biti i padalinskih aktivnosti. U svakom slučaju još uvijek nije bilo stani-pani, pa predložih suputnici obilazak centra krajiške prijestolnice.
Ne bi mi žao, naprotiv, što je odbila ponudu, te umjesto nje je predložila što brži izlazak iz (vele)gradske gužve. Ne bi mi žao, velim, jer sve što sam stariji sve me manje privlači grad sa svojom mahnitom gužvom. U toj šumi betona i čelika, masa ljudi oko mene, prometala svakakvih vrsta iz svih smjerova koja plaze, trube, viču, guraju se. U tom okruženju spopadne me takav val usamljenosti, da se bojim da ću potonuti u tu mahnitu vrevu.
Suprotno gradu, više volim biti negdje "gdje je Bog rekao laku noć", gdje nema ljudi ni blizu ni daleko, ali ima svega ostalog. u tom okruženju zelenila, zvukova ptica i povjetarca, mirisa cvijeća koje svoj miomiris širokogrudno poklanjaju sam onome tko ima vremena (za)stati. U tom okruženju imam suprotan osjećaj nego u gradu, osjećaj da sam negdje gdje pripadam, gdje sam svoj, negdje gdje se s guštom utapam u zajedničku cjelinu, dakle negdje gdje sam sam (ako sam vozim) ali ni blizu nisam usamljen.
Zbog toga s mrvicom oduševljenja, nastavih tražiti glavnu prometnicu da s njome što prije izađemo iz grada. Onaj zlokobni vjetar je i dalje pirio, no nekako je posustajao, zajedno s oblacima koji su još uvijek bili u dvojbi da li da operu grad ili da to odgode za kasnije.
Možda zato što ovaj put ima i hodočasničku notu, možda i zbog toga da ne proletimo kroz ovaj grad "k'o pored Turskog groblja", ili je nešto treće bilo po srijedi, ne znam, no kada s desne strane, nedaleko na malom brdu ugledah ogromnu nedovršenu crkvu, manje predložih, a više imperativno rekoh, skoro naredih, da skrenemo do crkve. Biće da je sličnu radoznalost glede crkve osjećala i moja suputnica, pa me bez pogovora poslušala.
Radilo se o župnoj crkvi sv. Ante Padovanskog koju su smjestili na brdašce pod imenom Petrićevec.
Do nje smo došli od strane zvonika (dugo i, jer se radi o dva zvonika), pa smo obišli cijelo zdanje da bi dospjeli do ulaza.
Odlučno imajući povjerenja u Svevišnjeg, da će malčice sačekati s kišom, zadržasmo se na raskošnoj klupi, smirismo dah, da bi potom izmolili jednu deseticu krunice, postavši svjesni da će to biti pravilo ovog putovanja, kada god naiđemo na neki od sakralnih objekata.
Ostali smo još koji trem u zbunjenom promatranju ovog velebnog betonskog orijaša. Stvarno je sve bilo ogromno, sami beton. U prvi mah osjetih diskretnu odbojnost, no tren poslije se prekorih. Trebam sačekati kada sve bude gotovo, pa onda donijeti konačni svoj sud. Kad će to biti ne znam, niti znam da li ću ja biti ovdje. Jedino što znam je da je vrijeme da se krene, jer je vjetar izgubio strpljenje i pojačao je svoje puhanje.
U nastavku vožnje sjetih se da bi se trebali opskrbiti sa tekućinom i vrećicom juhe za večerašnju večeru. Zujeći pogledom lijevo desno, ugledah znani logo Konzuma, poznat širom Hrvatske (i dovde je došao!?). Parkirali smo se na ogromnom parkiralištu, pa sam velikodušno prepustio užitak šopingiranja suputnici. Dok je ona otišla o ogromno zdanje šoping centra, sjedio sam na ivičnjaku promatrajući okolinu. Onaj vjetar nikako da se odluči između kiše i ničega, pa je zbunjeno opet posustao u svome puhanju.
Opskrbljeni potrepštinama za večeras, konačno smo krenuli u potrazi za našim večerašnjim konakom. Nekih osam kilometara južno od Banja Luke (barem tako Google kaže), u smjeru Jajca (gdje bi sutradan navečer trebali stići) nalazi se (ili bi se trebao naći) autokamp "Olimp". Onaj vjetar je, valjda konačno riješio svoju dilemu, pa se dobrano uspuhao, počeli su nas sustizati crrrrni oblaci iz kojih su se munje oglašavale gromovima. Mi pičimo na magistralnoj cesti umorni od očekivanja kad ćemo već ugledati taj kamp. Razvukli su mi se ti kilometri, te sam već počeo sumnjati da smo ga, ne daj Bože, promašili.
Ipak nismo!
Stali smo ispod table "Camp Olimp" osvrtali se lijevo-desno, no kampa nigdje nismo vidjeli. No zato smo vidjeli čovjeka, kasnije se ispostavilo domaćina, recepcionara, vlasnika i što ti ja još znam što, te ga pitali za kamp.
"Eto ga preko puta!"
To što je on nazvao kampom je bila jedna mala livada sa jednom kamp-kućicom. Nigdje sanitarija, nigdje recepcije, a i NIGDJE LJUDI!!!
"Vi ste jedini gosti, pa ću vam izaći u susret!"
Dok mi je svijest pokušala pojmiti da li je dobro ili loše to što smo mi "jedini gosti", još veću zbunjenost mi je izazvalo to "izlaženje u susret". A to je bilo u obliku trijema ispred kamp kućice, gdje nam je domaćin, recepcionar, vlasnik itd, itd velikodušno dopustio da se tu smjestimo i podignemo šator. Tako ćemo biti najbolje zaštićeni od eventualne kiše.
Iako su spomenute munje najavljivale potop, ostade bez kiše. Kao da je odustala kad je vidjela da smo stigli na današnje odredište.
Da li zbog neizvjesnosti pri pronalaženju kampa, ili je inače tako, ne znam, a nije mi bitno. Bitno mi je to da me je, sad kad je sve prošlo, preplavio osjećaj ugode, blagosti, zadovoljstva, pa čak i sreće, jer smo stigli na današnji cilj, i to još suhi. I to što smo jedini gosti bilo mi je posebno simpatično. Smještaj na ovom trijemu mi je neočekivani dodatak, bonus, tako da sam s guštom, polako, na tanane parkirao bicikl, raspremao stvari, podizao šator. Sve uz vedri, opušteni razgovor s suputnicom. Možda izgleda pretjerano euforično ili jadno patetično, no ni hotel s pet zvjezdica ne bi mi zasjenio blaženi osjećaj zadovoljstva. Ja i ONA sa biciklima, ne treba mi više ništa, čak mi je dodatni gušt bio taj što smo sami u kampu.
Zbog svega već opisanog hvatala me euforija i osjećaj blaženog zadovoljstva koje mi ni nedostatak tople vode i tuširanja nije mogao poljuljati. Brzo sam našao adekvatnu zamjenu – kupanje u Vrbasu koji je žuborio desetak koraka ispod naše kamp-kućice. Dobro, ne baš kupanje, više nešto kao pranje.
Kad smo već sami u kampu ne moram se obzirati na ostale, nego sam došao do Vrbasa, ovdje kristalno čistog ( za razliku od smeđe mutljavosti kad smo ga premostili onim uskim mostom u mjestu Trn), skinuo se k'o od majke rođen, ušao u vodu do koljena, oprao se, nasapunao i isprao. Za sve to vrijeme moja suputnica me gledala pogledom kojim se promatra čovjek čije mentalno stanje nije baš najbistrije, pogotovo kada je svojom rukom u ulozi termo sonde procijenila temperaturu vode na „hladno, vrlo hladno“ stupnjeva. Jest, bilo je hladno, stisnuo sam zube u sebi, iako se pred njom šepurio nonšalantnošću i opuštenošću („ma nije hladna, samo je malo svježija“). Nakon pranja brzo sam se obrisao ručnikom, koji mi je ona cijelo vrijeme držala spremnog da me prihvati u zagrljaj, te tako postane neutralizator utjecaja ledene vode na moj organizam.
Moja je suputnica, međutim, s punim povjerenjem u blagodati potrošačkog društva, za osobnu higijenu ove večeri umjesto ledenog Vrbasa koristila vlažne maramice.
Juha je bila fantastična! U potpunosti me je zagrijala, od glave do pete, čak i više, pa mi je kupanje u ledenom Vrbasu ostalo tek kao zgodna avantura bez ikakvih neželjenih posljedica.
Nakon večere, pranja suđa i večernje toalete, fino mirišljavi zavukli smo se u tople, meke i ugodne vreće za spavanje, zaključali ulazna vrata, odnosno zatvorili šator, te uz pomoć lepršavog razgovora o ovome i o onome, kod kojeg je manje bitna tema i zaključak, a više opuštenost i ležernost, utonuli u san prve noći ovog putovanja.
Nastavak priče o ovom putovanju možete pogledati i pročitati ovdje.
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari
Komentare bilo koje vrste, molim pošaljite na
pero.dupcek@gmail.com
Neke od ovih putopisa na Engleskom jeziku možete vidjeti ovdje.
Retro
Priča Prva: The First Time Ever My Bike Saw The Camera
O prvom biciklu i prvoj slici prvog bicikla (godina 1982)
Priča Druga: Dan kad se rodila ideja
O mjestu, okolnostima i duhovnom stanju naratora pri rađanju ideje o vožnji bicikom na more (godina 1983)
Priča Treća: Prvi put na more biciklom
O ostvarenju ideja rođene u Priči Drugoj i zašto najbolje ali i najbolnije učimo na svojim greškama (godina 1984)
Priča Četvrta: Tara i most na njoj
Pod kojim okolnostima je vaš narator doživio jedan od dva naj trenutka života svog (godina 1985)
Priča Peta: Prvi put s curom na more
Kako je izgledala romantika oko mene, oko nje i oko bicikla 1986 godine
Priča šesta: Medeni mjesec 1987
Najmedeniji od svih Medenih mjeseca, jer je začinjen posebnim začinom - biciklom
Priča Sedma : Vršič 1990
Biciklom na 1611 metara nad morem
Priča Osma : Sa sinom preko Velebita 2000
Kako je pokušaj. da tata i mama sina uvedu u ljepote biciklizma, počeo kao u raju a završio kao u paklu
Vožnj(ic)e dnevne
Vožnja prva s ljetovanja 2009
O obilaskuTrogira i o požaru na Čiovu
Vožnja druga s ljetovanja 2009
O vezi između onog odlaska na more prije 42 godine i ovog danas, te kakve veze ima željeznica s tim
Vožnja treća s ljetovanja 2009
Kako sam krenuo na izvor rijeke Jadro, a završio na ćevapima u Splitu, vozeći preko Klisa i Kliške utvrde
Vožnja prva oko Otočca
Preko Vrhovina i Korenice, pa poreko Krbave prtenim putem (uz strah od medvjeda) do Čanka i povratka u Otočac (07/2009)
Vožnja druga oko Otočca
Zašt je Krasno polje krasno, po čemu su posebni putari ovog kraja, zašto sam hladio točkove, kako sam se popeo na Vratnik i zbog čega/koga sam se žurio u Zagreb (07/2009)
Petak Trinaesti
Kako sam iz skupine biciklista koji ĆE pasti, prešao u skupinu biciklista koji SU pali
Imotski Omiš 2010
Kako sam prije 28 godina krenuo, a sada završio putovanje i kako sam ispucao preko 300 snimaka foto-aparatom i to u jednom danu
Una 2009
Zašto su je stari Rimljani zvali Jedna i Jedina - Una
Priča iz Požeškog kraja
Kako izgleda grad u kojem živim i kako treniram duh i tijelo za vožnje po bijelom svijetu
Jankovac 2011
Obilazak Papuka sa posebnim osvrtom na Jankovački slap
Ružica Grad 2011
Rutinska vožnja Kutjevo - Orahovica - Kutjevo sa nerutinskim dodatkom grada iz naslova
Derventski vašar
Priča o sretnom djetinjstvu sa neočekivanim završetkom
Buško Blato 2008
Obilazak najvećeg Bosanskohercegovačkog jezera
Okolo Psunja 2012
Obavezna vožnja po Požeškom kraju (i okolici), barem jedanput u sezoni
Okolo Splita 2012
Turistički obilazak Splita i okolice, posebno zanimljiv nama, kontinetalcima
Bjelolasica - Kapela 2008
Od Ogulina preko Bjelolasice, Drežnice, Jezerana i Kapele u Ogulin
Slovenija 2007
Putovanje po Sloveniji na kojemu sve što je moglo zabrljati zabrljalo je
Viseći most
Povratak na viseći most preko rijeke Ukrine nakon 45 godina
Okolo Vučjaka 2013
Obilazak brda za kojeg sam čuo još u osnovnoj školi
Marija Bistrica 2009
Preko Sljemena do velikog Marijinog svetišta
Manje o biciklu, a više o strahu
Priča o jednom strahu, pobijeđenom na kraju
Žumberak - Plešivica 2015 I dio
Prvi dio - po Žumberku i do Jastrebarskog
Žumberak - Plešivica 2015 II dio
Drugi dio - po Plešivici
Graditelj svratišta I dio
Svratište je nekad bilo na Turiji a sad je samo prijevoj, a zašto je tako interesantno pogledajte ovdje
Graditelj svratišta II dio
Nastavak priče o prijevoju Turija
Karolina I dio
O jednoj od cesta kroz Gorski kotar
Karolina II dio
Drugi dio priče o cesti Karolinom nazvanoj
K potomstvu u metropolu 2017 I dio
Prvi dio priče o jednodnevnom putovanju u metropolu uz pomoć vlaka
K potomstvu u metropolu 2017 II dio
Drugi dio priče o jednodnevnom putovanju u metropolu uz pomoć vlaka
Arizona 2017
Obilazak biciklom tržnice Arizona u Bosni
Jankovac 2019
Preko Planine Papuk prašnjavom cestom do Jankovca, a potom od Orahovice opet preko Papuka
Istra 2020 - I dio
Prvi dio priče o Istri kakvu do sada nisam znao
Istra 2020 - II dio
Drugi dio priče o Istri kakvu do sada nisam znao
Vožnje višednevne
Jajce 2010
Zašto me to mjesto zove k sebi više od 40 godina, kako ipak nisam išao sam, i zašto ljeti po žarkomu suncu Bosna izgleda tako lijepa
Krk-Delnice 2007
Što se dobije kad se kombiniraju bicikl i vlak
K potomstvu u metropolu 2008
Prvo u nizu putovanja do svog potomstva, koje je na fakultetu, iz Požege u Zagreb
K potomstvu u metropolu 2009
Drugo putovanje do potomstva u Zagreb, i kako sam pokisnuo i duhom i tijelom
K potomstvu u metropolu 2010
Treće putovanje do potomstva u Zagreb i prvo samostalno noćenje u životu
K potomstvu u metropolu 2011 I dio
Četvrto putovanje do potomstva u Zagreb I dio
K potomstvu u metropolu 2011 II dio
Četvrto putovanje do potomstva u Zagreb II dio
Međugorje 2005 I dio
Biciklirati hodočašće ili hodočastiti bicikliranjem - prva četiri dana
Međugorje 2005 II dio
Biciklirati hodočašće ili hodočastiti bicikliranjem - peti šesti dan
Međugorje 2005 III dio
Biciklirati hodočašće ili hodočastiti bicikliranjem - zadnja četiri dana
Vukovar 2007
Posjet gradu heroju uz malu pomoć prijatelja vlaka
Ivankovo 2012
Od Požege preko jezera Borovik do Ivankova i nazad
Virovitica 2012 prvi dan
Od Virovitice do Požege
Virovitica 2012 drugi dan
Od Požege do Virovitice
Očevija 2013 I dio
Prvi dan Brod - Posavski Podgajci i drugi dan Posavski Podgajci - Modračko jezero
Očevija 2013 II dio
Treći dan Modračko jezero - Očevija i četvrti dan Očevija
K potomstvu u metropolu 2014 I dan
Prvi dan puta u Zagreb 2014
K potomstvu u metropolu 2014 II i III dan
Drugi i treći dan puta u Zagreb 2014
Krk - Gorski Kotar 2014 I dan
Prvi dan vožnje po otoku Krku
Krk - Gorski Kotar 2014 II dan
Drugi dan vožnje po otoku Krku
Krk - Gorski Kotar 2014 III dan
Treći dan vožnje umjesto na otoku Krku, bio je po Gorskom Kotaru
Đakovo - Aljmaš 2014 I dan
Prvi dan hodočašća Požega - Aljmaš
Đakovo - Aljmaš 2014 II dio
Drugi dan hodočašća Požega - Aljmaš
Međugorje 2014 dan 02-08
Prvi dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 03-08
Drugi dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 04-08 i dan 05-08
Treći i četvrti dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 06-08
Peti dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 07-08
Šesti dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 08-08
Sedmi dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 09-08 i dan 10-08
Osmi i deveti dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 13-08
Nakon dva dana odmora, slijedi priča o dvanaestom danu velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 14-08 i dan 15-08
Trinaesti i četrnaesti dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 16-08 i dan 17-08
Zadnja dva dana velikog putovanja
Sombor Subotica 2015 I dan
Prvi dan putovanja Vojvodinom
Sombor Subotica 2015 II dan
Drugi dan putovanja Vojvodinom
Sombor Subotica 2015 III dan I dio
Prvi dio trećeg dana putovanja po Vojvodini
Sombor Subotica 2015 III dan II dio
Drugi dio trećeg dana putovanja po Vojvodini
Sombor Subotica 2015 IV dan
Četvrti dan putovanja Vojvodinom
Sombor Subotica 2015 V dan
Peti dan putovanja Vojvodinom
Sam u ljeto 2015-to I dio
Prvi dio samotnog putovanja ljeta 2015-e
Sam u ljeto 2015-to II dio
Drugi dio samotnog putovanja ljeta 2015-e
Sam u ljeto 2015-to III dio
Treći dio samotnog putovanja ljeta 2015-e
Sam u ljeto 2015-to IV dio
Četvrti dio samotnog putovanja ljeta 2015-e
Sam u ljeto 2015-to V dio
Peti dio samotnog putovanja ljeta 2015-e
Od Kravice do Hvara I dio
Prvi dio putovanja od slapa Kravica na Trebižatu do Sućuraja na otoku Hvaru
Od Kravice do Hvara II dio
Drugi dio putovanja od slapa Kravica na Trebižatu do Sućuraja na otoku Hvaru
Od Kravice do Hvara III dio
Treći dio putovanja od slapa Kravica na Trebižatu do Sućuraja na otoku Hvaru
Krasno između 20 godina I dio
Prvi dio priče o dvije vožnje istim putem sa vremenskim razmakom od 20 godina
Krasno između 20 godina II dio
Drugi dio priče o dvije vožnje istim putem sa vremenskim razmakom od 20 godina
Otok Hvar, drugi pokušaj - I dio
Prvi dio priče o drugom pokušaju vožnje preko otoka Hvara
Otok Hvar, drugi pokušaj - II dio
Drugi dio priče o drugom pokušaju vožnje preko otoka Hvara
Otok Hvar, drugi pokušaj - III dio
Treći dio priče o drugom pokušaju vožnje preko otoka Hvara
Belišće 2018 - I dio
Prvi dio dio priče iz Slavonskog kraja
Belišće 2018 - II dio
Drugi dio dio priče iz Slavonskog kraja
Knin - Split I dio
Prvi dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te
Knin - Split II dio
Drugi dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te
Knin - Split III dio
Treći dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te
Knin - Split IV dio
Četvrti dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te
Una - Uvod i prvi dan 2019
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Drugi dan, povratak i nakon povratka, 2019
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Opet prvi dan 2021
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Opet drugi dan 2021
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Treći dan
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Četvrti dan
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Peti dan, I dio
Priča o rijeci Uni, peti dan I dio
Una - Peti dan, II dio
Priča o rijeci Uni, peti dan II dio
Una - Šesti dan, I dio
Priča o rijeci Uni, šesti dan I dio
Una - Šesti dan, II dio
Priča o rijeci Uni, šesti dan II dio
Gorski Kotar - Prvi dio
Prvi dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine
Gorski Kotar - Drugi dio
Drugi dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine
Gorski Kotar - Treći dio
Treći dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine
Gorski Kotar - Četvrti dio
Četvrti dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine
Varaždin - Prvi dio
Prvi dio priče o vožnji kroz Mariju Bistricu, Varaždin i Varaždinske Toplice
Varaždin - Drugi dio
Drugii dio priče o vožnji kroz Mariju Bistricu, Varaždin i Varaždinske Toplice
Ljubljana 2022 - Prvi dio
Prvi dio priče o trodnevnom putovanju po Sloveniji
Ljubljana 2022 - Drugi dio
Drugi dio priče o trodnevnom putovanju po Sloveniji
Ljubjana 2022 - Treći dio
Treći dio priče o trodnevnom putovanju po Sloveniji
K potomstvu u metropolu 2022 - Prvi dio
Prvi dio priče o putovanju do potomstva
K potomstvu u metropolu 2022 - Drugi dio
Drugi dio priče o putovanju do potomstva
Ilok - Prvi dio
Prvi dio priče o putovanju od Vinkovaca do Iloka i nazad
Ilok - Drugi dio
Drugi dio priče o putovanju od Vinkovaca do Iloka i nazad
Gradačac, Gračanica I dio
Prvi dio priče vožnje oko brda Trebova(c)
Gradačac, Gračanica II dio
Drugi dio priče vožnje oko brda Trebova(c)
Blidinje I dio
Prvi dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje II dio
Drugi dio priče o najvećem putovanju u 2013. godini
Blidinje III dio
Treći dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje IV dio
Četvrti dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje V dio
Peti dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje VI dio
Šesti dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje VII dio
Sedmi dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje VIII dio
Zadnji dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Novo Mesto I dio
Prvi dio dvodnevne vožnje po Sloveniji
Novo Mesto II dio
Drugi dio dvodnevne vožnje po Sloveniji