Pero i njegov bicikl

ponedjeljak, 30.11.2020.

Knin - Split II dio

Za povratak na prvi dio ove priče kliknite ovdje.


Međutim, to ne znači da će te, dragi moj čitatelju, ostati prikraćeni za snimke, sada već famoznog buka.
Ni govora!
Prije četiri godine bio sam učesnik grupnog putovanja škole u kojoj radim. Bilo nas je skoro pun autobus, te smo na tom svom putu svratili do ovog mjesta gdje smo u nekih sat i pol - dva obišli slapove Krke onako kako to "Bog zapovijeda", što znači šetnicom, koja me donekle podsjeća na onu kakva je na Plitvičkim jezerima.
Sama staza po kojoj smo šetali ovako izgleda

Staza dosta ide po hladovini, pa zajedno s mirisom svježe, kristalne vode daje ugodni ambijent za šetnju. Pored toga, stalno obilazi potoke i potočiće, slapove i slapiće na kojima se i oko kojih stalno pronalazi nešto novo za vidjeti, čuti i doživjeti.
Inače svi ovi slapovi na donjim slikama nastaju prelaskom vode preko sedrenih barijera. Sedra je šupljikava, porozna stijena koja nastaje taloženjem u vodi otopljenog kalcijevog karbonata pomoću biljaka, algi i mahovina. Kako ona izgleda bez vode može se vidjeti na slijedećoj slici.

Tako smo, potpuno neočekivano, našli na koloniju ciklama, onih koje žive, odnosno rastu u "divljini", pa se zato, detaljnije, nazivaju divljim ciklamama (za razliku od onih pripitomljenih!?).


Evo da konačno pokažem i taj pješački most(ić) za koji sam toliko žudio prijeći ga biciklom.


S tog most(ić)a, kao iz prvog reda u kazalištu, pruža se veličanstveni pogled na raskošno razbacivanje vodom preko sedrenih barijera. Dok promatram to obilje vode koje se pjeni, žubori, ponire, izvire, vrti... ne mogu se oteti utisku kako tako jedna neživa tvar, kao što je voda, može davati toliki dojam živosti, lepršavosti, gracioznosti, lakoće, otmjenosti...




Eto, to sam namjeravao, želio, trebao vidjeti danas, ali nisam. Neka, valjda ima nekog razloga zašto bi na kraju ovako kako bi.
"Čovjek snuje, a Bog određuje!"
U skladu s tim pomirih se, a potom i smirih, te nakon podužeg odmora sjedoh na bajs i krenuh prema tom Skradinu. Iako je bilo prošlo pet, još uvijek je bilo vruće, no sada sam vozio opet u susret onom osvježavajućem maestralu koji je vožnju činio podnošljivom. Teren po kojem sam vozio bio je manje-više ravan, neka visoravan te tek 3-4 km prije Skradina počeo sam se serpentinama spuštati prema Krki. Kako je to izgledalo, prikazati ću vam pri opisu sutrašnjeg dana, a ovaj put sam se prepustio uživanciji vožnje po nizbrdici.
Ipak, nisam mogao izdržati, pa sam zastao radi dva motiva koja su mi, ovako okupana niskim suncem izgledali vrlo privlačno.
Prvi motiv je graciozni most preko Krke, o kojemu ću isto tako kasnije prozboriti koju više.

Drugi je motiv cesta po kojoj vozim koja je, da bi pronašla svoj put prema mostu, morala od stijene otkinuti nešto prostora.

Tek što pređoh most imao sam dilemu ili skrenuti desno i nakon 4 km tandrkanja po makadamu doći do tih famoznih slapova Krke, ili skrenuti lijevo prema Skradinu i završiti današnje putovanje. Istinu za volju moram priznati da je dilema bila riješena i prije nego se stvorila – skrećem lijevo.
Jedna od bitnih promjena ovog višednevnog bicikliranja u odnosu na sve ostale koje sam ranije činio je u načinu noćenja. Do sada sam vukao sa sobom šator, vreću i karimat, no ovaj put mi je bicikl bio olakšan za tu opremu. I novčanik će mi biti olakšan također za (bitno) veći iznos novaca izdvojenih za noćni odmor.
Ove godine sam se odlučio za privatni smještaj, te sam uz pomoć interneta i telefona dogovorio smještaj u Skradinu i sutra navečer u Rogoznici.
U Skradinu sam dobio raskošnu dvokrevetnu sobu sa kupatilom u kojoj je bilo tople vode koliko god mi je trebalo.

Soba mi je bila u prizemlju velike kuće odmah uz ulaz. Evo kako je prozor te moje sobe izgledao izvana.

Bilo je malo lutanja pri dolasku, jer je kuća smještena u nekom sporednom sokaku.

Pri parkiranju i zaključavanju bicikla snimio sam broj danas prijeđenih kilometara. Većina će reći da i nije nešto impresivno, neki će me čak upozoriti da to ne bih trebao ni govoriti na glas, koliko je malo, no meni je bilo taman. Ni malo ni previše. Kilometri su mi bili krcati događanjima i doživljajima, a opet završili su se u razumno vrijeme kada još imam dana odmoriti se, smiriti i takav otići na počinak.

Nakon smještaja, tuširanja (toplom vodom, ah užitka!) i mršave večere, legao sam u krevet, nešto slika sa današnje vožnje poslao mobitelom svojima i koji tren prije osam zaspao snom pravednika.
Koji dan!

Dan drugi

Mapu drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Već prije sedam bio sam spreman za nastavak putovanja.
Prednost ovakvog noćenja, u odnosu na šator je da nema gubljenja vremena oko spremanja šatora i svega ostalog u njemu. Da ne govorim o prednosti snivanja na pravom krevetu s pravim jastukom i pokrivačem. Jasno, takva prednost košta, u ovom slučaju 30€, no ja sam jutros, odmoran, čio i vedar, imao osjećaj da vrijedi svakog novčića.
Zujajući kasnije po mjestu vidio sam oglase koje nude noćenje i za manje, čak i duplo. Dakle može se naći i povoljnije, pa ću to imati na umu ubuduće.
Pred oveću trgovinu sam došao baš kad se ona otvorila te sam se u njoj opskrbio zalihama. No, prolazeći pored pekare nešto dalje od te trgovine, privučen mirisima friških pekarskih proizvoda odlučih da mi oni budu doručak.
I konačno, na klupi, u parku sam doručkovao.

Sunca još nije bilo, pa je bilo ugodno objedovati na svježem zraku.
Prije nastavka putovanja red je obići grad.



Tu je i stara zgrada Skradinske vijećnice

Vijećnica se nalazi na Trgu Male Gospe gdje je smještena s katedralom Rođenja Blažene Djevice Marije, popularno zvana „Mala Gospa“.
Jedna od skradinskih zanimljivosti je i kampanel (crkveni zvonik), koji nije podignut uz crkvu Male Gospe već je zbog svoje težine sagrađen na najbližoj litici, udaljenoj približno 60 metara od crkve koja je sagrađena na mekom, močvarnom terenu. Podnožje zvonika je ukošeno, a zvonik ima četiri kata s malim otvorima romaničkog oblika na svakom katu, i završava s lađom širokih bifora i zidanom kupolom u obliku lukovice. 1872. godine sagradio ga je tadašnji skradinski biskup Antun Stjepan Trevisan.
Navedeni zvonik stidljivo izviruje iza vijećnice na gornjoj slici, a evo ga ovdje dolje u svoj svojoj monumentalnosti.

Sama crkva Male Gospe izgrađena je na ruševinama jedne od džamija koju je turska vlast izgradila na temeljima stare predromaničke crkve (kameni fragmenti s motivima pleterne dekoracije) koja je bila srušena u vrijeme turske vladavine u Skradinu (1522 – 1683.). Dolaskom Venecije na vlast započelo se s izgradnjom nove katedralne crkve, koju je velikim djelom financirala Mletačka Republika. Jednobrodna crkva kasno-barokno-klasicističkog stila je sagrađena i posvećena kao katedrala 16. travnja 1758. godine.

Na moju žalost crkva je bila zatvorena pa sam sliku njene unutrašnjosti posudio s interneta, kao i gore navedene podatke.

(Izvor: https://www.hkv.hr/reportae/lj-krinjar/2569-skradin-antika-scardona.html)
Dok sam u onoj mirisnoj pekari kupovao doručak bicikl sam parkirao preko puta nje.

Na kamenoj fasadi uz koju mi se bicikl naslonio bila su dva zanimljiva detalja.
Prvi, gore lijevo od mog bicikla, je ime ulice koja se nalazila između moga bicikla i pekare - Opatski prilaz. Ime ima smisla jer ulica povezuje gradsku rivu i Trg Male Gospe

Drugi, gore desno od mog bicikla, je na kamenoj ploči isklesan grb. Na žalost, ne uspjeh na internetu pronaći bilo kakve podatke o njemu.

Prije odlaska iz ovog, jutros nekako pustog i usnulog grada otišao sam do obale da vidim što tamo ima.
Prvo sam naišao na raskošnu, modernu, ostakljenu, zgradu uprave Nacionalnog parka Krka.

Na obali razno-razna plovila na mirnoj vodi.


No plovila neke druge vrste su me potpuno iznenadila.

Na navedenoj internet stranici nađoh podatak da je voda slatkovodna, pa mi bi jasno odakle labudovi u njoj. Naime Krka je nakon onih famoznih slapova na Skradinskom buku plovna sve do mora, pa, iako izgleda kao more, ipak to nije. Naročito što se tiče soli u vodi.
Sa Skradinske rive se lijepo vidi lučni most Dalmatine kojim ta auto-cesta preskače Krku.

Vrijeme je da se krene!
Dakle, sada slijedi oko 8 km, kao i sinoć, samo u suprotnom smijeru. Nazad do mosta, pa preko njega uzbrdicom, a potom prema Šibeniku.
Stotinjak metara prije mosta snimih usnulu cestu preko puta Krke kojom ću nastaviti vožnju nakon prelaska mosta.

Pred mostom, jasno zastadoh. Na samoj krivini prije nego cesta krene po mostu, s lijeve strane je okomita stijena s nekakvom pločom.


Kao što se može na ploči pročitati sadašnji most je 3 godine stariji od mene, a napravljen je na osnovu izvađenog materijala od starog mosta, porušenog u Drugom svjetskom ratu.
Sada, dok sam ispred njega, most izgleda ovako

Prvi most, kakav-takav, pa makar i pontonski, postavljen je 1919 godine, po završetku I svjetskog rata. Taj je most demontiran sa rijeke Piavi u Italiji, u dijelovima dovezen ovdje i sastavljen.

Zatim je 1930. godine sagrađen pravi, čelični most. Na donjoj slici je snimljen dok je još bio u izgradnji, pa se ispred njega vidi onaj prvi, pontonski.


Na žalost, nije dugo trajao, jer su ga saveznički bombaderi srušili 1944 godine.
(Slike i podaci sa https://www.sebenico.com/our-works/skradin-preko-krke/)
Pri prelasku preko njega za trenutak sam zastao radi snimanja Krke nizvodno od njega.

Par stotina metara nakon mosta cesta je odlučila napustiti Krku i usponom krenuti tamo negdje gore. Okrenuo sam se i još jednom snimio most, te je to konačno sve što se njega tiče - od sada pa dalje nema više ni riječi ni slike o Skradinskom mostu.

Zahvaljujući obilnom kamenjaru i šturoj vegetaciji lijepo sam vidio kraj ovog uspona dužeg od 3 km. Donja slika je zumirana, pa izgleda bliže nogo što u stvarnosti jest.

Kako će razvoj događanja i doživljavanja tokom ovog dana kasnije pokazati, taj će uspon biti jedno od najljepšeg pri današnjoj vožnji.
Razloga tomu ima više.
Jedan razlog je da će veći dio ovog uspona, barem dvije trećine, cesta biti u hladovini, onoj mirnoj, svježoj, svjetlošću današnjeg sunca još nedirnutoj. Slijedeće je činjenica da su mi Krka, Skradin i okolica s desne strane pa me stalni i zanimljivi pogled na njih zabavlja i odvlači pažnju od pojma prolaznosti vremena. Bio sam svjestan toga, no to sam prihvatio kao "nužno zlo" - biće mi žao kad se, iznenada, neočekivano i prebrzo popnem na vrh prijevoja.
I kao treće - izostanak prometa. Tih par auta što su prošli, kao da su činili krajnje obazrivo prema meni, da mi ne kvare užitak koji sam osjećao promatrajući okoliš oko sebe.
Tehnika narodu, konkretno ovaj putu obliku zoom objektiva mog foto-aparata koji je, samo njemu znano kako, uspio napraviti zanimljivu igru svjetla i sjene.

Sad sam na slatkom mukama kako od sijaset snimaka složiti suvišnu priču, a da izbjegnem pretjerivanje.
Prvo, jedna opća slika grada i okolice.

Ako idem slijeva na desno, prvo uočavam lučicu, na čijoj sam desnoj obali jutros bio.

Nastavim li objektiv fotoaparata micati u desno, u njemu ću ugledati sami grad.

Oštro oko pažljivog promatrača će uočiti ostatke neke stare utvrde točno iznad zvonika crkve.
Prema wikipediji, to je utvrda Turina koja je, kao srednjovjekovna utvrda, izgrađena za vladavine bana Pavla Šubića (1273 – 1312) na mjestu stare liburnske gradine.
U nastavku te moje objektivne šetnje objektivom mog fotića, stižem do istočnog dijela grada.

I na kraju snimio sam cestu kojom sam, još malo, pa došao na vrh prijevoja.

Kako izgleda pogled na Skradin možete vidjeti ovdje na ovom kratkom filmu.
Nakon što sam se popeo na neku vrst prijevoja izostala je nizbrdica. Umjesto nje bio sam na nekoj vrsti visoravni kojom je cesta išla ravno kao strijela, no ipak s nekom malom količinom uzbrdice. U prvoj pravoj, većoj hladovini, koja je bila od borovine, stao sam na dužu pauzu radi promjene guma. U daljini se nadzirala Krka koja je izgledala kao more, ili kao jezero barem.

Postalo mi je vruće u patikama pa sam se preobukao u sandale.
A tek je devet sati.
Sa zebnjom sam shvaćao, mada si nisam dopustio da to do kraja uradim, da će danas biti pakleno vruće. Dok sam planirao ovo putovanje vremenski izvještaji su me uvjeravali da će maksimalna temperatura biti do 30 stupnjeva. Trenutno sam imao osjećaj da je već toliko.
Ostavio sam iza sebe skretanje prema ulazu u Nacionalni park Krka, nisam ga ni htio pogledati koliko mi se jučer zgadio, čak sam demonstrativno okrenuo glavu na drugu stranu. Cesta je krenula prema jugu, dakle prema Šibeniku za kojeg sam bio siguran da je iza brda koje se ispriječilo ispred mene.
Ovi s metalnim ljubimcima bitno bržih od mog bicikla, ma bilo tko da ih vozi, mogu ravno kroz tunel. Da im u toj rupi kroz brdo ne smetam, trebam na raskrižju na donjoj slici skrenuti desno.

Skrenuvši desno na staru cestu sa novom, brzom prometnicom ostavio sam iza sebe i promet.
Brdo na donjoj slici je Trtar sa vrhom Debeljak visine 344 m.
(Neka vas ne buni cesta na donjoj slici, to je komadić stare ceste koji je bio višak pri izgradnji raskrižja)

Na staroj cesti me dočekao mir i tišina koju su ritmično i monotono prekidali zrikavci. Opet izostanak prometa, a i skoro je ravno. Potpuni užitak u ambijentu jedino je kvarilo sunce sa svojim isijavanjem, naime, postajalo je sve toplije i toplije.

Nakon što sam zaobišao brdo, umjesto mora ugledao sam neku udolinu s auto-cestom. Spustio sam se kratkom nizbrdicom i na nadvožnjaku preko najmodernije prometnice snimio ju.

Ponovo pozivam onog strpljivog promatrača s oštrim okom da u gornjem dijelu gornje slike uoči plavetnilo Krke koja je ovdje umirena kao jezero.
Opet, dakle uzbrdica, opet sunce sja, i opet se ja znojim.
Prolazim pored ostataka požara. Izostaje miris paljevine, dakle pretpostavljam da je od prošle ili nekih ranijih godina, no uviđam svu jezovitost posljedice požara. Trava se relativno brzo oporavi, skoro da joj pepeo dobro dođe u budućem rastu, no drveće izgleda stvarno zastrašujuće.

Na brdu s lijeve strane uočavam bunker pretpostavljam od Talijanske vojske iz II svjetskog rata. Sretan sam što je besposlen i želim mu da takav ostane i dalje.

Iza brda opet nije more sa Šibenikom, već neko selo u koje se munjevito spuštam ali uzbrdicom iza njega sporo idem. Čak sam iskoristio postaju gradskog autobusa, odnosno njenu hladovinu za predah. Vruće je, jako vruće!
Konačni mi se iza trećeg brda ukazalo ono što sam očekivo iza prvog – moreee!

Gore lijevo na gornjoj slici je tvrđava sv. Mihovila, koja je prvo od mojih ciljeva što se Šibenika tiče.


Gornju sliku sam snimio čekajući zeleno svjetlo na raskrižju. Na njemu sam skrenuo desno pa izuzetnom strmom uzbrdicom, toliko srmom da sam imao osjećaj ne da guram bicikl, nego da ga čupam iz zemlje. Tvrđava mi je bila ujedno tako blizu, a opet, i tako daleko, jer je bila – gore

Konačno sam se, što se ono kaže u goloj vodi i duše na nosu, popeo do nje i njenoj hladovini našao spas.

Sjeo sam na ivičnjak u ugodnoj hladovini, koja je koliko-toliko uspjela zadržati svježinu od prošle noći. Oko mene mir i tišina, no ne potpuno, jer povremeno naiđu pojedini šetači.
Ušao sam u tvrđavu zavrnutim stepenicama i umjesto nekakve blagajne ili oznake „Glavni ulaz” našao sam strelicu ispod koje piše „Glavni ulaz”, a pokazuje još jedne, također zavrnute stepenice.
Vratio sam se do bicikla, te poslije dužeg razmišljanja, teška srca, odustao od unutrašnjeg razgledanja tvrđave. Nije mi se bicikl ostavljao vani, iako zaključan, bio bi sa bisagama i ostalom opremom, a opet, mi je bio pretežak i preširok da bi ga nosio onim uskim i zavrnutim stepenicama. Koji su još u nekom tunelu kroz kamene zidine. Eto, to je jedna od mana kada čovjek putuje sam s biciklom.
Pa kad već ne idem u tvrđavu, 'ajd' da pogledam oko nje.
Pogledavši prema sjeveru, uočio sam cestu čijom sam se nizbrdicom, nakon onog spasonosnog „Moreee!”, sjurio do onog semafora gdje sam skrenuo prema tvrđavi.

Cesta se nalazi ispod onog šumarka, na gornjoj slici, gore desno.
Pogledavši više u lijevo, prema zapadu ugledao sam plavetnilo vode koja izgleda kao more, no karta me uvjerava da je to još uvijek rijeka Krka.

Zumirajući gornji prizor lijepo sam vidio prekrasni lučni most Jadranske magistrale preko mo.., ovaj Krke.

Kad mi je odmaranja bilo dosta, strmoglavio sam se niz onu ulicu čijom sam uzbrdicom „čupao bicikl iz zemlje”, te na raskrižju krenuo prema gradu. Nekako nasumice, odvojio sam se od prometne i široke ulice te postupno zalazio u sve uže i uže da bih na kraju sišao s bicikla i šetao uskim kalama s osvježavajućom hladovinom. Nastavio sam pješice, gurajući bicikl, jer mi je dojadilo tandrkanje po kamenitoj kaldrmi.


I inače fasciniran tim Dalmatinskim kalama trenutna oduševljenost njima je ovaj put dodatno pojačana tom toliko potrebnom svježinom hladovine u ovoj vrućini. Gledam tako ovu hladovinu na gornjem snimku, zastavši na tren radi rashlađivanja i pitam se kako izgleda običan život o ovim kućama. Kako dovesti ili donijeti ormar ili kauč do stana u ovom tjesnacu od ulice, ili nešto od bijele tehnike, hladnjak recimo?
U tom svom nasumičnom zujanju po staroj jezgri Šibenika naletio sam na zgradu Hrvatskog narodnog kazališta.

Prema wikipediji prvo je kazalište u Šibeniku osnovano 1870. godine. Za razliku od drugih kazališnih zgrada koje su u Hrvatskoj izgrađene na kraju 19. stoljeća, zgrada u kojoj danas djeluje HNK u Šibeniku sagrađena je isključivo prilozima građana. Projekt trogirskog načelnika i arhitekta Josipa Slade, jedna je od najstarijih kazališnih zgrada u Hrvatskoj.
I tako zujajući amo-tamo došao sam do zasigurno glavne atrakcije grada – katedrale sv. Jakova.


Ispred crkve nalazi se oveći plato popločan kamenim pločama.

Tek sad vidim, dok pišem ove redove, da sam, snimajući crkvu, "uhvatio" umornog, pretpostavljam, biciklistu kako se odmara u hladovini. Pretpostavljam na osnovu biciklističkih rukavca na njegovim rukama. Ne sjećam se da sam ga onomad primijetio, a sudeći prema njegovom izrazu lica na gornjoj slici, ni ja njemu nisam bio interesantan (izgleda da mu je interesantnija bila pozadina Meštrovićevog kipa koji predstavlja kipara Juraja Dalmatinca, ili možda samo tako izgleda !?) A možda je tomu razlog vrućina koja je, očigledno, nama obojici bila osnovna preokupacija.
Dakle, sa tog platoa krenuo sam prema ulazu crkve da vidim, a i snimim njenu unutrašnjost.


Na ulazu sam zastao zadivljen detaljima na portalu isklesanim u kamenu. Sjeto sam se još iz svojih školskih dana kipara pod imenom Juraj Dalmatinac koji je autor ove majstorije koju sam opčinjeno promatrao.

Vrata crkve su bila otvorena, no umjesto unutrašnjosti, prvo što se vidi tik iza vrata je plakat na kojemu se slikovito prikazuje niz stvari i aktivnosti koje nisu poželjni u crkvi. Jedna od njih je i zabrana fotografiranja. Povrijeđene taštine, odlučih demonstrativno ne ulaziti unutra. Nije mi baš jasno što ja s fotićem mogu tako destruktivno učiniti. Možda upotrebom blica, no ja ga ne bi koristio. Pretpostavljam da to moje obećanje onima koji vode računa o unutrašnjosti crkve nije (baš) pouzdano, pa im je najjednostavnije, a i najsigurnije potpuno zabraniti foto-aparat u crkvi.
Prema wikipediji Katedrala sv. Jakova u Šibeniku najznačajnije je graditeljsko ostvarenje 15. i 16. st. na tlu Hrvatske. Gradnja nove katedrale simbolički je bila kulminacija višestoljetnog stremljenja grada, da se odvoji od trogirske biskupije te da i uz vlastitu crkvu stekne i komunalnu autonomiju. Podignuta je na južnoj strani središnjeg starog gradskog trga, na mjestu romaničke crkve sv. Jakova.
Ideja o gradnji velikog katedralnog hrama datira od 1298. godine kada je Šibenik dobio vlastitu biskupiju i naslov grada. Odluka o gradnji i početku pripremnih radova donesena je 1402. godine. Gradnja je međutim, započela tek 1431. godine i trajala uz prekide do 1536. godine. Prvo desetljeće na njenu podizanju rade mletački gotički graditelji i šibenski klesarski majstori Andrija Budčić i Budiša Statčić. Za to vrijeme izgrađen je južni i sjeverni zid, donji, gotički dio pročelja i oba portala crkve. Na katedrali su radili Juraj Dalmatinac, Radivoj Bogosalić, Radonja Grubačević i Nikola Marković
Sa iste te wikipedije posudio sam snimak unutrašnjosti katedrale.

Impresivne su, barem meni, navedene godine. One govore da ovaj grad ima vrlo bogatu povijest. Navedena wikipedija veli da je Šibenik je jedan od najstarijih hrvatskih samorodnih gradova na Jadranu. Prvi put se spominje na Božić 1066. u darovnici Petra Krešimira IV., pa se naziva i Krešimirovim gradom. Do epidemije kuge polovicom 17. stoljeća bio je najveći grad na cijeloj istočnoj obali Jadrana.
Evo još dvije slike katedrale.


Nasuprot sjevernog pročelja katedrale smještena je gradska vijećnica.

Prema, pogađate već, wikipediji Šibenska gradska vijećnica smještena je na sjevernoj strani starog glavnog gradskog trga (prije Plathea communis - Komunalni trg, danas Trg Republike Hrvatske). Građena je u prvoj polovici 16. stoljeća, točnije između 1533. i 1546.g., u stilu visoke renesanse, a odlikuje se izrazitom skladnošću. Glavni arhitekt nije poznat. Na katu gradske vijećnice i danas se nalazi reprezentativna dvorana u kojoj se sklapaju civilni brakovi, a ponekad se održavaju i gradske priredbe, dok je prizemlje preuređeno u ugostiteljski objekt.
Mogao bih na zujanje po ovome gradu potrošiti i cijeli dan, no zadovoljio sam se viđenim. Poslije obnavljanja rezerve tekućine u jednoj maloj trgovini, koja mi je omogućavala onaj pogled na bicikl s opremom dok sam kupovao hladnu i orošenu dvolitru piva, krenuo sam u potragu za južnim izlazom iz grada.
Razlog skoro naprasnom prekidu obilaska grada bila je - već spomenuta vrućina. Do Rogoznice ima još dosta, a ujedno sam htio ručati izvan grada. Da (već) spominjem ručak, podsjetio me je moj želudac kojemu je bilo već dosta samo tekućeg sadržaja.
Stoga sam krenuo uz more nadajući se da ću što manje morati ići "nekud gore" preko brda.
Za sada nisam išao na brdo, no odjednom je bio prolaz - kroz brdo. Naletio sam na tunel!

U početku sam bio zbunjen, potom sam gledao uokolo nema li nekakve sporedne ceste, staze čak, da ga zaobiđem, no ohrabren izostankom prometa, hrabro sam krenuo kroz tunel. Jasno, prije toga sam upalio prednju i zadnju bljeskalicu (vidjeti i biti viđen!). Bljeskalice su služile više da me vide, jer je tunel bio osvijetljen pa ja osobno nisam imao problema s vidljivošću.
Vrlo brzo mi je nelagodu i zabrinutost da potencijalno kršim prometne propise vozeći ovo svoje prometalo kroz tunel zamijenio osjećaj blaženog zadovoljstva zbog ugodnog rashlađenja nastalog svježom hladovinom unutar tunela.
Jasno, sve što je lijepo u životu kratko traje, pa tako i ovo uživanje u svježoj hladovini. Vrlo brzo, odmah po izlasku iz tunela, vrelina zraka me vratila u realnost. Možda zato što sam se iznenada, nakon svježine vratio u vrelinu, ta mi je vrelina izgledala, je li, vrelija.
Da li jest ili nije bila vrelija, nisam imao vremena naći odgovor, jer sam imao "pametnijih" problema. Ovaj put to je bilo u - uzbrdici (dakle, ipak neizbježno).
Par desetaka metara sam se vukao po njoj do semafora, a potom sam odahnuo kad mi je prolaznik, nakon mog pitanja o izlazu iz grada, rekao - desno.
Slijedilo je beskonačno lijevo-desno i gore dolje (mada ne pretjerano gore) dok sam izašao na Jadransku magistralu. Kao da je imala suosjećanja za mene, pa je prostora desno od njene desne linije bio sasvim dovoljno za ulogu biciklističke staze. Stoga sam vozio opušteno, ne mareći previše za promet kao da puna linija lijevo od mene nije bila linija već visoki zid, kako su me davno u mladosti, učili u auto-školi.

Bilo je oko pola jedan, pa je prema meni, još bilo rano za ručak. No s time se moj želudac, zbog svoje praznine nije složio. Odmah mu se pridružilo i moje tijelo, ono opet zbog umora i iscrpljenosti radi, je li, vrućine. Pametniji popušta, pa sam smanjio brzinu vožnje, koja i onako nije bila neka munjevita, te pogledom tražio klupu u hladovini ili nešto slično. Klupu nisam našao, ali sam našao "nešto slično". Za onog kome je to bitno, evo velim da je to bilo u mjestu Brodarica.
Odmah s moje desne strane magistrale bila je debela hladovina ovećih borova s podzidom širine 30-tak cm i visine na koju se može lijepo sjesti.


Od ceste sam bio ugodno zaštićen prostorom od preko dva metra širine, što nogostupom , a što samim tlom, tako da sam objed, zajedno s odmorom razvukao do maksimalne ugode. Imam još dana dosta, pa sam optimistično zaključio da ću stići na odredište, ma koliko dugo i koliko često se odmarao. A kad se čovjek ne žuri sve izgleda ljepše i podnošljivije, pa čak i ova vrućina.
A onda se ponovilo ono od jučerašnjeg ručka na Drniškom autobusnom kolodvoru - prispavalo mi se. Ovdje nije bila pustoš, što se ljudi tiče, kao jučer, no ti ljudi su bili u vozilima i, za moje pojmove, su mahnito nekud žurili očigledno ne mareći za me. Stoga osjetih neku hrabrost u sebi, koju je poticalo umorno tijelo i pospana duša, te promatrajući situaciju oko sebe, počeh konkretno smišljati inačin provedbe sna.
Stavio sam u džepove hlača mobitel i novčanik, izvadio ručnik, te na njega legao s kacigom na glavi. Kaciga je svojim zadnjim dijelom ovaj put imala ulogu jastuka, i to čak ugodnog. Desnom rukom sam obuhvatio bicikl, i koji trenutak prije sna, koji mi je zaklapao oči, osmotrio krošnju bora iznad sebe.


