Pero i njegov bicikl

četvrtak, 01.02.2024.

Blidinje V dio

Za povratak na prethodni dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

I na kraju ovog duuuugačkog spuštanja – Konjic. Tu ću se sa ovom pričom malo dulje zadržati.
Skrenuo sam za magistrale (kojoj ću se kasnije, po izlazu iz grada vratiti) te gradskim ulicama lagano vozio do glavne znamenitosti, a to je stari kameni most.
No, prije mosta prvo ulice Konjica…



…i katolička crkva.

U stvari to je Franjevački samostan i crkva sv. Ivana Krstitelja. Samu zgradu crkve gradilo se od 1895. do 1897. godine. 1909. je godine završen interijer. Dogradnja zvonika bila je 1919. godine. Od 1939. godine građena je zgrada koja je poslije proglašena samostanom. Gradnja je dovršena 1940. godine. Samostanom je proglašena tek 1970. godine. Crkvu je projektirao Josip Vancaš u historicističkom stilu uz osobine neoromanike, jedan od najvažnijih arhitekata svog doba u BiH. Izvedba gradnje nije bila prema tom projektu. U usporedbi s ostalim projektima koje je Vancaš nacrtao, Konjička katolička crkva relativno je skromnih dimenzija. Usprkos tome je najvrjednija građevina iz vremena Austro-Ugarske podignuta u Konjicu. (izvor: wikipedia)
A sad – stari most!

Stari most u Konjicu na rijeci Neretvi smatra se tačkom gdje se Hercegovina spaja sa Bosnom. Podignut je 1682. godine. Most je izgrađen od kamena i ima šest lukova. Most je srušen 3. marta 1945, na dan oslobođenja Konjica. Minirali su ga njemački nacisti pri povlačenju. Preko srušenog mosta 1945. godine postavljena je provizorna drvena konstrukcija, a 1962.godine postojeća drvena konstrukcija zamijenjena je armirano-betonskom. Koristio se za kolski saobraćaj i kao most za pješake (dvije pješačke staze). U periodu 2006-2009.godine obavljeni su radovi na rekonstrukciji mosta, uz pomoć Vlade Republike Turske i Vlade Federacije Bosne i Hercegovine. Istovremeno revitalizirana je stara Konjička čaršija u neposrednoj okolini mosta. Most u potpunosti odgovara mostu iz XVII stoljeća. (izvor: wikipedia)
Eto ti sad! Dakle, ovo na gornjem snimku je novi stari most.
Stari stari most izgledao je ovako (izvor: most.ba),…

…a neki među most između starog starog i novog starog, onaj sagrađen nakon II svjetskog rata izgledao je ovako (izvor: spagosmail.blogspot.com)

Prilaz samom mostu izgleda ovako…

…a obnovljena stara konjička čaršija, gledana s ove strane Neretve izgleda ovako
Kad se popnem na most snimljen na predzadnjem snimku, te mu okrenem leđa ugledam prizor s ove strane Neretve

Od svega prikazanog moj je želudac najviše oduševila terasa s koje su dolazili miomirisi delicija. Očigledno je vrijeme za objed. Što uzeti za objed!? Pivo i ćevape. Čevapi mogu, ali piva nema (muslimanska sredina). Dobro, može mineralna, ovdje znana kao kisela (voda).
Ćevapi su super. To što nema piva ništa strašno. Uostalom imam ga u termosicama, pa kad krenem dalje ako mi baš treba mogu ga srknuti.
Ostao sam malo čilati poslije objeda. Bilo je nešto prije 11, do Jablanice imam još oko 25 km, pa mi se nije žurilo. Do te Jablanice vozit ću uglavnom ravno i uglavnom uz Jablaničko jezero. Ono će mi biti s desne strane, pa već od same pomisli na to zadrhtim od ugodnog iščekivanja.
Sve to pomalo zagorčavaju oblaci. Nisu, za sada, neki tamni ni veliki, no stalno se komešaju, valjaju i guraju, da je realno za očekivati da će, prije ili kasnije, iz njih pljusnuti.
No, ljepota ovog grada, živost njegovih ljudi, uzbuđenje zbog vožnje uz jezero koje slijedi, potisnuli su mi zle slutnje po pitanju meteorologije. Uostalom, prešao sam Ivan Sedlo, a uz jezero se manje-više nalaze koje-kakva naselja. Ako baš pljusne, valjda ću se negdje skloniti.
Istovremeno dok mi se glavom pretumbavaju navedene misli zanimljivi prizor mi ih prekide privukavši svu moju pažnju.

