Pero i njegov bicikl

utorak, 03.01.2017.

Karolina I dio

Slike s ovog putovanja možete pogledati ovdje.

Kartu s ovog putovanja možete pogledati ovdje (Google Maps) ili ovdje(Bikemap)

Ideja se nametala sama od sebe.
Provodeći dane ljetovanja u Rijeci, kupajući se na plažama jugoistočno od grada, pojavila se u obliku iskorištenja nečega čega ima "tako puno na tako malom prostoru". S jedne strane je miris mediterana, ovdje uz slanu modru vodu na nula metara nadmorske visine, a s druge strane tek 40-tak km dalje, a na višoj nadmorskoj visini, sasvim drugačija planinska klima. Nigdje, valjda, nisu tako blizu kao ovdje, Švicarska i Azurna obala.
A željeznica ih čini još bližom. Stoga sam odlučio jedan dan sagledati kako taj spoj izgleda. Vlakom sam se odvezao tih 40-tak km,a istovremeno se i popeo na 700 metara nad morem, te se biciklom vratio nazad odakle i krenuh.
I to ne činih sam. Društvo mi je činio nitko drugi do li sin moj vlastiti. Dakle, prava roditeljska idila, činim ono što volim, i to činim sa sinom.
Vlak nam je kretao nešto prije pola osam. Što zbog pred putne nervoze, a što zbog vremena guštanja pred polazak vlaka, u njemu smo bili već iza sedam. O posebnim odijelcima za bicikle u vlaku još možemo samo sanjati, pa smo njih dvojicu smjestili do vrata u zadnji vagon, ispred onih srednjih vrata za prelazak iz vagona u vagon.

U vagonu je bila standardna "gužva" na Hrvatskim željeznicama, pa se pored nas dvojice u ostalim kupeima mogao pronaći još koji putnik.

Ni stanje na Riječkom željezničkom kolodvoru nije odavalo neku brigu o velikoj gužvi.

Da su malo viši, naši bicikli bi kroz prozor na centralnim vratima mogli promatrati situaciju iza vlaka.

U nestrpljivom iščekivanju početka putovanja autoportretirao sam se u ogledalima iznad sjedala.

A onda je čiko s crvenom kapicom odlučno puhnuo u pištaljku i podigao palicu. Vlak je bez pogovora, pod dojmom vrhunskog prometnog autoriteta željeznice, poslušno krenuo. Nakon izlaska iz kolodvora i prelaska ceste, pruga je krenula impresivnom uzbrdicom koja snažnoj električnoj lokomotivi nije predstavljala problem.

I dalje na uzbrdici, vlak se počeo provlačiti kroz usjeke, za njega specijalno sačinjene.


Osim usjeka, bili su tu i nasipi po kojima je vlak putovao. Kako su ti nasipi na vjetrometini, a kako je ovo područje koje bura preobliči iz rajskog dojma u pakleno, na nasipima je često i betonski burobran.

Zanimljivo mi je bilo koliko je zaleđe Rijeke, malo dublje, u stvari pusto područje. Samo zakržljalo zelenilo u smjesi sa stijenjem. Tu se pojavio sivi, kameni podzid željezničke pruge, koji smo netom prošli, kao nešto što remeti tu simbiozu tog zelenila i stijena.

Iza prijelaza preko ceste za Crikvenicu, radnici koji rade na održavanju pruge, propustili su nas maknuvši se u stranu.

Impresivno je bilo pogledati dolje ispod sebe koliko se vlak popeo u visinu. Kao na dlanu prosulo nam se plavetnilo mora zajedno s Kvarnerskim otocima i Krčkim mostom.

Onda smo se zavukli u neke tunele, zavoje, usjeke, kao znak da smo se s morem pozdravili i da idemo u planine. Prva postaja u tom planinskom dijelu ove vožnje vlakom bile su Fužine.


Iako smo u te Fužine, odnosno njihovu postaju, uletjeli iz tunela, usjeka i šume, nakon postaje nam se ukazao krajnje idilični prikaz mjesta obasjano još uvijek jutarnjim suncem.


Zanimljiv mi je bio izvor planinskog meda. Zbog opće priznatog stava o njegovom izvoru zdravlja, vjerojatno se suhim zlatom plaća, a sve počinje u ovim skromnim košnicama.

U ovom kraju se sve nekako skupilo, sastalo i zbilo. Pa pored planinske idile je i najsuvremenija prometnica – autocesta Zagreb – Rijeka. Osobno smatram da je njihova jedina prednost u brzini putovanja. Putnik tu prednost skupo plaća ne samo cestarinom već i sljepoćom na ljepotu kroz koju prolazi. Mada s druge strane gledajući, kad bi i ja bio pritisnut rokovima, frkom i brzinom tempa u kojemu živim i radim, ne znam da li bi mi bilo još i do gledanja idilične okoline. Tada bih sigurno imao više nego što sad imam, no nisam siguran da li bih bio i sretniji (Sreća, što je to!?)

Pred ulaz u Delnice, u kojima silazimo s vlaka, ostalo mi je još pozdraviti izlaz iz jednog od tunela.

Nakon silaska s vlaka valjalo nam je pronaći put kojim se trebamo spustiti do grada, jer je kolodvor nekako gore.
Promatrajući grad u ljetnim danima, a tako sam ga oduvijek promatrao, Delnice mi se čine kao skroman i simpatičan Goranski grad. Pretpostavljam da zimi to nije tako patetično, mada i zima u Delnicama ima, pretpostavljam, svojih ljepota. Sad u ljetno jutro Delnice izgledaju ovako:


Prema wikipediji Delnice se nalaze na visoravni prosječne visine od 700 do 900m koju okružuju brda i iznad 1500m nadmorske visine. Reljef je izrazito kontinentalnog karaktera, a klima planinska. Zime su duge i oštre: u prosjeku traju 106 dana, obiluju snježnim oborinama i temperaturama koje dosežu -8 şC. Ljeta su kratka i svježa s temperaturom zraka koja rijetko prelazi 25 şC. Vapnenačko-dolomitska podloga stijena pogoduje rastu tzv. „zelenog krša“ odnosno vegetacije plitkog korijenja. Cijeli je kraj bogat šumama bukve, smreke i jele te područjima na kojima rastu šumsko voće i gljive. Obitavaju ga srne, medvjedi i vukovi te mnogobrojni glodavci i razne vrste ptica i kukaca. Sam grad s nadmorskom visinom od 730m, „najviši“ je grad u Hrvatskoj. U gradu je 2001. godine bilo 4451 stanovnik.
Eto, u takvom okruženju mi danas krećemo s vožnjom. No prije početka puta, red je jednom jutarnjom kavicom zaliti uspješnost današnjeg dana. U potrazi za tom kavicom, prošli smo pored velikog panoa na kojemu su ucrtane trase biciklističko-pješačkih staza.

Zanimljiv mi je spomenik iz drugog svjetskog rata ili, kako na njemu piše "Narodnooslobodilačke borbe naroda i narodnosti" koji ne samo da je čitav, neokrnjen, nego se ispod njega nalazi i stručak cvijeća.

Idealno mjesto za tu jutarnju kavu smo našli u raskošnoj hladovini hotela Delnice.

Iznenadila nas je ova jutarnja svježina skoro planinskog zraka. Iznenadila nas je i nadasve ugodna hladovina na terasi gdje smo pijuckali svako svoje piće, pa smo se, blazirani, tupo smješkali promatrajući okolicu bez nekih suvislih misli. Iznenadilo nas je, velim, sve to, zateklo čak, jer smo prošlih dana navikli na mediteransku vrućinu i težak miris vrelog morskog zraka, pa nismo ni mogli zamisliti da ovakvo nešto ovdje gore može postojati tako blizu onog dolje.
Dok smo tako pretakali nepovezane misli, pogled nam se zaustavio na grupu mladih djevojaka, očigledno neka ekskurzija.

Sve su bile tamnopute i razgovarale su na francuskom jeziku. Ostaje mi nejasno da li su baš iz Francuske ili iz neke od bivših Francuskih kolonija kojoj je nekadašnja kolonijalna sila ostavila svoj jezik za uspomenu i dugo sjećanje. A možda su i "rođene Francuskinje", zašto ne!? Kad već imamo slučaj da je, na primjer, cijela Francuska nacionalna nogometna reprezentacija – tamnoputa.
Dojadilo nam je ovo izležavanje u hladovini bez ikakvog prethodnog napora, pa smo se natjerali krenuti s vožnjom. Brzo smo izašli iz grada, ipak nije neki velegrad, te krenuli "starom Riječkom" prema Rijeci.

Ovaj jedan, jedini auto na slici približno dočarava gustoću prometa. Nekad je ovdje bila nepregledna kolona u oba smjera, no izgradnjom auto-ceste, sada kad-kad prođe neko vozilo, tek toliko da ne dobijemo dojam potpune zapuštenosti i izoliranosti. Promet je, u odnosu na neke davne, prošle dane, dakle (skoro) nestao, no ostala je cesta, ista kao i onda. Široka, sa crtama i na sredini i sa strane, pa uz taj nedostatak prometa čini vožnju dodatno ugodnom jer i kad prođe nešto od vozila, ne sekiram se baš mnogo. Ima dosta mjesta za sve koji su na cesti.
Nakon 7-8 km napustili smo "staru Riječku" da sama nastavi svome odredištu, a mi smo skrenuli lijevo, prešli željeznicu, kojom smo došli do Delnica, te užom, krivudavijom, a povremeno i bitno strmijom cestom nastavili prema Fužinama. Dobro, do tih Fužina ima još oho-ho, no pravi Goranski okoliš oko nas opčinio nas je, pa smo zaboravili da postoji žurba kao pojam.

Došli smo na cestu koja je znana kao Karolinska cesta i njome ćemo se vozikati sve do Bakarskog zaljeva. Dosta zanimljiv opis te ceste, kao i ostalih povijesnih cesta kroz Gorski Kotar možete vidjeti i pročitati na http://www.zeljeznice.net/forum/index.php?/topic/15025-povijesne-ceste-kroz-gorski-kotar/
Autor na navedenoj poveznici navodi da je 1699. godine sklopljen je mir u Srijemskim Karlovcima kojim je Austrija 'odmakla' tursku državu na istok i jug pa je Austrija došla u posjed panonskih ravnica i odjednom je žita bilo za izvoz. Ali kako ga izvesti? Dunavom se nije imalo kamo jer su Turci držali tjesnace, a puta prema jadranskim lukama nije bilo. Stoga je poduzetni car, kralj, itd., itd. Karlo VI. najprije proglasio Trst i Rijeku slobodnim lukama, a onda je malo olabavio i vojnu upravu nad Karlovcem pa je tako dobio dva kraja budućeg izvoznog koridora. Nakon toga je carskim dekretom izvolio osnovati Carsku povlaštenu orijentalnu kompaniju. Kompanija se za izgradnju prometnice koja bi povezivala unutrašnjost s morem obratila Matiji Antonu Weissu (1661. – 1738.), carskom potpukovniku i vrhovnom austrijskom vojnom inžinjeru za savjet i pomoć. Weiss je ponudio nekoliko opcija trase buduće ceste kao i razumno (pre)skroman proračun računajući da će 1.500 „pomoćnih bagerista“ dovršiti cestu u dvije građevinske sezone za ciglih 70.000 forinti što je, naravno, s oduševljenjem prihvaćeno. U čast Caru, cesta je dobila naziv Via Carolina Augusta ili ukratko Karolina. Cesta, dugačka točno nešto oko 106 kilometara, građena je skromnim sredstvima uz maksimalno korištenje postojećih puteva, staza i bogaza. Radilo se uporabom krampova i lopata bez miniranja pa su velike stijene i brda obilaženi na način da je trasa na obroncima poduprta kamenim podzidima što je karakteristično za Karolinu u njenom brdsko-planinskom dijelu. Isto je tako cesta imala puno uspona i padova jer se prijelaz preko hrbata (hrptova?) raznih brdusina nije mogao drugačije riješiti.
Mjesto, ili selo, Sljeme je prvo koje smo naišli na Karolini.

Dok smo vozili biciklima nismo to ni vidjeli, a ni primijetili, no u blizini ovog sela željeznica Zagreb – Rijeka uspijeva se popeti na najvišu nadmorsku visinu od 457 metara. Gdje god nastavila, bilo prema Zagrebu, bilo prema Rijeci, to čini prema dolje. Mi nismo te sreće! Iako slijedi manje-više spuštanje ceste do Fužina, nakon njih slijediti će podugačak uspon na preko 900 metara nad morem, no o tom po tom.
Koji kilometar iza Sljemena dolazi Bijelo selo. Zašto nije plavo ili zeleno, ne znam. Možda bi trebao doći zimi pa bi onda vidio razlog imenu ovog sela, no tako bi se mogla nazvati i većina sela u Gorskom Kotaru. U ovom selu prelazimo prugu, točnije ona prelazi nas.

Prije prolaza ispod željeznice, s lijeve strane naše ceste je izvor fine, hladne, svježe vode. Ovo blago od vode ravnodušno curi, potpuno nezainteresirano hoćemo li mi, ili bilo tko od prolaznika, prema njoj obratiti pozornost, čak ju i srkom probati.
>

Iako voda istječe iz prave pipe sa ventilom, to je samo gluma, što se pipe tiče – ne može se zatvoriti curenje vode.
Odmah uz izvor je ploča sa slikama i tekstom o cesti kojom vozimo, dakle Karolini, kao i o ovome izvoru.


Slijedeće selo, u koje smo spustom ušli, skoro uletjeli, je (ili su) Vrata.

Posebnu zanimljivost ovog mjesta činio je svojevrsni spomenik prošlim vremenima ovog kraja u obliku gatera za rezanje trupaca. Pravi Heavy Metal, posebno meni, kao strojaru, zanimljiv.




Stroj je svojevrsna prezentacija ondašnje tehnologije piljenja stabala. Automatski je, sam od sebe dakle, imao posmično kretanje trupca prema listovima pile. A tih listova se moglo staviti koliko god je trebalo, u ovisnosti o promjeru stabla i željenoj debljini dasaka koje nastaju pri piljenju. Dakle s jedne strane ulazi stablo, a s druge izlaze daske.
Čudo neviđeno!
Za ono doba.
Selo se, inače smjestilo uz samu cestu, poveliko, odnosno podugačko. Prvo slijedi dio ravnice,

a potom, na kraju sela, slijedi kratka uzbrdica.


Zumirajući gornji prizor uhvatih lokalce, nju i njega, pored lijepo uređene i cvijećem ukrašene kuće. Prava idila koja me toliko zanijela, da sam i sebe vidio za nekih desetak godina negdje u ovakvom kraju. Uz koliko-toliko suvislu mirovinu i isto takvo zdravlje, ovaj krajolik mi izgleda bitno privlačniji za živjeti pozne dane, nego urbana gradska vreva. A možda bih, prije konačne odluke, trebao ovdje doći i zimi radi provjere da li će mi biti jednako idilično kao sada u ovim ljetnim, sunčanim danima.

Nakon ovih kuća na gornjem snimku je i kraj sela, prema kojemu se cesta uspinje kraćom uzbrdicom. Na nekoj vrsti prijevoja je proširenje s nekakvim spomenikom iz II svjetskog rata,kao i velikom tablom mjesta u koji ulaze putnici iz suprotnog smjera.

Obzirom da smo na svojevrsnom prijevoju, puca nam stvarno impresivan pogled na brdovito zelenilo Gorskog Kotara.

Kad iz plavih visina pogled spustim prema dolje, u dubokom usjeku spazim željezničku prugu kojom vlakovi iz Zagreba piče za Rijeku i obratno.

Između tih dvaju krajnosti, tih plavih visina sa vrhovima Gorskog Kotara, i ovog kanjona dolje sa željeznicom, negdje je naša cesta kojom nam, nakon odmora, valja strmom nizbrdicom, a odmah potom i isto takvom uzbrdicom nastaviti vožnju.

Nakon, dakle, tog dolje, pa gore, i opet dolje, ušli smo u Fužine.

Netom prije tog ulaza, za trenutak smo se zaustavili radi snimanja jezera Bajer i autoceste koja mostom prelazi preko njega.

Prema wikipediji Bajer je umjetno akumulacijsko jezero nastalo 1952. izgradnjom brane na rijeci Ličanki u blizini Fužina. Jezero je nastalo za potrebe HE Vinodol, odnosno HE "Nikola Tesla" u Triblju. Usput nek' se zna, ta rijeka Ličanka nije dobila ime po Lici već po mjestu Lič, udaljenog jugoistočno od Fužina 3 km.
Odmah na ulazu, slijeve strane je park dra. Franje Račkog rođenog Fužinarca.

Zanimljivo uređen mada malčice oronuo, meni je park poseban po prekrasnom pogledu sa njegovog ruba na dvostruko željeznički most – za željeznicu i sačinjen od željeza (dobro sad, u stvari je sačinjen od čelika, no kako je čelik legura u kojoj najviše ima željeza onda…)


Želuci su nas podsjetili da je vrijeme da i na njih obratimo pažnju, te smo se dali u potragu za restoranom koji mi je poznat već od ranije vožnje ovim krajem. Pri tome smo prošli kroz glavnu ulicu mjesta.

Terasa je bila u raskošnoj hladovini, koju današnje sunce još nije dotaklo, raskošnim stolovima i klupama od masivnog drveta, a opet sve uz cestu sa dovoljno mjesta da na ogradu bicikle naslonimo. Pa kako sad odoljeti savršenstvu!


Dok glavno jelo ne zgotove dali su nam da se, uz hladna točena piva, zabavljamo sa sirnim namazima. Kombinacija je stvarno bila dobro uparena.

Glavno jelo su bili ćevapi s prilogom. Obilni – i ćevapi i prilog. Uz još jednu rundu onoga u orošenim čašama objed je sjeo k'o kec na desetku. Uz to na stolu, tu je bio i opušteni, ugodni razgovor. Teme se baš ne sjećam, no zato mi se ugoda i sad, pri pisanju ovih redova ponovo vraća. Skoro da osjećam ukus hrane u ustima i pirkanje svježeg povjetarca po licu. To su ti trenuci koji vožnju biciklom dodatnom jačinom upisuju u onaj dio sjećanja u kome se zapisuje samo ono što je lijepo, ugodno i srcu milo, spremni da se bilo gdje u bilo kada u budućem vremenu skoro iste jačine pojave na poziv iz sjećanja. Bez obzira na oblik tog poziva, bio to miris, prizor, trenutak, bilo što što i najmanjom poveznicom asocira na TO i TAMO. Kao ovom prilikom opisivanje ovog putovanja.
Kod ovog slučaja taj razgovor je u tolikoj mjeri bio zanimljiv, živ i interesantan da sam potpuno zaboravio snimiti stanje na stolu. Sjetio sam se tek kad su ostali ostaci ostataka od ručka.

Onako prežderani, punog stomaka, dokono smo ispijali sadržaj iz (druge po redu) krigle, pa sam u pauzi između dvije teme snimio situaciju u Fužinama preko puta našeg restorana.


Jedina sjenka na raskošnu i obilnu vedrinu ovog Fužinskog ručka bila je cijena. Ona u kunama. Kao da smo ručali u centru nam naše metropole. Očigledno da ovaj kraj ozbiljno i ambiciozno puca na turizam. Do sada sam to primijetio po kućama i okućnicama, koje su, uglavnom sve, uređene i dotjerane. Sad je, izgleda, došlo vrijeme to pošteno i platiti.
Inače Fužine su, prema wikipediji, 2011 godine imale 685 stanovnika. Relativno su mlado naselje nastalo u 17. stoljeću kada su Zrinski ondje počeli kopati željeznu rudu. Zbog neisplativosti je posao ubrzo napušten, no Fužinama je iz toga vremena ostalo ime. "Fužinarstvo" je pojam za iskop i preradu (željezne) rude, a korijen riječi vjerojatno dolazi od talijanskog izraza "fucina" ili njemačkog "fusioniren". Naselje se potom razvilo na Karolinskoj cesti (1726. - 1737.) koja povezuje unutrašnjost i more, kasnije na željezničkoj pruzi Zagreb- Rijeka (1873.) te danas na auto cesti Rijeka - Zagreb (1995.) s čvorištem u Vratima. Nadmorska visina naselja je oko 720 m. Fužine su poznato turističko naselje i središte drvne industrije, a tradicija turizma seže iz 1874. godine.
To da su poznato turističko naselje vidjeli smo, dakle, prema uređenosti i dotjeranosti, a bogme i prema cijeni ručka.
U nastavku ovog putovanja, a prije izlaska iz Fužina, valjalo nam je preskočiti lokalni potok.

Kao i sve do sada u Gorskom kotaru, i ovaj potok mirno i lijeno teče pravilnim koritom, raskošno podzidanim. Sad u ljeto dobro je da uopće ima vode u njemu. Bilo bi zanimljivo vidjeti ga u rano proljeće kada mirni, bijeli snijeg promjeni svoje agregatno stanje.
Još i prije zadnjih kuća Fužinarskih (jel' se tako veli!?) cesta je odlučila dotaknuti plavetnilo neba, te je krenula dobrom uzbrdicom. A i dugom, tako da smo pješice, gurajući bicikle pretakali o "tekućoj problematici". Često smo se zaustavljali, okrenuli se i čudili koliko smo se popeli.

Fužine, promatrane s visine
Onda je došao na red za svojevrsnu visoravan po kojoj se moglo lijepo voziti. Lijepo kažem, jer iako je bilo toplo, zbog svježeg povjetarca nije bilo vruće. Jednom riječju pravi planinski ugođaj.

Došli smo, u stvari u malo selo imena Benkovac Fužinski koje je iz nekog stoljetnog sna probudila ova Karolinska cesta. I sada, kada već odavno ova cesta nema prioritetan značaj prometu, ova asfaltna podloga omogućuje lak pristup onima kojima je do toga stalo. To su ili ovakvi kao što smo nas dvojica, ili, oni malo (puno) imućniji koji ovdje sagrade (skromnu) kuć(ic)u za odmor.


Nemojte misliti da su u tom Benkovcu Fužinskom samo brvnare, ma ne. Nakon ovih sa gornjih snimaka naišli smo na „normalne“ kuće u „normalnom“ selu.

Ipak je to malo, pa samim tim i kratko selo. Nastavili smo blagom uzbrdicom i naišli na zanimljiv oglas.

Zanimljivost mi je bila u neobičnom obliku glagola zidati.
Do prijevoja je ostalo još par stotina metara. Malo-malo nailazili smo na nastambe, pa ne znam je li one pripadaju nekom drugom selu ili onom Benkovcu.

Gornji snimak ništ' posebno, kad se ovako gleda, no snimljen je za vrijeme jedne od pauza pri pješačenju uzbrdo. To mi je neka vrst navike da pri zaustavljanju uzimam fotoaparat u ruke i razgledam okolicu u potrazi za nečim što plijenu pažnju. Nekad to i ne bude Bog-zna-što, kao ovaj gornji snimak, no nekad bude pravo, a neočekivano otkriće. U ovom slučaju do njega sam došao okrenuvši se i pogledavši u smjeru odakle smo došli. Istini za volju valja mi priznati da sam do tih snimaka došao učinivši koji korak unazad radi pronalaženja slobodnog pogleda kroz zelenilo smješteno uz put.



Par desetaka metara prije prijevoja netko je davno nekad u povijesti odlučio da smjesti svoje življenje baš na ovom mjestu. Nekad davno u povijesti velim, jer po izvedbi nastambe i kamenom podzidu zaključujem da je sve to započeto s gradnjom barem prije pola stoljeće ako ne i ranije. Po uređenosti i kuće i okućnice vidi se da i u ovo današnje doba tu ima živih i radno sposobnih ljudi. Svaka im čast, jer sve to lijepo i idilično izgleda u ovim ljetnim vrućinama, međutim zimi…


I evo nas na prijevoju. Uz pomoć pametnog mobitela suputnik mi je došao do podatka da smo na nekih 918 metara nad morem.
Prijevoj – odakle dođosmo
Prijevoj – kamo stremimo
Odmah tu kraj ceste, nekako meni iza leđa dok sam snimao gornji snimak, je neka vrst spomen ploče partizanima iz II svjetskog rata. Ne samo da je neoštećena, već je uz nju i nekakav vijenac.


Nastavak ove priče možete pogledati ovdje.

03.01.2017. u 14:55 • 0 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.