Pregled posta

Blidinje III dio

Za povratak na prethodni dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

04. VIII

Mapu ovog dana putovanja možete vidjeti ovdje.

Slike ovog dana putovanja možete vidjeti ovdje.

Što zbog ranog lijeganja, a što zbog putne nervoze, opat sam se rano probudio tako da sam, kao i jučer, prije 7 počeo s okretanjem pedala. Naišao sam na pekaru te obnovio svoje zalihe hrane toplim pekarskim proizvodima.
Par stotina metara nakon posljednje kuće Kaknja naišao sam na postrojenje, pretpostavljam separacije ugljena izvađenog u rudniku.

Zanimljivost je bila u tome što je cesta maltene išla kroz samo postrojenje, ili barem ispod transportnih traka.
Ona šiiiroka cesta od jučer sada se dobrano suzila prilikom prelaska rijeke.

Ne biti u Kaknju a ne proći pored termoelektrane je nešto kao ne doći u Rim a ne vidjeti papu.

Ovaj podzid s desne strane je podzid autoceste, a što se termoelektrane tiče pozitivan dojam mi je bijeli dim, što znači da je to (uglavnom) vodena para. Poboljšali su filtraciju u odnosu na moje mladalačke dane, kada se pri prolazu (autom) vidio smećkasti dim.
Duuugačke sjene na gornjim snimcima dokazuju da sam stvarno jutros poranio. Bio je gušt, i to veliki voziti po jutarnjoj svježini. Uvijek velim da od 365 dana u godini nema ništa ljepšeg i ugodnijeg od ljetnog jutra dana kada će kasnije upeći.
Pretpostavljam da je pri izgradnji autoceste ponešto za sebe „ušićarila“ i ova „moja“ cesta jer sam naišao na pravu suvremenu prometnicu, a ne malo širi sokaka kakva je bila pri prijelazu rijeke.

Opet se dolina rijeke Bosne raširila tako da je bilo mjesta čak i za zelene livade. Prolaskom kroz neko od usputnih mjesta, čije ime nisam zapamtio, ali sam uočio zanimljivu staru džamiju.

Pred Visokom opet se dolina stisnula, pa su isto to morale učiniti i prometnice.

Kako se na gornjem snimku vidi, oko mene su zujali auti i s lijeve i s desne strane. S lijeve ovi na „mojoj“ cesti, a s desne ovi sa autoceste.
Kroz to Visoko prošao sam biciklom, istina u suprotnom smjeru od zadnji put (vidi: Sam u ljeto 2015-to), pa se sjećam da me fascinirala arhitektura tog grada.
Evo, na primjer, vijećnica grada

Promatrajući svoje snimke iz 2015-te uočavam da je vijećnica izgledala malčice drugačija.

Eto, pa sad i sami procijenite da li joj ljepše stoji novo ili staro ruho.
Na stranici visoko.ba našao sam prvobitni izgled zgrade današnje Opštine u Visokom (kako ovdje nazivaju vijećnicu). Dovršena je 1895. kao zgrada Kotarskog (Sreskog ureda). Stil gradnje: pseudo-maurski. U početku je imala ulaz i od strane gdje je danas parking iza zgrade. Sredinom 20. vijeka nadograđeni su joj još jedan sprat i balkon. Od sredine pedesetih ovdje je Opština koja je preseljena iz današnjeg Zavičajnog muzeja.
Evo i slika uz navedeni tekst.

Drugi primjer je građevina koja se diči godinom svoje gradnje – 1934-ta.



Na ovom manjem trgu našao sam klupe u hladovini pa sam jednu od njih odabrao kao mjesto za doručak. Ovaj trg je izgleda nešto posebno jer sam upravo bio svjedokom postavljanja – gradskog sata.





Eto, potpuno neočekivana predstava ispred mene za vrijeme doručka.
Nakon tog doručka s krajnje originalnim zbivanjem, krenuo sam dalje put Sarajeva.
Na izlasku iz grada prešao sam stari most preko Bosne.



Veliki betonski most preko rijeke Bosne u Visokom izgrađen je tokom 1928. i 1929. godine, umjesto prijašnjeg drvenog. Ovaj objekt skladnih i jednostavnih linija projektirao je Adam Til u saradnji sa Josipom Misilom i Rikardom Veberom. Konstrukciju mosta nosi pet jakih i stabilnih kula, međusobno povezanih lukovima. Dva srednja luka imaju najveći raspon. Završava se betonskom ogradom, perforiranom otvorima sa metalnim šipkama u vidu zaštitne mreže, u pravolinijskom nizu. Lakim linijama, skladnim proporcijama i jednostavnom ljepotom podsjeća na slične željezne konstrukcije. Veoma važna činjenica je da je most i nakon renoviranja i rekonstrukcije u više navrata, u periodu poslije II sv. rata, kada je oštećen bombardiranjem Visokog 1945. godine, do danas zadržao prvobitni izgled. (Izvor: vipromo.ba)
Sa navedene stranice evo dvije slike. Prva je njegova izgradnja, a druga je njegov friški izgled nakon što je završen.



Kad sam ga prešao, snimio sam grad s druge strane rijeke.