Imao sam osjećaj da traje samo tren i da sam cijelo vrijeme slušao zujanje prometala po magistrali. No, kad sam otvorio oči, vidio sam da je prošlo 20-tak minuta.
U tih 20-tak minuta kao da je sav umor, rezigniranost i malodušje nekud nestalo, neko ih je izvukao iz mene. Oči sam otvorio, odmoran, osnažen, vedar, veseo i optimističan. Sve je oko mene nekako drugačije izgledalo, mada je bilo isto. Čak, eto, nije više ni bio toliko vruće, mada je termometar na brzinomjeru moga bicikla pokazivao 34 stupnja.
Toliko sam bio dobro raspoložen da sam nekako, ni sam nisam znao kako, htio to svoje raspoloženje iskazati, predočiti, otvoriti. U nedostatku ničeg pametnijeg, snimio sam kokpit svog aviona kojim trenutno letim na krilima ushita, sreće i zadovoljstva - upravljač svog bicikla.

U nastavku vožnje došao sam do mosta preko prirodnog kanala koji vodi u Morinjski zaljev. Prema wikipediji Morinjski zaljev je poznato prirodno mrestilište ribe, a pogodan je i za uzgoj školjaka zbog miješanja bočate vode i mora. (Bočata voda je slana voda nižeg saliniteta od morske koja nastaje miješanjem mora s tekućom vodom). Ujedno je poznat i po ljekovitom blatu čiju je mogućnost primjene u medicinske svrhe potvrdio Odbor za zdravstveni turizam i prirodne lijekove pri Akademiji medicinskih znanosti.
To sam tek kasnije saznao, a sad, dok sam vozio, zanimljiv mi je bio most preko kanala, pa sam ga snimio prije i nakon prelaska.


Nakon prelaska mosta, lijevo od njega ugledao sam mjesto Krapanj na otoku Krapnju. Prizor snimljen na donjoj slici ne bih snimio da se nisam zaustavio zbog mosta.

Nakon 2-3 km magistrala zaobilazi uvalu Grebašica i oštrom krivinom u desno od južnog smjera prelazi u istočni. Na donjem snimku je mjesto Grebašica koji sam prije minut-dva prošao.

Ne trebam ni napominjati da je do te uvale bila nizbrdica, a nakon nje uzbrdica. Isto tako ne trebam napominjati da je uzbrdica bila duža i strmija nego nizbrdica. Ili je meni to tako izgledalo, ne znam. Znam da sam se na kraju te uzbrdice, sklonio u mršavu hladovinu kržljavih borova.

Da ne bude zabune, ovo prikazano na gornjoj slici NIJE Jadranska magistrala, već neki lokalni sokak.
U toj mršavoj hladovini kržljavih borova, pretvorivši se u"mokru vodu" zbog uspona i vrućine posegnuo sam za zadnjim adutom u borbi protiv vrućine.
Na zadnjem paktregeru, iznad bisaga, specijalno za situacije kao što je ova, za-ne-daj-Bože, nalazila se plastična boca od litre i pol s vodom. Čak je bila u izolacijskom etuiju, da sačuva svježinu potrebnu za ovakve trenutke. Obilno sam se umio ugodno hladnom vodom i smočio kosu te nastavio vožnju. Jedno vrijeme će ta vožnja biti ugodno "hladne glave" , bez obzira na vrućinu.
Sad slijedi ono lijepo, prekrasno pri vožnji Jadranskom magistralom, kad je more s desne strane, a magistrala par metara iznad njega. Smjenjuju se idilični prozri mora i oko njega, koji ne prestaju plijeniti moju pažnju svojom ljepotom, a i neočekivanošću.
Za početak tu je podzid magistrale tik iznad mora.

Zatim, tu je poimanje uživanja u žarkom ljetnom suncu potpuno suprotno mome - odmarajući u hladovini brodice tek iznad osvježavajućeg mora ili kupanje u njemu.

Onda tu je mali otok, otočić tek, toliko mali da je nenaseljen i nepoznat velikoj većini karata.

I na kraju ovog dijela vožnje uz more je mjesto Bilo smješteno u uvali koju magistrala obilazi povisokim podzidom.

Očekujem Primošten već neko vrijeme, te ga se nadam iza svake krivine ispred sebe. No umjesto mjesta kojeg priželjkujem, samo nova krivina. Opet mi se pojavljuje umor, i fizički i mentalni, pa sam pravio poduže odmore.
Do Primoštena još sam jedanput pauzirao u maloj, ali raskošno gustoj borovoj hladovini.

Smirujući dah i spuštajući tjelesnu temperaturu, preko puta na okomitoj, ali stvarno okomitoj stijeni ugledao sam fascinantnu borbu za život jednog malog bora.




Za nastavak ove priče kliknite ovdje.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv