Pero i njegov bicikl

ponedjeljak, 30.12.2024.

Rijeka - Zadar I dan

U svom višegodišnjem biciklističkom stažu tu Jadransku magistralu, ne odjednom, nego u etapama, skoro sam svu odvezao. No, to sam činio isključivo ljeti kad je vožnja tom, inače jako zanimljivom cestom bila bitno zagorčana dvjema okolnostima – jakim prometom i jakom vrućinom. Radi toga često, jako često pri vožnji s takvim okolnostima bilo je teško zadržati oduševljenost okolinom i guštanje pri vožnji. Oni su, opet, često, vrlo često zamijenjeni stoičkim podnošenjem navedenim negativnim okolnostima, te željom da se ova tortura od vožnje završi što je moguće brže.Badava i oduševljenje i gušt kada svake sekunde moram bježati tik uz rub ceste, dok me vozila obilaze tek prst-dva udaljeni od mog ramena. I sve to uz žestoku vrućinu i obilati znoj u kojemu se kupam.
Sjećam se, jako se dobro sjećam, da nakon tih tortura od vožnji, često mi se u dubini duše, tiho i sramežljivo, pojavi želja, željica tek, kako bi bilo lijepo ponoviti upravo završenu vožnju bez ta dva zlokobna pratioca – gustog prometa i žestoke vrućine.
Sve do sada bilo mi je dosta teško i komplicirano izvan ljeta oteti 4-5 dana od svakodnevnice i potrošiti ih na vožnju navedenom magistralom lišenoj gužva i vrućine. No, ovaj put mi obaveze prema poslu to nisu smetale, jer ih više nije bilo. A nije ih bilo jer sam umirovljen.
Srećom, ili možda zaslugom djeteta u meni koje je stalno guralo dalje, više, bolje što se bicikla tiče, ta umirovljenost se odnosila jedino na profesionalni dio mene. Ta umirovljenost, nije umirila želju, čežnju i nadanja za okretanjem pedala. Naprotiv, još ih je više rasplamsala.
To dijete u meni uspjelo je pobuditi još jedno dijete, dijete u mojoj životnoj suputnici, pa je dobivanjem 5 dragocjenih slobodnih dana želju za vožnjom magistralom u idealnim uvjetima, bez gužve i vrućine, preobrazila u realno ostvarljivu mogućnost. I to u najbolje mogućem društvu- društvu životnih suputnika.
Da bi, konačno, zavrtjeli pedale, treba obaviti dosta predradnji. U stvari treba nekako doći na „startnu liniju“ u Rijeci. Ako to činimo iz Slavonije, kao što smo to mi činili, to nije ni brzo ni jednostavno.
Prvo, poslijepodne smo „nultog dana“ na auto stavili bicikle te se dovezli do prijestolnice Lijepe naše gdje smo prenoćili kod mog brata.

Dan Prvi

Slike s prvog dana putovanja možete vidjeti ovdje.

Mapu prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Sutradan, rano ujutro, provozali smo bicikle Zagrebačkim usnulim ulicama da bi se konačno skrasili u vlaku negdje oko pola osam. On će nam biti prebivalište slijedećih skoro pet sati.
Iako je deklarativno to bio vlak sa odjeljkom za bicikle, to u stvarnosti nije bilo tako. Stoga smo bili primorani posegnuti za improvizacijama, pa je smještaj naših bicikala slijedećih (skoro) pet sati izgledao ovako

Ne bih sad po tisućiti put oplakivao stanje Hrvatskih željeznica, postaje već otrcano koliko i žalosno. Općeg sam stava da u životu treba nastojati (o)držati pozitivu. Stoga su nama kojima je ovo putovanje radi putovanja, radi užitka, putovanje pri kojemu je i ono samo, kakvo god jest, događaj za guštanje, tih (skoro) pet sati bili su zanimljivi, a predjeli koje smo promatrali kroz prozor impresivni. Druga je priča za one koji MORAJU ovako putovati, znajući da se auto-cestom ovo putovanje obavlja za manje od pola vremena. Bit će da njima tih (skoro) pet sati bivaju mučni i teški, pogotovo ako to putovanje čine često. Jer nikad vrijeme ne prolazi tako sporo kao kada se čeka da prođe.
Obzirom da smo se smjestili u zadnjem vagonu, na njegovom kraju sam imao zgodnu poziciju za snimanje. Tako sam snimio rijeku Dobru nakon Vrbovskog, a prije Moravica.

Pri spuštanju u Riječki kolodvor, pruga vijuga prigradskim naseljima, često prolazeći dosta dubokim usjecima.

Tek koji minut manje od pet sati putovanja, konačno smo imali priliku svečano iznijeti, dugim putovanjem usnule bicikle na peron riječkog željezničkog kolodvora.

Velebna zgrada riječkog željezničkog kolodvora, iako je sagrađena davne 1891. godine, obnovom prije godinu-dvije izgleda mlađahno i stvarno impresivno – prava arhitektonska ljepotica.

Iako je bila nedjelja, iako je bilo prošlo dva poslije podne, iako je vrijeme bilo sumorno, ipak me je iznenadio izostanak prometne gužve na Riječkim ulicama.

Valjda je negdje duboko u meni onaj provincijski kontinentalac koji stanje na moru, koje je on vidio preko ljeta, projicira na cijelu godinu. A nije da nisam bio u Rijeci i izvan ljeta, bio sam. I to koliko puta, pa eto, ne može čovjek pobjeći od djeteta u sebi, ma koliko se trudio.
Na gornjem snimku, desno od tračnica nazire se komadić riječke ribarnice čije pročelje izgleda ovako

Prema wikipediji trg pred kazalištem i prostor na kojemu je izgrađena tržnica nasut je u 19. stoljeću. Po projektu Antona Deseppia izgrađeno je 1865. godine prvo "Ribište", koje je srušeno 1912. godine. Arhitekt Carlo Pergoli zasnovao je jedinstvenu secesionističku građevinu u kombinaciji s romaničkim stilom koja je izgrađena 1916. godine. Plastične ukrase izveo je venecijanski kipar Urbano Bottasso. Velika je tržnica kao sklop istinski ukras grada.
Bukvalno preko puta zgrade tržnice je palača Modello.

Palača Modello, izgrađena je u razdoblju od 1883. do 1885.,nalazi se nedaleko od zgrade HNK, na mjestu srušenog "Teatra Adamich" kazališta, između Starokazališnog trga (početak Korza) na sjeveru Ul. I. Zajca prema jugu. Izgrađena po projektu bečkog atelijera Fellner i Helmer, kao palača Riječke štedionice (CassadiRisparmio di Fiume) i za Casinň Patriottico.Građevina je oblikovana u kompozitnom stilu, u kombinaciji bogatih ukrasnih elemenata preuzetih iz visoke renesanse i kasnog baroka.Fellner i Helmer prenijeli su u Rijeku arhitekturu bečkog Ringa, pa je ta palača ravna arhitekturi metropole.Istoimena palača nalazi se i u Trstu, a Riječanisu isto tako, u tnatjecanju s Trstom, htjeli imati svoju model palaču. (izvor: wikipedia)
Iza one ribarnice je lijepo uređen park, a na njegovom kraju je kazalište.

Nakon odluke gradskih vlasti da dotadašnje kazalište, TeatroAdamić (otvoreno 1805.), ne odgovara potrebama grada, novu, luksuznu i modernu kazališnu zgradu projektirali su ugledni bečki arhitekti Hermann GottliebHelmer i Ferdinand Fellner, a ukrase je izradio venecijanski kipar AugustoBenvenuti. Zgrada kazališta izgrađena je na trgu koji je nastao nasipanjem mora, a svečano je otvorena 3.10.1885. izvedbom Verdijeve opere Aida i Ponchiellieve La Gioconde. U vrijeme otvorenja, Kazalište je bilo jedino mjesto u gradu gdje se mogla vidjeti električna sijalica i telefon. (izvor: hnk-zajc.hr)
Nakon kratkog odmora na jednoj od klupa u parku, nastavili smo vožnju. Nismo vozili dugo tek par stotina metara, te smo se zaustavili na pješačkom mostu preko Mrtvog kanala

Prema wikipediji Most Hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata premošćuje Mrtvi kanal između dvaju cestovnih mostova. Nakon javnog arhitektonsko-urbanističkog natječaja projekt je izradio arhitektonski studio 3LHD iz Zagreba i prema riječima povjesničara umjetnostIgora Žica neobičan je pokušaj izvedbe funkcionalnog spomenika. Most je svečano otvoren 21. prosinca 2001.
Pogled s mosta prema moru izgleda ovako

Očigledna je uporaba ovog dijela Mrtvog kanala kao svojevrsno parkiralište za barke.
Kad sam se okrenuo na drugu stranu ugledao sam prizor kojem dominira utvrda Trsat.



Nekih mjesec dana nakon ovog putovanja ponovo sam se našao u ovom gradu. Bio sam tad bez bicikla, što nije bitno za ovu priču, ali sam bio i na Trsatskoj tvrđavi, a što jest bitno za ovu priču. S te tvrđave sam snimio pogled na grad, kao i na ovaj Mrtvi kanal, pa ovaj donji snimak i ova dva gornja, u stvari gledaju jedan na drugog.

A ta tvrđava, utvrda, stari grad, gradina, ili što već jest, izbliza izgleda ovako



Trsatska gradina, na 138 metara visokom brijegu je strateški izbočeni vidikovac koji dominira iznad Rijeke i dojmljiva usjeka Rječine. Na tom je podesnom mjestu od prapovijesti bila liburnijska osmatračnica odakle se kontrolirao put iz unutrašnjosti prema moru. Rimljanima je ta lokacija odlično poslužila u doba učvršćivanja obrambenog sustava, tzv. Liburnijskog limesa, kojemu je polazna točka bila Tarsatika, grad – utvrda, na mjestu današnjeg riječkog Starog grada.U doba Rimljana domorodačko liburnijsko stanovništvo živjelo je u naselju izvan rimske jezgre Tarsatike, na Trsatskom brijegu, na koji se u ranom srednjem vijeku prenio naziv grada na Rječini. Doseljeno hrvatsko stanovništvo svom je čakavskom izgovoru prilagodilo taj naziv u Tarsat, Tersat, Cersat, i iz toga se razvio današnji naziv Trsat.Trsatska se gradina prvi put spominje kao sjedište župe 1288. godine kod sastavljanja čuvenog Vinodolskog zakona. Crkva Sv. Jurja ispod gradine bila je sjedište župe koja se poklapala s teritorijem gospoštije. Trsatska je gradina jedna od najstarijih fortifikacija u Hrvatskom primorju u kojoj su sačuvana obilježja ranosrednjovjekovne gradogradnje. Visoka zidna platna građena su od poluobrađenog kamena, arhitektura je isključivo funkcionalna, podređena vojničkim potrebama.Krčki knezovi Frankopani bili su trsatska vlastela sve do pred kraj 15. stoljeća kada je trsatsku gospoštiju knez Stjepan Frankopan oporučno ostavio svom rođaku, ugarsko – hrvatskom kralju Matiji Korvinu, koji je na taj način dobio izlaz na more. Međutim, u ratu s kraljem Matijom 1485. godine Fridrih III Habsburški zadobio je Trsat pa je tako Gospoštija trsatska postala nasljedno dobro dinastije Habsburg. (izvor: darkoantolkovic.wordpress.com)

Desno od kule koja je glavno obilježje ove gradine je zanimljivo zdanje s natpisom „Mir junaka“. Priznajem da mi radoznalost nije dala mira pa sam na gore navedenoj internet stranici našao slijedeće:
Austrijski feldmaršal grof Laval Nugent od Westmetha godine 1826, uz pomoć uglednog rječkog veleposlanika Andrije Ljudevita Adamića, otkupljuje od bakarskog municipija ruševine trsatskog Kaštela s namjerom da u njemu izgradi muzej za arheološke nalaze iz Minturna. Projekt obnove Kaštela povjerio je venecijanskom kiparu GiacomuParonuzziu, koji je u duhu evropskog bidermajera i romantike, dodao ulaznoj kuli neogotičke prozore i ukrasne detalje, “Rimsku kulu” okrunio je gibelinskim grudobranima, a u sredini Kaštela postavio je pred mauzolej obitelji Nugent klasicističko pročelje u obliku rimskog hrama. Budući da se grof Laval Nugent iskazao velikim junaštvom u borbi protiv Napoleona 1814. godine, na arhitrav svog upokojišta postavio je natpis “Mir junaka”.
Na znam kako ti, dragi čitatelju, ali ja sam se prvi put susreo s tom riječi „arhitrav“. Posegnuvši za wikipediju tamo sam našao da je arhitrav (ili epistil) je greda koja leži na kapitelima stupova.Riječ je izvedenica iz latinske i grčke riječi "arce" i "trabs" koje zajedno znače "glavna greda".
Eto, tako je to u potrazi za znanjem. Istina, saznam nešto novo, no ta potraga (često) donese i nešto što nismo do tada znao, iako do tada nisam bio ni svjestan svog neznanja. Tako se sada u osvjetljavanju pojma „arhitrav“ iz mraka neznanja pojavio pojam „kapitel“. Uz pomoć sveznajuće wikipedije i taj pojam uspjeh osvijetliti svjetlom znanja, pa saznah da je kapitel (latinski capitellum) arhitektonski element, sastavni dio stupa, njegov gornji istaknuti i često ukrašen (biljnim ili figuralnim ukrasima); dio koji nosi teret grede ili luka.
No, vratimo se mi biciklima i vožnji s njima. Pozdravili smo Mrtvi kanal poželjevši mu da i dalje počiva u miru Božjem te se uputismo ka izlazu iz grada.
Ona zbunjenost zbog izostanka prometne gužve u gradu preobrazila se u čisto zadovoljstvo pri vožnji, jer sam mogao mirne duše, bez straha od prometala, promatrati okoliš. Ulica, ili cesta kojom smo vozili odmah nakon onog mrtvog kanala se malčice popela ne višu nadmorsku visinu, pa sam imao prilike s desne strane promatrati kontejnersku luku, impresioniran njenom veličinom. Kontejneri, dizalice, kamioni, vagoni, brodovi – pravi Heavy Metal.

Na izlazu iz Rijeke je uvala Martinščica, a negdje u sredini je uvalica te uvale koju naša cesta zaobilazi. Vozeći prema kopnu, nešto prije krivine u desno, ispred sebe smo ugledali, sa svojim masivnim kamenim podzidom, željezničku prugu kojom smo sat-dva ranije stigli u Rijeku. Iako se na donjem snimku ne vidi, između željeznice i naše magistrale smjestila se auto cesta znana kao Riječka obilaznica.

Prave ideje uvijek kasno padnu na pamet, pa se tako nisam sjetio ovaj prizor snimiti iz vlaka.
No, da kako-tako spasim nelagodu, posegnuo sam za svojom foto-arhivom i pronašao snimak iz vlaka snimljen, sada veće davne 2006. godine.

Uz napomenu da gornja dva snimka gledaju jedan na drugoga, zanemarujuću vremensku distancu njihovog snimanja, slijedi detaljni(ji) opis.
S lijeva nadesno prvo se na moru vidi komadić brodogradilišta „Viktor Lenac“, zatim je tu „naša“ magistrala, a ovaj neasfaltirani put je za građevinsku mehanizaciju koja je zauzeta izgradnjom auto-ceste, tj Riječke zaobilaznice. Tunel u donjem desnom uglu je sastavni dio te zaobilaznice. Stvarno svega i svačega na ovom snimku, zar ne!?
Nakon što smo napustili i zadnju kuću zadnjeg komadića Riječkog predgrađa, pred sobom smo imali usamljenu magistralu, ushićenu s nama jer smo bili jedina prometala na njoj.

Navedena ushićenost, mada iz drugačijih pobuda, i mene je zahvatila. Postadoh svjestan ostvarenja želje za izostankom prometa i vrućine, a istovremeno krajnje luksuzne raskoši pri vožnji ovako široke prometnice izuzetno kvalitetne podloge i blagih uspona i krivina. Taj ushit će se slijedećih dana, pri vožnji ovom magistralom često, vrlo često javljati.
A onda smo u daljini ugledali grad Bakar, sa obilaznicama, što starom što novom. Dok je ova stara, klasična jadranska magistrala bila „samo“ usječena u strmu padinu, ona nova, koja je u obliku auto-ceste, sa svojim pristupnim cestama je često bila u zraku u obliku vijadukata.



Iznad tog Bakra sam oho-ho puta prošao, što autom, što autobusom, a čak i što biciklom. Skoro svaki put, gledajući tamo dolje na uvalu s gradom, čežnjivo mi se u duši javila stidljiva želj(ic)a oblika „Baš bi bilo zanimljivo otići malo to tog grada!“
Pa krajnje je vrijeme tu želju ostvariti.
Slijedeći putokaz na kojemu je pisalo „Bakar“ skrenuli smo desno i odmah ispod sebe kao na dlanu ugledali panoramu grada i njegovu uvalu.

Spust je trajao neočekivano dugo. Ne zbog toga što je bio mučan i težak, naprotiv, nego zbog duhovnog nemira nastalog nestrpljenjem pomiješanim s nevjericom radi ostvarenja davne želje, ostvarenja koje samo što se nije dogodilo.
Ta nestrpljivost je u meni narasla u tolikoj mjeri da je postala nepodnošljiva. Stoga posustajem u svojoj odlučnosti da prvo trebamo doći u grad, te popuštam pred njom i započinjem priču o gradu, točnije o nekim njegovim detaljima.
Prvo što sam detaljnije snimio pri spuštanju je građevina koja je svojom pojavom najjači magnet pogledu na grad, hotel Jadran, otvoren 1904. godine.

Kasnije, kad smo se spustili u grad još sam koji put snimio ovu prekrasnu građevinu.



Iako izgleda lijepo dotjeran i renoviran, to je samo izvana. Hotel je zatvoren a kad će biti otvoren, ne zna se.
Slijedeće što ću izdvojiti o ovom gradu, a dok još nismo ušli u njega je zgrada osnovne škole, sagrađene 1909. godine u secesijskom stilu. Nažalost, nije nam bila na turističkoj ruti obilaska grada tako da je ovo, ovaj put, sve o njoj.

Riva na samom kraju zaljeva je bila u postupku renoviranja, te je promet bio zatvoren.

Naravno, kasnije kad smo se našli na ovom mjestu silaskom s bicikla smo se iz prometala transformirali u pješake i s lakoćom prošli šetnicom uz more, ovdje dosta suženom, no ipak prohodnom.
Ni najveću crkvu u gradu nismo kasnije obišli. Razlog tomu je taj što smo obilazak grada usko vezivali uz more. A ionako smo u tom gradu potrošili neočekivano puno vremena. Za što nam nije žao. Naprotiv!

Crkva sv. Andrije apostola bakarska je župna crkva. Današnji oblik zadobila je tijekom druge polovine 18. st. i u prvoj polovini 19. stoljeća. Izgrađena na mjestu stare crkve, a posvećena 28. kolovoza 1853. g. Ova monumentalna građevina najveća je crkva u Bakru i u Riječkoj nadbiskupiji, a u vrijeme izgradnje bila je treća po veličini u tadašnjoj Hrvatskoj, odmah iza zagrebačke i đakovačke katedrale. (izvor: arhiva.tz-bakar.hr)
Na kraju ovog opisa grada dok još nismo došli do njega još snimak luke za rasuti teret koja se nalazi s druge strane zaljeva, iza grada.

Meni taj „rasuti teret“ izgleda kao ugljen.
Konačno smo se spustili do grada.
Prije konkretnog prikaza što je moje oko učinilo dovoljno vrijednim da ga foto-aparat zabilježi, par riječi o samo gradu.
Postoje legende kako je naselje iz kojega je nastao današnji grad, nastalo naseljavanjem Židova iz Jeruzalema koji su u 1. st. pobjegli od razaranja rimskog cara Tita. U 13. st. se spominju imena Bukar i Bukri te talijanski naziv Buccari. Ime grada se po prvi puta susreće u Vinodolskom zakoniku (1288.), a postoje pretpostavke kako je nastalo zbog blizine obližnjeg rudnika bakarske rude ili od riječi bukara koja označava drveni vrč oblikom sličan Bakarskom zaljevu. Grad se najviše razvija između 1225. i 1774. godine. Do tada postoji kao samostalna općina (communitas) s vlastitom upravom (koja se zasnivala na propovijedima svećenika glagoljaša), te crkvenom i vojnom organizacijom. Dana 13. svibnja 1778., Bakar je proglašen slobodnim gradom poveljom carice Marije Terezije te dobiva status slobodne trgovačke luke što dovodi do razvoja pomorskog prometa, trgovine i pojačane izgradnje. Sljedeće godine, 23. travnja, dobiva status kraljevskog grada te mu carica dodjeljuje grb,autonomiju i crkveni patronat. Godine 1779. osnovana je i prva četverogodišnja osnovna škola. Godine 1849. osnovana je pomorska škola, a 1875. Hrvatsko brodarsko društvo. Bakar je pripojen 1882. Hrvatskoj. Izgradnjom željezničke pruge Karlovac – Rijeka 1873., Bakar počinje gubiti važnost zbog preusmjeravanja lučkog prometa na Rijeku. U 20. st. započinje njegova industrijalizacija izgradnjom koksare koja umjesto razvoja donosi ekološku devastaciju cjelokupnog zaljeva (zatvorena 1995.), a današnje malo brodogradilište još služi za gradnju i popravke, uglavnom, ribarskih brodova. (Izvor: wikipedia)
Još bih napomenuo da je koks je visokokalorično umjetno kruto gorivo, dobiveno suhom destilacijom kamenog ugljena ili lignita, uz potpuni ili djelomični nedostatak zraka. Koks je tvrda, porozna (šupljikava) tvar, proizvedena grijanjem ugljena do visoke temperature bez pristupa zraka, a koristi se u proizvodnji željeza i čelika u visokim pećima. (Izvor: wikipedia).
Prvo, kronološki, po dolasku u sam grad što je po mojemu nahođenju bilo zanimljivo zabilježiti foto-aparatom bila je zgrada pomorske škole.

Pozivajući se na stare municipalne slobode, svoja narodna prava, nezavisnost i ugled što ga grad Bakar od davnina ima kao središte jednog kraja čije je stanovništvo živjelo uglavnom od pomorstva, polovicom 19.st. upućene su predstavke Ugarsko-hrvatskom saboru glede potreba za otvaranjem nautičke škole. Tako je prvi nautički državni zavod – Nautička škola Bakar započela je s radom 05.rujna 1849.godine. Sadašnja zgrada škole sagrađena je 1903. g. Bakar je bio prvi grad u Austro-Ugarskoj monarhiji i prvi grad u Sredozemlju koji je već u 19.stoljeću, 1894. godine dobio školski brod “Margitu”. Godine 1908 sagrađen je novi školski brod “Vila Velebita” , kojeg je talijanska vojska za vrijeme II svjetskog rata zaplijenila i potopila. (izvor: pomorskabakar.hr)
Nakon što snimih školu pogled mi privuče prizor gore lijevo iznad zgrade škole

Nekako čudno, nadrealno mi se učinio prizor prometnica iznad grada. Futuristička betonsko-asfaltna zdanja sa svojim mahnitim prometalima su se zlokobno nadvila nad ovom oazom mira i tišine s usporenošću kao osnovnom osobinom, potpuno suprotnom od one kakva vlada tamo gore.
Tik do samog mora i do građevine hotela Jadran smjestila se crkva sv. Margarete.

Na južnoj strani grada stoji crkva sv. Margarete, zaštitnice grada Bakra. Ta crkva, kakvu je danas vidimo, sagrađena je 1658. godine uz potporu znamenitog bana Petra Zrinskog. No, nešto više od dvije stotine godina ranije na tom je mjestu Martin Frankopan 1450. g. dao podignuti kapelu u čast sv. Margarete, a spomenuti ban Petar Zrinski tu je kapelu pretvorio u današnju crkvu. (izvor: arhiva.tz-bakar.hr)
Nedaleko od crkve, uz samo more, smješten je spomenik „Ribari“

Na facebook stranici Turističke zajednice Grada Bakra dana 29. 11. 2020. godine pisalo je:
Na današnji dan prije punih 50 godina, postavljen je spomenik "Ribari" autora Frana Kršinića u Bakru.
„Dva snažna muška lika u pokretu, u naponu koji ne sustaje, oličenje su napora, volje i snage trajno angažirane u borbi sa morem. To je prvi i jedini smisao ove skulpture, neosporne ljepote i umjetničke snage….“
Autor: Iljanić Ivan (30.11.1970. godine povodom otkrivanja spomenika „Ribari“ u Bakru)
Nastavili smo uz more prema dnu zaljeva uz koji se smjestio sam centar grada. Pri tom snimanju opet uočih nadnaravnu simbiozu mirnoće grada s morem ravno kao ogledalo, s prometnicama negdje na nebu iznad.



Vozeći polako naše bicikle, onako s noge na nogu prošli smo pored gradske vijećnice.

Na mjestu javne zgrade Magistrat, nekada se nalazila Gospodska kuća koja je pripadala grofovima Zrinskim. U njoj su se nalazili uredi komorske gospoštije, a u 18. st. gradska i kotarska municipalna uprava.
Zgrada koja je izgrađena 1564., obnovljena je 1875. Danas se u njoj nalaze poglavarstvo Grada Bakra te turistički ured. (izvor: metapedia.org)
Na samom kraju Bakarskog zaljeva, par desetaka metara od samog mora svoje mjesto pod suncem pronašao je – izvor.Bakarani ga zovu Jaz. Voda, ona slatkovodna, prvo formira malo jezerce prije nego se otisne u more.

Na web stranici riportal.net.hr našao sam slijedeće:
Nastavlja se lijepa priča koju su bakarski volonteri započeli krajem mjeseca siječnja 2021. godine kada su u bakarski Jaz ‘porinuli’ kućicu za dvije obitelji pataka.
Trud volontera urodio je plodom: svaka od dvije majke patke pliva u bakarskom Jazu u pratnji desetak mladih pačića! Zaista je lijepo vidjeti dvije majke okružene simpatičnim pačićima.
Nadamo se da će kućica za patke biti siguran zaklon od grabežljivaca za 20-ak pačića te da će se obitelj pataka značajno proširiti.
Voditelj akcije ove akcije je Franjo Vicić, volonter Primorsko-goranske županije za 2021. godinu.
Podsjetimo, Bakarski volonteri početkom godine postavili su kućicu za obitelji divljih pataka koje već dugo vremena obitavaju u Bakru. Kućica će pružati zaštitu mladim pačićima od grabežljivaca i omogućiti da i bakarske patke imaju siguran i topao dom.
Inače, patke nose razne simbolike kao što su društvenost, smirenost, snalažljivost… a u nekim kulturama i plodnost. Odlična je to poveznica sa željom Bakrana da se zaustavi demografski pad zabilježen na zadnjem popisu stanovništva. A ova akcija je još jedna lijepa vinjeta koja prikazuje Bakar u pravom svjetlu: kao pravi biser Hrvatskoga primorja.

Ovo me u toj mjeri iznenadilo tako da sam jedno vrijeme opčinjen stajao promatrajući veselu igru pataka i pokušavajući riješiti dilemu u sebi: da li sam u većoj mjeri iznenađen, ili oduševljen. Ubrzo sam Solomonski riješio dilemu proglašavajući obe emocije jednake jakosti te snimio jednu patk(ic)u, svu usredotočenu na istraživanje vode po kojoj plovi.





Neka mi ne zamjere sva navedena i nenavedena obilježja grada Bakra, pažnje i poštovanja vrijednih, no za mene će od sada pa na dalje prva asocijacija na ovaj grad, kad ga neko napomene ili kad ga se u samome sebi, iz tko zna kojih razloga prisjetim, slike ove patke i njenog prebivališta, oštre jednako kao ovdje prikazane.
Iznad kratkog potoka kojim voda iz jezerca odlazi u more napravili su drvenu terasu (kafić neki, očigledno) i smjestili na nju zanimljivo prometalo.

Dane prometanja on je odavno odslužilo, pa sada ovdje dostojanstveno miruje u ulozi dekoracije. Zanimljive dekoracije.
Nastavili smo laganinini vozickati po uređenim molom…

…bacivši pogled na, sada već, drugu stranu zaljeva, onu kojom smo došli u ovaj grad.

(Uočljiva je građevina hotela Jadran na lijevoj strani gornjeg snimka)
Inače, tipično na većinu mjesta/gradova na Jadranu, uočavaju se građevinski radovi koji se nastoje obavljati izvan turističke sezone.

Ona, ranije već napomenuta Pomorska škola, kao i svaka strukovna škola treba imati i radionice za praktičnu nastavu, jer badava teorija bez prakse.





Nekako blizu tog školskog broda je i znani Bakarski tunel.



Tunel se nalazi u zaljevu grada Bakra i povezuje lijevu s desnom obalom.Izgrađen je sredinom 1970-ih od ogromnih betonskih cijevi, a glavna mu je namjena do sredine 1990-ih bila prebacivanje ugljena s pristaništa broda za rasuti teret na drugu stranu gdje se nalazio veliki plato s koksarom. (izvor: muzejmalabarka.com, prijevod s Engleskog: google prevoditelj)
Inače, samo naselje Bakar najviše stanovnika imao je godine 1921., njih 2408, da bi taj broj 2021. godine spao na 1187. (izvor: wikipedia)
Eto, toliko o tom gradu, kojeg sam toliki niz godina obilazio, no on je strpljivo čekao i dočekao, da ga, konačno posjetim. A trebao sam to učiniti ranije, puno, puuuno ranije.
Kratkom uzbrdicom smo ostavili grad iza sebe i izašli na i dalje pustu Jadransku magistralu. Vozeći lagano njome, uživajući u miru i tišini snimio sam ulaz u Bakarski zaljev, meni desno točno s druge strane zaljeva.

Ti spomenuti mir i tišina, mogli su poprimiti i malčice neugodnu, zlokobnu notu. Nema sunca, nema daška vjetra, samo tišina. Mogli su, velim, ako se čovjek prepusti, neizvjesnosti, tjeskobi, strahu, uglavnom tim negativnim emocijama. No oduševljenost viđenim, uz izostanak vrućine i prometa, nama dvoma nije to dopuštao. Naprotiv, čvrsta uvjerenost da je ovo što činimo prava stvar za nas potisnula je neizvjesnost, vedrina tjeskobu, a oduševljenost strah, pa nam se sav ambijent kojim lagano klizimo čini kao korak do Raja.
Sve je u glavi, kao si već čovjek posloži!
Cesta, odnosno magistrala od Bakra do svog prvog jugoistočnog susjeda izgleda ovako

Evo još jednog slikovnog prikaza mira i tišine. Nema vjetra, nema prometa, nema vrućine, dakle idealno!
Taj jugoistočni susjed Bakra je Mali Bakar, ili Bakarac. Snimio sam ulaz u mjesto mobitelom, što se ono kaže iz ruke, ne zaustavljajući vožnju.

A snimio sam nadajući se da ću nešto zanimljivo uočiti u mjestu, mada ne znam točno što to. No, nada ostade neostvarena. To sam shvatio kad sam ugledao tablu na kojoj je ime mjesta bilo prekriženo. Ah, ništa, slegnuh ramenima i nastavih vožnju. „nije svaki dan nedjelja!“ rekoh sebi. Očigledno sam (još uvijek) bio pod dojmom Bakra, pa sam nekako (ni sam ne znam kako) očekivao da će mjesta oko tog grada biti isti tako krcata neočekivanim, a impresivnim, jel' tako?
E, pa nije tako!
Ili možda i je?
Prošlo je već par stotina metara nakon što smo prošli zadnje kuće, a u mojoj duši još je tinjalo razočarenje radi izostanka (bilo kakvog) razloga za zaustavljanje u Bakarcu. I dok sam sam sa sobom pokuša(va)o vratiti barem mir u sebi, ako ništa, onda barem radi prepuštanja predjelima kojima prolazimo, s desne strane, iznad mora ugledah ovo

U prvi mah prizor me potpuno zbunio. Mahnito sam u svojim mislima pokušavao (pro)naći smislenu, logičku upotrebu viđenog. U nedostatku nečeg smislenijeg, zadovoljih se neuvjerljivim zaključkom da se radi o nekakvoj skakaonici.
Sad kad pišem ove redove, te radi njihzujim po bespućima interneta, na svoje opće iznenađenje saznao sam da se radi o nečemu što se zove – tunera.
Tunere su promatračnice s ljestvama, podizane zbog jedne od najznačajnijih aktivnosti kvarnerskih ribara, tunolova.(izvor: forum.lokalpatrioti-rijeka.com)
Međutim, na web stranici riprsten.com našao sam slijedeće:
Počelo je davno, prije nekih 300 godina. Ljudi su shvatili da mogu loviti tune na veliko i formirale su se tunere. Svuda kuda su tune prolazile bili su preprečeni tunerama. Tunere su inače mreže. Puno ljudi misli da su tunere straže (osmatračnice). Tune su ulazile u Bakarski zaljev i najčešće se okretale prema Bakarcu, pronalazile izvore slatke vode, te se okretale prema tunerama. Lovile su se mrežama stajačicama. Kad su tune ulazile, stražari bi na stražama (osmatračnicama) vikali su „Tira, Tira!“. Tada bi se postavila tk.zv. migavica i tune bi se vukle na kraj.
Slijedeće kilometre, sve do skretanja za Dramalj vozili smo magistralom koja je, uglavnom, izgledala ovako

Kao što se iz gornjeg snimka vidi, cesta, odnosno magistrala u svemu blaga. Blago ide gore-dolje, blage krivine, blagi (u početku skoro nikakav) promet, blagi uvjeti vožnje…čovjek bi rekao dosada živa, ali nije tako.
Naprotiv!
Ni sam ne znam kada, no uhvatila me je i cijelog obuzela neka ugoda polu-svjesnosti. Samo nužni dio mene je bio u trenutnoj realnosti vožnje po magistrali, tek toliko da ta vožnja bude sigurna i bez uznemiravanja. Veći dio te moje (pod)svijesti je odlutao ne znam gdje i ne znam kako, samo znam da mi je bio lijepo i ugodno. Mislim, bio sam svjestan gdje sam, s kim sam, kako i kamo idem, a opet, to je bilo tek krajičkom svijesti, nebitno i nevažno. Ono drugo po čemu su mi misli lutale, to je bila srž, esencija tog trenutka. No, što je to bilo, ne sjećam se. Samo se sjećam osnovnog – da mi je bilo lijepo.
Iz te ljepote kilometar-dva prije Dramlja probudila me je kolona vozila iz suprotnog smjera. U prvi mah ogorčen zbog povratka u realnost, promatrajući kolonu ogorčenost je postupno prelazila u radoznalost. Radilo se uglavnom o autima, koji su jedan za drugim vozili nama u susret. Očigledno da se radilo o vikendašima koji se s mora vraćaju u unutrašnjost, jer sutra je radni dan (napominjem još jedanput da je danas nedjelja). Uhvatih sebe kako, s vedrom radoznalošću promatram prometala (neka od njih su bile prave drumske krstarice), kao i vozače i putnike u njima. Kako se sve to događalo na suprotnom traku, bio sam dodatno olakšan izostankom nekom većom brigom o mojoj vožnji, jer sam, uglavnom, za nju imao na raspolaganju cijelu svoju prometnu traku.
Nakon nekog vremena to promatranje kolone postajalo je sve manje i manje privlačno i zanimljivo tako da mi je (ipak) laknulo kad smo skrenuli desno s magistrale prema Dramlju.
Nakon cik-cak spuštanja uskom, ali i zbog izostanka prometa, zanimljivom cestom, zaustavili smo se ispred lokalne crkve, koja je sva sjala osunčana suncem, koje je, sad pred kraj dana, ipak odlučilo malo rastjerati oblake i vidjeti što se to dolje zbiva i događa.

(Iako sat na tornju pokazuje drugačije, vjerujte mi, bilo je nešto iza pola šest poslije podne)
Crkva Sv. Jelene sagrađena na mjestu stare dramaljske kapelice. Crkva je barokizirana i proširena u 18. stoljeću, kada je Dramalj bio kapelanijom župe Belgrad.
Godine 1796. je poznati riječki umjetnik Giuseppe Capovilla za nju izradio mramorni oltar. Župa Svete Jelene je osnovana 1809. godine, dok su Župni dom i crkva Svete Jelene sagrađeni nakon 1812. godine. U 19. stoljeću je uređena unutrašnjost crkve – godine 1837. uređena je propovjedaonica, a 1845. glavni oltar. (izvor: tourist.hr)
Za taj poluotok Kačjak čuli smo ranije, pa smo sada iskoristili priliku, kad nam je tako blizu, te ga posjetili. Ionako je Crikvenica kao naš današnji cilj blizu, tek 3-4 km, a imamo dana još dosta.
Od tog Kačjaka najviše me dojmila šetnica, točnije bicikliranje po njoj.

Iako je šetnica prvenstveno za šetnju, mi smo se malčice "švercali" po njoj biciklima. Kako je ta vožnjica izgledala možete vidjeti ovdje.

Ovaj gornji snimak kojeg je snimila moja suputnica, općenito u životu,a i konkretno na ovom putovanju ne bi, možda ni stavio na ovo mjesto gdje se upravo nalazi, da nije one kose osmatračnice iza mene. Naime, to je još jedna od onih osmatračnica koje koriste ribolovci na tune.
Ispočetka je bilo zanimljivo, no potom je postalo zamorno truckati se ovom šetnicom, ipak je to šetnica, a ne biciklistička staza. Zato smo se brzo složili da se vratimo na “normalnu“ prometnicu prema Crikvenici. U povratku, vozeći još uvijek tom šetnicom, uhvatih trenutak za snimanje mjesta Dramalj i njegove plaže.

Ona „normalna“ prometnica nije magistrala (ona je negdje gore), već lokalna cesta uz more. Zato što je uz more, a i zato što je uglavnom bez prometa vozili smo njome krajnje laganini, uživajući, malte ne, u svakome prijeđenom metru. Negdje iza Dramlja je kratka dionica bez kuća, na kojoj se brdo opasno približilo moru pa su graditelji to brdo morali malčice skresati da bi napravili mjesta za cestu.

Gornji snimak sam snimio dva mjeseca ranije prilikom neke druge posjete (bez bicikla) ovim krajevima.
Sve do Crikvenice smo prolazili praktički njenim predgrađem.

Bilo je tu svakakvih nastambi, no bilo one veće ili manje, zajedničko im je obilježje da su one, kao i njihove okućnice lijepo uređene. Međutim, neke od njih su bile prave, raskošne vile.



Hotel Miramare smješten je u samom gradu, par stotina metara udaljen od centra. Hotel je s 5 zvjezdica, sagrađen 1906. godine i u potpunosti obnovljen 2021. godine. (izvor: miramare.hr)

Do samog centra grada još smo trebali proći pored lučice, krcate malim plovilima.

Sam centar grada je u obliku velikog, ravnog platoa po kojemu motorna vozila ne bi trebala prometovati.

Nakon što smo malčice prozujali tim platoom, pronašli smo klupu pored mora i malčice odmarali. Dok sam sjedio i pustio misli da vrludaju komo god hoće, pogledom sam kružio po okolici i zapazih zanimljiv kolorit.

Ostalo nam je još pronaći smještaj za noć pred nama. Nakon vožnje gore-dolje i lijevo-desno. Uspjeli smo pronaći naš današnji cilj.

Naš skromni apartman je smješten dolje lijevo u zgradurini apartmanskog naselja iznad grada.
Ispred zgrade je popločano i ograđeno dvorište gdje smo smjestili bicikle za laku noć (meni za mir u duši zaključao sam ih lancem i katancem za metalni dio ograde.



Kao što već rekoh, naš apartman je bio dolje lijevo. Da bi ušli u njega trebam savladati jednu malu, nisku stepenicu.

Taj naš apartman je bio idealan, ama baš idealan za nas. Fascinantno je koliko je bio mali, objektivnim brojkama promatrano, a opet koliko je bio veliki, prema našim potrebama promatrano. Radilo se o sobi, recimo 4,5x3,5 metara u koju se izvana direktno ulazilo

Kad se uđe u sobu lijevi kut sobe ispred nas je pregrađen u malu kupaonicu nekih1,5x1,5m koja ima sve što je potrebno.

Od prostora što je ostalo u desnom uglu su smjestili malu, skromnu kuhinju, koja je nama, baš zato što je imala sve što nam treba, bila krajnje raskošna.

Baterije sam skinuo s bicikala, stavio ih na hladnjak (ispod mikrovalne), te ih priključio na struju da se pune.
Kao prava domaćica, moja je suputnica skuhala krem juhu od gljiva, tako da smo oboje uživali u njenoj toplini duhom i tijelom.

Vjerojatno ne bi vjerovali kad Vam velim u kojoj mjeri, nakon cjelodnevne vožnje, ova tekućina prija. Pravi eliksir!
Evo i prijeđenih današnjih kilometara

Obzirom da smo iz Rijeke krenuli oko pola tri, te obzirom da smo se u Bakru oho-ho zadržali, i obzirom da se ni jednog trena nismo žurili, i na kraju obzirom da smo na današnjem odredištu bili oko pola sedam, na kraju sam dojma da je sve to zajedno bio idealan spoj.
Zaspali smo snom pravednika i spavali „k'o male bebe“.

Za nastavak na slijedeći dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv