Pero i njegov bicikl

ponedjeljak, 30.11.2020.

Knin - Split II dio

Za povratak na prvi dio ove priče kliknite ovdje.


Međutim, to ne znači da će te, dragi moj čitatelju, ostati prikraćeni za snimke, sada već famoznog buka.
Ni govora!
Prije četiri godine bio sam učesnik grupnog putovanja škole u kojoj radim. Bilo nas je skoro pun autobus, te smo na tom svom putu svratili do ovog mjesta gdje smo u nekih sat i pol - dva obišli slapove Krke onako kako to "Bog zapovijeda", što znači šetnicom, koja me donekle podsjeća na onu kakva je na Plitvičkim jezerima.
Sama staza po kojoj smo šetali ovako izgleda

Staza dosta ide po hladovini, pa zajedno s mirisom svježe, kristalne vode daje ugodni ambijent za šetnju. Pored toga, stalno obilazi potoke i potočiće, slapove i slapiće na kojima se i oko kojih stalno pronalazi nešto novo za vidjeti, čuti i doživjeti.
Inače svi ovi slapovi na donjim slikama nastaju prelaskom vode preko sedrenih barijera. Sedra je šupljikava, porozna stijena koja nastaje taloženjem u vodi otopljenog kalcijevog karbonata pomoću biljaka, algi i mahovina. Kako ona izgleda bez vode može se vidjeti na slijedećoj slici.

Tako smo, potpuno neočekivano, našli na koloniju ciklama, onih koje žive, odnosno rastu u "divljini", pa se zato, detaljnije, nazivaju divljim ciklamama (za razliku od onih pripitomljenih!?).


Evo da konačno pokažem i taj pješački most(ić) za koji sam toliko žudio prijeći ga biciklom.


S tog most(ić)a, kao iz prvog reda u kazalištu, pruža se veličanstveni pogled na raskošno razbacivanje vodom preko sedrenih barijera. Dok promatram to obilje vode koje se pjeni, žubori, ponire, izvire, vrti... ne mogu se oteti utisku kako tako jedna neživa tvar, kao što je voda, može davati toliki dojam živosti, lepršavosti, gracioznosti, lakoće, otmjenosti...




Eto, to sam namjeravao, želio, trebao vidjeti danas, ali nisam. Neka, valjda ima nekog razloga zašto bi na kraju ovako kako bi.
"Čovjek snuje, a Bog određuje!"
U skladu s tim pomirih se, a potom i smirih, te nakon podužeg odmora sjedoh na bajs i krenuh prema tom Skradinu. Iako je bilo prošlo pet, još uvijek je bilo vruće, no sada sam vozio opet u susret onom osvježavajućem maestralu koji je vožnju činio podnošljivom. Teren po kojem sam vozio bio je manje-više ravan, neka visoravan te tek 3-4 km prije Skradina počeo sam se serpentinama spuštati prema Krki. Kako je to izgledalo, prikazati ću vam pri opisu sutrašnjeg dana, a ovaj put sam se prepustio uživanciji vožnje po nizbrdici.
Ipak, nisam mogao izdržati, pa sam zastao radi dva motiva koja su mi, ovako okupana niskim suncem izgledali vrlo privlačno.
Prvi motiv je graciozni most preko Krke, o kojemu ću isto tako kasnije prozboriti koju više.

Drugi je motiv cesta po kojoj vozim koja je, da bi pronašla svoj put prema mostu, morala od stijene otkinuti nešto prostora.

Tek što pređoh most imao sam dilemu ili skrenuti desno i nakon 4 km tandrkanja po makadamu doći do tih famoznih slapova Krke, ili skrenuti lijevo prema Skradinu i završiti današnje putovanje. Istinu za volju moram priznati da je dilema bila riješena i prije nego se stvorila – skrećem lijevo.
Jedna od bitnih promjena ovog višednevnog bicikliranja u odnosu na sve ostale koje sam ranije činio je u načinu noćenja. Do sada sam vukao sa sobom šator, vreću i karimat, no ovaj put mi je bicikl bio olakšan za tu opremu. I novčanik će mi biti olakšan također za (bitno) veći iznos novaca izdvojenih za noćni odmor.
Ove godine sam se odlučio za privatni smještaj, te sam uz pomoć interneta i telefona dogovorio smještaj u Skradinu i sutra navečer u Rogoznici.
U Skradinu sam dobio raskošnu dvokrevetnu sobu sa kupatilom u kojoj je bilo tople vode koliko god mi je trebalo.

Soba mi je bila u prizemlju velike kuće odmah uz ulaz. Evo kako je prozor te moje sobe izgledao izvana.

Bilo je malo lutanja pri dolasku, jer je kuća smještena u nekom sporednom sokaku.

Pri parkiranju i zaključavanju bicikla snimio sam broj danas prijeđenih kilometara. Većina će reći da i nije nešto impresivno, neki će me čak upozoriti da to ne bih trebao ni govoriti na glas, koliko je malo, no meni je bilo taman. Ni malo ni previše. Kilometri su mi bili krcati događanjima i doživljajima, a opet završili su se u razumno vrijeme kada još imam dana odmoriti se, smiriti i takav otići na počinak.

Nakon smještaja, tuširanja (toplom vodom, ah užitka!) i mršave večere, legao sam u krevet, nešto slika sa današnje vožnje poslao mobitelom svojima i koji tren prije osam zaspao snom pravednika.
Koji dan!

Dan drugi

Mapu drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Već prije sedam bio sam spreman za nastavak putovanja.
Prednost ovakvog noćenja, u odnosu na šator je da nema gubljenja vremena oko spremanja šatora i svega ostalog u njemu. Da ne govorim o prednosti snivanja na pravom krevetu s pravim jastukom i pokrivačem. Jasno, takva prednost košta, u ovom slučaju 30€, no ja sam jutros, odmoran, čio i vedar, imao osjećaj da vrijedi svakog novčića.
Zujajući kasnije po mjestu vidio sam oglase koje nude noćenje i za manje, čak i duplo. Dakle može se naći i povoljnije, pa ću to imati na umu ubuduće.
Pred oveću trgovinu sam došao baš kad se ona otvorila te sam se u njoj opskrbio zalihama. No, prolazeći pored pekare nešto dalje od te trgovine, privučen mirisima friških pekarskih proizvoda odlučih da mi oni budu doručak.
I konačno, na klupi, u parku sam doručkovao.

Sunca još nije bilo, pa je bilo ugodno objedovati na svježem zraku.
Prije nastavka putovanja red je obići grad.



Tu je i stara zgrada Skradinske vijećnice

Vijećnica se nalazi na Trgu Male Gospe gdje je smještena s katedralom Rođenja Blažene Djevice Marije, popularno zvana „Mala Gospa“.
Jedna od skradinskih zanimljivosti je i kampanel (crkveni zvonik), koji nije podignut uz crkvu Male Gospe već je zbog svoje težine sagrađen na najbližoj litici, udaljenoj približno 60 metara od crkve koja je sagrađena na mekom, močvarnom terenu. Podnožje zvonika je ukošeno, a zvonik ima četiri kata s malim otvorima romaničkog oblika na svakom katu, i završava s lađom širokih bifora i zidanom kupolom u obliku lukovice. 1872. godine sagradio ga je tadašnji skradinski biskup Antun Stjepan Trevisan.
Navedeni zvonik stidljivo izviruje iza vijećnice na gornjoj slici, a evo ga ovdje dolje u svoj svojoj monumentalnosti.

Sama crkva Male Gospe izgrađena je na ruševinama jedne od džamija koju je turska vlast izgradila na temeljima stare predromaničke crkve (kameni fragmenti s motivima pleterne dekoracije) koja je bila srušena u vrijeme turske vladavine u Skradinu (1522 – 1683.). Dolaskom Venecije na vlast započelo se s izgradnjom nove katedralne crkve, koju je velikim djelom financirala Mletačka Republika. Jednobrodna crkva kasno-barokno-klasicističkog stila je sagrađena i posvećena kao katedrala 16. travnja 1758. godine.

Na moju žalost crkva je bila zatvorena pa sam sliku njene unutrašnjosti posudio s interneta, kao i gore navedene podatke.

(Izvor: https://www.hkv.hr/reportae/lj-krinjar/2569-skradin-antika-scardona.html)
Dok sam u onoj mirisnoj pekari kupovao doručak bicikl sam parkirao preko puta nje.

Na kamenoj fasadi uz koju mi se bicikl naslonio bila su dva zanimljiva detalja.
Prvi, gore lijevo od mog bicikla, je ime ulice koja se nalazila između moga bicikla i pekare - Opatski prilaz. Ime ima smisla jer ulica povezuje gradsku rivu i Trg Male Gospe

Drugi, gore desno od mog bicikla, je na kamenoj ploči isklesan grb. Na žalost, ne uspjeh na internetu pronaći bilo kakve podatke o njemu.

Prije odlaska iz ovog, jutros nekako pustog i usnulog grada otišao sam do obale da vidim što tamo ima.
Prvo sam naišao na raskošnu, modernu, ostakljenu, zgradu uprave Nacionalnog parka Krka.

Na obali razno-razna plovila na mirnoj vodi.


No plovila neke druge vrste su me potpuno iznenadila.

Na navedenoj internet stranici nađoh podatak da je voda slatkovodna, pa mi bi jasno odakle labudovi u njoj. Naime Krka je nakon onih famoznih slapova na Skradinskom buku plovna sve do mora, pa, iako izgleda kao more, ipak to nije. Naročito što se tiče soli u vodi.
Sa Skradinske rive se lijepo vidi lučni most Dalmatine kojim ta auto-cesta preskače Krku.

Vrijeme je da se krene!
Dakle, sada slijedi oko 8 km, kao i sinoć, samo u suprotnom smijeru. Nazad do mosta, pa preko njega uzbrdicom, a potom prema Šibeniku.
Stotinjak metara prije mosta snimih usnulu cestu preko puta Krke kojom ću nastaviti vožnju nakon prelaska mosta.

Pred mostom, jasno zastadoh. Na samoj krivini prije nego cesta krene po mostu, s lijeve strane je okomita stijena s nekakvom pločom.


Kao što se može na ploči pročitati sadašnji most je 3 godine stariji od mene, a napravljen je na osnovu izvađenog materijala od starog mosta, porušenog u Drugom svjetskom ratu.
Sada, dok sam ispred njega, most izgleda ovako

Prvi most, kakav-takav, pa makar i pontonski, postavljen je 1919 godine, po završetku I svjetskog rata. Taj je most demontiran sa rijeke Piavi u Italiji, u dijelovima dovezen ovdje i sastavljen.

Zatim je 1930. godine sagrađen pravi, čelični most. Na donjoj slici je snimljen dok je još bio u izgradnji, pa se ispred njega vidi onaj prvi, pontonski.


Na žalost, nije dugo trajao, jer su ga saveznički bombaderi srušili 1944 godine.
(Slike i podaci sa https://www.sebenico.com/our-works/skradin-preko-krke/)
Pri prelasku preko njega za trenutak sam zastao radi snimanja Krke nizvodno od njega.

Par stotina metara nakon mosta cesta je odlučila napustiti Krku i usponom krenuti tamo negdje gore. Okrenuo sam se i još jednom snimio most, te je to konačno sve što se njega tiče - od sada pa dalje nema više ni riječi ni slike o Skradinskom mostu.

Zahvaljujući obilnom kamenjaru i šturoj vegetaciji lijepo sam vidio kraj ovog uspona dužeg od 3 km. Donja slika je zumirana, pa izgleda bliže nogo što u stvarnosti jest.

Kako će razvoj događanja i doživljavanja tokom ovog dana kasnije pokazati, taj će uspon biti jedno od najljepšeg pri današnjoj vožnji.
Razloga tomu ima više.
Jedan razlog je da će veći dio ovog uspona, barem dvije trećine, cesta biti u hladovini, onoj mirnoj, svježoj, svjetlošću današnjeg sunca još nedirnutoj. Slijedeće je činjenica da su mi Krka, Skradin i okolica s desne strane pa me stalni i zanimljivi pogled na njih zabavlja i odvlači pažnju od pojma prolaznosti vremena. Bio sam svjestan toga, no to sam prihvatio kao "nužno zlo" - biće mi žao kad se, iznenada, neočekivano i prebrzo popnem na vrh prijevoja.
I kao treće - izostanak prometa. Tih par auta što su prošli, kao da su činili krajnje obazrivo prema meni, da mi ne kvare užitak koji sam osjećao promatrajući okoliš oko sebe.
Tehnika narodu, konkretno ovaj putu obliku zoom objektiva mog foto-aparata koji je, samo njemu znano kako, uspio napraviti zanimljivu igru svjetla i sjene.

Sad sam na slatkom mukama kako od sijaset snimaka složiti suvišnu priču, a da izbjegnem pretjerivanje.
Prvo, jedna opća slika grada i okolice.

Ako idem slijeva na desno, prvo uočavam lučicu, na čijoj sam desnoj obali jutros bio.

Nastavim li objektiv fotoaparata micati u desno, u njemu ću ugledati sami grad.

Oštro oko pažljivog promatrača će uočiti ostatke neke stare utvrde točno iznad zvonika crkve.
Prema wikipediji, to je utvrda Turina koja je, kao srednjovjekovna utvrda, izgrađena za vladavine bana Pavla Šubića (1273 – 1312) na mjestu stare liburnske gradine.
U nastavku te moje objektivne šetnje objektivom mog fotića, stižem do istočnog dijela grada.

I na kraju snimio sam cestu kojom sam, još malo, pa došao na vrh prijevoja.

Kako izgleda pogled na Skradin možete vidjeti ovdje na ovom kratkom filmu.
Nakon što sam se popeo na neku vrst prijevoja izostala je nizbrdica. Umjesto nje bio sam na nekoj vrsti visoravni kojom je cesta išla ravno kao strijela, no ipak s nekom malom količinom uzbrdice. U prvoj pravoj, većoj hladovini, koja je bila od borovine, stao sam na dužu pauzu radi promjene guma. U daljini se nadzirala Krka koja je izgledala kao more, ili kao jezero barem.

Postalo mi je vruće u patikama pa sam se preobukao u sandale.
A tek je devet sati.
Sa zebnjom sam shvaćao, mada si nisam dopustio da to do kraja uradim, da će danas biti pakleno vruće. Dok sam planirao ovo putovanje vremenski izvještaji su me uvjeravali da će maksimalna temperatura biti do 30 stupnjeva. Trenutno sam imao osjećaj da je već toliko.
Ostavio sam iza sebe skretanje prema ulazu u Nacionalni park Krka, nisam ga ni htio pogledati koliko mi se jučer zgadio, čak sam demonstrativno okrenuo glavu na drugu stranu. Cesta je krenula prema jugu, dakle prema Šibeniku za kojeg sam bio siguran da je iza brda koje se ispriječilo ispred mene.
Ovi s metalnim ljubimcima bitno bržih od mog bicikla, ma bilo tko da ih vozi, mogu ravno kroz tunel. Da im u toj rupi kroz brdo ne smetam, trebam na raskrižju na donjoj slici skrenuti desno.

Skrenuvši desno na staru cestu sa novom, brzom prometnicom ostavio sam iza sebe i promet.
Brdo na donjoj slici je Trtar sa vrhom Debeljak visine 344 m.
(Neka vas ne buni cesta na donjoj slici, to je komadić stare ceste koji je bio višak pri izgradnji raskrižja)

Na staroj cesti me dočekao mir i tišina koju su ritmično i monotono prekidali zrikavci. Opet izostanak prometa, a i skoro je ravno. Potpuni užitak u ambijentu jedino je kvarilo sunce sa svojim isijavanjem, naime, postajalo je sve toplije i toplije.

Nakon što sam zaobišao brdo, umjesto mora ugledao sam neku udolinu s auto-cestom. Spustio sam se kratkom nizbrdicom i na nadvožnjaku preko najmodernije prometnice snimio ju.

Ponovo pozivam onog strpljivog promatrača s oštrim okom da u gornjem dijelu gornje slike uoči plavetnilo Krke koja je ovdje umirena kao jezero.
Opet, dakle uzbrdica, opet sunce sja, i opet se ja znojim.
Prolazim pored ostataka požara. Izostaje miris paljevine, dakle pretpostavljam da je od prošle ili nekih ranijih godina, no uviđam svu jezovitost posljedice požara. Trava se relativno brzo oporavi, skoro da joj pepeo dobro dođe u budućem rastu, no drveće izgleda stvarno zastrašujuće.

Na brdu s lijeve strane uočavam bunker pretpostavljam od Talijanske vojske iz II svjetskog rata. Sretan sam što je besposlen i želim mu da takav ostane i dalje.

Iza brda opet nije more sa Šibenikom, već neko selo u koje se munjevito spuštam ali uzbrdicom iza njega sporo idem. Čak sam iskoristio postaju gradskog autobusa, odnosno njenu hladovinu za predah. Vruće je, jako vruće!
Konačni mi se iza trećeg brda ukazalo ono što sam očekivo iza prvog – moreee!

Gore lijevo na gornjoj slici je tvrđava sv. Mihovila, koja je prvo od mojih ciljeva što se Šibenika tiče.


Gornju sliku sam snimio čekajući zeleno svjetlo na raskrižju. Na njemu sam skrenuo desno pa izuzetnom strmom uzbrdicom, toliko srmom da sam imao osjećaj ne da guram bicikl, nego da ga čupam iz zemlje. Tvrđava mi je bila ujedno tako blizu, a opet, i tako daleko, jer je bila – gore

Konačno sam se, što se ono kaže u goloj vodi i duše na nosu, popeo do nje i njenoj hladovini našao spas.

Sjeo sam na ivičnjak u ugodnoj hladovini, koja je koliko-toliko uspjela zadržati svježinu od prošle noći. Oko mene mir i tišina, no ne potpuno, jer povremeno naiđu pojedini šetači.
Ušao sam u tvrđavu zavrnutim stepenicama i umjesto nekakve blagajne ili oznake „Glavni ulaz” našao sam strelicu ispod koje piše „Glavni ulaz”, a pokazuje još jedne, također zavrnute stepenice.
Vratio sam se do bicikla, te poslije dužeg razmišljanja, teška srca, odustao od unutrašnjeg razgledanja tvrđave. Nije mi se bicikl ostavljao vani, iako zaključan, bio bi sa bisagama i ostalom opremom, a opet, mi je bio pretežak i preširok da bi ga nosio onim uskim i zavrnutim stepenicama. Koji su još u nekom tunelu kroz kamene zidine. Eto, to je jedna od mana kada čovjek putuje sam s biciklom.
Pa kad već ne idem u tvrđavu, 'ajd' da pogledam oko nje.
Pogledavši prema sjeveru, uočio sam cestu čijom sam se nizbrdicom, nakon onog spasonosnog „Moreee!”, sjurio do onog semafora gdje sam skrenuo prema tvrđavi.

Cesta se nalazi ispod onog šumarka, na gornjoj slici, gore desno.
Pogledavši više u lijevo, prema zapadu ugledao sam plavetnilo vode koja izgleda kao more, no karta me uvjerava da je to još uvijek rijeka Krka.

Zumirajući gornji prizor lijepo sam vidio prekrasni lučni most Jadranske magistrale preko mo.., ovaj Krke.

Kad mi je odmaranja bilo dosta, strmoglavio sam se niz onu ulicu čijom sam uzbrdicom „čupao bicikl iz zemlje”, te na raskrižju krenuo prema gradu. Nekako nasumice, odvojio sam se od prometne i široke ulice te postupno zalazio u sve uže i uže da bih na kraju sišao s bicikla i šetao uskim kalama s osvježavajućom hladovinom. Nastavio sam pješice, gurajući bicikl, jer mi je dojadilo tandrkanje po kamenitoj kaldrmi.


