Pero i njegov bicikl

utorak, 30.01.2024.

Blidinje IV dio

Za povratak na tprethodni dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Nekako naprasno prešao sam iz gradske gužve i našao se na Darivi. Istini za volju to sam učinio nakon skretanja desno sa neke glavne ceste (pretpostavljam one za Višegrad).
Prema wikipediji, Dariva ili Da Riva je najstarije sarajevsko šetalište koje se nalazi na istočnom ulazu u grad. Dariva je duga 8 kilometara. Dariva se pruža kroz okomiti kanjon rijeke Miljacke. Ljepota Darive otkrivena je tek nakon izgradnje uskotračne pruge za vrijeme Austrougarske. Na Darivi se rijeka Moščanica ulijeva u Miljacku. Dariva je potpuno zatvorena za saobraćaj.
Ulaz na Darivu izgleda ovako…

…a nakon ulaza šetalište, trim staza, ili što već, izgleda ovako

Staza ide blagom uzbrdicom tako da mi nije problem voziti. A nije problem zato što se ne žurim i što sam se potpuno posvetio upijanju dojmova svim svojim čulima.
Nakon nekog vremena, čiji iznos u vremenskim jedinicama ne mogu izraziti, jer imam osjećaj da mi je pri vožnji ovakvim krajolikom vrijeme stalo, stigao sam do kratkog most(ić)a. Očigledno prelazi preko Moščenice, navedene pritoke Miljacke (eto koliko god Miljacka izgledala mala, ima i manjih od nje, „sve je relativno, moj Alberte!“)

Okomita stijena na gornjem snimku nagovješćuje suroviji okoliš od pitome doline rijeke kakav je bio do sad. Da mi je ta pomisao opravdana dokazuje tunel.

Vožnju kroz tunel možete vidjeti na ovom kratkom filmu.
Uz svo poštovanje svemu onom iz grada koje sam do sada prikazao u slici i riječi, ipak me više dojmi i dušu mi zatreperi prizori prirode sa što manje ljudskog upliva. Iako možda ova staza ne izgleda „Bog zna što“, mene je impresionirala daleko više nego velebne građevine viđene u gradu (još jednom ponavljam: uz dužno poštovanje). Možda je za to zaslužan mir u kojemu je tišinu remetio tek tihi povjetarac i pogdjekoja ptičica.
U tom mojemu emotivnom ushićenju odnekud se uspio pojaviti trunak racionalnosti koji se oglasio pretpostavkom da je ova trim staza nekad bila cesta prema Višegradu. Izgradnjom nove, koja je svojom širinom i blagim krivinama omogućavala veće brzine uvijek nestrpljivih vozača, ova je cesta prvo dobila atribut „stare ceste“, a potom i ime koja danas nosi – šetnica ili trim staza.
Na potvrdu ovog zaključka nisam trebao dugo čekati. Već nakon prolaska kroz tunel gore negdje sam ugledao obrise „nove“ ceste.

Dakle, dolje lijevo na gornjem snimku je tunel iz kojeg upravo izađoh, a gore desno su obrisi vijadukta „nove“ ceste.
Priznajem da sam lokaciju gornjeg snimka pomno birao, u želji da se približno podudari s snimkom kojeg sam snimio na gornjoj, „novoj“ cesti snimljen 86-te u vremenu već spomenutog bicikliranja sa svojom curom ovim krajevima.

S iste lokacije gdje sam snimio predzadnji snimak, nakon malog podizanja objektiva, uspio sam uhvatiti stjenoviti stup kojeg je priroda „isklesala“.

Približen zoomom objektiva taj stjenoviti stup izgleda ovako…

…a gledan s „nove“ ceste davne 86-te godine izgledao je ovako

Gornji snimak je snimljen u smjeru Sarajeva.
Dolje na dnu gornjeg snimka može se uočiti upravljač bicikla moje cure. Bio je to Rog Maraton, u ono vrijeme top model Rogove ponude. No, ovdje želim pažnju usmjeriti na ono bijelo u sredini upravljača.

Radi se o ondašnjem (1986-ta godina) top modelu ciklo-kompjutera, kojeg smo onda zvali brzinomjerom. Firma VDO je iz Frankfurta i onda je bila (a i danas je) u samom vrhu po kvaliteti (a bome i po cijeni) mjernih uređaja za cestovna vozila. Pogon brzinomjera s prednjeg kotača bicikla je bio mehanički, preko sajle. Gornji putomjer (koji pokazuje prvih 1000 prijeđenih kilometara) mjeru ukupan pređeni put, a donji (094,1) je tako zvani dnevni kojeg se može anulirati po volji. Anuliranje se vrši okretanjem narovašenog crnog dugmeta smještenog sa desne strane brzinomjera. Koštao je petinu moje ondašnje inženjerske plaće.
U povratku sam mobitelom snimio ovu trim stazu koji možete vidjeti ovdje.
I konačno stigoh do glavnog odredišta ovog obilaska grada – Kozja ćuprija.
Prvo pristupna cesta, a zatim sama ćuprija







Miljacka nakon što se provukla ispod ćuprije izgleda ovako

Znate ono kad nešto priželjkujete, kad se nadate, i to u tolikom obimu da počinjete sumnjati u realnost ostvarenja, pa vam se baš to i baš u tom obimu ostvari.
E tako sam se ja, od prilike, osjećao kad sam se našao na ovom mostu.
Susreo sam se s njim čitajući Bosanske pisce i gledajući film „Valter brani Sarajevo“ gdje se spominje u jednoj sceni. A sad sam ja, „glavom i bradom“ tu na njemu.
Bitno je napomenuti da nije bilo nikoga. Baš nikoga, pa sam se mogao nesmetano i bez obzira na nekog pored mene, prepustiti guštanju.
To što sam sam s njim, to što nema ljudi oko mene, davalo mi je dojam da most nije ljudskih ruku djelo, već je sastavni dio cjeline, kamenčić u mozaiku skladno stopljen u zelenilo okoliša, sivilo kamena i bistrinu vode koja teče ispod njega. Čak sam i ja imao dojam da sam, ovako smiren i opušten, postao dio te cjeline bezvremenskog trajanja. Barem za ovaj trenutak koji nije bio duži od trena, a opet višestruko kraći od moje želje za njegovim trajanjem. To je jedan od onih trenutaka koji svojim kasnijim pojavljivanjem iz sjećanja postaje impresivniji, dublji i značajniji što vrijeme više prolazi.
Prema wikipediji Kozja ćuprija nalazi se u klancu rijeke Miljacke nekoliko kilometara istočno od starog centra Sarajeva. Cesta koja je premostila rijeku je poznati carigradski put, t.j. put koji je išao tijekom Osmanske vladavine, od Sarajeva do istočnih dijelova Carstva, i dalje sve do Carigrada. Kozja ćuprija jedan je od četiri stara mosta na području Grada koji su još uvijek sačuvani. Ostala tri mosta su Šeher-Ćehajina ćuprija, Latinska ćuprija i Rimski most (most na Plandištu kod Blažuja).
U osmansko doba Kozja ćuprija bila je mjesto gdje su se dočekivali carski namjesnici – veziri. Na mostu bi dočekan svaki novi vezir. Svi istaknuti ljudi u Sarajevu izlazili bi pred njega i okupljali bi se obični ljudi, jer je to bio jedan od najvažnijih događaja. Također se spominje da bi u čast novog vezira neki od hrabrijih momaka skočili s mosta u Miljacki, a on bi im dao novac (ovaj skok podvig je divljenja, jer Miljacka nema dubine na tom mjestu, i visina mosta je stvarno velika).
O podrijetlu ovog mosta postoji narodna legenda. Kaže da je siromašni pastir čuvajući koze primijetio da su se one neobično dugo zadržavale oko nekih grmova na rijeci. Kad je malo bolje pogledao ispod tog grma, pronašao je staklenku punu zlatnika. Tim je novcem platio školovanje, a nakon mnogo godina, otkako je postao ugledni i bogati podanik Carstva, odlučio je sagraditi most na Miljacki, na istom mjestu gdje su jarci ukazivali na njegovo zlato.
Međutim, danas se vjeruje da je ovaj most nastao tijekom velike akcije uređenja putne mreže, u doba Mehmed-paše Sokolovića (veliki vezir 1565. – 1579.). Tada su u Bosni i Hercegovini izgrađeni još neki poznati mostovi – most Arslanagića kod Trebinja, Stari most u Mostaru i poznata Ćuprija na Drini u Višegradu.
Teška srca i s dubokim uzdahom vratio sam se u stvarnost i odlučio se na povratak u svoju večerašnju „bazu“. Zbog dosta velike vrućine, dodatno pojačane visokom vlagom i prometnom gužvom u vrelom gradu, odustao sam od detaljnijeg obilaska grada izvan područja Miljacke, odlučio sam se vratiti istom rutom kako sam i došao. Uostalom, od mjesta noćenja do Kozje ćuprije moj ciklo kompjuter veli da ima 22 km. Dakle, još toliko nazad!
Evo još par zanimljivih prizora koje sam zabilježio svojim fotoaparatom tokom povratka.
Pažnju mi je privukla čudna građevina boje rđe.



Zujajući po internetu saznao sam da se radi o Bau-Herc poslovnom objektu. Poslovni objekt u samom centru Sarajeva, na Marijin Dvoru. Svojom neobičnom arhitekturom je smještena križanju ulica Hiseta i Kotromanića. Specifična je po tome što je obložena pločama od KORTEN čelika posebno dizajniranih za Bau-Herc. (izvor: hano.ba)
Evo prikaza modernističkog Sarajeva sa meni kao laiku čudnim neboderima.

Ma koliko mi bili čudni, ipak mi djeluju nekako avangardno, kao da sam u nekoj modernoj metropoli zapada a ne na njegovoj granici s istokom, kako već neki kažu za Sarajevo.
Takav je i Avaz Twist Tower

Avaz Twist Tower (ATT) je neboder u Sarajevu, Bosna i Hercegovina. Sjedište je novinsko-izdavačke kuće Avaz.
Avaz Twist Tower je visok 142 metra, a zajedno s 30 metara visokom antenom, ukupna visina nebodera je 172 metra. Na visini od 100 metara se nalazi restoran s terasom, a za zadnja tri kata predviđeni su ugostiteljski objekti.
Po visini, Avaz Twist Tower je 88. toranj u Europi.
Gradnja ATT-a započela je u kolovozu 2006., i trajala do kraja 2008. ATT je izgrađen od staklene fasade, koja se uvija.
Avaz Twist Tower je neko vrijeme imao titulu najviše zgrade na Balkanu, koja mu je oduzeta završetkom obnove TV tornja Avala, u Beogradu, u Srbiji. Unatoč tomu, ATT je danas jedan od najzanimljivijih nebodera (tornjeva) u Europi. (izvor: wikipedia)
Na više mjesta vozeći biciklističkom stazom naišao sam na lokaciju za odmor. Osim klupa za sjesti i odmoriti se, tu je bila i česma s vodom.



Prolazeći kraj nekog velikog displeja saznao sam da je trenutna temperatura u Sarajevu 36 stupnjeva Celzijevih. Uz već ranije navedenu povećanu vlagu osjećaj je možda za koji stupanj i veći.
Za kraj obilaska ovog grada red je spomenuti njegovu statistiku.
Sam grad je 1991. godine imalo 416 497 stanovnika, dok je taj broj 2013. godine pao na 271 194. Dakle, pad je za skoro 35%. Standardna depopulacija koju susrećem na ovom putovanju (osim Žepča), mada me iznenađuje za Sarajevo. Ipak sam pretpostavljao da bi zbog općeg bijega stanovništva u (vele)gradove broj stanovnika bio veći. Biće da nisam neki autoritet u takvim pretpostavkama jer sam isto mislio za Zenicu i promašio.
Nisam uspio pronaći konkretne podatke za okolicu grada jer se administrativno uređenje Sarajevske okolice u međuvremenu bitno promijenilo.
Navedene podatke o stanovništvu grada našao sam na wikipediji gdje sam našao i slijedeće:
Ime Sarajevo potječe od turske imenice saray, što znači "palača" ili "kuća" (od perzijskog sar
y, istog značenja). U slavenskim jezicima, dodatak "evo" može označavati posvojnu imenicu, čime ime Sarajevo postaje 'grad palače'.
Prvi put se ime Sarajevo spominje u pismu Firuz-bega iz 1507. godine. Službeno ime tijekom 400 godina osmanske vladavine bilo je Saraybosna ("Palača Bosne"), što je ostalo ime grada na turskom jeziku.
Sarajevo ima mnogo nadimaka. Najraniji je Šeher, izraz koji je Isa-beg Ishaković koristio da opiše grad koji je namjeravao sagraditi—što je turski izraz za "grad" (şehir), a dolazi od perzijskog shahr (što isto znači "grad").
Međutim, na biznisinfo.ba našao sam i ovo:
Riječ Sarajevo je turskog porijekla i složenica je od riječi “Saray” što znači dvor, utvrda i “Ovasi” – polje. Doslovno, Sarajevo bi bilo “Polje oko dvora”.
No, treba znati da je na tlu današnjeg Sarajeva grad postojao i ranije i zvao se Vrhbosna, a prvi put se spominje u povelji kralja Bele IV daleke 1244. Imenom “saraj ovasi” prvi put se spominje 1477, u spisima plemića Ajas-bega, te 1507. godine prvi put na bosanskom jeziku u pismu čiji je autor bio Firuz-beg.
Današnji pređeni kilometri su

Relativno velikom njihovom broju kumovao je odlazak do Kozje ćuprije i nazad. Samo on je uzeo preko 40 km.
Zašto onda nisam našao prenoćište bliže, ili u samom gradu!?
Zato što sam se htio u nastavku vožnje prema Konjicu i Jablanici riješiti kaosa gradske gužve, a time si uštedjeti dosta vremena na njeno savladavanje. Stoga mi je bilo manje zlo sada biciklirati dulje, nego u nastavku vožnje prema Konjicu.
To se pokazalo dobrom odlukom. Ipak!
Nakon odmaranja tuširanja i večere krenuo sam na počinak. Evo kako je izgledalo mjesto gdje sam to činio.
Ispred zgrade, koju sam već ranije prikazao, je oveće zatvoreno dvorište.

Moj je bicikl dobio smještaj u garaži čiji je status unaprijeđen u skladište svega i svačega, no imao je utičnicu što je bilo sasvim dovoljno da zadovolji mog dvotočkaškog suputnika. Priključio sam, dakle bicikl na struju radi punjenja baterije.

Moja je soba bila na katu do koje sam došao lijepo dotjeranim drvenim stepenicama.

I konačno, moja soba

Bila je više nego dovoljna za mene. Za razliku od prošle dvije noći, današnji smještaj je nešto skromniji. Zajedničko kupatilo, bez televizora u sobi, no zato je cijena bila bitno, bitno niža. Sve je bilo čisto i uredno, a nedostatak TV aparata kompenzirat ću internetom na mobitelu, jer sam imao Wi-fi u sobi.
Izlaskom na balkon snimio sam njegov izgled i pogled na ulicu i na ulaznu kapiju/dvorišna vrata.



U iščekivanju kiše otplovio sam u snove. Otplovio sam mirne duše, spokojan jer mi se poklopilo loše vrijeme i slobodan dan, što se vožnje tiče. Noćas i sutra će se kiša ispadati, a preko sutra će se sve smiriti, sunce će se vratiti i ja ću po suhome, ali i ugodno svježem vremenu nastaviti vožnju. Super!
Međutim, čovjek snuje, a Bog određuje!

05 VIII

Iako nisam ni dodirnuo bicikl, a kamo li pedale okrenuo, ovaj dan mi je uvjerljivo najgori dan na ovom putovanju!
A uopće nije počeo tako loše!
Negdje u gluho doba noći probudila me je grmljavina a zatim i pljusak. Nije mi se otvaralo oči niti gledati koliko je sati. Radije sam se prepustio nastavku uživanja u suhoj i sigurnoj postelji (za trenutak mi misao prođe glavom kako bi mi bilo neizvjesno i zlokobno da sam sada u šatoru).
Došlo je jutro, a kiša je i dalje padala. Ok, sve ide po planu i programu!
Iza 10 kiša je stala
Što sad!?
Prema prognozi, koju sam preko mobitela gledao na internetu, za Sarajevo veli da će cijeli dan biti oblačno s kišom.
Dobro i to, mada nekako manje dobro. Što da radim cijeli dan u sobi (bez televizora) kada pada kiša!?
Uhvatio sam rupu vremena bez kiše, otišao u obližnji šoping centar te pored hrane i pića kupio lokalne dnevne novine.
Pročitao sam ih za sat-dva.
Neko vrijeme zujao po Google-u (na mobitelu dakako), pa mi i to postalo dosadno. Vani ne pada od kad je stalo iza 10, mada je i dalje zlokobno oblačno.
Izašao sam van u nakani opuštene šetnje. Opuštena šetnja se pretvorila u promatranje oblaka i stalnog smjenjivanja pokušaja ispravne procijene hoće li ili ne iz ovakvih oblaka početi padati.
Oprezno i bojažljivo nisam se usuđivao udaljavati od mjesta mog noćenja više od pola sata sve u strahu da ne pokisnem (previše).
Odustao sam, na kraju, od ove šetnje koju sam sam sebi pretvorio u inkvizicijsko mučenje.
Došao sam do svoje sobe (suh, kiša nije padala) i u nedostatku bolje ideje uzeo mobitel te na wikipediji čitao biografije naučnika, političara, glazbenika kojih sam se sjetio. U pauzi od toga otišao bih do vremenske prognoze za sutra.
Prije podne ovog dana prognoza za sutra je bila „ujutro promjenjivo oblačno s kišom, tokom dana razvedravanje“.
Negdje u sredini ovog dana prognoza je doživjela preobražaj, „ujutro kiša, tokom dana promjenjivo oblačno s kišom“, da bi se u kasno poslijepodne prognoza jasno preobličila u „ujutro jaka kiša, a poslije podne pljuskovi“!!!!
Drhtavim rukama, sa zabrinutošću na ivici panike posegnuo sam za zadnju slamku spasa.
Za one koji ne znaju (ako takvih još i ima) postoji aplikacija za mobitel (ova koju ja imam na svome zove se „Alarm za kišu“) koja vam pokaže nešto kao zemljopisna karta sa oznakom gdje ste vi i animacija kretanja kišnog oblaka bliže i dalje od vas. Taj oblak je još živopisno u bojama duge koje označavaju intenzitet kiše, od slabe (plava) do jake (crvena).
Uglavnom, taj moj „Alarm za kišu“ mi je prikazao ogroman kišni oblak (sa puno narančaste i crvene boje) koji se trenutno nalazi iznad južne Italije, no koji piči u smjeru sjeveroistoka prema Jadranskom moru. Animacija me pokušava uvjeriti da će noćas ta oblačina s puno crvene boje preći Jadran te ga slobodno s dosta velikom pouzdanošću mogu ujutro očekivati na cesti Sarajevo - Konjic.
Što sad!?
Koji preobražaj ovog dana gledan mojim očima!?
Ujutro mir i spokoj, sa nemalim osjećajem samouvjerenosti na granici samohvale o ispravnom planiranju, preko dana dokona tupost što i kako sa sobom, a navečer hladan tuš, čak i šok.
U neizvjesnosti pomiješanoj sa strahom što i kako sutra, odmah je, najveća utvara, iskočio onaj negativni dio moje ambivalencije, te uz prigovore „eto ti sad!“, „jel' ti to trebalo u životu!?“ počeo redati mogućnosti koje će me zateći sutradan, sve crnje od crnog i sam se čudeći svojoj (negativnoj) maštovitosti.
Tako sam te večeri legao spavati sa ogromnom stijenom, a ne kamenom na duši. Osjećao sam se kao mali beznačajni čovječuljak tek mali trunak kojeg sutra najveća moguća kataklizma prijeti smrviti u najsitniji prah i rastjerati ga na sve četiri strane svijeta da nestane, da ga nema i da se više nikad ne spomene.
Vrtio sam se na krevetu „kao prasac na ražnju“, hiljadu puta se budio i pokušavao nastaviti spavati, pa niti je bilo prave budnosti, niti pravog sna, nego čudna, mutna i olovna mješavina jednog i drugog. Milijun stvari mi se vrtjelo glavom, a da ni jednu ne mogu konkretizirati. Samo osjećaj oluje u glavi kojom stalno nešto dolazi i odlazi, a da se nikako ne dobije kakav-takav jasan obris, ali zato ostavlja mučnu težinu za sobom.
Kad sam izgubio strpljenje, kad više nisam mogao izdržati, uzeo sam mobitel (bilo je netom prošlo 3 ujutro) uključio na njemu taj famozni „Alarm za kišu“ i za trenutak zablokirao.
Ona ogromna gromada od oblaka od sinoć se, prelazeći Jadran, pretvorila u par sitnih oblačića uglavnom plave boje koji svojim tokom prema Bosni postaju sve manji i manji.
Otišao sam na stranicu vremenske prognoze gdje vele da će dan ispred mene biti uglavnom poluoblačan sa sunčanim razdobljima i da poslije podne mogu očekivati pljuskove.
Što je sad pa ovo!?
U prvi tren sam bio zbunjen, zatečen još uvijek bez konkretne prosudbe što mi ovo što gledam na malom ekranu mobitela znači, da bi više instinktivno nego svjesno pogledao gore prema stropu sobe. Od mraka taj strop nisam ni vidio, mada je moj pogled otišao dalje, puno dalje u neki nedefinirani prostor koji nebom zovemo, a u kojemu se „tamo negdje“ nalazi On. Osjetio sam osmjeh ganuća na svom licu, kao da je taj osmjeh učinio netko drugi u meni, osmjeh olakšanja, pa čak i sigurnosti, znajući da na ovom putu (ipak) nisam sam, nego imam najmoćnijeg od svih mogućih suputnika. Toliko sam bio pod dojmom navedenog da sam se zapitao čime zaslužujem Njegovu milost u ovolikoj mjeri.
Ostatak noći sam proveo potpuno suprotno. Kao da sam lebdio dva prsta iznad kreveta koliko sam bio olakšan od one stijene na duši, pa sad ta duša, oslobođena ogromnog tereta lepršavo treperi u slatkom, nestrpljivom iščekivanju kada će konačno krenuti u akciju.
Malo mi je dana u životu bilo sa ovako burnim i ekstremnim promjenama u duši.
A danas nisam ni pipnuo bicikl!

06. VIII

Mapu ovog dana putovanja možete vidjeti ovdje.

Slike ovog dana putovanja možete vidjeti ovdje.

Nakon 3 sata i one radikalne spoznaje i dalje sam se vrtio u krevetu, da bi mi toga bilo dosta i nešto prije pola šest odlučno se pokrenuo. Pogledavši kroz prozor u prvi mah nisam vidio očekivano sunce već neku visoku izmaglicu.

Nisam stigao ni pomisliti na razočarenje zbog izostanka sunčevih zraka, kad su me one nježnošću balončića od sapunice upozorile na svoju, za sada, slabašnu prisutnost. Sunce je tek počinjalo izlaziti.

Nakon spremanja prtljage, stavljanja iste na bicikl, a prije odlaska, pozdravio sam se s gazdinim najboljim prijateljem koji mi je umiljatim pogledom zaželio sretan put.

Osim onog dana kada ću, valjda, doći na to dugo željeno Blidinje, današnji dan bi, prema objektivnoj atraktivnosti, trebao biti odmah iza njega. Dakle, manje-više zajedno s željeznicom putujem preko prijevoja Ivan Sedlo do Konjica, a potom također u društvu pokojeg vlaka, uz Jablaničko jezero do Jablanice.
Nakon par minuta vožnje na benzinskoj postaji uz cestu naišao sam na zanimljivu samoreklamu.

Inače, jutro je bilo fantastično, u potpunoj suprotnosti od sinoćnje prognoze – vedro i sunčano.

Čak sam uspio brdo sa sredine gornjeg snimka fino zumirati, prvo malo, pa onda još malo više.



Prvih pola sata željeznica mi je bila s lijeva strane. Sada je to željeznica normalnog kolosijeka.

Nekad se tu, između željeznice lijevo od ceste (vide se stupovi elektrifikacije, odnosno kontaktne mreže) i same ceste provlačila uskotračna željeznica. To se vidi na donjem snimku kojeg samo posudio sa zeleznice.in.rs.

Nakon desetak kilometara cesta i željeznica su odlučile promijeniti strane. To su činile ovim vijaduktom.
Kad malo bolje pogledate gornji snimak uočit ćete nedostatak prometa. To nije zbog toga što sam namjerno čekao takvu situaciju, već je ona opća karakteristika ove ceste. Tek sam ovdje, vozeći ispod ovog vijadukta uočio da je izostanak (gustog) prometa ovdje pravilo, a ne iznimka. U početku sam to pripisivao ranom jutru, a potom sam zbrojio dva i dva – većina prometa ide novoizgrađenom auto cestom. Kako će se kasnije pokazati to će biti sve do Bradine. Do tamo je, za sad, došla auto cesta. Nakon Bradine biti će gužva.
Eto, uz prekrasno sunčano jutro i uz izostanak (jačeg) prometa ova vožnja je postala prava uživancija.
Svježina jutra, pojačana izmaglicom brzo je popustila pred sunčevim zrakama pa sam skrenuo na neku sporednu cestu u nakani presvlačenja iz dugačkog u kratko.

Kako ništa u životu nije slučajno, tako sam se ja s ovim nasumičnim zaustavljanjem našao na trasi bivše uskotračne željeznice zvane ćiro. Tako, gledajući gornji snimak, desno od mog parkiranog bicikla sada je uski asfaltirani sokak, koji je nekad bila trasa kojom je ćiro pičio u smjeru Ivan Sedla i Konjica, dok je na donjem snimku prikaz od kuda je nekad davno on dolazio iz Sarajeva.

Meni ovi uski, a ipak asfaltirani sokaci izgledaju kao vrlo privlačna s biciklistička staza. Da sam malo odvažniji, ili opskrbljeniji dodatnim informacija, njima bi s guštom vozio. Ovako ću se ipak radije držati magistrale koju pouzdano znam.
Do Konjica, Ivan Sedlo je prijevoj broj Jedan, no prije njega ima neki mali, malecni prijevoj, a to je prijelaz preko brda Osenik.

Uočljiva je uzbrdica ceste na gornjem snimku. Nije to neka duga uzbrdica, tek pola kilometra. Desno od ceste je tunel „normalne“ željeznice, a skroz desno je Ćirin tunel. On je ovdje zapušten i zarastao, no njegov izlaz izgleda malo uređenije.

Prilikom gradnje sam portal tunela su stvarno ukrasili, i to do tolike mjere, da se to dopalo nekom od lokalaca pa ga je zagradio i sebi napravio neku vrstu skladišta.
Koliko uzbrdo toliko, što se dužine puta tiče, i nizbrdo, mada je „nizbrdo“ trajalo puto kraće zbog bitno brže vožnje. Ponovo ugodna ravnica s ugodnim izostankom prometa.
Cesta, odnosno magistrala kojom vozim prolazi tik uz staru, i sada pomalo oronulu, zgradu kolodvora Tarčin.

Meni je ovo mjesto posebno zanimljivo zbog Tarčinskih vijadukata kojma se „normalna“ željeznica postupno penje do tunela na Ivan Sedlu.
Do prvog od njih sam čak i skrenuo sa magistrale. Dobro sad, nije to bilo isključivo zbog samog vijadukta. Skrenuo sam, u stvari, slijedeći putokaz na kojemu je pisalo „Kreševo“. Od tog sam gradića vozio ovim magistralom dalje do Konjica prije 8 godina (vidi: Sam u ljeto 2015-to)
Taj vijadukt ispod kojeg sam se provukao te 2015-te danas izgleda ovako

Strojar sam po struci, pa ne znam detalje, no uočava sa dva tipa vijadukata. Očigledno da je izbor tipa bio u skladu s visinom vijadukta. Oni niži izgledaju ovako

Meni osobno prave arhitektonske ljepotice su oni viši. Evo recimo ovaj koji je s druge strane novoizgrađene autoceste



Na stranici zeljeznice.net našao sam snimke kako je izgledala njegova gradnja



I dalje mi je milina voziti po „mojoj“ magistrali. Ovo „mojoj“ može se i bukvalno shvatiti jer je promet skoro nula.
Okolna brda postaju sve bliža i bliža. Očigledno je da se postupno izlazi iz neke šire doline i da slijedi glavni uspon prema prijevoju. Zbog tog suženja doline, auto cesta više puta prelazi „moju „ cestu sa svojim vijaduktima.



Uočite nedostatak prometa na oba gornja snimka. Snimljena su sa 8 minuta vremenske razlike. Međutim isto tako možete uočiti izostanak sunca i pojavu oblaka. Baš tako! Što se više penjem na prijevoju to je sve manje plavog neba, sve više oblaka i sve su mi, nekako bliži.
Nekih 3,5 km prije prijevoja „moja“ cesta je dobila dodatni trak za sporohodna vozila. A bicikl smatram takvim.

U tih 3,5 km više puta sam pravio pauze. Nisu bile duge, tek toliko da uhvatim daha, promatram okoliš i nešto od toga snimim.

Prije 8 godina sam imao vremensku situaciju kakva je ovdje bila prije 2 dana – žestoko sunce. Evo kako je to tada izgledalo na manje-više istom mjestu.

Osjećalo se u zraku da nema puno do tunela. Tunel Ivan Sedlo od autoceste je nešto niže od tunela „moje“ ceste, pa je ona bila negdje dolje.

Što se više penjem to su mi oblaci niži, skoro da ih mogu dohvatiti.

Još jedna pauza par stotina metara prije tunela.
Odakle dolazim izgledalo je ovako…

…kamo idem izgleda ovako…

…a krajolik desno od mene izgleda ovako

I konačno prijevoj Ivan Sedlo, 959 metara nadmorske visine.
Cesta po kojoj vozim ide ćirinom trasom. Čak je i tunel njegov, samo je malo proširen za potrebe cestovnog prometa. Kako je to izgledalo iz doba uskotračne željeznice, možete vidjeti na donjoj slici koju sam posudio sa zeleznice.in.rs

U ono doba je na ravnom platou ispred tunela čak bio i kolodvor.
Naravno da mi je nakana stati pred tunelom, predahnuti, kontemplirati, cugnuti…međutim brzo sam odustao od toga jer sam privukao pažnju dvojice pasa lutalica.
Ako nekog zanima kako su izgledali mogu to vidjeti na ovom filmu.
Da ne ostanete prikraćeni za, po mome mišljenju zanimljive snimke prijevoja, posudio sam ih od samog sebe. Donji snimci su snimljeni prije 8 godina (već ranije spomenuti blog „Sam u ljeto 2015-to“).






Zbog vrlo slabog prometa usudio sam mobitelom snimiti prolazak kroz tunel što možete vidjeti na ovom kratkom filmu. Iako je relativno dugačak (645 m), ravan je tako da sam mogao vidjeti ima li ili nema prometa (i s druge strane tunela bili su napušteni psi, što se lijepo vidi na filmu kako dremaju)
Ovaj je prijevoj i prije bio, a i sada je od velike prometne važnosti. Stoga je ovdje probijeno čak 4 tunela.
Prvi do njih sam upravo prošao.
Druga dva su u sklopu autoceste. Spuštajući se prema Bradini uspio sam snimiti njihove južne portale (od strane Konjica).

Zadnji je željeznički koji svoj južni portal ima tik pred postajom Bradina.

Ako malo pažljivije pogledate gornji snimak primijetit ćete desno od portala, tik uz njega iza zelenog gustiša ostaci starog portala ćirinog tunela.
U prošlo svršeno vrijeme ćire taj je portal izgledao ovako (snimak posudio sa zeleznice.in.rs)

Kad okrenem objektiv fotoaparata na drugu stranu, u smjeru Konjica, postaja izgleda ovako

U doba kad je ovuda pičio ćiro postaja je izgledala ovako (posudio sa zeleznice.in.rs)

U Bradini sam susreo, zapravo sustigao dvojicu biciklista iz Srbije koji su od Loznice, preko Sarajeva stigli dovde. Dalje planiraju preko Mostara i Dubrovnika do Bara.

Sve što je lijepo u životu kratko traje, ma koliko dugo trajalo.
Izgradanja autoceste od Sarajeva prema jugu za sada je došla do Bradine, tako da se sav promet s nje ovdje u Bradini stapa s „mojom“ cestom. Dakle slijedi gužva, velika gužva.
Odmah iza Bradine je velika tabla koja upozorava vozače na ozbiljnost situacije.

Dakle sljedećih (najmanje) 4 km je vrlo, vrlo vrlo opasna nizbrdica s kojom se nije zdravo šaliti. To važi više za vozače, no što se mene, kao biciklista, tiče nizbrdica k'o nizbrdica, ništa posebno. Međutim, ova je nizbrdica nužno zlo jer se Bradina nalazi na 809 metara nadmorske visine (izvor: aladin.info), a Konjic na 268 metara.
Usput dok sam po internetu tražio podatak nadmorske visine Bradine našao sam podatak da je u mjestu 1991. godine živjelo 665 stanovnika, dok ih je 2013.godine bilo tek 72 (izvor: wikipedia). Ako vam se da, postotak računajte sami. Bojim se da će rezultat biti šokantan.
Na izlazu iz jedinog tunela do Konjica napravio sam malu pauzu, pauzicu tek, samo da ga snimim.

Prvi put je slučajnost, drugi put je podudarnost, a treći put je navika, veli poslovica.
U skladu s tim utemeljio sam naviku, jer sam gornji prizor snimio 2015-te….

…kao i 1986-te

Nedaleko od gornjeg tunela ponovo sam zastao, prešao na lijevu stranu ceste (oprezno, vrlo oprezno) te snimio mjesto Šunji



Malo sam podigao fotić iznad mjesta i zumom približio nepoznati planinski vrh iznad mjesta, koji se vidi na predzadnjem snimku.

Usput, situacija sa stanovništvom nije tako porazna kao s Bradinom. Ovdje ih je 1991. godine bilo 314, dok je taj broj 2013. godine pao na 217 (izvor wikipedia). Kad se izračuna postotak dobije se smanjenje stanovništva za 30-tak %. Eto, navikavam se na „novo normalno“, kako već u Bosni i šire jest, pa pad stanovništva za skoro trećinu ne smatram velikim, što je jako, jako krivi pristup.
Vratio sam se do bicikla te prije nastavka vožnje snimio prizor kojim ću upravo voziti.

Ponovo sam zastao na nekoj lakat krivini i ponovo snimio što me čeka u nastavku vožnje.

Na posljednjim snimcima možete uočiti niske oblake koji su, ili zaklanjali, ili kvarili pogled koje je i ovakav impresivan i fantastičan, a sigurno bi to bio značajno više da nije tog „vlažnog talasa sa zapada“ koji sporo odmiče na istok.
Ona željeznica koju sam snimio na postaji Bradina, negdje se izgubila da bi sada vijaduktom prešla preko „moje“ ceste.

Povećao sam opreznost u promatranju okoline jer jedan prizor nisam htio propustiti. Strah je bio suvišan jer je on bio toliko upečatljiv da ga „samo slijepac ne bi primijetio“.

Kako željeznica ne podnosi tako strme nizbrdice kao cesta, ona mora na neki drugi način riješiti problem velike visinske razlike. Ovdje ona to čini serpentinama, jasno na bitno većem prostoru nego su to cestovne serpentine. Zbog toga se ovdje vidi rijedak i neočekivani prizor dva željeznička vijadukta, jedan ispod drugog, kao dijelovi te navedene serpentine. (dolje desno na gornjem snimku je „moja“ cesta kojom nastavljam nakon obavljenog snimanja)
Primjećujete i neke kuće uz cestu. To je mjesto Ovčari, koje na neki način čine, recimo tako, predgrađe Konjica, jer sve do tog grada bliže ili dalje od ceste pojavit će se pokoja kuća.
I dalje mi prorijeđeni ali niski oblaci kvare prizor. Evo jedan od njih sam, postupno zumirajući, snimio u tri koraka.






Za nastavak priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Blidinje III dio

Za povratak na prethodni dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

04. VIII

Mapu ovog dana putovanja možete vidjeti ovdje.

Slike ovog dana putovanja možete vidjeti ovdje.

Što zbog ranog lijeganja, a što zbog putne nervoze, opat sam se rano probudio tako da sam, kao i jučer, prije 7 počeo s okretanjem pedala. Naišao sam na pekaru te obnovio svoje zalihe hrane toplim pekarskim proizvodima.
Par stotina metara nakon posljednje kuće Kaknja naišao sam na postrojenje, pretpostavljam separacije ugljena izvađenog u rudniku.

Zanimljivost je bila u tome što je cesta maltene išla kroz samo postrojenje, ili barem ispod transportnih traka.
Ona šiiiroka cesta od jučer sada se dobrano suzila prilikom prelaska rijeke.

Ne biti u Kaknju a ne proći pored termoelektrane je nešto kao ne doći u Rim a ne vidjeti papu.

Ovaj podzid s desne strane je podzid autoceste, a što se termoelektrane tiče pozitivan dojam mi je bijeli dim, što znači da je to (uglavnom) vodena para. Poboljšali su filtraciju u odnosu na moje mladalačke dane, kada se pri prolazu (autom) vidio smećkasti dim.
Duuugačke sjene na gornjim snimcima dokazuju da sam stvarno jutros poranio. Bio je gušt, i to veliki voziti po jutarnjoj svježini. Uvijek velim da od 365 dana u godini nema ništa ljepšeg i ugodnijeg od ljetnog jutra dana kada će kasnije upeći.
Pretpostavljam da je pri izgradnji autoceste ponešto za sebe „ušićarila“ i ova „moja“ cesta jer sam naišao na pravu suvremenu prometnicu, a ne malo širi sokaka kakva je bila pri prijelazu rijeke.

Opet se dolina rijeke Bosne raširila tako da je bilo mjesta čak i za zelene livade. Prolaskom kroz neko od usputnih mjesta, čije ime nisam zapamtio, ali sam uočio zanimljivu staru džamiju.

Pred Visokom opet se dolina stisnula, pa su isto to morale učiniti i prometnice.

Kako se na gornjem snimku vidi, oko mene su zujali auti i s lijeve i s desne strane. S lijeve ovi na „mojoj“ cesti, a s desne ovi sa autoceste.
Kroz to Visoko prošao sam biciklom, istina u suprotnom smjeru od zadnji put (vidi: Sam u ljeto 2015-to), pa se sjećam da me fascinirala arhitektura tog grada.
Evo, na primjer, vijećnica grada

Promatrajući svoje snimke iz 2015-te uočavam da je vijećnica izgledala malčice drugačija.

Eto, pa sad i sami procijenite da li joj ljepše stoji novo ili staro ruho.
Na stranici visoko.ba našao sam prvobitni izgled zgrade današnje Opštine u Visokom (kako ovdje nazivaju vijećnicu). Dovršena je 1895. kao zgrada Kotarskog (Sreskog ureda). Stil gradnje: pseudo-maurski. U početku je imala ulaz i od strane gdje je danas parking iza zgrade. Sredinom 20. vijeka nadograđeni su joj još jedan sprat i balkon. Od sredine pedesetih ovdje je Opština koja je preseljena iz današnjeg Zavičajnog muzeja.
Evo i slika uz navedeni tekst.

Drugi primjer je građevina koja se diči godinom svoje gradnje – 1934-ta.



Na ovom manjem trgu našao sam klupe u hladovini pa sam jednu od njih odabrao kao mjesto za doručak. Ovaj trg je izgleda nešto posebno jer sam upravo bio svjedokom postavljanja – gradskog sata.





Eto, potpuno neočekivana predstava ispred mene za vrijeme doručka.
Nakon tog doručka s krajnje originalnim zbivanjem, krenuo sam dalje put Sarajeva.
Na izlasku iz grada prešao sam stari most preko Bosne.



Veliki betonski most preko rijeke Bosne u Visokom izgrađen je tokom 1928. i 1929. godine, umjesto prijašnjeg drvenog. Ovaj objekt skladnih i jednostavnih linija projektirao je Adam Til u saradnji sa Josipom Misilom i Rikardom Veberom. Konstrukciju mosta nosi pet jakih i stabilnih kula, međusobno povezanih lukovima. Dva srednja luka imaju najveći raspon. Završava se betonskom ogradom, perforiranom otvorima sa metalnim šipkama u vidu zaštitne mreže, u pravolinijskom nizu. Lakim linijama, skladnim proporcijama i jednostavnom ljepotom podsjeća na slične željezne konstrukcije. Veoma važna činjenica je da je most i nakon renoviranja i rekonstrukcije u više navrata, u periodu poslije II sv. rata, kada je oštećen bombardiranjem Visokog 1945. godine, do danas zadržao prvobitni izgled. (Izvor: vipromo.ba)
Sa navedene stranice evo dvije slike. Prva je njegova izgradnja, a druga je njegov friški izgled nakon što je završen.



Kad sam ga prešao, snimio sam grad s druge strane rijeke.

Na izlasku iz grada „moja“ cesta prelazi prugu. Potrefilo se da sam naišao taman kad i vlak, točnije rečeno naišao sam na spuštenu rampu. Možda bi u nekim drugim okolnostima spuštenu rampu shvatio kao (privremenu) prepreku. Međutim, meni je ovaj put izgledala kao prilika da snimim famozne Željeznice Bosne i Hercegovine. Famozne velim, jer sam ju već više puta spominjao.
Dakle, dame i gospodo nastupaju Željeznice Bosne i Hercegovine!



Dobro, dobro, priznajem malo sam pretjerao sa pompoznom najavom. Za one koje to zanima lokomotiva je standardna električna serije 441 koja je pravljena za Jugoslovenske željeznice. Njih sada, osim Željeznica Federacije Bosne i Hercegovine (ŽFBH serija 441), koriste i Željeznice Republike Srpske, Hrvatske željeznice (HŽ serija 1141), Željeznice Srbije i Željeznički transport Termoelektrane Nikola Tesla, Makedonske željeznice, Turske državne željeznice i Rumunske željeznice-CFR. Serija se bazira na licenci švedske kompanije ASEA. Od 1970. godine zagrebačka tvornica Rade Končar dobila je, zajedno sa MIN-om iz Niša, licencu za proizvodnju.(izvor: wikipedia)
Slijedećih par kilometara cesta kojom vozim dobila je novo, suvremeno ruho i, što je mene posebno dojmilo, biciklističku stazu i to ne bilo kakvu, već potpuno odvojenu od ceste.

Stigavši na raskrižje odakle se lijevo skreće za Brezu i Vareš, nisam odolio te sam stao, čak sam i snimio.

Okolnosti za snimanje bili su katastrofa zbog sunca, pa je i snimak takav ispao. Pa ipak ga ovdje stavljam iz sentimentalnih razloga jer sam svojedobno vozio od Vareša, pa ovom upravo odvoženom cestom do Visokog. To je bilo 2015-te, a koga zanima to može vidjeti na blogu pod nazivom „Sam u ljeto 2015-to.“
Man'mo se prošlosti, pa se vratimo u sadašnjost. Možda je nečije oštro oko primijetilo na gornjem snimku da ću ući u mjesto Podlugovi (manja žuta tabla lijevo dolje od one veće).

Zima je bila sa puno snijega
Ček'o sam za Travnik vezu
Stresla je snijeg s plave kose
Čekajući voz za Brezu

Zima je bila s puno snijega
Vozovi mnogo novih lica nose
Ali nje nema da kao onda
Strese snijeg sa svoje kose

I ja ne mogu, sve i da hoću
Zaboraviti plavu kapu
A vozovi idu, danju-noću
Kroz Podlugove, kroz Podlugove

Ovo što ste upravo pročitali je pjesma koju pjeva Zdravko Čolić i objavljena 1983. godine na albumu „Šta mi radiš „ i treća je pjesma sa ovog albuma. Pjesma se zove Stanica Podlugovi i autorsko je djelo, čiji je tekst napisao Vlado Dijak. Pjesma se nalazi u nastavnom planu i programu BH. škola, odnosno većini udžbenika Muzičke kulture za osmi razred osnovne škole. (izvor: wikipedia)
A sad objašnjenje otkud sad ovo!?
Iako sebe smatram poklonikom starog, dobrog (progresivnog) rocka, ipak sam „otvorenog uma“ i za pokoji zabavnjak, pogotovo ako je dobrog lirskog teksta. A ovaj baš smatram takvim. Uostalom, trebalo je, čini mi se, dosta hrabrosti opjevati neku malu željeznički stanicu iz „tamo neke Bosanske zabiti“. Ipak nije to Zagreb, Split ili Dubrovnik.
Uostalom pretpostavljam (ili se barem nadam) da svatko od nas ima neku takvu crticu (vjerojatno i više njih) , jedan prizor kraći od trena, kojeg tek kasnije, puno kasnije, postanemo svjesni njegovog dubokog upisa u neki sakriveni, otisnuti kutak naše svijesti. Pa onda ta crtica, ta sličica, nama iz potpuno nepoznatih, nedokučivih razloga, bljesne ispred nas u istom trajanju kao i kada je uočen, ali sa puno, puno jačim emotivnim djelovanjem.
Samo to.
Kako je stresla snijeg sa svoje kose.
I ništa više.
A i ne treba nam ništa više. I ovo je previše, jer zastanemo i za trenutak izgubimo pojam vremena i prostora, i s kim smo, i kako smo i zašto smo.
Samo taj trzaj zbog kojeg snijeg pada s kose, i ništa više.
Već slijedeći tren vratimo se u stvarnost i nastavimo gdje smo stali. Ali ne nastavljamo isto kao i prije ovog trenutka, niti smo i mi isti. Uopće nismo! Nastavljamo obodreni, osnaženi, ozareni, olakšani sa istovremenim pitanjem samome sebi „odakle i zašto to“, čak i postiđeni kako si dozvoljavamo da nas takvo nešto beznačajno, malo i ne bitno tako raznježi.
A odgovor znamo mada ga teško sebi priznajemo.
Zato što nije ni beznačajno, ni malo, ni ne bitno!
Barem je to tako kod mene.
Dakle, stanica Podlugovi danas izgleda ovako





Na prvi pogled ništa drugačije od ostalih kolodvora koje sam snimio na ovom putovanju. Međutim, očima gledam a mozgom vidim, pa tako drugačije vidim ovu stanicu. Zbog već opisanih razloga.
Tu je bilo i malo manje romantičnih prizora koja su me vratila u sadašnjost iz te romantične omamljenosti.
Drvena baraka još kako-tako može proći s nekim nostalgično-romantičarskom prizvukom…

…ali to, i uz najbolju volju ne mogu reći za tračnička kolica, odnosno njene posmrtne ostatke.

Ti ostaci mi kazuju u kolikoj su mjeri ostavljeni i već godinama nedirnuti, te prepušteni vremenu da ih potpuno satru.
Kao da sam ušao u košmar!
Još od Podlugova, valjda i zbog one ceste koja mi se priključila iz Vareša, promet je postao prava koma. Vozilo do vozila u oba smjera, cesta ne pretjerano široka, da ne kažem skoro pa uska. Uz to sunce žeže nesmanjenom žestinom! Potpuno sam smeo s uma krajolik i njegovu atraktivnost, zaboravio na fotoaparat i njegovu upotrebu. Sve se svelo na puko preživljavanje, prava borba za opstanak mene malog i beznačajnog u odnosu na mastodonte, veće ili manje na pogon s motorom sa unutrašnjim sagorijevanjem. Samo da u tom sagorijevanju ne sagorim i ja, sve se svelo na tu misao.
Za vrijeme jedne od kratkih pauza, tek toliko da obrišem znoj i popijem nešto tekućine uspio sam snimiti katoličku crkvu, i to snimajući kontra sunca.

Tek sad dok pišem ove retke saznajem da se radi o crkvi sv. Marka u Ilijašu koja građena od 25. travnja 2004. godine. (izvor: wikipedija).
To što sam naišao na tablu na kojoj je pisalo „Sarajevo“ nije me puno oraspoložilo.

Znao sam da do samog grada ima još oho-ho.
Tih 15-tak sekundi dovoljnih da se mašem za fotić i snimim prizor na gornjem snimku neočekivano sam dobio zbog nekih radova na cesti i naizmjeničnog propuštanja prometa.
Dok sam si tražio noćenje preko booking.com-a izabrao sam lokaciju na zapadnom rubu grada u želji da mi odlazak iz ovog grada prema Konjicu i Jablanici bude što je moguće manjeg gužvanja u prometu (vele)grada. Međutim, to sad znači da moram preživjeti to gužvanje i proći veći dio grada u totalnom gužvancu. Radi toga sam slijedećih 50-tak minuta (to sad primjećujem pregledavajući snimke) pažnju poklanjao samo komadu ceste dva pedlja širine koju mi je izrazito gust promet velikodušno poklonio.
Skoro na samom izlasku iz grada, mada su i dalje tu bile prisutne kuće manje-više s obje strane ceste, te nakon višestrukog ispitivanja lokalaca, konačno sam skrenuo u mir i tišinu. Našao sam se na Rimskom mostu.

Odmah na početku (poduže) priče o ovom mostu evo njegov snimak iz 86-te kada sam s ondašnjom svojom curom (a sadašnjom suprugom) bio na biciklističkom proputovanju ovim krajevima (vidi: Priča Peta: Prvi put s curom na more).

Inače, sam kolovoz, da ga tako nazovem, na mostu izgleda ovako…

… pristup mostu izgleda ovako…

…a nakon mosta, cesta se nastavlja ovako

Prema wikipediji nije baš sigurno kada je ovaj most točno izgrađen. Zbog kontinuiteta života na prostoru Ilidže od neolitičkog razdoblja pa do danas može se pretpostaviti da je tu postojao neki most koji je omogućavao prijelaz s jedne strane na drugu preko rijeke Bosne. Most je morao postojati u srednjem vijeku zbog trgovačkog puta koji je povezivao Dubrovnik sa srednjom Bosnom.
Most je prvi put spomenut u 16. vijeku, oko 1550. godine. Spominje ga mletački poslanik Katarin Zeno i piše da postoji kameni most na rijeci Bosni koji ima sedam lukova.
Čuveni putopisac Benedikt Kuripešić koji je prolazio ovim krajevima 1530. godine, most ne spominje, iako se misli da bi ga sigurno spomenuo zbog njegovog upečatljivog izgleda. Tako da se pretpostavlja da je most nastao u vremenu između 1530. i 1550. godine.
Ne zna se tko je izgradio most, no zna se da ga je Rustem paša-Hrvat dao obnoviti negdje oko 1762. godine po molbi stanovnika Sarajeva. U njoj su građani Sarajeva zatražili od bosanskog vezira da se most popravi. Molba glasi:
»„Ovom sudu pristupili su ulema, age i esnafske ćehaje i izjavili da je most na glavnom putu za Mostar i Travnik kod Blažuja na rijeci Bosni oštećen, pa predstavlja za prolaznike veliku poteškoću, a osobito za one siromašnije koji u grad nose poljoprivredne proizvode i druge stvari. Stanovnici okolnih sela obavezuju se da će dati pomoć u radnoj snazi i most dovesti u prvobitno stanje. Ovaj arzuhal podnosi se vašoj preuzvišenosti (bosanskom veziru) da bi izvoljeli odobriti potrebne radove i sredstva za opravku. 5. zilkade 1175 (28. V 1762). Sarajevski kadija Muhamed“«
Malo bih pojasnio neke turcizme iz gornjeg citata:
Ulema - arapski izraz za uglednika u religiji (izvor: wikipedia)
Esnaf - obrtničko udruženje, odnosno skupina, udruženje ljudi koji rade isti posao ili obrt
(izvor: wikipedia)
Ćehaja – pomoćnik ili zamjenik osmanskih vojnih i upravnih funkcionara (izvor: wikipedia)
Arzuhal – pisana molba (izvor: jezikoslovac.com)
Zilkada - ime jedanaestog mjeseca islamske lunarne godine (izvor: wiki.sandzak.com)
Nedaleko od ovog mosta, oko pola kilometra, je izvor rijeke Bosne, poznatiji pod imenom Vrelo Bosne.

Otprilike sa ove pozicije, ali snimljeno 86-te, to je izgledalo ovako

U to doba pristup vrelu je bio slobodan i ničim ometan.
Danas nije tako, pa se u eri opće komercijalizacije, za ulaz u ovo područje treba platiti. Nije puno, tek 3KM (1,5€), Međutim problem mi je bio kuda s biciklom. U stvari to sam sam sebi umislio, jer mi je ljubazna blagajnica, dopustila da uđem s bajsom, pod uvjetom da ga samo guram. Zahvalan rješenju problema koji je nestao i prije nego se stvorio, poslušno sam krenuo u obilazak vrela gurajući bicikl kraj sebe.
Rupa u zemlji iz koje rijeka izlazi na svjetlo dana

Jezerce koje nastaje odmah nakon izvora

Iza prvog slapa šepure se labudovi…

…od kojih je jedan bio pravi ljepotan/ljepotica

U daljnjem svom toku kristalno čista voda se razmiljela u više potoka…

…koje je šetnica preskakala simpatičnim drvenim mostovima.

Sve bi to meni bilo lijepo i krasno da nije ljudi, puno, puno ljudi. Gledajući ih došla mi je na um usporedba s našim Plitvičkim jezerima, sa toliko posjetilaca da je UNESCO zaprijetio izdvajanjem iz svog pokroviteljstva, jer toliki broj ljudi prijeti devastacijom.
Možda malo i pretjerujem, možda me je ova vožnja kroz kaos prometne gužve, zajedno s vrućinom, iscrpila pa sam pretjerano kritičan. Uostalom, evo Vam par snimaka pa zaključite sami.





Plan je bio voziti tri dana, te jedan dan (ovaj slijedeći u Sarajevu) uzeti pauzu. Pretpostavljao sam da mi je pauza potrebna da odmorim tijelo i relaksiram duh. Nakon skoro 140 km prvog dana to je izgledalo suvislo. No, već drugog dana sam prije 3 poslije podne došao na odredište, da bi se ovog trećeg dana, već nešto iza podneva, naša ispred svog večerašnjeg smještaja. Tiho, u pozadini, više kao tračak nečega što bi se svojim razvojem mogla pretvoriti u misao (što će jasno i nedvojbeno učiniti sutradan) pojavila se (fluidna, i nejasna) sumnja u ispravnost takvog planiranja.
Bilo kako bilo, usprkos vrelini današnjeg dana, usprkos izuzetno gustom prometu, koji je svoju kulminaciju postigao kroz Sarajevske prometnice, i nakraju usprkos zaustavljanju na Rimskom mosti i Vrelu Bosne, već nešto iza podneva našao sam se ispred zdanja gdje ću provesti slijedeće dvije noći.

Već sinoć u Kaknju gledajući vremensku prognozu na TV-u saznao sam da je promjena vremena, i to znatna, za očekivati večeras ili noćas. To mi objašnjava dosta teški osjećaj današnje vreline. Očigledno prema nailaskom „hladnog i vlažnog zraka sa zapada“ slijedi maksimum sunčeve žege, pojačane povećanom, vlagom, ili narodski rečeno, omarom.
Stoga sam planirani sutrašnji obilazak Sarajeva prebacio na ostatak današnjeg dana.
Ako nikako drugačije, drugi dio današnjeg dana mogu si olakšati ostavljanjem suvišne prtljage u sobi mog smještaja.
I krenuh ja otvoriti dvorišna vrata, ali avaj! Zaključana su!

Eto ti sad!
Toliko blizu a toliko daleko!
Zbunjenost na granici panike trajala je tek tren, jer je racionalni ja našao B rješenje. Nazvati broj koji piše na vratima.
(Nekih dva mjeseca, prije jedne druge vožnje po Bosni (vidi: Gradačac Gračanica) odmah na ulazu u Bosanski Brod kupio sam si Bosansku karticu za mobitel s uplatom neke svote novaca. No, sada na ovoj vožnji imao sam samo pristup G2/G3 mreži, što znači mogu zvati unutar BiH, no ne mogu koristit WhatsApp.
Nakon tuu, tuu dobih gazdu i rekoh mu tako i tako.
Nešto manje od sata kasnije, rasterećen suvišnom prtljagom koju sam ostavio u svojoj sobi, krenuo sam put Sarajeva. Obzirom da sam imao slobodan Wi-fi u sobi, proučio sam alternativne puteve do grada u želji izbjegavanja mahnite gužve. A ti putevi su stvarno bili alternativni i stvarno su bili putevi, a ne ceste.
(Mapu do Kozje ćiprije i nazad možete vidjeti ovdje.)

U početku je taj put ličio na fino asfaltiranu biciklističku stazu odvojenu od glavnog, zapadnog izlaza iz Sarajeva. Iako to gledajući gornji snimak ne izgleda tako, promet na aveniji lijevo od moje staze je bio bitno gušći. Barem dok sam ja vozio po njoj dolazeći do mjesta svog noćenja.
Nakon nekog vremena moja staza se suzila i negdje usput izgubila asfaltno ruho.

Nakon još nekog vremena se moja staza potpuno izgubila pretvorivši se u pješačku stazu koja je vodila preko pruge. Što drugo, nego uzmi bicikl u ruke te prijeđi prugu.
Čim sam prešao prugu našao sam se na asfaltiranom sokaku koji se još nije odlučio da li će biti široka staza ili uska cesta. No što god da jest, meni je bio više nego Ok jer prometa nije skoro uopće bilo.

Konačno se nađoh na pravoj, raskošnoj i lijepo uređenoj biciklističkoj stazi, koja mi je davala sigurnost i osjećaj opuštenosti uz mahnito zujanju ultra gustog prometa na „glavnoj“ cesti. Lijevo preko puta ceste, i desno od mene prava obilježja velegrada.



Nekad dalje od mene, a nekad bliže, no uglavnom meni s desne strane bila je rijeka Miljacka.

Iako to odmah nisam htio priznati, ova biciklistička staza me toliko oduševila da sam na nju sveo obilazak grada. Glavni cilj mi je bila Kozja ćuprija koja je na istočnom kraju grada. Dakle treba prijeći sav gradu uzdužno, što sam i učinio. Pa što vidim i na što naiđem usput dobro, a što ne ostavit ću za neki drugi posjet ovom gradu.
A vidio sam dosta toga zanimljivog.
Na primjer jedno od poznatih brda oko Sarajeva – Trebević

Trebević je planina koja se nalazi jugoistočno od Sarajeva, visoka je 1627 metara i nadovezuje se na planinu Jahorinu.
Trebević predstavlja značajni turistički i rekreativni centar, koji je u proteklom ratu dosta uništen. S ovim izletištem grad je povezan asfaltnim putem i žičarom dužine 1700 m. Tijekom rata žičara je uništena razaranjem te je obnovljena i ponovno stavljena u upotrebu početkom travnja 2018. godine.
Zbog idealne konfiguracije terena ovdje je izgrađena kombinirana staza za bob i sanjkanje, i tu su održana natjecanja u ovim disciplinama za vrijeme 14. Zimskih olimpiXskih igara 1984.
Na 1566 m, blizu vrha, 1975. izgrađen je telekomunikacijski toranj visine 60 m i jedini je telekomunikacijski relej koji NATO-vo zrakoplovstvo nije uništilo 1995. tijekom bombardiranja relejâ. Važan je telekomunikacijski čvor za Sarajevo i predajnik za nekoliko RTV postaja. (izvor: wikipedia)
Iznenadio sam se galebovima koji su odmarali u Miljacki.





S druge strane ceste, koja je u stvari glavna prometnica grada u smjeru istok-zapad, ugledao sam crkvu presvetog Trojstva.

Izgrađena je prema projektu arhitekte Josipa Vancaša 1906. godine. Prema svojim arhitektonskim vrijednostima, ovaj objekt je jedno od značajnih ostvarenja historicizma u sakralnoj umjetnosti Sarajeva i čitave Bosne i Hercegovine, s neoromaničkim karakteristikama. Primjena romaničkih stilskih elemenata vidljiva je u oblikovanju ulaznog portala sa zvonikom, kao i na svim fasadama objekta na kojima su izrađene dvobojne trake u alternaciji oker-žute boje, zatim arhitektonskoj plastici sa romano-gotičkim motivima, kao i na prozorima koji su ukrašeni vitražima.
Gradnja crkve započela je 14. maja 1905. godine, a dovršena je 18. novembra 1906. godine kada je svečano blagoslovljena od strane nadbiskupa Josip Stadlera. Troškovi izgradnje crkve iznosili su oko 100.000 kruna. (izvor: wikipedia)
Laganu vožnju kroz grad dodatno mi je činila ugodnijom manja ili veća hladovina zgrada, i „živa“ hladovina stabala gustih krošnji.