Na izlasku iz grada „moja“ cesta prelazi prugu. Potrefilo se da sam naišao taman kad i vlak, točnije rečeno naišao sam na spuštenu rampu. Možda bi u nekim drugim okolnostima spuštenu rampu shvatio kao (privremenu) prepreku. Međutim, meni je ovaj put izgledala kao prilika da snimim famozne Željeznice Bosne i Hercegovine. Famozne velim, jer sam ju već više puta spominjao.
Dakle, dame i gospodo nastupaju Željeznice Bosne i Hercegovine!



Dobro, dobro, priznajem malo sam pretjerao sa pompoznom najavom. Za one koje to zanima lokomotiva je standardna električna serije 441 koja je pravljena za Jugoslovenske željeznice. Njih sada, osim Željeznica Federacije Bosne i Hercegovine (ŽFBH serija 441), koriste i Željeznice Republike Srpske, Hrvatske željeznice (HŽ serija 1141), Željeznice Srbije i Željeznički transport Termoelektrane Nikola Tesla, Makedonske željeznice, Turske državne željeznice i Rumunske željeznice-CFR. Serija se bazira na licenci švedske kompanije ASEA. Od 1970. godine zagrebačka tvornica Rade Končar dobila je, zajedno sa MIN-om iz Niša, licencu za proizvodnju.(izvor: wikipedia)
Slijedećih par kilometara cesta kojom vozim dobila je novo, suvremeno ruho i, što je mene posebno dojmilo, biciklističku stazu i to ne bilo kakvu, već potpuno odvojenu od ceste.

Stigavši na raskrižje odakle se lijevo skreće za Brezu i Vareš, nisam odolio te sam stao, čak sam i snimio.

Okolnosti za snimanje bili su katastrofa zbog sunca, pa je i snimak takav ispao. Pa ipak ga ovdje stavljam iz sentimentalnih razloga jer sam svojedobno vozio od Vareša, pa ovom upravo odvoženom cestom do Visokog. To je bilo 2015-te, a koga zanima to može vidjeti na blogu pod nazivom „Sam u ljeto 2015-to.“
Man'mo se prošlosti, pa se vratimo u sadašnjost. Možda je nečije oštro oko primijetilo na gornjem snimku da ću ući u mjesto Podlugovi (manja žuta tabla lijevo dolje od one veće).

Zima je bila sa puno snijega
Ček'o sam za Travnik vezu
Stresla je snijeg s plave kose
Čekajući voz za Brezu

Zima je bila s puno snijega
Vozovi mnogo novih lica nose
Ali nje nema da kao onda
Strese snijeg sa svoje kose

I ja ne mogu, sve i da hoću
Zaboraviti plavu kapu
A vozovi idu, danju-noću
Kroz Podlugove, kroz Podlugove

Ovo što ste upravo pročitali je pjesma koju pjeva Zdravko Čolić i objavljena 1983. godine na albumu „Šta mi radiš „ i treća je pjesma sa ovog albuma. Pjesma se zove Stanica Podlugovi i autorsko je djelo, čiji je tekst napisao Vlado Dijak. Pjesma se nalazi u nastavnom planu i programu BH. škola, odnosno većini udžbenika Muzičke kulture za osmi razred osnovne škole. (izvor: wikipedia)
A sad objašnjenje otkud sad ovo!?
Iako sebe smatram poklonikom starog, dobrog (progresivnog) rocka, ipak sam „otvorenog uma“ i za pokoji zabavnjak, pogotovo ako je dobrog lirskog teksta. A ovaj baš smatram takvim. Uostalom, trebalo je, čini mi se, dosta hrabrosti opjevati neku malu željeznički stanicu iz „tamo neke Bosanske zabiti“. Ipak nije to Zagreb, Split ili Dubrovnik.
Uostalom pretpostavljam (ili se barem nadam) da svatko od nas ima neku takvu crticu (vjerojatno i više njih) , jedan prizor kraći od trena, kojeg tek kasnije, puno kasnije, postanemo svjesni njegovog dubokog upisa u neki sakriveni, otisnuti kutak naše svijesti. Pa onda ta crtica, ta sličica, nama iz potpuno nepoznatih, nedokučivih razloga, bljesne ispred nas u istom trajanju kao i kada je uočen, ali sa puno, puno jačim emotivnim djelovanjem.
Samo to.
Kako je stresla snijeg sa svoje kose.
I ništa više.
A i ne treba nam ništa više. I ovo je previše, jer zastanemo i za trenutak izgubimo pojam vremena i prostora, i s kim smo, i kako smo i zašto smo.
Samo taj trzaj zbog kojeg snijeg pada s kose, i ništa više.
Već slijedeći tren vratimo se u stvarnost i nastavimo gdje smo stali. Ali ne nastavljamo isto kao i prije ovog trenutka, niti smo i mi isti. Uopće nismo! Nastavljamo obodreni, osnaženi, ozareni, olakšani sa istovremenim pitanjem samome sebi „odakle i zašto to“, čak i postiđeni kako si dozvoljavamo da nas takvo nešto beznačajno, malo i ne bitno tako raznježi.
A odgovor znamo mada ga teško sebi priznajemo.
Zato što nije ni beznačajno, ni malo, ni ne bitno!
Barem je to tako kod mene.
Dakle, stanica Podlugovi danas izgleda ovako





Na prvi pogled ništa drugačije od ostalih kolodvora koje sam snimio na ovom putovanju. Međutim, očima gledam a mozgom vidim, pa tako drugačije vidim ovu stanicu. Zbog već opisanih razloga.
Tu je bilo i malo manje romantičnih prizora koja su me vratila u sadašnjost iz te romantične omamljenosti.
Drvena baraka još kako-tako može proći s nekim nostalgično-romantičarskom prizvukom…

…ali to, i uz najbolju volju ne mogu reći za tračnička kolica, odnosno njene posmrtne ostatke.