I inače fasciniran tim Dalmatinskim kalama trenutna oduševljenost njima je ovaj put dodatno pojačana tom toliko potrebnom svježinom hladovine u ovoj vrućini. Gledam tako ovu hladovinu na gornjem snimku, zastavši na tren radi rashlađivanja i pitam se kako izgleda običan život o ovim kućama. Kako dovesti ili donijeti ormar ili kauč do stana u ovom tjesnacu od ulice, ili nešto od bijele tehnike, hladnjak recimo?
U tom svom nasumičnom zujanju po staroj jezgri Šibenika naletio sam na zgradu Hrvatskog narodnog kazališta.

Prema wikipediji prvo je kazalište u Šibeniku osnovano 1870. godine. Za razliku od drugih kazališnih zgrada koje su u Hrvatskoj izgrađene na kraju 19. stoljeća, zgrada u kojoj danas djeluje HNK u Šibeniku sagrađena je isključivo prilozima građana. Projekt trogirskog načelnika i arhitekta Josipa Slade, jedna je od najstarijih kazališnih zgrada u Hrvatskoj.
I tako zujajući amo-tamo došao sam do zasigurno glavne atrakcije grada – katedrale sv. Jakova.


Ispred crkve nalazi se oveći plato popločan kamenim pločama.

Tek sad vidim, dok pišem ove redove, da sam, snimajući crkvu, "uhvatio" umornog, pretpostavljam, biciklistu kako se odmara u hladovini. Pretpostavljam na osnovu biciklističkih rukavca na njegovim rukama. Ne sjećam se da sam ga onomad primijetio, a sudeći prema njegovom izrazu lica na gornjoj slici, ni ja njemu nisam bio interesantan (izgleda da mu je interesantnija bila pozadina Meštrovićevog kipa koji predstavlja kipara Juraja Dalmatinca, ili možda samo tako izgleda !?) A možda je tomu razlog vrućina koja je, očigledno, nama obojici bila osnovna preokupacija.
Dakle, sa tog platoa krenuo sam prema ulazu crkve da vidim, a i snimim njenu unutrašnjost.


Na ulazu sam zastao zadivljen detaljima na portalu isklesanim u kamenu. Sjeto sam se još iz svojih školskih dana kipara pod imenom Juraj Dalmatinac koji je autor ove majstorije koju sam opčinjeno promatrao.

Vrata crkve su bila otvorena, no umjesto unutrašnjosti, prvo što se vidi tik iza vrata je plakat na kojemu se slikovito prikazuje niz stvari i aktivnosti koje nisu poželjni u crkvi. Jedna od njih je i zabrana fotografiranja. Povrijeđene taštine, odlučih demonstrativno ne ulaziti unutra. Nije mi baš jasno što ja s fotićem mogu tako destruktivno učiniti. Možda upotrebom blica, no ja ga ne bi koristio. Pretpostavljam da to moje obećanje onima koji vode računa o unutrašnjosti crkve nije (baš) pouzdano, pa im je najjednostavnije, a i najsigurnije potpuno zabraniti foto-aparat u crkvi.
Prema wikipediji Katedrala sv. Jakova u Šibeniku najznačajnije je graditeljsko ostvarenje 15. i 16. st. na tlu Hrvatske. Gradnja nove katedrale simbolički je bila kulminacija višestoljetnog stremljenja grada, da se odvoji od trogirske biskupije te da i uz vlastitu crkvu stekne i komunalnu autonomiju. Podignuta je na južnoj strani središnjeg starog gradskog trga, na mjestu romaničke crkve sv. Jakova.
Ideja o gradnji velikog katedralnog hrama datira od 1298. godine kada je Šibenik dobio vlastitu biskupiju i naslov grada. Odluka o gradnji i početku pripremnih radova donesena je 1402. godine. Gradnja je međutim, započela tek 1431. godine i trajala uz prekide do 1536. godine. Prvo desetljeće na njenu podizanju rade mletački gotički graditelji i šibenski klesarski majstori Andrija Budčić i Budiša Statčić. Za to vrijeme izgrađen je južni i sjeverni zid, donji, gotički dio pročelja i oba portala crkve. Na katedrali su radili Juraj Dalmatinac, Radivoj Bogosalić, Radonja Grubačević i Nikola Marković
Sa iste te wikipedije posudio sam snimak unutrašnjosti katedrale.

Impresivne su, barem meni, navedene godine. One govore da ovaj grad ima vrlo bogatu povijest. Navedena wikipedija veli da je Šibenik je jedan od najstarijih hrvatskih samorodnih gradova na Jadranu. Prvi put se spominje na Božić 1066. u darovnici Petra Krešimira IV., pa se naziva i Krešimirovim gradom. Do epidemije kuge polovicom 17. stoljeća bio je najveći grad na cijeloj istočnoj obali Jadrana.
Evo još dvije slike katedrale.


Nasuprot sjevernog pročelja katedrale smještena je gradska vijećnica.

Prema, pogađate već, wikipediji Šibenska gradska vijećnica smještena je na sjevernoj strani starog glavnog gradskog trga (prije Plathea communis - Komunalni trg, danas Trg Republike Hrvatske). Građena je u prvoj polovici 16. stoljeća, točnije između 1533. i 1546.g., u stilu visoke renesanse, a odlikuje se izrazitom skladnošću. Glavni arhitekt nije poznat. Na katu gradske vijećnice i danas se nalazi reprezentativna dvorana u kojoj se sklapaju civilni brakovi, a ponekad se održavaju i gradske priredbe, dok je prizemlje preuređeno u ugostiteljski objekt.
Mogao bih na zujanje po ovome gradu potrošiti i cijeli dan, no zadovoljio sam se viđenim. Poslije obnavljanja rezerve tekućine u jednoj maloj trgovini, koja mi je omogućavala onaj pogled na bicikl s opremom dok sam kupovao hladnu i orošenu dvolitru piva, krenuo sam u potragu za južnim izlazom iz grada.
Razlog skoro naprasnom prekidu obilaska grada bila je - već spomenuta vrućina. Do Rogoznice ima još dosta, a ujedno sam htio ručati izvan grada. Da (već) spominjem ručak, podsjetio me je moj želudac kojemu je bilo već dosta samo tekućeg sadržaja.
Stoga sam krenuo uz more nadajući se da ću što manje morati ići "nekud gore" preko brda.
Za sada nisam išao na brdo, no odjednom je bio prolaz - kroz brdo. Naletio sam na tunel!

U početku sam bio zbunjen, potom sam gledao uokolo nema li nekakve sporedne ceste, staze čak, da ga zaobiđem, no ohrabren izostankom prometa, hrabro sam krenuo kroz tunel. Jasno, prije toga sam upalio prednju i zadnju bljeskalicu (vidjeti i biti viđen!). Bljeskalice su služile više da me vide, jer je tunel bio osvijetljen pa ja osobno nisam imao problema s vidljivošću.
Vrlo brzo mi je nelagodu i zabrinutost da potencijalno kršim prometne propise vozeći ovo svoje prometalo kroz tunel zamijenio osjećaj blaženog zadovoljstva zbog ugodnog rashlađenja nastalog svježom hladovinom unutar tunela.
Jasno, sve što je lijepo u životu kratko traje, pa tako i ovo uživanje u svježoj hladovini. Vrlo brzo, odmah po izlasku iz tunela, vrelina zraka me vratila u realnost. Možda zato što sam se iznenada, nakon svježine vratio u vrelinu, ta mi je vrelina izgledala, je li, vrelija.
Da li jest ili nije bila vrelija, nisam imao vremena naći odgovor, jer sam imao "pametnijih" problema. Ovaj put to je bilo u - uzbrdici (dakle, ipak neizbježno).
Par desetaka metara sam se vukao po njoj do semafora, a potom sam odahnuo kad mi je prolaznik, nakon mog pitanja o izlazu iz grada, rekao - desno.
Slijedilo je beskonačno lijevo-desno i gore dolje (mada ne pretjerano gore) dok sam izašao na Jadransku magistralu. Kao da je imala suosjećanja za mene, pa je prostora desno od njene desne linije bio sasvim dovoljno za ulogu biciklističke staze. Stoga sam vozio opušteno, ne mareći previše za promet kao da puna linija lijevo od mene nije bila linija već visoki zid, kako su me davno u mladosti, učili u auto-školi.

Bilo je oko pola jedan, pa je prema meni, još bilo rano za ručak. No s time se moj želudac, zbog svoje praznine nije složio. Odmah mu se pridružilo i moje tijelo, ono opet zbog umora i iscrpljenosti radi, je li, vrućine. Pametniji popušta, pa sam smanjio brzinu vožnje, koja i onako nije bila neka munjevita, te pogledom tražio klupu u hladovini ili nešto slično. Klupu nisam našao, ali sam našao "nešto slično". Za onog kome je to bitno, evo velim da je to bilo u mjestu Brodarica.
Odmah s moje desne strane magistrale bila je debela hladovina ovećih borova s podzidom širine 30-tak cm i visine na koju se može lijepo sjesti.


Od ceste sam bio ugodno zaštićen prostorom od preko dva metra širine, što nogostupom , a što samim tlom, tako da sam objed, zajedno s odmorom razvukao do maksimalne ugode. Imam još dana dosta, pa sam optimistično zaključio da ću stići na odredište, ma koliko dugo i koliko često se odmarao. A kad se čovjek ne žuri sve izgleda ljepše i podnošljivije, pa čak i ova vrućina.
A onda se ponovilo ono od jučerašnjeg ručka na Drniškom autobusnom kolodvoru - prispavalo mi se. Ovdje nije bila pustoš, što se ljudi tiče, kao jučer, no ti ljudi su bili u vozilima i, za moje pojmove, su mahnito nekud žurili očigledno ne mareći za me. Stoga osjetih neku hrabrost u sebi, koju je poticalo umorno tijelo i pospana duša, te promatrajući situaciju oko sebe, počeh konkretno smišljati inačin provedbe sna.
Stavio sam u džepove hlača mobitel i novčanik, izvadio ručnik, te na njega legao s kacigom na glavi. Kaciga je svojim zadnjim dijelom ovaj put imala ulogu jastuka, i to čak ugodnog. Desnom rukom sam obuhvatio bicikl, i koji trenutak prije sna, koji mi je zaklapao oči, osmotrio krošnju bora iznad sebe.


Imao sam osjećaj da traje samo tren i da sam cijelo vrijeme slušao zujanje prometala po magistrali. No, kad sam otvorio oči, vidio sam da je prošlo 20-tak minuta.
U tih 20-tak minuta kao da je sav umor, rezigniranost i malodušje nekud nestalo, neko ih je izvukao iz mene. Oči sam otvorio, odmoran, osnažen, vedar, veseo i optimističan. Sve je oko mene nekako drugačije izgledalo, mada je bilo isto. Čak, eto, nije više ni bio toliko vruće, mada je termometar na brzinomjeru moga bicikla pokazivao 34 stupnja.
Toliko sam bio dobro raspoložen da sam nekako, ni sam nisam znao kako, htio to svoje raspoloženje iskazati, predočiti, otvoriti. U nedostatku ničeg pametnijeg, snimio sam kokpit svog aviona kojim trenutno letim na krilima ushita, sreće i zadovoljstva - upravljač svog bicikla.

U nastavku vožnje došao sam do mosta preko prirodnog kanala koji vodi u Morinjski zaljev. Prema wikipediji Morinjski zaljev je poznato prirodno mrestilište ribe, a pogodan je i za uzgoj školjaka zbog miješanja bočate vode i mora. (Bočata voda je slana voda nižeg saliniteta od morske koja nastaje miješanjem mora s tekućom vodom). Ujedno je poznat i po ljekovitom blatu čiju je mogućnost primjene u medicinske svrhe potvrdio Odbor za zdravstveni turizam i prirodne lijekove pri Akademiji medicinskih znanosti.
To sam tek kasnije saznao, a sad, dok sam vozio, zanimljiv mi je bio most preko kanala, pa sam ga snimio prije i nakon prelaska.


Nakon prelaska mosta, lijevo od njega ugledao sam mjesto Krapanj na otoku Krapnju. Prizor snimljen na donjoj slici ne bih snimio da se nisam zaustavio zbog mosta.

Nakon 2-3 km magistrala zaobilazi uvalu Grebašica i oštrom krivinom u desno od južnog smjera prelazi u istočni. Na donjem snimku je mjesto Grebašica koji sam prije minut-dva prošao.

Ne trebam ni napominjati da je do te uvale bila nizbrdica, a nakon nje uzbrdica. Isto tako ne trebam napominjati da je uzbrdica bila duža i strmija nego nizbrdica. Ili je meni to tako izgledalo, ne znam. Znam da sam se na kraju te uzbrdice, sklonio u mršavu hladovinu kržljavih borova.

Da ne bude zabune, ovo prikazano na gornjoj slici NIJE Jadranska magistrala, već neki lokalni sokak.
U toj mršavoj hladovini kržljavih borova, pretvorivši se u"mokru vodu" zbog uspona i vrućine posegnuo sam za zadnjim adutom u borbi protiv vrućine.
Na zadnjem paktregeru, iznad bisaga, specijalno za situacije kao što je ova, za-ne-daj-Bože, nalazila se plastična boca od litre i pol s vodom. Čak je bila u izolacijskom etuiju, da sačuva svježinu potrebnu za ovakve trenutke. Obilno sam se umio ugodno hladnom vodom i smočio kosu te nastavio vožnju. Jedno vrijeme će ta vožnja biti ugodno "hladne glave" , bez obzira na vrućinu.
Sad slijedi ono lijepo, prekrasno pri vožnji Jadranskom magistralom, kad je more s desne strane, a magistrala par metara iznad njega. Smjenjuju se idilični prozri mora i oko njega, koji ne prestaju plijeniti moju pažnju svojom ljepotom, a i neočekivanošću.
Za početak tu je podzid magistrale tik iznad mora.

Zatim, tu je poimanje uživanja u žarkom ljetnom suncu potpuno suprotno mome - odmarajući u hladovini brodice tek iznad osvježavajućeg mora ili kupanje u njemu.

Onda tu je mali otok, otočić tek, toliko mali da je nenaseljen i nepoznat velikoj većini karata.

I na kraju ovog dijela vožnje uz more je mjesto Bilo smješteno u uvali koju magistrala obilazi povisokim podzidom.

Očekujem Primošten već neko vrijeme, te ga se nadam iza svake krivine ispred sebe. No umjesto mjesta kojeg priželjkujem, samo nova krivina. Opet mi se pojavljuje umor, i fizički i mentalni, pa sam pravio poduže odmore.
Do Primoštena još sam jedanput pauzirao u maloj, ali raskošno gustoj borovoj hladovini.

Smirujući dah i spuštajući tjelesnu temperaturu, preko puta na okomitoj, ali stvarno okomitoj stijeni ugledao sam fascinantnu borbu za život jednog malog bora.




Za nastavak ove priče kliknite ovdje.

nedjelja, 29.11.2020.

Knin Split I dio

Slike s ovog putovanja možete vidjeti ovdje ovdje.



Umjesto uvoda

Upozorenje da slijedi (jalova?) introspekcija stanja u mojoj glavi koja je prethodila ovoj vožnji, te, ukoliko vas to ne zanima, slobodno preskočite i prijeđite na "Dan nulti":

Ne znam kakve se sve želje, htjenja, oduševljenja, nadanja, strepnji, tuge i svega ostalo što se maglovito mislima naziva, mota u tuđim glavama. Ako ćemo pravo, ne znam do kraja ni što od svega toga obitava u mojoj, no pokušavam shvatiti ili bar na trenutak dokučiti. Pri tome se slabo od svega toga koliko-toliko, razbistri. Prije će biti da dolaskom novih sve se još više zamuti, pa sve krene opet iz početka.
Još od mladih, da ne velim dječačkih dana, od stari(ji)h oko sebe sam čuo da je sve jednostavno kad si mlad, i da ću vidjeti kako je to kad se ostari.
Eto, ima već treća godina kako sam već (ili tek?) ušao u sedmu deceniju svog življenja, pa mi je sve teže urediti taj nered koji mi se događa u glavi. Ništa nije jednostavno, lako i brzo, ma koliko to tako izgledalo. Kao da sam u razdoblju kada želje bljesnu svojom pojavom te mi razgale dušu dajući joj novi smisao, vedrinu i živost. No ne dugo potom počnu se gasiti, da bi još koji tren ostao slabašan plamičak, kao kod šibice kad se upali. Na kraju se i on gasne te ostade lelujali dim kao spomen na upokojenu želju koja u tom svom kratkom životu nije stigla poprimiti jasnije obrise.
Kako to i što je uzrok tomu da su u mladosti te želje sjale velim plamenom, i trajale dugo, duuugo, sve dok ostvarenjem ne budu ispunjene? Jesam li uz taj put popločan tim godinama koje nosim na plećima nešto izgubio što mi je pomagalo u ostvarivanju želja? Ili možda dobio nekog suputnika koji to ostvarivanje otežava, brka i koči?
Čini mi se da je prije ovo drugo!
Uz put sam izgubio vjeru odlučnost i optimizam, a dobio sam strah, sumnju i stid.
Strah i sumnja koče, paraliziraju, da bi se nakon ugasle želje, pojavom onog lelujalog dima pojavio i stid, i to onaj od najgore vrste, stid samog sebe pred sobom. Stid od kojeg je najteže pobjeći, stid koji bolno pecka ukazujući na što se čovjek svede kad ga obuzmu strah i sumnja.
Zašto sam odabrao baš ovaj put, ovu turu, dionicu za bicikliranje, ne znam potpuno ni sam. U tom mutnom moru svega i svačega povremeno su se bistrile slike mjesta koja me očekuju na ovom putu. Neka sam već obišao, pa iz neke sjete, nostalgije ili nečeg trećeg pojavila se želja da taj obilazak ponovim. Neka druga nisam nikada imao priliku posjetiti, pa je i to bio, za početak, dovoljan razlog da ih se obiđe.
Sve se to, rekoh već, maglovito motalo po mojoj glavi, sve dok nisam počeo podrobnije slušati priče i gledati slike o Kninskoj tvrđavi. Tako mi se manje-više, konačno, iskristalizirala konkretna vizija odgovora na pitanje kamo i kako.
Dakle, želja je rođena! Hoće li i ova trajati tek koliko plam jedne šibice?
Istog trena po bistrenju te želje, u roku odmah, njih dvoje, strah i sumnja, dali su se svojski na posao. Šteta što mi se nije dalo zapisivati ta njihova razno-razna predviđanja, bilo bi tu sijaset scenarija za horor filmove koji bi, siguran sam, postali pravi blokbasteri.
Od prve, pa potom svake slijedeće sekunde moja kreativna i crnom kronikom obogaćena mašta je stvarala događaje, toliko zamršene, složene i do detalja razrađene da stvarno ne znam kako bi ih filmaši strpali u toliko malo vremena koliko jedan film traje. Samom me je zaprepastilo kako tomu stvaranju tog fiktivnog užasa nema kraja! Kao da prethodna zamišljena scena postaje kreator nove, još okrutnije, još jezovitije, još strašnije. Jedino jedno snažno stresanje glave, jedino povratak u realnost uz ono "O Bože, gdje to ode!", jedino duboki uzdah uz pokret tijela za neku kakvu-takvu, ali ipak stvarnu, konkretnu aktivnost mogao je prekinuti taj kreativno crni proces moje mašte.
Sve to me je zbunjivalo, opterećivalo, izbacivalo iz ravnoteže. Morao sam pronaći nešto što će barem napraviti ravnotežu, pa da teško i mukotrpno, ali ipak sigurno i stabilno stojim na nogama.
To nešto pronašao sam u nadi.
Od nade se neko vrijeme može (lijepo) živjeti.
Obzirom da je dan odluke, kad bi se konačno i konkretno, trebalo krenuti, bio daleko, u svojoj mašti sam stvarao lijepe, svijetle, pa čak ružičasto-svijetle, hipotetske slike s vožnje. No, što se dan konkretnog starta sve više primicao, to se ta idealizirana slika (opet) smjenjivala sa već navedenim horor predviđanjima.
Tu se uplela i još jedna objektivna, no veoma utjecajna činjenica - vrijeme, točnije sunce.
Ako nije padalo, a poslije kiše slijedi bura, onda je žestoko grijalo, pa se ta mentalna igra u mojoj glavi, tipa hoću-neću, svodila na ovo drugo sve do kraja kolovoza, kad je trebalo donijeti konačnu odluku.
Ako odustanem i sve pošaljem k vragu, ostat će mi sigurnost i mir doma moga, no gorko, pregorko začinjenim navedenim stidom prema samome sebi.
Naplata dolazi kad se nada raspline, nestane, ugasi, neispunjena.
Nisam baš potpuno siguran (u ovoj dobi nisam ni u ništa potpuno siguran), no čini mi se da me je baš ta gorčina tog stida natjerala na svojevrsni revolt, bunt, koji me je nagnao, potaknuo, gurnuo čak, u konačnu odluku: IDEM!
Brže-bolje sam se bacio na konkretne, materijalne, tehničke, organizacijske i ostale pripreme i aktivnosti skoro panično si ne dozvoljavajući ni sekunde premišljanja "Da li ipak?" u očajnom strahu od odustajanja, i onoga što bi uslijedilo nakon toga.

Dan nulti

Prije nastavka priče još jedna napomena. Sve što mi je bilo zanimljivo snimao sam sa dva tehnička pomagala. Prvo je već dugogodišnji moj pratilac – fotoaparat Olympus C750, još uvijek meni zanimljiv prvenstveno zbog 10X optičkog zooma. Drugi je „pametni“ mobitel Samsung A7, čija je zanimljivost u obliku dva objektiva, od kojih je drugi male žarišne duljine, dakle ultraširoki, pogodan za snimanje u uskim gradskim ulicama.
Slike fotoaparata ćete prepoznati po formatu 4:3 što prikazujem na slici ispod

Dok mobitel radi slike formata 16:9, što prikazujem na slici ispod

Eto nek' se zna, ako je nekomu i to bitno.

I tako sam jednog poslijepodneva, krajem kolovoza, svoju najljepšu, najbolju, najljupkiju ...itd polovicu zamolio da mene, zajedno s opremom i biciklom, prebaci autom iz Požege do Nove Gradiške, odakle ću vlakom prema prijestolnici Lijepe naše. I ne samo da me je prebacila, nego mi je i bicikl pomogla, zajedno s bisagama, ubaciti u vagom. Točnije ona ga je prihvaćala u vagonu dok sam ja podizao bicikl prema njoj. Kad sam, nakon bicikla i ja ušao u vagon potrošio sam joj sekundu dragocjenog vremena za poljubac za rastanak. Nakon tako toplog pozdrava hitro je izašla iz vagona gdje ju je dočekala "jezikova čorba" od strane otpravnika vlakova da sa ne može samo tako iskakati iz vagona, a što da je on dao znak i vlak krenuo, a što da je ona pala pod vlak, a što... Da li ga je slušala, ne znam, no gledala ga nije. Gledala je u mene, koji sam bio na prozoru vagona, gledala me je s diskretnim, jedva primjetnim, ali toplim osmjehom zaostalim od "incidenta" u vagonu koji je, eto, ukrao, za prometnika, tu krucijalno važnu sekundu vremena.
Do Zagreba imam nešto više od dva sata, pa sam ostao praviti društvo svom biciklu u prostoru namijenjenim njemu. Tu su bila i sjedala, mala, ali meni dovoljna da ugodno provedem putovanje.
Nešto više od sat i pol vremena, koliko sam imao u Zagrebu do kretanja vlaka za Split, potrošio sam laganom vožnjom do glavnog trga da vidim kako izgleda odjeven u svečano ruho tople ljetne večeri.

Nakon trga odvezao sam se par stotina metara do Tkalčićeve, gdje sam u pivnici "Mali medo" popio jedno točeno pivo. Tamo sam evocirao uspomene kad sam u ovoj birtiji sa sinom, uz ovu vrst tekućine, raspravljao o "tekućoj problematici". Obzirom da živim u uvjerenju da sam svoju roditeljsku ulogu dobro odigrao, ovo uživanje u hladnoj, pjenušavoj tekućini bilo je pojačano ugodnom sjetom o završetku jednog od mojih životnih razdoblja.

Tkalčičeva je ulica starog dijela grada, pa je ugodno promatrati stare, no ipak lijepo uređene građevine, kao što je bila, na primjer, ova preko puta stola za kojim sam sjedio.

Da je stvarnost maštovitija od najmaštovitije mašte, da se ne trebamo brinuti, jer ono o čemu brinemo se obično se ne događa, da.... uvjerila me je situacija u vlaku. U onim mojim horor predviđanjima uvjerio sam se da će vlak biti prazan, da ću biti sam, ne samo u kupeu, nego i u cijelom vagonu, da će me netko opljačkati dok budem spavao, a usput i zatući, da će me povrh toga još i...., a umjesto toga - gužva. Nije sad da je čovjek na čovjeku, ali definitivno od spavanja u ležećoj pozi nema ništa.
Zbunjen neočekivanim, pomirljivo sam slegao ramenima i sjeo u kupe do vrata. Vlak je krenuo iz 11, a u Knin dolazi u pol pet. Slijedilo je dremuckanje u sjedećem položaju pri kojemu sam se budio sto puta. Tako pri jednim od tih stotinjak buđenja ugledah natpis "Vrhovine" u gluhoj Ličkoj noći.

Sjetivši se davnog bicikliranja kroz to mjesto, bilo mi je žao što je noć i što ne bi ponovio nešto što mi se onomad dopalo. Pustih da mi misli neodređeno plove te ponovo zaspah.
U pola četiri me probudio lik koji je sjedio kraj mene, jer on izlazi u Gračacu.
I to bi sve od spavanja te noći.
Nakon Gračaca otišao sam do bicikla, stavio bisage na njega i trošio vrijeme pokušavajući nešto vidjeti kroz prozor u tami. Nakon sijaset tunela ugledao sam cestu uz prugu. Dakle, popeli smo se na Malovan, prijevoj između Gračaca i Knina, koji je bio u nekoj proširenoj verziji ovog putovanja. No, bicikliranje po njemu sam, ipak, odgodio za neka druga vremena.

Dan prvi

Mapu prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Neočekivano od Hrvatskih željeznica, vlak je stigao u Knin točno na vrijeme, u pola pet.

Sad je trebalo dočekati dan, dakle preko dva sata vremena. Tračak nade o ugodnom očekivanju sunčeve svjetlosti pružila su mi vrata čekaonice koja su bila nova-novcata, prava PVC stolarija. No, nada se nije stigla pošteno ni rasplamsati. Ugasila su je zaključana vrata, te se ugašena nada pretvorila u čežnjivi pogled na ugodna sjedala u zatvorenoj čekaonici.
Preostalo mi je zadovoljiti se sjedalima vani na peronu (donji snimak snimljen iz vlaka, tri dana poslije pri povratku iz Splita u Zagreb).

Vlak kojim sam došao još uvijek je stajao na peronu. Lokomotiva je glasno brundala, a oko nje, kao i oko vlaka, muvalo se kolodvorsko osoblje, svako sa njima znanim radnim obavezama. Promatrajući sve to skupa, za trenutak zaboravih da je (još uvijek) gluho doba noći. Toga sam postao svjestan kad je vlak nastavio svoje putovanje prema Splitu, a stanično osoblje se zavuklo u svoje odaje u staničnoj zgradi - ostao sam sam sa gluhom tišinom. U početku, što se temperature zraka tiče, bilo mi je podnošljivo.
>
No, onda je počeo lagano pirkati tihi povjetarac koji je bio podmuklo hladan. Postajalo mi je hladno, pa sam na sebe obukao svu moguću odjeću koji sam imao u bisagama, uključujući i kapu i rukavice. Sramota, pa još je ljeto, reći će te, u što sam se i sam pokušavao uvjeriti, ali mi je uspjeh u tome bio krajnje mršav. Preostalo mi je skupiti se kao pas na vjetrometini i (s)trpljivo podnositi podmukli povjetarac.
Kolodvorska zgrada, zajedno s cijelim kolodvorom, utonula je u gluhu, mračnu i meni prohladnu tišinu. Kao da ovako izgleda već stotinama godina i kao da će ovako izgledati još barem toliko. Jednom riječju, kao da je vrijeme stalo.
U strahu od drhtavice, onako skupljen na sjedalu, pokušavao sam dremuckati razmišljajući što je moguće nepovezanije misli, ne bi li tako prizvao kakav-takav san, a s njim bi se kazaljke na kolodvorskom satu iznenađujuće brzo micale.
Micale se jesu, ali ne baš pretjerano brzo. Na neki način se ponovilo ono mučenje od sna koje sam proživljavao u vlaku. Zatvorim, oči, otplovim s mislima, otvorim oči - prošlo 5 minuta. Ponovo zatvorim, držim ih trenutak-dva, otvorim ih - prošlo 20 minuta. I tako naizmjence.
Tama oko mene je postupno bljedila. Tanka crta negdje gore između tame i neba naslućivala je masiv planine i sunce iza njega kojeg toliko željno očekujem. Suvišno je napomenuti da je pojavom zore onaj povjetarac požurio dati do znanja da je preda mnom najhladniji dio dana.
Pokušavao sam tu spoznaju ignorirati promatrajući planinu ispred kolodvora sve više zadivljen njenom veličinom što je svjetlo nadolazećeg dana postajalo sve jače i jače. Nalazio sam se ispred najviše planine u Hrvatskoj - Dinare.
Ma sve prolazi, pa tako i ova, po mnogo čemu čudna noć. Negdje iz pola sedam hladnoća je postajala sve bliža granici izdržljivosti, pa sam odlučio pokrenuti se, sjesti na bicikl u nadi da će me fizička aktivnost zagrijati. No prije zagrijavanja uslijedilo je dodatno hlađenje zbog vjetra u vožnji, tako da sam se odvezao ne baš daleko, tek do ulice ispred kolodvorske zgrade. Ugledao sam nekakav kafić u kojemu sam kroz veliko staklo primijetio par ljudi koji ispijaju jutarnju kavicu, mada je na vratila pisalo da rade tek od 7. Pogledah na svoj sat - deset do sedam. Stidljivo kroz otvorena vrata upitao sam konobaricu za šankom da li rade?
Kratki potvrdan odgovor, tek kratka riječ od dva glasa, DA, ogrijala me je kao razbuktali kamin. Parkirao sam bicikl tako da ga imama na oku, ušao u kafić, sjeo za stol i naručio čaj. Na upit "Kakav?" odgovorih bilo kakav, samo da je vruć, pomalo iritiran bespotrebnim odlaganjem susreta sa vrelom tekućinom.
Držeći u hladnim rukama toplu šalicu i srkajući ugodno vruću tekućinu bio sam svjestan da je noćna mora od ove noći iza mene, da sam istrpio sve moguće nedaće i nevolje i da ispred mene ne može biti ništa drugo nego nešto lijepo i ugodno, nešto što će tom mojemu (s)trpljenju dati višestruki smisao.
I bi tako!
Ugrijan i ponovo oživljen vrato sam se biciklu i u obližnjoj pekari, kupio doručak, te se ponovo vratio do onog sjedala na peronu, koje je sada osunčano, nekako izgledalo daleko ljepše, toplije i prihvatljivije nego prija sat-dva dok sam na njemu čekao jutro.
Eto, baš fino! Čajem sam se ugrijao, doručkom okrijepio i sada slijedi pravi početak vožnje.
(Sad tek uvidjeh koliko sam se raspisao, a u vožnju još krenuo nisam).
Kao pravi ljubitelj željeznice, još od malih nogu, prvo, dakle, slijedi taj famozni kolodvor na kojemu sam već tri sata, mada mi izgleda kao da sam promijenio tri planete. Nevjerojatna je drastična razlika dojma o nekom nepoznatom mjestu na koje se dođe u gluho doba noći, i dojma kasnije, kada to isto mjesto bude raskošno okupano obilnim zrakama sunca!

Kad se, u odnosu na gornji snimak, okrenem u desno za devedesetak stupnjeva ravno ispred sebe, gore na brdu ugledat tu famoznu Kninsku tvrđavu.

Desno na gornjem snimku je parkirana lokomotiva 11-061 koja pamti i bolje dane.

Ovako jadno zapuštena govori o stanju u kojem se danas manje-više sve željeznice svijeta nalaze, pa tako i Hrvatske željeznice. Jednako tako, možda, govori i o općem stanju duha današnjice. Inače, proizvedena je u pogonima GANZ-MAVAG u Mađarskoj i na prugama Ex-Yu je bila često viđena. Evo jedna slika iz 1966 godine sa kolodvora u Križevcima. Ova lokomotiva lijevo na donjoj slici je ta o kojoj trenutno pričam.(Izvor: https://www.zeleznice.in.rs/forum/viewtopic.php?f=42&t=304&start=80)

Kad izađem na ulicu, kolodvorska zgrada izgleda ovako

Pretpostavljam da vam je dosta Kninskog kolodvora, pa je krajnje vrijeme je da se krene dalje. Ovaj put prema tvrđavi. Uz pomoć jednog lokalca lako sam našao put, odnosno cestu do utvrde. Cesta je bila strma i uska, ali i asfaltirana, tako da za aute nije nikakav problem. Nije ni za mene bio, osim što sam, zapuhan, ipak popustio i nastavio pješice.

Ispred neke vrste sadašnjeg ulaza u tvrđavu bilo je oveće proširenje tako da se i najljeniji svojim limenim ljubimcima mogu dovesti do pred sami ulaz. Srećom za mene, jer mi je odgovarala samoća, ovog sunčanog jutra takvih nije bilo.

Prošao sam, zajedno s biciklom ovaj "tunel" ispod kuće na gornjoj slici u potrazi za blagajnom na kojoj ću platiti ulaz u tvrđavu. No ne nađoh ništa. Općenito, nigdje žive duše, a ulaz u tvrđavu širom otvoren. Ah, ništa, rezignirano slegnuh ramenima i uđoh u tvrđavu.


Prošavši kroz navedeni "tunel", okrenuo sam se da vam prikažem kako on izgleda s druge strane.

Prema wikipediji najstariji dio tvrđave, Kaštel Knin izgrađen je u drugoj polovici 9. stoljeća. Tokom stoljeća, osvajali su je, rušili i gradili Mađari, Turci, Mlečani, Francuzi i Austrijanci. Tvrđava je smještena na južnom dijelu brda Spas i nalazi se 100 metara iznad grada Knina.
Duga je 470 metara, a na najširem dijelu široka je 110 metara. Obrambeni zidovi koji je opasuju sa svih strana u dužini od gotovo 2 kilometra mjestimično su visoki i do 20 metara. Nalazi se na 345 metara nadmorske visine.
Kninska tvrđava se može podijeliti na pet dijelova: Gornji grad (Kaštel Knin), Srednji grad (Garišta), Donji grad, Bandjeru (Kaštel Lab) i postaju Belveder. Svaki od ovih dijelova tvrđave može se smatrati i samostalnim utvrđenim gradom.
Ima još toga na wikipediji. no ne bih vas sada s time više gnjavio. Koga zanima neka ode na https://hr.wikipedia.org/wiki/Kninska_tvr%C4%91ava
Radije bih s vama podijelio moje utiske. A njih je na pretek!
Prvo, mikro klima.
Koji sat kasnije ću povezati pojedinačne dojmove o klimi ovog podneblja u jednu konkretnu cjelinu i zaključiti kako je ona original svoje vrste. Pretpostavljam zbog planinskog okruženja preko noći se u kotlinu, u kojoj je grad, spušta hladan zrak (onaj tihi, ali i podmukli povjetarac koji sam i te kako dobro osjećao jutros na kolodvoru). No, grad i okolica je, ipak, dosta na jugu. Pravu veliku šumu su, uglavnom krš i kamen potisnuli, a osvježavajućeg povjetarca više nema, pa čim se pojavi sunce, odmah postaje toplo.
To sam primijetio i sam već pri dolasku do tvrđave, kako je osjetno velika razlika u temperaturi između hladovine, koja je zadržala svježinu prošle noći, i osunčanog dijela kojeg sunce već dobrano grije, bez obzira na položaj kazaljki na satu.
Drugo je ta obilna osunčanost koja čini da je sve, od najmanjeg djelića do opće slike, raskošno osvijetljeno, na granici nadrealnog, skoro bajkovitog.
I treće, što sam u tom raskošno osvijetljenom, toplom, bajkovitom okruženju sam samcat. Što mi uopće ne smeta, naprotiv!
Prepustio sam se užitku dokonog šetuckanja po tvrđavi, gledao, mirisao, osluškivao, snimao. Pri tome sam uvijek nastojao da mi bicikl bude na oku, Jest da nikog nema, ali ipak...
Slijedećim snimcima vam pokušavam dočarati ambijent tvrđave gdje sam gledao, mirisao...itd, itd.






No, ono što je mene daleko više dojmilo od same tvrđave, uz svo poštovanje prema njoj samoj, je pogled s nje.
Pa da krenem od pogleda prema sjeveru

Zamjećujete, pretpostavljam, neku prometnicu koja se postupno penje uz obronak brda prikazanog na lijevoj strani gornjeg snimka. To je željeznička pruga prema Gračacu i Gospiću, kojojm sam prošle noći, u gluho doba, vlakom stigao u Knin.
Dok pišem ove redove, pred sobom držim auto-kartu Hrvatske, te ako je dobro čitam onaj najviši vrh planine na gornjoj slici je Orlovica visine 1201 metar.
Nakon što sam foto aparat pomaknuo malo u desno snimio sam slijedeće

Udolina u kojoj se nalazi grad Knin zove se, ne bi nikad pogodili - Kninsko polje. Gornja slika prikazuje sjeverni njegov dio. Između dva brda naslućuje se nekakav prolaz. Taj se prolaz nastavlja dalje prema sjeveru u obliku uske udoline kojom žubori potok Butišnica. Da tom potoku ne bude dosadno uz njega su cesta i željeznička pruga. Na žalost, obzirom da se političari ne mogu dogovoriti, tom željeznicom, znanom pod imenom Unska pruga, već više od 20 godina ne voze vlakovi. A kad bi vozili, onda bi preko Martin Broda, Bihaća, i Sunje do Zagreba bitno brže došli nego preko Gračaca i Gospića.
No, zato je cesta još uvijek u upotrebi. Ona vodi prema Grahovu, Drvaru i dalje u Bosnu. E, upravo ja ta cesta neka vrst tihe patnje moje duše, jer već godinama namjeravam jednu vožnju Unom koju bi, preko Drvara i Grahova, i ovom udolinom potoka Butišnica, završila baš u ovom gradu na čijoj se tvrđavi upravo nalazim.
Do sada je ta vožnja samo pusta želja, no jednog dana...
Prizor prikazan na donjoj slici mi je jedan od najimpresivnijih, mada je tu titulu dobio u vrlo tijesnoj borbi sa svim ostalim, viđenim s tvrđave.

Ako krenemo od donjeg dijela, vidimo željeznički kolodvor. Obzirom da je Knin veliko željezničko čvorište, jer od njega željeznica ida na 4 strane, kolodvor je stvarno veliki. No o kolodvoru kasnije, a pođimo mi pogledom polako prema gore, gdje se vide raštrkana prigradska naselja grada. I konačno, kad dođemo do gornjeg dijela slike vidimo impresivni masiv Dinare sa istoimenim vrhom visine 1830 m.
Promatrajući to planinsko okruženje oko grada pomalo mi je postajalo jasno odakle onaj podmukli, hladni povjetarac koji je jutros, odnosno kasno noćas, preispitivao moje mentalne sposobnosti.
Pomičući objektiv svog fotića dalje u desno ravno dolje, ispod sebe, k'o na pladnju, imam već spomenuti kolodvor.

Možda nisam izabrao baš pravi tajming, jer bi sve ove gornje slike s tvrđave sigurno izgledale bolje da sam ih snimao u kasno poslije podne, kada bi sunce bilo na drugoj strani, no ovaj put sam imao zanimljiv bljesak sunčevih zraka, koje su se, odbivši se od tračnice, dotrčale ravno u objektiv mog fotića.
Opet idem s objektivom u desno prateći željeznicu na svom putu prema jugu. Primjećujem da, nakon, da ga tako nazovem Glavnog kolodvora, tek stotinjak metara dalje je nekakav drugi, nazovimo ga Teretni ili Ranžirni kolodvor.


Vlakovi koji se ne zadržavaju dulje u Kninu, svoje putovanje prema jugu nastavljaju krajnje desnim kolosijekom, da bi Knin, koji ostavljaju iza sebe, pozdravili prelaskom preko rijeke Krke rešetkastim mostom koji se može vidjeti na gornjoj slici.
Kako izgleda pogled s tvrđave na Knin i okolicu, možete vidjeti ovdje u obliku filma.
U nastavku tog svog okretanja u desno došao sam do pogleda prema jugu gdje sam ugledao svoju blisku budućnost u obliku ceste koja se penje pokušavajući se provući između dva brda.

Za trenutak mi je ta budućnost izgledala zlokobno jer, planirajući ova putovanje promatranjem karata, slika na netu i Google Earth-a, nisam uočio ovakav uspon. Eto, po tko zna koji put mi se pokazalo točnim izreka koja veli "Jedna slika k'o tisuću riječi, a jedan posjet k'o tisuću slika".
E, da bi došao do tog uspona trebat ću prijeći rijeku Krku. To ću učiniti preko mosta na donjoj slici.

Nakon što sam učinio tri četvrtine kruga oko sebe snimajući ove gornje slike, shvatih da se tvrđava nalazi na svojevrsnom rtu, hridi kojeg s južne strane obilazi rijeka Krka.
Nastavivši tu rotaciju oko sebe, snimio sam, na kraju, kanjon rijeke Krke.

Jedan od ona četiri pravca željeznice iz Knina je prema Benkovcu i Zadru. Prvih desetak kilometara ide ovim kanjonom i to sa većim brojem tunela. Jedan od njih oštro oko pažljivog promatrača može uočiti na gornjoj slici.
Iako sam nakon okidanja gornjeg snimka spustio foto-aparat pogled mi je ostao na prizoru. Točnije rečeno, nastavo je činiti slijedeći krug, polako, strpljivo u želji da od ovog mora detalja ni jedan ne propustim. Izgubio sam dojam o sebi, mjestu vremenu, o bilo čemu. Ostalo je samo promatranje i upijanje. Čak mi je treptaj oka izgledao kao besmisleni i jalovi gubitak vremena, trenutno toliko potreban da upijem sve ovo oko sebe.
Kako izgleda pogled na zapad s Kninske tvrđave možete vidjeti ovdje u obliku filma.
A onda sam se prenuo upitavši samog sebe: "Što ja to radim!? Pa, zapravo još nisam ni krenuo na putovanje, a ovdje se tako raskošno razbacujem vremenom. A brzo će noć!
Teška srca, s jednim olovnim uzdahom, konačno sam se pokrenuo, uzeo bicikl i napustio ovo zdanje. Od sad pa nadalje Knin za mene nikad više neće biti ono što je bio do današnjeg dana. Od danas svaki put kad čujem to ime, zastat ću za trenutak podignutih obrva i munjevito se preseliti u svom bogatom sjećanju na ovu utvrdu.
Eto tako sam tada mislio da sam doživio ono glavno od ovog grada.
Koja zabluda!
Prema mojim planovima za ovo putovanje, prije napuštanja ovog grada trebam obići još nešto - slap Krčić. Bio je smješten na samom istočnom rubu Kninskog polja, nekih 4 km od centra grada.
Nakon spusta u grad, prvo kroz sam grad, a potom kroz prigradska naselja, te u konačnici nakon prelaska magistrale sjever-jug, sad osjetno užom cestom, krenuo sam dalje na istok.

Nedaleko od mjesta gdje sam snimio gornju sliku, dolazim do malog raskrižja. Ako na njemu skrenem desno, doći ću do podnožja slapa, no ako nastavim ravno, nakon uspona slap će mi biti negdje dolje desno.
Jasno, obići ću obje opcije, a prvo produžujem ravno, blagim usponom. Snimam cestu ispred sebe, no obzirom da je sunce isto tako ispred mene (jer cesta vodi prema istoku) snimak će biti "zamagljen" zbog previše svjetla.

Stoga, nakon par desetaka metara vožnje, okrećem se i snimam ponovo istu cestu, no ovaj put sa suncem iza mene, pa je osvjetljenje kako treba.

Slap Krčić bi trebao biti lijevo dolje u onoj tami. Ne vidim ga s ceste, što mi je logično obzirom na teren i na tamu. Istina, baš ga i ne čujem, što mi je malo čudno, no to pripisujem prigušenju raslinja, a i načinu toka vode. Kasnije će se pokazati da sam se vrlo efikasno obmanuo, prava autosugestija, čovjek vjeruje u ono u što želi vjerovati, no o tom-potom.
Nakon par desetaka metara vožnje, okrećem se i ponovo snimam istu cestu, no ovaj put sa suncem iza mene, pa je osvjetljenje kako treba.
Potpuno sam smaknuo s uma onaj nedostatak buke koju bi slap trebao praviti. Potisnuo ga je oduševljenost ovom uskom cestom i okoliš kojim se ona provlači. U jednom trenutku njene izgradnje graditelji su imali pred sobom skoro okomitu stijenu. Mjesto za cestu su pronašli kompromisom između te okomite stijene i povećim podzidom.

Potpuni izostanak prometa, uz obilje svjetlosti koje je sunce, zajedno s toplinom, isijavalo, te s mirom i tišinom, omogućili su mi trenutke potpune opijenosti prizorom. Šarao sam pogledom od okomite stijene i mršavog raslinja na njoj, do uske, ali ipak asfaltirane ceste, ovako bez prometa idealnoj za uživanciju pri okretanju pedala. Zatim preko branika ozidanog kamenom, koji putnicima na cesti odvajanjem od ponora pruža određeni osjećaj sigurnosti, te konačno do povećeg podzida, uredno, čak i lijepo ozidanog kamenim blokovima.
Prošlo je već više od 200 godina od kada su vrijedne ruke klesale i slagale te kamene blokove. Naime, ova cesta od Knina prema Kijevu je bila dio prometnice koja je povezivala Ilirske provincije u vrijeme Napoleonove vladavine ovim krajem.
Želja da se ovim biciklističkim rajem još malo provozam brzo me je prošla dolaskom do kraja asfalta. Osim toga kanjon okomitih litica, kroz koji sam upravo prošao, sveo se na pitomu udolinu. Stoga sam se vratio nazad.
Imao sam želju, stvarno sam ju imao, da s ove ceste, ovako s visine snimim slap. No zelenilo i sam teren mi to nije dozvolio, barem mi se tako činilo. Stoga, umjesto slapa, snimio sam samo prilaznu stazu do njega, koja se jedva nadzire na donjoj slici čemu je krivac kontrast između obilne osunčanosti i debele hladovine

Dakle, vratio sam se nazad do onog raskrižja, te sam skrenuo lijevo prema stazi koja, još uvijek sam živio u tom uvjerenju, vodi do slapa. Staza je bila uređena kao šetnjica. Popločana kamenim pločama koje nisu bile baš ugodne za voziti bicikl po njima, najblaže rečeno.

Stalno sam bio zbunjen tišinom, ili bolje rečeno tihim žuborenjem vode. Za slap koji se obrušava nekako očekujem jači zvuk.
A onda sam došao pred slap, točnije pred mjesto gdje je on trebao biti.

Zbunjen sam zurio u prizor slapa kojeg nema. Zapanjilo me je s kojim stupnjem uvjerenja sam ignorirao nedostatak zvuka slapa dok sam vozio gore, Napoleonovom cestom. Više sam vjerovao skupljenim informacijama i svojoj želji u njegovo postojanje nego ono u što su me uši stalno uvjeravale .
Slapa nema, presušio je!
Kasnije, puno kasnije, nakon povratka kući, malo sam detaljnije zujao internetom i saznao da je „normalno“ da se slapu preko ljeta dogodi ono što mu se dogodilo tada – da presuši.
Prvobitna zbunjenost se brzo pretvorila u razočarenje, no brže-bolje sam prekinuo njegovu daljnju preobrazbu u utučenost, već sam pomirljivo promatrao ovo sve što se nalazi oko mene umjesto slapa, te s time nastojao „kompenzirati” njegov izostanak. No, prije toga slikovito ću prikazati što sam ja to toliko očekivao.
Dakle zatekao sam ovo:

A očekivao sam ovo:

(Gornju sliku posudio sa http://klajo-blog.com/slap-krcic/)
Potok, koji je uz stazu tiho žuborio, pružio mi je toliko potrebnu slamku spasa mog dostojanstva koje se rasplinulo izostankom kontroverznog slapa. Ta slamka se pojavila u obliku intrigirajuće radoznalosti uobličene u, na prvi pogled, nelogičnost – odakle potok ako je slap presušio!? Stoga sam nastavio polako šetati uz potok, suprotno njegovom toku, ljubopitljivo promatrajući njega i okolinu u očekivanju odgovora na pitanje - odakle on ovdje!
Prvo sam prešao mostić. Nije mi se dalje dalo gurati bicikl po tandrkavoj šetnici, pa sam ga ostavio da čuva most prislonivši ga na ogradu.

Prije toga sam snimio pogled s mosta i s jedne i s druge strane. Uzvodno od mosta osim vode nisam ništa drugo snimio jer mi se obilje sunčevih svjetlosti odbijalo o površinu čiste kristalne vode, pa senzor foto-aparata ništa drugo nije vidio.

Za razliku od gornjeg prizora, ovaj nizvodno se obilato kupao u sunčevoj svjetlosti, mada je sam potok izgledao kultivirano mirno.

Dakle, u toj uzvodnoj šetnjici prvo sam prošao malo jezerce, a iza njega niz kaskada koje je voda lepršavo preskakala obilno pjeneći se.

I konačno, sam pronašao odgovor na to pitanje odakle taj potok – iz stijene! Došao sam do njegovog izvora.

I tada sve povezah!
Bilo me je sramota, ona najneugodnija - sramota samog sebe! Kako to da ja, kao „Europljanin i intelektualac”, cijelo ovo vrijeme i planiranja ovog putovanja, i današnjeg obilaska tvrđave, grada i ovog mjesta, ne povezah dva i dva – nalazio sam se na izvoru rijeke Krke!
Međutim stid sam ostavio za kasnije, bio je potisnut prizorom koji se odvijao ispred mene. Kristalno čista prozirna tekućina je sporo, oprezno, čak i lijeno izlazila ispod stijene, tiho i sporo se vukla na svjetlosti ovog jutra, snena još od sna provedenog u tami stjenovite utrobe. Pa tek kad se razbudila do kraja, brže-bolje, veselo potrčkujući, nastavila preskakati kamene kaskade.
Pogleda i dalje uprtog u prizor tijelo mi se pokrenulo i napravilo par koraka u smjeru pjenušavih kaskada. Kao da se odvojilo od mene (mene!? tko sam ja!?) i krenulo nekim svojim putem uopće ne obzirući se u ono za što mi je pogled ostao prikovan.
Uspio sam tek zametnuti čuđenje odakle ta podvojenost u meni, no taj se zametak nije uspio razviti u nešto konkretno. Pokazalo se da (barem ponekad) treba (po)slušati ono skriveno u sebi. A to moje skriveno, još malo prije pri potrazi za izvorom, zamijetilo je pažnje i poštovanja prizor kojemu me sada vraća.


Bilo je to jezerce u kojemu je ona probuđena voda nakon preskakanja kaskada zastala da se još jednom protegne, razbudi, prikupi snagu za danji put i polako krene prema Jadranu.
Zbog stijene preko puta mene, koja je okomita i dovoljno visoka, ja sam se, zajedno s djevičanski čistom vodom ispred sebe, nalazio u hladovini u kojoj je još uvijek počivala svježina od prošle noći, nedirnuta od današnje svjetlosti sunca. Oko mene svježina zraka, izostanak bilo čega drugog, i ljudi i životinja, jedino je tu još miris čiste vode. Sve to, a ponajviše taj miris vode, počeo me je munjevito prebacivati u neka druga vremena i neke druge prizore mojega življenja.
Prizor prvi: Dječak sam, 6-7 godina, vani zima, snijeg, mraz, a ja u toploj i ugodnoj sobi. Mati ulazi žustro u stan s onim „Brrr! Što je vani zima!” i unosi oprano rublje koje je bilo vani na sušenju. Osušilo se baš i nije, pa je, onako smrznuto izgledalo kao sasušeni bakalar. No, sa sobom je donijelo miris hladnoće, svježine i čistoće, baš ovakav kakav moje nosnice osjećaju sada od ove vode.
Prizor drugi: 1985-ta bicikliram, zajedno s bratom, kanjonom rijeke Tare. Na mjestu gdje je cesta bila najbliža rijeci, tek par metara, brat predloži kupanje u rijeci. On se jest okupao, čak i zaplivao, no ja sam ušao u vodu, sledio se koliko (mi) je bila hladna i višestruko puta brže izašao. Dok sam izlazio iz ledene vode osjetio sam miris hladnoće, svježine i čistoće, baš ovakav kakav moje nosnice osjećaju sada od ove vode.
Prizor treći: 2014 godine sa najljepšom, najboljom, najljupkijom...i ostalo naj, mojom životnom suputnicom bicikliram po Hercegovini i pauziramo na izvoru rijeke Bune u Blagaju. Dugo sam tamo stajao kraj vode opčinjen i duha prebačenog u neko drugo vrijeme i neko drugo mjesto, dok mi je obilje čiste vode, upravo izašle ispod ogromne okomite stijene, donijelo miris hladnoće, svježine i čistoće, baš ovakav kakav moje nosnice osjećaju sada od ove vode.
Prizor četvrti.....
A onda sam se prenuo, lecnuo čak, skoro u strahu da me netko ne promatra te potom kori „Pa što ja to radim!? Vrijeme prolazi a ja sam još u Kninu!?”
Nitko me nije promatrao osim ja samog sebe. Priznao sam si da je u pravu daj drugi ja koji me kori i da je stvarno vrijeme da se krene. Šteta, baš je šteta napustiti ovo mjesto koje mi tako zorno i upečatljivo prikazuje lijepe, čak i najljepše trenutke mog života.
Teška srca i olovnih nogu sam se pokrenuo prema biciklu. Kao zaljubljenik do ušiju, koji se pri rastanku osvrće i upućuje još jedan pogled k svojoj voljenoj, tako se i ja okrećem i snimam, po meni, remek-djelo graditelja Napoleonske ceste – onaj kameni podzid.

Prolazeći nazad onom uskom ulicom kojom sam i došao, snimio sam stare kamene kuće, tipične za Dalmatinsku zagoru.

Da i ovdje ima entuzijasta koji održavaju tradiciju naroda koji obitava ovim krajevima uvjerila me je kuća u koju se smjestila udruga "Naše ognjište".

Već je bilo prošlo deset sati, sunce je dobrano grijalo, pa, sjetivši se što me još čeka u današnjem putovanju, pokušao sam sebe uvjeriti da je Knina već dosta, te da bi trebao što prije izaći iz njega. I stvarno , krenuh voziti žešće prometnim gradskim ulicama odustajući od zastajkivanja i snimanja samog grada.
Ali…
Na dosta velikoj čistini, koja je bila bez kuća iako je skoro centar grada, sagrađena je velika, monumentalna crkva. Prema veličini meni je izgledala kao katedrala. Jednostavno nisam mogao ne prekršiti načela koja sam samom sebi tek koji tren ranije zacrtao, te sam skrenuo do crkve.

Prema wikipediji s površinom od oko 780 četvornih metara i 1.100 sjedećih mjesta najveća je crkva u Hrvatskoj. Posvetio ju je 4. kolovoza 2015. šibenski biskup, msgr. Ante Ivas.

Gledao sam je zadivljen njenom veličinom. Ipak sam tradicionalnijeg pristupa sakralnoj arhitekturi, pa me moderne crkve ne impresioniraju baš pretjerano. Možda je razlog tomu u nerazumijevanju s moje strane, ne shvaćanju modernog u crkvi kao instituciji. Uostalom valjda se mogu sakriti iza svojih godina, pa reći da kad čovjek pređe šezdesetu, prije će biti tradicionalan, ako ne i konzervativan, nego moderan, ako ne i liberalan. Uostalom, o ukusima ne raspravljati.
Ogromna brončana vrata su bila zaključana, pa su sprečavala zadovoljenje moje radoznalosti koja je žarko željela vidjeti kako ovako veliko zdanje izgleda iznutra. Možda je zbog toga moja sujeta ostala povrijeđena, te je kao takva utjecala na taj moj suzdržani dojam o ovoj crkvi.
Opet se, po tko zna koji put, podsjetih da sam još uvijek u ovom gradu i da bi bilo krajnje, ali stvarno krajnje vrijeme da iz njega izađem. Mora se priznati da je moja odlučnost bila na zavidnom nivou. Probijajući se kroz gusti promet opet sam prošao pored kolodvorske zgrade, tek ovlaš pogledajući je i nastavio prema jugu.
Ipak sam zastao, mora se reći stvarno kratko, tek da napravim snimak-dva. I to dva puta.

Prvi put je razlogom za to bila katolička crkva, koja je za moje pojmove izgledala "normalno".
Ovoj su vrata bila otvorena, pa sam snimio i njenu unutrašnjost.

Prema wikipediji, radi se o Crkvi sv. Ante koja se nalazi i u kompleksu starog franjevačkog samostana. Izgrađena je na mjestu starohrvatske crkve. Gradnja crkve sa zvonikom (od 4 zvona) počela je 1860. i završena 1863. Zbog nestabilnosti terena crkva je 1911. temeljito popravljena.
Tek par desetaka metara prije, u istoj ulici, smještena je i pravoslavna crkva, odnosno hram Presvete Bogorodice.

I ona je bila otvorena, pa sam iskoristio priliku i snimio njenu unutrašnjost.

Prvobitni hram Pokrova Presvete Bogorodice u Kninu podignut je u drugoj polovini XIX stoljeća, točnije 1866. godine. (Izvor: https://www.tz-knin.hr/hr/istrazi/kulturna-bastina/sakralna-bastina/)
Prešao sam rijeku Krku onim mostom kojeg sam snimio s tvrđave, i nakon stotinjak metara krenuo uzbrdicom. Bilo je prošlo pola jedanaest kad sam prošao tablu sa prekriženim Kninom. Eto konačno krenuh. Ali ne baš brzo ni entuzijastično. Uspon ispred mene mi je strmiji i duži nego što mi je izgledao dok sam ga promatrao s tvrđave.
Slegnuh ramenima i prihvatih realnost kakva je. A ona, ta realnost, pored dosta oštre uzbrdice, bila je začinjena i toplinom, skoro vrućinom. Grijalo je kao na moru, samo ovdje izostaje maestral, pa je osjećaj vrućine još veći.
Uzbrdica nije bila neka jako duga, tek neki kilometar, no bila je dosta strma (10%, zvanično objelodanjeno prometnim znakom). Tu njenu dužinu, kao i postotke uspona činim mi se da je vrućina udvostručila, pa sam,već dobrano oznojen, s olakšanjem ugledao prizor prijevoja.

Nakon odmora na prijevoju, vraćanja duše s nosa na mjesto gdje treba biti, krenuo sam u uživanciju spusta. Suprotno usponu, spust je bio bitno manjeg postotka i dužine, a još je cesta bila ravna, pa mi je užitak vožnje po nizbrdici nekako kratko trajao.

Još gore nedugo iza prijevoja, kad mi je zelenilo dopustio, snimio sam dolinu s lijeve strane "moje" ceste.

Dolina se zvala Kosovo, ako dobro čitam kartu, a ona planina s druge strane doline je Kozjak s vrhom Bat visine 1207 m. Oštro oko pažljivog promatrača uočit će željezničku prugu u dolini na gornjoj slici. Tom prugom je onaj moj vlak od jutros nastavio prema Drnišu na svom putu do Splita.
Opći dojam sredine kroz koju sam vozio bio je mir i tišina, skoro pustoš. Bilo je prometa, no vrlo slabog, tek pokoji auto prozuji. Bilo je i kuća, no ljude sam slabo vidio, skoro ništa. Zemlja u dolini oskudna, slabo obrađena, a brda okolo smjesa sivog kamenja i krajnje mršavog raslinja. Sve u sevemu, dojam sredine u kojoj je vrijeme stalo, gdje je "Bog rekao laku noć".
Možda su i sami mještani sličnog mišljenja o sredini u kojoj žive. To zaključujem na osnovu imena mjesta koje je bilo ispred mene.

Da li u Zvjerincu ima zvijeri, i kakvog su one tipa, nisam saznao. Čak ni kuća nisam puno vidio, tek pokoja, raštrkane uokolo, pa mi je nekako nadnaravno, psihodelično čak, izgledao željeznički kolodvor zajedno s nekakvom tvornicom (!) smještenim u ovoj pustoši.

A tvornica nije nekakva bezimena, ma kakvi! Na okomitom zidu visoke hale šepurio se naziv "Knauf". Čim sam ga pročitao, povezao sam ga s gipsanim "Knauf-pločama", a ovo "gipsano" me opet odvelo do firme "Kningips" pa se možda sada, nakon tranzicije, radilo o jednoj te istoj firmi.

Kako se iz gornjih snimaka vidi, cesta je bila poširoka sa dobrom asfaltnom podlogom, prava magistrala, pa mi je bio čudan nesrazmjer između tih njenih kvaliteta i gustoće prometa po njoj.
Međutim, po mojemu mišljenju, podmuklo je skrivala jednu zamku.
Asfalt je stavljen na kamenu podlogu. Iza ruba asfalta odmah je slijedilo okomito spuštanje od tla preko kamenih blokova. Visina tog spuštanja nije bile neka značajna, tek 30-tak cm, no bila je zlokobno zakamuflirana gustom travom. Pretpostavljam da bi se lijepo prosuo, ili blaže rečeno, pao s bicikla, kad bi prešao nezaštićeni rub ceste. Sjeto sam se prošlogodišnje vožnje po Otoku Hvaru na čijim cestama nema nikakvog branika, a okomiti ambis nakon ruba ceste znao je biti metar-dva, pa i više. Ali sam ga barem vidio za razliku od ovog malog, ali skrivenog.

Onda se cesta počela penjati. Istina činila je to blagim usponom, no zbog vrućine i nedostatka vjetra meni je izgledao strmiji nego što je stvarno bio. Znam za taj prijevoj, upoznat sam s njim pri proučavanju karata kod pripreme za ovo putovanje. Kada sam uvidio da preko ovog prijevoja, zajedno s cestom, ide i željeznica, brzopleto sam zaključio da je to jedva pažnje i spomena vrijedno. Da li zbog sunca, koje je obilno pržilo, ili zbog vjetra, kojeg nema, uglavnom me ovaj uspon dobrano oznojio (mada se manje-više znojim još od Knina), te sam se"ugrizao za jezik" zbog pretjerane samouvjerenosti i brzopletog zaključivanja. Od sada pa dalje, bogatiji sam za (još) jednu spoznaju - ne podcjenjivati nijedan prijevoj, ma kako lak na prvi pogled izgledao.
Prekoravajući, tako sebe, dok sam išao blagom, i ne odveć dugom uzbrdicom, pri jednoj od pauza okrenuo sam se i snimio dolinu Kosovo odakle se ova moja cesta penje.

Skoro na samom prijevoju preklopili smo se, ja i željeznica, tako da me je elegantno preskočila nadvožnjakom.

Par desetaka metara dalje skrenuo sam s ceste na neko proširenje da uhvatim daha i gucnem dragocjene hladne tekućine iz termosice. Tek kad sam termosicu vratio na njeno mjesto osjetio sam da me gledaju radoznali par očiju. Shvatio sam da sam se zaustavio na ulazu u dvorište kuće čiji je gazda stajao ispred nje, nekih 15-tak metara udaljen od mene i radoznalo me promatrao. Da li sam ja bio uzrok njegove radoznalosti, onako znojan dok sam halapljivo pio tekućinu, ili je to bio moj bicikl sa bisagama i ostalom opremom, a možda simbioza tog dvoga, ne znam. Uglavnom, čim su nam se pogledi sreli, pozdravio sam ga s "Dobar dan!"
Već dugo, duugo, pri bicikliranju, naročito kroz seoske i zabite krajeve, kad god susretnem nečiji pogled, bio radoznao, rezigniran ili sumnjičav, barem klimnem glavom u znak pozdrava. Kad nam pogledi ostanu prikovani jedan za drugoga dulje od sekunde onda još dodam i ono "Dobar dan!". Zanimljivo mi je da se u većini slučajeva lice mog kratkog sugovornika promjeni od jedva primjetne lecnutosti, preko isto tako jedva primjetnog osmjeha, do vidljive ozarenosti.
Tako je bilo i ovaj put. Oči mog friškog sugovornika su se raširile stupanj-dva, pokazujući empatiju, usne razvukle u pripravnost razgovora, koji je i sam započeo onim klasičnim "Vruće, a!?"
Prihvatih isto tako toplo i otvoreno s "Jest, vala!!", te nastavih s konkretnim "Koliko još do Drniša?"
"Samo 5-6 kilometara!", ponovo se oči tog mog friškog sugovornika raširiše za slijedeći stupanj-dva, a povećanje empatije pokaza s dodatkom "Ali, sve ti je nizbrdo!".
Uz jedno "Hvala!" rastao sam se s neočekivanim sugovornikom, čije otvorene oči i vedar izraz lica ostadoše u meni višestruko dulje od trajanja ovog čudnog razgovora.
Točno mi je rekao, cesta je išla blagom, ali stvarno blagom nizbrdicom. Već na pola od tih "5-6 km" pojavile su se prve kuće Drniša, ili neko selo koje je praktično njegovo predgrađe (čuj mene, predgrađe, k'o da je Drniš neki velegrad!)
Naišao sam i na neku trgovinu, obnovio zalihe tekućine i hrane, te dao se u potragu za centrom grada, a potom i za mjesto ručka.
Došao sam na nekakvu vrstu glavnog raskrižja, barem je meni, prema svojoj veličini, tako izgledao.

Odmah iza tog raskrižja ugledao sam grad, njegovu jezgru, ispred sebe i odmah odustao od njegovog obilaska. Grad je bio na brdu. Po ovoj vrućini nije mi se dalo (još) penjati se strmim gradskim ulicama.
Pri pripremi ovog putovanja činilo mi se da bi u Drnišu bilo zanimljivo obići crkvu Gospe od Ružarije, koja se nalazi u samom centru grada.

Umjesto toga, ovaj put ću se zadovoljiti da ju dovedem koliko-toliko sebi uz pomoć zooma moga fotoaparata.
Drugo što bi bilo interesantno u ovom gradu za vidjeti je bila stara utvrda na lijevom rubu grada.

O toj staroj utvrdi kasnije ću prozboriti koju, a sad mi je krajnje vrijeme za pronaći mjesto za ručak. Ni dan-danas ne znam kako sam to uspio, uglavnom odjednom sam se našao na pustom autobusnom kolodvoru grada Drniša.

Odabrah klupu u hladovini (desno na gornjoj slici) i raširih trpezu.

Izuzmem li neku ženu koja je veselo pričala s blagajnicom, na kolodvoru nikoga ni od ljudi ni od vozila. Vrijeme kao da je stalo. Uz veseli razgovor one dvije, koji je počeo tko zna kad, a izgleda da će tada i završiti, tišinu je jedino još remetio tihi, ali osvježavajući povjetarac. Prepuštajući mislima da vrludaju kud-koja, polako sam i smireno završio objed i spremio stvari. Još sam neko vrijeme sjedio na klupi prepuštajući svojim mislima da lutaju kuda žele, kad mi se prispavalo.
Ludo provedena prošla noć, zajedno sa vrućinom učinili su svoje. Oh, Bože moj, što bi dao za 15-tak minuta sna pravednika na ovoj klupi!?
Da nije maratonskog čavrljanja one dvije, koje ne pokazuju nikakve znake umora u tome, možda bih se i usudio pružiti se na ovoj klupi. Ovako, bilo bi me malčice stid da me vide sklupčanog na klupi k'o zadnjeg klošara. Stoga sam se digao, uzeo bicikl i pozdravivši klupu još jednim pogledom (pamtit ću je s simpatijom), nastavio sam svoje putovanje.
Prvo sam mostom prešao preko rijeke Čikole koja se sada, u ovo kasno ljeto, svela ne jedno vrlo blijedo Č u obliku jedne barice na kamenitom dnu.

Nakon mosta na raskrižju sam skrenuo desno i krenuo uzbrdicom.
Za razliku one iz Knina, za ovu uzbrdicu sam znao. Sjećam je se još od djetinjstva, kad sam imao priliku vlakom, po danu, voziti se za Split, ili iza njega. Vlak je prolazio ovom uzbrdicom. Osim toga, prije 33 godine imao sam priliku ovuda proći i biciklom (vidi Medeni mjesec).
Sada je cesta bila proširena i uređena novim asfaltom sa isto tako novim crtama. Prava magistrala!
Na usponu je bila jedna lakat krivina, pa kad sam ju prošao, snimio sam stanje moderne cestogradnje u Drniškom kraju.

Bio sam malo zbunjen, jer mi je vožnja ovom uzbrdicom išla krajnje lako i lepršavo. Da, da, vožnja uzbrdicom velim a ne pješačenje! Biće da me je ručak i odmor poslije njega, usprkos izostanku spavanja, dobro osnažio.
Ali nije samo to, bilo je tu još nečega, čega do sad nije bilo - povjetarac! Fini, tihi, ali i osvježavajući!
Sad sam, konačno (ah konačno!) zbrojio dva i dva. Znate ono, kad vam se neka misao, zaključak nameće k'o dosadna muha, a vi to prepotentno i samouvjereno odbacujete, da bi na kraju postiđeno shvatili.
Još od onog prijevoja, na kojemu neočekivano razmijenih par riječi sa nepoznatim, ali prijaznim lokalcem, koža mi je, diskretno ali uporno, slala signale o ugodnom povjetarcu. U početku sam to pripisivao nizbrdici, a potom zauzet svime ostalim, stalno potiskivah tu informaciju.
Dakle, prelaskom tog prijevoja izašao sam iz šire Kninske kotline do koje ne dopire osvježavajući vjetar s juga (malo nelogično, osvježavajući, a s juga). Još jedna spoznaja o posebnosti mikro klime Kninskog kraja.
No vratimo se mi Drnišu. Dakle, nakon one lakat krivine imao sam pogled na dolinu ispod sebe kao da sam u prvom redu kazališta.

Nešto prije prijevoja, zastao sam i snimao prizor ispred, odnosno ispod sebe.
Prvo panorama Drniša (snimljeno Olympusom i spojeno od dva snimka)
Zatim pogled na ono veliko raskrižje na koje sam naišao na ulazu u Drniš (lijevo u sredini), te na planinu Promina sa vrhom od 1147 metara.

I na kraju Petrovo polje odnosno njegov sjeverozapadni početak.

I ovdje se vidi planina Promina, gore lijevo, a gore desno se proteže red kuća uz cestu kojom sam vozio iz Knina prije nekih sat-dva.
S druge strane ceste je željeznička pruga koja je zalazila u svoj klanac na prijevoju, nakon što se iz Drniša popela dovde u puuuno većoj serpentini, nego što je to činila cesta po kojoj vozim.

Na samome prijevoju, s druge strane klanca trenutno presušene Čikole, kad mi je raslinje uz cestu dozvolilo, snimio sam Drnišku tvrđavu.

Prema internetu, utvrda Gradina nalazi se u gradu Drnišu, na uzvisini od 344 m nadmorske visine, iznad kanjona rijeke Čikole. Izgrađena na lokaciji od strateškog značaja. Pretpostavlja se da je bila dijelom sustava utvrda u vlasništvu velikaške obitelji Nelipić. Tijekom vladavine Otomanskog carstva Gradina je bila nadograđena za obrambene svrhe. Dolaskom Mlečana, krajem 17. stoljeća, naređeno je njeno rušenje. Međutim, uskoro je obnovljena zbog prijetnje od provala Turaka, prisutne sve do 1715. god. U 19. stoljeću tvrđava je izgubila svaku funkciju i postala izvorom građevinskog materijala za rastući grad Drniš.
Izvor: https://www.tz-drnis.hr/index.php/hr/sto-posjetiti/srednjovjekovne-utvrde)
Pomaknuvši fotoaparat malo ulijevo, snimio sam kanjon Čikole.

Nakon prijevoja cesta se spušta blagim nagibom i isto tako blagim krivinama, pa je vožnja, uz onaj osvježavajući povjetarac, prava uživancija. Pri tom uživanju, povremeno, "tamo dolje" ugledam željezničku prugu.

Željeznica mi nije dugo pravila društvo, možda kilometar, da bih ju na kraju prešao. Ona je nastavila na jug prema Perkoviću, a ja na zapad prema Skradinu.
Cesta je išla manje-više ravno, promet slab, povjetarac i dalje rashlađuje… Nikakvih zanimljivih detalja oko mene, samo mršava makija i sivilo stijena, pa me postupno hvata dosada. Ipak, nisam joj dopustio da me cijelog obuzme, borio sam se detaljima i sitnicama. Eto na primjer, pri odabiru jednog od mjesta gdje ću malčice predahnuti, prevagnuo je, barem meni, zanimljivo mjesto sela.

Ime sela ispred mene me trenutno prebacilo u Požeški kraj, do sela Paka udaljenog oko 25 km od Požege, a kao da je udaljeno 25 svjetlosnih godina. Dosta dugo je bilo sinonim mjesta „gdje je Bog rekao laku noć“. No, nakon prolaska asfalta kroz njega, odjednom se situacija promijenila – ljudi su počeli kupovati i obnavljati seoske kuće, pa je sada selo dobilo status oaze mira i tišine gdje se dobrostojeća gradska elita odmara od burnog života u gradu. Ili se meni to samo čini, pri bicikliranju kroz njega?
Slijedeće što mi je bilo interesantno je prometni znak koji me upozorava na opasnost od divljih svinja.

Kasnije, nakon ovog putovanja, sam saznao da se po Istri često viđa ovaj prometni znak, kao i uzrok njegovog postavljanja. Divlje svinje su se ili dobro razmnožile, ili dobro ohrabrile, ili u konačnici i jedno i drugo, pa se sve češće i češće viđaju blizu i na prometnicama u potrazi za hranom.
Selo Konjevrate mi je bilo zanimljivo jer smo ja i, onda friška, moja životna suputnica u njemu ručali pri bicikliranju zadnjeg dana vožnje pod nazivom „Medeni mjesec".

U međuvremenu je sagrađena nova prometnica, no specijalno za mene, graditelji su ostavili dio stare (desno na donjoj slici) da u miru Božjem mogu evocirati ugodne uspomene.

Plan mi je bio skrenuti s ove ceste do ulaza u Nacionalni park Krka, kupiti kartu, spustiti se biciklom do Skradinskog buka, preći pješačkim mostom Krku, te lokalnom cestom dovesti se do 4 km udaljenog Skradina. Barem smo tako ja i moja životna suputnica to učinili prije 33 godine.
E, u međuvremenu su se neke stvari promijenile.
Kao neki zlokobni nagovještaj neočekivano neugodne situacije, pojavio se izostanak vjetra koji mi je do tada pirkao u lice i fino rashlađivao. Skrenuvši oštro desno, situacija se drastično promijenila, jer sam okrenuo leđa vjetru. Tek tada sam postao svjestan dragocjenosti povjetarca koji mi je do sada puhao u lice. Vozio sam, ne pretjerano brzo, cesta je bila manje-više ravna, no imao sam dojam da sam u najlon vreći. Sunce nemilice grije, prži čak, a toplina koju isijavam ostaje oko mene tvrdoglavo me prateći. Prijetila je opasnost drastičnog povećanja moje temperature, pa mi je moj automatski, samostalni sustav hlađenja pojačao znojenje do maksimuma.
Trajalo je tek kilometar i pol, a vremenski mi je izgledalo beskonačno, kad sam (ah konačno!) ugledao veliko parkiralište sa blagajnama, restoranima i svega ostalog što je činilo ulaz u Nacionalni park Krka.
Prvo sam sjeo na klupu u hladovini na dođem k sebi. Zatim sam otišao na blagajnu u blizini, radi ulaznice. Blagajnica mi je rekla da ne mogu s biciklom do slapova (!), što sam ignorirao slažući joj da ću bez bicikla. Ulaznica me je koštala 200 kunčica (!!), te s njom u ruci, gurajući bicikl, dođoh do lika koji propušta ljude kroz svojevrsni ulaz u nacionalni park.
- "Ne možete biciklom ući!"
- "Ali…"
- " Ne možete biciklom, rekoh!"
- "Ja bih samo prošao dalje…"
- "NE MOŽETE BICIKLOM!!!!"
Stadoh sa strane u hladovinu, promatrajući autoriteta, kojeg malo prije iznervirah, kako propušta ostale posjetioce. U trenutku kad nije bilo ljudi upitah ga da li bi mogao bicikl ostaviti ovdje i ući pješice.
"Možete, kako da ne! Do slapova ima oko 4 km, bolje vam je stazom ići nego cestom. Sačuvajte ulaznicu pa se od dolje možete vratiti autobusom. Cijena prijevoza vam je uračunata u ulaznici!"
Tja što ćeš! U početku duboko razočaran, postupno sam pokušavao pronaći kakav-takav, meni prihvatljiv, izlaz iz ove pat pozicije. Šteta, a živio sam za ponavljanje vožnje do slapova od prije 33 godine. To što se stvari mijenjaju ne znači da se mijenjaju na bolje. Konkretno ova, i konkretno za mene, bez dvojbe, promijenila se na gore.
Prihvatio sam prijedlog lika na ulazu, zaključao bicikl, i s novčanikom, mobitelom i foto-aparatom krenuo u šetnju cestom za koju sam se nadao da ću po njoj biciklom.
Pri prvom razmicanju stabala snimio sam Krku ili nešto što je ostalo od nje kako, umirena i utišana, nakon pjenušavog Skradinskog buka, nastavlja prema moru.

Malo dalje, nakon jedne oštre krivine u lijevo,s desne strane sam snimio prizor istovjetan onomu kojeg sam prije 33 godine snimio ondašnjim foto-aparatom.

Bilo je to jezero Visovac u kojemu se Krka odmara i priprema na preskakanje kaskada koje slijedi na kraju jezera, znanih pod imenom Skradinski buk.
Što se tiče te ceste "po-kojoj-se-ne-smije-biciklom", nisam uspio (u)vidjeti ništa toliko opasno ni po bicikliste, a ni što bi oni drugima mogli napraviti. No, možda su moje oči pristrano slijepe te, kao oči jednog bicikloljupca, pretjerano subjektivne, stoga evo vam par slika pa uočite gdje su se sakrile meni nevidljive potencijalne opasnosti vožnje biciklom.



Ako nisam (u)vidio opasnosti, i te kako sam bio svjestan otetog mi užitka spuštanja kroz borovu šumu. Prema onoj koja veli da je najslađe zabranjeno voće, sad kad su mi ga spriječili, čini mi se užitak spuštanja ovom cestom višestruko puta većim.
Prešao sam i tih 4 km (pješice, bez bicikla, a nizbrdo, oh koje li pošasti!) i došao do prvih prizora Krke.
U jednom od njenih bezbroj jezeraca, prije nego se Krka obruši preko sedrenih barijera, snimio sam vesele patkice kako su se prepustile uživanju u kristalno čistoj vodi.

Malo kasnije i dolje negdje gdje je glavni tok rijeke, snimio sam grupu mladića koji upravo poimaju kako izgleda Raj na Zemlji.

Ali to su tek mrvice, a meni treba srž, esencija glavnina slapova koji čine taj nadaleko poznati buk. Do toga treba proći još stotinjak metara stazom - koja je zatvorena za posjetioce!
Mogu okolnim pješačkim stazama, ili se vratiti na ulaz, otići do Skradina i slapovima prići s potpuno druge strane.
E ovo je bilo previše, kap koja je prelila čašu!
Vratio sam se, razočaran i deprimiran, desetak koraka nazad do autobusa kojeg sam malo prije prošao, te ušao u njega.
Čekao sam rezignirano beskonačnih 5-6 minuta kada je autobus krenuo. Onako zlovoljan, tek sam ovlaš promatrao okolne prizore koji su mi, ovako gledajući ih iz autobusa, bilo nekako blijedi, šturi i nekako jadni.
Bicikl sam zatekao u istom stanju kakvog sam i ostavio, otključao ga i otišao do one iste klupe na kojoj sam vraćao dušu s nosa na njeno mjesto prije nekih sat vremena. Ovaj put sam odmor produžio i nekim malim objedom, da tijelu pružim dodatnu snagu za tih 10-11 km, koliko imam do Skradina.


Za nastavak ove priče kliknite ovdje.

nedjelja, 08.11.2020.

Istra 202 - II dio

Za povratak na prvi dio ove priče kliknite ovdje.

Odmah po izlasku iz kampa na kamenoj klupi sam našao mjesto za današnji ručak. Klupa je u kakvoj-takvoj hladovini i integralni je dio ovećeg kružnog toka, a ujedno i postaja gradskog autobusa.

Ručak je "iz ruksaga", kako bi planinari rekli, a da lakše klizi tu je bila dvoguza hladnog piva.

I tako, sjedim, dokono žvačem zalijevajući zalogaje, promatram ljude i zbivanja oko sebe, postupno se prepuštajući blaženom osjećaju nesvjesnosti ni vremena, ni mene samoga, kad me netko "probudi" s komentarom: "E svaka vam čast! Odakle vozite?"
Bio je to po meni još uvijek mladi čovjek, oko 35 godina, odjeven u komplet za trčanje. Kad mu rekoh odakle i kamo vozim, to ga još više oduševi. Reče mi da je malo takvih ljudi (kao što sam ja, valjda) i da je to najbolji način za održanje zdravlja, i mentalnog, a ne samo fizičkog. Eto, on se upravo sada vraća sa višekilometarskog trčanja.
I tako smo se nas dvojica raspričali, točnije više on nego ja. Što je pričom više prelazio na sebe, to mu je sve više prvobitni osmjeh oduševljenja prema meni i mome biciklu prelazio u sarkastično gorak izraz prema samome sebi. Reče mi da sebe smatra pripadnikom "izgubljene generacije" ove zemlje, rođene 70-tih. One generacije koja se u pretvorbi i divljem kapitalizmu nije uspjela "snaći". Do prije par godina je rintao bezvezni posao u isto takvoj firmi i za istu taku plaću, da bi ga na kraju "obradovali" - otkazom, pa je sad još i nezaposlen, iako u vrhuncu svojeg života.
Na kraju me je pozdravio vrativši sebi ponovo onaj osmjeh s početka našeg razgovora i otišao.
Osjećao sam se kako je meni ostavio tu sarkastičnu gorčinu, jer su mi, i protiv moje volje, a potaknuti tom njegovom pričom, iz nesvjesnog kutka moje memorije, preda mnom je izlazio red ljudi koje poznam, a za koje mogu reći da pripadaju toj grupaciji pod nazivom "izgubljena generacija".
Sa nekim ambivalentnim osjećajem u kojemu su se smjenjivali radost i oduševljenje da sam svojom pojavom nekome priuštio radost i oduševljenje, i gorčina zbog naknadne priče o sudbini mladog čovjeka koji, i zbog situacije u kojoj je sada, više to nije, brže-bolje sam završio ručak, skoro ga više i ne osjećajući, spremio stvari na bicikl i krenuo dalje. Iz te gorčine zbog realnosti izvukao sam bijegom iz nje i odlaskom u povijest.
Tek par stotina metara od ovog mjesta bio je ulaz o vojni kompleks ondašnje "Jugoslavenske ratne mornarice" kojoj sam htio-ne-htio morao pokloniti godinu dana svog mladog života (da li bi, barem neke, ondašnje mladiće koji su, kao i ja tada, morali u vojsku, mogao nazvati pripadnicima neke druge, izgubljene generacije!?). Danas taj ulaz kao da je svojim izgledom pokazivao što je bilo na kraju od te "Jugoslavenske" i od te "mornarice". Pa ipak, nisam osjećao nikakvu (zlu)radost gledajući ostatke porte, tek neku sjetu o besmislenosti politike.


Ponovo se vratih u današnjicu iz te 83-će zadovoljan, sretan čak, svojim razvojem od tada. Vratio sam se cestom uz more prema kampu, onih par stotina metara, i snimih još jednu od plaža kampa, koja je bila pitomija i čak i ličila na pravu nekakvu plažu.

Okrenuvši objektiv svog fotoaparata malo u desno prema"otvorenom" moru, uhvatih zanimljivu malu barku, okupanu, pored mora, i zrakama sunca.

Vraćao sam se prema gradu drugom, paralelnom cestom te naišao na zanimljivost, zadnju u sadašnjem prikazivanju ovog, nada sve, zanimljivog i interesantnog grada. To ne znači da ih više nema, naprotiv! No nešto moram ostaviti i za drugi put.
Radi se o crkvi Gospe od Mora.


Prema wikipediji Mornarička crkva Gospe od Mora izgrađena za mornare Austro-Ugarske ratne mornarice u Puli. Izgrađena je na brežuljku Sveti Polikarp u Puli 1898 godine. Crkva je cijela građena od naizmjeničnih redova bijelog istarskog kamena s Brijuna i rumenog mramora izvađenog u kamenolomima Oprtlja i Brtonigle. Na svečanoj je inauguraciji bio nazočan i car Franjo Josip iz čije je blagajne crkva financirana. Anegdota kazuje da je tijekom tog posjeta crkvi zagrebao o mramorni stup, na što su ga naravno prisutni (kako to već biva) zabrinuto pitali zar mu se ne sviđa crkva. Odgovor Franje Josipa bio je: "Provjeravam samo je li ispod zlato, s obzirom na to koliko je gradnja crkve koštala".
Još od prvog susreta s njom, od te famozne 83-će, dojmila me očuvanost cijele građevine, a priznajem da mi je i tada, a i danas izgledala lijepo, nekako monumentalno.
No, o ukusima ne raspravljati, pa evo vam par detalja pa sami prosudite.



Da crkva ima veze s morem i mornarima, na to ukazuje isklesani mornarski čvor.

Dobro, sačekao sam do pola tri,valjda sada sunce najviše grije, pa mogu nastaviti s putovanjem.
Da shvatim da od ove vrućine može biti gore, pokazao mi je gusti promet i podmukla uzbrdica. A i ta uzbrdica se potrudila u svojoj podmuklosti. Preblaga da bi išao pješice, a opet previše strma da bih vozio. Pa sam je savladavao baš tako, malo pješke, malo vožnjom. U stvari, da nije toliko grijalo odvozio bih je bez većih problema, no ovako...

Pri nekom od bezbroj kratkih odmora stao sam u hladovinu koja je bila tik uz dvorište neke kuće. U dvorištu je "najbolji čovjekov prijatelj" uživao u pažnji svoje gazdarice.

Ona uzbrdica iz Pule nikako da nestane. Možda je malčice smanjila svoju strminu, tako da sam vozio, mada ne baš nekom obilnom brzinom. A zato mi je znojenje bilo obilno, a uz to i zalijevanje tekućinom. Pravio sa pauze kratke, tek da smirim dah i da gucnem par gutljaja, po mogućnosti u hladovini, kakvoj-takvoj.
No, pronaći hladovinu uopće nije bilo lako. Sav sam se kupao u znoju lica (i tijela) svog. Čežnjivo sam gledao u kuće naselja ispred sebe, koje se jedva nadziru, držeći da je to Vodnjan. Obećavši sebi duži odmor u tom mjestu, smogao sam snage i pojačao tempo ne bi li što prije stigao u to mjesto. I stigao sam, ali ne u Vodnjan, već u Galižanu, mjesto 4 km prije Vodnjana.
Nakon iznenađenja, slijedilo je zaprepaštenje, pa očaj, pa smirenje i na kraju pomirenje. Prihvatih to kao još jedno od Svevišnjih iskušenja i krenuh pravo kroz neočekivano mjesto.
Što sam više ulazio u mjesto to se ulica, kojom sam vozio, sužavala sve više i više , da bi se na kraju tijesno probijala kroz (pra)stare kuće mjesta.


Od prilike na pola puta do tog, još uvijek nedostižnog Vodnjana, zajedno sa željeznicom sam se provukao ispod nadvožnjaka neke prilazne ceste na autocestu zvanu Istarski ipsilon. Nekako istovremeno dok sam pripremao fotić da snimim prizor, čuo sam nadilazeći vlak. Bio je to više kao željeznički autobus, kod railfana poznat kao Šved (jer je proizveden u Švedskoj). U meni je to prometalo izazvalo tugu - eto na što se svela željeznica u Istri, na jadan mali atobuščić.


Uz strpljenje i upornost, oboje obilno zalivene mojim znojem, dovezoh se do prvih kuća Vodnjana, dugo očekivanog.
Prvo me je pozdravila nova, raskošna biciklistička staza, na žalost ne pretjerano dugačka.

Postupno sam ulazio u stari dio grada kroz uske ulice. Dojam uzanosti ulice povećavali su visoke kuće, lijevo i desno od nje.


Zbunjujuće zanimljiv mi je bio prometni znak na jednom raskrižju koji mi je naređivao da moram skrenuti desno, mada je obilje turističkih putokaza iza njega upućivalo da bi bilo dobro skrenuti lijevo.

Što ću, kao pravi pristojni građanin, slijedio sam onaj prvi koji ne trpi neposluh.
I konačno stigoh na glavni trg mjesta.
Prvo sam obnovio zalihe tekućine, upakirane u hladnu, orošenu bocu, sadržaj prelio u svoje termosice, i smirene duše krenuo u obilazak trga.
Gradski trg, današnji Narodni trg, nastao je 1808 godine nakon rušenja kaštela, dvorca, koji se ovdje nalazio. Kada je kaštel srušen, nastao je veliki trg okružen palačama, koje ga i danas krase, te je 1910 sagrađena i općinska palača u neogotičko - venecijanskom stilu.
(Izvor: https://vodnjandignano.com/hr/gradski-trg/stranica/105 )
Vijećnica je, ljudi moji, meni prekrasna! Pre-kra-sna!!! (Možda zbog iznenađenja, jer "ni u snu" nisam očekivao takvo velebno zdanje u ovom malom gradiću)

Preko puta vijećnice je palača Bradamante koja je bila gradska vijećnica dok se ova gore nije sagradila.

Prije odlaska s trga snimio sam još jedno građevinsko zdanje, no nisam saznao godinu građenja ni njegovu svrhu.

Od ovog Narodnog, ili Gradskog trga do slijedećeg, Župnog trga prošao sam uskom uličicom, koja se zvala Casello ulica.

Tim trgom dominira velika crkva sv. Blaža.
Prema wikipediji crkva sv. Blaža u Vodnjanu, rimokatolička crkva posvećena sv. Blažu. Građena je od 1760. do 1800. godine i najveća je crkva u širokoj okolici. Visina crkvenog tornja iznosi 60 metara. Crkva ima deset oltara, 24 slika i 18 skulptura. U crkvi se nalazi zbirka relikvija i mumije svetaca.


Tipično za ovo podneblje, toranj je odvojen od crkve. Ali je, bez obzira na to, stvarno impresivan.



I ne samo to! U toj, je li, deeebeloj hladovini bila je - klupa!

Osjećao sam se kao očajnik u pustinji koji, konačno, pronađe oazu, ili brodolomac koji, jednako tako konačno, pronađe kopno. Prava stvar u pravo vrijeme! Bolje nisam mogao ni poželjeti.
Shvativši to kao Božji poklon na moju ustrajnost pri onom iskušenju vožnje kod i kroz Galižanu, prepustio sam se užitku koji slijedi. Legao sam na klupu rukom obgrlivši bicikl. U hladovini stabala, desetak metara od mene bili su stolovi kafića za kojim su dvojica penzionera živo raspravljali o nekoj temi, samo njima znanoj. Čudno, no u tom trenutku njihova rasprava mi je ulijevala sigurnost i spokoj, mada nisam ni slušao, a ni razumio o čemu je.
Zajedno sa šumom vjetra koji je dirkao lišće stabla to mi je izgledao kao nježna i tiha, ali efikasna i djelotvorna uspavanka. Jednom riječju, zaspao sam kao mala beba.
Nema tog predsjedničkog apartmana, hotela sa pet plus zvjezdica, niti raskošnog ležaja sa baldahinom koji bi mi mogao, u tom trenutku, pružiti takav užitak tjelesnog odmora i duševnog opuštanja kakvo mi je pružila, eto, jedna drvena klupa u navedenom okruženju.
San , ili kako bi se to već nazvalo, trajao je 20-tak minuta. Ali 20 Božanstvenih minuta!
Otvorio sam oči sa osjećajem potpuno druge osobe. Odmoren, ohrabren, ojačan i opušten, sjeo sam na bicikl i krenuo dalje.
U stvari, tren prije nego što sam krenuo, snimih prizor preko puta.

Vozeći kroz labirint uskih ulica sa strane se pojavio neka vrsta prolaza kojeg snimih.

Ostalo mi je proći kroz zadnju usku ulicu, da bih izašao iz grad(ić)a.

Prvo sam prešao željezničku prugu, a potom i autocestu Istarski ipsilon.


Bilo je oko 5 poslije podne, sunce je već posustajalo u svom grijanju, sjene su bile duže, pa su (sve češće i češće) padale na cestu kojom sam vozio. Osim toga, uzbrdica je postala blaža pa sam mogao, skoro "normalno" voziti. A možda mi se sve to i pričinilo, jer me onaj san preporodio, pa mi je sve bilo lakše i podnošljivije.
Cesta je postala prava, široka magistrala, no okoliš ne baš pretjerano zanimljiv, pa sam pustio da mi misli vrludaju kud koja.
Tabla, koja me je obavještava da ulazim u mjesto Svetvinčenat, vratila me je u realnost.

Pomirio sam se s tim da će me noć uhvatiti na ovom putu , pa sam odustao od (pretjerane) žurbe, te odlučih svratiti u ovo mjesto na večeru.
Dvije znamenitosti su me dojmile u ovom malom mjestu.

Prema wikipediji preko gotovo cijele sjeverne strane gradskoga trga proteže se kameni kaštel Grimani, najsačuvaniji u Istri i najveća građevina u Svetvinčentu koja je već stoljećima simbol samog mjesta. Prva tvrđava je bila sagrađena još početkom 13. stoljeća, no burne godine ratovanja su za posljedice imale često uništavanje, pa zatim obnavljanje i promjenu izgleda kaštela, a osim izgleda mijenjali su se i vlasnici posjeda. Nakon biskupa, obitelji Castropola i obitelji Morosini, vlasnikom kaštela postaje patricijska venecijanska obitelj Crimani di San Luca. Sadašnji oblik građevina dobiva 1589. godine, kada Marino Grimani obnavlja spaljeni kaštel po nacrtu venecijanskih arhitekata Scamozzija i Campagne
Druga znamenitost je stara crkva na glavnom trgu mjesta

Prema wikipediji na istočnom dijelu gradskoga trga nalazi se župna crkva Navještenja Marijina, građena početkom 16. stoljeća iz domaćeg klesanog kamena. Iako se još ne zna točno vrijeme nastanka crkve, a ni ime arhitekta, po nekim sličnim arhitektonskim detaljima izvedenim u Istri može se zaključiti kako je njezina gradnja počela najkasnije krajem 15. stoljeća, te je dovršena do 1529. godine kada umire Pietro Morosini, glava mletačke obitelji čiji se inicijali nalaze na grbovima isklesanim na pročelju crkve.
Nedaleko od crkve, u debeloj hladovini častio sam se večerom u obliku pice na terasi pizzerije.

Večera mi bila ugodna, hladovina mi je bila ugodna, opći dojam starog, i neočekivanog velikog, trga u ovom malom mjestu bio mi je ugodan, pa sam zbog te silne ugode ostao ugodno sjediti dugo, puno duže od očekivanog.
Nastavio sam prema Kanfanaru po cesti koja je bila "manje važna", dakle lokalnog karaktera. Promet nula, asfalt dobar, no ono što je posebno obilježilo ovu vožnju do tog Kanfanara je - hladovina, fina tiha, svježa, rajska hladovina. Konačno je vrućina popustila, pa sam ušao u onaj dio ljetnog dana koji uvijek prekratko traje (opet ona okrutna istina da "sve što je lijepo kratko traje, ma koliko dugo trajalo").

U Kanfanaru se nisam dugo zadržavao, tek zbog jednog snimka, da mi ostane kakva-takva uspomena na ovo mjesto.

Dolaskom na cestu kojom sam jutros vozio u suprotnom smjeru, ostao mi je Limski kanal ispred mene u koji sam se brzo spustio, čini mi se prebrzo zbog kratkog trajanja užitka. Sad je ostao teži dio penjanja po usponu. Sunce je već otišlo na počinak pa sam bio u toj granici kada dan nije potpuno nestao, a noć nije potpuno prekrila okolinu.

I tako uživajući u sutonu, uzbrdicu savladavam pješice, gurajući bicikl. To sam činio lijevom stranom da mi promatranje kanala, koji mi je bio s lijeve strane, postane neka vrst mentalne preokupacije koja će mi ubrzati osjećaj prolaznosti vremena.

Iskoristio sam zadnje zrake svjetla današnjeg dana i još jedanput snimio kanal. Slika jest mutljava, no nadam se da vam dočarava opći dojam atmosfere u kojoj se trenutno nalazim.

Do kraja današnjeg putovanja ostalo mi je još desetak kilometara vožnje po krajnje lokalnoj cesti po kojoj nikakvog prometa nema ( čak nema ni crte u sredini). Noć je konačno pojela i zadnju zraku svjetla, pa sam dobio jedinstvenu priliku praktično isprobati novu svjetiljku za bicikl nabavljenu u Lidlu.

Što se iz gornje slike vidi, svjetiljka je izvrsna, pravi far (većeg) motocikla.
I konačno, nakon 14 sati stigoh odakle sam jutros krenuo. U međuvremenu sam prešao 122 km. Nije neki prosjek, no ja sam (pre)zadovoljan. Dosta vremena sam (iz)gubio oduševljavajući se starom arhitekturom Istre, a dosta me je kočila i (pre)velika vrućina.
Bilo kako bio, ponosan sam na sebe, presretan novom svojom spoznajom o najvećem našem poluotoku. A ta spoznaja mi je u duši unijela zrnce nemira koji će me diskretno, blago, i obzirno, no strpljivo, stalno i uporno upozoravati da bi Istru trebao još koji put obići.
Biciklom, naravno!

08.11.2020. u 16:18 • 0 Komentara • Print • #

Istra 2020 - I dio

Slike s ovog putovanja možete vidjeti ovdje ovdje.

Kartu prvog dijela ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Kartu drugog dijela ovog putovanja možete vidjeti ovdje.


Teško je riješiti se prvih utisaka.
Prije oho-ho godina, čiji broj neću namjerno obznaniti da se vi, strpljivi čitaoče, a i ja s vama, ne bi prenerazili, još kao dječak s jednoznamenkastim brojem godina, sam prvi puta ugledao to " najljepše od svih mora". Bilo je to u Dalmaciji, Split, a potom i otok Hvar.
U svojoj dječačkoj glavi sam tada formirao sliku da uz more, to najljepše od svih, obavezno ide i sivilo kamena i stijena, svojstveno za srednju Dalmaciju. U tom sivilu je jako malo mjesta za zelenilo, a pogotovo za neko veće drveće.
Kako sam karaktera da teško mijenjam stavove, ova slika idealnog mora dugo mi se motala po glavi, pa čak i danas u ovim poznim godinama.
Zbog ovog navedenog, pri prvom susretu s Istrom i njenom obalom, uhvatila me neka mješavina zbunjenosti i skepse. Jest more i jest jednako plavo kao i u Dalmaciji, no odem li koju stotinu metara u unutrašnjost, obilje zelenila i sasvim solidne šume više me podsjećaju na Slavoniju, u kojoj već decenijama obitavam, nego na primorje. Jedino crvenilo tla, zemlje me upozorava da sam ipak daleko od te Slavonije.
Ovog ljeta sam na ljetovanju dobio priliku da jedan dan bicikliram po Istri, te da ju malo bolje upoznam. A baš bicikliranje je jedan od najboljih načina za upoznavanje nekog područja kakvo ono u stvari jest.
Odmah na početku priznajem da mi se dojam o Istri promijenio na bolje.
Baza mi je bila u mjestu Fuškulin, nekih 7 km od Poreča, u unutrašnjosti Istre. Dakle, sam je smještaj već zadiranje u Istru kakvu do sada nisam imao prilike doživjeti, jer se dosadašnji boravak svodio na vožnju glavnim prometnicama autom do Pule i bivanja u Pulskom autokampu Stoja.
A ovo je već u startu sasvim drugačija Istra.
Nakon starta, put me vodio do Limskog kanala, a nakon njega preko mjesta Bale, Vodnjan i Fažane do već spomenute Pule. U povratku sam nakon Vodnjana produžio do mjesta Svetvinčenat, a zatim se preko Kanfanara vratio odakle sam krenuo.
Eto, to su imena, ovako nabacana u jednoj rečenici, o kojima će u nastavku biti riječi i slike.
Prije konkretne priče još jedna napomena. Sve što mi je bilo zanimljivo snimao sam sa dva tehnička pomagala. Prvo je već dugogodišnji moj pratilac – fotoaparat Olympus C750, još uvijek meni zanimljiv prvenstveno zbog 10x optičkog zooma. Drugi je „pametni“ mobitel Samsung A7, čija je zanimljivost u obliku dva objektiva, od kojih je drugi male žarišne duljine, dakle ultraširoki, pogodan za snimanje u uskim gradskim ulicama.
Slike fotoaparata ćete prepoznati po formatu 4:3 što prikazujem na slici ispod

Dok mobitel radi slike formata 16:9, što prikazujem na slici ispod

Eto nek' se zna, ako je nekomu i to bitno.
Dakle, negdje iza pola osam ujutro krenuh s okretanjem pedala. Cesta je bila uska, ali asfaltirana, promet nula, a svježina od prošle noći još uvijek je bila sveprisutna. Krajolik, kao što već rekoh, sličan Slavonskim, osim crvenice. No ako je krajolik bio sličan, kuće nisu.

Nerijetko su veće, ali uglavnom su uređenije i raskošnije nego one iz mog kraja.
Posebno zanimljiv mi je stari, ali lijepo uređeni, dimnjak, kao posebno obilježje ovog krajolika gdje vjetrovi znaju biti orkanske jačine.

U mjestu Flengi (inače, tokom ove današnje vožnje često se javljaju imena mjesta meni teško izgovorljiva a još teže zapamtljiva, vjerojatno je to posljedica utjecaja prekomorskog susjeda) izašao sam na „važniju“ cestu od ove „ultralokalne“. Ova nova bila bitno šira, čak je i crtu u sredini imala. Cesta je, naime bila veza Vrsara s jugom Istre.
Da je biciklizam posebno aktualan u Istri to su mi često dokazivali prometni znakovi koji mole vozače za milost prema zaljubljenicima na dva kotača vrlo labilne ravnoteže.

Nakon vožnje kroz šumicu sa gornjeg snimka, kroz ambijent sličan sa sjevera Hrvatske, stigoh do Limskog kanala.

Lokalci si tepaju da je ovo neka vrsta fjorda, pa često u njega zalaze veće i manje brodice s turistima. Dok sam ga promatrao u ovo, još uvijek ugodno svježe, jutro, sa suncem iz mojih leđa, priznajem da mi je pogled zastao na prizoru dosta dugo i nakon aktiviranja fotoaparata.
Okrenuo sam se u lijevo radoznalo promatrajući dokle dopire plavetnilo vode koje se u ovo bujno zelenilo uvuklo sa pučine otvorenog mora.

Za razliku od pogleda prema otvorenom moru gdje nije bilo žive duše na površini vode, ovdje se skupila čitava flota plovila oko nekog mola. Zumirajući prizor približio sam si navedeni mol uz koji je bilo privezano podosta čamaca.

Dakle, ako u ovaj kanal uplovim sa prihvatljivo malim plovilom, mogu pristati uz mol i protegnuti noge po kopnu.
Slijedi mi sada uživancija u obliku nizbrdice od preko 2 km. Znam da ću taj užitak platiti manje-više jednakom uzbrdicom, koja me nestrpljivo, i onako sadistički, očekuje tik po završetku nizbrdice. A sve to je zbog činjenice da se Limski kanal nastavlja u unutrašnjost Istre i kad ostane bez vode, samo što tada promjeni ime u Limsku dragu.

Kraj one nizbrdice došao mi je prebrzo, valjda zbog toga da sve što je lijepo u životu kratko traje. No, zato mi se uzbrdica razvukla.

Razlog tomu je što je navedena uzbrdica začinjena posebnim začinom u obliku uske i krivudave ceste, koja je često s jedne strane imala okomitu liticu, a s druge kamenitu ogradu. I sve to zajedno je dodatno pojačano gustim, vrlo gustim prometom (ni sam ne znam kako sam uhvatio malo mira i tišine snimivši gornji snimak). Uživancije u krajoliku je bilo jako malo, zamijenila ga je igra mačke (vozila) i miša (ja) kod koje se smjenjivalo moje iščekivanje nadolaska slijedećeg vozila i stiskanja sebe i bicikla uz rub ceste (i ovdje na više mjesta naiđoh na prometni znak "Opasnost! Biciklisti na cesti!"- ostade mi nada da su ga i vozači prometala isto tako uočili).
Da bar za trenutak maknem um od tog frustrirajućeg nadmudrivanja s prometom, potrudila se zbunjujuća oznaka, pješačkog valjda, prijelaza preko ceste.

Oznaci prijelaza svaka čast, bila je napravljena po svim suvremenim pravilima sigurnosti u prometu, no zbunjujuće mi je bilo to da je s druge strane ceste prijelaz vodio ravno k okomitoj litici(!?). Da li prateći objekti (stepenice, možda) uz cestu još nisu izrađeni, ili se možda radilo o nekakvoj trim stazi po kojoj se rekreativci osim hodanja i trčanja trebaju baviti i alpinizmom, ne znam. Ako netko sazna, biću mu zahvalan ako mi javi.
No, svaka muka prođe, pa ova mješavina uzbrdice, gustog prometa i uske ceste. Popeo sam se, dakle, na nekakvu vrstu visoravni, vidik se ispred mene raširio i ponovo sličio na već spomenuti Slavonski.

I cesta po kojom vozim je također doživjela preobražaj, pa je sada ravna i široka. Jest da sad vozila voze većom brzinom ali i za njih i za mene ima dovoljno mjesta, pa je razlog zabrinutosti smanjen daleko ispod granice podnošljivosti.
Opušten i mirna srca dokono vrtim pedale skoro zaboravivši onu frustrirajući uzbrdicu. Zujajući pogledom lijevo-desno promatram okoliš bez neke konkretne misli na pameti, uglavnom prava uživancija. Kad naiđoh na dobrodošlicu u obliku table na kojoj piše Bale, gore, i Valle, dolje (svi natpisi mjesta u Istri su dvojezični, gore na Hrvatskom jeziku, a dolje na Talijanskom).

Planirah i ranije, dok sam smišljao ovu vožnju, skrenuti u ovo mjesto, ne zbog obilaska samog mjesta, već radi skretanja na cestu prema Barbarigi. No, čovjek snuje, a Bog određuje, tako da je bilo suprotno – obišao sam mjesto i nisam krenuo prema Barbarigi.
A mjesto je pravo otkriće.
U stvari, na kraju ovog dana i ove vožnje shvatio sam da je Istra krcata malim, slabo poznatim mjestima koji kriju prave povijesne bisere pokazujući ga nesebično svakome tko im pokloni koji minut svoga vremena. Kao ja sad ovom mjestu.
Uglavnom, u starom dijelu tih mjesta su kamene građevine stare barem stoljeće, a neke čak i više, a neke opet čak jako, jako više. Čini mi se da su blizina mora i pomorstvo učinili gospodarski procvat ovog područja u doba kad je kontinentalni dio Hrvatske, pa i moja Slavonija, još grcala u blatu.
No, vratimo se mi mjestu po čijem popločanim starim, uskim ulicama polako guram bicikl pokušavajući, mada ne baš previše, svratiti smisao arhitekture kamenih građevina. Više sam uživao u njihovom prizoru kao i u osvježavajućoj hladovini koju su sačuvali od prošle noći, nadajući se nekom posjetitelju, kao što sam upravo sad ja.

U centru mjesta je župna crkva Pohođenja Blažene Djevice Marije Sv. Elizabeti sa zvonikom odvojenim od same crkve, što je opća karakteristika priobalja (prošle godine na bicikliranju kroz Stari Grad na otoku Hvaru, također sam bio svjedokom odvojenog tornja od crkve).

Uz pomoć interneta saznah da je župna crkva Pohođenja Blažene Djevice Marije Sv. Elizabeti velika građevina od bijelog kamena izgrađena na ostacima bazilike iz 9. stoljeća. Ova župna crkva pravi je rekorder jer na istom mjestu peta u nizu. Podaci kazuju da ju je dao izgraditi Tomaso Bembo, gradonačelnik Bala od 1845. do 1891. godine. Crkva Pohođenja Blaženoj Djevici Mariji dovršena je i posvećena 1882. godine. Danas čuva kameni sarkofag ukrašen pleterom iz 9. stoljeća, drveno raspelo, renesansni drveni reljefni poliptih, liturgijsko ruho i pribor iz XV-XVIII. st. te drveni kip Gospe od Mon Perina iz 15. stoljeća.
(Izvor: ://www.istra.hr/hr/dozivljaji/kultura/crkve/718)
Na moju žalost bila je zatvorena, pa stoga sa već navedene web stranice posuđujem snimak unutrašnjosti crkve.

Ali ono što me posebno dojmilo, a ujedno svojom ljepotom i gracioznošću iznenadilo je vijećnica mjesta.

Sa interneta sam saznao da je na trgu popločenom kamenom izvan gradskih zidina sagrađena prekrasna lođa ispred gradske palače koja je u 19. stoljeću doživjela veće izmjene. Obnovljena je u neogotičkom stilu s elegantnim trijemom na ulazu. U trijem su uzidani grbovi, među kojima je i grb općine Bale – križ bijele boje na crnom polju. U gradskoj je palači i danas sjedište općinske administracije. Tu se čuva i statut kojeg je Mletačka republika odobrila 1477 godine. Statuto del Comun de Valle Bale izričito naziva Casel de Valle, odnosno Comun de Valle. Inače, Mletačka je republika još 16. studenog 1332 godine Balama priznala položaj grada nazvavši ga terra Vallis ili commune de terre Vallis.
(Izvor: www.bale-valle.hr/znamenitosti)
Eto, to je jedno od obilježja vožnje biciklom. Ne očekuješ ništa, a dobiješ čitavo bogatstvo doživljaja.
Još s ushićenjem u duši, koje je titralo daleko dulje od očekivanog, primorao sam se "spustiti na zemlju" i koliko-toliko hladne glave razmisliti o nastavku putovanja.
Prema onoj "kartu čitaj, a seljaka pitaj" pitao sam gospođu zrelih godina, koja mi je prva naišla, o cesti prema mjestu Barbariga. Nakon što je mene, kompletno s biciklom na trenutak , no ipak detaljnije osmotrila, reče mi da "To nije cesta za vas! Brdovita je i nema asfalta!" Ono prvo bih nekako i pregrmio, no nije mi se dalo tandrkati po makadamu. Stoga sam se vratio na "glavnu cestu", kojom sam došao i produžio prema jugu.
Cesta je išla blagom, skoro neprimjetnom nizbrdicom, sa isto takvim krivinama, dakle, ništa posebno, skoro pa dosadno.
Dolaskom pred Vodnjan skrenuo sam desno prema Fažani ostavivši obilazak Vodnjana u povratku.
Slijedila je blaga nizbrdica od nekih 3 km. Cesta se nekako suzila, mada je crtu po sredini i dalje zadržala, no promet je bio nikakav tako da sam se prepusti uživanju lagane vožnje zajedno s maestralom koji mi je u lice donosio miris mora.

Fora mi je bilo voziti uz suhozid, manje od metar od mog desnog ramena, iza kojeg je bio raskošan maslinik.
Sve to zajedno, blaga nizbrdica, izostanak prometa, maestral i egzotični okoliš su učinilo ovu vožnju do Fažane izuzetno ugodnom i impresivnom, pa mi je pojava prvih kuća Fažane izazvala tugu i žalost zbog okončanja nečeg krajnje ugodnog. Opet sam postao svjestan činjenice da sve što je lijepo u životu kratko traje, ma koliko dugo trajalo. Preostaje mi jedino potraga za slijedećim nečim lijepim.
Za razliku od Bala, za koje, do današnjeg dana, nisam uopće znao da postoji, Fažana mi je poznata još iz djetinjstva, jer su neki iz mog dječačkog društva tamo ljetovali. Po povratku su oduševljeno pripovijedali o mjestu i doživljajima u, i oko njega, tako da mi je dojam o tom mjestu kao nečim izuzetnim ostao do današnjih dana. To je možda razlog nekog tihog razočarenja kad sam danas, nakon oho-ho godina, došao u to mjesto.
Da li zbog tog razočarenja, ili je stvarno bilo tako, no učinilo mi se da je mjesto manje po obimu i manje zanimljivo od Bala (očigledno dojam oduševljenja tim mjestom još je uvijek tinjao u meni).

Na "glavnom " doku mjesta privezan je brodić za prijevoz turista na Brijune. U stvari ta veza s Brijunima je jedna od glavnih značajki Fažane.

Par desetaka metara od tog "glavnog " doka je "glavni" trg mjesta.

Tu je smještena župna crkva sv. Kuzme i Damjana.

Bila je otvorena, pa sam uspio snimiti i unutrašnjost.

Prema internetu crkva je sazidana u kasnogotičkom stilu 15. stoljeća, a dvije spolije iz VIII. stoljeća na vanjskome zidu pripadaju vjerojatno starijoj građevnoj fazi crkve. Uz crkvu je podignut samostojeći zvonik, koji završava lučnim biforama i piramidom. Unutrašnjost je opremljena s pet mramornih oltara na kojima su postavljeni drveni retabli. Sjeverni zid crkve oplemenjen je slikom Posljednja večera, poznatog zadarskog slikara Zorzija Venture iz 1598. godine. I glavni oltar sadrži kvalitetno slikarsko ostvarenje – Uskrsli Krist i sveci, ulje na platnu koje ima sve odlike venecijanskog slikara Leonarda Corone, nastalo oko 1590. godine. Na zidovima sakristije moguće je vidjeti ostatke freskoslikarija, vjerojatno rad furlanskih majstora iz 16. stoljeća.
(Izvor: www.infofazana.hr/istrazite/kulturna-bastina/sakralna-bastina/crkve-na-podrucju-fazane-i-valbandona/)
Nedaleko od ove, za ovo mjesto velebne crkve, skromno i diskretno se smijesila crkva, ili bolje rečeno, crkvica bl. Djevice Marije od Karmela.

To je jednobrodna crkvica manjih dimenzija podignuta u 14. stoljeću, vjerojatno na temeljima starije iz 9. stoljeća čiji ostaci nisu sačuvani. Na pročelju, iznad ulaza, uzdiže se preslica na jedno zvono. Prigrađena lopica je iz 17. stoljeća.
Izvor: www.poistri.eu/search/label/CRKVA%20SV.%20IVANA%20APOSTOLA%20FAŽANA)
Ne ulazeći sad u vjerska uvjerenja, mislim da se mora priznati da su navedena godišta, ili navedena stoljeća stvarno impresivna. Pokazuju, indirektno, i o razvoju društva, bilo gospodarskog, bilo kulturnog, koje je obitavalo ovim područjima.
Vratio sam se obali i uočio šetnicu u hladovini koja se protezala u nedogled

Nekog od prolaznika, za kojeg se ispostavilo da je lokalac, upitah da li obalom mogu doći do Pule. Nakon duljeg razmišljanja odgovorio mi je ne baš potpuno odlučno: "Pa,….može!". Nije mi bio baš uvjerljiv, pa sam odustao od nakane i vratio se klasičnim cestama.
Tako sam "naletio" na skulpturu Mate Parlova. Čim sam je ugledao vratio sam se u svoju mladost kada je ovaj boksač "žario i palio" po svjetskim ringovima.

Prema wikipediji Mate Parlov (Split, 16. studenoga 1948. – Pula, 29. srpnja 2008.), slavni hrvatski boksač i olimpijski, europski i svjetski osvajač zlatnog odličja za bivšu Jugoslaviju. U profesionalnoj karijeri osvojio je 1976. godine naslov europskog prvaka u poluteškoj kategoriji i naslov svjetskog prvaka u poluteškoj kategoriji po WBC-u 1978. godine. Bio je prvi boksač iz socijalističkih zemalja koji je osvojio profesionalnu svjetsku titulu. Mate Parlov jedini je boksač u povijesti tog športa koji je u istoj kategoriji osvojio olimpijsku, europsku i svjetsku amatersku, te europsku i svjetsku profesionalnu titulu. Nakon završetka svoje aktivne boksačke karijere živio je u Fažani, daleko od športa i javnog života. Vodio je vlastiti kafić "Mate" u Puli.
Na izlasku iz Fažane, prošao sam pored novosagrađene stambene trokatnice koja me pokušavala uvjeriti da promijenim dojam o Fažani kao o mjestu malo većeg od sela.

Dakle, krenuo sam prema Puli cestom na kojoj j e promet bio znatan. Sušta suprotnost od stanja do Fažane. Hladovina stabala uz cestu se trudila ublažiti negativan dojam prometa koji je u meni bio pojačan sada već znatnom vrućinom. Postupno mi je postajalo jasno da će današnji dan biti topliji od očekivanja.

Wikipedia veli da je Valbandon naselje sa 1.626 stanovnika prema popisu iz 2011. godine. Naziv Valbandon svoje izvorište skriva u srednjevjekovnom, talijanskom izrazu vala abandonata što znači napuštena ili obrasla uvala.

Možda tog naselja i ima, no od silnih hotela, šetnjica i parkova oko njih ja ga nisam primijetio. A i zbog vreline sunca, kao i mog želuca koji će uskoro zahtijevati ručak, žurio sam se do Pule.
Od tog Valbandonskog naselja, kojeg ne vidjeh, išla je nova cesta sa svježim asfaltom. Dojmila me je briga za nas, bicikliste, u obliku biciklističke staze koja je s crtom, i to jednom nego čak s dvije, bila odvojena od kolovoza po kojem su tutnjali auti i kamioni.

Poslije višestrukih gore-dolje, začinjenih gustim, jako gustim prometom konačno stigoh u Pulu. Odmah po ulasku u grad skrenuh sa te ceste gustog prometa i kroz hladovinu uljepšanu tišinom nastalom nedostatkom vozila, lagano i opušteno stigoh do željezničkog kolodvora.
Tu me je dočekala prekrasna, raskošna kolodvorska zgrada, za koju sam i dan-danas u dilemi da li je ljepša sa gradske strane ili gledajući je sa strane tračnica.

Prema wikipediji željeznički kolodvor u Puli izgrađen je 1876. godine čime je dovršena zadnja dionica istarske pruge odnosno odvojka Južne željeznice od Divače do Pule. Zgrada kolodvora smještena je u podnožju Monte Ghira na samoj obali Puljskog zaljeva.
Da to i slikom prikažem, bilo mi je dovoljno samo okrenuti se oko sebe nakon snimanja kolodvorske zgrade sa strane tračnica.

Na žalost danas, pored težine opće situacije u kojoj željeznica proživljava teške i sumorne dane, ovdje je još dodatno otežana činjenicom da je željeznica do Pule neka vrsta slijepog crijeva gledajući zemljovid Hrvatske. Jer, da bi se, recimo, iz prijestolnice Lijepe naše vlakom dovezao do Pule, u međuvremenu se trebam odtandrkati do Ljubljane, pa skrenuti prema Trstu, a prije njega, u Divači, konačno stići na ogranak koji vodi do Pule. Dakle ne samo da je dugo i komplicirano nego za to trebam kupiti međunarodnu željezničku kartu.
A tu je i gotova auto cesta Zagreb - Rijeka, a uveliko se radi na drugoj traci Istarskog ipsilona Pazin - Rijeka, tako da ću u skorašnje vrijeme praktično cijeli put od Zagreba do Pule začas odvoziti auto auto-cestom, puno brže i jednostavnije nego željeznicom.
Definitivno, željeznica u Puli nema ružičastu budućnost.
Zanimljivo da se, malo-malo, pojavi vijest o gradnji željezničke veze Pula - Rijeka koja bi trebala ići kroz Učku. Svakome tko iole razmišlja trezveno, hladne glave, racionalno, jasno je da je to čista laž radi umirivanja narodnih masa, mada se teško odupre sanjarenju" kako-bi-bilo-dobro-kad-bi-bilo", te tako malo rastereti duša. Novinari su sigurno prvi koji i te kako znaju da je kod ljudi ponekad bolja ugodna laž od neugodne istine.
Ispred zgrade kolodvora, specijalno za ljubitelje željeznica, a i sam sam takav, izložena je parnjača još sa originalnim oznakama Talijanske željeznice (FS) koja je vukla vlakove na ovoj pruzi u doba kada je željeznica ovdje bila na vrhuncu slave.

Ponovo sam se vratio ulicom kojom sam došao do kolodvora, a kojom dominira ona mješavina izostanka prometa i tišine u nakani lagane vožnje do centra grada.

Nisam se baš dugo vozio, tek par stotina metara, pa sam stao. Razlog zaustavljanja je bila slijedeća arhitektonska ljepotica ovog grada.

Prema wikipediji radi se o Grand Hotel Rivieri ili Palasthotel Riviera koji je otvoren je 1909. Izgrađen je prema projektu bečkog arhitekta Carla Seidla. Nakon izgradnje dugo je vremena bio najveći i najluksuzniji pulski hotel. Ovo masivno neobarokno zdanje s bogatom secesijskom dekoracijom i velikim balkonom na glavnom pročelju izgrađeno je 1909. na iznimno povoljnoj lokaciji izvan povijesne jezgre. Dugo je godina bio glavno okupljalište filmaša tijekom Festivala igranoga filma u Puli, a danas je u vlasništvu Arenaturista u kojem ima funkciju konačišta.
Ispod tog navedenog velikog balkona na glavnom pročelju imao sam čast i užitak provozati se biciklom.

A tada sam stigao do glavne atrakcije ovog grada - Pulska arena!

Prema wikipediji sama gradnja Arene se odvijala u nekoliko faza tijekom 1. stoljeća. Smatra se da je već u doba cara Augusta na istom mjestu stajala slična, ali manja i pretežno od drva izrađena građevina. Za vrijeme vladavine dinastije Flavijevaca (Vespazijan, Tit, Domicijan) u drugoj polovici 1. stoljeća Arena je dodatno proširena, a drveni dijelovi su zamijenjeni kamenom, a Arena poprima današnji izgled. Još nije u potpunosti poznato zašto su uopće Rimljani u Puli gradili ovako monumentalnu građevinu. Jedna legenda kaže da je amfiteatar u Puli dao sagraditi car Vespazijan u čast svojoj ljubavnici Antoniji Cenidi koja je u Puli imala posjede. Amfiteatar u Puli ili Pulska Arena (u narodu poznata i kao Divić-grad) najveći je i najsačuvaniji spomenik antičkog graditeljstva u Hrvatskoj. Uspoređujući ga s više od 200 rimskih amfiteatara, plašt pulskog amfiteatra s četiri stubišna tornja je najsačuvaniji i rijedak primjer jedinstvenih tehničkih i tehnoloških rješenja. Po veličini zauzima 6. mjesto među rimskim amfiteatrima na svijetu, te je jedini u svijetu čija su sva tri rimska arhitektonska reda u potpunosti očuvana.

Gledajući je u cjelini, ili tek neke njene detalje prikazane na gornja dva snimka, stajao sam opčinjen, otvorenih usta i raširenih očiju. Ne znam čime sam bio više zadivljen, ili ljepotom i gracioznošću same građevine, ili preciznošću i obradom blokova kamena od kojih je arena sačinjena, imajući na umu da ovdje stoje već skoro dva milenija.
Dugo mi je trebalo da se vratim u sadašnjost. Možda je tomu pripomoglo sunce koje je sada već počelo dobrano pržiti. a ujedno me je podsjetilo da sam tek na polovici današnjeg putovanja. Stoga sam krenuo dalje pozdravivši se s drevnom građevinom. Šteta, da je mogla, ispričala bi mi svakojake priče o tome što se sve događalo oko nje u ovih skoro 2000 godina. A možda je bolje ovako, jer bi ostao ovdje za svagda slušajući tko je sve, kada, kako, a i zašto obitavao ovdje, što je sve priželjkivao čineći što je činio i na što se to na kraju pretvorilo. Ljudi dolaze, bivaju i odlaze, a posljedice ostaju.
Zbog sunca iznad mene "izvorom svakojakog života na ovoj planeti", koje je dobrano svojim grijanjem nastojalo to opravdati, nakanio sam uz more produžiti do autokampa "Stoja" koji se nalazi južno od grada, dakle s druge strane grada. Odrekao sam se daljnjeg njegovog obilaska jer sam to učinio prije dvije godine, pa ću tada snimljene slike sada uzeti kao pripomoć za daljnji opis boravka u ovom gradu.
Kao prvo, evo još jednog snimka arene, ovaj put odjevene u večernju toaletu.

Na web stranici https://www.helloistria.com/mjesta/virtualna-pula-moderni-vremeplov-kroz-anticki-grad/ našao sam zanimljive slike koje predstavljaju rekonstrukciju starih Pulskih građevina onako kako su izgledale kad su bile gotove s gradnjom. Pa tako jedan detalj arene od prije skoro 2000 godina je mogao izgledati ovako:

Nakon arene, ono što se obavezno mora vidjeti i na njega se popeti, je kaštel.
Prema wikipediji Mletačka utvrda u Puli izgrađena je na najznačajnijem strateškom mjestu pulskoga zaljeva, na brežuljku na kojem su prethodno Histri locirali svoju gradinu, Rimljani castrum, a feudalna gospoda srednjovjekovni kaštel.
Utvrdu je projektirao i vodio izgradnju za mletačku republiku, francuski vojni inženjer Antoine De Ville između 1631. i 1633. godine. Bila je dio obrambenog sustava Pule u XVII. st., koji je još uključivao tvrđavu na otoku Sv. Andrije te dva obrambena pojasa (nasipa): prvi približno po trasi današnje ulice Castropole, a drugi po perimetru antičkih i srednjovjekovnih zidina koje su bile rekonstruirane i nasipane radi prilagođavanja tadašnjoj ratnoj taktici obrane i moći naoružanja.
Položaj tog brda, zajedno s kaštelom, zorno je prikazan na brončanoj maketi grada koja se nalazila na ulazu u park, nedaleko od arene. Da ne bi puno pogledom lutali po donjoj slici ja sam crvenom strelicom označio kaštel i brdo na kojemu se on nalazi.

Kako taj kaštel izgleda iz ptičje perspektive pripomogla mi je web stranica http://www.pulainfo.hr/hr/where/kastel sa koje sam posudio donju sliku.

Da bi se popeo na brdo moram ići - uzbrdo! Ovdje je to olakšano uskom, ali ipak asfaltiranom cestom, po kojom sam, ipak šetao, mada bi uporniji od mene ovo odvezli bez nekih većih problema.

Brzo sam došao do vrha brda na kojemu je bio navedeni kaštel. Što se iz priloženih slika primjećuje, oni lijeniji do njega mogu doći i autom.

Odmah na ulazu u kaštel je natpis koji govori o sadašnjoj funkciji kaštela, koja je daleko mirnodopskija nego što je bila ranije - Povijesni i pomorski muzej Istre.

Nakon što smo se bicikl i ja provukli kroz zidine na mjestu ulaza ispred nas se rastrlo poveće dvorište sa ogromnom platanom. Sudeći po veličini, točnije rečeno promjeru stabla, platana je bila svjedokom svakojakih burnih vremena kroz povijest, pa bi i ona, kao što gore rekoh za arenu, mogla ispričati što-šta zanimljivog. Srećom, kao što je to slučaj i s arenom, to ne može, pa ću ja ipak ovo putovanje danas završiti.

Na drugoj strani dvorišta smještena je barka, tipična za ovo područje iz nekih povijesnih vremena.

Nije mi bila namjera obilaziti unutrašnjost kaštela, u ovo vreme promoviranog u muzej, već prošetati njegovim zidinama u potrazi za dobrim pogledom na grad. No, kako sebe smatram jednim od onih koji na svom biciklu moraju imati barem nešto svoje, ili guzu, ili ruku ili pogled, krenuh u potragu za strateško mjesto gdje ću bicikl imati na oku dok šetam zidinama.
Kad sam zbrinuo bicikl, krenuh šetnjom po zidinama, promatrajući grad, a povremeno pogledajući i svog dvotočkaškog vjernog i strpljivog suputnika.
Jasno, prvo Arena!

Nedaleko od arene je samostan i crkva sv. Antuna, čiji detaljniji obilazak ostavih za neka druga vremena.

Kako izgledaju zidine po kojima upravo šećem, možete vidjeti ovdje.

Tu je pogled na već opisani željeznički kolodvor.

Blizina mora ukazuje da je Pulski željeznički kolodvor na nadmorskoj visini od tek jednog do dva metra.
Na drugoj strani je pogled odavao urbanu Pulu, klasičnu za bilo koji grad.

Tu su i ogromne dizalice Puljskog brodogradilišta.

Unutar zidina je kula sa osmatračnicom i kao takva idealna za snimanje okolice. Ipak, zadovoljio sam se zidinama. Jedino sam snimio kako bi, od prilike, izgledao s fotićem u ruci pri potrazi za motivom.

I na kraju, što se kaštela tiče, evo kako izgleda sam ulaz u njega, kojim sam i ja došao.

Nakon kaštela spustio sam se u sami centar grada. Pri tome sam prolazio tipičnim primorskim kalama, kao što je ova.

Sam centar grada ovdje nazivaju Forum, a gradsku vijećnicu Komunalna palača. Lijevo od komunalne palače nalazi se Augustov hram.

Prema wikipediji reprezentativna gotička Komunalna palača nastaje krajem 13. stoljeća u doba prosperiteta grada i njegove samostalnosti, a odraz je mogućnosti i ambicija bogatih pulskih obitelji. Nastala je preoblikovanjem postojećih građevina koje su na toj lokaciji i ranije služile sličnoj namjeni, a dovršena je 1296.
Opet slijedi susret sa metuzalemom milenijskih razmjera - Augustov hram.

I opet, prema wikipediji, Augustov hram je dobro očuvani rimski hram u centru Pule (u rimsko doba Pola) na središnjem gradskom trgu Forum. Hram koji je posvećen prvom rimskom caru Augustu sagrađen je za vrijeme careva života između 2. pr. Kr. i njegove smrti 14. godine nove ere. Pod bizantskom upravom hram je pretvoren u crkvu što mu je omogućilo da preživi do modernih vremena, kada je pretvoren u spremište žita da bi početkom 19. stoljeća u njemu bio smješten muzej kamenih spomenika. Tijekom savezničkog zračnog napada 1944. pogođen je bombom i gotovo u potpunosti uništen, pa je 1947. rekonstruiran. Danas služi kao lapidarij u kojem su izložene rimske antičke skulpture od kamena i bronce.
Prema već navedenoj web stranici "Virtualna pula" Augustov hram, kad je bio nov-novcat, izgledao je ovako:

Ako se nekomu učinilo da ispred Augostovog hrama vidi nekakav zbor, nije mu se učinilo, već ima dobre oči.

Stjecajem okolnosti koju neki nazivaju srećom, a drugi Božjom providnošću (u što već tko vjeruje) našao sam se u centru Pule taman pri održavanju nekakvog kulturno-umjetničkog programa. Kakvog, nisam saznao, a nije me ni zanimalo. Više su bi bili zanimljivi sitni detalji koji, ako se na vrijeme ne uhvate objektivom kamere, otiđu u povijest neprimijećeni.
Posebno mi je bila zanimljiva ljepotica u narodnoj nošnji. Da li je i inače ljepotica, ili ju takvom čini odora koju je nosila na sebi ostade nejasno, što trenutno i nije važno. Važniji su mi bili trenuci popravljanja kape, ili rezigniranog iščekivanja, riješenog korištenjem mobitela. Baš taj trenutak mi bi posebno zanimljiv, spoj suvremenog mobitela i tradicionalne nošnje.

Bijah još dječakom kad čuh od moje tetke slijedeće: "Muško čeljade samo nahrani i golog ga pošalji u svijet, i uspjet će, a žensko samo dobro obuci i pošalji ga u svijet, isto tako će uspjeti!" Dakle, kako kroz stoljeća, tako i danas za ženu je bitno da dobro izgleda. Zato treba koristiti svaku priliku za popravljanje tog famoznog izgleda.

Zujajući po Pulskim uskim ulicama stigao sam do slijedeće zanimljivosti ovog grada - Slavoluka Sergijevaca.

Prema wikipediji slavoluk Sergijevaca (često nazivan i Zlatna vrata), antički je rimski slavoluk. Postavljen je u spomen na tri člana obitelji Sergijavaca, posebno na Lucija Sergija Lepida, tribuna koji je služio u Rimskoj legiji, koja je sudjelovala u bitci kod Akcija, pa se pretpostavlja da je slavoluk izgrađen između 29 i 27 godine pr. Kr. Sergijevci su bili moćna obitelj u koloniji, te su zadržali svoju moć stoljećima.
Opet posegnuh za navedenom stranicom "Virtualna Pula" da bih vas vremeplovom vratio nazad za više od 2000 godina, te vam pokazao kako je izgledao slavoluk, upravo izgrađen.

Odmah uz taj slavoluk smjestile su se neke Mletačke zgrade. Nisam išao u istraživanje tko i kada ih je napravio, ostavljam ih ovdje iz samo jednog razloka - meni su izgledale lijepe.

I toliko o toj 2018-toj, a vratimo se mi u ovu vruću i sunčanu 2020-tu.
U želji da što prije prođem kroz grad do tog kampa, krenuo sam rivom.

Kao već spomenutog railfana, interesantne su mi bile željezničke tračnice. Mogu samo zamisliti kako bi bilo posebno interesantno da ulicom prolazi - vlak.
Uz put sam snimio ribarice kako odmaraju u luci nakon, pretpostavljam, radne noći.

Prije nego će ova cesta, po kojoj vozim napustit more, prošao sam pored brodogradilišta "Uljanik". Tek par desetaka metara od ceste,s druge strane ograde, uz dok je bio privezan nekakav ogromni brod na kojemu su nešto radili. Ogroman velim, jer je meni takav izgledao. Možda je njegova relativna blizina u meni izazvala takav dojam , a možda i stvarno jest veliki, ostaje mi nerazjašnjeno.

Cesta, ili ulica kojom sam nastavio voziti, provlačila se između neprekidnog niza građevina ozidanih kamenom, s desne strane i okomite litice s lijeve strane. Ovo s desne strane su, pretpostavljam, bile prostorije brodogradilišta, a ona litica s druge strane je posljedica otimanja prostora od brda potrebnog za cestu.

Par stotina metara dalje naišao sam na radničke nastambe, sagrađene, možda, i prije sto godina. Većina ih je bila oronula, slika i prilika današnjem stanju u brodogradilištu, no naišao sam i na jednu obnovljenu. Nevjerojatno je koliko obnovljena građevina popravi dojam o njoj!

Blizu tih nastambi naišao sam na zanimljiv grafiti sa porukom nad kojom bi bilo dobro zamisliti se.

Još par puta gore-dolje i lijevo-desno, konačno sam se našao pred ulazom u autokamp Stoja.

Tu sam ljetovao više puta, a prvi put prije skoro 30 godina, pa sam poželio biciklom malo prokrstariti kampom.
To sam rekao, što je moguće ljubaznije, onom liku u svjetlo plavoj košulji na gornjoj slici,ispravno zaključivši da je neka službena osoba zadužena da budno pazi tko ulazi i izlazi iz kampa. Valjda pod dojmom moje ljubaznosti, ali ipak s i dalje kruto hladnom, službenom facom, samo je kratko klimnuo glavom.
Prošavši pored njega ušao sam u rajsku hladovinu mirisne borovine.

I dalje su tu bili raskošni bungalovi u kojima užitak boravka je prije 20 godina koštao 100 €. Vjerojatno danas nije ništa manje, ako ne i više, no to mi trenutno nije bila briga.

Više me brinuo ovaj zvizdan iznad mene koji je isijavao toplinu što je više mogao, a tek sam na pola puta, i to još i gladan. Stoga sam ubrzao krug po kampu.
No, prije ručka i izlaska iz kampa, još sam snimio plažu, odnosno "plažu" kampa.
Kamp se nalazi na poluotoku kojemu je obala uglavnom stjenovita, pa iako na donjoj slici izgleda suprotno, lako se može doći do mora i isto tako lako se može naći mjesto za sunčanje.

Za nastavak ove priče kliknite ovdje.

08.11.2020. u 10:22 • 0 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.