Dosta mostova, većih ili manjih, ovakvih ili ovakvih, premošćuje uređeno koriti Miljacke.
Neki od njih su novovjeki, suvremeni i malo zapetljani. Ovo zapetljani u bukvalnom smislu jer je u sredini most, koji je inače pješački, imao petlju, nešto kao luping.

Tri studenta Akademije likovnih umjetnosti još 2007. godine projektirali su most u obliku petlje u Sarajevu. Pet godina kasnije, doživjeli su i njegovo otvaranje. Most dužine 38 metara napravljen je od čelika i aluminija – materijala koji su i omogućili pravljenje neobičnog izgleda mosta. Točno na polovini, most se savija iz oba smjera pa djeluje kao da je most uvrnut oko svoje dužne osi. Inteligentnim rešenjem postignut je efekt petlje dok se u isto vrijeme prelazak pješaka preko mosta odvija neometano.
Navedeno o tom mostu, kao i donju sliku, posudio sam sa gradnja.rs

Na predzadnjem snimku skroz desno, vidi se komadić neke raskošne zgrade. Sada je to Akademija likovnih umjetnosti.

Prema wikipediji dom današnje Akademije za likovnu umjetnost bila je prva i jedina evangelistička crkva izgrađena u doba austrougarske okupacije BiH. Crkva je sagrađena 1899. godine, a projektirao ju je arhitekt Karlo Paržik u romaničko-bizantskom stilu. Zgrada je devastirana početkom 1992. godine na početku bosanskog rata. Ispred same zgrade nalazi se pješački most (gore spomenuti) koji spaja Radićevu ulicu s Akademijom. Na mostu na rijeci Miljacki stoji izraz "Festina lente" (što na latinskom znači "polako žuri").
Ona široka biciklistička staza, kojom sam se oduševio, je nestala pa sam morao ići s jedne na drugu stranu Miljacke u potrazi za mirnijom ulicom, što se prometa tiče, po kojoj mogu kako-tako voziti bicikl i promatrati grad.
Slijedeća od arhitektonskih ljepotica ovog grada je Pravosudna palača

Pravosudna palača u Sarajevu, projektirana je početkom druge decenije XX stoljeća. Koncipirana je u neorenesansnom duhu. To je posljednji veliki poduhvat Zemaljske vlade iz austrougarskog perioda i jedno od posljednjih djela kasnog historicizma. Izgradnja Pravosudne palače je započeta 1912. godine, a veći dio objekta je izgrađen do početka I svjetskog rata, odnosno 1914. godine, izuzev sjevernog dijela koji je završen 1918. godine. Prijem radova je izvršen 1916. godine. Iste godine je dovršena gradnja Okružnog zatvora (hapsane). Tokom druge polovine XX stoljeća u Palači pravde su bile smješteni: Rektorat Univerziteta u Sarajevu, koji je osnovan i počeo sa radom 02. decembra 1949. godine i Pravni fakultet u Sarajevu osnovan 1946. godine (izvor: wikipedia)
Odmah do Pravosudne palače je zgrada glavne pošte u Sarajevu.



Zgrada glavne pošte u Sarajevu (pošta Obala) je dovršena i svečano otvorena 1913. godine po projektu Josipa Vancaša. Predstavlja najmonumentalniji izraz Secesijske arhitekture u Bosni i Hercegovini. Na zgradi su primijenjena najnaprednija tehnička rješenja sa početka XX stoljeća. Tada je opremljena suvremenim instalacijama (centralno grijanje sa toplim zrakom), i povezana željeznicom koja je ulazila u samu zgradu (izvor: wikipedia)
Iako je promet bio auto za autom, ipak sam našao malo mjesta sa strane i snimio Čobanija most.

U stvari, njega sam snimio nakon snimanja zgrade pošte, pa oštro oko promatrača može uočiti da su prethodna dva snimka snimljena na istom mjestu, jedan za drugim, samo je objektiv malo pomaknut prema dolje na drugom snimku.
Inače, prvobitno drveni most je sagradio čoban Hasan Vojvoda 1557. godine, a most je rekonstruirala Islamska vjerska zajednica za vrijeme šejha Kaimija, sarajevskog pjesnika. Stoga, ljudi ovaj most zovu i "šejhanija most" kao i "šejtanija most".
Godine 1886. željezni most je sagrađen na mjestu starog, ali zbog lošeg oslonca most je propao. Na njegovom mjestu je 1888. godine sagrađen novi. (izvor: wikipedia).
Odmah do zgrade glavne pošte je zgrada Narodnog kazališta, odnosno kako ga ovdje zovu, pozorišta.

Otvoreno je mjeseca studenoga 1921. godine, mada je zgrada izgrađena1897. godine. No iako je izvorno u njoj bilo predviđeno imati kazalište, Gospodski klub i Tehnički klub, kazalište nije radilo od početka. Zgrada je za vrijeme Austro-Ugarske bila Društveni dom (njem. Vereinshaus), Gospodski klub (Herrenclub) odnosno "Clubhaus" s dvoranom u kojoj su se mogle održavati kazališne predstave, t.zv. Saaltheater. Projektirao ga je češki arhitekt Karlo Paržik. Osmislio ga je u historicističkom duhu, izravno naslonjen na nauk akademskog historicizma, Paržikovoj izvornoj školi (izvor: wikipedia).
Slijedeći prizor, na koji sam naišao bio mi je pomalo bizaran. Usred korita rijeke našao se – kamion!



Obzirom da je na kamionu bio, čini mi se, kompresor (ono žuto, lijevo od radnika), biće da su u toku neki građevinski radovi na uređenju korita. Pa ipak, prizor mi je i dalje malo čudan.
Ponovo sam prešao na drugu stranu Miljacke i s desne strane ugledao park s muzičkim paviljonom.

Muzički paviljon u Sarajevu je sagrađen 1913. godine, a projekt za gradnju je napravio Josip Pospišil. Sagrađen je na prostoru koji je više puta u povijesti mijenjao svoj naziv i funkciju. Na ovom prostoru se u 17. stoljeću nalazio hipodrom (otuda naziv Atmejdan) koji je 1878. godine pretvoren u Filipovićev trg (kasnije sagrađena i Filipovićeva kasarna iznad trga), a zatim je 1905. godine preuređen u park Franje Josipa. Za vrijeme Jugoslavije zvao se park cara Dušana, a danas nosi svoj prvobitni naziv Atmejdan. Ovo je jedini muzički paviljon danas u Sarajevu, od nekadašnja četiri paviljona. Muzički paviljon je srušen početkom Drugog svjetskog rata, a obnovila ga je tek 2004. godine općina Stari Grad. (izvor: wikipedia)
Jedan od najprepoznatljivih simbola ovog grada zasigurno je latinska ćuprija.

Prvi put se spominje 1541. godine i prvotni most bio je vrlo vjerojatno od drvene građe. Prema popisu bosanskog sandžaka sagradio ga je Husein, sin nekog Širmerda. Godine 1565. nalazimo zapis da ga gradi sarajevski ajan Ali Ajni-beg od kamena. Tu je jasno naznačeno da postoji kameni most (ćuprija). Oštećen je tri puta, prvo u poplavi 1739. godine, zatim 1789. godine porušen je priobalni svod odnosno luk a 1791. godine u većoj poplavi od kada je bio 6 godina van funkcije. Most je imao četiri stupa s pet lukova ali je regulacijom Miljacke za vrijeme austrougarske uprave jedan stup zazidan. To se jasno može vidjeti zbog njegovog vrha koji se ne nalazi na sredini Miljacke odnosno mosta. Latinska ćuprija postala je međunarodno poznata kada je u blizini mosta izvršen atentat na prijestolonasljednika Austro-Ugarske Monarhije nadvojvodu Franju Ferdinanda. Taj događaj koji je poznat i kao Sarajevski atentat, smatra se kao službeni početak Prvog svjetskog rata. Od kraja Prvog svjetskog rata 1918. godine nosio je naziv Principov most po Gavrilu Principu koji je izvršio atentat, da bi mu se 1992. godine vratio naziv Latinska ćuprija (izvor: wikipedia).
Napomena: na web stranici jezikoslovac.com sam našao da je ajan funkcionar lokalne uprave u 18. st. u Osmanskom Carstvu biran obično iz istaknutih begovskih porodica.
Kad se već u gornjem tekstu spominje Miljacka prije regulacije svoga toka, na klix.ba našao sam kako je to izgledalo.

Uz fotografiju je i slijedeći tekst:
Uzevši u obzir da su austrougarske vlasti krajem 19. stoljeća odlučile pokrenuti projekt izgradnje korita nameće se zaključak da je i gornja fotografija nastala u tom periodu.
Na njoj se mogu vidjeti Vijećnica i kasarna Jajce uz drveni most koji spaja obale Miljacke, ali i kuće koje su bile izgrađene uz samu obalu rijeke.
Projekt uređenja korita Miljacke trajao je jedanaest godina, a započeo je 1886. godine. Izgradnja korita je omogućila izgradnju značajnih objekata koji se nalaze uz obalu Miljacke.
Slijedeći od mostova preko Miljacke kojeg sam snimio je Careva ćuprija.

Careva ćuprija ili Carev most nalazi se u Sarajevu i premošćuje rijeku Miljacku, kraj Careve džamije. Prvotni most sagradio je plemić Isa-beg Isaković, u 15. stoljeću, ali je srušen 1619. u poplavi. Nakon toga Hadži Husein beg Haračić je sagradio kameni most s tri stupa i četiri luka na istom mjestu, a zbog oštećenja kojeg je prouzrokovala Miljacka most je rekonstruirao Hadži Mustafa Bešlija 1792. godine. U vrijeme Austro-Ugarske vladavine, most je opet srušen zbog izrazito lošeg stanja pa je ponovno sagrađen 1897. godine u istom stilu kao i prvotni most koji se tu nalazio (izvor: wikipedia)
Pažnju mi je privukla građevina koja je bila izvan grada na brdu. Očigledna je njena veza sa Austo-Ugarskom dobom. Njenu arhitektonsku ljepotu u veliko mjeri narušava njena devastiranost i napuštenost.

Radi se o vojarni, ili kako se ovdje veli, kasarni. Prema wikipediji kasarna, čija je gradnja u današnjem obliku završena 1914. godine, predstavlja najsloženiji vojni objekt u BiH iz austrougarskog perioda, za čiju je gradnju i razvoj usko vezana historija grada Sarajeva.
U njoj su boravile brojne vojske, od Austro-Ugarske, Jugoslovenske narodne armije, pa sve do Armije Republike BiH i Oružanih snaga BiH.
Kompleks vojnih objekata Kasarne Jajce, građenih etapno od austrougarskog perioda pa do 1948. godine, nalazi se u okviru starogradskog naselja Vratnik, na platou južnog dijela ostataka zidina srednjovjekovnog starog grada.
A sad možda i najpoznatija građevina ovog grada – vijećnica.



Evo kako je izgledala 1986-te kada sam s svojom curom biciklirao ovim krajevima.

Prvi projekt Vijećnice u Sarajevu je uradio Karlo Paržik, a kako se ovaj nije svidio ministru Benjaminu Kallayu, izrada novog je povjerena Alexandru Witteku. Kao uzor u izradi ovog projekta poslužila mu je džamija Kemala II. zbog čega je dva puta odlazio u Kairo. Kako je Wittek navodno, upravo zbog ovog projekta (nedovoljnog osvjetljenja u glavnoj auli zgrade), umno obolio i izvršio samoubojstvo, završetak njegovog projekta je povjeren 1894. godine Ćirilu M. Ivekoviću. Zajedno s izradom i razradom projekta tekla je i izgradnja objekta od 1892. do 1894. godine. Gradska vijećnica službeno je krenula s upotrebom 1896. godine.
Dana 25. i 26. kolovoza 1992. godine JNA i VRS zapalili su zgradu Vijećnice, a u vatrenoj stihiji nestao je Katalog nacionalne i sveučilišne knjižnice Bosne i Hercegovine, oko 80 posto knjižnog fonda i dokumenata koji svjedoče o povijesti BiH. Unutrašnjost vijećnice je gotovo potpuno uništena u požaru koji je uslijedio nakon granatiranja. Nakon što je obnovljena Vijećnica je ponovo otvorena devetog svibnja 2014. godine. (izvor: wikipedia)
Odmah ispred vijećnice je Šeher-Čehajina ćuprija.

Prvi most preko Miljacke sagrađen u osmanskom razdoblju, vjerojatno je bio izgrađen na mjestu starijeg srednjovjekovnog prijelaza rijeke. Malo se zna o izgradnji mosta. Prema jednom natpisu u Mostarskom gradskom arhivu, ćuprija je možda bila izgrađena već 1585./1586. godine. Samo ime mosta navodi na tumačenje da ga je podigao neki šeher-ćehaja Sarajeva. Po nekim izvorima most je izgrađen 1620. godine.
Smatra se kako je ova ćuprija najstariji prelaz preko rijeke Miljacke.
Po jednoj poznatoj priči, osnivač mosta je Hadži Husein Hodžić koji 1610. godine bijaše šeher-ćehaja Sarajeva. Po toj priči, odlučio je izgraditi most kad mu je jedini sin, Mustafa, otišao u Carigrad i odlučio da se ne vrati. Hadži Husein je uskoro umro, pa je gradnja obustavljena. No, nakon što je čuo vijesti o smrti njegovog oca, Mustafa se vratio i završio gradnju mosta. Prema priči, taj Mustafa Hodžić bijaše pokopan na Alifakovicu pored svoje žene. Uz ovaj most veže se i legenda o dijamantu.
Pričalo se da je Hadži Husein po završetku gradnje ove ćuprije naredio da se u jedna od stubova ugradi i poveći dijamant koji bi se kasnije, ako bude potrebe, iskoristio za financiranje popravka ćuprije. Mjesto gdje je dijamant ugrađen znali su samo njegovi najbliži tajnici. Međutim, nedugo nakon njegove ugradnje, dijamant iz mosta je ukraden. Sarajevo je u to vrijeme bilo malo mjesto pa je kradljivac nedugo zatim uhvaćen. Bio je to mladić iz siromašne obitelji koji je taj dijamant htio pokloniti svojoj djevojci.
Kad je mladić ispričao razlog zbog čega je ukrao dijamant, kadija mu se smilovao i pustio ga uz uvjet da vrati dijamant svome pravom vlasniku koji ga nije ponovno ugradio u ćupriju.
Most je tijekom svoje povijesti pretrpio mnoga oštećenja i popravke, što zbog prometa motornim vozilima koji se odvijao preko njega, što zbog rata 1992. – 1995.
U razdoblju 1999. do 2001. godine most je restauriran čime je dobio svoj izvorni, stari izgled. Na lijevom i desnom ulazu u most postavljena su dva kamena stupića koji bi trebali spriječiti prolaz motornim vozilima i most je dobio osvjetljenje. (izvor: wikipedia)
Dodajem još napomenu da je šeher-ćehaja gradski načelnik, gradonačelnik u Osmanskom Carstvu (izvor: jezikoslovac.com)
Kad se od vijećnice preko navedenog mosta prijeđe Miljacka nađe se ispred Inat kuće.

Kad je određena lokacija gradnje Gradske vijećnice u Sarajevu, na desnoj obali Miljacke, Austro-Ugarska vlast je zaključila da je zbog gradnje potrebno srušiti dva restorana i jednu kuću. Vlasnik te kuće bio je stari Benderija, starosjeditelj Sarajeva. On nije dozvolio da se njegova kuća ruši iz bilo kojeg razloga. Stoga je, nakon dugih pregovora, zatražio da mu isplate u dukatima i da prenesu njegovu kuću na drugu stranu obale, opeku po opeku. Oni su to učinili i od tad se zove Inat kuća. Mnogi kažu da je to dokaz bosanske tvrdoglavosti.
Inat kuća je 1997. godine pretvorena u restoran u kojem poslužuju tradicionalna bosanska jela. Ispred stoji natpis:
»Bila sam na onoj strani, ali pređoh 'vamo iz inata.« (izvor: wikipedia)

Za nastavak priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

ponedjeljak, 29.01.2024.

Blidinje II dio

Za povratak na prethodni dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

03. VIII

Mapu ovog dana putovanja možete vidjeti ovdje i ovdje (mapa je u dva dijela).

Slike ovog dana putovanja možete vidjeti ovdje.

Probudio sam se iza 6 zbunjen pitanjem jesam li se dovoljno odmorio.
Već prije 7 počeo sam s okretanjem pedala. U stvari nije bilo potrebe za njihovom vrtnjom jer sam dobio na dar lagano spuštanje u ugodno svježe jutro. Taj spust sam si zaradio sinoć vozeći se uzbrdicom. Ponovo sam došao do crkve jer sam sinoć preko puta nje uočio pekaru, te se u njoj opskrbio doručkom. Sjeo sam na klupu ispred crkve i obavio taj prvi dnevni objed.
Krenuo sam polako prema zapadu. Čini mi se da je ulica kojom sam vozio glavna ili blizu tog statusa, jer je dosta ljudi bilo na njoj, a i slijedeći snimci možda će to potvrditi.
Nisam mogao odoljeti pa proći mrtvo-hladno pored velike, ogromne žalosne vrbe koja se obilato kupala u zrakama jutarnjeg sunca.

Blizu te vrbe je zgrada Doma kulture sa datumom nastanka grada.

Prema wikipediji Žepče se prvi put spominje 14. listopada 1458. godine u povelji Stjepana Tomaša, te je taj nadnevak uzet za dan općine Žepče.
Iza Doma kulture je Ferhat-Pašina džamija, nakon obnove otvorena 2006. godine (izvor: medzlis-zepce.info)

Zanimljiva mi je bila sahat kula spojena s višekatnicom. Potraga po netu za bilo kakvim saznanjem o građevini nije mi urodila plodom, stoga evo vam samo moja fotografija.

Da drže do ekologije i svega što ima eko prizvuk stanovnici ovog grada su pokazali dekoracijom cjevovoda (možda toplovoda) koji je išao preko i duž potoka Bljuva.




Džamija u Gornjoj Mahali (tako se zvanično zove) nakon obnove otvorena je 2005. godine (izvor: medzlis-zepce.info)

Zanimljivi su mi ovi drveni minareti (tornjevi), tipični u Bosni za starije džamije.
Pustio sam mislima da mi vrludaju kud-koja dok polako i dokono okrećem pedale i lijevo-desno promatram grad. Iz tog fluidnog vrludanja prenuo me je putokaz koje je usmjeravao one koji žele doći do željezničkog kolodvora, odnosno stanice, kako se on u Bosni naziva.



Vidljiva je friška obnova kolodvorske zgrade.
Prije napuštanja grada osvrnuo bih se malo na njegovu statistiku.
Sam grad je 1991. godine imao 5 571 stanovnika do je taj broj 2013. bio 5 460 što je minimalno smanjenje za skoro 2%. Situacija na širem području je slijedeća: 1991. godine 22 960, a 2013. 30 219 stanovnika. (izvor: wikipedia)
Dakle, iznenađujući porast od čak 31% !!!
Priznajem da me je ovo iznenadilo, i jako i ugodno. U letargiji opće depopulacije na samo u Bosni nego i šire, sresti ovakav podatak je stvarno nešto izuzetno i hvale vrijedno (eto dokle smo došli – nešto što bi trebalo biti normalno i „ništa posebno“ sada izgleda izuzetno i hvale vrijedno).
Na izlazu iz grada provlačio sam se lokalnim ulicama dok ih je bilo, no na kraju sam ipak morao na magistralu M17. Razlog tomu je što slijedećih 18-tak km nemam nikakve alternative, pa je ovo jedina cestovna prometnica dolinom rijeke Bosne.

Uhvatio sam trenutak na gornjem snimku bez (veće) gužve prometala, pa se u potpunosti može osjetiti lepršavost osunčanog ljetnog jutra. Također se primjećuju brda koja su strmija i bliža nego ona što su bila jučer, a cesta se ovdje zbila uz željeznicu jer je iza nje već rijeka.
Kao pravi, realni prikaz gužve na tih 18-tak kilometara prilažem slijedeći snimak, mada sam ga snimio iz nekog drugog razloga.

Taj drugi razlog su raštrkana naselja na padini brda koje se vidi iznad ceste, u daljini. Zoomom sam si približio neko od njih.

Eto, gdje sve čovjek nađe mjesta za život!
Ne znam koji bi me prizor toliko iznenadio koliko ovaj kad sam pored magistrale ugledao friško dotjeranu lokomotivu sa putničkim vagonom. Da bi došao do njih morao sam proći ispod natpisa „Golubinjski dućani“.

Na web stranici oslobodjenje.ba našao sam slijedeće:
U Golubinji kod Žepča nastaje neobična i lijepa priča, čiji je kreator Mladen Cvitanović, 63-godišnjak rođen u tom kraju koji od 1969. živi u Norveškoj. Čovjek koji je zaradio penziju radeći tri i po decenije na naftnoj platformi, odlučio je investirati u rodni kraj.
- Želim u Golubinji napraviti nešto posebno. U Norveškoj postoji izreka Ide k’o na šinama, zato sam kupio lokomotivu u zeničkom ArcelorMittalu, a kasnije i vagone u Zagrebu. Moj pokojni djed Ilija je poginuo na željeznici i ovo s lokomotivom i vagonima na neki način činim u njegovu čast. Mom ocu Marku je bilo 14 godina kada se to desilo, a i dan-danas priča da još nije bilo veće sahrane u Golubinji nego što je bila mog pokojnog djeda, ispričao je Cvitanović.
Stvarno, svaka čest na entuzijazmu.
A sad da vidimo vagon i lokomotivu.

Meni je posebnu, i najveću, pažnju privukla lokomotiva.

Munjevito, istog trena, vratila me je 50 i više godina unazad kada sam kao desetogodišnjak sa prozora našeg stana (smještenog na drugom katu i preko puta kolodvora) promatrao jednu ovakvu lokomotivu kako manevrira sa vagonima po kolodvorskim tračnicama. I samog sebe sam zaprepastio kad mi se u svijesti javio miris njenog dima kojeg sam osjetio pri posjeti oca koji je radio na kolodvoru.
Inače radi se o parnjači serije 62. Proizvodnja tih lokomotiva započeta je u SAD tokom II svjetskog rata i određeni broj ovih lokomotiva je isporučen kao američka pomoć pojedinim evropskim željezničkim upravama, pa tako i Jugoslaviji. U periodu od 1956. do 1959. godine tvornica lokomotiva iz Slavonskog Broda je za potrebe JŽ proizvela još 23 lokomotive, a u periodu od 1952. do 1961. godine, još 67 lokomotiva za potrebe industrije.
Sve prođe pa tako i tih 18 km. U mjestu Topčić Polje pozdravio sam M17 i skrenuo na lokalnu cestu. Vratio sam se idili mira i tišine koju rijetko remeti neki auto, pa se mogu duhom i tijelom posvetiti ambijentu kroz koji lagano klizim.

Vozio sam tom idilom 3-4 km i stigao u mjesto naziva Nemila (čudan naziv, ne-mila!?) gdje sam odlučio napraviti dužu pauzu.

Sunce je dobrano grijalo pa sam mjesto za pauzu našao u hladovini lijevo od parkiranog Punta na gornjoj slici. Dok sam odmarao u hladovini grickajući breskve, pažnju mi privuče pas u kućici u susjednom dvorištu, kome se nije dalo izlaziti na sunce, već me samo motrio oštrim pogledom.

Kad mi je odmora bilo dosta, nastavio sam prema Zenici, s tihom nadom da se situacija na prometnicama ovog kraja promijenila u odnosu na onu prije 13 godina kada je izgledala ovako

Moju molitvu, ovaj put u obliku nade Svevišnji mi je uslišao tako da sam zatekao slijedeću situaciju na prometnici kojom sam vozio

Za informaciju, gore desno na ovom podzidu je željeznica.
Dobro, asfalt na cesti mi je olakšao vožnju u odnosu na onu ranije, ali sve ima svoju cijenu. Trenutno, što se mene tiče ona je bila u ne baš jakom, ali upornom, dosadnom i deprimirajućem vjetru u lice. Zajedno sa žestokim grijanjem „onog gore“, to mi je znatno utuklo moj duh. Očigledno da se nisam potpuno odmorio od jučerašnje vožnje. Vjetar me je pratio, ili bolje rečeno kočio sve do Zenice, pa mi je preostalo jedino da ga stoički podnosim, i koliko god mogu, ignoriram.
Kod mjesta Vranduk rijeka Bosna obilazi brdo a s njom to čini i ova lokalna, „moja“ cesta. Željeznici, magistrali M17 i budućoj autocesti (koja je u izgradnji) se žuri pa oni to savladavaju tunelima. Svako svojim.
Za željeznicu i M17 ne znam, ne vidim ih, no zato sam prošao ispod (buduće) autoceste koja elegantnim mostom prelazi preko rijeke i „moje ceste i, pretpostavljam, gubi se u tunelu.

Tu je bilo građevinske mehanizacije, bauštelaca i kojekakve opreme. Očigledno da se dotjerivanje mosta zahuktalo ma maksimalni nivo. Čak se i „moja“ cesta izgubila pretvorivši se u uski prteni sokak. Čak je na njemu bila i signalizacija za naizmjenično propuštanje prometa.
Odahnuo sam nakon stotinjak metara ponovo se vrativši u idilu okoliša nedefiniranog vremena.

Ono malo kuća o obliku bijelih točkica na brdu na gornjoj slici je mjesto Vranduk.
Kad sam mu se približio, izgledao je ovako

Za razliku od prošlog putovanja prije 13 godina kada smo se moj suputnik i ja popeli do tvrđave, ovaj put sam odustao od toga, pa sam produžio cestom i našao se ispred – tunela.

Da on nije djelo ruku suvremenih graditelja dokazuje fotografija Vranduka s ovim tunelom iz nekih davnih dana koju sam posudio sa facebook.com/zenicani

Kad sam već spomenuo taj M17 (valjda me je čuo ili osjetio) nakon prolaska Vranduka (ja kroz mjesto tog imena, a M17 tunelom tog imena), on se pojavio na svjetlu dana taman nakon izlaska iz svog tunela. „Moja“ cesta prolazi njegovim portalom.

U skladu s navedenim na gornjoj slici lijevo dolje je M17, a desno je „moja“ cesta.
Opet slijedi moja opčinjenost mjestima razbacanim po obroncima okolnih brda pa sam ono na gornjoj slici u sredini „privukao“ zoomom.

Opet sam se vratio na situaciju sličnu kao i prije Vranduka.

Prije 13 godina ovdje je situacija bila ovakva

Dakle, nije bilo asfalta, ali nije bilo ni vjetra u lice. Taj vjetar, zajedno s vrućinom, a i zaostalim umorom od jučer, stvarno me je ubio u pojam. Obećanje koje sam dao samome sebi da ću napraviti poduži odmor kada stignem do Zenice pomoglo mi je da izdržim.
Čak me i gore-dolje situacija na cesti kada sam došao 3-4 km prije Zenice nije (pretjerano) ubila u pojam. Kao Job iz one biblijske priče, stoički sam trpio nedaće vjerujući da Svevišnji zna što radi, te to što me „muči“ ovdje znači da će mi negdje drugdje olakšati. Razvoj događaja će (mi) pokazati da sam bio u pravu.
To gore-dolikanje nije bilo dugačko, od 300-400 metara do, recimo 700-800, no vožnja po njima, uz dosta jaku vrućinu, stvarno je bila zamorna. Uglavnom sam na lokaciji „gore“ od tih gore-dolikanja pravio kraću ili dužu pauzu. Duža je bila ako sam uspio pronaći hladovinu kao ovu na primjer

Ručnik kojim sam brisao znoj (ono crveno) i vlažna do mokra majica (ono zeleno) su se u tim pauzama sušili, koliko je to bilo moguće za kratko vrijeme pauze. Na tim „gore“ stajalištima nastojao sam pronaći kakav-takav suvisli pogled kroz zelenilo na grad. Pri tome sam uspio snimiti dimnjake željezare i širu okolicu Zenice.



Biće da sam postao pretjerano izbirljiv, jer nakon poduže „gore“ i jednako takvog „dolje“ na moje iznenađenja našao sam se u samome gradu.

Zastao sam za trenutak zatečen neočekivanim, te predahnuo u hladovini koja me je dodatno fascinirala biciklističkom stazom. „Zalijepio“ sam se za njih (i za hladovinu i za stazu) te napravio đir gore-dolje po gradu. U stvari nije bilo „gore-dolje“ već je sve bilo (vodo)ravno jer je staza išla uz rijeku. To „gore-dolje“ više u obliku „tamo i nazad“ jer, da sam odmah krenuo u nastavku vožnje prema Kaknju grada ništa ne bi vidio. Dobro sad, ni ovako nisam baš puno toga obišao, no i ovo malo me je potpuno zadovoljilo da steknem dojam o Zenici kao gradu kojeg obavezno treba probiciklirati.
Rijeka mi je bila s desne strane i nju sam uglavnom promatrao. Izuzetak je bio mastodont građevinski, pravi velegradski neboder. Eto, kad već nisam snimio panoramu grada, barem neki njegov djelić.

Baš mi je bilo fino voziti uz rijeku. Obale rijeke fino dotjerane, a preko nje više mostova. Neki su pješački…

…a neki za promet svim i svačim



Kod ovih zadnjih impresioniralo me je raskošno cvijeće na ogradi mosta.
Da je Zenica zaista bike-friendly pokazuje mi biciklistička staza i uz obalu rijeke.

No, ono što me stvarno dojmilo u ovom gradu, i ostavilo, što se ono kaže paf, su posebni „stanovnici“ koji su obitavali na rijeci.
To su bile divlje patke…





…i čaplje. Prvo jedna…(crveno zaokruženo)



…a evo i druge (crveno zaokruženo).



Dakle, stvarno nevjerojatno!!!
Vidjeti čaplju bilo gdje u prirodi, pogotovo uspjeti ju snimiti, za mene je to stvarno doživljaj. No vidjeti tu pticu u centru velegrada kako mirno pozira, e to je nešto posebno na desetu potenciju.
Drugo potpuno, totalno iznenađenje ovog grada je slobodan wi-fi na nivou cijelog grada. Nigdje na ovom putovanju, čak ni u Sarajevu, nisam imao takav luksuz. Odmah sam to iskoristio pa sam se svojoj najboljoj, najljepšoj, naj…životnoj suputnici javio i u slici i u riječi uz pomoć mobitela.
Vozio sam obalom dokle mi se dalo, te se okrenuo i, vozeći stalno uz rijeku izašao iz grada. Jasno, negdje usput se biciklistička staza preobrazila u običnu cestu.
Prije nego stavim točku na i što se Zenice tiče evo malo statistike njenih žitelja.
Sam grad je 1991. godine imao 96 027 stanovnika, da bi taj broj 2013. pao na 70 553. Dakle pad za 26%. Što se tiče šire okolice, 1991. je bilo 145 517 stanovnika, dok je taj broj 2013.godine pao na njih 110 663, što je smanjenje za 23%. (izvor: wikipedia)
Dvije su me stvari ovdje malo iznenadile. U nekoj općoj (da ne velim svjetskoj) tendenciji odlaska u megapolise, očekivao sam da će sam grad barem zadržati broj stanovnika, ako ne i povećati ih. Drugo što mi je neobično je to da je pad stanovnika veći u samome gradu nego u okolici, ne puno ali ipak pad.
Nakon napuštanja Zenice nastavio sam voziti lokalnom cestom sa standardnom „pratnjom“ – promet nikakav, a okoliš više nego atraktivan. Uglavnom, divota za voziti (da sunce ne žeže tako silno bilo bi još bolje, ali što ćeš, treba prihvatiti takvo kakvo je i nastaviti s pozitivom u duši).
Zastao sam, te otišao na lijevu stranu ceste snimiti osobitost koja će me, manje ili više pratiti sve do Sarajeva.

Dakle s desna na lijevo: „moja cesta, pa željeznica Šamac – Sarajevo (i dalje do Ploča), pa famozna magistrala M17, pa rijeka Bosna, te na kraju autocesta (koridor Vc). Sve navedeno treba nekako smjestiti, stisnuti između padina okolnih brda. Kako će se kasnije pokazati to nije ni malo lako, niti jednostavno.
Opet ta moja fasciniranost razbacanim mjestima po obroncima okolnih brda. ovaj put zoom je obuhvatio i autocestu, a zatim još jači zoom (približavanje motiva tehnikom objektiva fotoaparata).



Nekih 3-4 km nakon Zenice prostor doline rijeke Bosne se sužava pa je potrebno da se neko makne u stranu. Autocesta (koridor Vc) to rješava odlaskom u brdo (tunel, a „moja“ cesta podizanjem na višu etažu. To podizanje mi daje priliku za pogled na okolicu „s visine“.

Dolje ispod mene vidi se željeznica, pa M17, zatim Bosna, te skoro okomita litica uz koju se provlači rijeka. Ovdje se nalaze Janjički slapovi na rijeci Bosni.





Prema zenicablog.com na rijeci Bosni u kamenom koritu, između dvije Janjićke ade uzvodno od zeničkog naselja Janjići nalaze se prekrasni slapovi. Četiri su glavne poprečne kamene pregrade u koritu rijeke Bosne. Postoje mišljenja, da jedan dio vode rijeke Bosne ponire malo ispred slapova i vraća se u riječno korito blizu naselja Janjići. Ovo mišljenje se zasniva na tome, što za sušna vremena, vodotok Bosne na Janjićkim slapovima bude jako malog protoka u odnosu na protok vode prije slapova. Slapovi počinju na koti 346 m/m i protežu se dužinom cca 550 m, uz pad cca 11 m.
Nakon slapova „moja“ se cesta spustila do nivoa M17, te nastavila paralelno s njome. Čudna mi je bila situacija da dvije ceste tako blizu idu jedna uz drugu, a opet promet nema šanse prijeći s jedne na drugu. Kao dvije posvađane ljepotice koje su u svojoj ozlojeđenosti toliko zadrte da se uzajamno ignoriraju mada su tek prst-dva jedna pored druge.

Dolaskom na raskrižje sa kojeg se skretanjem desno nastavlja prema Travniku, „moje“ je ceste nestalo. Trenutak-dva trajala je dilema u meni da li skrenuti prema Travniku, a potom prema željezničkoj stanici Lašva te iza nje nadati se da postoji neki most koji će me vratiti na lokalnu cestu za Kakanj. Iako sam ranije, dok sam bio uljuljkan udobnostima moga stana, pri planiranju i analizi ovog putovanja računao na tu mogućnost, sada već pomalo načet vrućinom i zaostalim umorom od jučer ipak sam od toga odustao. Izabrao sam pouzdaniju, a i bržu opciju vožnje M17, pa uz povećani promet. Bio je stvarno povećan, no ne pretjerano, pa sam dosta brzo prevezao tih 3 km do raskrižja. Na njemu su vozila pokretana motorom otišla na autocestu, a ja ponovo na lokalnu koja je odmah pristala da ju zovem „mojom“.
Promet, dakle nikakav, no sunce žeže na maksimum. Prvo sam osjetio umor, no tren kasnije i glad. Pogledavši na sat (pola dva) zaključih da je vrijeme za ručak. Iako do Kaknja imam još 10-tak km odustao sam da što prije dođem na odredište (pa ima još dosta do kraja dana) nego sam počeo s potragom mjesta za ručak.
Cesta me je vodila kroz nenaseljeno područje tako da se nigdje nije naziralo nikakvo suvislo mjesto koje bi bilo dovoljno dobro za dužu pauzu. Osim što nije bilo kuća, nije bilo ni šume, stabla jednog barem, da bi bila kakva-takva hladovina. Suprotno tomu, dok sam promatrao to bespuće što se mjesta za ručak tiče, u meni se javi želja da bi bilo baš fino da na ovoj vrućini i žegi nađem mjesto sa klupom u hladovini i česmom pored sa hladnom, čistom vodom.
Nisam se čestito stigao ni prekoriti zbog te raskošne i malo vjerojatne želje, koja je u potpunoj suprotnosti s realnošću oko sebe kad ugledah ovo

Bio je to kiosk za prodaju voća i voćnih prerađevina, očigledno napušten već dulje vrijeme.

Jesam li tražio hladovinu? Je li ovo hladovina? Jest i to dobra!
Jesam li tražio klupu? Jesu li ovo klupe? Pa, 'ajde de, moglo bi se reći, no ono treće u mome zahtjevu je interesantnije, jer pored ovog malog kioska bila je – česma!

Da, da, prava česma sa pravom kristalno čistom i hladnom vodom.
Zapanjen sam stajao neko vrijeme ne shvaćajući kratkoću vremena koje je prošlo od želje u meni do realizacije pored mene. Znam, znam, netko će reći čista slučajnost, no u svom već poodmaklom životu mnogo, mnogo puta sam se uvjerio da nije to tako jednostavno.
Albert Einstein je jednom prozborio da je slučajnost izlika za Božje postojanje.
Nakon što sam se pokrenuo od paralize prouzrokovane navedenim iznenađenjem, te prao sam ruke i lice darom Božjim u obliku hladne vode nisam se mogao oteti utisku da nisam sam. Prisustvo Njega ću na ovom putovanju i te kako osjetiti još više puta, tako da vas molim lijepo – nemojte pričati o slučajnosti. Barem ne meni.
Nakon ručka još sam neko vrijeme uživao u ovom mjestu koje je meni izgledalo kao ekskluzivni restoran sa pet zvjezdica, da bi se ipak pokrenuo i nastavio s okretanjem pedala.
„Mojoj“ cesti sada se pridružila autocesta.

A ta „moja“ cesta je izgledala kao prava magistrala, poširoka, blagih krivina. Čak je i crte uz rub imala, tako da je mogla bez imalo stida slijediti svoju suputnicu koja je bila s druga strane ograde. Jedino što na njoj nije bilo prometa, no to mi nije smetalo, naprotiv!
Odmoran, namiren i osvježen prepustio sam se impresiji okoline kad me iz tog fluidnog, ali i ugodnog lelujanja i osjećaja „probudi“ tabla s natpisom

„Kartu čitaj, a seljaka pitaj!“ Tako sam i ja, nakon dolaska do raskrižja gdje sam trebao ili lijevo ili desno, svratio do terase obližnjeg kafića i pitao za motel Tiron. Sa večerašnjim mjestom moga noćenja bilo je lakše nego za onog sinoć, jer su mi ga moji sugovornici pokazali. Motel se nazirao s druge strane rijeke.
Prvo sam prešao most, odmah iza njega skrenuo desno i nakon 200-tinjak metara se našao ispred motela.

Moja soba je bila uz balkon gore lijevo, kako će se kasnije ispostaviti.
Ljubazna recepcionarka je mjesto za moj bicikl našla u nekom hodniku.

Situaciju joj je kompliciralo nepostojanje utičnice, što sam ja riješio komentarom da ću bateriju skinuti i u sobi je puniti.
Soba mi je, kako već rekoh, bila na drugom katu.

Izabrao sam ležaj lijevo na ovom duplom krevetu. Navečer sam stavio punjač i bateriju bicikla na punjenje (vide se na noćnom ormariću, lijevo od „mog“ jastuka)
U sobi sam imao televizor (koji radi), pa čak i hladnjak.

Hladnjak je ono ispod košare.
S guštom sam se istuširano u tuš kabini ostakljenog zida, Iako je bilo tople vode u izobilju, nakon ovog vrelog dana nije mi baš puno trebala.

Nakon tuširanja jedno vrijeme sam odmarao gledajući lokalni program na televizoru.
Obzirom da je do večeri još dosta, odlučio sam malo obići grad, kojeg sam snimio s balkona svoje sobe.

Uzeo sam bicikl i krenuo u obilazak grada. Prvo sam se vratio do mosta kojeg sam prešao pri dolasku.

Provozao sam se ulicom koja mi je izgledala kao glavna ovog grada. Dojmila me je raskošno uređena biciklistička staza.

Isto tako je raskošno obojan prijelaz staze preko ulice.



Sreo sam u gradu i par mega nebodera

Bio je tu i pravi suvremeni shopping centar.

Kakanj je rudarski grad pa nije čudo što se u njemu nađe ovakvo što

Još jednom sam sreo lokomotivu serije 62. Biće da je takvih bilo dosta u Bosni.

Prošao sam pored gradske džamije…

…pored koje je bila sahat kula

Nisam uspio na netu naći podrobnije informacije u vezi ovih dvaju građevina.
Iako je bio smiraj dana sunce je i dalje nemilice pržilo, pa sam odlučio vratiti se u hladovinu svoje sobe. Zastao sam na mostu i snimio rijeku nizvodno.

Ovom cestom prikazanom desno na gornjem snimku došao sam u ovaj grad nakon onog prolaska table na kojoj je pisalo „Kakanj“.
Nakon izležavanja u hotelskoj sobi i buljenja u televizor, u suton, kada se vrućina konačno povukla, odlučio sam malo prošetati po gradu. Nisam baš puno odmakao od motela, tek stotinjak metara kad naiđoh na – konobu.

Svratih u nju i potražih jelovnik.

Sinoć sam si za večeru priredio samo juhu, pa sam jutros odmah na početku dana morao doručkovati. Radi toga odlučih sada spremiti u sebi malo više „goriva“, pa sutra termin za doručak malo dulje prolongirati nego jutros.

Izabrao sam nešto pohano s pekarskim krumpirom i iznenadio se kako je to bilo ukusno. Pohane šnicle kao da su, na kraju, kuhane na pari, prosto su se topile u ustima. Neočekivano ukusan objed.
Današnji iznos prijeđenih kilometara je

Prije odlaska u prostranstvo snova pogleda sam vremensku prognozu na TV-u koja me je uvjeravala da će sutra biti još veća vrućina nego danas, dok prekosutra slijedi „prolazno osvježenje“. To me nije zabrinulo jer sam računao na to, te po „planu i programu“ prekosutra je day-off što se bicikliranja tiče.
Dok je ondašnji ja postupno i polako padao u san, ovaj ja, koji piše ove retke, htio bih napomenuti par podataka koje je pronašao na wikipediji o ovom gradu.
Ime Kakanj se prvi put spominje u darovnici kralja Dabiše, koji je vojvodi Hrvoju Vukčiću darovao selo Kakanj u Župi Trstivnici kao zasluge u borbama protiv Osmanlija u povelji od 15. aprila 1392. godine. Kasnije se spominje u defteru Bosanskog sandžaka 1468. godine kao naselje sa oko 90 domaćinstava. Staro povijesno jezgro grada Kaknja se nalazi u naselju koje danas nosi ime Donji Kakanj; Donji Kakanj je još u tursko doba bio sjedište suda i pazara. Rudnik Kakanj je osnovan 1900. godine. U narednih 100 godina Kakanj se ubrzano razvijao bez urbanog planiranja.
Što se stanovnika tiče njih je u samome gradu 1991.godine bilo 12 008, da bi se taj broj 2013. godine smanjio na 11 796. Kad se malo računa dođe se do podatka pada stanovnika za malih 1,7%. Što se šireg područja tiče broj stanovnika navedenih godina se smanjio sa 55 950 na 37 441, što znači a je pad stanovnika za 33%. (izvor: wikipwdia)
Dakle, drastični pad u odnosu na sam grad.

Za nastavak priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Blidinje I dio

„Buba u uhu!“
To nije uholaža koja, prema neistinitoj priči, može ući u uho te snažnim škaricama probiti bubnjić, pa neposlušna djeca mogu oglušiti. Niti je riječ o bilo kojem insektu koji laza po našem ušnom kanalu, mada sama spomen takve moguće situacije, iako malo vjerojatne, izaziva jezu i zgražanje.
Ma ne, Bože sačuvaj!
Uostalom, ta konstatacija je stavljena pod navodnike, što znači da se radi o nečemu drugačijem, o alegoriji ili prenesenom značenju.
To je ono što „uđe“ u nas i ne da nam mira. Stalno upozorava, zapitkuje, ukazuje, traži…. Može biti kao film, kao riječ, kao slika kao…
Eto, što se mene tiče, primjer „bube u uhu“ kao filma je film „Most“ Bosanskog redatelja Hajrudina Krvavca. Tu se ne radi o bilo kojem, nekom mostu, već o točno određenom, Onom mostu.

[U svom školovanju prvi put sam se susreo s Engleskim jezikom u petom osnovne. Već na samom početku sam bio zbunjen s članovima, određenim i neodređenim. Kako u mom materinjem jeziku ne postoje „članovi“ bilo određeni ili neodređeni tako mi je to bilo krajnje zbunjujuće u mojoj dječjoj glavi. Tokom vremena stvar se postupno bistrila, pa sam shvatio poantu. Ona na primjeru razgovora (konverzacije) ovako izgleda:
- Did you see a bridge? ( Jesi li vidio neki most?)
- A bridge? (Neki most?)
- No, no, the bridge! (ne, ne, onaj most! )
- Oh, the bridge! (ah, taj most!)]

Dakle, navedeni film bi se treba zvati ONAJ most (THE Bridge) jer se radi o točno određenom mostu.
Ta „buba u uho“ nije bila fabula filma već sam TAJ most sa okolicom u kojoj je smješten. Taj most zajedno s kanjonom rijeko koju premošćuje dugo, dugo je bivao u mojoj duši. Malo-malo pa mi uleti u svijest, poremeti tok misli, pa na trenutak zastanem i mišlju i djelom te pomislim „kako bi bilo dobro proći njime biciklom“. Dosta, podosta vremena je prošlo, stoički sam podnosio te male i kratke, ali strpljive i uporne ispade te „bube u uhu“, da bi na kraju stvarno osvanuo s biciklom na tom mostu (vidi : Priča Četvrta: Tara i most na njoj)
I te „bube u uhu“ je nestalo!
Primjer „bube u uhu“ kao riječ je priča koju sam svojedobnu čuo od susjeda kako je autom vozio preko planine Zvijezda u Bosni između Vareša i Olova. Živu je priču s emotivnom oduševljenjem završio komentarom „Ti bi baš trebao tamo otići biciklom, dopalo bi ti se!“.
Nakon par godina što me je ta „buba u uhu“ proganjala („Ti bi baš trebao tamo otići biciklom, dopalo bi ti se!“), stvarno se nađoh s biciklom na toj planini (vidi na mom blogu: Očevija 2013).
Slijedi primjer „bube u uhu“ kao slika.
U kasno proljeće 2017-te, krajem svibnja imao sam prilike biti učesnikom jednog grupnog putovanja. S kolegama s posla natrpanim u jedan autobus putovali smo do Orebića na Pelješcu i nazad. To je bilo jedno od onih putovanja u kojemu ne trebaš puno razmišljati gdje, što i kako, sve je organizirano i riješeno, a na tebi je samo sa pustiš „mozak na pašu“ i uživaš.
Pri povratku s mora svratili smo na ručak, onako svi kolektivno, u restoran Hajdučke vrleti na visoravni Blidinje. Preko puta restorana, s druge strane visoravni, bila je planina Čvrsnica koju sam snimio, kao jednim od mase snimaka s tog putovanja. Tren poslije snimanja uklopio sam se u neobavezan, površni i usputni razgovor društva s kojim sam putovao zaboravivši na prizor kojeg upravo snimih.
Ili sam barem tako mislio, jer sam pri povratku kući i pregledavanju mase snimaka izdvojio baš taj tom planinom, proglasio ga snimkom Broj Jedan. Čak sam ga držao jedno vrijeme na ekranu računala. Izgleda da taj prizor planine dok sam ju snimao ipak nisam zaboravio iako mi je to tada tako izgledalo. I ne samo da ga nisam zaboravio, nego sam shvatio da u sebi nosim još jednu „bubu u uhu“ ovaj put u obliku slike prikazane gore na početku ove priče.
To što, za razliku od svih dosadašnjih priča, ovu započinjem slikom, a ne tekstom nije jedina posebnost ove priče.
Tokom godina koje mi se lijepe na moja pleća nekako je s njima dolazila i svojevrsna ambivalentnost, istovremeno privlačenje i odbijanje, čudan neki miks želje vožnjom i osjećaja njene nepriličnosti mome dobu. Pred (a i tokom) ovog putovanja to je poprimilo astronomsko maksimalnu vrijednost. S jede strane želja da se nađem biciklom ispred planine na gornjoj slici poprimila je oblike prave nekontrolirane opsesije, a s druge strane strah, tjeskoba i zbunjenost poprimali su oblike vrlo blizu totalne mentalne blokade. Tome je dobrano doprinijela činjenica da sam ovog ljeta postao – penzioner iliti umirovljenik.
Razmišljajući o tom svom novom statusu došao sam do zaključka da čovjek u životu ima 5-6 radikalnih promjena.
Prva je samo rođenje. Ima jedan vic, ili zanimljiva pretpostavka, kada blizanci u majčinom trbuhu razgovaraju, pa jedan pita drugoga: „Što misliš, postoji li život nakon rođenja?“
Druga je kada krenemo u školu, a treća je kada završimo školu, a slijedeća je kada krenemo raditi, dakle, kad se zaposlimo.
Tu je negdje, ne baš obavezno tim kronološkim redom, kad nam dođu djeca, a iza nje je kad nam djeca odu (ova puno teže pada mamama nego tatama).
I na kraju (ovo „na kraju“ nekako zlokobno zvuči) je kada prestanemo sa zaposlenjem, odnosno – kad se „umirimo“, kad postanemo umirovljenici, kakav sam trenutno i sam.
Čudno je to doba. Nakon sedme godine života, kad sam krenuo u školu, sada kao umirovljenik po prvi puta u životu – ništa ne moram. Baš tako – ne moram. Mogu, a i ne moram.
Ta sloboda izbora koliko god bila očaravajuća toliko postaje zbunjujuća, te u konačnosti i teška. Teška zbog odgovornosti ( prema samome sebi ponajprije) hoće li izbor biti „onaj pravi“, jer eto SLOBODAN sam izabrati što god hoću.
I što sad!?
Tradicija, okolina, ustaljeni običaji nalažu da bih trebao živjeti

„Jedan život, miran, tih.
Nekad bacim kartu il' napišem stih.
Stvari teku, ja se držim izvan njih.“ (Balašević)

Čak je tu i upozorenje koje veli

„Umri prije smrti govore mi ljudi
Dok još nije prekasno za to
Jer kad tijelo zadrhti, zamagle se puti
Pa sve postane opasno“ (Dino Merlin)

S druge strane mi u glavi zvoni ona Poljska poslovica koja veli: „Kvaliteta života se ne mjeri brojem udisaja, već trenucima koja zaustavljaju dah!“
Eto, pa ti sad budi pametan!
Ni sad, dok pišem ove redove, ne mogu si objasniti odakle mi snaga, hrabrost i odvažnost koncentrirana u kažiprstu moje desnice kada je kliknuo na miš nakon što sam kursor na ekranu doveo na ikonicu „Bukiraj sada!“.
Eto. Našao sam mjesta noćenja i sad nema nazad. Što je tu je!
To rezerviranje smještaja, kao (pred)znak da ipak krećem na put nije me baš (pretjerano) umirilo. Umjesto da se smanji ona suprotnost stavova se još više pojačala, tako da sam i dalje bio negdje u sredini, bez nekog bitnog pomaka. Samo su se te suprotnosti povećale. S jedne strane tu je pozitivna euforija, krcata slatkim oduševljenjem još ne doživljenih trenutaka, u čije postajanje ni trenutka ne sumnjam, već samo nestrpljivo čekam kad će se već jedanput dogoditi. Međutim, s druge strane osjećaj teško, vrlo teško podnošljive tjeskobe, straha, sumnje, sve to s nekim zlokobnim predviđanjem da bi se nešto loše moglo dogoditi. Što to, uopće ne mogu definirati, no baš zbog te neodređenosti raste do ogromnih veličina.
Da barem imam nekakvog suputnika, čini mi se da bi bilo neusporedivo lakše. Ovako mi se uz sve navedeno javlja i stid prema ljudima oko mene jer eto „vidi ga što mu svašta pada na pamet po stare dane!“
Eto, s takvim stanjem u duši krenuo sam na ovo putovanje.
No, prije konkretnog putovanja red je, nakon ovog (pre)dugačkog uvoda upoznati Vas s rutom putovanja. Kasnije ću to po danima detaljnije, a sad samo ugrubo Slavonski Brod – Derventa - Doboj pa dolinom rijeke Bosne sve do Sarajeva. Nakon Sarajeva do Konjica i Jablanice, a potom preko Blidinja, Posušja i Imotskog do Splita, odakle se vlakom vraćam kući.

02. VIII

Mapu ovog dana putovanja možete vidjeti ovdje.

Slike ovog dana putovanja možete vidjeti ovdje.

Moja najbolja, najljepša i u svemu naj životna suputnica me dovezla u jutro ovog dana do Slavonskog Broda, točnije tik do graničnog prijelaza. (Moram ju pohvaliti što mi ni jednom riječju, pogledom niti bilo kojim drugim znakom nije prigovorila na ovu moju „ludost“, što mi je bitno olakšalo stanje u duši i dovelo ga do kakve-takve podnošljivosti).
Tako sam već oko 7 u dosta mutljavo jutro ušao u Bosnu. Obzirom da sam se prije nekih dva mjeseca odvezao od Doboja dovde (vidi Gradačac – Gračanica), odlučio sam ovaj put voziti „ravno“ bez suvislih skretanja. Što usput naleti, dobro, no bez većih zadržavanja ni skretanja.
To je i zato što sam si zacrtao poveliku kilometražu (barem za mene), sve do Žepča.
Zašto baš do Žepča? Pa za to što sam ovim putem već vozio (vidi: Jajce 2010), te sam htio ostaviti više vremena za ono što slijedi iza Žepča. Zaintrigirala me je, u stvari ta dolina rijeke Bosne. Iako sam autom njome prošlo već više puta, biciklom još ni jednom. Dakle, ostalo mi je dosta sitnih „bubica uglavi“ kojih se na ovom putovanju hoću riješiti.
'Ajmo sad „Hit the Road!“
Nekih 12-tak km od Bosanskog Broda prošao sam pored usnulog restorana zanimljivog imena „Mara i Lole“.

Preko puta tog restorana, meni s desne strane, stajao je prometni znak opasnosti. Očigledno da tu stoji još od mog djetinjstva jer je crna boja, koja upozorava na krivinu, toliko otpala najavljujući zbunjujuću bijelu podlogu na kojoj uskoro neće biti ništa.

Nekih 5-6 km prije Dervente zaustavio sam se i radi predaha, a i radi snimanja udaljenog reda kuća na brdu s desne strane. Negdje među njima sam provodio svoje djetinjstvo.

Nekoliko stotina metara kasnije jedna tabla s imenom grada mi je zaželjela dobrodošlicu.

Obišao sam ovaj grad obilaznicom, prešao prijevoj koji je dijelio doline rijeka Ukrine i Bosne i spojio se sa famoznom magistralom M17, 12-tak km prije Doboja. Na tom spoju je zbunjujući restoran.

Nakon 2-3 km dalje stao sam na nekoj benzinskoj jer sam ispred nje ugledao stol i stolice, pa sam tu doručkovao. Tokom doručka pažnju mi je privukao „najbolji čovjekov prijatelj“ kako opušteno drema ispod auta.



Pred Dobojem – prometni krkljanac. Formirala se kolona od preko 2 km koja vozi toliko sporo da je moj bicikl višestruko puta brži. Nakon par auta koja sam pretekao s (njihove) desne strane zaključio sam da je bolje i sigurnije voziti nogostupom, što sam i učinio.

Pretječući tako kolonu u meni je rasla radoznalost što je uzrok za njeno stvaranje. Skoro da me prozaičnost tog razloga razočarala jer je to bio – kružni tok na ulazu u grad.
Nakon kružnog toka kolona se razrijedila i postala brža od mene, no i dalje je bila kolona. Stoga sam na prvom semaforu skrenuo lijevo ta napustio tu famoznu magistralu M17. Njoj ću se vratiti tek sutradan.
Nakon prelaska rijeke Bosne skrenuvši desno našao sam se na lokalnoj cesti kojom ću danas voziti do Žepča.
Zastao sam kod željezničkog kolodvora ovdje zvanog Željeznička stanica tek radi jednog snimka. Ovako zahrđalog krova izgledala mi je kao prava slika i prilika općeg današnjeg stava prema željeznicama (ne samo u Bosni već i šire).

Napustivši i zadnju kuću Dobojsku našao sam se u idili mira i tišine lokalne ceste prema jugu.
Prođe tu pokoje vozilo, no to čini mirno, tiho i polako tako da me u potpunosti prepušta meditativnom raspoloženju.

S lijeve strane mi je famozna željeznica Šamac – Sarajevo koja će mi biti bliži ili dalji suputnik sve do Sarajeva, odnosno čak i do Jablanice. Naime, do tog grada pratim glavni prometni pravac sjever-jug u Bosni, što za željeznicu, a što i za cestovni promet.
Dok mi je željeznica s lijeve strane, rijeka Bosna mi je s desne. Već se počinje naslućivati ono što sam pretpostavljao i u skladu s tim priželjkivao vožnju dolinom ove rijeke – ona je, kako i ime veli, dolina, pa kao takva je s lijeve i desne strane okružena brdima, nekad bližim, a nekad daljim.



Cesta i željeznica igraju miš-maš, što znači nekad mi je s desne, a nekad s lijeve strane. A to opet implicira da trebam nekako preko nje kada se strane mijenjaju. To je moguće ili u istoj ravnini, dakle rampa i cesta preko pruge ili u različitim nivoima, a to opet znači cesta ide mostom. Tako je i ovaj put bilo kada sam nadvožnjakom prešao preko pruge.
Ostaci porušene ograde na mostu ukazuju da se nekome jako žurilo, pa je umjesto skretanja produžio ravno.

Bilo mi je pomalo zlokobno promatrati s ruba mosta kontaktni vod elektrifikacije željeznice znajući da kroz njega struji 25 000 Volta. I to promatranje je bez ikakve ograde.
S druge strane mosta snimio sam željezničke tunele.

Nakon drugog svjetskog rata izgrađena je ova normalno-kolosiječna pruga Šamac – Sarajevo. No, zbog potreba željezare u Zenici za željeznom rudom koja se dovozila iz rudnika Ljubija kod Prijedora, pojavilo se usko grlo u prijevozu te rude. Radi toga je godine 1978. izgrađen drugi kolosijek na dionici Doboj – Zenica. Radi toga se na gornjem snimku vide dva kolosijeka, lijevi je stariji, a desni je onaj mlađi, dograđeni.
Vremenske prilike su mi danas nekako čudne do Doboja jutarnja svježina, čak i prohladna. No, nakon Doboja, kao da se sunce zastidjelo što je nekako pretjeralo s jutrošnjim dremežom, pa je pokušavalo to popraviti dodatnim grijanjem. Posljedica toga kod mene je znojenje, a to vuče za sobom češće zaustavljanje u hladovinama, i okrepa u obliku brisanja znoja i konzumacije pića (pogodite kojeg!)
Tako sam za mjesto jednog od tih predaha izabrao hladovinu osnovne škole u mjestu Donja Paklenica.

Iznenadio sam se ugodno veličinom i dotjeranošću školske zgrade. Bila je zatvorena i nigdje nikog nije bilo, što je razumljivo obzirom da su u toku ljetni praznici, pa sam mogao u miru i tišini diviti se zgradi kojom se ne bi postidio i neki grad, i to ne baš mali, a kamo li ovo selo za koje prvi put čujem.
U nastavku vožnje prešao sam preko nekog bezimenog potoka. To je činila i željeznica sa svojim mostom. Pažnju mi je privukao solidni bunker kraj mosta.

Pretpostavljam da je on „uspomena“ na Drugi svjetski rat, jer takvih bunkera viđam vozeći se vlakom od Slavonskog Broda do Zagreba.
Bilo je nešto prije dva kad sam po žarkomu suncu ušao u Maglaj.

Odmah po ulasku u grad pažnju mi je privukla jedna stara džamija, točnije njen drveni toranj.

Surfajući internetom, dok pišem ove redove saznao sam samo da se radi o Sukija džamiji i da je najstarija u Maglaju. Nedaleko od nje našao sam se na raskrižju.

Ravno, ispod mosta je „moja“ cesta prema Žepču. Međutim, obzirom da sam zadnji put, kad sam biciklom prolazio ovdje, odmah produžio njome, ovaj put sam to malčice odgodio jer sam htio obići Maglaj. Uostalom već je bilo dva i vrijeme je ručku, pa sam dvoje starijih prolaznika upitao gdje su dobri ćevapi u Maglaju. Kao iz topa, u jedan glas odgovorili su mi „U Konzumu!“ Nakon mog upita gdje bi to trebalo biti, objasnili su mi da je s druge strane rijeke.
Kasnije sam shvatio da je s ove strane rijeke manji, stari dio grada, a glavnina grada je preko puta rijeke.
Brzo sam pronašao taj Konzum. Očigledno se radilo o šoping centru
i restoranu, sve pod jednim krovom.

Za razliku od onog starog dijela grada ovdje je bila vreva mnoštva ljudi. Navedeni Konzum, odnosno njegov restoran imao je i terasu, no ona je bila na gornjoj etaži. To mi je stvorilo nepremostivi problem, jer moram držati bicikl na oku dok ručam. Tako sam ručak odgodio za neku bolju lokaciju, te biciklom malo prozujao po centru Maglaja.
Preko puta navedenog Konzuma je raskošna novosagrađena džamija.

Zvaničan joj je naziv Nova gradska džamija, a sagrađena je 2009 godine (izvor: wikipedija)
Zanimljiv mi je bio ornament iznad glavnog ulaza pa sam ga zoomirao objektivom svog fotoaparata.



Nakon što sam napravio krug po gradu, koji ipak nije jako velik, vratio sam se ka mostu preko rijeke, te snimio stari dio grada.

Pomaknuvši objektiv malčice desno snimio sam jednu od glavnih znamenitosti Maglaja – Maglajska tvrđava.

Prema wikipediji tvrđava, odnosno grad je, prema strateškim uvjetima vremena u kojem je nastao (najkasnije u XIV stoljeću), podignut na vrletnoj i strmoj magmatskoj stijeni, koja se snažno ističe nad desnom obalom Bosne. Sadašnji izgled stari grad je dobio u tursko doba, tek u XVIII stoljeću.

Ono bijelo, lijevo od starog grada (ili tvrđave) je sahat kula. Prema navedenoj wikipediji Maglajska sahat-kula se nalazi u predvorju maglajskog starog grada. Završetak izgradnje ove sahat-kule je bio 17. oktobra 1697. godine.
Pri prelasku preko mosta zastao sam na njegovom kraju snimivši cestu kojom ću uskoro nastaviti prema Žepču.

Mogao bih sada ispod mosta, te nastaviti ovom cestom snimljenoj na gornjem snimku, međutim još uvijek sam bez ručka. Pa, nije valjda da ću morati posegnuti za rezervama u bisagama bicikla!?
Ne, ipak ne!
Kad sam se našao na kraju mosta pogled ravno ispred mene je uhvatio skromno arhitektonsko zdanje na čijem je velikom prozoru pisalo „Čevabdžinica“.
Aha, to je to!

Izabrao sam stol krajnje lijevo (zaokružen crvenom crtom na gornjem snimku) i naručio „veliku i pivo“. Čak sam uspio i bicikl parkirati u hladovini (neka se i on malo odmori).

Ili sam bio podosta gladan, ili su ćevapi bili stvarno dobri, a najvjerojatnije i jedno i drugo, uglavnom mi je to bio ručak za pet plus. Zanimljiva mi je neka opća atmosfera: mir, tišina, laganini, potpuno suprotno modernom ugođaju u centru oko onog Konzuma na drugoj strani rijeke. Kao da je ona granica neka dva svijeta različitih vremena.
Hladovina u kojoj sam ručao je izdržala nekako do kraja mog ručka, pa kad mi je sunce stalo obasjavati ruke i noge rekao sam sebi: „Vrijeme je da se krene!“ U stvari, stol za kojim sam sjedio bio je na zapadnoj strani pa ga je sunce svojim zrakama postupno osvajalo.
Sjeo sam na bicikl i napravio pola kruga te se našao ispod mosta.

Prije zaključivanja posjete ovom gradu još malo statistike vezane za njega.
Prema wikipediji, sam grad Maglaj je 1991. godine imao 7 957 stanovnika, dok je taj broj 2013. godine pao na 6 099. Dakle smanjenje za 23%. Situacija je još drastičnija sa područjem općine Maglaj jer je na njoj 1991. godine živjelo 43 388 stanovnika, dok se taj broj 2013. godine smanjio na 23 146. Dakle smanjenje je za 46% !!! Bojim se da će slična situacija biti i sa ostalim gradovima koje ću proći na ovom putovanju.
Nakon Maglaja cesta se pridružila Bosni, no, dopustila je između njih nedefinirani drvored koji mi je pravio kakvu-takvu hladovinu.

Promet slab, malo-malo pa hladovina, cesta uglavnom bez (većeg) uspona, tako da bicikl poda mnom lagano klizi. Ulazak u mjesto Krsno Polje snimio sam ponajviše zbog pitoresknosti drugog mjesta, meni nepoznatog, smještenom na padini brda s druge strane rijeke, kojeg sam približio zoom objektivom moga fotića.



Još jedan put nisam mogao odoljeti navedenoj slikovitosti, bajkovitosti, maštovitosti, basnovitosti (sinonimi za pitoreskno prema rječnik.com) pa sam ponovio slično. Dakle prvo snimak ceste s okolicom, a zatim detalj s brda preko puta rijeke približen foto tehnikom.



Ova slikovitost, bajkovitost… itd, me toliko opčinila da me iz te ugodne omame prenula tabla na kojoj je pisalo
https://i.postimg.cc/XYVy1Qgq/P1030332-MA-XII-23.jpg />
Prvo sam prešao most preko rijeke Krivaje smješten tek stotinjak metara prije nego se ta rijeka bukvalno stopi s Bosnom.

Na sredini mosta sam zastao radi snimanja ne baš lijepe uspomene na veliku poplavu 2014. godine.

Vidljivo je da je most bio skroz potopljen u bujicu, tek su samo njegove ograde virile van. I izdržao je na čast i diku njegovih graditelja.
Isto kao s Maglajem i ovdje sam morao preko Bosne u centar grada.
U ovom gradu vezu između njegovih dijelova s jedne i druge strane rijeke čine tri mosta. Jedan je na početku grada, a drugi na kraju.



Oba mosta na snimcima iznad su za sva prometala, motorna i ona druga, no ja sam odabrao onaj u sredini koji je samo za pješake i po kojemu se mogu švercati i ja kao biciklist. U stvari prema pristupu mostu, koji nije imao ni jednu stepenicu, mogu reći da je potpuno legalan i legislativan pristup i biciklistima.





Stao sam na mostu i snimio rijeku nizvodno.

Pri snimanju sunce mi je bilo iza leđa, dakle snimanje po PS-u, pa je boja Bosne idilično modra, što u stvarnosti nije baš tako.
S tog pješačkog mosta snimio sam i panoramu grada.

Iako je bila podaleko, uočio sam jednu građevinu koja mi je potpuno odudarala ovom mjestu, a i podneblju. Bila je to Krivajina vila.

Nisam uspio pronaći put do bolje lokacije za snimanje pa posuđujem slijedeći snimak te vile sa web stranice klix.ba.

Firma "Eissler und Ortlieb", osnovana 1884. godine, bila je jedna od najvećih i najmodernijih postrojenja u tadašnjoj Evropi, a bavila se eksploatacijom šumskog bogatstva bazena Krivaja. Ova firma pokrenula je izgradnju današnje pilane PD “Krivaja-Mobel”, kao i drugih postrojenja, navodi se na web stranici PD "Krivaja Mobel". Vila Krivaja je sagrađena kao dio kompleksa za eksploataciju drveta i podsjetnik je na ranu epohu industrijalizacije u BiH. Iako točan datum izgradnje Vile nije poznat, ova zgrada useljena je 1900. godine, a bila je opremljena najsuvremenijim vodovodnim i elektro instalacijama. Arhitektica Aida Murtić kaže da ovaj objekt predstavlja primjer stambene vile iz vremena Austro-Ugarske monarhije u BiH sa izrazito romantičarskim obilježjima u eksterijeru kao što su istaknuta bondručna konstrukcija, dekorativni drveni motivi, upotreba različitih vrste prozora, vanjskih stepeništa i trijemova. (izvor klix.ba)
Ulaz u tu firmu danas izgleda ovako

Dakle, jadno, žalosno i napušteno.
Na stranici zeleznice.in.rs našao sam staru fotografiju željezničkog kolodvora u Zavidovićima na kojoj se navedena vila lijepo vidi

To je kolodvor stare uskotračne željeznice koja je od Bosanskog Broda, preko Sarajeva išla sve do Ploča.
Kad sam već prikazao kako je nekad izgledao kolodvor u Zavidovićima, evo kako on izgleda sada. Sjetio sam ga se, te biciklom došao do njega.



Tračnice, barem neke, su uglancane, nisu hrđave, dakle prođe po njima poneki vlak. Međutim znatno zelenilo oko tračnica, te potpuni izostanak ljudi kazuje da ti vlakovi ne voze baš učestalo. A ovo je glavni željeznički pravac sjever-jug u Bosni.
Prije nego sam napustio ovaj grad evo dva svijetla primjera koji kazuju da u njemu ipak ima života i vjere u bolje sutra.
Priznajem da su me lako „kupili“ kad sam naišao na parking za – bicikle.

Korito rijeke Bosne kroz grad su lijepo popločali. I ne samo to, nego su na jednoj od tih popločanih obala izjavili ljubav svome gradu.

'Ajmo sad malo pogledati statistiku za ovaj grad. Godine 1991 sam grad je imao 12 947 stanovnika, dok je 2013. godine taj broj spao na 8 174. Dakle, smanjenje za 36%. Ta situacija na nivou šire regije bilježi pad stanovništva tih godina sa 57 164 na 35 988 stanovnika. U postocima to iznosi 37%. Dakle skoro isto kao i za grad. Brojeve možete komentirati i sami.
Tih 10-tak km do Žepča je bilo dosta gusto što se prometa tiče. Razlog tomu je što se „moja“ cesta u Zavidovićima sjedinila s prometnicom iz Banovića i Tuzle, tako da je napredovala na ljestvici važnosti iz lokalne u neku polu-magistralnu. Kad ove riječi pretočim u sliku ona izgleda ovako

Ulaskom u Žepče prešao sam Bosnu širokim mostom
https://i.postimg.cc/Gh4f8xDB/P1030354-XII-23.jpg />
Zastao sam na njemu radi snimanja rijeke nizvodno.
Kao tipičan primjer suprotnosti, koje su u Bosni tik jedna uz drugu, na gornjem snimku je idilično plavetnilo rijeke uz zapuštenu ruševinu s desene strane. Moglo bi se reći da se radi o nekom megalomanskom hotelu iz komunističke ere u koji se u ovim liberalno-kapitalističkim vremenima ne isplati ulagati. Što god da jest, sada tu stoji kao mučna uspomena koja je tokom vremena prešla u ruglo grada.
Sretan i zadovoljan, mada umoran i iscrpljen prvo sam napravio predah kraj mjesta gdje smo suputnik i ja prije 13 godina noćili. Radi se o crkvi sv. Antuna padovanskog.

Župni dvor je iza crkve.

Prva župna crkva u Žepču bila je građena 1889. u gotičkomu slogu, s golemim tornjem visokim 30 metara. Ona je s vremenom bila proširena. Te 1961. godine izmijenjen je i naslovnik župe, pa ona više nije bila župa Našašća Svetoga Križa, nego sv. Ante Padovanskog. Iste godine prošireno je i crkveno zdanje Ipak, kako nije zadovoljavala uvjete velike vjerničke zajednice, u travnju 2000. godine srušena je i druga crkva iz 1961. godine. Iste godine u studenom već je bila dovršena gradnja nove župne crkve, u dimenzijama 35 x 18 metara, koja sa svoja dva tornja u pročelju, visokima 35 metara, dominira vizurom grada te je vidljiva i s veće udaljenosti. (izvor: svjetlorijeci.ba)
Dok sam odmarao ispred crkve dokono promatrajući okolinu razmišljao sam kako pronaći mjesto moga večerašnjeg smještaja. Nije to razmišljanje bilo pretjerano dosljedno, već su mi misli lutale od navedenog, pa do umora i iscrpljenosti, da mi se konačno, zajedno s pogledom, zaustavile na biciklu. Bljesnu mi u svijesti pitanje: „A što ako mi ukradu bicikl!?“, koja potisnu sva druga razmišljanja. Dođoh do ideje da mobitelom snimi bicikl, pa ću moći policiji konkretno pokazati štosu mi ukrali (i sam se začudih kakve mi sve misli dolaze u glavu).
Srećom, snimak bicikla mi nije bio potreban jer mi je on (bicikl) ostao neukraden na ovom putovanju. Pa eto, da ga, ipak, nisam bespotrebno snimio evo prikazuje ga Vama sa punom putnom opremom.

Rezervirajući noćenje preko interneta dobio sam grubu mapu koja, me baš pretjerano precizno, pokazuje gdje mi se nalazi večernje svratište. Ono je nekih kilometar i pol na magistrali M17 prema Doboju. Stoga krenuh vožnjom kroz grad prema famoznom M17. Stotinjak metara prije raskrižja ugledah patrolu prometne policije te skrenuh lijevo do nje. Upitah policajca za svratište pokazujući isprintanu rezervaciju noćenja. Na njoj je bio telefonski broj, pa krajnje susretljiv i uslužan policajac uze svoj mobitel, otipka broj i čeka, čeka, čeka… Prekide zvanje, jer se s druge strane očito nije nitko javio, te mi reče da se malo strpim i ode kod kolege. Poslije čekanja, koje mi se jako odužilo, ili mi je zbog umora tako izgledalo, vrati se susretljivi policajac i objasni mi da trebam skrenuti desno na M17 i nakon kilometra i nešto, kad ugledam prodavaonicu s lijeve strane, tamo trebam tražiti ono što tražim. Zahvalih mi se do dna duše ganut njegovom susretljivošću, na što on mahne rukom, okrene se i ode zaustaviti neku Golf Dvojku.
Nađoh se, dakle na famoznom M17. Promet gust u oba smjera. Da veselje bude veće, pojavila se i uzbrdica. Iako umoran, iscrpljen i utučen, stoički sam podnosio sve te nedaće, tješeći se: „Još malo!“.
I stvarno, ugledah nekakvu trgovinu s lijeve strane i skrenuh do nje. Prvo sam parkirao bicikl.

Zatim sam snimio tu M17 magistralu, i to prvo prema Žepču, odakle sam došao, a potom prema Doboju



Nakon ulaska u trgovinu ugledah trgovkinju te joj se obratih:
- Dobar dan! Ja sam onaj koji…
- Znam, znam, u vezi noćenja! - prekide me žena ne dozvolivši da ispričam svoje do kraja.
- Sad će doći moj muž doći, pa će vas odvesti do apartmana.
Riješeno, pomislih uz osjećaj ogromnog olakšanja.
Dođe čovjek, te poslije formalnosti upoznavanja povede me stotinjak metara sokakom do mjesta X.

Sokak je ono lijevo na gornjoj slici. Između tog sokaka i garaže nazire se pasja kućica pored koje je odmarao „čuvar garaže“.

Prvo, smještaj za bicikl. On je bio u garaži u kojoj je bilo svega i svačega. Ipak uspjeli smo bicikl smjestiti dovoljno blizu ,te ga spojiti na punjač da bi baterija ujutro bude vedra, čila i puna energije za nastavak puta.

Moje večerašnje „carstvo snova“ smješteno je na gornjoj etaži do koje treba doći spiralnim stepenicama.

U prvi mah mi je bila čudna, kontradiktorna ta simbioza improviziranog stepeništa sačinjena neobično raskošno. No nakon što sam ušao u apartman osjećaj bilo kakve improvizacije je nestao. Samo je ostala zadivljenost raskošnim uređenjem.
Dakle, dnevni boravak…

…kuhinja u sklopu dnevnog boravka…

…kupatilo…

…i na kraju, spavaća soba.

Sve je bilo tako čisto uredno i dotjerano, sve mi je izgledalo tako ganc novo, da sam skoro bio siguran da sam uopće prvi gost u ovakvome nečemu.
Nakon smještaja, raspremanja i tuširanja, u kuhinji sam si skuhao krem juhu od gljiva te ju svu posrkao s Božanskim užitkom (iako je bila za 3 sobe, kako je pisalo na vrećici)
Nakon „večere“ oprao sam suđe ostavivši kuhinju onakvu kakvu sam zatekao.
Sjeo sam na trosjed, pokušao shvatiti logiku televizora i resivera, bezuspješno ipak.
Nije me to obeshrabrilo, naprotiv. Shvatio sam da je i televizor u tom trenutku pametniji od mene, jer mi je na svoj osobit način rekao: „Što ću ti ja, bolje idi u krevet!“
Legao sam u krevet i pokušao srediti misli u glavi. U njoj svega i svačega. Smjenjivali su se prizori sa današnjeg puta, pokušaju dokučivanja što me sutra čeka, uz onu suprotnost između sjećanja na impresivne današnje trenutke (a bilo ih je neočekivano puno) i zbunjenu anksioznost zbog sumnjičavosti da li mi je ovo sve trebalo.

Skoro 140 danas prijeđenih kilometara.
Znao sam i prije ovog dana da me toliko čeka, no nisam očekivao ovoliku iscrpljenost. Dok sam, uz sve veće navedene misli, pokušavao shvatiti da li je umor uz te kilometre, posljedica i vrućine ili je tome kumovala i ona suprotnost, ambivalentnost moga duha, zaspao sam snom pravednika.

Za nastavak priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

nedjelja, 07.01.2024.

Gradaćac, Gračanica II dio

Za povratak na prvi dio ove priče kliknite ovdje.

Poslije dužeg razgledavanja lokomotive (ipak sam neki rail-fan) nastavio sam blagom nizbrdicom i došao do džamije.



Opet posežem za wikipedijom te saznajem da je Mejdan Džedid (poznata i pod nazivom Šarena džamija), najveća džamija na području Medžlisa Islamske zajednice Gračanica. Jedna je od jedanaest džamija koje je Gračanica imala još za vrijeme vladavine Osmanskog Carstva, a koje su postojale sve do pred Drugi svjetski rat. Danas ih je još šest preostalih u samom gradu. Naziv Šarena za ovu džamiju se vjerojatno odomaćio već početkom 20. stoljeća.
Prva izgradnja je možda bila u 16. stoljeća, druga u prvoj polovini 18. stoljeća, treća negdje između sedmog i zadnjeg desetljeća 18. stoljeća, četvrta 1932. i 1933. godine, a peta (zadnja) 1990. godine. Poslovima rušenja stare i izgradnjom nove džamije rukovodio je Građevinski odbor od 30-ak članova, osnovan u studenom 1989. godine.
Izgradnja ovog islamskog vjersko-kulturnog objekta započela je u proljeće 1990. godine. Na velikom prostoru u dva nivoa u njemu su zastupljeni sljedeći sadržaji: džamija, mekteb, abdesthana, restoran, divanhana, biblioteka, prodavaonica, gasulhana, mesnica itd.
'Ajmo malčice objasniti strane riječi:
Abdesthana - zatvorena prostorija za uzimanja abdesta (abdest - obredno pranje po propisima islama prije molitve)
Divanhana - trijem za kavu, soba za razgovor, prostrano predvorje u starinskim kućama, soba za ručavanje i druge obroke,
Gusulhana – prostor uz džamiju gdje se vrši obredno čišćenje mrtvaca
Izvori objašnjenja ovih pojmova:
https://jezikoslovac.com/word/54z6
https://rječnik.com/abdesthana
https://jezikoslovac.com/word/wegn
https://www.rječnik.com/gasulhana

Zanimljiv mi je bio natpis na ulazu u prostor džamije

Prije nego što završim priču o ovom gradu evo još snimak starog dijela grada snimljen prije 16 godina

Evo još podataka o stanovništvu Gračanice. Dakle, 1991. godine bilo ih je 12712, a 2013. godine 12872. Za razliku od prethodnih gradova koje sam prošao na ovom bicikliranju Gračanica bilježi blagi porast za 1,2%. Mali, ali ipak porast.
No situacija na široj regiji se, nažalost, uklapa u skladu s ostalim gradovima. Pa tako je tih stanovnika 1991. godine bilo 59134, dok se on 2013.godine smanjio na 45220. Smanjenje je za skoro 24%. (izvor: wikipedia)
Već je skoro 6 sati pa sam zaključio da valja krenuti u potragu za noćenjem, ili kako se to ovdje naziva, konakom.
Apartman kojeg sam preko booking.com-a rezervirao par dana ranije trebao bi biti s druge strane doline rijeke Sprače. To znači da trebam izaći iz grada, prijeći magistralu Tuzla – Doboj, prijeći Spraču i „tamo negdje“ pronaći moj apartman.
Lako sam došao do tog „tamo negdje“ a onda sam počeo lutati. Znate onaj dojam kad ste jako bluzu, a opet jako daleko. Ne znam koliko bih tako lutao, već je počelo kuhati u meni, kad je stao neki Golf „Dvojka“. Vozač je otvorio prozor i upitao „Jeste li se izgubili?“ Postiđen (zar je toliko očito!?) rekoh mu ime apartmana, a on mi objasni (nazad do ovoga, pa onda lijevo od onoga, pa…).
Pod dojmom ovog poklona s Neba, uz poštovanje prema obazrivosti i empatiji Bosanaca, stvarno sam pronašao što sam tražio.
A tražio sam ovo

Nigdje nikakvog natpisa, imena apartmana, pa nije ni čudo što ga nisam odmah pronašao, pokušavao sam kako-tako spasiti svoje dobrano poljuljano dostojanstvo.
Moj je apartman bio na katu do kojeg se dolazilo ovim vanjskim stepenicama. Za razliku od samog apartmana, njegovog gazdu sam odmah pronašao. Bavio se sitnim građevinskim radovima u nedovršenoj građevini pored apartmana unutar kojeg smo produžnim kablom riješili punjenje baterije na mome električnom biciklu.

Dok sam se penjao stepenicama do mog mjesta noćašnjeg snivanja postajalo mi je postupno jasno zašto nema nikakvog natpisa. Zato što još nije sve gotovo.
To „mjesto mog noćašnjeg snivanja“, kako mu tepam, stvarno zaslužuje da se tako ophodim prema njemu. Bilo je novo, bilo je uredno i imalo je sve što meni treba, čak i više od toga.
Bio je to u stvari pravi apartman sa tri prostorije: dnevna soba, spavaća soba i kupaonica. Još jednom ponavljam, sve je bio novo, čisto i uredno.
Raskošna dnevna soba sa trosjedom i televizorom me nije toliko impresionirala koliko kuhinja koja je bila u jednom dijelu te sobe.
Nakon tuširanja (u kupaonici, a ne u dnevnoj sobi) u ovom kuhinjskom dijelu sam si skuhao standardu krem juhu od gljiva koja je mi je standardno mirisala te sam ju sa standardno božanskim užitkom standardno pokusao.
Pored posuđa potrebnog za kuhanje juhe tu je bila i spužvica sa sredstvom za pranje suđa, pa sam kuhinju nakon objeda ostavio u istom stanju u kojem sam ju zatekao.
Tren-dva mi se pojavio poriv da pogledam lokalni tv program no nakon par bezuspješnih pokušaja brzo me je prošlo (nisam uspio shvatiti protokol aktiviranja), pa sam otišao do spavaće sobe i legao. Možda je malo rano za spavanje. No imao sam danas dinamičan dan, a sutra me čeka sličan, pa je bolje da se odmorim, ako već ne zaspim. Ipak, san mi je došao na oči iznenađujuće brzo.
Mjesto snivanja je izgledalo ovako

Pređeni današnji kilometri 124!

Drugi dan

Mapu drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Ako sam rano zaspao bio bi red rano se i probuditi i rano ustati. Tako je i bilo. Pa sam već prije 7 bio spreman za akciju, no, prije napuštanja spavaće sobe, a i apartmana u cijelosti izašao sam na balkon (sa rostfrajnom ogradom!) i bacio pogled na pedantno uređeno dvorište.





Sad se trebam vratiti prema Gračanici istim putem kojim sam sinoć došao. Zapravo ne baš do Gračanice nego do magistrale. Da bi došao do te magistrale Tuzla -Doboj, gdje ću skrenuti prema Doboju, prvo trebam prijeći željezničku prugu.

Radilo se o željeznici Doboj – Tuzla, a gornji snimak pokazuje pogled prema Doboju.
Kao što se na gornjem snimku vidi jutro je bilo tmurno i maglovito i kao takvo će ostati sve do iza Doboja. Kao da nije prvi ljetni mjesec po kalendaru, već zadnji jesenji.
Terme Ozren, koje su bile nedaleko od ceste kojom vozim, su me stvarno iznenadile. Iznenadile su me samom pojavom, nisam očekivao da je ovdje nekakav termalni izvor, nego i svojim raskošnim, i mogu slobodno reći, Europskim izgledom.





Zanimljivo da su u svome imenu uzeli riječ „Terme“ sa neutralnom latinskom osnovom, a ne riječ „Banja“, kao se već u Bosni nazivaju toplice (Banja Vrućica kod Teslića, na primjer).
Slijedeće što trebam prijeći da bih stigao do magistrale je rijeka Spreča koju preskačem mostom.



Kao što se gore vidi snimio sam nabujalu Spreču s mosta kojoj njeno korito nije bilo dovoljno pa se razlila na okolne njive. To je posljedica silnih kiša u zadnje vrijeme, sjetite se samo jučerašnje rijeke Bosne u Modriči.
Konačno dođoh ja do te magistrale i skrenuh lijevo prema Doboju (da sam produžio ravno ponovo bih se našao u Gračanici, kilometar udaljene od ovog raskrižja.
Vozim se tako magistralom u smjeru, je li, Doboja a s lijeve i desne strane masa poslovnih ili proizvodnih pogona ili drugačije rečeno „privrednih objekata“.

Dok vozim pored tih pogona sjetih se neke vijesti od prije par godina da je Gračanica (bila) grad sa najmanjom stopom nezaposlenosti u Bosni.
Nakon par stotina metara od onog raskrižja naiđoh na hotel Sax (ono desno na donjem snimku).

Razlog zašto sam ga svojim fotićem uveo u vječnost je činjenica da je on trebao biti mjesto mog noćenja da me prošle godine potop nije spriječio u naumu ovog bicikliranja.
Bilo je skoro 8 kad sam naišao na pekarnicu, ili kako ju ovdje nazivaju pekaru, zanimljivog mi imena Uno.

Ime mi je zanimljivo jer u Slavonskom Brodu postoji pizzerija istog imena u koju često navratim pri jednodnevnim turama biciklom.
Prvobitno sam se htio opskrbiti jelom, jer je bila nedjelja, pa mi je neizvjesno da li ću igdje naći nešto otvoreno za opskrbu. No, opijen miomirisima pekarskih proizvoda odlučih ovdje doručkovati, pogotovo što su unutra bili stolovi i stolice.
Nakon obavljenog doručka nastavljam vožnju prema Doboju. Promet je dosta gust, no i podnošljiv, naročito zbog činjenice da je cesta poširoka pa ima dovoljno mjesta za sve.
Magla, ona od jutros se malčice izdigla, no samo malčice, pa se stvorio neki tmurni, mutni, nedefinirani oblak iz kojeg je čak na kratko i neka kišica počela sipiti. Baš depresivni vremenski uvjeti.
Ta depresivnost valjda je obuzela i pse lutalice uz put pa im se nije dalo trčati i lajati, te time plašiti entuzijastične bicikliste, kao mene na primjer.

Sjećam se još od prethodne vožnje ovim krajevima prije 16 godina, nekih 5-6 km prije Doboja neki je entuzijasta (ili više njih) napravio prodajnu izložbu kraj ceste sa drvenim kućama i kojekakvim eksponatima iz prošlosti. Nešto kao etno ovih krajeva.





Opet pas lutalica kraj ceste. Ili je pao u totalnu depru, ili je plovio prekrasnim prostranstvima sna, uglavnom uopće se nije dao smetati bukom prometala po cesti, ni desetak metara udaljenoj.

Zanimljiva mi je bila improvizacija njegovog stambenog prostora. Kao da se neki osjećajni ljubitelj životinja/pasa sažalio nad njime pa je na brzinu sklepao nešto što je njemu (psu) više nego dovoljno. „Nije sretan onaj koji puno ima, već je sretan onaj komu malo treba!“
Praktično na samom ulazu u Doboj, par stotina metara prije table s imenom tog grada, jedan nestašni obronak brda Trebave prošvercao se do same Sprače pa je popriječio prolaz prometnicama. Stoga su kroz njega probijeni tuneli, jedan za magistralu, a drugi za željeznicu. Sjećam ga se još od ranije vožnje i s blagom dozom ushita iščekivao sam gušt vožnje kroz njega.

Međutim…
Da li je to bilo zbog sumornog vremena, ili možda zbog gustog prometa, koji je ovdje pred gradom postao još gušći ili mi je pogled na tamu tunela prikazanoj na gornjem snimku izgledao nekako zlokoban, ili možda zbog svega ovoga, uglavnom želja za vožnjom kroz tunel je u meni nekako splasnula. Čak što više, zamijenila ju je strepnja, skoro i strah.
Zbunjen takvim iznenadnim i neočekivanim prevratom u mojoj duši zujao sam pogledom po okolici tražeći ni sam ne znam što. Pa ipak sam nešto našao.
Dok još nije bilo magistrale i željeznice bilo je brda, pa su ondašnji žitelji ovog kraja prvu prometnicu (ili „prometnicu“) u obliku uskog sokaka stisnuli nekako između rijeke i brda. Taj sokak je ostao do dana-današnjeg i meni je bio izlaz iz ove emotivne blokade u kojoj sam se našao.
Taj sokak sagrađen u nekom od prošlih stoljeća izgleda ovako

Pažljivijim pogledom na gornji snimak uočit ćete da se ovaj zemljani sokak provlači ispod nekog mosta. Po njemu putuje željeznica prije nego što uđe u brdo. No, prije tog most(ić)a preko ovog „mog“ sokaka, ta željeznica mora preći rijeku. Slučaj je htio da baš u trenutku mog snimanja rijeke i mosta preko nje, naiđe vlak željan poziranja.

Vlak vuče lokomotiva koju odavno ne vidjeh na prugama u Hrvatskoj. Radi se o lokomotivi izvorne numeracije JŽ 661, tvornička oznaka EMD G16, nadimak Kennedy. Lokomotive je između 1959. i 1966. godine izgradila američka tvrtka General Motors Electro-Motive Divison za potrebe tadašnjih Jugoslavenskih željeznica. (izvor: wikipedija)
Nadimak „Kenedijevke“ dobile su prema čovjeku koji se zvao John Kennedy, a koji je bio Američki predsjednik u doba isporuke lokomotiva.
Evo malo bistrije fotografije te lokomotive (posudio sam ju sa zeleznice.in.rs)

Kao dječak od dvanaestak godina, zadivljen željeznicama, stupnjem kakvim samo djeca mogu nečim biti zadivljeni, zahvaljujući ocu i njegovim vezama na željeznici, imao sam užitak voziti se u kabini lokomotive s jednog kraja željezničke stanice na drugi.
Ni dan-danas mi nije jasno kako tada nisam umro od sreće!?
Eto, to je razlog malo detaljnijem osvrtom na navedenu lokomotivu.
Ponovno izlazak na magistralu donio mi je povratak na asfalt, no s njime i gusti, vrlo gusti promet. Tako je, valjda bilo gdje na ulasku u bilo koji veći grad – promet se višestruko poveća. Stoga sam odustao od ove magistrale i tražio neku manje važnu cestu s manjim prometom, pa sam prvom prilikom skrenuo lijevo i prije ulaska u grad.
Nakon skretanja, tek stotinjak metara dalje tabla s imenom grada mi je zaželjela dobrodošlicu. To mi je učinila u miru i tišini, jer (više) nije bilo prometa, mada na neki način bizarnom okolinom. Prolazio sam, naime, pored otpada.

Sam grad je s druge strane rijeke Bosne, no s ove strane je željeznički kolodvor kojeg u Bosni nazivaju stanicom.

Iako mi je zgrada svojom veličinom bila dostojna veličini grada i veličini željezničkog čvorišta, jer željeznica iz Doboja ide na sve četiri strane svijeta, hrđav krov i isto takva nadstrešnica su mi ubile poriv za bližim upoznavanjem. Stoga sam se zadovoljio snimkom iz daljine.
Kao svi vodotoci, manji i veći, na koje nailazim jučer i danas tako je i rijeka Bosna u Doboju bila zlokobno impresivne veličine.

A sad 'ajmo malo o Doboju!
Prema wikipediji Doboj je grad i naseljeno mjesto u sjevernom dijelu Bosne i Hercegovine. Leži u aluvijalnoj ravnici na 146 metara nadmorske visine, na lijevoj obali rijeke Bosne između ušća rijeka Usore i Spreče u Bosnu.
Kad sam već do sada iznosio podatke o stanovništvu gradova koje sam prošao, evo kako je to s Dobojem.
Sam grad je 1991 godine imao 27498 stanovnika, a 2013. godine njih 25132. Dakle smanjenje za manje od 10%. Međutim, kad se u obzir sagledava šira okolica grada, tada je taj broj stanovnika smanjen sa 102549 na 64112. Dakle smanjenje za čak 37%! (izvor: wikipedia)
Cesta po kojom vozim, odnosno ulica obzirom da sam u gradu, nakon križanja s magistralom M17 koju sam uz pomoć semafora prešao, transformira se u glavnu ulicu grada.
Ta glavna ulica bila je svojom širinom stvarno glavna, no dodatno je dobivala na taj epitet „glavna“ stvarno širokim nogostupom, tako da je izgledao kao mala pješačka zona. Evo kako je ta „mala pješačka zona“ izgledala sada, a kako prije 16 godina.



Na kraju te glavne ulice bila je katolička crkva. Evo kako je taj kraj ulice s crkvom izgledao prije 16 godina.

A evo kako ta crkva izgleda danas.

Prema turizamrs.org Katolička crkva Presveto srce Isusovo građena je od 1896. do 1910. godine, na mjestu koje je točno na pola puta između tadašnjeg Doboja i Usore. Do 1935. godine župa je bila posvećena svetoj Kristini, djevici i mučenici.
No, glavna „zvijezda“ ovog grada, barem po meni, koju nikako nisam želio „promašiti“ je jedna lokomotiva.





Kao pravi, iskreni ljubitelj željeznice, zadržao sam se kraj i oko nje puno duže nego što sam mislio. U stvari nisam ništa ni mislio zadivljen njenim izgledom, tako dotjeranim kao da je tek sada izašla iz tvorničke hale. Stvarno svaka im čast, dotjerali su je ne za večernji izlazak, već za crveni tepih dostojan najekskluzivnijih filmskih ljepotica.
Kao što je i danas, Doboj je nekad bio važno željezničko čvorište, onda uskotračne željeznice. U spomen tomu ovu ljepoticu, ovako lijepo uređenu, stavili su ispred sadašnje direkcije Željeznice Republike srpske.
Sa web stranice zeleznice.in.rs saznajem nešto o navedenoj lokomotivi.
Radi se, dakle, o lokomotivi Češkog proizvođača Škoda proizvedene 1948 godine. Lokomotiva nije nikad vozila u Doboju i okolici. Ovaj broj je krivo postavljen trebao bi biti bez crtice u sredini. Lokomotiva je većinu svog radnog vijeka vukla vlakove na relacijama Drvar-Lička Kaldrma, Drvar-Srnetica-Prijedor i Srnetica-Sanica Donja. Njena puna težina iznosila je 52 tone, a dva parna cilindra davala su snagu od 400 KS i maksimalnu brzinu od 30 km/č. Pet pogonskih kotača su omogućavali dobro prianjanje na prugu (adheziona sila) kod brdskih pruga, a zbog malih kotača jedino se gubilo na brzini na ravnom dijelu pruge. Npr. između Šipova i Mliništa (40,1 km), gdje je prosječan uspon oko 23 o/oo postizala se prosječna brzina oko 16 km/h.
Evo snimak ove Dobojske lokomotive iz mlađih dana dok je još vozila vlakove, snimljene 1970 u Drvaru.

Da malo još pretjerujem sa tehničkim karakteristikama, napominjem da je ona Kenedijevka lokomotiva, snimljena na mostu kod onog tunela bila teška 114 tona, snaga joj je bila 1950KS (1435 kw, te je vozila maksimalnom brzinom od 124 km/h.
Razlika je drastična, pa se obični smrtnik zapita zašto su se uopće gradile te uskotračne željeznice, kad su ove „normalnog“ kolosijeka brže i jače.
Odgovor je – novac!
Na brdsko-planinskim terenima izgradnja uskotračnih u odnosu na „normalne“ željeznice je bitno, bitno, bitno jeftinija. Zbog manje težine „cesta“ po kojoj vlakovi putuju može se lakše, brže i jeftinije napraviti, a zbog manjeg razmaka između tračnica krivine su puno oštrije (manji im je radijus), pa je manja potreba za tunelima i vijaduktima.
Da te uskotračne željeznice izgledaju (skoro) kao igračke prilažem snimak moje malenkosti od metar i devedeset kako sam se stisnuo u kabini lokomotive, koja se u željezničkom žargonu naziva još i kuhinja.

Bilo bilo bi krajnje vrijeme da konačno okončam ovu željezničku raspravu, jer neki od (rijetkih) čitalaca već počinju škrgutati zubima, spajati obrve i duboko uzdisati kao znakovi prelaska granice podnošljivog ovog mog literarnog dometa.
Kad sam došao do kraja ove glavne i široke ulice skrenuo sam desno i ušao, čini mi se u stari(ji) dio grada.

Ne, ovaj put nisam nasumično tumarao gradom, ma ne! Htio sam doći do, možda i glavne atrakcije ovog grada, a to je – tvrđava. Istina, ne nalazi se u samom gradu, već na brdu iznad njega.
Što sam tom brdu bio bliži to je moja odlučnost da se na to brdo popnem jenjavala da bi konačno kad sam došao do završnog i najstrmijeg dijela brda, ta se odlučnost potpuno istopila. Odustavši, dakle od posjeta toj tvrđavi, uz pomoć zoom objektiva moga fotića, približio sam si tu tvrđavu. Sve to nekako u skladu one „Ako neće Muhamed brdu, onda će brdo Muhamedu.





Kao što se vidi na nebu prethodnih snimaka sumorno vrijeme se nije dalo. Iako je bilo skoro 9 sati, od sunca i dalje ni s. Zlokobno je izgledalo da ću cijeli dan ostati bez njega, a ne bi me čudilo da iz takvog neba pljusne kakva kiša u toku dana. Kako sam do kuće imao još oho-ho, u stvari tek sam krenuo, odlučih odustati od bliskog susreta s tvrđavom.
Prema wikipediji nije poznato kada je tvrđava sagrađena, pretpostavlja se u 13. ili u prvoj polovini 14. stoljeća. Prvi put Doboj se spominje u pismu Dubrovčana od 28. 6. 1415. godine. U Doboju je 1449. godine postignut sporazum između bosanskog kralja Stjepana Tomaša i Ugarske o zajedničkom vojnom nastupu protiv Osmanlija. Sredinom 15. stoljeća ovo područje bilo je poprište bosanske, mađarske i osmanske strane da bi konačno 1476. ušlo u sastav osmanske države. Nakon pada i Mađarske u osmanske ruke ovo područje gubi strateški značaj.
Beogradskim mirom 1739. godine osnovana je dobojska kapetanija. Po teritoriji i broju vojnika spadala je među male kapetanije. Tvrđava je napuštena 1851. godine.
Tokom Drugog svjetskog rata tvrđava u Doboju bila je adaptirana u suvremeno ratno utvrđenje. Nijemci su južnu kulu, glavnu tabiju i plato gornje tvrđave adaptirali u suvremene bunkere. Hala ispod glavne tabije prekrivena je betonskom pločom.
Više se u navedenom veli o povijesti Doboja nego o samoj tvrđavi, pa ipak ovo navodim u nadi da će nekomu biti zanimljivo. Inače tabija je kula u sklopu srednjovjekovnih tur. utvrda. Građena je na uglovima zidina i služila je za smještaj topova.
Nastavio sam vožnju starim dijelom grada u namjeri naći izlaz iz njega i produžiti na sjever.

Na raskrižju prikazanom na gornjem snimku skrenuo sam desno što zbog toga da mi se nada nepotrebno voziti uzbrdicom, a što zbog činjenica da je magistrala M-17 „dolje negdje“ uz rijeku Bosnu, pa bi me penjanje po uzbrdici odvelo na sasvim drugu stranu.
Tumarajući tako naiđoh na dvije zanimljivosti.
Prva je, po impresivnosti koju je učinila na mene, manja, mada ne bitno lošija.
Radilo se o emotivnom muralu na zidu dječjeg vrtića kojeg ovdje nazivaju obdanište.
No, ono drugo na što sam naišao me stvarno frapiralo.
Iako sam, nekad davno, analizirajući moguće vožnje ovim gradom pomislio da bi bilo zgodno doći do željezničkog kolodvora uskotračne željeznice, sada sam na to potpuno zaboravio, ili potisnuo „za neka bolja vremena“. Pa ipak, Onaj gore to zaboravio nije, pa me je naveo ravno na zgradu kolodvora.

Znam, znam, na gornjem snimku ništa posebno, pa na prvi mah nije jasno zašto toliko dramim. Priznajem, u pravu ste, jer pravo značenje i pravi ushit koji proizlazi iz toga mogu razumjeti samo okorjeli ljubitelji (uskotračnih) željeznica.
Za ove ostale „obične smrtnike“ pokušat ću približiti taj ushit.
Gornji snimak prikazuje (sadašnji) izgled od strane grada. Pokušao sam doći s druge strane zgrade no povelika šikara i nekakve ograde uvjerili su me da za realizaciju takvog nauma nema nikakve šanse.
Radi toga sam sa web stranice zeleznice.in.rs našao slijedeće tri fotografije.
Prva prikazuje kolodvorsku zgradu od strane tračnica uskotračne željeznice.

Druga pokazuje cara Franje Josipa kada je svratio u Doboj 1910. godine na svom putovanju vlakom od Bosanskog Broda do Sarajeva

I treća pokazuje kolodvor u cjelini koju godinu nakon izgradnje uskotračne željeznice

Na gornjoj fotografiji se uočava pustoš oko kolodvora. Očigledno da je izgradnja ove željeznice ubrzala razvoj grada koji je danas ovakav kakav jest.
I na kraju, što se ovog kolodvora tiče još dvije napomene.
Prva, željeznica u Doboj je došla 1879. godine izgradnjom pruge bosanski Brod – Doboj, kao prve etape uskotračne željeznice Bosanski Brod – Sarajevo – Metković i na kraju je ona produžena do Ploča.
I druga, kolodvor u Doboju bio je najveći od svih kolodvora od Bosanskog Broda do Sarajeva. Razlog tomu je i položaj Doboja kao željezničkog čvorišta, jer osim navedena tu je još bila pruga za Teslić i pruga za Tuzlu.
Eto toliko!
Prije nego se rastanemo s Dobojem, evo još dva snimka koja sam snimio prije 16 godina.
Prvo je snimak Dobojske tvrđave snimljen s magistrale.

A drugi je autoportret autora ovih redova. Ne volim se puno slikati. Pobornik sam one teorije da se, uglavnom, ljudi vole nalaziti ili iza ili ispred kamere, a rijetko s obje strane. Smatram da spadam u onu prvu skupinu.

Razlog zašto prilažem ovaj snimak nisam ja sam po sebi, već ovaj moj crveni bicikl.
To je čuveni Rog Maraton, svojedobno top model Ljubljanske firme. Tokom vremena toliko sam ga „rasturio“ tako da je od originala ostao samo okvir, upravljač i blatobrani, jer sam ostale dijelove zamijenio mlađim i (meni) boljim. Pa ipak, i sa svim tim izmjenama, još uvijek liči na pravi Maraton, barem na prvi pogled. E da, skoro zaboravih, ostao je i mesingani amblem firme Rog!
Slijedi 12-tak km vožnje prema sjeveru „čuvenom“ magistralom M-17, čuvenoj uglavnom po vrlo gustom prometu. Takav je i bio na izlasku iz Doboja, no što sam postupno odmicao od tog grada promet je jenjavao, da bi poprimio podnošljivi karakter. Barem što se mene tiče jer sam se mogao detaljnije „prebaciti“ na razgledavanje okoliša, tek s manjim dijelom (racionalnog) mene voditi računa o cesti i prometu na njoj. (Vrijeme i dalje sumorno i dosta svježe)
Više se i ne sjećam u kojemu je to mjestu bilo no zanimljivo dječje igralište ispred raskošne kuće primoralo me je da stanem i snimim slijedeće



Prešavši tih 12-tak km našao sam se na raskrižju. Ravno je taj M-17 koju prati rijeku Bosnu do Modriče, Šamca i na kraju, prelazeći Savu, ulazi u Hrvatsku. Ja ću ovaj put skrenuti lijevo Prema Derventi i Brodu.
No, prije nego skrenem snimam zbunjujuće arhitektonsko rješenje obližnjeg restorana.



Ovo na gornjem snimku bi, valjda, trebala biti neka vrst terase. Mada mi izgleda nedovršena. A takva je izgledala i prije 16 godina.

Ne znam koliko dugo sam zbunjeno buljio u taj restoran i te terase pokušavajući pronaći u sebi bilo kakav stav, zaključak, komentar o viđenom. Neki šleper koji je bučno prošao pored mene vratio me je u realnost koja se, ah konačno, promijenila. Valjda pravdajući se da to čine u maniru „pametniji popušta“ oni mutni i tmurni oblaci su se razilazili puštajući sunčevim zrakama da poprave dojam o okolini. Popravili su taj dojam tako temeljito, da je uz svijetlost došla i toplina pa sam se, potpuno neočekivano, rezigniran jutrošnjim vremenom kad sam se pomirio sa ovim jesenskim ugođajem, prebacio u kratke hlače i kratke rukave.
Skrenuvši sa te famozne M-17 magistrale kao da sam (opet) prošao kroz prostorno-vremenska vrata. Slijedećih 20-tak km, koliko imam do Dervente promet je u tolikoj mjeri nestao, da mi je bio svojevrsni praznik ako prođe bilo kakvo vozilo u bilo kojem smjeru. Naselja jako malo, tek pokoja kuća, a bolje da i njih nema obzirom u kakvom su stanju.
Izuzetak ovom kataklizmičkom dojmu bio je restoran, sagrađen u retro stilu, na koji sam naišao dosta brzo, tek kilometar-dva nakon „onog“ raskrižja.

Dakle, većinom nije bilo naselja, pa je to ovako izgledalo

Jedino što je imalo kakve-takve veze sa magistralom do raskrižja, je kvaliteta ceste koja je bila više nego solidna – asfalt ok, cesta široka. Sam okoliš, ovakav na gornjem snimku i nije baš pretjerano loš. Dobro, možda je malo zapušten, ali priroda čini svoje, ako nema ljudi. Ono što čini tako kataklizmički i zlokoban dojam to su uspomene iz rata, najnaturalističke moguće uspomene u obliku ruševina obiteljskih kuća koje svojom veličinom naslućuju da su bile prave rezidencije.



Manje kuće, odnosno njihove ostatke vegetacija je, zbog višegodišnjeg izostanka ljudi, postupno osvajala.

Rijetko, vrlo rijetko na toj cesti do Dervente našao sam znakove da su ljudi, ipak tu.
Prisutnost ljudi zna napraviti izraženi, čak i krajnji kontrast, a po tom kontrastu je danas Bosna i poznata. Eto, snimio sam novu, novcatu rezidenciju od kuće, fino, čak bi rekao i ukusno uređenoj, koja je za susjeda, ili komšiju, kako se susjedi u Bosni nazivaju, imala jezivu uspomenu iz rata u obliku ruševine.
Koji kilometar prije Dervente, valjda da mi koliko-toliko ublaži taj gorak dojam o zadnjim prijeđenim kilometrima, cesta me je nagradila pogledom na staru drvenu kuću kakve su se ovdje pravile prije stotinjak i više godina.

Mada polagano i nekako stidljivo, sve više i više kuća se pojavljivalo uz cestu prekidajući onu pustoš, da bi naišao na dobrodošlicu u obliku table s imenom grada.

Grad je smješten na brdu, točnije na padini, pa sam prije samog grada prvo snimio njegovo, recimo tako, predgrađe s druge strane, smještenom u dolini rijeke Ukrine. Gledano kroz povijest, možda su ljudi smjestili grad na padini radi izbjegavanja mogućih poplava navedene rijeke.

Prije nastavka priče posegnut ću za wikipedijom radi nekih podataka, kao što sam to činio i u slučaju prethodnih gradova koje sam prošao na ovom putovanju.
I stvarno, kao dokaz o „brdovitom“ karakteru pronađoh podatak da je grad smješten na nadmorskoj visini od 200 do 250 metara nad morem.
Što se stanovništva tiče, sam ih je grad 1991. godine imao 17148, dok se taj broj 2013. godine smanjio na 11631. Uz malo matematike dođe se do podatka da je to smanjenje 32%!!!
Da, strašno izgleda, no podatak na širem dijelu kazuje da je to smanjenje bilo sa 56489 stanovnika na njih 27404, što, kad se izračuna, iznosi 51%!!!
E to je više nego strašno!
Zanimljivo je ime grada. Tražeći nešto o džamiji u Derventi (o kojoj će kasnije biti riječi) na wikipediji sam našao da je u kasabi koja se nazivala Gornja Ukrina, Ali-agi, dizdar grada Dobora, prije 1570. godine izgradio najstariju džamiju. Ne zna se točno kada je naziv mjesta Gornja Ukrina promijenjen u Derbent («opasni prolaz»), ali se prvi put u periodu između dva tursko-austrijska rata (1718-1739), u austrijskim izvorima, mjesto spominje pod nazivom Derbent.
Tokom vremena je Derbent postao Derventa.
Nešto kao centar grada smješten je relativno na početku kad se dolazi iz smjera Doboja, kao što sam ja ovaj put činio. Valjda su to uradili radi razloga što je tu bila koliko-toliko veća vodoravna površina, pa se mogao napraviti nekakav suvisli trg bez onog „gore“ i onog „dolje“.

Na tom trgu, iz kojeg je izbačen promet pa uživa u statusu pješačke zone, s lijeve strane, gledajući gornji snimak, smještena je vijećnica, a s desne strane narodna knjižnica.
Vijećnica je nova, raskošna, u modernističkom stilu.

Preko puta gradske vijećnice je prekrasna zgrada narodne biblioteke. Sagrađena je za doba Austo-Ugarske, no nedavno je obnovljena, pa je, barem što se mene tiče, najljepša građevina u Derventi.

Njen bočni dio sam snimio ranije, netom prije ulaska u navedenu pješačku zonu.

Kao manje-više svuda u Bosni tako se i u Derventi nalaze sve tri bogomolje. Ovdje su one jedna do druge na manje od stotinjak metara. (slijedeće snimke snimo sam 2016. godine)
Katolička crva i džamija su još bliže jedna drugoj i nalaze se u okviru one vodoravne pješačke zone.

Župa Derventa postojala je već i prije turskih vremena, pod nazivom Ukrina, ali je za turskih vremena sva raseljena, te je ponovno uspostavljena 1864. godine i od tada do danas neprekinuto ima svog župnika. Prva zidana crkva započeta je 1882. godine, iz koje je sačuvana i današnja krstionica, a dar je prvog vrhbosanskog nadbiskupa sluge Božjega Josipa Stadlera. Crkva u današnjem izgledu započeta je 1971. i građena je do 1977., ali nikada nije bila posvećena. Potpuno je minirana i srušena od srpskih snaga u ratu 1992. godine. U prosincu 1999. župnik vlč. Miro Bešlić započinje s otklanjanjem ruševina, te time započinje obnova crkve, koju uz odricanje i pomoć, kako materijalnu tako i duhovnu, ljudi ovog posavskog kraja i šire, u srpnju 2011. zajedno sa svojim župnikom vlč. Filipom Maršićom obnoviše. Sadašnja crkva je četvrta crkva na istim temeljima. (izvor: posavina.org)

Dolnjačka džamija u Derventi, zajedno sa haremom proglašena je za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. Dolnjačka mahala izgrađena je između 1570. godine i 1600. godine i dobila je naziv prema njenom utemeljivaču Ibrahim-hodži. Umjesto prvobitne drvene munare, 1925. godine, uz pomoć značajnih novčanih priloga građana, izgrađena je nova munara zidana od cigle. Uništena je 31. svibnja 1992. godine. U nedjelju 16. srpnja 2017, svečano je otvorena obnovljena Donjačka džamija, jedna od tri gradske džamije u Derventi. (izvor: bs.wikipedia.org)
Pojasnio bih neke manje poznate riječi:
Mahala- gradska četvrt ili zaselak (izvor: hr.wikipedia.org)
Harem – ovdje ima značenje kao ograđeno džamijsko dvorište, koje je često jednim dijelom i groblje (izvor: www.enciklopedija.hr)
Munara – ili minaret je toranj uz džamiju s čijeg "balkona" mujezin poziva muslimane pet puta dnevno na molitvu (izvor: hr.wikipedia.org)
Mujezin - izvikivač koji s minareta poziva muslimane na molitvu (izvor: hr.wikipedia.org)
Pravoslavna crkva je malčice dalje, vidi joj se toranj iza katoličke crkve na predzadnjem snimku.

Sabirni i spomen hram Uspenja Presvete Bogorodice u Derventi je hram Srpske pravoslavne crkve građen od 1994. do 2010. godine. Crkva pripada Epahiji zvorničko-tuzlanske Srpske pravoslavne crkve. Hram je izgrađen u miješanom stilu vizantijskog i srpskog folklora.
(izvor: sr.wikipedia.org)
Prolaskom kroz ovu oazu vodoravnosti našao sam se na početku nizbrdice kojom ću na kraju i izaći iz grada. Odmah na početku je nešto kao Derventsko korzo, sada pusto što se ljudi tiče.

Do tog korza morao sam preći ulicu koja zaobilazi ovu šetnicu. Dok sam ju prelazio pažnju mi je privukla starija, no lijepo uređena kuća u produžetku te ulice, lijevo.(slijedeći snimci snimljeni 2016. godine)

Produžio sam ravno, kroz pusto korzo.
Nažalost, u gradu, čak što više, u samome njegovom središtu nalazi se dosta neobnovljenih građevina koji zlokobno podsjećaju na rat devedesetih.



Na kraju je korza, još uvijek u užem centru grada, zdanje robne kuće, ili bolje rečeno ono što je od nje ostalo.

Produžio sam nizbrdicom kroz grad. Uvijek kad sam imao prilike proći ovom ulicom, još od svog djetinjstva pa do danas, nekako mi je bio čudan, nekako neskladan spoj te dosta strme nizbrdice s gusto zbijenim zgradama koje čine uži centar grada.

Što se snimaka tiče, vraćam se u ovu sadašnju, 2023. godinu, pa prikazujem stari most preko Ukrine.

Od Dervente prema Brodu nisam išao magistralom, nego lokalnom alternativom. Razlog tomu je selo Gradac, udaljeno nekih 5 km od Dervente, gdje sam za vrijeme osnovne škole (a i nešto od srednje) većinu ljetnih i zimskih praznika provodio kod očeve sestre. Obiđem ovu cestu skoro svake godine iz neke sjete za nečim što se brzopleto naziva sjećanjem na „sretno djetinjstvo“ a u stvari je nešto puno više i puno veće. Tako barem meni izgleda kada, sada već u poznim godinama obilazim mjesta „gdje moje djetinjstvo spava“. Taj dojam poprima vrlo sumornu i gorku notu jer je sada to selo uglavnom napušteno, zapušteno i, čini mi se zaboravljeno. Od mog djetinjstva ostala je samo asfaltirana uska cesta, ostalo je nestalo.



Tužno i žalosno bilo mi je promatrati zapuštene njive sa gustom šikarom po kojemu sam kao dječak čuvao krave, kupio sijeno, brao kukuruz i gdje sam igrao nogomet sa društvom, sretan kako to samo djeca mogu biti, kada iz gradske, betonske i sputane sredine, praznike provode na području beskonačne, a istovremeno lepršave, vesele i ugodne slobode, nazvanoj tom već navedenom frazom „sretno djetinjstvo“.
Dok lagano okrećem pedale, tek toliko da se bicikl kreće iz ostataka ruševina kuća, koje vegetacija polako, ali uporno kamuflira, pokušavam iz sjećanja dovući njihove stanare i s njima moje uspomene pri posjetama tim kućama. Jedno je pročitati na wikipediji da je općina Derventa od devedeset prve do dvije i trinaeste izgubila pola stanovništva, a sasvim drugo je kad se očima, a i svim ostalim čulima, vide posljedice tog gubitka.
Ne mogu dokučiti zašto i kojim načinom, no do svijesti mi dođe jedna od izreka doktora House-a: „To što se stvari mijenjaju, ne znači da se mijenjaju na bolje!“ Nigdje i nikad do sada mi ta izreka nije tako drastično i potresno, a opet tako logično i istinito pristajala kao sada ovom krajoliku kojeg promatram.
Već dobar kilometar se postupno penjem uglavnom blagom uzbrdicom, pa mi se na jednom mjestu ukazao pogled na dolinu rijeke Ukrine između Dervente i Broda, kojom ide magistrala.
Tom dolinom je išla i ona uskotračna željeznica na koju sam se osvrnuo u Doboju.

Iako idem lokalnom cestom, ipak ću na kraju doći do Broda, kao i ova magistrala dolje. To znači da ova „moja“ lokalna cesta nakon ovog “gore“ morat će ići „dolje“. Asocira na prijevoj, mada nije klasični, jer cesta, u stvari ide obronkom brda povezujuću sela u kojemu nema baš puno ljudi. Nema ih zbog rata, najjezivije kreativnosti čovjeka koji jedini od svih stvorenja na Kugli zemaljskoj ubija pripadnike svoje vrste.
Nakon prijevoja, odnosno „prijevoja“ uspio sam pronaći rupu u zelenilu uz cestu i snimiti Posavinu sa oba Broda u njoj.
Ako se pogleda karta primjećuje se da Bosanski i Slavonski Brod nisu nasuprot jedan drugoga već je ovaj prvi malo zapadnije, a onaj drugi istočnije. Promatrajući s uzvisine na kojoj se trenutno nalazim i s nekih 17-tak km udaljenosti to izgleda ovako:
Prvo Bosanski Brod, prepoznatljiv po visokom crveno-bijelom dimnjaku Rafinerije nafte,…

…a zatim Slavonski Brod, snimljen nakon malog pomaka objektiva u desno

Nakon spuštanja do te doline rijeke Save znanoj kao Posavina, u mjestu Koraće pažnju mi je privukla devastirana građevina nogometnog kluba.

Ne znam kako shvatiti ime nogometnog kluba u ovom post-apokaliptičnom dobu nakon rata–sarkastično, crno-humorno ili s velikom dozom gorčine i potištenosti.

Par stotina metara prije nego ću izaći na magistralu trebam prijeći rijeku Ukrinu. To činim prelazeći most koji izgleda puno solidnije nego zarasla cesta do njega.

Zastao sam na mostu i snimio Ukrinu koja je, kao Bosna i Spreča, bila dosta mutna i toliko visokog vodostaja da su stabla na obali poplavljena.

Vozeći slijedećih 10-tak km magistralnom cestom stigao sam do Bosanskog Broda. Skrenuo sam u grad u želji da ga malo pobliže pogledam kako izgleda danas. U tom gradu sam živio 26 godina dok se nisam 1987. godine „trbuhom za kruhom“ preselio u Požegu.
Zgrada u kojoj sam stanovao bila je par stotina metara od Save, pa sam otišao do obale rijeke. Umjesto fine pješčane obale, kakva je u mojemu sjećanju od prije 50 i više godina zatekao sam zaraslu i neprohodnu obalu.

Pažnju mi je privukla kuća na vodi, dosta često vidljiv prizor na slavonskoj obali rijeke.

U prvi mah pomislih da bi bilo fora guštati na obali rijeke u vrijeme ljetnih večeri, a onda se sjetih komaraca.
Prije nastavka priče možemo vidjeti kakvo je stanje mog bivšeg grada što se tiče stanovništva.
Dakle, ako je vjerovati wikipediji, sam grad je godine 1991. imao 14098 stanovnika, dok je taj broj 2013. godine pao na 7961. Dakle, smanjenje je za 43%. Što se općine tiče, pad broja stanovnika u navedenim godinama je sa 34138 na 16119, što je u postocima 52%!!!
Konačni zaključak – od svih gradova koja sam prošao u ova dva dana baš moj bivši grad je apsolutni rekorder u depopulaciji!
Svaka mu čast!!! (sarkazam, da ne bude zabune)
Dok se lagano vozikam kroz grad čini mi se da je ljudi još manje nego što to navedena statistika veli.
Prolazim pored Radničkog doma gdje je u doba moje osnovne škole bila knjižnica. Sad su tamo polupani prozori.

Najviša zgrada u gradu bila je zgrada Pošte. Mi smo je tako zvali jer je u njenom prizemlju bila ( a i danas je) centralna pošta. Na ostalim katovima zgrade bili su stanovi, uređeni i dotjerani po najsuvremenijim standardima (bio sam svojedobno u jednom od njih). Sad je u njima samo propuh, ili kako se u Bosni naziva, promaja.

Poštenja radi, moram navesti i neke obnovljene građevine. Tako su velebni hotel dotjerali da izgleda jednako, ako ne i ljepše nego što ga se ja sjećam prije rata.

Ono što je meni razgalilo srce je zgrada osnovne škole gdje sam krenuo u prvi razred (to je bilo prije pola stoljeća i još koju godinu ranije).

Sad je u njoj svoje mjesto pronašla narodna knjižnica, odnosno biblioteka.
Wikipedija veli da se Općina i grad Bosanski Brod nalaze na desnoj obali Save, nasuprot Slavonskom Brodu. Tijekom srednjeg vijeka bio je u posjedu velikaške obitelji Beričević, kasnije preimenovanih u Berislaviće, po kojima je bio poznat kao Berislavića Brod. Osmanlije su ga zauzele 1536., a dio grada na desnoj obali Save potpuno je uništen. Početkom 18. stoljeća, grad je obnovljen i nazvan Turski Brod, te je dobio palaniku i kapetana. Austrijanci su ga 1716. zauzeli i uništili. Osmanlije su izgradile novi čardak 1739., a 1780. dobio je i dobro utvrđenu kulu pod zapovjedništvom age. Ubrzan razvoj naselja započeo je izgradnjom kolnog puta Bosanski Brod–Sarajevo 1864. Grad je 1878., kao i čitava BiH, bio okupiran od Austrougarske Monarhije. Iduće godine izgrađen je most na Savi, a potkraj godine u promet je puštena uskotračna pruga do Sarajeva. Grad je postao važno središte za željeznički promet s bosanskom regijom. U vrijeme Drugog svjetskog rata grad je teško stradao od savezničkog bombardiranja.
Malo ću se (dulje) zadržati na tome da je „grad postao važno središte za željeznički promet s bosanskom regijom“.
Ili još konkretnije, zadržat ću se na željezničkom kolodvoru, odnosno stanici u Bosanskom Brodu.
Željeznička stanica sagrađena je 1896. godine po nacrtu arhitekte Hansa Niemezceka. Stanica je otvorena 1897. godine. Uzor za ovu građevinu graditelj je potražio u dalekom Afganistanu u pseudomaurskom stilu. Stanica je do temelja razorena u velikom napadu na Brod 19. januara 1945. godine. (izvor: ba.ekapija.com)
Slijedeće fotografije sam posudio sa foruma zeleznice.net. Ako nekoga zanima, na toj stranici može u slici i riječi detaljnije naći priču o uskotračnoj željeznici Bosanski Brod – Sarajevo.
Od strane grada ta novoizgrađena zgrada željezničke stanice izgledala je ovako

Glavni ulaz od strane grada u zgradu izgledao je ovako

A ovako je izgledao restoran u okviru stanične zgrade

Izgled zgrade od strane željeznice izgledao je ovako

Veličina i monumentalnost kolodvorske zgrade govori o važnosti kolodvora Bosanski Brod. On je ponajviše bio u tome što se tu vršio pretovar robe sa normalno tračne željeznice na uskotračnu, pa se ta roba vozila dalje na jug u Bosnu. Radi toga je kolodvor za vrijeme drugog svjetskog rata više puta bio meta bombardiranja savezničkih aviona. Najveće je bilo pred kraj rata, u siječnju 1945, kada je ova velebna zgrada skoro posve uništena. Na slijedećoj fotografiji prokazan je kolodvor krajem šezdesetih, pa možete usporediti sa gornjom fotografijom te zaključiti što je nestalo u vihoru drugog svjetskog rata.

Prema eksplozijama bombi uočljiva su dva cilja savezničkog bombardiranja. Ovo žuto zaokruženo je željeznička stanica u Bosanskom Brodu dok je onaj drugi cilj desno gore most preko rijeke Save.
Posudbu ovih fotografija sa navedenog foruma završavam izgledom željeznice stanice snimljene prije 10 godina. Vjerujte mi na riječ da i danas izgleda slično.

Moja obitelj je živjela u stanu na drugom katu smještenom u zgradi odmah preko puta kolodvora. Već sam napomenuo da mi je otac radio kao željezničar. Dakle, stvarno je imao dug put do radnog mjesta, tek prijeći ulicu. Pogled kroz prozor našeg stana gledao je ravno na kolodvor, pa sam, još od ranog djetinjstva, nosom zalijepljenog za staklo, promatrao vlakove kako dolaze i odlaze. Eto zašto ostadoh rail fan i dan-danas u poznim godinama.
Posegnuo sam za svojom arhivom dijapozitiva i tamo pronašao izgled kolodvora u zimskom ruhu 1980. godine, snimljenog s tog prozora našeg stana.

Usprkos tehnički dosta lošoj fotografiji, uočljiva je praznina što se tračnica tiče u prvom dijelu slike ispod (zatvorenog) pješačkog mosta. Tu su nekad, točnije do 1969. godine, bile tračnice uskotračne željeznice do njenog ukinuća. Dakle, već je stanica poprimala starački, oronuli izgled, što se naročito vidi po izgledu zapuštenog pješačkog mosta.
Onu kockastu jednokatnicu u daljini prethodnog snimka, s druge strane tračnica, snimio sam ove jeseni za vrijeme nekog drugog bicikliranja.

Po nekoj čudnoj, samo ratnom dobu razumljivoj logici, građevina je uspjela preživjeti, mada je temeljito devastirana.
Kad joj okrenem leđa trebao bih preko tračnica ugledati dvokatnicu sa čijeg sam prozora davne osamdesete snimio prizor sa predzadnjeg snimka. Međutim, ugledao sam ovo

Šikara je već odavno pojela mjesto gdje su nekad bile tračnice, a od svog prozora tek jedva sam uspio prepoznati krov zgrade gdje je bio naš stan (obrisi krova naznačen je crvenom strelicom). Radi dodatne dekoracije tu su još i hrpe otpadnog asfalta.
S nekom mješavinom mučnine, sjete i gorčine završavam ovu tužnu priču o jednom prekrasnom kolodvoru.
Današnjim mostom, koji je isti kao i u mom djetinjstvu, samo sada je bez željeznice, prešao sam u susjedni, Slavonski Brod. Ostalo mi je još 40 i nešto kilometara dobro znanog puta do kuće.
Odmah blizu mosta izloženi su nekadašnji tračnički proizvodi koje je izrađivala firma „Đuro Đaković iz ovog Broda.

Ovu lijepo dotjeranu uskotračnu ljepoticu konstruirali su austrijski inženjeri pojačavanjem jedne vrste parne lokomotive, koja je već vukla vlakove na lokalnim željeznicama u austrijskim Alpama. Između 1903. i 1929. lokomotive te serije bile su građene u austrijskim tvornicama Krauss u Linzu i Jungenthal u Siegu, a između 1948. i 1949. deset lokomotiva te serije sagradila je i Tvornica Đuro Đaković iz Slavonskog Broda za potrebe JŽ-a.
(izvor: www.klikploce.com.hr)
Usput, na navedenoj web stranici nalazim da se ista takva lokomotiva, samo u bitno lošijem stanju nalazi na željezničkom kolodvoru u Pločama.

Samo zagriženi railfanovi mogu uočiti sitne prevare na izloženoj lokomotivi ovdje u Slavonskom Brodu.
Prva je u dimnjaku lokomotive, jer u originalu bi trebao biti onaj širi, sa hvatačem iskri, što se vidi na onom snimku iz Ploča.
Druga je u tenderu, koji je od sasvim druge lokomotive, serije 85. Evo fotografija jedne takve lokomotive, posuđene sa već više puta spomenute stranice zeleznice.in.rs
Očigledno da su sastavljali ono što su imali. Ne zamjeram im ni najmanje jer to što su imali dotjerali su za pravi večernji izlazak.
Drugi eksponat je bila lokomotiva normalnog kolosijeka serije 51.
Prvobitno građena u Madžarskoj firmi MAV, da bi je kasnije proizvodili i ovdje u Slavonskom Brodu. Bilo ih je jako puno pa ćete ih kao eksponate u današnjem vremenu pronaći i u Požegi, Bjelovaru, Rijeci, Pakracu…
I na kraju je kao treći eksponat zagrebački električni tramvaj.

Sjećam ga se jako dobro jer mojoj dječjoj sreći nije bilo kraja kad sam se u njemu vozio stajajući na zadnjem kraju i promatrajući tračnice i promet, koje je tramvaj upravo prošao.
Slijedi, rutinska vožnja do Požege i to onom istom rutom kojom sam „nulti“ dan ove vožnje stigao do Broda.
Zadržat ću se na dva detalja.
Penjući se uz uspon na Grižićima pažnju mi je privukla tradicionalna ruralna arhitektura ovog kraja, konkretno prikazanoj na staji iznad koje je sjenik.

Spustivši se niz Grižiće u Požešku dolinu ušao sam u mjesto Bilice. Zanimljiva mi je bila skromna, stara kuć(ic)a zidana više prijesnom (sirovom) ciglom (žuto-smeđe) nego pečenom ciglom (crveno). Kao da se pri zidanju koristilo ono što se imalo. Pa ipak, koliko god skromna, mala i neugledna kuća bila, to nije razlog da se dodatno ne ukrasi – cvijećem.



Kad sam došao kući brzinomjer me je izvijestio da sam danas prešao 147km. Nije loše.
Eto, toliko o ovoj vožnji.

07.01.2024. u 16:53 • 0 Komentara • Print • #

Gradačac, Gračanica I dio

Slike s ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Parafrazirajući jedan stari hrvatski film ("Cesta duga godinu dana") vožnju o kojoj slijedi iscrpan opis, nazvao bih "Vožnja duga godinu dana".
Pretpostavljam da se racionalni ljudi, hladnog uma i skloni redu, zgražaju nad namjernom zbrkom koju čini nepravilna upotreba mjernih jedinica. Cijelo vrijeme školovanja nas uče da je osnovna jedinica za vrijeme sekunda, a za duljinu metar, sad imamo pobrkanost pojmova.
Ovi drugi, nazovimo ih ne-racionalni, emotivno usijanih glava, ili tek literarno nastrojeni, kao i ovi koji se bave zbivanjima ne unutar ljudske glave koliko onima unutar ljudske duše, uzimaju si za pravo tom, hladno racionalnom zbrkom (pokušati) dočarati zbivanja u duši. Nama, koji pokušavamo shvatiti "što je pisac mislio reći" ponekad je teško dokučiti smisao i ne rijetko da bi to učinili potreban nam je otklon od tog klasičnog hladno-racionalnog razmišljanja. No, kad to uspijemo, osjetimo neko "obogaćivanje duše", neku "milinu oko srca" mada konkretno (racionalno) ne možemo dokučiti što je to.
Primjer tomu prilažem onaj vic koji veli da "duljina" jedne minute ovisi s koje strane vrata WC-a se nalazite" (uočite "duljina", a ne trajanje).
Evo još jednog primjera - "težak" čovjek ne mora imati preko140 kg, kao i "laka" žena ne mora imati manje od 45 kg, jer navedeni se epiteti odnose na karakter a ne, bukvalno, na težinu.
I na kraju ovog (zbunjujućeg, te kao takvog možda i nepotrebnog) uvoda pronalazim zrnce nedosljednosti kod onih prirodoslovno racionalnih u obliku pojma "Svjetlosna godina" koja je, suprotno konkretnoj vremenskoj jedinici u sebi, u stvari jedinica za duljinu. (Za one koji su zaboravili školske dane, svjetlosna godina je duljina koju svjetlost pređe u vremenu od godinu dana, a ovaj pojam se koristi u astronomiji)
No, da se ja ostavim nepotrebnog pretakanja iz šupljeg u prazno, te se uhvatim konkretne priče.
Na ovu sam vožnju krenuo 2022 godine a završio ju 2023 godine, što ne znači da sam biciklirao godinu dana, nego mi je bilo potrebno dva pokušaja da ju ostvarim.
Krivac za to je meteorologija!
Ne rijetko u mojoj dugogodišnjoj karijeri ciklo-turiste, sam od sebe, ničim izazvan, pojavi se zaključak da bih trebao ostvariti neku vrstu suradnje s poljoprivrednicima. Kad god oni zažele kišu, trebaju se meni obratiti da krenem na vožnju, jer se vjerojatnost padalina tada višestruko povećava..
Tako je bilo i tog ljeta 2022, koji će u analima ostati zabilježeno kao "vrlo vruće i izuzetno sušno"! E eto, u tom "vrlo vrućem i izuzetno sušnom" ljetu ja sam morao prekinuti vožnju zbog kiše, i to obilne.
Još nekako sam se tog poslijepodneva dovukao do Slavonskog Broda, no već na ulazu u taj grad morao sam se skloniti pod krov neke benzinske postaje i dobar sat vremena čekao obilnu kišu, na granici pljuska, da stane, mada sam do odredišta imao još 15-tak minuta vožnje.
Tu noć sam se budio stotinama puta te, sav pretvoren u uho, nastojao oslušnuti udaranje kišnih kapi. Uzalud, čuo sam samo tišinu gluhe noći.
No već ujutro počelo je padati, padati i padati.
Prebirući mobitelom po internetu uvidjeh da će ovako biti većinom današnjeg dana, stoga mi nije bilo druge, nego priznati da od planirane vožnje nema ništa i da se trebam vratiti nazad kući.
Za tih 50-tak km od Broda do Požege, koje inače pređem za manje od 3 sata lagane vožnje, ovaj put sam trebao preko 5 sati! Tri puta sam se sklanjao od pljuskova koji su se nakon 10-15 minuta pretvarali u dosadnu, jesensku beskonačnu kišu.
Pa i slijedeće godine, dakle kada sam ostvario ovu vožnju, ta famozna kiša me je prijeteći pratila sa distance, no ipak me je ovaj put ostavljala suhog.
Red je objasniti i samu rutu.
Dakle, u doba svoje mladosti i intenzivne vožnje Rogovog Maratona, dok sam još bio stacioniran u Brodu, ovo mi je bila najzahtjevnija jednodnevna vožnja.
Jasno, godine čine svoje, pa ako i srce hoće, ostali dijelovi tijela baš i ne mogu, pa sam ovaj put tu turu rastavio na dva dijela (dana). Također sam promijenio smjer čime sam dobio mogućnost vidjeti ono što mi je onomad bilo za leđima (konkretno o tome u nastavku).
Dakle, "nulti" dan, odnosno njegovo poslije podne, vozio sam od Požege do Slavonskog Broda, prvi dan preko Odžaka i Modriče do Gračanice i na kraju, drugi dan preko Doboja, Dervente, Broda i Pleternice do Požege.

„Nulti“ dan

I eto (konačno) krenuh tog poslijepodneva prema Slavonskom Brodu, standardnom cestom bez ovaj put nepotrebnog okolišanja po lokalnim sokacima. Ovo je cesta koju više puta vozim tokom sezone pa je ovdje prikazan prijevoj Grižići, prvo ugledavši ga ispred sebe, a potom, nakon što sam se popeo na njega i okrenuo, te snimio odakle dođoh. Ukratko, donja dva snimka gledaju jedan drugoga.




Prolazeći kroz Slavonski Brod naiđoh na simpatično rješenja držača grane stabla da se ova ne bi srušila.


Prvi dan

Mapu prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Noć je bila gluha, dakle nije kiša padala, a jutro je osvanulo tiho, opet - nije kiša padala, no zato je bilo magle.

Iako je, zbog enormne vlage, bilo malčice prohladno, ipak mi je "duša bila na miru" jer mi je maglovito jutro bio nagovještaj suhog i sunčanog dana. Valjda. Uglavnom. Je li!?
Prije nego sam prešao granicu između dva Broda, koje u mojoj mladosti nije bilo, snimio sam Jumbo plakat sa zanimljivim sloganom.

Odmah po prelasku preko rijeke Save, koja čini tu navedenu granicu, skrenuo sam lijevo ulicom koja vodi prema Odžaku. Prvi skoro kilometar ta je ulica dupla, prava avenija, po jedna za svaki smjer vožnje.

Na samom izlazu iz Bosanskog Broda naišao sam na raskošnu rezidenciju o čijoj bi estetici i smislenosti arhitekti već razvili detaljnu diskusiju.

Slijedećih desetak kilometara cesta je vodoravna, dakle bez uzbrdice i nizbrdice, i nekad je bliže, a nekad malo dalje od rijeke Save. Ta rijeka je, zahvaljujući dugotrajnom kišovitom vremenu dosta visokog vodostaja, toliko visokog da je potopila i stabla uz obalu.

Navedena vodoravnost ceste je do Odžaka sa izuzetkom manjeg prijevoja preko brda kojeg Sava zaobilazi u luku.
Nije to neki strašni prijevoj, tek kilometar i pol uzbrdice koju je moje E-bike odvezao bez problema. Negdje prije vrha pronašao sam kakav-takav otvor u zelenilu oko ceste i snimio nabujalu Savu kako dolazi od zapada.

Spustom sam se vratio na nadmorsku visinu na kojoj sam bio prije tog prijevoja i ušao u poveće selo imena Donji Svilaj ( jasno, ako je ovo "Donji", onda postoji i "Gornji" - njega sam prošao negdje na vrhu prijevoja)
Da je već 10 sati podsjetio me je moj želudac upozoravajući me da je vrijeme doručku, pa sam brzinu vožnje kroz mjesto smanjio na minimum skenirajući pogledom okolinu u potrazi za zgodnim mjestom za doručak. Ubrzo sam ga pronašao u raskošnom parku oko lokalne crkve.



Mir, spokoj i tišina osunčanog ljetnog jutra koji je stidljivo i diskretno remetio tek pokoji plahi povjetarac zajedno s ovim raskošnim parkom učinili su da mi standardni doručak jutros kupljen u pekarnici bude ukusan kao najveća kraljevska gozba. Taj dojam je još dodatno pojačan činjenicom sa sam odagnao bilo kakav, pa i onaj najmanji, poriv za žurbom. Nekomu sa strane, nestrpljivom i pomalo nervoznom, sigurno sam izgledao kao patetični romantik koji razvlači taj objed do nepodnošljivosti.

Današnja crkva župe Imena Marijina u Donjem Svilaju obnovljena je 2000 godine, jer je prethodna minirana i potpuno srušena1992 godine. U tornju visine 37,5 m su dva zvona (700 i 900kg).(izvor: www.bosnasrebrena.ba)
Nešto više od kilometra nakon izlaska iz sela nadvožnjakom sam prešao preko auto ceste i na njoj graničnog prijelaza prema Hrvatskoj.

Okrenuvši leđa graničnom prijelazu snimio sam autocestu prema jugu.

Meni je ovakva kakvu sam gledao izgledala stvarno super, prava Europska moderna prometnica.
Radilo se o koridoru Vc (čita se "koridor pet-ce", a ne "koridor ve-ce"), auto cesti koja veže Madžarsku i srednju Europu, preko Osijeka i Vrpolja u Hrvatskoj, te dolinama rijeka Bosne i Neretve, sa Jadranskim morem.
Možda krivo razmišljam, no nekako mi je čudno u ovoj sadašnjoj zbunjenoj situaciji, kada se političari, ekonomisti i proizvođači cestovnih vozila (ponajviše auta) ne mogu decidirano dogovoriti da li dalje ići s naftom, ili strujom, ili vodikom, ili nečim četvrtim, i dalje se autoceste grade ne smanjenom žestinom, dok je željeznica, recimo, totalno na izdisaju.
Desetak kilometara vožnje od Donjeg Svilaja do Odžaka vozio sam vodoravnom cestom kroz usnula sela Bosanske Posavine. Inače ugodnu vožnju mi je zagorčavao crni, tmurni oblak ispred mene. Srećom, bio je dovoljno daleko da osim kratkotrajnog hladnog povjetarca od kiše mi je donio samo njen miris. No, ovo nije bio izuzetak današnje vožnje nego pravilo, kako će se već kasnije pokazati. Malo-malo, pa će se, ili negdje sa strane, ili negdje ispred mene pojaviti navedeno crnilo oblaka prijeteći da me tušira, no uvidjevši da stoički podnosim neizvjesnost, na kraju odustane od otvaranja pipe i mene ostavi suhim, barem što se kiše tiče. Što se tiče znoja, to je već druga priča.
Odmah na ulazu u Odžak veliki kružni tok sa crkvom uz njega.

Župa Glavosjeka sv. Ivana Krstitelja u Odžaku je utemeljena 1900. a prva crkva sagrađena 1908., pa je dan posvete obnovljene crkve bio i proslava 100. obljetnice gradnje prve crkve. Nova crkva građena je od 1997. do 1999., za vrijeme prvog poslijeratnog župnika Nikole Pranjića, nakon što su prethodnu 1992. porušili srpski agresori. Cijelo pučanstvo bilo je protjerano s ognjišta, a kuće gotovo sve porušene. (izvor: https://ika.hkm.hr/novosti/odzak-posveta-obnovljene-crkve/)
Odmah do tog kružnog toka je ulaz u pješačku zonu, nešto kao šetnica grada.



U odnosu na moje vožnje do ovog grada sredinom 80-tih prošlog milenija, sada više liči na grad a manje na neku zapuštenu Bosansku Mahalu, kako mi je onomad izgledao. Pretpostavljam da je to posljedica trenda na prostorima Ex-Yu, prisutan zadnjih decenija, da se gradovi, pa i oni (naj)manji dotjeruju i uređuju, pa tako dotjerani i uređeni budu ugodni i simpatični putniku-namjerniku.
Iz onog doba od prije 40-tak godina, što se Odžaka tiče, sjećam se jedino stare Austrougarske građevine, koja danas izgleda ovako

Vijećnica u Odžaku (zgrada općine - Beledija - Mala vijećnica), nalazi se u samom centru Odžaka, a izgrađena je 1903 godine u austrougarskom vremenu u ekletičkom - pseudomaurskom izrazu. Taj izraz karakterizira upotreba bogate ornamentike i dekorativno - plastičnih elemenata na fasadama, za koji su uzori traženi najčešće na sjeveru Afrike i u Španjolskoj maurskog doba. Zgrada je 1996. godine zapaljena. Nosiva konstrukcija je pretrpjela teška oštećenja, a krovna i međukatna konstrukcija su potpuno uništene. Tokom 2008 počela je obnova.
(izvor: sh.wikipedia.org)
Na izlasku iz Odžaka prošao sam pored raskošne džamije.

Na moju žalost, ništa o njoj nisam uspio naći na internetu.
Inače, prema wikipediji grad Odžak u povijesnim zapisima spominje se od 1593. godine kao manje naselje i utvrda (Jukić, 1850. godine). Te godine u Bosni je sultanovim fermanom uveden odžakluk s pravom nasljeđivanja koji su se dodjeljivali zapovjednicima turske vojske. Miralem-begu je ovaj kraj dodijeljen kao odžak (posjed) i on je izgradio malu utvrdu koristeći ostatke ruševina starog rimskog grada. Nakon njegove smrti taj posjed naslijedio je njegov sin Ibrahim i u to vrijeme Odžak predstavlja veće naselje i graničnu utvrdu s manjim brojem graničara.
Na istoj web stranici sam našao slijedeće, meni zanimljive podatke. Sam grad Odžak danas ima 8259 stanovnika, dok ih je 1991 godine bilo 9386. U prvi mah mi se pojavio zaključak da "i nije baš loše", no onda sam pogledao drugi podatak - općina Odžak danas ima 18 821 stanovnik, dok ih je 1991 godine bilo čak 30 056! (izvor: wikipedia) E, to je već strašno, čak 37% manje!!
Do Modriče sam vozio nekih 5-6 km. Ravna i pomalo dosadna cesta. Jedino koliko-toliko zanimljivo bilo me je naselje Jakeš, smješteno na podaljem brdu.

Da bih došao do Modriče morao sam se provozati par stotina metara famoznom cestom M17. To je glavna sjever-jug magistrala kroz Bosnu koja od Šamca dolinom rijeke Bosne vodi do Sarajeva i nastavlja se dalje prema moru. Gdje su izgrađene dionice autoceste Vc rasterećena je prometom. Ovdje kod Modriče navedena autocesta nije (još) došla, dakle na njoj su kolone u oba smjera. Nakon duljeg čekanja jedva sam uhvatio priliku da se uključim na nju, a onda „drž' se kraja“ uz sami desni rub pređoh mostom preko nabujale Bosne. Društvo mi je pri tome bilo zujanje prometala u ova pravca, s tim da su se ovi koji su putovali u mome smjeru bestidno provlačili između mene na biciklu i onih koji dolaze iz suprotnog smjera.
Da barem malčice predahnem od tog ruskog ruleta, popeo sam se, zajedno s biciklom, na nogostup mosta i barem za trenutak predahnuo promatrajući nabujalu i zlokobnu rijeku.

Skrenuvši desno nakon mosta u pravcu grada onu mahnitu gužvu na magistrali zamijenila je ipak podnošljiva prometna gužva u gradu.
No, već na samom početku grada skrenuo sam lijevo prema željezničkom kolodvoru. Tim skretanjem kao da sam prošao kroz neka vremensko-prostorna vrata jer odjedanput ni p od prometa. Kao da je taj kolodvor prepun kuge, kolere i što-ti-ja-znam ostalih strašnih komponenti pandemije pa ga svatko izbjegava i obilazi u širokom luku.
Došavši do tog kolodvora i iznenadio sam se njegovom skromnošću. Ne znam zašto, no ipak sam za grad veličine Modriče očekivao veće arhitektonsko zdanje. Pustoš zbog potpunog izostanka ljudi mi je ionako mali kolodvor još više smanjila.

Možda je to sve moj subjektivni dojam, jer mi je teško biti svjedokom sustavnog i dugogodišnjeg zanemarivanja ove vrsti prometa, jer u duši malog dječaka u meni i dalje su žive uspomene vožnje željeznicom od prije više od pola stoljeća.
A možda je i jedno i drugo.
Preko puta željezničkog smjestili su i autobusni kolodvor, odnosno stanicu kako se ta ustanova u Bosni naziva. No to što se ovdje ona stanicom umjesto kolodvorom naziva ne popravlja puno dojam o njoj koji je istovjetan njenom susjedu, odnosno komšiji, da upotrijebim Bosanski termin, koji je odmah njoj, kako već rekoh, preko puta.

Napustio sam ovu pustinju što se ljudi tiče s gorkim okusom i sjetom u duši, te se okrenuo gradu.
Vozeći lagano kroz grad naiđoh na tipične suprotnosti svojstvene neoliberalističkog kapitalizma. Tako se ispred mene šepurilo raskošna rezidencija ponosna na godinu svoje gradnje napisanim rimskim brojevima.

Prošao sam s lijeve strane zdanja na gornjoj slici i ušao u ulicu u kojoj nije bilo ništa posebno, barem meni. Jest da su kuće, pojedinačno gledano bile uredne i no(vij)e, no sve su bile nekako nasumično tu bez neke međusobne poveznice. Tipično za manje bitne ulice gad(ić)a što često viđam i u gradovima Hrvatske.

Ono što s radoznalošću tražim svaki put kada dođem u bilo koji grad, ma koliki on bio, je – pješačka zona. U njoj bi se trebalo smjestiti sve ono što taj grad čini baš takvim, a još i posebno dotjeran da izazove, barem malčice, divljenje posjetioca. Na opće oduševljenje domaćina.
Ovdje, u Modriči za takvo što uzeli su jednu ulicu, istjerali iz njega prometala, te ju ostavili na radost pješacima i šetačima. Zbog ovih potonjih ta je ulica, zajedno s prometalima istjerala i taj naziv, pa sada nije više ulica nego promenada, korzo, špacirung ili kako već pojedini grad usvoji ime za takvo što.
Ova u Modriči je imala jednu posebnost koju nigdje ne vidjeh u nekim drugim gradovima – debelu, ali stvarno debelu hladovinu.

Samo mogu sa sjetom u duši pretpostaviti koji je gušt, ili merak, kako se već ovdje to naziva, za vrijeme ljetne žege prošetati malčice ovuda. Velim pretpostaviti jer, iako je suho, okolo na nebu se stalno vrzmaju neki sivi oblaci, te pomalo strahujem da se ne udruže u jedan veliki, crni oblak. A onda zna se – kiša!
Lagano se vozeći kroz navedenu hladovinu brzinom tek nešto većoj od pješačke, naišao sam na katoličku crkvu. Na žalost obilna krošnja drveća koja čini tu raskošnu hladovinu nije dozvolila tornju crkve da se ogleda u mome snimku, pa sam morao taj toranj nekako uhvatit iz drugog kuta.



Na netu nisam puno saznao, tek da je crkva posvećena rođenju Blažene Djevice Marije, blagdanu u narodu poznatom kao Mala Gospa koju crkva obilježava 8. rujna.
Što se još Modriče tiče, na izlasku iz grada naišao sam i na pravoslavnu crkvu.

Preko wikipedije uspio sam saznati da se radi o Crkvi Uspenja Presvete Bogorodice, da pripada Zvorničko-Tuzlanskoj eparhiji i da su joj temelji postavljeni 1936 godine.
Prije nego što priču o Modriči ostavim iza sebe evo još par riječi o tom gradu.
Modriča se kao naseljeno mjesto, prvi put spominje 1323, u povelji bosanskog bana Stjepana II Kotromanića iz 1323. godine. U ovoj povelji, knez Grgur Stjepanić je od bosanskog bana Stjepana II Kotromanića dobio pet sela u tadašnjoj oblasti Usori: "prvo Čečava drugo Hrastuš, treće sela u Nenavištu Jakeš, Volović i Modrič.
Grad je 1991. godine imao 10454 stanovnika dok je taj broj 2013 godine pao na 9419 (dakle, 10% manje). No, kao što je to slučaj s Odžakom, manjak stanovnika (ili kako se to lijepo veli upotrebom stranih riječi – depopulacija) je veća na području općine Modriča. Na tom području je 1991 godine bilo 35613 stanovnika, dok se taj broj 2013. godine smanjio na 25720 stanovnika (28% manje). (izvor: wikipedia) Dakle, smanjenje stanovnika na selima je drastičnije nego u gradu, osobina karakteristična ne samo za Bosnu nego i šire.
Od Modriče do Gračaca, kao slijedećeg grada na ovom putovanju, imam oko 19 km. Ti kilometri više nisu „ravni kao tepsija“, pa se pojavljuju uzbrdice i nizbrdice. Još uvijek su one blage i kratke, pa više mi razbijaju monotoniju vožnje po ravnom, nego što mi predstavljaju problem u obliku penjanja uzbrdicom.
Na jednom od tih mini prijevojčića, kada (kratku) uzbrdicu zamjenjuje (kratka) nizbrdica snimio sam malo stado ovaca kako uživaju u obroku ne obazirući se previše na „bjelosvjetske probleme“.

Ta smjena malih uzbrdica i nizbrdica dobrano mi je zabavila mentalni sklop, pa sam se iznenadio kada sam naišao na tablu na kojoj je pisalo „Gradačac“ (zar već!?). U tom sam se gradu zadržao malo poduže tako da će broj redova i slika o njemu u nastavku biti podosta.
Odmah na ulazu zaustavio sam se pored kamene crkve („Opet neka crkva!“ neko će uzdahnuti, no tako su mi se našle na putu, nisam ja kriv!)

Današnja crkva u Gradačcu je izgrađena 1888. godine i posvećena je sv. Marku Evanđelisti. Građena je od tvrdog materijala, a dobrim dijelom od kamena koji je skidan sa zidina Gradine. U svojoj knjizi Gradačac sa okolinom u prošlosti, mr.Esad Sarajlic piše: Tada je tvrđava u Gradačcu bila ozbiljno ugrožena. Prijetila je opasnost da se sa njezinih zidova razvuče kamen za razne potrebe. Bošnjački predstavnici u gradskim vlastima, kao i građani Bošnjaci, su oštro reagirali. Pisane su peticije austrijskom caru, pa je odnošenje kamena sa tvrđave obustavljeno. Kasnije, umjesto kamenih blokova, u dijelove jugoistočnih bedema ugrađena je cigla”. (izvor: historijagradacac.blogger.ba)
Ta „Gradina“ koja se u gornjem tekstu spominje je Bijela kula Husein-kapetana Gradaščevića, glavna znamenitost ovog grada, i o njoj će kasnije biti više spomena.
Sam Gradačac se smjestio u udolini opasanoj brežuljcima. Kao svaki današnji iole dostojan grad, i Gradačac, osim prometnice kroz sam centar grada, ima obilaznicu, barem nešto što se tako zove.
Obzirom da sam (puno) ranije ovdje već bio, i to biciklom, znajući što i gdje trebam otići i vidjeti, prvo sam krenuo obilaznicom. Obilaznica je išla krivudavom uzbrdicom s redovima kuća s obje strane, gusto zbijenih jedna uz drugu (stoga mi se čini da obilaznica ipak ne obilazi grad), te s izrazito gustim prometom, tako da sam odahnuo naišavši na prvo od odredišta koja bih posjetio u ovome gradu.
Blizu ceste, odnosno obilaznice, tek ne pretjerano širokim nogostupom odvojeni, stajali su izvori iz kojih je tekla obilna voda.



Uvijek me je izvor-voda fascinirala, ma gdje na nju naišao. Tolika dragocjenost u obliku čiste, svježe hladne vode „koja bi i mrtvog podigla“, a opet tako ravnodušno na nas obične smrtnike, neprestano curi i otječe neiskorištena i bačena uzalud.
Ovdje su još dodatno betonirane “kade“ sa kosim pločama očigledno za pranje i ispiranje rublja kako se to još radilo u doba prije automatskih strojeva za pranje rublja poznatije pod imenom veš-mašine.
Obilna mahovina oko izvora i „kada“ upućuje na zapuštenost i ostavljenost na milost i nemilost vremenu, pa izgleda mi dosta jadno i razočaravajuće – tolikoj dragocjenosti koja tupo i ravnodušno otječe u ništavilo pridružili su se i ljudi svojom tupošću i ravnodušnošću. Šteta, rekao bih, jer su ovi izvori stariji od (tih) ljudi, a i nadživjeti će ih, sigurno. Njihov zapušteni izgled ostat će neka vrsta uspomene, suvenira na dvonožna stvorenja koja su mogli, a nisu, nešto učiniti da ih se pamti po dobru.
Uostalom ne trebam ići u tako daleku prošlosti ni u budućnost! Evo, već za mog životnog vijeka prilažem slikoviti dokaz propadanja izvora, ili bolje rečeno, propadanje jednog ljudskog doba.

Gornji snimak sam snimio 2007 godine. Je li se samo meni čini da tih 16 godina vremenskog razmaka između dvaju gornjih snimaka pokazuje tu zapuštenost ljudsku o kojoj napisah malo prije!?
Zvijezda Broj Jedan ovog grada svakako je tvrđava nazvana Bijela kula.

Nalazi se na brdu iznad samog centra grada koji, gledan s nje, izgleda ovako

Ova dva gornja snimka gledaju jedan na drugoga.
Spustivši se kasnije u sam centar gdje sam Bijelu kulu na predzadnjem snimku snimio smjestivši se blizu crvenog srca na zadnjem snimku.
Prema wikipediji Bijela kula Husein-kapetana Gradaščevića je dvorac smješten u gradu Gradačcu. Oko 1710. godine, a sigurno prije 1730. godine, iz agaluka je izrasla kapetanija koja je imala 300 plaćenih vojnika, raznih rodova vojske (agaluk - posjed koji pripada agi). Prema izvještaju iz perioda između 1718. i 1739. godine, gradačačka tvrđava je prilično čvrsto zidana i okružena jarkom. Osigurana je sa tri baterije koje imaju 15 teških topova. Kada je granica Osmanskog carstva utvrđena na Savi (definitivno odredbama Beogradskog mira 1739. godine), Gradačac dobiva na značaju. Prema povijesnim podacima tvrđava je dobila današnji izgled, između 1765. i 1824. godine.
Očigledno da je Husein-kapetan Gradaščević jedna od važnijih povijesnih ličnosti ovog grada stoga uz pomoć wikipedije saznajem da je rođen u Gradačcu 31. kolovoza 1802., a umro u Istanbulu, 17. kolovoza 1834. Bio je bosanski paša, gradačački kapetan i vakif iz bošnjačke begovske obitelji Gradaščević, te jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih političara, kako u 19. stoljeću, tako i u cijeloj povijesti Bosne i Hercegovine. Godine 1831. se našao na čelu Velikog bosanskog ustanka kojim su bosanski feudalci pobunili protiv reformi koje je provodio sultan Mahmud II. u Osmanskom Carstvu. Poznat je i kao Zmaj od Bosne, što je nadimak kojeg je dobio od naroda, a i sam se potpisivao kao Zmaj od Bosne. Jedna od najistaknutijih povijesnih osoba u Bosni i Hercegovini za vrijeme osmanske vladavine, koji je opjevan u mnogim bošnjačkim narodnim pjesmama i sevdalinkama.
Navedenom dodajem napomenu da riječ Vakuf označava sam čin ili namjeru izdvajanja i(li) usmjeravanja lične imovine u zajednički trajni i institucionalni okvir. Vakif je osoba koja ”uvakufljava” ili izdvaja svoju imovinu (izvor: www.islamska-zajednica.si)
Dakle, ako sam dobro shvatio vakuf bi, prevedeno na Hrvatski, bio zaklada, na srpski zadužbina, a na engleski foundation, a vakif onaj koji čini zakladu.
Preko puta one obilaznice kod onih izvora uskim, ali vrlo strmim sokakom krenuo sam prema toj Bijeloj kuli. Dobrano zadihan ušao sam u kulu i našao se u ravnom dvorištu okrađenom kamenim zidovima.
Nako što sam ušao u to “predvorje” kule, okrenuo sam se i snimio ulaz.

Zidovi su dosta debeli a prema gradu je na njima i neki oblik staze na koju se čovjek može popeti i promatrati prizor panorame grada.
A taj je prizor bio stvarno veličanstven, prosto me ostavio bez daha.







Kad sam se zasitio tog veličanstvenog pogleda na grad i okolicu, krenuo sam u njegov centar. Do tog centra vodila je široka staza popločana dosta grubim kamenim pločama. Možda bi mi i palo na pamet po njima voziti da nije bilo stepenica, ne njih puno, ali svakih desetak koraka po jedna. Stoga sam polako gurao bicikl, ili bolje rečeno on je vukao mene po dosta strmoj nizbrdici.

Spustivši se ispod kule “opalio” sam jedan njen snimak iz žablje perspektive.

Prije nego što sam se spustio do platoa, koji predstavlja centar gada, staza me je vodila kroz neku vrstu natkrivene kapije sa dosta oronulim krovom.

Na platou, trgu ili kako se već zove, pažnju mi je privukla zgrada čiji me stil podsjeća na već viđenu vijećnicu u Odžaku. Taj pseudo-murski stil iz doba Austro-Ugarske često se susreće u Bosni.

Tumarajući po trgu naišao sam na lijepo uređeno tradicionalno Bosansko zdanje sada unapređeno u restoran. Biće da su mirisi iz restorana bili jako izazovni jer se tu pojavio pas očigledno emancipiran dovoljno da mu gazda ne treba. Jedna osobina današnje Bosne – mirna simbioza i tihi sklad između ljudi i pasa lutalica.

Razlog zašto sam prekinuo obilazak grada bila je – glad. Čim sam ju osjetio pogledao sam na sat i rekao sebi – nije ni čudo, skoro je dva sata.
Dojmio me je ovaj trg u centru grada, živost ljudi koji su njime prolazili pa je terasa restorana tik do tog trga bila kao naručena. Kad smo već kod naručivanja naručio sam standardnu simbiozu – ćevape i pivo.

Možda je somun bio malo previše mecav, no ručak mi je stvarno prijao. Jeo sam polako uživajući kako u samom objedu tako i u okruženju. Pažnju mi je privukla tabla urarske obrtničke radnje čiji je naziv u ovim krajevima malo drugačiji od onog na koji sam naviknuo.

Kad sam već to učinio s Odžakom i Modričom, 'ajmo malo statistike oko stanovništva. Dakle, grad je 1991. godine imao 12868 dok je taj broj neznatno pao 2013. godine na 12764 (smanjenje za 0,8 %. No, na širem području općine taj se broj smanjio sa 56581 na 39340, te uz malo matematike dođemo do podatka da je to smanjenje za dobrih 30%! (izvor: wikipedia)
Vrijeme je da napustim ovaj grad, u kojemu sam ionako ostao puno dulje nego sam pretpostavljao, te da krenem u susret „onom pravom“. „Ono pravo“ je bio pravi brdski krajolik sa uzbrdicama i nizbrdicama, no, baš zbog toga meni jako zanimljivim.
Odmah po napuštanju trga našao sam se na dosta strmoj ulici. Nakon par stotina metara, izašavši na već ranije spomenutu obilaznicu smanjila se strmina uzbrdice, no povećao se promet. U stvari, našao sam se na magistralnoj cesti Gradačac -Tuzla, pa sam, nekako paralelno, koliko sam mogao, pazio na promet i na atraktivnost okoline.
Penjao sam se na prijevoj koji se zvanično zvao „Humke“ i imao je nadmorsku visinu od 277 metara, barem tako piše na karti koju držim pored sebe. Ako uzmemo kao relevantan podatak sa wikipedije koja veli da se Gradačac nalazi na 129 metara nad morem, ispada da mi ova uzbrdica neće dugo trajati.
Obično mi matematika izgleda ovako: uspon će mi trajati i do 20 puta od visinske razlike, jer pretpostavljam da je uspon između 10% i 5%, s tim da je bliže 5 nego 10. Tako taj moj izračun veli da je ispred mene oko 3 km uzbrdice (matematika ide ovako: 277 – 129 = 148 x 20 =2960 m).
Kad sam se popeo na vrh prijevoja čini mi se da mi je ovaj put proračun bio manje-više točan.
Pored relativno gustog prometa, koji je ipak bio sve rjeđi i rjeđi kako napuštam Gradačac, osobina ovog prijevoja što je – naseljen. Naime s obje strane ceste, a i dalje, bile su kuće, ne baš stisnute jedna uz drugu, nego razbacane kud-koja, tipičan primjer sela u Bosni. Iako mi karta veli da je prije (ili oko) prijevoja Gornji Lukavac, a nakon i dalje od prijevoja Donji Lukavac, meni je sve to izgledalo kao jedno mjesto. Negdje oko prijevoja okoliš sa razbacanim kućama je izgledao ovako…

… a nakon prijevoja ovako

Ovo dolje desno na gornjoj slici je moja cesta kojom sam nastavio netom nakon snimanja.
Iako je krenula s većim postotkom, nizbrdica je već nakon par stotina metara taj postotak smanjila na minimum tako da sam na kraju mirno „plovio“ laganini stilom.

S pažnjom sam promatrao krajolik, ne toliko zbog oduševljenosti njime koliko zbog nelagode koja bi mogla prijeći u samoprijekor ako promašim skretanje desno koje očekujem svaki čas.
To očekivano raskrižje, odnosno skretanje, toliko je bilo uočljivo, pa sam si ipak uputio navedeni samoprijekor, no drugog oblika: kako sam se uopće mogao pribojavati da ovakvo što neću zamijetiti!?
Dakle, dragi moj narode, sad kreće glavni dio, „ono pravo“, ove dvodnevne vožnje - od ove ceste Gradačac – Tuzla do Gračanice.
Dionica je duga nekih dvadesetak kilometara, konfiguracije je gore-dolje (više puta) jer ide obroncima brda Trebava (ili u nekim kartama piše Trebavac). Prema karti (https://www.komoot.com/tour/1368509747/zoom) navedeno raskrižje s kojeg krećem isto tako navedenom rutom je na 129 mnm (vidi čuda, isto kao i Gradačac), a prijevoj u mjestu Soko je na 501 mnm. Dakle, imama 372 metara visine za popeti se što prema mojoj matematici (ranije već objašnjenoj) znači preko 7 km uzbrdice. Koliko je to bilo u stvarnosti, ne znam iz dva razloga. Prvo, uzbrdica je bila često prekidana kraćim nizbrdicama, a drugo, okoliš mi je bio toliko zanimljiv i fascinantan tako da mi se nije dalo trošiti (dragocjeno) vrijeme na neke banalnosti, kao na primjer praćenje prijeđenog puta na ciklo-kompjutoru.
No, idemo redom!
Obzirom da je već prošlo 16 godina od moje zadnje vožnje ovom cestom, dosta sam se iznenadio, i to ugodno, našavši se, već odmah nakon skretanja, na novoj, širokoj i suvremeno uređenoj cesti.

Emotivni dio mene brzopleto je zaključio ili se ponadao da će ovako biti sve do Gračanice, mada ga je racionalni dio pokušavao obuzdati u toj brzopletosti. Dok su se njih dvojica prepirali, ja sam se s posvetio promatranju okoline. Mogao sam to činiti mirne duše jer se promet smanjio na minimum, tek po koji auto.
Po manje-više vodoravnoj cesti prošao sam i prvo selo. Cesta je i dalje bila pravo dobra, prava suvremena prometnica (onaj prvi ja je likovao).

No, već pri kraju sela cesta je krenula uzbrdicom. Nisam se zabrinuo zbog toga, pa očekivao sam ovakvo što, nego sam se posvetio promatranju okoline. Da će ona biti zanimljiva i nadasve vrlo interesantna, to mi je nagovijestilo stado ovaca koji su na dosta strmoj livadi vršili svoj objed.

Uspon je bio pažnje i poštovanja vrijedan, cesta i dalje široka, čak je i crte na svom rubu imala, tako da se ono likovanje prvog dijela mene nastavilo.

Ako se malo pažljivije pogledaju gornja dva snimka primjećuje se da izostaje plavo nebo, već umjesto njega je neko blijedo bjelilo. U stvarnosti je bilo sivo i tmurno, te kao tako i relativno malo svjetla, što se fotografiranja tiče. Zbog toga je automatika fotoaparata morala nešto učiniti da se dobije suvisli snimak. U tom nastojanju ceh je „platilo“ nebo.
Snimci su onakvi kakvi jesu, što se tu može, no nešto drugo me je mučilo.
Prvo, zbog oblaka, koji su i činili tu odbojnu boju neba, vlaga u zraku je bila povelika, pa je udaljeniji okoliš izgledao nekako mutljavo i kao takav problematičan za snimanje.
Drugo, sivilo tih oblaka prijeti da dovoljno potamni, pa bi iz te mutne, oblačne tame počelo i padati.
Prihvatio sam tu mogućnost kiše kao nužno zlo. Uostalom, danas stalno visi ta prijetnja kiše, no, može, a i ne mora.
Evo kako taj okoliš izgleda, zajedno s tom vlagom.





A evo kako je okoliš izgledao prije 16 godina





Bez obzira da li sa vlagom ili bez nje, nadam se da je pitoresknost okoliša nedvojbeno uočljiva. Brežuljkasti teren na kojemu se smjenjuju šume, zeleni proplanci i prisutnost ljudi u obliku manjih ili većih naselja.
Cesta je postupno gubila na širini, no dobivala je na usponu, ili jednostavnije rečeno našao sam se na staroj cesti koja nije bitno drugačija od one prije par desetljeća (sad je počeo likovati onaj drugi mene).

Ako se cesta promijenila, egzotičnost krajolika nije. I dalje brdovit teren sa „gemištom“ šuma, livada i kuća.
Naići na izvor pri vožnji kroz brdovitu Bosnu nije neka pretjerana rijetkost. Pa ipak, uvijek kad naiđem na ovakav dar Božji, razgalim se, pa tako i ovaj put. Ne moram ni piti vodu, dovoljno mi ju promatrati kako bistra i hladna curi, pa odmah osjetim nekakvu blagost i ugodno treperenje u duši. Prava psihoterapija!

Znao sam da je do prijevoja ima još dosta, pa me je iznenadila nizbrdica.

Bio sam u pravu! Nije dugo trajala, tek par stotina metara, pa ju je opet zamijenila uzbrdica. No, nizbrdica me je rashladila, donijela predah i smirila disanje.
Opet uzbrdica, opet ubrzano disanje. Cesta se suzila na širinu ovećeg sokaka. Asfaltiran je, no prepun zakrpa.

Dno dna (samo slikovito velim, nije bilo tako strašno kako to izgleda kad se veli ova fraza) bio je odron na što se ovaj sokak sveo, nakon onog početka u obliku nove, široke i raskošne ceste.

Par stotina metara, čini mi se da često posežem za ovu frazu kada ne mogu sa sigurnošću reći koja je udaljenost zapravo bila, dakle, par stotina metara prije „glavnog“ prijevoja naišao sam na mokar kolovoz. Pljusak je upravo završio na ovom mjestu i otišao dalje, ostavivši potoke i potočiće koji su žuborili svud uokolo, a neki od njih, istina oni manji, i po samom asfaltu. Zbog toga me na prijevoju dočekao tihi i blagi, ali podmukli i prohladan povjetarac. Stoga sam onu standardnu, podužu pauzu na prijevoju, inače namijenjenoj kontemplaciji, ovdje, iz čisto praktičnih, čak i prozaičnih razloga iskoristio za presvlačenje u dugu odjeću. Mislim, duge rukave i duge nogavice.
Dakle, prijevoj odakle sam došao…

… i prijevoj kamo idem

Zanimljivost ovog prijevoja mi je bila u tome kao da je on u centru mjesta, što se vidi na predzadnjem snimku. Ovdje pravilo da se na prijevoju, radi vjetrometine, ne grade nastambe je izuzetak. Dobro sad, ovo da je u centru uzmite s rezervom. Mjesto Soko, po kome se prijevoj zove, raštrkano je uokolo, tako da mi je, kao prolazniku, teško bilo zaključiti gdje je, u stvari centar mjesta. A i nije mi to bitno u životu, barem ne za sada.
Uostalom, evo snimak mjesta pa sami zaključite njegov centar, koji je snimljen prije 16 godina za vrijeme sunčanog vremena.

Vjerovali ili ne ovo mjesto ima zasebno mjesto na wikipediji koja veli da je Soko je naseljeno mjesto blizu Gračanice, Bosna i Hercegovina. To je jedno od najstarijih naselja na području općine Gračanica, zahvaljujući povoljnim uvjetima terena (brdsko selo, sa pašnjacima, šumama i vodom).
Tu sam našao i podatak o stanovništvu mjesta. Najviše ih je bilo 1981. godine, kada ih je bilo 2325. Taj broj se 2013. godine smanjio na 1746 stanovnika. Dakle, za tih 30-tak godina broj stanovnika se smanjio za trećinu.
Na navedenoj wikipediji našao sam još nešto: Oko 5 km sjeveroistočno od Gračanice, u neposrednoj blizini puta Gračanica-Gradačac, nalazi se tvrđava Soko. Smještena je na krečnjačkoj grudi visokoj oko 40 m, na padinama koje se spuštaju izvorišnom dijelu rječice Sokoluše, u sredini prirodne zavale koju okružuju južni obronci Trebave. Grad se u srednjem vijeku nalazio u župi Usori. Padom Srebrenika, cijela oblast između donjih tokova Bosne i Drine, Spreče i Save, u kojem je bilo 12 utvrđenih gradova, ulazi u sastav osmanlijske imperije. Stari grad Sokol proglašen je za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.
Evo snimka te stijene i ostataka stare tvrđave kojeg sam također snimio prije 16 godina.

Sada slijedi uživancija u obliku nizbrdice do 5 km udaljene Gračanice.

I dalje je zadržana egzotika okoliša. Jedino što ovaj put meni postaje dosta teško prekinuti gušt pri vožnji nizbrdicom, te se zaustaviti radi snimanja. Srećom tu su snimci od prije 16 godina.



Inače, i sami, ako vam se da, možete zaključiti koji su koji snimci. Oni snimljeni ove, 2013. godine, su formata 16:9, dok su oni snimljeni 16 godina ranije, formata su 4:3.
Radi usporedbe s ovim gornjim, evo vam dva snimka okoliša snimljenih ove, 2023. godine.



Nadam se da uočavate onu mrsku, mutnu, odvratnu vlagu u zraku koja mi kvari kvalitetu snimanja. Na gornjem snimku se lijepo vidi dolina rijeke Spreče, u kojoj je Gračanica, dok je u pozadini planina Ozren.
Nizbrdica je postupno gubila na svom nagibu tako da je neki kilometar pred centrom Gračanice poprimila blagi oblik po kojoj mi bicikl lagano plovi bez okretanja pedala.

Cesta se stisnula uz potok kojim je užurbano žuborila mutna voda žureći prema Spreči. Po veličini potoka vidim da je pljusak, koji sam zakašnjenjem propustio, bio dosta obilan.
Na wikipediji možete naći poduži članak o Gračanici, a ja ovaj put izdvajam slijedeće: Većina je gračaničkih naselja, pod današnjim imenima, nastala u srednjem vijeku, Središte života tada je bio utvrđeni grad Soko, koji se u pisanim povijesnim vrelima prvi put spominje 1449. godine. Gradom je gospodario knez Radivoj, brat bosanskog kralja Stjepana Tomaša. U sjeni zidina Sokola razvilo se i rudarsko selo Gračanica. Nastalo je na istoimenoj rijeci, danas poznatoj po imenu Sokoluša. Sama je rijeka, pak, nazvana Gračanicom, zato što je nastajala ispod grada Sokola, spajanjem dvaju potočića koji ga opasuju.
Eto taj Soko, s kojeg sam se spustio u sam grad nekad je bio centar, a ovaj grad provincija.
Inače, sam je grad smješten na blagoj nizbrdici oko navedenog potoka koji žubori prema Sprači, udaljenoj oko 2 km. Pri prolasku kroz sam grad potok ima priliku uživati u lijepom okamenjenom vodotoku.



Preko potoka ima više mostova od kojih se meni dopao jedan sa cvijećem na ogradi.

Evo jednog detalja koji govori da mještani vole svoj grad i stoga ga s ljubavlju i pažnjom uređuju.

Jedna od prvih znamenitosti ovog grada na koju sam naišao je gradska vijećnica.

Wikipedija veli da je vijećnica u Gračanici građena prvobitno kao Konak (prenoćište) 1887. godine, da bi kasnije bila pretvorena u zgradu Vijećnice. Ulazni portal je najsnažniji arhitektonski element s odlikama pseudo-murskog manira na prednjoj fasadi. Do sada je zgrada Konaka – Vijećnice u Gračanici više puta obnavljana. Tako 1987., 1998., 2000. i 2002. godine.
Dakle, opet taj pseudo-maurski stil koji je već viđen u Odžaku i Gradačcu.
Zastao sam ispred građevine i odlučio ju obići, koliko to bude moguće. Dojmila me je njena veličina, izgledala mi je malo povelika za ovaj, ipak ne tako veliki grad. Kad sam došao na drugu stranu zgrade našao sam potvrdu svog razmišljanja.


Prozori na prizemlju su bili zakucani daskama, što mi daje za pravo zaključiti da se prostorije iza tih dasaka ne koriste, odnosno da su višak.
Šteta, te su mi daske pokvarile dojam o građevini i malo ga zagorčale. Pa mogli su malo bolje urediti te prozore, da barem izvana izgleda lijepo i dotjerano, a ne ovako nekako zapušteno. Kao kad bi ja obukao fensi sako sa bijelom košuljom i ekstra kravatom, a na nogama imao poderane hlače koje su grubo zakrpane, onako muški, bez imalo smisla za estetiku.
Osman-kapetanovu medresu sam ovaj put promašio, no zato sam ju snimio prije 16 godina.

Poštenja radi moram napomenuti da se ovo zdanje na gornjem snimku tako zove saznao sam tek sada, dok pišem ove redove. A saznao sam sa wikipedije o ovom gradu, pored navedenog imena ove građevine, i to da je Osman-kapetanova medresa u Gračanici osnovana 1800. godine. Jedna je od tri medrese koje su u Gračanici postojale, ubraja se u veće medrese u Bosni i Hercegovini. Dao ju je sagraditi Osman-kapetan Gradaščević, upravitelj Gradačačke kapetanije i otac Husein-kapetana Gradaščevića. Današnja zgrada Osman-kapetanove medrese u Gračanici potječe iz 1889. godine, nakon temeljite obnove. Od tada je imala dershanu, prostorije za muderise (profesore), knjižnicu i kuhinju za učenike.
U ovih par rečenica ima par čudnih, nepoznatih riječi, pa je red da ih učinim poznatima.
Medresa - islamsko učilište (u nearapskom svijetu vjerska škola) u koje se stupa nakon završena mekteba. Ima obilježje srednje i visoke škole u kojoj se školuju vjerski službenici
(izvor: www.enciklopedija.hr)
Mekteb - muslimanska osnovna vjerska škola, koja traje tri godine
(izvor: www.enciklopedija.hr)
Dershana - mjesto za održavanje nastave; razred (izvor: https://jezikoslovac.com/word/l22w)
Ovaj put sam promašio i sahat kulu, pa evo njen snimak od vožnje ovim gradom prije 16 godina.

Navedena wikipedija veli da je Sahat-kula najstariji spomenik kulture u Gračanici. To je jedini izvorno očuvani spomenik graditeljske baštine osmanskog razdoblja u ovome gradu, koji se uzdiže u donjem dijelu gračaničke čaršije. Sagrađena je u drugoj polovici 17. stoljeća. Visoka je 27 m i po tome druga po visini u Bosni i Hercegovini. Još od vremena izgradnje je nagnuta na jednu stranu. U velikom požaru koji je zahvatio čaršiju 1812. godine sahat-kula je bila znatno oštećena, pa je renovirana i obnovljena, što svjedoči jedan rukopis sačuvan u Osman-kapetanovanoj medresi u Gračanici. Sahat-kula je simbol Gračanice. Zauzima središnje mjesto na grbu Grada Gračanica.
Ono što sam tada propustio, a ovaj put sam se svojski trudio da to opet ne učinim je – željeznica u Gračanici. Točnije, odavno već ukinuta uskotračna željeznica, i još točnije –lokomotiva ukinute uskotračne željeznice.





Ćiro u prijevodu znači parna lokomotiva koja je ovdje pokretala vlak. Poznat je i kao parnjača 55 -98, parna lokomotiva serije Mavag 70/55 mađarske proizvodnje. Austrougarske vlasti su, iz vojnih i ekonomskih interesa, u periodu od 1895. do 1898. godine projektirale i izgradile uskotračnu željezničku prugu Gračanica – Karanovac kao odvojak od pruge Doboj – Tuzla – Simin Han. Pruga je bila dužine 4010 m, puštena je u saobraćaj 1.siječnja 1898. godine. Služila je u početku za prijevoz kreča iz fabrike koju je u Sklopu u blizini Pašalića podigao privrednik iz Vinkovaca Josip Gartner, za prijevoz kamena iz Griča na Lipi, a također i za prijevoz putnika, poštanskog i ostalog materijala i roba. Službeno je ukinuta 1. studenog1967. godine. (izvor: hotel-etna.ba)

Za nastavak priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

07.01.2024. u 12:46 • 0 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.