Ti ostaci mi kazuju u kolikoj su mjeri ostavljeni i već godinama nedirnuti, te prepušteni vremenu da ih potpuno satru.
Kao da sam ušao u košmar!
Još od Podlugova, valjda i zbog one ceste koja mi se priključila iz Vareša, promet je postao prava koma. Vozilo do vozila u oba smjera, cesta ne pretjerano široka, da ne kažem skoro pa uska. Uz to sunce žeže nesmanjenom žestinom! Potpuno sam smeo s uma krajolik i njegovu atraktivnost, zaboravio na fotoaparat i njegovu upotrebu. Sve se svelo na puko preživljavanje, prava borba za opstanak mene malog i beznačajnog u odnosu na mastodonte, veće ili manje na pogon s motorom sa unutrašnjim sagorijevanjem. Samo da u tom sagorijevanju ne sagorim i ja, sve se svelo na tu misao.
Za vrijeme jedne od kratkih pauza, tek toliko da obrišem znoj i popijem nešto tekućine uspio sam snimiti katoličku crkvu, i to snimajući kontra sunca.

Tek sad dok pišem ove retke saznajem da se radi o crkvi sv. Marka u Ilijašu koja građena od 25. travnja 2004. godine. (izvor: wikipedija).
To što sam naišao na tablu na kojoj je pisalo „Sarajevo“ nije me puno oraspoložilo.

Znao sam da do samog grada ima još oho-ho.
Tih 15-tak sekundi dovoljnih da se mašem za fotić i snimim prizor na gornjem snimku neočekivano sam dobio zbog nekih radova na cesti i naizmjeničnog propuštanja prometa.
Dok sam si tražio noćenje preko booking.com-a izabrao sam lokaciju na zapadnom rubu grada u želji da mi odlazak iz ovog grada prema Konjicu i Jablanici bude što je moguće manjeg gužvanja u prometu (vele)grada. Međutim, to sad znači da moram preživjeti to gužvanje i proći veći dio grada u totalnom gužvancu. Radi toga sam slijedećih 50-tak minuta (to sad primjećujem pregledavajući snimke) pažnju poklanjao samo komadu ceste dva pedlja širine koju mi je izrazito gust promet velikodušno poklonio.
Skoro na samom izlasku iz grada, mada su i dalje tu bile prisutne kuće manje-više s obje strane ceste, te nakon višestrukog ispitivanja lokalaca, konačno sam skrenuo u mir i tišinu. Našao sam se na Rimskom mostu.

Odmah na početku (poduže) priče o ovom mostu evo njegov snimak iz 86-te kada sam s ondašnjom svojom curom (a sadašnjom suprugom) bio na biciklističkom proputovanju ovim krajevima (vidi: Priča Peta: Prvi put s curom na more).

Inače, sam kolovoz, da ga tako nazovem, na mostu izgleda ovako…

… pristup mostu izgleda ovako…

…a nakon mosta, cesta se nastavlja ovako

Prema wikipediji nije baš sigurno kada je ovaj most točno izgrađen. Zbog kontinuiteta života na prostoru Ilidže od neolitičkog razdoblja pa do danas može se pretpostaviti da je tu postojao neki most koji je omogućavao prijelaz s jedne strane na drugu preko rijeke Bosne. Most je morao postojati u srednjem vijeku zbog trgovačkog puta koji je povezivao Dubrovnik sa srednjom Bosnom.
Most je prvi put spomenut u 16. vijeku, oko 1550. godine. Spominje ga mletački poslanik Katarin Zeno i piše da postoji kameni most na rijeci Bosni koji ima sedam lukova.
Čuveni putopisac Benedikt Kuripešić koji je prolazio ovim krajevima 1530. godine, most ne spominje, iako se misli da bi ga sigurno spomenuo zbog njegovog upečatljivog izgleda. Tako da se pretpostavlja da je most nastao u vremenu između 1530. i 1550. godine.
Ne zna se tko je izgradio most, no zna se da ga je Rustem paša-Hrvat dao obnoviti negdje oko 1762. godine po molbi stanovnika Sarajeva. U njoj su građani Sarajeva zatražili od bosanskog vezira da se most popravi. Molba glasi:
»„Ovom sudu pristupili su ulema, age i esnafske ćehaje i izjavili da je most na glavnom putu za Mostar i Travnik kod Blažuja na rijeci Bosni oštećen, pa predstavlja za prolaznike veliku poteškoću, a osobito za one siromašnije koji u grad nose poljoprivredne proizvode i druge stvari. Stanovnici okolnih sela obavezuju se da će dati pomoć u radnoj snazi i most dovesti u prvobitno stanje. Ovaj arzuhal podnosi se vašoj preuzvišenosti (bosanskom veziru) da bi izvoljeli odobriti potrebne radove i sredstva za opravku. 5. zilkade 1175 (28. V 1762). Sarajevski kadija Muhamed“«
Malo bih pojasnio neke turcizme iz gornjeg citata:
Ulema - arapski izraz za uglednika u religiji (izvor: wikipedia)
Esnaf - obrtničko udruženje, odnosno skupina, udruženje ljudi koji rade isti posao ili obrt
(izvor: wikipedia)
Ćehaja – pomoćnik ili zamjenik osmanskih vojnih i upravnih funkcionara (izvor: wikipedia)
Arzuhal – pisana molba (izvor: jezikoslovac.com)
Zilkada - ime jedanaestog mjeseca islamske lunarne godine (izvor: wiki.sandzak.com)
Nedaleko od ovog mosta, oko pola kilometra, je izvor rijeke Bosne, poznatiji pod imenom Vrelo Bosne.

Otprilike sa ove pozicije, ali snimljeno 86-te, to je izgledalo ovako

U to doba pristup vrelu je bio slobodan i ničim ometan.
Danas nije tako, pa se u eri opće komercijalizacije, za ulaz u ovo područje treba platiti. Nije puno, tek 3KM (1,5€), Međutim problem mi je bio kuda s biciklom. U stvari to sam sam sebi umislio, jer mi je ljubazna blagajnica, dopustila da uđem s bajsom, pod uvjetom da ga samo guram. Zahvalan rješenju problema koji je nestao i prije nego se stvorio, poslušno sam krenuo u obilazak vrela gurajući bicikl kraj sebe.
Rupa u zemlji iz koje rijeka izlazi na svjetlo dana

Jezerce koje nastaje odmah nakon izvora

Iza prvog slapa šepure se labudovi…

…od kojih je jedan bio pravi ljepotan/ljepotica

U daljnjem svom toku kristalno čista voda se razmiljela u više potoka…

…koje je šetnica preskakala simpatičnim drvenim mostovima.

Sve bi to meni bilo lijepo i krasno da nije ljudi, puno, puno ljudi. Gledajući ih došla mi je na um usporedba s našim Plitvičkim jezerima, sa toliko posjetilaca da je UNESCO zaprijetio izdvajanjem iz svog pokroviteljstva, jer toliki broj ljudi prijeti devastacijom.
Možda malo i pretjerujem, možda me je ova vožnja kroz kaos prometne gužve, zajedno s vrućinom, iscrpila pa sam pretjerano kritičan. Uostalom, evo Vam par snimaka pa zaključite sami.





Plan je bio voziti tri dana, te jedan dan (ovaj slijedeći u Sarajevu) uzeti pauzu. Pretpostavljao sam da mi je pauza potrebna da odmorim tijelo i relaksiram duh. Nakon skoro 140 km prvog dana to je izgledalo suvislo. No, već drugog dana sam prije 3 poslije podne došao na odredište, da bi se ovog trećeg dana, već nešto iza podneva, naša ispred svog večerašnjeg smještaja. Tiho, u pozadini, više kao tračak nečega što bi se svojim razvojem mogla pretvoriti u misao (što će jasno i nedvojbeno učiniti sutradan) pojavila se (fluidna, i nejasna) sumnja u ispravnost takvog planiranja.
Bilo kako bilo, usprkos vrelini današnjeg dana, usprkos izuzetno gustom prometu, koji je svoju kulminaciju postigao kroz Sarajevske prometnice, i nakraju usprkos zaustavljanju na Rimskom mosti i Vrelu Bosne, već nešto iza podneva našao sam se ispred zdanja gdje ću provesti slijedeće dvije noći.

Već sinoć u Kaknju gledajući vremensku prognozu na TV-u saznao sam da je promjena vremena, i to znatna, za očekivati večeras ili noćas. To mi objašnjava dosta teški osjećaj današnje vreline. Očigledno prema nailaskom „hladnog i vlažnog zraka sa zapada“ slijedi maksimum sunčeve žege, pojačane povećanom, vlagom, ili narodski rečeno, omarom.
Stoga sam planirani sutrašnji obilazak Sarajeva prebacio na ostatak današnjeg dana.
Ako nikako drugačije, drugi dio današnjeg dana mogu si olakšati ostavljanjem suvišne prtljage u sobi mog smještaja.
I krenuh ja otvoriti dvorišna vrata, ali avaj! Zaključana su!

Eto ti sad!
Toliko blizu a toliko daleko!
Zbunjenost na granici panike trajala je tek tren, jer je racionalni ja našao B rješenje. Nazvati broj koji piše na vratima.
(Nekih dva mjeseca, prije jedne druge vožnje po Bosni (vidi: Gradačac Gračanica) odmah na ulazu u Bosanski Brod kupio sam si Bosansku karticu za mobitel s uplatom neke svote novaca. No, sada na ovoj vožnji imao sam samo pristup G2/G3 mreži, što znači mogu zvati unutar BiH, no ne mogu koristit WhatsApp.
Nakon tuu, tuu dobih gazdu i rekoh mu tako i tako.
Nešto manje od sata kasnije, rasterećen suvišnom prtljagom koju sam ostavio u svojoj sobi, krenuo sam put Sarajeva. Obzirom da sam imao slobodan Wi-fi u sobi, proučio sam alternativne puteve do grada u želji izbjegavanja mahnite gužve. A ti putevi su stvarno bili alternativni i stvarno su bili putevi, a ne ceste.
(Mapu do Kozje ćiprije i nazad možete vidjeti ovdje.)

U početku je taj put ličio na fino asfaltiranu biciklističku stazu odvojenu od glavnog, zapadnog izlaza iz Sarajeva. Iako to gledajući gornji snimak ne izgleda tako, promet na aveniji lijevo od moje staze je bio bitno gušći. Barem dok sam ja vozio po njoj dolazeći do mjesta svog noćenja.
Nakon nekog vremena moja staza se suzila i negdje usput izgubila asfaltno ruho.

Nakon još nekog vremena se moja staza potpuno izgubila pretvorivši se u pješačku stazu koja je vodila preko pruge. Što drugo, nego uzmi bicikl u ruke te prijeđi prugu.
Čim sam prešao prugu našao sam se na asfaltiranom sokaku koji se još nije odlučio da li će biti široka staza ili uska cesta. No što god da jest, meni je bio više nego Ok jer prometa nije skoro uopće bilo.

Konačno se nađoh na pravoj, raskošnoj i lijepo uređenoj biciklističkoj stazi, koja mi je davala sigurnost i osjećaj opuštenosti uz mahnito zujanju ultra gustog prometa na „glavnoj“ cesti. Lijevo preko puta ceste, i desno od mene prava obilježja velegrada.



Nekad dalje od mene, a nekad bliže, no uglavnom meni s desne strane bila je rijeka Miljacka.

Iako to odmah nisam htio priznati, ova biciklistička staza me toliko oduševila da sam na nju sveo obilazak grada. Glavni cilj mi je bila Kozja ćuprija koja je na istočnom kraju grada. Dakle treba prijeći sav gradu uzdužno, što sam i učinio. Pa što vidim i na što naiđem usput dobro, a što ne ostavit ću za neki drugi posjet ovom gradu.
A vidio sam dosta toga zanimljivog.
Na primjer jedno od poznatih brda oko Sarajeva – Trebević

Trebević je planina koja se nalazi jugoistočno od Sarajeva, visoka je 1627 metara i nadovezuje se na planinu Jahorinu.
Trebević predstavlja značajni turistički i rekreativni centar, koji je u proteklom ratu dosta uništen. S ovim izletištem grad je povezan asfaltnim putem i žičarom dužine 1700 m. Tijekom rata žičara je uništena razaranjem te je obnovljena i ponovno stavljena u upotrebu početkom travnja 2018. godine.
Zbog idealne konfiguracije terena ovdje je izgrađena kombinirana staza za bob i sanjkanje, i tu su održana natjecanja u ovim disciplinama za vrijeme 14. Zimskih olimpiXskih igara 1984.
Na 1566 m, blizu vrha, 1975. izgrađen je telekomunikacijski toranj visine 60 m i jedini je telekomunikacijski relej koji NATO-vo zrakoplovstvo nije uništilo 1995. tijekom bombardiranja relejâ. Važan je telekomunikacijski čvor za Sarajevo i predajnik za nekoliko RTV postaja. (izvor: wikipedia)
Iznenadio sam se galebovima koji su odmarali u Miljacki.





S druge strane ceste, koja je u stvari glavna prometnica grada u smjeru istok-zapad, ugledao sam crkvu presvetog Trojstva.

Izgrađena je prema projektu arhitekte Josipa Vancaša 1906. godine. Prema svojim arhitektonskim vrijednostima, ovaj objekt je jedno od značajnih ostvarenja historicizma u sakralnoj umjetnosti Sarajeva i čitave Bosne i Hercegovine, s neoromaničkim karakteristikama. Primjena romaničkih stilskih elemenata vidljiva je u oblikovanju ulaznog portala sa zvonikom, kao i na svim fasadama objekta na kojima su izrađene dvobojne trake u alternaciji oker-žute boje, zatim arhitektonskoj plastici sa romano-gotičkim motivima, kao i na prozorima koji su ukrašeni vitražima.
Gradnja crkve započela je 14. maja 1905. godine, a dovršena je 18. novembra 1906. godine kada je svečano blagoslovljena od strane nadbiskupa Josip Stadlera. Troškovi izgradnje crkve iznosili su oko 100.000 kruna. (izvor: wikipedia)
Laganu vožnju kroz grad dodatno mi je činila ugodnijom manja ili veća hladovina zgrada, i „živa“ hladovina stabala gustih krošnji.

Dosta mostova, većih ili manjih, ovakvih ili ovakvih, premošćuje uređeno koriti Miljacke.
Neki od njih su novovjeki, suvremeni i malo zapetljani. Ovo zapetljani u bukvalnom smislu jer je u sredini most, koji je inače pješački, imao petlju, nešto kao luping.

Tri studenta Akademije likovnih umjetnosti još 2007. godine projektirali su most u obliku petlje u Sarajevu. Pet godina kasnije, doživjeli su i njegovo otvaranje. Most dužine 38 metara napravljen je od čelika i aluminija – materijala koji su i omogućili pravljenje neobičnog izgleda mosta. Točno na polovini, most se savija iz oba smjera pa djeluje kao da je most uvrnut oko svoje dužne osi. Inteligentnim rešenjem postignut je efekt petlje dok se u isto vrijeme prelazak pješaka preko mosta odvija neometano.
Navedeno o tom mostu, kao i donju sliku, posudio sam sa gradnja.rs

Na predzadnjem snimku skroz desno, vidi se komadić neke raskošne zgrade. Sada je to Akademija likovnih umjetnosti.

Prema wikipediji dom današnje Akademije za likovnu umjetnost bila je prva i jedina evangelistička crkva izgrađena u doba austrougarske okupacije BiH. Crkva je sagrađena 1899. godine, a projektirao ju je arhitekt Karlo Paržik u romaničko-bizantskom stilu. Zgrada je devastirana početkom 1992. godine na početku bosanskog rata. Ispred same zgrade nalazi se pješački most (gore spomenuti) koji spaja Radićevu ulicu s Akademijom. Na mostu na rijeci Miljacki stoji izraz "Festina lente" (što na latinskom znači "polako žuri").
Ona široka biciklistička staza, kojom sam se oduševio, je nestala pa sam morao ići s jedne na drugu stranu Miljacke u potrazi za mirnijom ulicom, što se prometa tiče, po kojoj mogu kako-tako voziti bicikl i promatrati grad.
Slijedeća od arhitektonskih ljepotica ovog grada je Pravosudna palača

Pravosudna palača u Sarajevu, projektirana je početkom druge decenije XX stoljeća. Koncipirana je u neorenesansnom duhu. To je posljednji veliki poduhvat Zemaljske vlade iz austrougarskog perioda i jedno od posljednjih djela kasnog historicizma. Izgradnja Pravosudne palače je započeta 1912. godine, a veći dio objekta je izgrađen do početka I svjetskog rata, odnosno 1914. godine, izuzev sjevernog dijela koji je završen 1918. godine. Prijem radova je izvršen 1916. godine. Iste godine je dovršena gradnja Okružnog zatvora (hapsane). Tokom druge polovine XX stoljeća u Palači pravde su bile smješteni: Rektorat Univerziteta u Sarajevu, koji je osnovan i počeo sa radom 02. decembra 1949. godine i Pravni fakultet u Sarajevu osnovan 1946. godine (izvor: wikipedia)
Odmah do Pravosudne palače je zgrada glavne pošte u Sarajevu.



Zgrada glavne pošte u Sarajevu (pošta Obala) je dovršena i svečano otvorena 1913. godine po projektu Josipa Vancaša. Predstavlja najmonumentalniji izraz Secesijske arhitekture u Bosni i Hercegovini. Na zgradi su primijenjena najnaprednija tehnička rješenja sa početka XX stoljeća. Tada je opremljena suvremenim instalacijama (centralno grijanje sa toplim zrakom), i povezana željeznicom koja je ulazila u samu zgradu (izvor: wikipedia)
Iako je promet bio auto za autom, ipak sam našao malo mjesta sa strane i snimio Čobanija most.

U stvari, njega sam snimio nakon snimanja zgrade pošte, pa oštro oko promatrača može uočiti da su prethodna dva snimka snimljena na istom mjestu, jedan za drugim, samo je objektiv malo pomaknut prema dolje na drugom snimku.
Inače, prvobitno drveni most je sagradio čoban Hasan Vojvoda 1557. godine, a most je rekonstruirala Islamska vjerska zajednica za vrijeme šejha Kaimija, sarajevskog pjesnika. Stoga, ljudi ovaj most zovu i "šejhanija most" kao i "šejtanija most".
Godine 1886. željezni most je sagrađen na mjestu starog, ali zbog lošeg oslonca most je propao. Na njegovom mjestu je 1888. godine sagrađen novi. (izvor: wikipedia).
Odmah do zgrade glavne pošte je zgrada Narodnog kazališta, odnosno kako ga ovdje zovu, pozorišta.

Otvoreno je mjeseca studenoga 1921. godine, mada je zgrada izgrađena1897. godine. No iako je izvorno u njoj bilo predviđeno imati kazalište, Gospodski klub i Tehnički klub, kazalište nije radilo od početka. Zgrada je za vrijeme Austro-Ugarske bila Društveni dom (njem. Vereinshaus), Gospodski klub (Herrenclub) odnosno "Clubhaus" s dvoranom u kojoj su se mogle održavati kazališne predstave, t.zv. Saaltheater. Projektirao ga je češki arhitekt Karlo Paržik. Osmislio ga je u historicističkom duhu, izravno naslonjen na nauk akademskog historicizma, Paržikovoj izvornoj školi (izvor: wikipedia).
Slijedeći prizor, na koji sam naišao bio mi je pomalo bizaran. Usred korita rijeke našao se – kamion!



Obzirom da je na kamionu bio, čini mi se, kompresor (ono žuto, lijevo od radnika), biće da su u toku neki građevinski radovi na uređenju korita. Pa ipak, prizor mi je i dalje malo čudan.
Ponovo sam prešao na drugu stranu Miljacke i s desne strane ugledao park s muzičkim paviljonom.

Muzički paviljon u Sarajevu je sagrađen 1913. godine, a projekt za gradnju je napravio Josip Pospišil. Sagrađen je na prostoru koji je više puta u povijesti mijenjao svoj naziv i funkciju. Na ovom prostoru se u 17. stoljeću nalazio hipodrom (otuda naziv Atmejdan) koji je 1878. godine pretvoren u Filipovićev trg (kasnije sagrađena i Filipovićeva kasarna iznad trga), a zatim je 1905. godine preuređen u park Franje Josipa. Za vrijeme Jugoslavije zvao se park cara Dušana, a danas nosi svoj prvobitni naziv Atmejdan. Ovo je jedini muzički paviljon danas u Sarajevu, od nekadašnja četiri paviljona. Muzički paviljon je srušen početkom Drugog svjetskog rata, a obnovila ga je tek 2004. godine općina Stari Grad. (izvor: wikipedia)
Jedan od najprepoznatljivih simbola ovog grada zasigurno je latinska ćuprija.

Prvi put se spominje 1541. godine i prvotni most bio je vrlo vjerojatno od drvene građe. Prema popisu bosanskog sandžaka sagradio ga je Husein, sin nekog Širmerda. Godine 1565. nalazimo zapis da ga gradi sarajevski ajan Ali Ajni-beg od kamena. Tu je jasno naznačeno da postoji kameni most (ćuprija). Oštećen je tri puta, prvo u poplavi 1739. godine, zatim 1789. godine porušen je priobalni svod odnosno luk a 1791. godine u većoj poplavi od kada je bio 6 godina van funkcije. Most je imao četiri stupa s pet lukova ali je regulacijom Miljacke za vrijeme austrougarske uprave jedan stup zazidan. To se jasno može vidjeti zbog njegovog vrha koji se ne nalazi na sredini Miljacke odnosno mosta. Latinska ćuprija postala je međunarodno poznata kada je u blizini mosta izvršen atentat na prijestolonasljednika Austro-Ugarske Monarhije nadvojvodu Franju Ferdinanda. Taj događaj koji je poznat i kao Sarajevski atentat, smatra se kao službeni početak Prvog svjetskog rata. Od kraja Prvog svjetskog rata 1918. godine nosio je naziv Principov most po Gavrilu Principu koji je izvršio atentat, da bi mu se 1992. godine vratio naziv Latinska ćuprija (izvor: wikipedia).
Napomena: na web stranici jezikoslovac.com sam našao da je ajan funkcionar lokalne uprave u 18. st. u Osmanskom Carstvu biran obično iz istaknutih begovskih porodica.
Kad se već u gornjem tekstu spominje Miljacka prije regulacije svoga toka, na klix.ba našao sam kako je to izgledalo.

Uz fotografiju je i slijedeći tekst:
Uzevši u obzir da su austrougarske vlasti krajem 19. stoljeća odlučile pokrenuti projekt izgradnje korita nameće se zaključak da je i gornja fotografija nastala u tom periodu.
Na njoj se mogu vidjeti Vijećnica i kasarna Jajce uz drveni most koji spaja obale Miljacke, ali i kuće koje su bile izgrađene uz samu obalu rijeke.
Projekt uređenja korita Miljacke trajao je jedanaest godina, a započeo je 1886. godine. Izgradnja korita je omogućila izgradnju značajnih objekata koji se nalaze uz obalu Miljacke.
Slijedeći od mostova preko Miljacke kojeg sam snimio je Careva ćuprija.

Careva ćuprija ili Carev most nalazi se u Sarajevu i premošćuje rijeku Miljacku, kraj Careve džamije. Prvotni most sagradio je plemić Isa-beg Isaković, u 15. stoljeću, ali je srušen 1619. u poplavi. Nakon toga Hadži Husein beg Haračić je sagradio kameni most s tri stupa i četiri luka na istom mjestu, a zbog oštećenja kojeg je prouzrokovala Miljacka most je rekonstruirao Hadži Mustafa Bešlija 1792. godine. U vrijeme Austro-Ugarske vladavine, most je opet srušen zbog izrazito lošeg stanja pa je ponovno sagrađen 1897. godine u istom stilu kao i prvotni most koji se tu nalazio (izvor: wikipedia)
Pažnju mi je privukla građevina koja je bila izvan grada na brdu. Očigledna je njena veza sa Austo-Ugarskom dobom. Njenu arhitektonsku ljepotu u veliko mjeri narušava njena devastiranost i napuštenost.

Radi se o vojarni, ili kako se ovdje veli, kasarni. Prema wikipediji kasarna, čija je gradnja u današnjem obliku završena 1914. godine, predstavlja najsloženiji vojni objekt u BiH iz austrougarskog perioda, za čiju je gradnju i razvoj usko vezana historija grada Sarajeva.
U njoj su boravile brojne vojske, od Austro-Ugarske, Jugoslovenske narodne armije, pa sve do Armije Republike BiH i Oružanih snaga BiH.
Kompleks vojnih objekata Kasarne Jajce, građenih etapno od austrougarskog perioda pa do 1948. godine, nalazi se u okviru starogradskog naselja Vratnik, na platou južnog dijela ostataka zidina srednjovjekovnog starog grada.
A sad možda i najpoznatija građevina ovog grada – vijećnica.



Evo kako je izgledala 1986-te kada sam s svojom curom biciklirao ovim krajevima.

Prvi projekt Vijećnice u Sarajevu je uradio Karlo Paržik, a kako se ovaj nije svidio ministru Benjaminu Kallayu, izrada novog je povjerena Alexandru Witteku. Kao uzor u izradi ovog projekta poslužila mu je džamija Kemala II. zbog čega je dva puta odlazio u Kairo. Kako je Wittek navodno, upravo zbog ovog projekta (nedovoljnog osvjetljenja u glavnoj auli zgrade), umno obolio i izvršio samoubojstvo, završetak njegovog projekta je povjeren 1894. godine Ćirilu M. Ivekoviću. Zajedno s izradom i razradom projekta tekla je i izgradnja objekta od 1892. do 1894. godine. Gradska vijećnica službeno je krenula s upotrebom 1896. godine.
Dana 25. i 26. kolovoza 1992. godine JNA i VRS zapalili su zgradu Vijećnice, a u vatrenoj stihiji nestao je Katalog nacionalne i sveučilišne knjižnice Bosne i Hercegovine, oko 80 posto knjižnog fonda i dokumenata koji svjedoče o povijesti BiH. Unutrašnjost vijećnice je gotovo potpuno uništena u požaru koji je uslijedio nakon granatiranja. Nakon što je obnovljena Vijećnica je ponovo otvorena devetog svibnja 2014. godine. (izvor: wikipedia)
Odmah ispred vijećnice je Šeher-Čehajina ćuprija.

Prvi most preko Miljacke sagrađen u osmanskom razdoblju, vjerojatno je bio izgrađen na mjestu starijeg srednjovjekovnog prijelaza rijeke. Malo se zna o izgradnji mosta. Prema jednom natpisu u Mostarskom gradskom arhivu, ćuprija je možda bila izgrađena već 1585./1586. godine. Samo ime mosta navodi na tumačenje da ga je podigao neki šeher-ćehaja Sarajeva. Po nekim izvorima most je izgrađen 1620. godine.
Smatra se kako je ova ćuprija najstariji prelaz preko rijeke Miljacke.
Po jednoj poznatoj priči, osnivač mosta je Hadži Husein Hodžić koji 1610. godine bijaše šeher-ćehaja Sarajeva. Po toj priči, odlučio je izgraditi most kad mu je jedini sin, Mustafa, otišao u Carigrad i odlučio da se ne vrati. Hadži Husein je uskoro umro, pa je gradnja obustavljena. No, nakon što je čuo vijesti o smrti njegovog oca, Mustafa se vratio i završio gradnju mosta. Prema priči, taj Mustafa Hodžić bijaše pokopan na Alifakovicu pored svoje žene. Uz ovaj most veže se i legenda o dijamantu.
Pričalo se da je Hadži Husein po završetku gradnje ove ćuprije naredio da se u jedna od stubova ugradi i poveći dijamant koji bi se kasnije, ako bude potrebe, iskoristio za financiranje popravka ćuprije. Mjesto gdje je dijamant ugrađen znali su samo njegovi najbliži tajnici. Međutim, nedugo nakon njegove ugradnje, dijamant iz mosta je ukraden. Sarajevo je u to vrijeme bilo malo mjesto pa je kradljivac nedugo zatim uhvaćen. Bio je to mladić iz siromašne obitelji koji je taj dijamant htio pokloniti svojoj djevojci.
Kad je mladić ispričao razlog zbog čega je ukrao dijamant, kadija mu se smilovao i pustio ga uz uvjet da vrati dijamant svome pravom vlasniku koji ga nije ponovno ugradio u ćupriju.
Most je tijekom svoje povijesti pretrpio mnoga oštećenja i popravke, što zbog prometa motornim vozilima koji se odvijao preko njega, što zbog rata 1992. – 1995.
U razdoblju 1999. do 2001. godine most je restauriran čime je dobio svoj izvorni, stari izgled. Na lijevom i desnom ulazu u most postavljena su dva kamena stupića koji bi trebali spriječiti prolaz motornim vozilima i most je dobio osvjetljenje. (izvor: wikipedia)
Dodajem još napomenu da je šeher-ćehaja gradski načelnik, gradonačelnik u Osmanskom Carstvu (izvor: jezikoslovac.com)
Kad se od vijećnice preko navedenog mosta prijeđe Miljacka nađe se ispred Inat kuće.

Kad je određena lokacija gradnje Gradske vijećnice u Sarajevu, na desnoj obali Miljacke, Austro-Ugarska vlast je zaključila da je zbog gradnje potrebno srušiti dva restorana i jednu kuću. Vlasnik te kuće bio je stari Benderija, starosjeditelj Sarajeva. On nije dozvolio da se njegova kuća ruši iz bilo kojeg razloga. Stoga je, nakon dugih pregovora, zatražio da mu isplate u dukatima i da prenesu njegovu kuću na drugu stranu obale, opeku po opeku. Oni su to učinili i od tad se zove Inat kuća. Mnogi kažu da je to dokaz bosanske tvrdoglavosti.
Inat kuća je 1997. godine pretvorena u restoran u kojem poslužuju tradicionalna bosanska jela. Ispred stoji natpis:
»Bila sam na onoj strani, ali pređoh 'vamo iz inata.« (izvor: wikipedia)

Za nastavak priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Post je objavljen 30.01.2024. u 09:12 sati.