Već od ranije, više puta vozeći biciklom po Bosni, uočio sam da je Bosna zemlja kontrasta. Eto, na gornjem snimku vidi s tradicionalno i moderno, tako blizu jedan drugog.
Nakon dužeg vremena, bitno dužeg od očekivanog, pokrenuo sam se, uzeo bicikl i dogurao ga do sredine mosta, parkirao ga te počeo snimanjem prizora s njega.
Prvo prizori nizvodno



Da sam nastavio magistralom prema Jablanici, bez skretanja u Konjic, Neretvu bih prešao ovim mostom.

Stara Konjička čaršija, promatrana sa sredine mosta, izgleda ovako

Promatrajući uzvodno od mosta, Neretva izgleda ovako

Snimajući gornji snimak u hladovini stabla na drugoj strani Neretve ugledao sam grupu omladine kako odmara na obali.

Neretva je rijeka kristalno čiste vode, pa nije čudo na njoj vidjeti patke.

Prešao sam most i našao se u toj staroj Konjičkoj čaršiji

Na gornjem snimku mi je pažnju privukao „najbolji čovjekov prijatelj“ koji se punim povjerenjem prepustio odmaranju.

Krenuo sam prema magistrali uskim ulicama starog grada. Put me doveo do malog parka na uzvisini. U parku su bili stečci.

U sklopu Parka na Vardi ispod Društvenog doma u Konjicu, nalazi se nekoliko arheoloških nalaza, koji su doneseni sa područja koje je danas prekriveno vodama Jablaničkog jezera. Među njima su jedan stećak sa Memidžanovog groblja i jedan kod željezničke stanice u Lisičićima i 3 stećka kod Gošića hana u Ostrožcu. Svi su bogato ukrašeni prikazima kola, scena lova i brojnim ukrasima. (izvor: wikipedia)
Inače, Stećak (sinonimi: bilig, kâm, mramor, zlamen, kuća, poznati i kao mramorje, mašeti, grčko groblje, kaursko groblje i divovsko kamenje) je vrsta kamenog srednjovjekovnog nadgrobnog spomenika. Naziv mu potječe od prezenta participa glagola »stajati«, tj. »stojeći«. Bilizi su nastali u srednjem vijeku i oslikavaju tadašnji život, a većinom se nalaze u Bosni i Hercegovini, ali ima ih i u jugoistočnoj Hrvatskoj, jugozapadnoj Srbiji i sjeverozapadnoj Crnoj Gori.(izvor: wikipedia)
Uzvisina na kojoj je park bila je fina pozicija za promatranje grada. Ravno preko puta Neretve grad izgleda ovako.

Da se za kratko maknem iz grada, barem uz pomoć fotoaparata, privukao sam si brdo iznad grada, gledajući gornji snimak.

Vratimo se ponovo gradu. Maknuvši objektiv u desno, gledajući predzadnji snimak grad izgleda ovako.



Kao što se primjećuje na gornjem snimku u tom snimanju grada stigao sam do starog mosta. Njega sam približio zumom fotoaparata.

Sa ove uzvisine sam još snimio most magistrale.

Spustio sam se do magistrale i prije nego sam kročio na nju još jednom sam snimio magistralni most i prizor iza njega.

Gradnja Gradske džamije u Konjicu počela je 2009. godine a svečano otvorenje džamije upriličeno je 24. aprila 2016.g. (izvor: mizkonjic.ba)

Prije nego što Konjic ostavim iza sebe evo statističkog osvrta na njegove stanovnike. Godine 1991. u samom gradu bilo ih je 13 729 dok je taj broj 2013. godine pao na 10 732. Dakle smanjenje za 21%. Situacija na široj regiji grada je slijedeća: godine 1991. bilo je 44 086 stanovnika da bi se taj broj 2013. godine sveo na 25 148. (izvor: wikipedia)
Dakle, u postocima to je za 42% manje. Strašna depopulacija!
Na izlazu iz grada naišao sam na stari željeznički most preko Neretve.

Pretpostavljam da je izgrađen još u Austro-Ugarskom dobu i da je bio most uskotračne željeznice. Sada je „unaprijeđen“ u cestovni. Pa, bolje da je tako nego da su ga izrezali i pretopili.
Ova sadašnja, „normalna“ željeznica putuje malo drugačijom trasom nego ona ranija. Stoga premošćuje Neretvu nešto kasnije gdje je ona već dobrano doživjela preobražaj u jezero.

Jednim udarcem dvije muhe, pa kad je već prešla Neretvu, odnosno jezero da istim mostom pređe preko magistrale.

Šteta zbog tmurnog vremena koji mi je kvario užitak promatranja okoliša. A i ovako je bio fantastičan. Smaragdna boja jezera i zelenilo okolnih brda je kombinacija prema kojoj je teško ostati ravnodušan.

Tu oduševljenost okolišem počeli su mi zagorčavati prve kapi kiše. Daleko ispred sebe ugledao sam taman i zlokoban oblak. Tu smo, dakle! Ono što je nekako visjelo u zraku u Konjicu sad je polako počelo (od)padati. Duboko, no i pomirljivo uzdahnuh. Božja volja, pomislih, no već u slijedećem trenutku to preimenovah u Njegovo iskušenje. I gle čuda, kišne kapi nestadoše. Osta samo mokar asfalt, koji je postao sve mokriji i mokriji, čak su se pojavili i mali potočići na njemu. Pogledah naprijed i vidjeh da je onaj tamni oblak odustao od mene i nastavio svoje putovanje preko jezera.



Pozdravio sam ga pogledom (i snimanjem) zahvalan što sam mu dovoljno dosadan, pa je odustao od mene. Još jedno mi se, po tko zna koji put pokazalo da kada prihvatim manje dobro rješenje, On me nagradi boljim.
Eto, da nisam snimao taj tamni oblak, ne bi uočio zanimljiv motiv za snimanje. Malo mjesto na brdu u šumi lijevo na predzadnjem snimku sam si malo približio da ga bolje sagledam.



Od kad sam prvi put autom bio vožen ovom cestom, tamo negdje krajem sedamdesetih prošlog milenija, posebna atrakcija bio mi je viseći most preko jezera kod mjesta Ostrožac

(Ovaj gornji snimak je malo mutljav, a u ovoj priči pojavit će se i još koji takav. Razlog tomu je nesporazum između mene i mog novog fotoaparata. Klasični problem koji se pojavi kod pametne tehnologije je da ona radi ono što joj kažem, a ne ono što sam MISLIO da sam rekao. Konkretno, nehotice sam, ne znajući da to činim, prebacio rad na manualno fokusiranje, pa sam i dalje MISLIO da to radi automatski. To ću shvatiti tek prekosutra. Srećom ispucao sam dosta snimaka, pa su neki ispali, usprkos tomu i dobri).
Prizor na donjem snimku snimio sam daleke 1986-te, kada sam s svojom ondašnjom curom, a sadašnjom životnom suputnicom biciklirao ovim krajem (o čemu je već ranije bilo spomena).

Vraćam se u sadašnjost, prikazom zumiranog mosta.

Magistrala kojom putujem nakon odvojka prema mostu je otišla uzbrdo. Na toj uzbrdici našao sam malo, ali dovoljno proširenje sa kojeg sam imao predivan pogled na jezero i okolicu ispod sebe, a da se ne sekiram hoće li me neki šleper zakvačiti. Prekrasan velim bez obzira što se tmurno vrijeme svojski trudilo da ga pokvari.

Cesta kojom sam došao dovde je negdje desno na gornjem snimku. Taj dio, zumiran izgleda ovako

Most je točno ispod mene

Zanimljiva mi je, recimo tako, vanpansionska potrošnja turističke ponude na jezeru. Ona je bila u obliku improviziranog plovila. Izrađena su tako da su tri dugačka metalna tanka (spremnika) spojeni u cjelinu, na njih je montirana platforma sa nadstrešnicom (da konzumenti, ne daj Bože pokisnu), na jedan kraj platforme montiran je vanbrodski motor (u mom djetinjstvu smo ga zvali Penta prema istoimenom Švedskom proizvođaču), i to je to. Plovilo je spremno za konzumaciju.



Nastavio sam vožnju, no ne zadugo. Opet atraktivnost prizora nisu dozvoljavali da hladno prođem pored njih.
Dakle, prizor ispred mene (dolje je „normalna“ željeznica)…

…i prizor iza mene (opet je dolje „normalna „ željeznica koja ulazi u postaju Ostrožac)

Evo detalja ulaza u postaju Ostrožac, zajedno s mostom (zumirani gornji snimak)

Sve što je lijepo kratko traje, ma koliko dugo trajalo. Tako je došao kraj ove vožnje uz jezero. Cesta je otišla prvo u manji, a potom veći tunel da bi se potom strmoglavo spustila u Jablanicu. Usudio sam se mobitelom snimiti vožnju kroz taj veći tunel.

Spust u Jablanicu traje sve do mosta preko Neretve. Oko 200 metara prije njega s lijeve strane je benzinska postaja Maksumić, a s desne strane je motel istog imena. To je moj smještaj za večeras, a kako će se kasnije pokazati i za slijedeću moć.
Nije prošlo ni petnaestak minuta nakon što sam obavio formalnosti oko prijave, smještaja bicikla, te se konačno našao u svojoj sobi, a vani je pljusnulo. Jako! Nakon petnaestak minuta intenzivnog pljuska kiša je nastavila rominjati u dosadnom jesenskom stilu još dobar sat. Dakle, ipak sam u ovoj današnjoj vožnji imao naklonost Onog gore, ipak je na kraju ispalo dobro što sam jučerašnji (i prekjučerašnji) smještaj odabrao krajnji zapad Sarajeva, ipak… Dok sam si tako redao hvalospjeve pogledao sam prognozu za Jablanicu za sutra: „prije podne oblačno sa sunčevim razdobljima, poslije podne pljuskovi“! A ja bih se sutra trebao popeti na Blidinje. Ako će ovdje, na 200 metara nadmorske visine vrijeme biti takvo, kakvo li će onda biti na 1200 metara, koliko je na Blidinju!?
Prekinuo sam raspremanje robe, spustio sam se do recepcije s pitanjem mogu li posjet ovom motelu produžiti na još jednu noć. Prijazna i ljupka ljepotica, nakon telefonskog razgovora s gazdom (ipak je gazda gazda), s ljubaznim osmjehom mi je potvrdo odgovorila.
Eto i to smo riješili.
A sad moj smještaj za slijedeće dvije noći. Prvo soba

Imao sam izlaz na balkon s rosfrajnom ogradnom

Već spomenuta jesenja kiša snimljena s balkona moje sobe

Kiša je stala nešto prije šest, čak se i sunce pojavilo, pa sam otišao do grada malo u šetnju.
Glavna atrakcija grada je memorijalni Centar bitke za ranjenike s porušenim mostom. Na putu do njega prošao sam pored katoličke crkve i tamo se malo duže zadržao.

Sam naziv Jablanica vjerojatno potječe od velikog broja jablana koji se i dandanas nalaze u mjestu Donja Jablanica, 4 km udaljenom od grada ili pak po srednjovjekovnoj obitelji Jablanović. Prvi spomen datira još s kraja 14. stoljeća, a sačuvan je u darovnici ugarskoga kralja Žigmunda kojom on Ramu i Jablanicu daruje velikaškoj obitelji Nelipića. Crkva je, kao konjička filijala, izgrađena 1911., a 1912. je blagoslovljena na Bezgrešno začeće blažene djevice Marije te se od tada u njoj vjernici okupljaju i mole. Za gradnju je u najvećoj mjeri zaslužan mađarski general Lajos koji je zajedno s austrougarskom vojskom i mještanima izgradio crkvu.
Prema tradiciji – i budući da se vidi kako nije iznimno velika – austrougarski vojnici su se postrojili te koliko je njih bilo prema tome su udareni crkveni temelji. (izvor: nedjelja.ba)
Zadržao sam se ispred crkve malo duže, uostalom nemam nikakvog razloga za žurbu. Pokušavao sam srediti misli u glavi. Osjeti osam umor, prije mentalni nego fizički, jer me stvarno iscrpila neizvjesnost od jučer i od prošle noći. Preko neke čudne mješavine molitve i nesređenih misli pokušavao sam u razgovoru s Njim pronaći nekakav mir u sebi. Znao sam da je sa mnom ovih dana, osjećao sam Ga, pa ipak mi je bilo potrebno još jedno, makar malo, zrno utjehe.
Dok sam prebirao po glavi zbrku od navedenih misli pogled mi se zaustavio na maloj travnatoj površini pored crkve.

Istog trena mi bljesnu vizija našeg šatora podignutom na ovom mjestu kada sam s NJOM putovao ovim krajevima 2014-te (vidi Međugorje 2014)

Za trenutak me obuze val tjeskobe zbog samoće. Iako kratak, toliko je bio snažan da sam imao dojam da će me sažeti u jednu jedinu točku. Čini mi se da nikad ranije nisam imao toliku čežnju za nekim pored sebe, za suputnikom, za sugovornikom, za živim čovjekom…za NJOM.
Zanimljivo (tek kasnije mi je to postalo zanimljivo, u tom trenu sam očajnički trebao slamku spasa) slika NJE pored mene, koju je ova travnata površina pored crkve izvukla iz mog sjećanja, ovdje pored mene, toliko je bila snažna, a opet toliko pouzdana da je vjerodostojno odigrala ulogu te toliko željene slamke spasa.
Tren poslije, s dubokim uzdahom, pogledom prema nebu i nijemim šapatom „Oh, Bože“ (sve troje istovremeno) vratih se u realnost. I gle čuda, to troje što sam istovremeno učinio, dade mi snage i uli mi vjeru.
Nedokučivi su i nepredvidljivi Božji postupci!
Eto, dok sam ja lutao u svom očajanju On je najbolje znao tko će mi pomoći, izvući me i osnažiti - s NJOM. Barem samim sjećanjem na NJU!
Opet mi se pokazalo za ispravnim zaključak, koji se davno ranije stvorio u mojoj glavi, da nam uspomene definiraju kvalitetu starosti. Ako su one ugodne i izazivaju u nama dojam ponosa i zadovoljstva, takva će nam starost biti. No ako su uspomene mučne, teške i gorke, takva će nam i starost biti. Mada mi se čini da to ne važi samo za starost nego i za život općenito. Kao ovaj ovdje trenutak u kojemu mi je uspomena na NJU dala poticaj, snagu, uvjerenje i u konačnosti živost i optimizam da mogu i trebam dalje.
Ni sam sebi baš konkretno ne mogu objasniti što to napravih tih par trenutaka ispred crkve, no nastavio sam, s osjećajem nestanka teškog tereta na duši, šetnju gradom puno, puno lakšim koracima svjesniji, bitno svjesniji ljepote oko mene.
Glavna atrakcija ovog malog grada je srušeni most na Neretvi. Da je to stvarno tako, dokazao je auto Slovenačke registracije koji se zaustavio pored mene. Spustivši prozor vozač me je upitao gdje je tu taj srušeni most.
A taj most danas izgleda ovako

Iznenadilo me je da izgleda vrlo slično kad sam ga, putujući autom s obitelji ovim krajevima, snimio 1981. godine

Promjenom općeg razmišljanja nastalog raspadom EX-Yu, priča, koja se prije pričala o ovom mostu nije više „držala vodu“, pa se, što se mosta tiče, i u prenesenom smislu, a i u konkretnom, pustilo „da ga voda nosi“. Tako je on, već spomenute 2014-te, izgledao ovako

Zato me iznenadilo kad sam ga ugledao ovako kako izgleda danas. Očigledno da „para buši gdje burgija neće“, pa se shvatilo da od silnih prolaznika koji prolaze ovim gradom, neki od njih će se zaustaviti (kao onaj Slovenac) i biti spremni koju novčanicu izvaditi iz džepa i ostaviti ju gradu u zamjenu šetnje po improviziranom mostu i po gradu općenito („Kad sam već ovdje…“)
Ovaj put nisam morao posegnuti za svojim novčanikom da bih se cik-cak šetnicom spustio do mosta. Razlog tomu je da „projekat revitalizacije“ nije još gotov.
Prvo sam to primijetio po zapuštenosti te cik-cak staze kojom sam se spuštao.
Iako je staza široka skoro metar, okolna vegetacija visine 70-80 cm nekako ju je suzila postupno ju osvajajući.
Idući tom stazom naišao sam na psa (očigledno lutalicu) koji ide meni u susret. U prvi mah panika, željaza bijegom, a potom smiraj. Sjetio sam se da psi (nekako) osjete naš strah, pa sam glumio ravnodušnost. Očigledno da ju je i on glumio, ili ju je stvarno osjećao, uglavnom prošao je mrtvo-hladno pored mene ovlaš repom dodirnuvši mi nogu.
Kasnije, kad sam se vraćao, na ravnom platou sam ga ponovo sreo kako opušteno drema.

Kako sam se mostu sve više približavao tako je u meni raslo uzbuđenje da ću ponovo (nakon 1981-ve) prošetati njegovom improvizacijom.



No kada sam stigao do njega bukvalno na par koraka shvatio sam da od očekivane šetnje neće biti ništa. Naime, zadnji metri pristupa na drvenu stazu mosta čekaju građevinsko rješenje. Umjesto staze našao sam se ispred vrlo strme padine dužine 4-5 metara. Spustiti se, ili bolje reći skliznuti ne bi bio problem što se ne može reći za povratak. Vrlo vjerojatno bih se mučio s tlom koje se odronjava, pa bi izgledao kao prljavi prasac nakon povratka. Stoga odustah!

Neko vrijeme sam dokon šetuckao ulicama grada, a potom se vratio u sobu. Ovaj put sam imao TV i valjda 100 programa, čak je tu bila u Hrvatska televizija. Nakon pregledavanja tema koje su u Bosni i okolici aktuelne, pogasio sam sve i krenuo na počinak.
Bože moj, koji dan (a i noć prije). Toliko toga doživljenog i proživljenog! Nisam ni namjeravao pokušati napraviti nekakav red u svemu i svačemu doživljenom. To ću kasnije. Samo sam pokušavao sve to nekako privremeno potisnuti da se napravi put snu koji mi je stvarno trebao.
Uspio sam u tome i čvrsto zaspao.

07. VIII

Slike ovog dana putovanja možete vidjeti ovdje.

Probudio sam se u prekrasno osunčano jutro, gdje su svi prizori, i oni najdalji, jasni, čisti i svijetli. Takva jutra su moguća samo nakon silne kiše. Iako racionalno mogu podnijeti nekakvu poveznicu između dvaju prethodnih rečenica, gledajući ovo osunčano jutro javlja se nekakva sumnja kako je moguće onu tmurnost i težinu mutnih, sivih oblaka od jučer spojiti sa ovom bistrinom, svjetlinom i nekakvom toplinom oko duše koja se javlja promatrajući takvo jutro!?
Jučer po dolasku sam sa prijaznom i susretljivom recepcionarkom dogovorio smještaj bicikla. Malčice se zbunila pri mojoj napomeni da bi uz bicikl trebala biti dostupna utičnica, no ja sam, uplašivši se da bi ta zbunjenost mogla prerasti u veliki problem, stvar riješio rekavši da ću bateriju skinuti s bicikla i puniti ju u sobi.
Smještaj bicikla je bio stvarno originalan, nekako između bizarnog i simpatičnog.
Bicikl sam smjestio u velikom podrumu do kojeg su strmom platformom mogla i vozila doći. Taj podrum, osim nekakve vrste podzemne garaže, i uloge skladišta plinskih boca, igrao ulogu sušionice rublja, jer je odmah vezano uz njega bila motelska praonica.
Dakle prvo ulaz u podrum…

…zatim moj bicikl u društvu rublja koji se suši na „veš-štriku“…

…te na kraju sam bicikl (snimljeno blicem, zato se gume, zbog reflektirajućeg materijala, sjaje).

Radi moga mirnog sna bicikl sam vezao za crveni čelični profil lancem i katancem.
Čime upotpuniti ovaj neočekivani dan bez (dulje) vožnje!?
Za razliku od jučerašnjeg obilaska grada danas sam poveo i bicikl sa sobom. Odvezao sam se na sjeverni izlaz iz grada, cestom prema Uskoplju i prijevoju Makljen te snimio most preko Doljanke.

Sa sredine mosta, lijevo u odnosu na gornji snimak, snimio sam kanjon rječice ili potoka Doljanka. Uz tu Doljanku ću sutra prema Blidinju.

Prešao sam most i pokušao snimiti putovanje Doljanke prema nedalekoj Neretvi. Na tom svom putu Doljanka se mora provući ispod starog kamenog mosta po kojoj je nekad davno vozio ćiro.

Radoznalost me je vukla prema tom starom mostu pa sam nekako kroz gustiš zelenila stigao do njega. Nije baš izgledao lijepo.

Ravno preko njega nisam mogao jer je prolaz bio zagrađen ogradom nekog privatnog posjeda.
Vratio sam se u grad i ponovio posjet od jučer do srušenog mosta i memorijalnog kompleksa bitke na Neretvi.



Na netu historija.info našao sam slijedeće:
U toku njemačke operacije Weiss 2, tzv. Četvrte neprijateljske ofanzive Titovi partizani su zbog straha od prodora četnika sa juga srušili sve mostove na Neretvi i Rami, od Karaule do Ostrošca uključujući i most u Jablanici koji je sagrađen 1888. godine i naručen je u Engleskoj. Bio je linijska rešetka sa obrnutim lukom na donjoj strani mosta.

Dana 7-8. marta, za samo 18 sati, izgrađen je drveni improvizirani most dugačak 56, a širok 2,5 m. To je bio pješački viseći most, preko kojeg su po snijegu i dobrim dijelom noću, sljedećih dana i noći partizanske jedinice, ranjenici, talijanski zarobljenici, izbjeglice prebačeni na lijevu obalu i dalje, preko planine Prenj.(kraj citata)
Ovaj sadašnji srušeni most u Jablanici prije rušenja izgledao je ovako (sliku posudio sa historije.info)

Između ove velike i male kuće na gornjem snimku je tunel kojeg ću kasnije posjetiti.
Prilikom snimanja filma Bitka na Neretvi, koji je bio mega projekt ondašnje filmske industrije, odlučili su da ovaj most igra ulogu onoga iz rata, pa su ga za potrebe filma – srušili.
Međutim, pri snimanju nije sve tako dobro ispalo, pa su za film snimili rušenje makete. Međutim, posljedica rušenja stvarnog mosta, a ne makete je ta sa su stanovnici obližnjeg sela s druge strane Neretve ostali bez prometne veze s gradom. Radi toga je stotinjak metara uzvodno od srušenog mosta sagrađen uski cestovni most.

Na rubu srušenog mosta, na kamenom podzidu ostavili su vagon s lokomotivom.



Ponovo most sa zumiranom stazom uz njega



Zanimljivo mi je da su nakon vraćanja srušene konstrukcije na ranije mjesto, sasjekli dio konstrukcije koji je u vodi. Očigledno da je bujica već jednom odnijela most, pa su htjeli spriječiti da ga voda ponovo ne odnese. Mada su ovako napravili čudan prizor mosta u vodi koji to nije.
Prešao sam na drugu stranu Neretve cestovnim mostom, i došao do tunela kroz koji je nekad vlak prolazio nakon što je prešao preko mosta. Prolaz kroz tunel izgledao je posebno zanimljiv jer je tunel bio osvjetljen.

Nakon prolaska, zastao sam, okrenuo se i ponovo snimio ulaz u tunel.
U povratku sam mobitelom snimio vožnju kroz tunel. Što možete vidjeti na ovom kratkom filmu.
Nakon tunela našao sam se na uskoj, ali i asfaltiranoj cesti koje je, uz Neretvu s desne strane, vodila do mjesta Djevor.

Nisam išao do mjesta već sam stao ranije radi veličanstvenih prizora koja meni zaustavljaju dah.
Evo navedenog mjesta (vide se krovovi kuća u daljini), evo i Neretve koja je ovdje već ukroćena u akumulacijsko jezero hidrocentrale i na kraju, evo i okolnih visova. Ti visovi, za razliku od onih jučerašnjih, jasno se vide jer su ovaj put osunčani i bistri.

Te visove sam još više zumirao pa izgledaju ovako



Tu je bio još jedan most – željeznički, „normalnog“ kolosijeka, još uvijek u funkciji.



Meni je fascinantna njegova vitkost, a to mu omogućava čelična konstrukcija.
Povratak nazad ovom uskom cestom izgrađenoj na ćirinoj trasi snimio sam mobitelom, pa to možete vidjeti na ovom kratkom filmu.
Na izlazu iz grada, nekih 200 metara prije motela u kojemu noćim, snimio sam Neretvu i njen kanjon i to uzvodno. Primjetan je nedostatak vode u koritu. „Prava“ Neretva, nakon što prođe strojarnicu hidrocentrale, vraća se u svoj tok nizvodno od mosta na kojemu sam.
img src=https://i.postimg.cc/rwJL2dny/P1030781-MB-XII-23.jpg />

img src=Vratio sam se u sobu nešto prije 3. Pola sata kasnije ponovilo se ono od jučer, prvo je pljusnulo a zatim dosadno kišilo. Utješila me je ta kiša. Ipak sam dobro učinio što sam sačekao ovaj dan da se kiša ispada, jer ako ovdje ovako pada, kako je tek gore na Blidinju… Danas će se ispadati, pa će sutra biti suho…valjda…je li…nadam se…
Nakon nekog vremena kiša je stala, te se opet pojavilo sunce, ovaj put nisko, na zapadu. Opet sam „protegnuo“ noge oko motela. Mirisi iz restorana su me podsjetili da ne bi bilo loše večeras malo pojačati večeru da ne moram sutra rano doručkovati.
Za večeru standardno za Bosanske prilike – pivo i ćevape. Iznenadio me je bogati prilog uz ćevape tako da mi je večera bila stvarno kraljevska.

Današnji pređeni kilometru su

Sitno, ni dvanaest. Međutim, bili su mi vrlo, vrlo, vrlo interesantni. Nešto kao malo, ali slatko zadovoljstvo.
Sutra bi trebao biti Dan D, esencija ovog putovanja. Ni sam ne znam kako sam uspio zaspati. Zadnjeg što se sjećam bio je Ivo Andrić. U nekoj njegovoj knjizi sam pročitao molitvu: „Bože, daj mi snage i strpljenja kad si mi već dao iskušenja!“

Za nastavak priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

01.02.2024. u 06:09 • 0 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.