Pero i njegov bicikl

nedjelja, 07.01.2024.

Gradačac, Gračanica I dio

Slike s ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Parafrazirajući jedan stari hrvatski film ("Cesta duga godinu dana") vožnju o kojoj slijedi iscrpan opis, nazvao bih "Vožnja duga godinu dana".
Pretpostavljam da se racionalni ljudi, hladnog uma i skloni redu, zgražaju nad namjernom zbrkom koju čini nepravilna upotreba mjernih jedinica. Cijelo vrijeme školovanja nas uče da je osnovna jedinica za vrijeme sekunda, a za duljinu metar, sad imamo pobrkanost pojmova.
Ovi drugi, nazovimo ih ne-racionalni, emotivno usijanih glava, ili tek literarno nastrojeni, kao i ovi koji se bave zbivanjima ne unutar ljudske glave koliko onima unutar ljudske duše, uzimaju si za pravo tom, hladno racionalnom zbrkom (pokušati) dočarati zbivanja u duši. Nama, koji pokušavamo shvatiti "što je pisac mislio reći" ponekad je teško dokučiti smisao i ne rijetko da bi to učinili potreban nam je otklon od tog klasičnog hladno-racionalnog razmišljanja. No, kad to uspijemo, osjetimo neko "obogaćivanje duše", neku "milinu oko srca" mada konkretno (racionalno) ne možemo dokučiti što je to.
Primjer tomu prilažem onaj vic koji veli da "duljina" jedne minute ovisi s koje strane vrata WC-a se nalazite" (uočite "duljina", a ne trajanje).
Evo još jednog primjera - "težak" čovjek ne mora imati preko140 kg, kao i "laka" žena ne mora imati manje od 45 kg, jer navedeni se epiteti odnose na karakter a ne, bukvalno, na težinu.
I na kraju ovog (zbunjujućeg, te kao takvog možda i nepotrebnog) uvoda pronalazim zrnce nedosljednosti kod onih prirodoslovno racionalnih u obliku pojma "Svjetlosna godina" koja je, suprotno konkretnoj vremenskoj jedinici u sebi, u stvari jedinica za duljinu. (Za one koji su zaboravili školske dane, svjetlosna godina je duljina koju svjetlost pređe u vremenu od godinu dana, a ovaj pojam se koristi u astronomiji)
No, da se ja ostavim nepotrebnog pretakanja iz šupljeg u prazno, te se uhvatim konkretne priče.
Na ovu sam vožnju krenuo 2022 godine a završio ju 2023 godine, što ne znači da sam biciklirao godinu dana, nego mi je bilo potrebno dva pokušaja da ju ostvarim.
Krivac za to je meteorologija!
Ne rijetko u mojoj dugogodišnjoj karijeri ciklo-turiste, sam od sebe, ničim izazvan, pojavi se zaključak da bih trebao ostvariti neku vrstu suradnje s poljoprivrednicima. Kad god oni zažele kišu, trebaju se meni obratiti da krenem na vožnju, jer se vjerojatnost padalina tada višestruko povećava..
Tako je bilo i tog ljeta 2022, koji će u analima ostati zabilježeno kao "vrlo vruće i izuzetno sušno"! E eto, u tom "vrlo vrućem i izuzetno sušnom" ljetu ja sam morao prekinuti vožnju zbog kiše, i to obilne.
Još nekako sam se tog poslijepodneva dovukao do Slavonskog Broda, no već na ulazu u taj grad morao sam se skloniti pod krov neke benzinske postaje i dobar sat vremena čekao obilnu kišu, na granici pljuska, da stane, mada sam do odredišta imao još 15-tak minuta vožnje.
Tu noć sam se budio stotinama puta te, sav pretvoren u uho, nastojao oslušnuti udaranje kišnih kapi. Uzalud, čuo sam samo tišinu gluhe noći.
No već ujutro počelo je padati, padati i padati.
Prebirući mobitelom po internetu uvidjeh da će ovako biti većinom današnjeg dana, stoga mi nije bilo druge, nego priznati da od planirane vožnje nema ništa i da se trebam vratiti nazad kući.
Za tih 50-tak km od Broda do Požege, koje inače pređem za manje od 3 sata lagane vožnje, ovaj put sam trebao preko 5 sati! Tri puta sam se sklanjao od pljuskova koji su se nakon 10-15 minuta pretvarali u dosadnu, jesensku beskonačnu kišu.
Pa i slijedeće godine, dakle kada sam ostvario ovu vožnju, ta famozna kiša me je prijeteći pratila sa distance, no ipak me je ovaj put ostavljala suhog.
Red je objasniti i samu rutu.
Dakle, u doba svoje mladosti i intenzivne vožnje Rogovog Maratona, dok sam još bio stacioniran u Brodu, ovo mi je bila najzahtjevnija jednodnevna vožnja.
Jasno, godine čine svoje, pa ako i srce hoće, ostali dijelovi tijela baš i ne mogu, pa sam ovaj put tu turu rastavio na dva dijela (dana). Također sam promijenio smjer čime sam dobio mogućnost vidjeti ono što mi je onomad bilo za leđima (konkretno o tome u nastavku).
Dakle, "nulti" dan, odnosno njegovo poslije podne, vozio sam od Požege do Slavonskog Broda, prvi dan preko Odžaka i Modriče do Gračanice i na kraju, drugi dan preko Doboja, Dervente, Broda i Pleternice do Požege.

„Nulti“ dan

I eto (konačno) krenuh tog poslijepodneva prema Slavonskom Brodu, standardnom cestom bez ovaj put nepotrebnog okolišanja po lokalnim sokacima. Ovo je cesta koju više puta vozim tokom sezone pa je ovdje prikazan prijevoj Grižići, prvo ugledavši ga ispred sebe, a potom, nakon što sam se popeo na njega i okrenuo, te snimio odakle dođoh. Ukratko, donja dva snimka gledaju jedan drugoga.




Prolazeći kroz Slavonski Brod naiđoh na simpatično rješenja držača grane stabla da se ova ne bi srušila.


Prvi dan

Mapu prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Noć je bila gluha, dakle nije kiša padala, a jutro je osvanulo tiho, opet - nije kiša padala, no zato je bilo magle.

Iako je, zbog enormne vlage, bilo malčice prohladno, ipak mi je "duša bila na miru" jer mi je maglovito jutro bio nagovještaj suhog i sunčanog dana. Valjda. Uglavnom. Je li!?
Prije nego sam prešao granicu između dva Broda, koje u mojoj mladosti nije bilo, snimio sam Jumbo plakat sa zanimljivim sloganom.

Odmah po prelasku preko rijeke Save, koja čini tu navedenu granicu, skrenuo sam lijevo ulicom koja vodi prema Odžaku. Prvi skoro kilometar ta je ulica dupla, prava avenija, po jedna za svaki smjer vožnje.

Na samom izlazu iz Bosanskog Broda naišao sam na raskošnu rezidenciju o čijoj bi estetici i smislenosti arhitekti već razvili detaljnu diskusiju.

Slijedećih desetak kilometara cesta je vodoravna, dakle bez uzbrdice i nizbrdice, i nekad je bliže, a nekad malo dalje od rijeke Save. Ta rijeka je, zahvaljujući dugotrajnom kišovitom vremenu dosta visokog vodostaja, toliko visokog da je potopila i stabla uz obalu.

Navedena vodoravnost ceste je do Odžaka sa izuzetkom manjeg prijevoja preko brda kojeg Sava zaobilazi u luku.
Nije to neki strašni prijevoj, tek kilometar i pol uzbrdice koju je moje E-bike odvezao bez problema. Negdje prije vrha pronašao sam kakav-takav otvor u zelenilu oko ceste i snimio nabujalu Savu kako dolazi od zapada.

Spustom sam se vratio na nadmorsku visinu na kojoj sam bio prije tog prijevoja i ušao u poveće selo imena Donji Svilaj ( jasno, ako je ovo "Donji", onda postoji i "Gornji" - njega sam prošao negdje na vrhu prijevoja)
Da je već 10 sati podsjetio me je moj želudac upozoravajući me da je vrijeme doručku, pa sam brzinu vožnje kroz mjesto smanjio na minimum skenirajući pogledom okolinu u potrazi za zgodnim mjestom za doručak. Ubrzo sam ga pronašao u raskošnom parku oko lokalne crkve.



Mir, spokoj i tišina osunčanog ljetnog jutra koji je stidljivo i diskretno remetio tek pokoji plahi povjetarac zajedno s ovim raskošnim parkom učinili su da mi standardni doručak jutros kupljen u pekarnici bude ukusan kao najveća kraljevska gozba. Taj dojam je još dodatno pojačan činjenicom sa sam odagnao bilo kakav, pa i onaj najmanji, poriv za žurbom. Nekomu sa strane, nestrpljivom i pomalo nervoznom, sigurno sam izgledao kao patetični romantik koji razvlači taj objed do nepodnošljivosti.

Današnja crkva župe Imena Marijina u Donjem Svilaju obnovljena je 2000 godine, jer je prethodna minirana i potpuno srušena1992 godine. U tornju visine 37,5 m su dva zvona (700 i 900kg).(izvor: www.bosnasrebrena.ba)
Nešto više od kilometra nakon izlaska iz sela nadvožnjakom sam prešao preko auto ceste i na njoj graničnog prijelaza prema Hrvatskoj.

Okrenuvši leđa graničnom prijelazu snimio sam autocestu prema jugu.

Meni je ovakva kakvu sam gledao izgledala stvarno super, prava Europska moderna prometnica.
Radilo se o koridoru Vc (čita se "koridor pet-ce", a ne "koridor ve-ce"), auto cesti koja veže Madžarsku i srednju Europu, preko Osijeka i Vrpolja u Hrvatskoj, te dolinama rijeka Bosne i Neretve, sa Jadranskim morem.
Možda krivo razmišljam, no nekako mi je čudno u ovoj sadašnjoj zbunjenoj situaciji, kada se političari, ekonomisti i proizvođači cestovnih vozila (ponajviše auta) ne mogu decidirano dogovoriti da li dalje ići s naftom, ili strujom, ili vodikom, ili nečim četvrtim, i dalje se autoceste grade ne smanjenom žestinom, dok je željeznica, recimo, totalno na izdisaju.
Desetak kilometara vožnje od Donjeg Svilaja do Odžaka vozio sam vodoravnom cestom kroz usnula sela Bosanske Posavine. Inače ugodnu vožnju mi je zagorčavao crni, tmurni oblak ispred mene. Srećom, bio je dovoljno daleko da osim kratkotrajnog hladnog povjetarca od kiše mi je donio samo njen miris. No, ovo nije bio izuzetak današnje vožnje nego pravilo, kako će se već kasnije pokazati. Malo-malo, pa će se, ili negdje sa strane, ili negdje ispred mene pojaviti navedeno crnilo oblaka prijeteći da me tušira, no uvidjevši da stoički podnosim neizvjesnost, na kraju odustane od otvaranja pipe i mene ostavi suhim, barem što se kiše tiče. Što se tiče znoja, to je već druga priča.
Odmah na ulazu u Odžak veliki kružni tok sa crkvom uz njega.

Župa Glavosjeka sv. Ivana Krstitelja u Odžaku je utemeljena 1900. a prva crkva sagrađena 1908., pa je dan posvete obnovljene crkve bio i proslava 100. obljetnice gradnje prve crkve. Nova crkva građena je od 1997. do 1999., za vrijeme prvog poslijeratnog župnika Nikole Pranjića, nakon što su prethodnu 1992. porušili srpski agresori. Cijelo pučanstvo bilo je protjerano s ognjišta, a kuće gotovo sve porušene. (izvor: https://ika.hkm.hr/novosti/odzak-posveta-obnovljene-crkve/)
Odmah do tog kružnog toka je ulaz u pješačku zonu, nešto kao šetnica grada.



U odnosu na moje vožnje do ovog grada sredinom 80-tih prošlog milenija, sada više liči na grad a manje na neku zapuštenu Bosansku Mahalu, kako mi je onomad izgledao. Pretpostavljam da je to posljedica trenda na prostorima Ex-Yu, prisutan zadnjih decenija, da se gradovi, pa i oni (naj)manji dotjeruju i uređuju, pa tako dotjerani i uređeni budu ugodni i simpatični putniku-namjerniku.
Iz onog doba od prije 40-tak godina, što se Odžaka tiče, sjećam se jedino stare Austrougarske građevine, koja danas izgleda ovako

Vijećnica u Odžaku (zgrada općine - Beledija - Mala vijećnica), nalazi se u samom centru Odžaka, a izgrađena je 1903 godine u austrougarskom vremenu u ekletičkom - pseudomaurskom izrazu. Taj izraz karakterizira upotreba bogate ornamentike i dekorativno - plastičnih elemenata na fasadama, za koji su uzori traženi najčešće na sjeveru Afrike i u Španjolskoj maurskog doba. Zgrada je 1996. godine zapaljena. Nosiva konstrukcija je pretrpjela teška oštećenja, a krovna i međukatna konstrukcija su potpuno uništene. Tokom 2008 počela je obnova.
(izvor: sh.wikipedia.org)
Na izlasku iz Odžaka prošao sam pored raskošne džamije.

Na moju žalost, ništa o njoj nisam uspio naći na internetu.
Inače, prema wikipediji grad Odžak u povijesnim zapisima spominje se od 1593. godine kao manje naselje i utvrda (Jukić, 1850. godine). Te godine u Bosni je sultanovim fermanom uveden odžakluk s pravom nasljeđivanja koji su se dodjeljivali zapovjednicima turske vojske. Miralem-begu je ovaj kraj dodijeljen kao odžak (posjed) i on je izgradio malu utvrdu koristeći ostatke ruševina starog rimskog grada. Nakon njegove smrti taj posjed naslijedio je njegov sin Ibrahim i u to vrijeme Odžak predstavlja veće naselje i graničnu utvrdu s manjim brojem graničara.
Na istoj web stranici sam našao slijedeće, meni zanimljive podatke. Sam grad Odžak danas ima 8259 stanovnika, dok ih je 1991 godine bilo 9386. U prvi mah mi se pojavio zaključak da "i nije baš loše", no onda sam pogledao drugi podatak - općina Odžak danas ima 18 821 stanovnik, dok ih je 1991 godine bilo čak 30 056! (izvor: wikipedia) E, to je već strašno, čak 37% manje!!
Do Modriče sam vozio nekih 5-6 km. Ravna i pomalo dosadna cesta. Jedino koliko-toliko zanimljivo bilo me je naselje Jakeš, smješteno na podaljem brdu.

Da bih došao do Modriče morao sam se provozati par stotina metara famoznom cestom M17. To je glavna sjever-jug magistrala kroz Bosnu koja od Šamca dolinom rijeke Bosne vodi do Sarajeva i nastavlja se dalje prema moru. Gdje su izgrađene dionice autoceste Vc rasterećena je prometom. Ovdje kod Modriče navedena autocesta nije (još) došla, dakle na njoj su kolone u oba smjera. Nakon duljeg čekanja jedva sam uhvatio priliku da se uključim na nju, a onda „drž' se kraja“ uz sami desni rub pređoh mostom preko nabujale Bosne. Društvo mi je pri tome bilo zujanje prometala u ova pravca, s tim da su se ovi koji su putovali u mome smjeru bestidno provlačili između mene na biciklu i onih koji dolaze iz suprotnog smjera.
Da barem malčice predahnem od tog ruskog ruleta, popeo sam se, zajedno s biciklom, na nogostup mosta i barem za trenutak predahnuo promatrajući nabujalu i zlokobnu rijeku.

Skrenuvši desno nakon mosta u pravcu grada onu mahnitu gužvu na magistrali zamijenila je ipak podnošljiva prometna gužva u gradu.
No, već na samom početku grada skrenuo sam lijevo prema željezničkom kolodvoru. Tim skretanjem kao da sam prošao kroz neka vremensko-prostorna vrata jer odjedanput ni p od prometa. Kao da je taj kolodvor prepun kuge, kolere i što-ti-ja-znam ostalih strašnih komponenti pandemije pa ga svatko izbjegava i obilazi u širokom luku.
Došavši do tog kolodvora i iznenadio sam se njegovom skromnošću. Ne znam zašto, no ipak sam za grad veličine Modriče očekivao veće arhitektonsko zdanje. Pustoš zbog potpunog izostanka ljudi mi je ionako mali kolodvor još više smanjila.

Možda je to sve moj subjektivni dojam, jer mi je teško biti svjedokom sustavnog i dugogodišnjeg zanemarivanja ove vrsti prometa, jer u duši malog dječaka u meni i dalje su žive uspomene vožnje željeznicom od prije više od pola stoljeća.
A možda je i jedno i drugo.
Preko puta željezničkog smjestili su i autobusni kolodvor, odnosno stanicu kako se ta ustanova u Bosni naziva. No to što se ovdje ona stanicom umjesto kolodvorom naziva ne popravlja puno dojam o njoj koji je istovjetan njenom susjedu, odnosno komšiji, da upotrijebim Bosanski termin, koji je odmah njoj, kako već rekoh, preko puta.

Napustio sam ovu pustinju što se ljudi tiče s gorkim okusom i sjetom u duši, te se okrenuo gradu.
Vozeći lagano kroz grad naiđoh na tipične suprotnosti svojstvene neoliberalističkog kapitalizma. Tako se ispred mene šepurilo raskošna rezidencija ponosna na godinu svoje gradnje napisanim rimskim brojevima.

Prošao sam s lijeve strane zdanja na gornjoj slici i ušao u ulicu u kojoj nije bilo ništa posebno, barem meni. Jest da su kuće, pojedinačno gledano bile uredne i no(vij)e, no sve su bile nekako nasumično tu bez neke međusobne poveznice. Tipično za manje bitne ulice gad(ić)a što često viđam i u gradovima Hrvatske.

Ono što s radoznalošću tražim svaki put kada dođem u bilo koji grad, ma koliki on bio, je – pješačka zona. U njoj bi se trebalo smjestiti sve ono što taj grad čini baš takvim, a još i posebno dotjeran da izazove, barem malčice, divljenje posjetioca. Na opće oduševljenje domaćina.
Ovdje, u Modriči za takvo što uzeli su jednu ulicu, istjerali iz njega prometala, te ju ostavili na radost pješacima i šetačima. Zbog ovih potonjih ta je ulica, zajedno s prometalima istjerala i taj naziv, pa sada nije više ulica nego promenada, korzo, špacirung ili kako već pojedini grad usvoji ime za takvo što.
Ova u Modriči je imala jednu posebnost koju nigdje ne vidjeh u nekim drugim gradovima – debelu, ali stvarno debelu hladovinu.

