Pero i njegov bicikl

utorak, 31.12.2024.

Rijeka Zadar III dan

Za povratak na prethodni dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Slike sa trećeg dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Mapu trećeg dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Te noći je nešto puhalo, nešto je i grmjelo. Ili se to meni u snu pričinilo. Uglavnom, osvanulo je tiho jutro, nekako previše tiho, zlokobno. Ni daška vjetra no s niskim, tmurnim oblacima. Očigledno da će padati, samo kad!?
Prvo smo otišli u onu najveću, najraskošniju, a ujedno i jedinu trgovinu u mjestu. Iako je bila jedina, našli smo sve što smo trebali, tako da je u potpunosti zadovoljila naše prohtjeve.
Stol ispred ulaza u naš apartman preobrazili smo u trpezu na koju je moj suputnica stavila doručak, i to topli. Svježe skuhane hrenovke i podgrijano mlijeko. (Možda vam se to čini previše jednostavno, ali mi je nevjerojatno u kojoj mi mjeri na ovakvim putovanjima prija topli obrok pa bilo to i ovo navedeno.

Ako idemo u neizvjesnu budućnost, da to činimo barem puna stomaka!
Prijetnju kišom smo ozbiljno shvatili, te smo naše bicikle obukli u šuškavce, da ne pokisne ono što ne bi trebalo pokisnuti.



I dalje je bilo mirno tiho kad smo krenuli. Skoro da smo to činili na prstima ne želeći remetiti taj mir i težinu. Nažalost, tmurni i niski oblaci su i dalje taj mir i tišinu bojali zlokobnom nijansom. Da li će ili neće padati, to uopće nije bila dilema, već kada će padati. Tako sam okretanje pedala krenuo sa željom Svevišnjem da kišu odgodi što je moguće kasnije. Barem dok se uspemo na tu visoravan, a to znači nekih 7-8 km uzbrdice.
Prije te uzbrdice prvo imamo 2-3 km manje-više vodoravne vožnje uz more.

Nekih par stotina metara prije tog sa zebnjom očekivanog uspona prošli smo kroz autokamp Rača.
Prošli kroz velim, zato što je kamp s obe strane ceste, a te strane kampa povezuje tunel ispod magistrale.

Dok smo prolazili cestom iznad ovog oslikanog tunelčića pogled na drugu stranu, u unutrašnjost kampa izgledao je ovako…

…dok je plaža s ove strane magistrale

Ova tri gornja snimka snimio sam 2017-te (vidi blog „Krasno između 20 godina“)
Davne 1997 godine sam prvi put smo boravili u ovom kampu, te se i danas sjećam u kojoj mjeri me je oduševila maštovitost autora dok je oslikavao tunelčić.

Vratimo se mi u doba u kojoj se odvija ova priča.
Zastali smo nakon prijelaza onog tunelčića na ulazu u kamp (pogled je u smjeru Senja).

A onda je krenula uzbrdica…

Bila je blaga, i što se postotka uspona tiče, kao i što se krivina tiče. Promet nula. Uz pomoć struje okretanje pedala ne predstavlja neki veći napor. Mir i tišina, bez daška povjetarca i dalje. Odjednom zatičem sebe da je sve ovo navedeno ublažilo, razvodnio onaj zlokobni osjećaj, čak što više, osjetih da uživam punom dušom. Odmah potom ugrizoh se za jezik pogledavši u oblake koji i dalje razmišljaju da li otvoriti pipu ili ne.
Badava sve lijepo i krasno ako ga proživljavam u strahu, stoga stoički prihvatih to „dobro i loše“, taj „jin i jang“ u ovom slučaju emotivnu lepršavost usnulog mira i prijetnje kišom. Uostalom, nisam od šećera neću se rastopiti!
Opet ono, kad god prihvatim manje dobro, Bog me nagradi boljim! Tako će i današnja vožnja uglavnom proteći u suhom, tek pola sata pred Karlobagom osjetit ćemo „ljepotu“ vožnje pod kabanicama.
More je ostajalo sve više i više tamo negdje dolje, pa je bilo stvarno fora pri vožnji promatrati ga s visine. Ponekad bi stali kad bi prizor bio pažnje i poštovanja vrijedan kao ovaj s raskošnom rezidencijom i isto takvim okolišem.



Neko je stvarno imao puno, puno viška novaca pa si je ispunio san o oazi u kamenitoj pustoši.
Pomiren da ćemo kad-tad danas pokisnuti, ohrabrila me je, obodrila, nekako dirnula u dušu, borba sunca da nam, makar i malim pojavljivanjem, da vjeru i vedrinu u ovom tmurnom danu.



U jednom prosjeku, desno od nas na skoro okomitom terenu rasule su se divlje perunike.

Podsjetile su me na ljeta iz mog djetinjstva koja sam provodio na selu kod moje tetke, koja je u vrtu ispred kuće imala ovakvo raslinje. Raslinje velim, jer cvjećarstvo nije ni u prvih 50 mojih tema koje su vrijedne mojeg većeg angažiranja.
Ali zato jest kod moje suputnice koja ih je oduševljeno gutala očima uz komentar kako ih ona mazi i pazi u svom vrtu, a ovdje bolje uspijevaju bez trunka ičijeg angažmana.
Inače wikipedija me uvjerava, a preko nje i ja Vas, da je godine 2000.perunika proglašenahrvatskim nacionalnim cvijetom na prijedlog Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Naziv potječe od imena grčke božice duge, glasnice bogova Iride (grč. - duga), a naš naziv perunika dolazi od imena vrhovnog staroslavenskog boga gromovnika Peruna i njegove žene, boginje Perunike.
Ponekad nam se more izgubi i mi utonemo u pravi Velebitski krajolik. Uzbrdica traje i traje i traje…

O tunelima ja i moja suputnica imamo potpuno suprotan emotivni doživljaj. U meni duša zatitra od oduševljenja za doživljavanjem nečeg vanzemaljskog, skoro nadnaravnog, u svakom slučaju potpuno drugačijeg i zato posebnog. Kod nje je to muka i tlaka, a ako i doživljava kakvo-takvo oduševljenje, to bude tek onda kad je to (tunel) iza nje, zbog olakšanja da je „to“ prošlo. U „tom“ nije samo tunel kao fizička, materijalna rupa u tlu, nego su se u njega ugurali svi mogući i nemogući strahovi, muke i zebnje. Toliko ih je mnogo, a ni jednog se ne vidi!





I dalje se penjemo, i penjemo, i penjemo… Za vrijeme jednog od kratkih predaha za trenutak sam se okrenuo i snimio što smo upravo prošli.

Sa desne strani nam je bio Goli otok. Taj sinonim za besmislena stradanja u prošloj državi koje više nema, dok ga gledam stvarno ima ime koji zaslužuje.



Umjesto velim podzidom naša je magistrala ponor, koji se ispriječio ispred nje, odlučila savladati betonskim vijaduktom. Obzirom da si mi takvi objekti uvijek zanimljivi („Mostovi spajaju ljude“) uzeo sam mobitel i, onako iz ruke, istovremeno okrećući pedale, snimio ga.

Konačno se uzbrdica izgubila, a zamijenila ju je vožnja po ravnom, čak malčice i nizbrdo. More se također izgubilo pa smo se našli u pravom Velebitskom okruženju. I dalje tmurni oblaci prijete, no za sad se ne mašu pipe.

Pojavilo se nekoliko kuća, no od ljudi i dalje ništa. Preko puta od jedne od tih kuća, s naše strane bilo je malo proširenje (parking?) sa kamenim zidom na koji smo sjeli i predahnuli. Tu je bio i pomalo preteći znak, upozorenje da neće biti milosti ako budemo uhvaćeni u prekršaju.

Koliko god se trudio, a trudio sam se, nisam na netu uspio doznati ama baš ništa o slavoluku ispod kojeg smo se provukli, zajedno s magistralom.

Samo sam s desne strane građevine, na zahrđaloj tabli, uspio pročitati „Termo elektro“.
I dalje Velebit ugođaj. Neke kuće na obzoru, no i ove su bez ljudi ispred njih. Barem nije uzbrdo, i barem (još) ne pada.

Sreli smo njih dvojicu i oduševljeno ih pozdravili.



Oduševljenje je bilo obostrano! Preplavio me osjećaj ugode da sam za trenutak zadrhtao od uzbuđenja. Ne znam kojom je logikom moj mozak iz svoje memorije izvukao pjesmu grupe Film, odnosno njenu završnu kiticu:
„Ne znam kad, i ne znam gdje
ići ćemo istom stranom ulice
vjeruj mi dušo, srest ćemo se
u svijetu tajni, mi nismo sami“
U ovom sadašnjem kontekstu ovog neočekivanog, ali emotivno jakog susreta, podvlačim kao bitno te zadnje tri riječi – mi nismo sami! Ima još biciklista koji po ovom (ne)vremenu voze po magistrali. Godi taj osjećaj. Da nisi sam.
Opet Velebitska pustoš, no ovog puta začinjena uzbrdicom. Pa, zar ih do sada nije bilo dovoljno!?

Da smo blizu raskrižja na kojemu se skreće u trajektnu luku Prizna za Žigljen na otoku Pagu najavio nam je on – trajekt.

Na raskrižju smo nastavili ravno, i to nizbrdicom

Konačno je krenula ta nizbrdica. Znam za nju jer sam davne dvije tisućite sa sinom i suprugom (istom ovom kojom i sad putujem) biciklirao ovom dionicom, istina u suprotnom smjeru (vidi: „Sa sinom preko Velebita“)
Dakle, ispred nas je još oko 13 km do Karlobaga, od kojih je prva polovica nizbrdo. Konačno pravo uživanje malo duljeg trajanja.
Na žalost taj gušt dugotrajnog spusta nije bio dugotrajan. Otprilike negdje na pola spusta ispred nas sam ugledao ono što očekujem, čega se pribojavam još od jutra.
Dolazi kiša!

Rekao sam suputnici da stane u kraj i da obuče kabanicu, što sam i sam činio. Kiša je bila fer, taman je sačekala da se pripremimo za mokri nastavak, a je tren dva nakon počela padati.
Pokušavao sam se uvjeriti, utješiti da smo i dobro prošli (dok kiša pada), jer smo veći, puno veći dio današnjeg putovanja prošli suhi. Za divno čudo, čak sam i uspijevao u tome.
Stoički smo podnosili kišne kapi, povremeno i vrlo guste. Nakon što smo se spustili do mora u mjestu Cesarica, cesta je manje-više ravno, mada i krivudavo išla do Karlobaga. Odustao sam od bilo kakvog snimanja, nisam htio riskirati da mi mobitel ili fotić pokisnu.
Mislim da ne trebam napominjati da je kiša prestala baš kad smo pronašli naš današnji (i večerašnji) smještaj. Neka, opraštam kiši ovaj smisao za sarkazam sretan što smo došli na naš današnji cilj.
Zamolio sam domaćina da nas snimi sa modnim detaljima odjeće za mokro i kišno vrijeme kojima smo bili odjeveni.

Došli smo relativno rano, čak i prije 1. Biće da nam je stalni strah od kiše reducirao pauze na minimum, mada mora se priznati da ovaj put nismo imali nikakvo veće mjesto za čiji bi obilazak potrošili dosta vremena. Bilo kako bilo usprkos oblačnom vremenu bio sam vedar i lepršav. Imamo ispred sebe pola dana, pa ćemo vidjeti što ćemo s njim.
Prvo idemo riješiti smještaj.
Naš apartman je, ovaj put bio na katu, do kojeg se dolazi vanjskim stepenicama, dosta strmim, na kojima moja suputnica odmara.

Bicikli su dobili smještaj u dvorištu ispred kuće. Za svoj miran san zaključao sam ih lancem.

Što dalje putujemo to nam je smještaj sve raskošniji. Ovo je čisto slučajno, jer dok sam ih rezervirao preko booking.com uopće nisam vodio računa o njihovoj veličini.
Odmah nakon otvaranja (vanjskih) vrata ulazim u dnevni boravak s kuhinjom koji je ogroman. Kuhinja se sakrila iza šanka na donjem snimku desno.



Iz raskošno velikog dnevnog boravka ulazi se u raskošno veliku spavaću sobu u kojoj ćemo večeras, siguran sam, spavati snom pravednika.



Priča o raskošnosti naše današnjeg smještaja završava se raskošnim balkonom na koji se izlazi iz spavaće sobe.

Na balkonu smo pronašli dovoljno mjesta koje je natkriveno za sušenje onoga što je na nama pokislo prilikom dolaska.



Izvana, s ulice gledajući naš je balkon onaj bijeli sa stupičastom ogradom.

Zanimljivo, meni barem na neki način, bilo mi je to što se arhitekt, koji je projektirao ovaj apartman, nakon potrošene sve raskošnosti sjetio da je zaboravio kupatilo. Zato je kupatilo (tuš kabina i WC) smjestio na prostor metar sa žilet sa metar i žilet. Iako sam se osjećao kao Guliver u Liliputskom kupatilu ipak sam uspio obaviti sve što sam htio obaviti bez ikakvih loših posljedica. Jedino što sam to što sam obavljao, obavljao sam polako i oprezno.



Nakon što smo se smjestili iz onoga što imamo moja je suputnica pripremila ručak. Dok je ona to radila vani je počelo (opet) padati, ispočetka laganini, no postupno sve jače i jače. Jedno vrijeme nakon ručka smo zbunjeno sjedili ne znajući što i kuda sa sobom, a onda smo se sjetili kreveta. Iako ispočetka nismo mislili da ćemo počinuti, umor, opuštenost što smo na suhom i što smo stigli na današnje odredište, zvuk kiše koja pada, miris ozona… sve je to rezultiralo da smo – zaspali.
Nakon pola sata-sat probudili smo se, a ono mir i tišina – kiša je stala. Izašao sam na balkon i ugodno se iznenadio da su tmurne i niske oblake zamijenili mliječno bijeli, visoki oblaci. Zaključili smo da je to to što se kiše tiče, te smo se odvažili u obilazak mjesta.
Mada je Karlobag bitno manji od Senja, i kroz njega, kao i kroz Senj, magistrala prolazi tako da u stvari odvaja centar grada od mora. Tako magistrala, odnosno njen, nazovimo to pješački (nogostupni) dio, i u ovom gradu ujedno postaje šetnicom uz more.



Karlobag je mali, mali, mali. Neka sela u Slavoniji su veća od njega, pa smo do njegovog kraja brzo došli. Kraj mjesta je svojevrsni rt sa lukobranom na kojemu je parkiralište.
Početak lukobrana (zajedno s mojom suputnicom) izgleda ovako

Lukobran je, da tako velim iz dva dijela. Prvi je ovaj kamenim pločama popločan, kako se već vidi na snimku. Drugi dio, na kojem je parkiralište, je iza kamenog zida (skroz desno, iza kamenog zida primjećuju se komadići parkiranih auta).
Kraj lukobrana izgleda ovako

Iza svjetionika, preko puta mora je otok Pag koji sa ove strane koja gleda na kopno izgleda kao Mjesečev pejzaž

Sredina lukobrana, onaj dio sa parkiralištem zajedno sa mnom, izgleda ovako

Sad ću malo o „gužvi“ na parkiralištu koja slikovito predstavlja opću situaciju u gradu.
Vozeći kroz onu kišu na ulazu u Karlobag kao da smo prošli kroz prostorno-vremenska vrata. Kao da smo došli u ovaj grad negdje krajem mjeseca studenog, a ne početkom svibnja. U gradu ni „g“ od gužve, tek pokoji lokalac koji mirno i polako ide za svojim poslom. Sav duh grada je nekako miran, usporen, sve laganini, nitko od tih (rijetkih) ljudi nikud ne žuri. Čak smo i mi pri našem obilasku grada vozili laganije i pričali tiše, sve u nekom podsvjesnom nastojanju da ne remetimo taj tihi sklad.
Moja suputnica je poželjela snimiti me na ovom parkiralištu zajedno s panoramom grada iza. A tko sam ja da joj stojim na putu ispunjenja njenih želja!

Zanemarite mene i naše bicikle i dobit ćete pojam o gradu i Velebitu iza njega. Pravi mali povučeni primorski gradić koji se stisnuo uz obronke planine.
Ipak smo u gradu pronašli nešto pažnje i poštovanja vrijedno.
Na samom rtu, tamo gdje magistrala pravi oštru krivinu, odmah uz nju smjestila se crkva. Točnije, ono što je od nje ostalo.



Crkva Sv. Karla Boromejskog datira iz 1710. godine, a zapravo je podignuta na temeljima ondašnje crkve Svetog Ivana. U bombardiranju 1943.g. biva veoma oštećena, a 1958.g. uklonjeni su njeni ostaci. Sačuvan biva samo jedan dio zida i kompletan zvonik. (izvor: tourist.hr)
Međutim, ne mogu se oteti utisku da je ublažavanje krivine pri izgradnji magistrale na ovom mjestu na neki način platila ova nesretna crkva. Ali to je samo moj dojam.
Povučeni ugodnim iskustvom vožnje po uskim kalama u Senju i ovdje smo u povratku napustili šetnicu uz more i skrenuli u labirint starog dijela grada.





Uz onu napola porušenu crkvu slijedeća građevina u ovom gradu koja me je posebno dojmila, je zgrada škole.



Kad je 1875. Godine Anton Molinary, austrougarski oficir, sagradio u Karlobagu tri objekta, cestu do Senja, Rivu i Osnovnu školu, od toga se datuma zapravo i piše povijest Osnovne škole. Naravno i ranije su djeca išla u školu, ali je pitanje kako i na koji način.
Godine 1880. stvorena je Lučko-krbavska biskupija i od tada se Karlobažani sve više okreću Lici, dakle veza sa Senjom sve je manja iako je trajala gotovo 100 godina. Tako i škola koja je tada imala velebnu zgradu (koja je i danas najljepša karlobaška građevina) postaje centar događanja vezanih za društveni život u Karlobagu. Tada je stanovnika bilo više nego danas, iako ne pretjerano puno više.
Nakon rata sve se mijenja. Država „Slovenaca, Srba i Hrvata“ i ovdje ostavlja svoj trag i pečat. Školska se zgrada pretvara u „Građansku učionu“ kako se tada pisalo, u kojoj se intenzivno učilo. Bila je to neka vrsta srednje škole. Osnovci su izbačeni iz zgrade pa su se snalazili po Karlobagu u nekim drugim prostorima. (izvor: os-karlobag.skole.hr)
I to je to što se Karlobaga tiče. Zastali smo i zbunjeno promatrali jedno drugo. Pa tek je prošlo 4 sata, imamo vremena još oho-ho. Nećemo ga valjda protraćiti u apartmanu!?
Spas ove mentalne blokade pronašli smo u sjećanju. 87-me godine prošlog milenija nas smo dvoje biciklirali ovim krajem, točnije od Gospića, preko Velebita, te spustili smo se u ovaj grad (vidi blog: Medeni mjesec).
Istina je da smo od tada pa do danas nešto ostarjeli, da nam kondicija nije identična onoj onomad, no danas imamo pomoć u obliku struje na biciklu, a i vrijeme je idealno za vozikanje, nije vruće, ni hladno, taman kako treba, a i vjetra nema. Stoga smo odlučili pratiti putokaz za Gospić i krenuti uzbrdo. Pa dokle nam se da!
Što smo više i više vozili to smo se sve više i više penjali, pa je pogled na grad i okolicu postajao sve zanimljiviji i zanimljiviji.

Pogled na rt sa crkvom sv. Karla Bartolomejskog. Cesta uz more je magistrala kojom ćemo sutra ujutro nastaviti prema Starigradu Paklenici.
Uz pomoć zooma mog fotića malčice sam si približio crkvu.

Ne znam kad mi je vožnja uzbrdicom prijala u ovolikoj mjeri kao što je sada. Pedaliranje potpomognuto strujom, zbog izostanka žurbe, je bilo tek neprimjetni trunak teže nego po ravnom, tiho vrijeme bez vjetra i vrućine, pa još u društvu sa (još uvijek) najljepšom, (još uvijek) najboljom, (još uvijek) najljupkijom…učinilo je da opet otplovim prostranstvima ushićenja, pri kojem gubim smisao o realnosti (tko sam, odakle dolazim, gdje idem)…jednostavno rečeno – Raj na zemlji.
Taj rajski ugođaj kao amper hladne vode prekinule su kišne kapi. Nije ih bilo mnogo, nisu bile velike, no kao da su nas upozorile i vratile u realnost koja se vrlo lako može preobraziti u gustu kišu, pa čak i pljusak. Tako je meni izgledalo kad sam pogledao u oblake koji su značajno potamnili i dosta se približili nama.
Bez dileme, istog trena oboje smo okrenuli bicikle i spustili se nazad do grada. Iznenadili smo se koliko smo se popeli, i u kojoj mjeri smo guštali u spustu, a uživalo smo u tolikoj mjeri da smo na trenutak zaboravili prijetnju kišom. A možda smo zaboravili zbog toga što nije kišilo. Kao da nas je Onaj gore s onim par kapima upozorio da se trebamo vratiti, pa kad je vidio da smo upozorenje ozbiljno shvatili, ponovo zatvorio slavinu.
Ipak sam prije okretanja bicikla za povratak snimio još dva snimka prizora ispod sebe.



To bi bilo to za danas. Ovim zujanjem po gradu i onom uzbrdo-nizbrdo vožnjom napravili smo dodatnih 13 km, tako da je ukupni skor za danas 69km. Nekima malo, nekima dosta, nama taman.
Obzirom da struju nisam mogao dovesti do bicikala, izvadio sam baterije iz njih, i na podu dnevne sobe priključio ih na punjač.


Za nastavak na slijedeći dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv