Pero i njegov bicikl

nedjelja, 07.01.2024.

Gradaćac, Gračanica II dio

Za povratak na prvi dio ove priče kliknite ovdje.

Poslije dužeg razgledavanja lokomotive (ipak sam neki rail-fan) nastavio sam blagom nizbrdicom i došao do džamije.



Opet posežem za wikipedijom te saznajem da je Mejdan Džedid (poznata i pod nazivom Šarena džamija), najveća džamija na području Medžlisa Islamske zajednice Gračanica. Jedna je od jedanaest džamija koje je Gračanica imala još za vrijeme vladavine Osmanskog Carstva, a koje su postojale sve do pred Drugi svjetski rat. Danas ih je još šest preostalih u samom gradu. Naziv Šarena za ovu džamiju se vjerojatno odomaćio već početkom 20. stoljeća.
Prva izgradnja je možda bila u 16. stoljeća, druga u prvoj polovini 18. stoljeća, treća negdje između sedmog i zadnjeg desetljeća 18. stoljeća, četvrta 1932. i 1933. godine, a peta (zadnja) 1990. godine. Poslovima rušenja stare i izgradnjom nove džamije rukovodio je Građevinski odbor od 30-ak članova, osnovan u studenom 1989. godine.
Izgradnja ovog islamskog vjersko-kulturnog objekta započela je u proljeće 1990. godine. Na velikom prostoru u dva nivoa u njemu su zastupljeni sljedeći sadržaji: džamija, mekteb, abdesthana, restoran, divanhana, biblioteka, prodavaonica, gasulhana, mesnica itd.
'Ajmo malčice objasniti strane riječi:
Abdesthana - zatvorena prostorija za uzimanja abdesta (abdest - obredno pranje po propisima islama prije molitve)
Divanhana - trijem za kavu, soba za razgovor, prostrano predvorje u starinskim kućama, soba za ručavanje i druge obroke,
Gusulhana – prostor uz džamiju gdje se vrši obredno čišćenje mrtvaca
Izvori objašnjenja ovih pojmova:
https://jezikoslovac.com/word/54z6
https://rječnik.com/abdesthana
https://jezikoslovac.com/word/wegn
https://www.rječnik.com/gasulhana

Zanimljiv mi je bio natpis na ulazu u prostor džamije

Prije nego što završim priču o ovom gradu evo još snimak starog dijela grada snimljen prije 16 godina

Evo još podataka o stanovništvu Gračanice. Dakle, 1991. godine bilo ih je 12712, a 2013. godine 12872. Za razliku od prethodnih gradova koje sam prošao na ovom bicikliranju Gračanica bilježi blagi porast za 1,2%. Mali, ali ipak porast.
No situacija na široj regiji se, nažalost, uklapa u skladu s ostalim gradovima. Pa tako je tih stanovnika 1991. godine bilo 59134, dok se on 2013.godine smanjio na 45220. Smanjenje je za skoro 24%. (izvor: wikipedia)
Već je skoro 6 sati pa sam zaključio da valja krenuti u potragu za noćenjem, ili kako se to ovdje naziva, konakom.
Apartman kojeg sam preko booking.com-a rezervirao par dana ranije trebao bi biti s druge strane doline rijeke Sprače. To znači da trebam izaći iz grada, prijeći magistralu Tuzla – Doboj, prijeći Spraču i „tamo negdje“ pronaći moj apartman.
Lako sam došao do tog „tamo negdje“ a onda sam počeo lutati. Znate onaj dojam kad ste jako bluzu, a opet jako daleko. Ne znam koliko bih tako lutao, već je počelo kuhati u meni, kad je stao neki Golf „Dvojka“. Vozač je otvorio prozor i upitao „Jeste li se izgubili?“ Postiđen (zar je toliko očito!?) rekoh mu ime apartmana, a on mi objasni (nazad do ovoga, pa onda lijevo od onoga, pa…).
Pod dojmom ovog poklona s Neba, uz poštovanje prema obazrivosti i empatiji Bosanaca, stvarno sam pronašao što sam tražio.
A tražio sam ovo

Nigdje nikakvog natpisa, imena apartmana, pa nije ni čudo što ga nisam odmah pronašao, pokušavao sam kako-tako spasiti svoje dobrano poljuljano dostojanstvo.
Moj je apartman bio na katu do kojeg se dolazilo ovim vanjskim stepenicama. Za razliku od samog apartmana, njegovog gazdu sam odmah pronašao. Bavio se sitnim građevinskim radovima u nedovršenoj građevini pored apartmana unutar kojeg smo produžnim kablom riješili punjenje baterije na mome električnom biciklu.

Dok sam se penjao stepenicama do mog mjesta noćašnjeg snivanja postajalo mi je postupno jasno zašto nema nikakvog natpisa. Zato što još nije sve gotovo.
To „mjesto mog noćašnjeg snivanja“, kako mu tepam, stvarno zaslužuje da se tako ophodim prema njemu. Bilo je novo, bilo je uredno i imalo je sve što meni treba, čak i više od toga.
Bio je to u stvari pravi apartman sa tri prostorije: dnevna soba, spavaća soba i kupaonica. Još jednom ponavljam, sve je bio novo, čisto i uredno.
Raskošna dnevna soba sa trosjedom i televizorom me nije toliko impresionirala koliko kuhinja koja je bila u jednom dijelu te sobe.
Nakon tuširanja (u kupaonici, a ne u dnevnoj sobi) u ovom kuhinjskom dijelu sam si skuhao standardu krem juhu od gljiva koja je mi je standardno mirisala te sam ju sa standardno božanskim užitkom standardno pokusao.
Pored posuđa potrebnog za kuhanje juhe tu je bila i spužvica sa sredstvom za pranje suđa, pa sam kuhinju nakon objeda ostavio u istom stanju u kojem sam ju zatekao.
Tren-dva mi se pojavio poriv da pogledam lokalni tv program no nakon par bezuspješnih pokušaja brzo me je prošlo (nisam uspio shvatiti protokol aktiviranja), pa sam otišao do spavaće sobe i legao. Možda je malo rano za spavanje. No imao sam danas dinamičan dan, a sutra me čeka sličan, pa je bolje da se odmorim, ako već ne zaspim. Ipak, san mi je došao na oči iznenađujuće brzo.
Mjesto snivanja je izgledalo ovako

Pređeni današnji kilometri 124!

Drugi dan

Mapu drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Ako sam rano zaspao bio bi red rano se i probuditi i rano ustati. Tako je i bilo. Pa sam već prije 7 bio spreman za akciju, no, prije napuštanja spavaće sobe, a i apartmana u cijelosti izašao sam na balkon (sa rostfrajnom ogradom!) i bacio pogled na pedantno uređeno dvorište.





Sad se trebam vratiti prema Gračanici istim putem kojim sam sinoć došao. Zapravo ne baš do Gračanice nego do magistrale. Da bi došao do te magistrale Tuzla -Doboj, gdje ću skrenuti prema Doboju, prvo trebam prijeći željezničku prugu.

Radilo se o željeznici Doboj – Tuzla, a gornji snimak pokazuje pogled prema Doboju.
Kao što se na gornjem snimku vidi jutro je bilo tmurno i maglovito i kao takvo će ostati sve do iza Doboja. Kao da nije prvi ljetni mjesec po kalendaru, već zadnji jesenji.
Terme Ozren, koje su bile nedaleko od ceste kojom vozim, su me stvarno iznenadile. Iznenadile su me samom pojavom, nisam očekivao da je ovdje nekakav termalni izvor, nego i svojim raskošnim, i mogu slobodno reći, Europskim izgledom.





Zanimljivo da su u svome imenu uzeli riječ „Terme“ sa neutralnom latinskom osnovom, a ne riječ „Banja“, kao se već u Bosni nazivaju toplice (Banja Vrućica kod Teslića, na primjer).
Slijedeće što trebam prijeći da bih stigao do magistrale je rijeka Spreča koju preskačem mostom.



Kao što se gore vidi snimio sam nabujalu Spreču s mosta kojoj njeno korito nije bilo dovoljno pa se razlila na okolne njive. To je posljedica silnih kiša u zadnje vrijeme, sjetite se samo jučerašnje rijeke Bosne u Modriči.
Konačno dođoh ja do te magistrale i skrenuh lijevo prema Doboju (da sam produžio ravno ponovo bih se našao u Gračanici, kilometar udaljene od ovog raskrižja.
Vozim se tako magistralom u smjeru, je li, Doboja a s lijeve i desne strane masa poslovnih ili proizvodnih pogona ili drugačije rečeno „privrednih objekata“.

Dok vozim pored tih pogona sjetih se neke vijesti od prije par godina da je Gračanica (bila) grad sa najmanjom stopom nezaposlenosti u Bosni.
Nakon par stotina metara od onog raskrižja naiđoh na hotel Sax (ono desno na donjem snimku).

Razlog zašto sam ga svojim fotićem uveo u vječnost je činjenica da je on trebao biti mjesto mog noćenja da me prošle godine potop nije spriječio u naumu ovog bicikliranja.
Bilo je skoro 8 kad sam naišao na pekarnicu, ili kako ju ovdje nazivaju pekaru, zanimljivog mi imena Uno.

Ime mi je zanimljivo jer u Slavonskom Brodu postoji pizzerija istog imena u koju često navratim pri jednodnevnim turama biciklom.
Prvobitno sam se htio opskrbiti jelom, jer je bila nedjelja, pa mi je neizvjesno da li ću igdje naći nešto otvoreno za opskrbu. No, opijen miomirisima pekarskih proizvoda odlučih ovdje doručkovati, pogotovo što su unutra bili stolovi i stolice.
Nakon obavljenog doručka nastavljam vožnju prema Doboju. Promet je dosta gust, no i podnošljiv, naročito zbog činjenice da je cesta poširoka pa ima dovoljno mjesta za sve.
Magla, ona od jutros se malčice izdigla, no samo malčice, pa se stvorio neki tmurni, mutni, nedefinirani oblak iz kojeg je čak na kratko i neka kišica počela sipiti. Baš depresivni vremenski uvjeti.
Ta depresivnost valjda je obuzela i pse lutalice uz put pa im se nije dalo trčati i lajati, te time plašiti entuzijastične bicikliste, kao mene na primjer.

Sjećam se još od prethodne vožnje ovim krajevima prije 16 godina, nekih 5-6 km prije Doboja neki je entuzijasta (ili više njih) napravio prodajnu izložbu kraj ceste sa drvenim kućama i kojekakvim eksponatima iz prošlosti. Nešto kao etno ovih krajeva.





Opet pas lutalica kraj ceste. Ili je pao u totalnu depru, ili je plovio prekrasnim prostranstvima sna, uglavnom uopće se nije dao smetati bukom prometala po cesti, ni desetak metara udaljenoj.

Zanimljiva mi je bila improvizacija njegovog stambenog prostora. Kao da se neki osjećajni ljubitelj životinja/pasa sažalio nad njime pa je na brzinu sklepao nešto što je njemu (psu) više nego dovoljno. „Nije sretan onaj koji puno ima, već je sretan onaj komu malo treba!“
Praktično na samom ulazu u Doboj, par stotina metara prije table s imenom tog grada, jedan nestašni obronak brda Trebave prošvercao se do same Sprače pa je popriječio prolaz prometnicama. Stoga su kroz njega probijeni tuneli, jedan za magistralu, a drugi za željeznicu. Sjećam ga se još od ranije vožnje i s blagom dozom ushita iščekivao sam gušt vožnje kroz njega.

Međutim…
Da li je to bilo zbog sumornog vremena, ili možda zbog gustog prometa, koji je ovdje pred gradom postao još gušći ili mi je pogled na tamu tunela prikazanoj na gornjem snimku izgledao nekako zlokoban, ili možda zbog svega ovoga, uglavnom želja za vožnjom kroz tunel je u meni nekako splasnula. Čak što više, zamijenila ju je strepnja, skoro i strah.
Zbunjen takvim iznenadnim i neočekivanim prevratom u mojoj duši zujao sam pogledom po okolici tražeći ni sam ne znam što. Pa ipak sam nešto našao.
Dok još nije bilo magistrale i željeznice bilo je brda, pa su ondašnji žitelji ovog kraja prvu prometnicu (ili „prometnicu“) u obliku uskog sokaka stisnuli nekako između rijeke i brda. Taj sokak je ostao do dana-današnjeg i meni je bio izlaz iz ove emotivne blokade u kojoj sam se našao.
Taj sokak sagrađen u nekom od prošlih stoljeća izgleda ovako

Pažljivijim pogledom na gornji snimak uočit ćete da se ovaj zemljani sokak provlači ispod nekog mosta. Po njemu putuje željeznica prije nego što uđe u brdo. No, prije tog most(ić)a preko ovog „mog“ sokaka, ta željeznica mora preći rijeku. Slučaj je htio da baš u trenutku mog snimanja rijeke i mosta preko nje, naiđe vlak željan poziranja.

Vlak vuče lokomotiva koju odavno ne vidjeh na prugama u Hrvatskoj. Radi se o lokomotivi izvorne numeracije JŽ 661, tvornička oznaka EMD G16, nadimak Kennedy. Lokomotive je između 1959. i 1966. godine izgradila američka tvrtka General Motors Electro-Motive Divison za potrebe tadašnjih Jugoslavenskih željeznica. (izvor: wikipedija)
Nadimak „Kenedijevke“ dobile su prema čovjeku koji se zvao John Kennedy, a koji je bio Američki predsjednik u doba isporuke lokomotiva.
Evo malo bistrije fotografije te lokomotive (posudio sam ju sa zeleznice.in.rs)

Kao dječak od dvanaestak godina, zadivljen željeznicama, stupnjem kakvim samo djeca mogu nečim biti zadivljeni, zahvaljujući ocu i njegovim vezama na željeznici, imao sam užitak voziti se u kabini lokomotive s jednog kraja željezničke stanice na drugi.
Ni dan-danas mi nije jasno kako tada nisam umro od sreće!?
Eto, to je razlog malo detaljnijem osvrtom na navedenu lokomotivu.
Ponovno izlazak na magistralu donio mi je povratak na asfalt, no s njime i gusti, vrlo gusti promet. Tako je, valjda bilo gdje na ulasku u bilo koji veći grad – promet se višestruko poveća. Stoga sam odustao od ove magistrale i tražio neku manje važnu cestu s manjim prometom, pa sam prvom prilikom skrenuo lijevo i prije ulaska u grad.
Nakon skretanja, tek stotinjak metara dalje tabla s imenom grada mi je zaželjela dobrodošlicu. To mi je učinila u miru i tišini, jer (više) nije bilo prometa, mada na neki način bizarnom okolinom. Prolazio sam, naime, pored otpada.

Sam grad je s druge strane rijeke Bosne, no s ove strane je željeznički kolodvor kojeg u Bosni nazivaju stanicom.

Iako mi je zgrada svojom veličinom bila dostojna veličini grada i veličini željezničkog čvorišta, jer željeznica iz Doboja ide na sve četiri strane svijeta, hrđav krov i isto takva nadstrešnica su mi ubile poriv za bližim upoznavanjem. Stoga sam se zadovoljio snimkom iz daljine.
Kao svi vodotoci, manji i veći, na koje nailazim jučer i danas tako je i rijeka Bosna u Doboju bila zlokobno impresivne veličine.

A sad 'ajmo malo o Doboju!
Prema wikipediji Doboj je grad i naseljeno mjesto u sjevernom dijelu Bosne i Hercegovine. Leži u aluvijalnoj ravnici na 146 metara nadmorske visine, na lijevoj obali rijeke Bosne između ušća rijeka Usore i Spreče u Bosnu.
Kad sam već do sada iznosio podatke o stanovništvu gradova koje sam prošao, evo kako je to s Dobojem.
Sam grad je 1991 godine imao 27498 stanovnika, a 2013. godine njih 25132. Dakle smanjenje za manje od 10%. Međutim, kad se u obzir sagledava šira okolica grada, tada je taj broj stanovnika smanjen sa 102549 na 64112. Dakle smanjenje za čak 37%! (izvor: wikipedia)
Cesta po kojom vozim, odnosno ulica obzirom da sam u gradu, nakon križanja s magistralom M17 koju sam uz pomoć semafora prešao, transformira se u glavnu ulicu grada.
Ta glavna ulica bila je svojom širinom stvarno glavna, no dodatno je dobivala na taj epitet „glavna“ stvarno širokim nogostupom, tako da je izgledao kao mala pješačka zona. Evo kako je ta „mala pješačka zona“ izgledala sada, a kako prije 16 godina.



Na kraju te glavne ulice bila je katolička crkva. Evo kako je taj kraj ulice s crkvom izgledao prije 16 godina.

A evo kako ta crkva izgleda danas.

Prema turizamrs.org Katolička crkva Presveto srce Isusovo građena je od 1896. do 1910. godine, na mjestu koje je točno na pola puta između tadašnjeg Doboja i Usore. Do 1935. godine župa je bila posvećena svetoj Kristini, djevici i mučenici.
No, glavna „zvijezda“ ovog grada, barem po meni, koju nikako nisam želio „promašiti“ je jedna lokomotiva.





Kao pravi, iskreni ljubitelj željeznice, zadržao sam se kraj i oko nje puno duže nego što sam mislio. U stvari nisam ništa ni mislio zadivljen njenim izgledom, tako dotjeranim kao da je tek sada izašla iz tvorničke hale. Stvarno svaka im čast, dotjerali su je ne za večernji izlazak, već za crveni tepih dostojan najekskluzivnijih filmskih ljepotica.
Kao što je i danas, Doboj je nekad bio važno željezničko čvorište, onda uskotračne željeznice. U spomen tomu ovu ljepoticu, ovako lijepo uređenu, stavili su ispred sadašnje direkcije Željeznice Republike srpske.
Sa web stranice zeleznice.in.rs saznajem nešto o navedenoj lokomotivi.
Radi se, dakle, o lokomotivi Češkog proizvođača Škoda proizvedene 1948 godine. Lokomotiva nije nikad vozila u Doboju i okolici. Ovaj broj je krivo postavljen trebao bi biti bez crtice u sredini. Lokomotiva je većinu svog radnog vijeka vukla vlakove na relacijama Drvar-Lička Kaldrma, Drvar-Srnetica-Prijedor i Srnetica-Sanica Donja. Njena puna težina iznosila je 52 tone, a dva parna cilindra davala su snagu od 400 KS i maksimalnu brzinu od 30 km/č. Pet pogonskih kotača su omogućavali dobro prianjanje na prugu (adheziona sila) kod brdskih pruga, a zbog malih kotača jedino se gubilo na brzini na ravnom dijelu pruge. Npr. između Šipova i Mliništa (40,1 km), gdje je prosječan uspon oko 23 o/oo postizala se prosječna brzina oko 16 km/h.
Evo snimak ove Dobojske lokomotive iz mlađih dana dok je još vozila vlakove, snimljene 1970 u Drvaru.

Da malo još pretjerujem sa tehničkim karakteristikama, napominjem da je ona Kenedijevka lokomotiva, snimljena na mostu kod onog tunela bila teška 114 tona, snaga joj je bila 1950KS (1435 kw, te je vozila maksimalnom brzinom od 124 km/h.
Razlika je drastična, pa se obični smrtnik zapita zašto su se uopće gradile te uskotračne željeznice, kad su ove „normalnog“ kolosijeka brže i jače.
Odgovor je – novac!
Na brdsko-planinskim terenima izgradnja uskotračnih u odnosu na „normalne“ željeznice je bitno, bitno, bitno jeftinija. Zbog manje težine „cesta“ po kojoj vlakovi putuju može se lakše, brže i jeftinije napraviti, a zbog manjeg razmaka između tračnica krivine su puno oštrije (manji im je radijus), pa je manja potreba za tunelima i vijaduktima.
Da te uskotračne željeznice izgledaju (skoro) kao igračke prilažem snimak moje malenkosti od metar i devedeset kako sam se stisnuo u kabini lokomotive, koja se u željezničkom žargonu naziva još i kuhinja.

Bilo bilo bi krajnje vrijeme da konačno okončam ovu željezničku raspravu, jer neki od (rijetkih) čitalaca već počinju škrgutati zubima, spajati obrve i duboko uzdisati kao znakovi prelaska granice podnošljivog ovog mog literarnog dometa.
Kad sam došao do kraja ove glavne i široke ulice skrenuo sam desno i ušao, čini mi se u stari(ji) dio grada.

Ne, ovaj put nisam nasumično tumarao gradom, ma ne! Htio sam doći do, možda i glavne atrakcije ovog grada, a to je – tvrđava. Istina, ne nalazi se u samom gradu, već na brdu iznad njega.
Što sam tom brdu bio bliži to je moja odlučnost da se na to brdo popnem jenjavala da bi konačno kad sam došao do završnog i najstrmijeg dijela brda, ta se odlučnost potpuno istopila. Odustavši, dakle od posjeta toj tvrđavi, uz pomoć zoom objektiva moga fotića, približio sam si tu tvrđavu. Sve to nekako u skladu one „Ako neće Muhamed brdu, onda će brdo Muhamedu.





Kao što se vidi na nebu prethodnih snimaka sumorno vrijeme se nije dalo. Iako je bilo skoro 9 sati, od sunca i dalje ni s. Zlokobno je izgledalo da ću cijeli dan ostati bez njega, a ne bi me čudilo da iz takvog neba pljusne kakva kiša u toku dana. Kako sam do kuće imao još oho-ho, u stvari tek sam krenuo, odlučih odustati od bliskog susreta s tvrđavom.
Prema wikipediji nije poznato kada je tvrđava sagrađena, pretpostavlja se u 13. ili u prvoj polovini 14. stoljeća. Prvi put Doboj se spominje u pismu Dubrovčana od 28. 6. 1415. godine. U Doboju je 1449. godine postignut sporazum između bosanskog kralja Stjepana Tomaša i Ugarske o zajedničkom vojnom nastupu protiv Osmanlija. Sredinom 15. stoljeća ovo područje bilo je poprište bosanske, mađarske i osmanske strane da bi konačno 1476. ušlo u sastav osmanske države. Nakon pada i Mađarske u osmanske ruke ovo područje gubi strateški značaj.
Beogradskim mirom 1739. godine osnovana je dobojska kapetanija. Po teritoriji i broju vojnika spadala je među male kapetanije. Tvrđava je napuštena 1851. godine.
Tokom Drugog svjetskog rata tvrđava u Doboju bila je adaptirana u suvremeno ratno utvrđenje. Nijemci su južnu kulu, glavnu tabiju i plato gornje tvrđave adaptirali u suvremene bunkere. Hala ispod glavne tabije prekrivena je betonskom pločom.
Više se u navedenom veli o povijesti Doboja nego o samoj tvrđavi, pa ipak ovo navodim u nadi da će nekomu biti zanimljivo. Inače tabija je kula u sklopu srednjovjekovnih tur. utvrda. Građena je na uglovima zidina i služila je za smještaj topova.
Nastavio sam vožnju starim dijelom grada u namjeri naći izlaz iz njega i produžiti na sjever.

Na raskrižju prikazanom na gornjem snimku skrenuo sam desno što zbog toga da mi se nada nepotrebno voziti uzbrdicom, a što zbog činjenica da je magistrala M-17 „dolje negdje“ uz rijeku Bosnu, pa bi me penjanje po uzbrdici odvelo na sasvim drugu stranu.
Tumarajući tako naiđoh na dvije zanimljivosti.
Prva je, po impresivnosti koju je učinila na mene, manja, mada ne bitno lošija.
Radilo se o emotivnom muralu na zidu dječjeg vrtića kojeg ovdje nazivaju obdanište.
No, ono drugo na što sam naišao me stvarno frapiralo.
Iako sam, nekad davno, analizirajući moguće vožnje ovim gradom pomislio da bi bilo zgodno doći do željezničkog kolodvora uskotračne željeznice, sada sam na to potpuno zaboravio, ili potisnuo „za neka bolja vremena“. Pa ipak, Onaj gore to zaboravio nije, pa me je naveo ravno na zgradu kolodvora.

Znam, znam, na gornjem snimku ništa posebno, pa na prvi mah nije jasno zašto toliko dramim. Priznajem, u pravu ste, jer pravo značenje i pravi ushit koji proizlazi iz toga mogu razumjeti samo okorjeli ljubitelji (uskotračnih) željeznica.
Za ove ostale „obične smrtnike“ pokušat ću približiti taj ushit.
Gornji snimak prikazuje (sadašnji) izgled od strane grada. Pokušao sam doći s druge strane zgrade no povelika šikara i nekakve ograde uvjerili su me da za realizaciju takvog nauma nema nikakve šanse.
Radi toga sam sa web stranice zeleznice.in.rs našao slijedeće tri fotografije.
Prva prikazuje kolodvorsku zgradu od strane tračnica uskotračne željeznice.

Druga pokazuje cara Franje Josipa kada je svratio u Doboj 1910. godine na svom putovanju vlakom od Bosanskog Broda do Sarajeva

I treća pokazuje kolodvor u cjelini koju godinu nakon izgradnje uskotračne željeznice

Na gornjoj fotografiji se uočava pustoš oko kolodvora. Očigledno da je izgradnja ove željeznice ubrzala razvoj grada koji je danas ovakav kakav jest.
I na kraju, što se ovog kolodvora tiče još dvije napomene.
Prva, željeznica u Doboj je došla 1879. godine izgradnjom pruge bosanski Brod – Doboj, kao prve etape uskotračne željeznice Bosanski Brod – Sarajevo – Metković i na kraju je ona produžena do Ploča.
I druga, kolodvor u Doboju bio je najveći od svih kolodvora od Bosanskog Broda do Sarajeva. Razlog tomu je i položaj Doboja kao željezničkog čvorišta, jer osim navedena tu je još bila pruga za Teslić i pruga za Tuzlu.
Eto toliko!
Prije nego se rastanemo s Dobojem, evo još dva snimka koja sam snimio prije 16 godina.
Prvo je snimak Dobojske tvrđave snimljen s magistrale.

A drugi je autoportret autora ovih redova. Ne volim se puno slikati. Pobornik sam one teorije da se, uglavnom, ljudi vole nalaziti ili iza ili ispred kamere, a rijetko s obje strane. Smatram da spadam u onu prvu skupinu.

Razlog zašto prilažem ovaj snimak nisam ja sam po sebi, već ovaj moj crveni bicikl.
To je čuveni Rog Maraton, svojedobno top model Ljubljanske firme. Tokom vremena toliko sam ga „rasturio“ tako da je od originala ostao samo okvir, upravljač i blatobrani, jer sam ostale dijelove zamijenio mlađim i (meni) boljim. Pa ipak, i sa svim tim izmjenama, još uvijek liči na pravi Maraton, barem na prvi pogled. E da, skoro zaboravih, ostao je i mesingani amblem firme Rog!
Slijedi 12-tak km vožnje prema sjeveru „čuvenom“ magistralom M-17, čuvenoj uglavnom po vrlo gustom prometu. Takav je i bio na izlasku iz Doboja, no što sam postupno odmicao od tog grada promet je jenjavao, da bi poprimio podnošljivi karakter. Barem što se mene tiče jer sam se mogao detaljnije „prebaciti“ na razgledavanje okoliša, tek s manjim dijelom (racionalnog) mene voditi računa o cesti i prometu na njoj. (Vrijeme i dalje sumorno i dosta svježe)
Više se i ne sjećam u kojemu je to mjestu bilo no zanimljivo dječje igralište ispred raskošne kuće primoralo me je da stanem i snimim slijedeće



Prešavši tih 12-tak km našao sam se na raskrižju. Ravno je taj M-17 koju prati rijeku Bosnu do Modriče, Šamca i na kraju, prelazeći Savu, ulazi u Hrvatsku. Ja ću ovaj put skrenuti lijevo Prema Derventi i Brodu.
No, prije nego skrenem snimam zbunjujuće arhitektonsko rješenje obližnjeg restorana.



Ovo na gornjem snimku bi, valjda, trebala biti neka vrst terase. Mada mi izgleda nedovršena. A takva je izgledala i prije 16 godina.

Ne znam koliko dugo sam zbunjeno buljio u taj restoran i te terase pokušavajući pronaći u sebi bilo kakav stav, zaključak, komentar o viđenom. Neki šleper koji je bučno prošao pored mene vratio me je u realnost koja se, ah konačno, promijenila. Valjda pravdajući se da to čine u maniru „pametniji popušta“ oni mutni i tmurni oblaci su se razilazili puštajući sunčevim zrakama da poprave dojam o okolini. Popravili su taj dojam tako temeljito, da je uz svijetlost došla i toplina pa sam se, potpuno neočekivano, rezigniran jutrošnjim vremenom kad sam se pomirio sa ovim jesenskim ugođajem, prebacio u kratke hlače i kratke rukave.
Skrenuvši sa te famozne M-17 magistrale kao da sam (opet) prošao kroz prostorno-vremenska vrata. Slijedećih 20-tak km, koliko imam do Dervente promet je u tolikoj mjeri nestao, da mi je bio svojevrsni praznik ako prođe bilo kakvo vozilo u bilo kojem smjeru. Naselja jako malo, tek pokoja kuća, a bolje da i njih nema obzirom u kakvom su stanju.
Izuzetak ovom kataklizmičkom dojmu bio je restoran, sagrađen u retro stilu, na koji sam naišao dosta brzo, tek kilometar-dva nakon „onog“ raskrižja.

Dakle, većinom nije bilo naselja, pa je to ovako izgledalo

Jedino što je imalo kakve-takve veze sa magistralom do raskrižja, je kvaliteta ceste koja je bila više nego solidna – asfalt ok, cesta široka. Sam okoliš, ovakav na gornjem snimku i nije baš pretjerano loš. Dobro, možda je malo zapušten, ali priroda čini svoje, ako nema ljudi. Ono što čini tako kataklizmički i zlokoban dojam to su uspomene iz rata, najnaturalističke moguće uspomene u obliku ruševina obiteljskih kuća koje svojom veličinom naslućuju da su bile prave rezidencije.



Manje kuće, odnosno njihove ostatke vegetacija je, zbog višegodišnjeg izostanka ljudi, postupno osvajala.

Rijetko, vrlo rijetko na toj cesti do Dervente našao sam znakove da su ljudi, ipak tu.
Prisutnost ljudi zna napraviti izraženi, čak i krajnji kontrast, a po tom kontrastu je danas Bosna i poznata. Eto, snimio sam novu, novcatu rezidenciju od kuće, fino, čak bi rekao i ukusno uređenoj, koja je za susjeda, ili komšiju, kako se susjedi u Bosni nazivaju, imala jezivu uspomenu iz rata u obliku ruševine.
Koji kilometar prije Dervente, valjda da mi koliko-toliko ublaži taj gorak dojam o zadnjim prijeđenim kilometrima, cesta me je nagradila pogledom na staru drvenu kuću kakve su se ovdje pravile prije stotinjak i više godina.

Mada polagano i nekako stidljivo, sve više i više kuća se pojavljivalo uz cestu prekidajući onu pustoš, da bi naišao na dobrodošlicu u obliku table s imenom grada.

Grad je smješten na brdu, točnije na padini, pa sam prije samog grada prvo snimio njegovo, recimo tako, predgrađe s druge strane, smještenom u dolini rijeke Ukrine. Gledano kroz povijest, možda su ljudi smjestili grad na padini radi izbjegavanja mogućih poplava navedene rijeke.

Prije nastavka priče posegnut ću za wikipedijom radi nekih podataka, kao što sam to činio i u slučaju prethodnih gradova koje sam prošao na ovom putovanju.
I stvarno, kao dokaz o „brdovitom“ karakteru pronađoh podatak da je grad smješten na nadmorskoj visini od 200 do 250 metara nad morem.
Što se stanovništva tiče, sam ih je grad 1991. godine imao 17148, dok se taj broj 2013. godine smanjio na 11631. Uz malo matematike dođe se do podatka da je to smanjenje 32%!!!
Da, strašno izgleda, no podatak na širem dijelu kazuje da je to smanjenje bilo sa 56489 stanovnika na njih 27404, što, kad se izračuna, iznosi 51%!!!
E to je više nego strašno!
Zanimljivo je ime grada. Tražeći nešto o džamiji u Derventi (o kojoj će kasnije biti riječi) na wikipediji sam našao da je u kasabi koja se nazivala Gornja Ukrina, Ali-agi, dizdar grada Dobora, prije 1570. godine izgradio najstariju džamiju. Ne zna se točno kada je naziv mjesta Gornja Ukrina promijenjen u Derbent («opasni prolaz»), ali se prvi put u periodu između dva tursko-austrijska rata (1718-1739), u austrijskim izvorima, mjesto spominje pod nazivom Derbent.
Tokom vremena je Derbent postao Derventa.
Nešto kao centar grada smješten je relativno na početku kad se dolazi iz smjera Doboja, kao što sam ja ovaj put činio. Valjda su to uradili radi razloga što je tu bila koliko-toliko veća vodoravna površina, pa se mogao napraviti nekakav suvisli trg bez onog „gore“ i onog „dolje“.

Na tom trgu, iz kojeg je izbačen promet pa uživa u statusu pješačke zone, s lijeve strane, gledajući gornji snimak, smještena je vijećnica, a s desne strane narodna knjižnica.
Vijećnica je nova, raskošna, u modernističkom stilu.

Preko puta gradske vijećnice je prekrasna zgrada narodne biblioteke. Sagrađena je za doba Austo-Ugarske, no nedavno je obnovljena, pa je, barem što se mene tiče, najljepša građevina u Derventi.

Njen bočni dio sam snimio ranije, netom prije ulaska u navedenu pješačku zonu.

Kao manje-više svuda u Bosni tako se i u Derventi nalaze sve tri bogomolje. Ovdje su one jedna do druge na manje od stotinjak metara. (slijedeće snimke snimo sam 2016. godine)
Katolička crva i džamija su još bliže jedna drugoj i nalaze se u okviru one vodoravne pješačke zone.

Župa Derventa postojala je već i prije turskih vremena, pod nazivom Ukrina, ali je za turskih vremena sva raseljena, te je ponovno uspostavljena 1864. godine i od tada do danas neprekinuto ima svog župnika. Prva zidana crkva započeta je 1882. godine, iz koje je sačuvana i današnja krstionica, a dar je prvog vrhbosanskog nadbiskupa sluge Božjega Josipa Stadlera. Crkva u današnjem izgledu započeta je 1971. i građena je do 1977., ali nikada nije bila posvećena. Potpuno je minirana i srušena od srpskih snaga u ratu 1992. godine. U prosincu 1999. župnik vlč. Miro Bešlić započinje s otklanjanjem ruševina, te time započinje obnova crkve, koju uz odricanje i pomoć, kako materijalnu tako i duhovnu, ljudi ovog posavskog kraja i šire, u srpnju 2011. zajedno sa svojim župnikom vlč. Filipom Maršićom obnoviše. Sadašnja crkva je četvrta crkva na istim temeljima. (izvor: posavina.org)

Dolnjačka džamija u Derventi, zajedno sa haremom proglašena je za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. Dolnjačka mahala izgrađena je između 1570. godine i 1600. godine i dobila je naziv prema njenom utemeljivaču Ibrahim-hodži. Umjesto prvobitne drvene munare, 1925. godine, uz pomoć značajnih novčanih priloga građana, izgrađena je nova munara zidana od cigle. Uništena je 31. svibnja 1992. godine. U nedjelju 16. srpnja 2017, svečano je otvorena obnovljena Donjačka džamija, jedna od tri gradske džamije u Derventi. (izvor: bs.wikipedia.org)
Pojasnio bih neke manje poznate riječi:
Mahala- gradska četvrt ili zaselak (izvor: hr.wikipedia.org)
Harem – ovdje ima značenje kao ograđeno džamijsko dvorište, koje je često jednim dijelom i groblje (izvor: www.enciklopedija.hr)
Munara – ili minaret je toranj uz džamiju s čijeg "balkona" mujezin poziva muslimane pet puta dnevno na molitvu (izvor: hr.wikipedia.org)
Mujezin - izvikivač koji s minareta poziva muslimane na molitvu (izvor: hr.wikipedia.org)
Pravoslavna crkva je malčice dalje, vidi joj se toranj iza katoličke crkve na predzadnjem snimku.

Sabirni i spomen hram Uspenja Presvete Bogorodice u Derventi je hram Srpske pravoslavne crkve građen od 1994. do 2010. godine. Crkva pripada Epahiji zvorničko-tuzlanske Srpske pravoslavne crkve. Hram je izgrađen u miješanom stilu vizantijskog i srpskog folklora.
(izvor: sr.wikipedia.org)
Prolaskom kroz ovu oazu vodoravnosti našao sam se na početku nizbrdice kojom ću na kraju i izaći iz grada. Odmah na početku je nešto kao Derventsko korzo, sada pusto što se ljudi tiče.

Do tog korza morao sam preći ulicu koja zaobilazi ovu šetnicu. Dok sam ju prelazio pažnju mi je privukla starija, no lijepo uređena kuća u produžetku te ulice, lijevo.(slijedeći snimci snimljeni 2016. godine)

Produžio sam ravno, kroz pusto korzo.
Nažalost, u gradu, čak što više, u samome njegovom središtu nalazi se dosta neobnovljenih građevina koji zlokobno podsjećaju na rat devedesetih.



Na kraju je korza, još uvijek u užem centru grada, zdanje robne kuće, ili bolje rečeno ono što je od nje ostalo.

Produžio sam nizbrdicom kroz grad. Uvijek kad sam imao prilike proći ovom ulicom, još od svog djetinjstva pa do danas, nekako mi je bio čudan, nekako neskladan spoj te dosta strme nizbrdice s gusto zbijenim zgradama koje čine uži centar grada.

Što se snimaka tiče, vraćam se u ovu sadašnju, 2023. godinu, pa prikazujem stari most preko Ukrine.

Od Dervente prema Brodu nisam išao magistralom, nego lokalnom alternativom. Razlog tomu je selo Gradac, udaljeno nekih 5 km od Dervente, gdje sam za vrijeme osnovne škole (a i nešto od srednje) većinu ljetnih i zimskih praznika provodio kod očeve sestre. Obiđem ovu cestu skoro svake godine iz neke sjete za nečim što se brzopleto naziva sjećanjem na „sretno djetinjstvo“ a u stvari je nešto puno više i puno veće. Tako barem meni izgleda kada, sada već u poznim godinama obilazim mjesta „gdje moje djetinjstvo spava“. Taj dojam poprima vrlo sumornu i gorku notu jer je sada to selo uglavnom napušteno, zapušteno i, čini mi se zaboravljeno. Od mog djetinjstva ostala je samo asfaltirana uska cesta, ostalo je nestalo.



Tužno i žalosno bilo mi je promatrati zapuštene njive sa gustom šikarom po kojemu sam kao dječak čuvao krave, kupio sijeno, brao kukuruz i gdje sam igrao nogomet sa društvom, sretan kako to samo djeca mogu biti, kada iz gradske, betonske i sputane sredine, praznike provode na području beskonačne, a istovremeno lepršave, vesele i ugodne slobode, nazvanoj tom već navedenom frazom „sretno djetinjstvo“.
Dok lagano okrećem pedale, tek toliko da se bicikl kreće iz ostataka ruševina kuća, koje vegetacija polako, ali uporno kamuflira, pokušavam iz sjećanja dovući njihove stanare i s njima moje uspomene pri posjetama tim kućama. Jedno je pročitati na wikipediji da je općina Derventa od devedeset prve do dvije i trinaeste izgubila pola stanovništva, a sasvim drugo je kad se očima, a i svim ostalim čulima, vide posljedice tog gubitka.
Ne mogu dokučiti zašto i kojim načinom, no do svijesti mi dođe jedna od izreka doktora House-a: „To što se stvari mijenjaju, ne znači da se mijenjaju na bolje!“ Nigdje i nikad do sada mi ta izreka nije tako drastično i potresno, a opet tako logično i istinito pristajala kao sada ovom krajoliku kojeg promatram.
Već dobar kilometar se postupno penjem uglavnom blagom uzbrdicom, pa mi se na jednom mjestu ukazao pogled na dolinu rijeke Ukrine između Dervente i Broda, kojom ide magistrala.
Tom dolinom je išla i ona uskotračna željeznica na koju sam se osvrnuo u Doboju.

Iako idem lokalnom cestom, ipak ću na kraju doći do Broda, kao i ova magistrala dolje. To znači da ova „moja“ lokalna cesta nakon ovog “gore“ morat će ići „dolje“. Asocira na prijevoj, mada nije klasični, jer cesta, u stvari ide obronkom brda povezujuću sela u kojemu nema baš puno ljudi. Nema ih zbog rata, najjezivije kreativnosti čovjeka koji jedini od svih stvorenja na Kugli zemaljskoj ubija pripadnike svoje vrste.
Nakon prijevoja, odnosno „prijevoja“ uspio sam pronaći rupu u zelenilu uz cestu i snimiti Posavinu sa oba Broda u njoj.
Ako se pogleda karta primjećuje se da Bosanski i Slavonski Brod nisu nasuprot jedan drugoga već je ovaj prvi malo zapadnije, a onaj drugi istočnije. Promatrajući s uzvisine na kojoj se trenutno nalazim i s nekih 17-tak km udaljenosti to izgleda ovako:
Prvo Bosanski Brod, prepoznatljiv po visokom crveno-bijelom dimnjaku Rafinerije nafte,…

…a zatim Slavonski Brod, snimljen nakon malog pomaka objektiva u desno

Nakon spuštanja do te doline rijeke Save znanoj kao Posavina, u mjestu Koraće pažnju mi je privukla devastirana građevina nogometnog kluba.

Ne znam kako shvatiti ime nogometnog kluba u ovom post-apokaliptičnom dobu nakon rata–sarkastično, crno-humorno ili s velikom dozom gorčine i potištenosti.

Par stotina metara prije nego ću izaći na magistralu trebam prijeći rijeku Ukrinu. To činim prelazeći most koji izgleda puno solidnije nego zarasla cesta do njega.

Zastao sam na mostu i snimio Ukrinu koja je, kao Bosna i Spreča, bila dosta mutna i toliko visokog vodostaja da su stabla na obali poplavljena.

Vozeći slijedećih 10-tak km magistralnom cestom stigao sam do Bosanskog Broda. Skrenuo sam u grad u želji da ga malo pobliže pogledam kako izgleda danas. U tom gradu sam živio 26 godina dok se nisam 1987. godine „trbuhom za kruhom“ preselio u Požegu.
Zgrada u kojoj sam stanovao bila je par stotina metara od Save, pa sam otišao do obale rijeke. Umjesto fine pješčane obale, kakva je u mojemu sjećanju od prije 50 i više godina zatekao sam zaraslu i neprohodnu obalu.

Pažnju mi je privukla kuća na vodi, dosta često vidljiv prizor na slavonskoj obali rijeke.

U prvi mah pomislih da bi bilo fora guštati na obali rijeke u vrijeme ljetnih večeri, a onda se sjetih komaraca.
Prije nastavka priče možemo vidjeti kakvo je stanje mog bivšeg grada što se tiče stanovništva.
Dakle, ako je vjerovati wikipediji, sam grad je godine 1991. imao 14098 stanovnika, dok je taj broj 2013. godine pao na 7961. Dakle, smanjenje je za 43%. Što se općine tiče, pad broja stanovnika u navedenim godinama je sa 34138 na 16119, što je u postocima 52%!!!
Konačni zaključak – od svih gradova koja sam prošao u ova dva dana baš moj bivši grad je apsolutni rekorder u depopulaciji!
Svaka mu čast!!! (sarkazam, da ne bude zabune)
Dok se lagano vozikam kroz grad čini mi se da je ljudi još manje nego što to navedena statistika veli.
Prolazim pored Radničkog doma gdje je u doba moje osnovne škole bila knjižnica. Sad su tamo polupani prozori.

Najviša zgrada u gradu bila je zgrada Pošte. Mi smo je tako zvali jer je u njenom prizemlju bila ( a i danas je) centralna pošta. Na ostalim katovima zgrade bili su stanovi, uređeni i dotjerani po najsuvremenijim standardima (bio sam svojedobno u jednom od njih). Sad je u njima samo propuh, ili kako se u Bosni naziva, promaja.

Poštenja radi, moram navesti i neke obnovljene građevine. Tako su velebni hotel dotjerali da izgleda jednako, ako ne i ljepše nego što ga se ja sjećam prije rata.

Ono što je meni razgalilo srce je zgrada osnovne škole gdje sam krenuo u prvi razred (to je bilo prije pola stoljeća i još koju godinu ranije).

Sad je u njoj svoje mjesto pronašla narodna knjižnica, odnosno biblioteka.
Wikipedija veli da se Općina i grad Bosanski Brod nalaze na desnoj obali Save, nasuprot Slavonskom Brodu. Tijekom srednjeg vijeka bio je u posjedu velikaške obitelji Beričević, kasnije preimenovanih u Berislaviće, po kojima je bio poznat kao Berislavića Brod. Osmanlije su ga zauzele 1536., a dio grada na desnoj obali Save potpuno je uništen. Početkom 18. stoljeća, grad je obnovljen i nazvan Turski Brod, te je dobio palaniku i kapetana. Austrijanci su ga 1716. zauzeli i uništili. Osmanlije su izgradile novi čardak 1739., a 1780. dobio je i dobro utvrđenu kulu pod zapovjedništvom age. Ubrzan razvoj naselja započeo je izgradnjom kolnog puta Bosanski Brod–Sarajevo 1864. Grad je 1878., kao i čitava BiH, bio okupiran od Austrougarske Monarhije. Iduće godine izgrađen je most na Savi, a potkraj godine u promet je puštena uskotračna pruga do Sarajeva. Grad je postao važno središte za željeznički promet s bosanskom regijom. U vrijeme Drugog svjetskog rata grad je teško stradao od savezničkog bombardiranja.
Malo ću se (dulje) zadržati na tome da je „grad postao važno središte za željeznički promet s bosanskom regijom“.
Ili još konkretnije, zadržat ću se na željezničkom kolodvoru, odnosno stanici u Bosanskom Brodu.
Željeznička stanica sagrađena je 1896. godine po nacrtu arhitekte Hansa Niemezceka. Stanica je otvorena 1897. godine. Uzor za ovu građevinu graditelj je potražio u dalekom Afganistanu u pseudomaurskom stilu. Stanica je do temelja razorena u velikom napadu na Brod 19. januara 1945. godine. (izvor: ba.ekapija.com)
Slijedeće fotografije sam posudio sa foruma zeleznice.net. Ako nekoga zanima, na toj stranici može u slici i riječi detaljnije naći priču o uskotračnoj željeznici Bosanski Brod – Sarajevo.
Od strane grada ta novoizgrađena zgrada željezničke stanice izgledala je ovako

Glavni ulaz od strane grada u zgradu izgledao je ovako

A ovako je izgledao restoran u okviru stanične zgrade

Izgled zgrade od strane željeznice izgledao je ovako

Veličina i monumentalnost kolodvorske zgrade govori o važnosti kolodvora Bosanski Brod. On je ponajviše bio u tome što se tu vršio pretovar robe sa normalno tračne željeznice na uskotračnu, pa se ta roba vozila dalje na jug u Bosnu. Radi toga je kolodvor za vrijeme drugog svjetskog rata više puta bio meta bombardiranja savezničkih aviona. Najveće je bilo pred kraj rata, u siječnju 1945, kada je ova velebna zgrada skoro posve uništena. Na slijedećoj fotografiji prokazan je kolodvor krajem šezdesetih, pa možete usporediti sa gornjom fotografijom te zaključiti što je nestalo u vihoru drugog svjetskog rata.

Prema eksplozijama bombi uočljiva su dva cilja savezničkog bombardiranja. Ovo žuto zaokruženo je željeznička stanica u Bosanskom Brodu dok je onaj drugi cilj desno gore most preko rijeke Save.
Posudbu ovih fotografija sa navedenog foruma završavam izgledom željeznice stanice snimljene prije 10 godina. Vjerujte mi na riječ da i danas izgleda slično.

Moja obitelj je živjela u stanu na drugom katu smještenom u zgradi odmah preko puta kolodvora. Već sam napomenuo da mi je otac radio kao željezničar. Dakle, stvarno je imao dug put do radnog mjesta, tek prijeći ulicu. Pogled kroz prozor našeg stana gledao je ravno na kolodvor, pa sam, još od ranog djetinjstva, nosom zalijepljenog za staklo, promatrao vlakove kako dolaze i odlaze. Eto zašto ostadoh rail fan i dan-danas u poznim godinama.
Posegnuo sam za svojom arhivom dijapozitiva i tamo pronašao izgled kolodvora u zimskom ruhu 1980. godine, snimljenog s tog prozora našeg stana.

Usprkos tehnički dosta lošoj fotografiji, uočljiva je praznina što se tračnica tiče u prvom dijelu slike ispod (zatvorenog) pješačkog mosta. Tu su nekad, točnije do 1969. godine, bile tračnice uskotračne željeznice do njenog ukinuća. Dakle, već je stanica poprimala starački, oronuli izgled, što se naročito vidi po izgledu zapuštenog pješačkog mosta.
Onu kockastu jednokatnicu u daljini prethodnog snimka, s druge strane tračnica, snimio sam ove jeseni za vrijeme nekog drugog bicikliranja.

Po nekoj čudnoj, samo ratnom dobu razumljivoj logici, građevina je uspjela preživjeti, mada je temeljito devastirana.
Kad joj okrenem leđa trebao bih preko tračnica ugledati dvokatnicu sa čijeg sam prozora davne osamdesete snimio prizor sa predzadnjeg snimka. Međutim, ugledao sam ovo

Šikara je već odavno pojela mjesto gdje su nekad bile tračnice, a od svog prozora tek jedva sam uspio prepoznati krov zgrade gdje je bio naš stan (obrisi krova naznačen je crvenom strelicom). Radi dodatne dekoracije tu su još i hrpe otpadnog asfalta.
S nekom mješavinom mučnine, sjete i gorčine završavam ovu tužnu priču o jednom prekrasnom kolodvoru.
Današnjim mostom, koji je isti kao i u mom djetinjstvu, samo sada je bez željeznice, prešao sam u susjedni, Slavonski Brod. Ostalo mi je još 40 i nešto kilometara dobro znanog puta do kuće.
Odmah blizu mosta izloženi su nekadašnji tračnički proizvodi koje je izrađivala firma „Đuro Đaković iz ovog Broda.

Ovu lijepo dotjeranu uskotračnu ljepoticu konstruirali su austrijski inženjeri pojačavanjem jedne vrste parne lokomotive, koja je već vukla vlakove na lokalnim željeznicama u austrijskim Alpama. Između 1903. i 1929. lokomotive te serije bile su građene u austrijskim tvornicama Krauss u Linzu i Jungenthal u Siegu, a između 1948. i 1949. deset lokomotiva te serije sagradila je i Tvornica Đuro Đaković iz Slavonskog Broda za potrebe JŽ-a.
(izvor: www.klikploce.com.hr)
Usput, na navedenoj web stranici nalazim da se ista takva lokomotiva, samo u bitno lošijem stanju nalazi na željezničkom kolodvoru u Pločama.

Samo zagriženi railfanovi mogu uočiti sitne prevare na izloženoj lokomotivi ovdje u Slavonskom Brodu.
Prva je u dimnjaku lokomotive, jer u originalu bi trebao biti onaj širi, sa hvatačem iskri, što se vidi na onom snimku iz Ploča.
Druga je u tenderu, koji je od sasvim druge lokomotive, serije 85. Evo fotografija jedne takve lokomotive, posuđene sa već više puta spomenute stranice zeleznice.in.rs
Očigledno da su sastavljali ono što su imali. Ne zamjeram im ni najmanje jer to što su imali dotjerali su za pravi večernji izlazak.
Drugi eksponat je bila lokomotiva normalnog kolosijeka serije 51.
Prvobitno građena u Madžarskoj firmi MAV, da bi je kasnije proizvodili i ovdje u Slavonskom Brodu. Bilo ih je jako puno pa ćete ih kao eksponate u današnjem vremenu pronaći i u Požegi, Bjelovaru, Rijeci, Pakracu…
I na kraju je kao treći eksponat zagrebački električni tramvaj.

Sjećam ga se jako dobro jer mojoj dječjoj sreći nije bilo kraja kad sam se u njemu vozio stajajući na zadnjem kraju i promatrajući tračnice i promet, koje je tramvaj upravo prošao.
Slijedi, rutinska vožnja do Požege i to onom istom rutom kojom sam „nulti“ dan ove vožnje stigao do Broda.
Zadržat ću se na dva detalja.
Penjući se uz uspon na Grižićima pažnju mi je privukla tradicionalna ruralna arhitektura ovog kraja, konkretno prikazanoj na staji iznad koje je sjenik.

Spustivši se niz Grižiće u Požešku dolinu ušao sam u mjesto Bilice. Zanimljiva mi je bila skromna, stara kuć(ic)a zidana više prijesnom (sirovom) ciglom (žuto-smeđe) nego pečenom ciglom (crveno). Kao da se pri zidanju koristilo ono što se imalo. Pa ipak, koliko god skromna, mala i neugledna kuća bila, to nije razlog da se dodatno ne ukrasi – cvijećem.



Kad sam došao kući brzinomjer me je izvijestio da sam danas prešao 147km. Nije loše.
Eto, toliko o ovoj vožnji.

07.01.2024. u 16:53 • 0 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.