Samo mogu sa sjetom u duši pretpostaviti koji je gušt, ili merak, kako se već ovdje to naziva, za vrijeme ljetne žege prošetati malčice ovuda. Velim pretpostaviti jer, iako je suho, okolo na nebu se stalno vrzmaju neki sivi oblaci, te pomalo strahujem da se ne udruže u jedan veliki, crni oblak. A onda zna se – kiša!
Lagano se vozeći kroz navedenu hladovinu brzinom tek nešto većoj od pješačke, naišao sam na katoličku crkvu. Na žalost obilna krošnja drveća koja čini tu raskošnu hladovinu nije dozvolila tornju crkve da se ogleda u mome snimku, pa sam morao taj toranj nekako uhvatit iz drugog kuta.



Na netu nisam puno saznao, tek da je crkva posvećena rođenju Blažene Djevice Marije, blagdanu u narodu poznatom kao Mala Gospa koju crkva obilježava 8. rujna.
Što se još Modriče tiče, na izlasku iz grada naišao sam i na pravoslavnu crkvu.

Preko wikipedije uspio sam saznati da se radi o Crkvi Uspenja Presvete Bogorodice, da pripada Zvorničko-Tuzlanskoj eparhiji i da su joj temelji postavljeni 1936 godine.
Prije nego što priču o Modriči ostavim iza sebe evo još par riječi o tom gradu.
Modriča se kao naseljeno mjesto, prvi put spominje 1323, u povelji bosanskog bana Stjepana II Kotromanića iz 1323. godine. U ovoj povelji, knez Grgur Stjepanić je od bosanskog bana Stjepana II Kotromanića dobio pet sela u tadašnjoj oblasti Usori: "prvo Čečava drugo Hrastuš, treće sela u Nenavištu Jakeš, Volović i Modrič.
Grad je 1991. godine imao 10454 stanovnika dok je taj broj 2013 godine pao na 9419 (dakle, 10% manje). No, kao što je to slučaj s Odžakom, manjak stanovnika (ili kako se to lijepo veli upotrebom stranih riječi – depopulacija) je veća na području općine Modriča. Na tom području je 1991 godine bilo 35613 stanovnika, dok se taj broj 2013. godine smanjio na 25720 stanovnika (28% manje). (izvor: wikipedia) Dakle, smanjenje stanovnika na selima je drastičnije nego u gradu, osobina karakteristična ne samo za Bosnu nego i šire.
Od Modriče do Gračaca, kao slijedećeg grada na ovom putovanju, imam oko 19 km. Ti kilometri više nisu „ravni kao tepsija“, pa se pojavljuju uzbrdice i nizbrdice. Još uvijek su one blage i kratke, pa više mi razbijaju monotoniju vožnje po ravnom, nego što mi predstavljaju problem u obliku penjanja uzbrdicom.
Na jednom od tih mini prijevojčića, kada (kratku) uzbrdicu zamjenjuje (kratka) nizbrdica snimio sam malo stado ovaca kako uživaju u obroku ne obazirući se previše na „bjelosvjetske probleme“.

Ta smjena malih uzbrdica i nizbrdica dobrano mi je zabavila mentalni sklop, pa sam se iznenadio kada sam naišao na tablu na kojoj je pisalo „Gradačac“ (zar već!?). U tom sam se gradu zadržao malo poduže tako da će broj redova i slika o njemu u nastavku biti podosta.
Odmah na ulazu zaustavio sam se pored kamene crkve („Opet neka crkva!“ neko će uzdahnuti, no tako su mi se našle na putu, nisam ja kriv!)

Današnja crkva u Gradačcu je izgrađena 1888. godine i posvećena je sv. Marku Evanđelisti. Građena je od tvrdog materijala, a dobrim dijelom od kamena koji je skidan sa zidina Gradine. U svojoj knjizi Gradačac sa okolinom u prošlosti, mr.Esad Sarajlic piše: Tada je tvrđava u Gradačcu bila ozbiljno ugrožena. Prijetila je opasnost da se sa njezinih zidova razvuče kamen za razne potrebe. Bošnjački predstavnici u gradskim vlastima, kao i građani Bošnjaci, su oštro reagirali. Pisane su peticije austrijskom caru, pa je odnošenje kamena sa tvrđave obustavljeno. Kasnije, umjesto kamenih blokova, u dijelove jugoistočnih bedema ugrađena je cigla”. (izvor: historijagradacac.blogger.ba)
Ta „Gradina“ koja se u gornjem tekstu spominje je Bijela kula Husein-kapetana Gradaščevića, glavna znamenitost ovog grada, i o njoj će kasnije biti više spomena.
Sam Gradačac se smjestio u udolini opasanoj brežuljcima. Kao svaki današnji iole dostojan grad, i Gradačac, osim prometnice kroz sam centar grada, ima obilaznicu, barem nešto što se tako zove.
Obzirom da sam (puno) ranije ovdje već bio, i to biciklom, znajući što i gdje trebam otići i vidjeti, prvo sam krenuo obilaznicom. Obilaznica je išla krivudavom uzbrdicom s redovima kuća s obje strane, gusto zbijenih jedna uz drugu (stoga mi se čini da obilaznica ipak ne obilazi grad), te s izrazito gustim prometom, tako da sam odahnuo naišavši na prvo od odredišta koja bih posjetio u ovome gradu.
Blizu ceste, odnosno obilaznice, tek ne pretjerano širokim nogostupom odvojeni, stajali su izvori iz kojih je tekla obilna voda.



Uvijek me je izvor-voda fascinirala, ma gdje na nju naišao. Tolika dragocjenost u obliku čiste, svježe hladne vode „koja bi i mrtvog podigla“, a opet tako ravnodušno na nas obične smrtnike, neprestano curi i otječe neiskorištena i bačena uzalud.
Ovdje su još dodatno betonirane “kade“ sa kosim pločama očigledno za pranje i ispiranje rublja kako se to još radilo u doba prije automatskih strojeva za pranje rublja poznatije pod imenom veš-mašine.
Obilna mahovina oko izvora i „kada“ upućuje na zapuštenost i ostavljenost na milost i nemilost vremenu, pa izgleda mi dosta jadno i razočaravajuće – tolikoj dragocjenosti koja tupo i ravnodušno otječe u ništavilo pridružili su se i ljudi svojom tupošću i ravnodušnošću. Šteta, rekao bih, jer su ovi izvori stariji od (tih) ljudi, a i nadživjeti će ih, sigurno. Njihov zapušteni izgled ostat će neka vrsta uspomene, suvenira na dvonožna stvorenja koja su mogli, a nisu, nešto učiniti da ih se pamti po dobru.
Uostalom ne trebam ići u tako daleku prošlosti ni u budućnost! Evo, već za mog životnog vijeka prilažem slikoviti dokaz propadanja izvora, ili bolje rečeno, propadanje jednog ljudskog doba.

Gornji snimak sam snimio 2007 godine. Je li se samo meni čini da tih 16 godina vremenskog razmaka između dvaju gornjih snimaka pokazuje tu zapuštenost ljudsku o kojoj napisah malo prije!?
Zvijezda Broj Jedan ovog grada svakako je tvrđava nazvana Bijela kula.

Nalazi se na brdu iznad samog centra grada koji, gledan s nje, izgleda ovako

Ova dva gornja snimka gledaju jedan na drugoga.
Spustivši se kasnije u sam centar gdje sam Bijelu kulu na predzadnjem snimku snimio smjestivši se blizu crvenog srca na zadnjem snimku.
Prema wikipediji Bijela kula Husein-kapetana Gradaščevića je dvorac smješten u gradu Gradačcu. Oko 1710. godine, a sigurno prije 1730. godine, iz agaluka je izrasla kapetanija koja je imala 300 plaćenih vojnika, raznih rodova vojske (agaluk - posjed koji pripada agi). Prema izvještaju iz perioda između 1718. i 1739. godine, gradačačka tvrđava je prilično čvrsto zidana i okružena jarkom. Osigurana je sa tri baterije koje imaju 15 teških topova. Kada je granica Osmanskog carstva utvrđena na Savi (definitivno odredbama Beogradskog mira 1739. godine), Gradačac dobiva na značaju. Prema povijesnim podacima tvrđava je dobila današnji izgled, između 1765. i 1824. godine.
Očigledno da je Husein-kapetan Gradaščević jedna od važnijih povijesnih ličnosti ovog grada stoga uz pomoć wikipedije saznajem da je rođen u Gradačcu 31. kolovoza 1802., a umro u Istanbulu, 17. kolovoza 1834. Bio je bosanski paša, gradačački kapetan i vakif iz bošnjačke begovske obitelji Gradaščević, te jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih političara, kako u 19. stoljeću, tako i u cijeloj povijesti Bosne i Hercegovine. Godine 1831. se našao na čelu Velikog bosanskog ustanka kojim su bosanski feudalci pobunili protiv reformi koje je provodio sultan Mahmud II. u Osmanskom Carstvu. Poznat je i kao Zmaj od Bosne, što je nadimak kojeg je dobio od naroda, a i sam se potpisivao kao Zmaj od Bosne. Jedna od najistaknutijih povijesnih osoba u Bosni i Hercegovini za vrijeme osmanske vladavine, koji je opjevan u mnogim bošnjačkim narodnim pjesmama i sevdalinkama.
Navedenom dodajem napomenu da riječ Vakuf označava sam čin ili namjeru izdvajanja i(li) usmjeravanja lične imovine u zajednički trajni i institucionalni okvir. Vakif je osoba koja ”uvakufljava” ili izdvaja svoju imovinu (izvor: www.islamska-zajednica.si)
Dakle, ako sam dobro shvatio vakuf bi, prevedeno na Hrvatski, bio zaklada, na srpski zadužbina, a na engleski foundation, a vakif onaj koji čini zakladu.
Preko puta one obilaznice kod onih izvora uskim, ali vrlo strmim sokakom krenuo sam prema toj Bijeloj kuli. Dobrano zadihan ušao sam u kulu i našao se u ravnom dvorištu okrađenom kamenim zidovima.
Nako što sam ušao u to “predvorje” kule, okrenuo sam se i snimio ulaz.

Zidovi su dosta debeli a prema gradu je na njima i neki oblik staze na koju se čovjek može popeti i promatrati prizor panorame grada.
A taj je prizor bio stvarno veličanstven, prosto me ostavio bez daha.







Kad sam se zasitio tog veličanstvenog pogleda na grad i okolicu, krenuo sam u njegov centar. Do tog centra vodila je široka staza popločana dosta grubim kamenim pločama. Možda bi mi i palo na pamet po njima voziti da nije bilo stepenica, ne njih puno, ali svakih desetak koraka po jedna. Stoga sam polako gurao bicikl, ili bolje rečeno on je vukao mene po dosta strmoj nizbrdici.

Spustivši se ispod kule “opalio” sam jedan njen snimak iz žablje perspektive.

Prije nego što sam se spustio do platoa, koji predstavlja centar gada, staza me je vodila kroz neku vrstu natkrivene kapije sa dosta oronulim krovom.

Na platou, trgu ili kako se već zove, pažnju mi je privukla zgrada čiji me stil podsjeća na već viđenu vijećnicu u Odžaku. Taj pseudo-murski stil iz doba Austro-Ugarske često se susreće u Bosni.

Tumarajući po trgu naišao sam na lijepo uređeno tradicionalno Bosansko zdanje sada unapređeno u restoran. Biće da su mirisi iz restorana bili jako izazovni jer se tu pojavio pas očigledno emancipiran dovoljno da mu gazda ne treba. Jedna osobina današnje Bosne – mirna simbioza i tihi sklad između ljudi i pasa lutalica.

Razlog zašto sam prekinuo obilazak grada bila je – glad. Čim sam ju osjetio pogledao sam na sat i rekao sebi – nije ni čudo, skoro je dva sata.
Dojmio me je ovaj trg u centru grada, živost ljudi koji su njime prolazili pa je terasa restorana tik do tog trga bila kao naručena. Kad smo već kod naručivanja naručio sam standardnu simbiozu – ćevape i pivo.

Možda je somun bio malo previše mecav, no ručak mi je stvarno prijao. Jeo sam polako uživajući kako u samom objedu tako i u okruženju. Pažnju mi je privukla tabla urarske obrtničke radnje čiji je naziv u ovim krajevima malo drugačiji od onog na koji sam naviknuo.

Kad sam već to učinio s Odžakom i Modričom, 'ajmo malo statistike oko stanovništva. Dakle, grad je 1991. godine imao 12868 dok je taj broj neznatno pao 2013. godine na 12764 (smanjenje za 0,8 %. No, na širem području općine taj se broj smanjio sa 56581 na 39340, te uz malo matematike dođemo do podatka da je to smanjenje za dobrih 30%! (izvor: wikipedia)
Vrijeme je da napustim ovaj grad, u kojemu sam ionako ostao puno dulje nego sam pretpostavljao, te da krenem u susret „onom pravom“. „Ono pravo“ je bio pravi brdski krajolik sa uzbrdicama i nizbrdicama, no, baš zbog toga meni jako zanimljivim.
Odmah po napuštanju trga našao sam se na dosta strmoj ulici. Nakon par stotina metara, izašavši na već ranije spomenutu obilaznicu smanjila se strmina uzbrdice, no povećao se promet. U stvari, našao sam se na magistralnoj cesti Gradačac -Tuzla, pa sam, nekako paralelno, koliko sam mogao, pazio na promet i na atraktivnost okoline.
Penjao sam se na prijevoj koji se zvanično zvao „Humke“ i imao je nadmorsku visinu od 277 metara, barem tako piše na karti koju držim pored sebe. Ako uzmemo kao relevantan podatak sa wikipedije koja veli da se Gradačac nalazi na 129 metara nad morem, ispada da mi ova uzbrdica neće dugo trajati.
Obično mi matematika izgleda ovako: uspon će mi trajati i do 20 puta od visinske razlike, jer pretpostavljam da je uspon između 10% i 5%, s tim da je bliže 5 nego 10. Tako taj moj izračun veli da je ispred mene oko 3 km uzbrdice (matematika ide ovako: 277 – 129 = 148 x 20 =2960 m).
Kad sam se popeo na vrh prijevoja čini mi se da mi je ovaj put proračun bio manje-više točan.
Pored relativno gustog prometa, koji je ipak bio sve rjeđi i rjeđi kako napuštam Gradačac, osobina ovog prijevoja što je – naseljen. Naime s obje strane ceste, a i dalje, bile su kuće, ne baš stisnute jedna uz drugu, nego razbacane kud-koja, tipičan primjer sela u Bosni. Iako mi karta veli da je prije (ili oko) prijevoja Gornji Lukavac, a nakon i dalje od prijevoja Donji Lukavac, meni je sve to izgledalo kao jedno mjesto. Negdje oko prijevoja okoliš sa razbacanim kućama je izgledao ovako…

… a nakon prijevoja ovako

Ovo dolje desno na gornjoj slici je moja cesta kojom sam nastavio netom nakon snimanja.
Iako je krenula s većim postotkom, nizbrdica je već nakon par stotina metara taj postotak smanjila na minimum tako da sam na kraju mirno „plovio“ laganini stilom.

S pažnjom sam promatrao krajolik, ne toliko zbog oduševljenosti njime koliko zbog nelagode koja bi mogla prijeći u samoprijekor ako promašim skretanje desno koje očekujem svaki čas.
To očekivano raskrižje, odnosno skretanje, toliko je bilo uočljivo, pa sam si ipak uputio navedeni samoprijekor, no drugog oblika: kako sam se uopće mogao pribojavati da ovakvo što neću zamijetiti!?
Dakle, dragi moj narode, sad kreće glavni dio, „ono pravo“, ove dvodnevne vožnje - od ove ceste Gradačac – Tuzla do Gračanice.
Dionica je duga nekih dvadesetak kilometara, konfiguracije je gore-dolje (više puta) jer ide obroncima brda Trebava (ili u nekim kartama piše Trebavac). Prema karti (https://www.komoot.com/tour/1368509747/zoom) navedeno raskrižje s kojeg krećem isto tako navedenom rutom je na 129 mnm (vidi čuda, isto kao i Gradačac), a prijevoj u mjestu Soko je na 501 mnm. Dakle, imama 372 metara visine za popeti se što prema mojoj matematici (ranije već objašnjenoj) znači preko 7 km uzbrdice. Koliko je to bilo u stvarnosti, ne znam iz dva razloga. Prvo, uzbrdica je bila često prekidana kraćim nizbrdicama, a drugo, okoliš mi je bio toliko zanimljiv i fascinantan tako da mi se nije dalo trošiti (dragocjeno) vrijeme na neke banalnosti, kao na primjer praćenje prijeđenog puta na ciklo-kompjutoru.
No, idemo redom!
Obzirom da je već prošlo 16 godina od moje zadnje vožnje ovom cestom, dosta sam se iznenadio, i to ugodno, našavši se, već odmah nakon skretanja, na novoj, širokoj i suvremeno uređenoj cesti.

Emotivni dio mene brzopleto je zaključio ili se ponadao da će ovako biti sve do Gračanice, mada ga je racionalni dio pokušavao obuzdati u toj brzopletosti. Dok su se njih dvojica prepirali, ja sam se s posvetio promatranju okoline. Mogao sam to činiti mirne duše jer se promet smanjio na minimum, tek po koji auto.
Po manje-više vodoravnoj cesti prošao sam i prvo selo. Cesta je i dalje bila pravo dobra, prava suvremena prometnica (onaj prvi ja je likovao).

No, već pri kraju sela cesta je krenula uzbrdicom. Nisam se zabrinuo zbog toga, pa očekivao sam ovakvo što, nego sam se posvetio promatranju okoline. Da će ona biti zanimljiva i nadasve vrlo interesantna, to mi je nagovijestilo stado ovaca koji su na dosta strmoj livadi vršili svoj objed.

Uspon je bio pažnje i poštovanja vrijedan, cesta i dalje široka, čak je i crte na svom rubu imala, tako da se ono likovanje prvog dijela mene nastavilo.

Ako se malo pažljivije pogledaju gornja dva snimka primjećuje se da izostaje plavo nebo, već umjesto njega je neko blijedo bjelilo. U stvarnosti je bilo sivo i tmurno, te kao tako i relativno malo svjetla, što se fotografiranja tiče. Zbog toga je automatika fotoaparata morala nešto učiniti da se dobije suvisli snimak. U tom nastojanju ceh je „platilo“ nebo.
Snimci su onakvi kakvi jesu, što se tu može, no nešto drugo me je mučilo.
Prvo, zbog oblaka, koji su i činili tu odbojnu boju neba, vlaga u zraku je bila povelika, pa je udaljeniji okoliš izgledao nekako mutljavo i kao takav problematičan za snimanje.
Drugo, sivilo tih oblaka prijeti da dovoljno potamni, pa bi iz te mutne, oblačne tame počelo i padati.
Prihvatio sam tu mogućnost kiše kao nužno zlo. Uostalom, danas stalno visi ta prijetnja kiše, no, može, a i ne mora.
Evo kako taj okoliš izgleda, zajedno s tom vlagom.





A evo kako je okoliš izgledao prije 16 godina





Bez obzira da li sa vlagom ili bez nje, nadam se da je pitoresknost okoliša nedvojbeno uočljiva. Brežuljkasti teren na kojemu se smjenjuju šume, zeleni proplanci i prisutnost ljudi u obliku manjih ili većih naselja.
Cesta je postupno gubila na širini, no dobivala je na usponu, ili jednostavnije rečeno našao sam se na staroj cesti koja nije bitno drugačija od one prije par desetljeća (sad je počeo likovati onaj drugi mene).

Ako se cesta promijenila, egzotičnost krajolika nije. I dalje brdovit teren sa „gemištom“ šuma, livada i kuća.
Naići na izvor pri vožnji kroz brdovitu Bosnu nije neka pretjerana rijetkost. Pa ipak, uvijek kad naiđem na ovakav dar Božji, razgalim se, pa tako i ovaj put. Ne moram ni piti vodu, dovoljno mi ju promatrati kako bistra i hladna curi, pa odmah osjetim nekakvu blagost i ugodno treperenje u duši. Prava psihoterapija!

Znao sam da je do prijevoja ima još dosta, pa me je iznenadila nizbrdica.

Bio sam u pravu! Nije dugo trajala, tek par stotina metara, pa ju je opet zamijenila uzbrdica. No, nizbrdica me je rashladila, donijela predah i smirila disanje.
Opet uzbrdica, opet ubrzano disanje. Cesta se suzila na širinu ovećeg sokaka. Asfaltiran je, no prepun zakrpa.

Dno dna (samo slikovito velim, nije bilo tako strašno kako to izgleda kad se veli ova fraza) bio je odron na što se ovaj sokak sveo, nakon onog početka u obliku nove, široke i raskošne ceste.

Par stotina metara, čini mi se da često posežem za ovu frazu kada ne mogu sa sigurnošću reći koja je udaljenost zapravo bila, dakle, par stotina metara prije „glavnog“ prijevoja naišao sam na mokar kolovoz. Pljusak je upravo završio na ovom mjestu i otišao dalje, ostavivši potoke i potočiće koji su žuborili svud uokolo, a neki od njih, istina oni manji, i po samom asfaltu. Zbog toga me na prijevoju dočekao tihi i blagi, ali podmukli i prohladan povjetarac. Stoga sam onu standardnu, podužu pauzu na prijevoju, inače namijenjenoj kontemplaciji, ovdje, iz čisto praktičnih, čak i prozaičnih razloga iskoristio za presvlačenje u dugu odjeću. Mislim, duge rukave i duge nogavice.
Dakle, prijevoj odakle sam došao…

… i prijevoj kamo idem

Zanimljivost ovog prijevoja mi je bila u tome kao da je on u centru mjesta, što se vidi na predzadnjem snimku. Ovdje pravilo da se na prijevoju, radi vjetrometine, ne grade nastambe je izuzetak. Dobro sad, ovo da je u centru uzmite s rezervom. Mjesto Soko, po kome se prijevoj zove, raštrkano je uokolo, tako da mi je, kao prolazniku, teško bilo zaključiti gdje je, u stvari centar mjesta. A i nije mi to bitno u životu, barem ne za sada.
Uostalom, evo snimak mjesta pa sami zaključite njegov centar, koji je snimljen prije 16 godina za vrijeme sunčanog vremena.

Vjerovali ili ne ovo mjesto ima zasebno mjesto na wikipediji koja veli da je Soko je naseljeno mjesto blizu Gračanice, Bosna i Hercegovina. To je jedno od najstarijih naselja na području općine Gračanica, zahvaljujući povoljnim uvjetima terena (brdsko selo, sa pašnjacima, šumama i vodom).
Tu sam našao i podatak o stanovništvu mjesta. Najviše ih je bilo 1981. godine, kada ih je bilo 2325. Taj broj se 2013. godine smanjio na 1746 stanovnika. Dakle, za tih 30-tak godina broj stanovnika se smanjio za trećinu.
Na navedenoj wikipediji našao sam još nešto: Oko 5 km sjeveroistočno od Gračanice, u neposrednoj blizini puta Gračanica-Gradačac, nalazi se tvrđava Soko. Smještena je na krečnjačkoj grudi visokoj oko 40 m, na padinama koje se spuštaju izvorišnom dijelu rječice Sokoluše, u sredini prirodne zavale koju okružuju južni obronci Trebave. Grad se u srednjem vijeku nalazio u župi Usori. Padom Srebrenika, cijela oblast između donjih tokova Bosne i Drine, Spreče i Save, u kojem je bilo 12 utvrđenih gradova, ulazi u sastav osmanlijske imperije. Stari grad Sokol proglašen je za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.
Evo snimka te stijene i ostataka stare tvrđave kojeg sam također snimio prije 16 godina.

Sada slijedi uživancija u obliku nizbrdice do 5 km udaljene Gračanice.

I dalje je zadržana egzotika okoliša. Jedino što ovaj put meni postaje dosta teško prekinuti gušt pri vožnji nizbrdicom, te se zaustaviti radi snimanja. Srećom tu su snimci od prije 16 godina.



Inače, i sami, ako vam se da, možete zaključiti koji su koji snimci. Oni snimljeni ove, 2013. godine, su formata 16:9, dok su oni snimljeni 16 godina ranije, formata su 4:3.
Radi usporedbe s ovim gornjim, evo vam dva snimka okoliša snimljenih ove, 2023. godine.



Nadam se da uočavate onu mrsku, mutnu, odvratnu vlagu u zraku koja mi kvari kvalitetu snimanja. Na gornjem snimku se lijepo vidi dolina rijeke Spreče, u kojoj je Gračanica, dok je u pozadini planina Ozren.
Nizbrdica je postupno gubila na svom nagibu tako da je neki kilometar pred centrom Gračanice poprimila blagi oblik po kojoj mi bicikl lagano plovi bez okretanja pedala.

Cesta se stisnula uz potok kojim je užurbano žuborila mutna voda žureći prema Spreči. Po veličini potoka vidim da je pljusak, koji sam zakašnjenjem propustio, bio dosta obilan.
Na wikipediji možete naći poduži članak o Gračanici, a ja ovaj put izdvajam slijedeće: Većina je gračaničkih naselja, pod današnjim imenima, nastala u srednjem vijeku, Središte života tada je bio utvrđeni grad Soko, koji se u pisanim povijesnim vrelima prvi put spominje 1449. godine. Gradom je gospodario knez Radivoj, brat bosanskog kralja Stjepana Tomaša. U sjeni zidina Sokola razvilo se i rudarsko selo Gračanica. Nastalo je na istoimenoj rijeci, danas poznatoj po imenu Sokoluša. Sama je rijeka, pak, nazvana Gračanicom, zato što je nastajala ispod grada Sokola, spajanjem dvaju potočića koji ga opasuju.
Eto taj Soko, s kojeg sam se spustio u sam grad nekad je bio centar, a ovaj grad provincija.
Inače, sam je grad smješten na blagoj nizbrdici oko navedenog potoka koji žubori prema Sprači, udaljenoj oko 2 km. Pri prolasku kroz sam grad potok ima priliku uživati u lijepom okamenjenom vodotoku.



Preko potoka ima više mostova od kojih se meni dopao jedan sa cvijećem na ogradi.

Evo jednog detalja koji govori da mještani vole svoj grad i stoga ga s ljubavlju i pažnjom uređuju.

Jedna od prvih znamenitosti ovog grada na koju sam naišao je gradska vijećnica.

Wikipedija veli da je vijećnica u Gračanici građena prvobitno kao Konak (prenoćište) 1887. godine, da bi kasnije bila pretvorena u zgradu Vijećnice. Ulazni portal je najsnažniji arhitektonski element s odlikama pseudo-murskog manira na prednjoj fasadi. Do sada je zgrada Konaka – Vijećnice u Gračanici više puta obnavljana. Tako 1987., 1998., 2000. i 2002. godine.
Dakle, opet taj pseudo-maurski stil koji je već viđen u Odžaku i Gradačcu.
Zastao sam ispred građevine i odlučio ju obići, koliko to bude moguće. Dojmila me je njena veličina, izgledala mi je malo povelika za ovaj, ipak ne tako veliki grad. Kad sam došao na drugu stranu zgrade našao sam potvrdu svog razmišljanja.


Prozori na prizemlju su bili zakucani daskama, što mi daje za pravo zaključiti da se prostorije iza tih dasaka ne koriste, odnosno da su višak.
Šteta, te su mi daske pokvarile dojam o građevini i malo ga zagorčale. Pa mogli su malo bolje urediti te prozore, da barem izvana izgleda lijepo i dotjerano, a ne ovako nekako zapušteno. Kao kad bi ja obukao fensi sako sa bijelom košuljom i ekstra kravatom, a na nogama imao poderane hlače koje su grubo zakrpane, onako muški, bez imalo smisla za estetiku.
Osman-kapetanovu medresu sam ovaj put promašio, no zato sam ju snimio prije 16 godina.

Poštenja radi moram napomenuti da se ovo zdanje na gornjem snimku tako zove saznao sam tek sada, dok pišem ove redove. A saznao sam sa wikipedije o ovom gradu, pored navedenog imena ove građevine, i to da je Osman-kapetanova medresa u Gračanici osnovana 1800. godine. Jedna je od tri medrese koje su u Gračanici postojale, ubraja se u veće medrese u Bosni i Hercegovini. Dao ju je sagraditi Osman-kapetan Gradaščević, upravitelj Gradačačke kapetanije i otac Husein-kapetana Gradaščevića. Današnja zgrada Osman-kapetanove medrese u Gračanici potječe iz 1889. godine, nakon temeljite obnove. Od tada je imala dershanu, prostorije za muderise (profesore), knjižnicu i kuhinju za učenike.
U ovih par rečenica ima par čudnih, nepoznatih riječi, pa je red da ih učinim poznatima.
Medresa - islamsko učilište (u nearapskom svijetu vjerska škola) u koje se stupa nakon završena mekteba. Ima obilježje srednje i visoke škole u kojoj se školuju vjerski službenici
(izvor: www.enciklopedija.hr)
Mekteb - muslimanska osnovna vjerska škola, koja traje tri godine
(izvor: www.enciklopedija.hr)
Dershana - mjesto za održavanje nastave; razred (izvor: https://jezikoslovac.com/word/l22w)
Ovaj put sam promašio i sahat kulu, pa evo njen snimak od vožnje ovim gradom prije 16 godina.

Navedena wikipedija veli da je Sahat-kula najstariji spomenik kulture u Gračanici. To je jedini izvorno očuvani spomenik graditeljske baštine osmanskog razdoblja u ovome gradu, koji se uzdiže u donjem dijelu gračaničke čaršije. Sagrađena je u drugoj polovici 17. stoljeća. Visoka je 27 m i po tome druga po visini u Bosni i Hercegovini. Još od vremena izgradnje je nagnuta na jednu stranu. U velikom požaru koji je zahvatio čaršiju 1812. godine sahat-kula je bila znatno oštećena, pa je renovirana i obnovljena, što svjedoči jedan rukopis sačuvan u Osman-kapetanovanoj medresi u Gračanici. Sahat-kula je simbol Gračanice. Zauzima središnje mjesto na grbu Grada Gračanica.
Ono što sam tada propustio, a ovaj put sam se svojski trudio da to opet ne učinim je – željeznica u Gračanici. Točnije, odavno već ukinuta uskotračna željeznica, i još točnije –lokomotiva ukinute uskotračne željeznice.





Ćiro u prijevodu znači parna lokomotiva koja je ovdje pokretala vlak. Poznat je i kao parnjača 55 -98, parna lokomotiva serije Mavag 70/55 mađarske proizvodnje. Austrougarske vlasti su, iz vojnih i ekonomskih interesa, u periodu od 1895. do 1898. godine projektirale i izgradile uskotračnu željezničku prugu Gračanica – Karanovac kao odvojak od pruge Doboj – Tuzla – Simin Han. Pruga je bila dužine 4010 m, puštena je u saobraćaj 1.siječnja 1898. godine. Služila je u početku za prijevoz kreča iz fabrike koju je u Sklopu u blizini Pašalića podigao privrednik iz Vinkovaca Josip Gartner, za prijevoz kamena iz Griča na Lipi, a također i za prijevoz putnika, poštanskog i ostalog materijala i roba. Službeno je ukinuta 1. studenog1967. godine. (izvor: hotel-etna.ba)

Za nastavak priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

07.01.2024. u 12:46 • 0 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.