Pero i njegov bicikl

četvrtak, 08.01.2026.

Vršič 2025 IV dan

Za povratak na prethodni dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Četvrti dan

Mapu četvrtog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Slike četvrtog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Današnji dan po broju kilometara jedva će biti nešto veći nego prvi. Pa ipak i on će biti krcat dojmovima i to ne isključivo pozitivnim.
Nakon što bi se vlakom našli na drugoj strani tunela, biciklom bi nastavili dolinom Save Bohinjke do Bleda i završili u gradu imena Lesce. Od tamo bi se vlakom vratili kući.
Nakon strmoglavog spuštanja onom jučerašnjom sumanutom uzbrdicom prešli smo „glavnu“ cestu i našli se na kolodvoru. Tamo su nam rekli da kartu kupujemo u vlaku, te da njega čekamo na platformi za ukrcaj auta na vlak. Prvo smo pronašli putokaz za tu platformu.


Dok smo čekali vlak okrenuo sam se na suprotnu stranu od tračnica i snimio „glavnu“ cestu i naš sokak sa onom sumanutom uzbrdicom.




Sad slijedi nešto sasvim novo, nedoživljeno, krajnje originalno – vožnja auto-vlakom kroz tunel. Njega smo dočekali na navedenoj platformi za ukrcaj. Sadržaj vlaka bio je krajnje neobičan. Najobičnija u toj neobičnosti bila je lokomotiva. Pa ako ćemo pravo i ona mi je bila nekako neobična. Izgledala mi je prevelika, prejaka, monstruozna čak u odnosu na tako mali vlak.


Iza lokomotiva teretni vagoni sa autima na njima. A u auti – ljudi!!!


I na kraju vlaka, iza tih vagona za aute, jedan jedini „normalni“ vagon.


Trebalo mi je neko vrijeme za shvatiti da se vrata otvaraju na dugme. Denis je bio dovitljiviji od mene, pa je, dok sam se ja dao u potragu za kvakom, pritisnuo dugme. Tren poslije vrata su se počela polagano otvarati prema gore.


Nikad prije nisam s tolikom lakoćom unio bicikl u vagon, i to kompletan sa svom prtljagom na sebi. Razlog tomu je izuzetno visoka platforma koja je praktično bila u ravnini vagona.
A takva je bila radi utovara auta na za njih namijenjene vagone, što je priča sama za sebe.




Željeznički operativac treba samo spustiti stranicu vagona na platformu. Tada ta stranica proživljava preobražaj u most koji spaja podnicu vagona sa platformom i gotovo! Auti mogu ući na vagon. Dakle, krajnje jednostavno, efikasno i brzo. Fascinantno!
Unutar vagona u kojeg smo ušli bio je odjeljak za bicikle, kao i klasični kupei sa sjedalima.


Obzirom da nam je sve ovo bilo krajnje zanimljivo, te smo nastojali da što je moguće manje od spektakla propustimo, nije nam bilo ni na kraj pameti da se zavalimo u sjedala kupea. Osim toga sve ovo traje tek desetak minuta.
Nakon što je vlak krenuo snimio sam njegov (a i naš) ulazak u tunel.


Bohinjski tunel na Bohinjskoj željeznici najduži je slovenski tunel, i cestovni i željeznički (u cijelosti na slovenskom teritoriju), duljine 6327,3 metra, na pruzi Prag–Jesenice–Gorica–Trst (tzv. Bohinjska pruga, talijanska Transalpina, njemački Wocheinerbahn), između Bohinjske Bistrice i Podbrda, kroz planinu Kobla u dolinu Baške grape. Kada je dovršen 1906. godine, duljina mu je bila 6339 metara, a sadašnju duljinu dobio je 1945. godine, nakon što su njemački vojnici tijekom povlačenja digli u zrak sjeverni portal. Pripremni i građevinski radovi na Bohinjskoj pruzi, kao i na Bohinjskom tunelu, započeli su 1900. godine, iako ih je Austro-Ugarski parlament odobrio tek 6. lipnja 1901., a ispitivanje lokacije i izvlaštenje provedeni su u studenom 1902. Tunel je izgradila tvrtka Ceconi kao dvokolosiječni jednocijevni tunel zbog teške geološke građe tla, iako je izvorni plan predviđao izgradnju dvaju jednokolosiječnih tunela, udaljenih 30 metara i s poprečnim spojevima svakih 200 metara. Probijanje tunela započelo je u Bohinjskoj Bistrici 20. rujna, a u Podbrdu 20. listopada 1900. Nakon gotovo četiri godine gradnje, tunel je probijen 31. svibnja 1904.; posljednje metre digao je u zrak nadvojvoda Leopold Salvator Habsburški. Radovi su nastavljeni i prva probna vožnja provedena je 1. ožujka 1905. Nakon završetka završnih radova, pušten je u promet 19. lipnja 1906., na svečanom otvorenju kojem je prisustvovao prijestolonasljednik Franz Ferdinand. Nakon Prvog svjetskog rata tunel je označavao talijansko-jugoslavensku granicu, budući da su južni dio tunela i cijela bohinjska pruga pripadali Italiji i tek nakon mirovnog ugovora s Italijom 1947. u cijelosti su pripali Jugoslaviji. U izgradnji Bohinjskog tunela sudjelovalo je više od 2000 radnika (i 14 897 radnika na cijeloj bohinjskoj pruzi od Jesenica do Trsta), a 55 ih je poginulo tijekom gradnje (u Podbrdu se nalazi spomen-obilježje 12 žrtava, a na spomeniku u Bohinjskoj Bistrici uklesano je 43 imena žrtava). Najveću teškoću graditeljima tunela predstavljalo je stalno prodiranje vode, koja se i danas tijekom kišnih razdoblja diže do 60 cm. Kako bi se voda učinkovitije odvodila, drugi kolosijek u tunelu uklonjen je 1938. godine. (izvor: sl.wikipedia.org)
Južni portal tunela, u mjestu Podbrdo, onaj koji sam snimio na gornjem snimku, izbliza izgleda ovako (sliku posudio sa sl.wikipedia.org)


Desno od portala na gornjem snimku se nazire cesta kojom smo jučer vozili do restorana gdje smo ručali. U prvom planu gornjeg snimka se primjećuje da netom prije ulaska u tunel željeznica prelazi most koji premošćuje cestu. Evo još jedanput snimak tog mosta koji sam jučer snimio u toku potrage za restoranom.


Sa stranice sl.wikipedia.org posuđujem snimak sjevernog portala, u mjestu Bohinjska Bistrica, snimljen 1906. godine, netom nakon izgradnje.


Ubrzo nakon izlaska na dnevno svjetlo ulazili smo na kolodvor Bohinjska Bistrica.


Tamo smo zatekli maglu koja me je više nego iznenadila, čak me nekako i zaprepastila. Možda zato što ju ne volim. Ne podnosim je, svemu daje neku sumornu, tešku, zlokobnu notu. Što uopće nije tako kada je nema i kada je, recimo, sunčano. Tada je dojam potpuno suprotan.
No, tren kasnije odagnao sam dojam o njoj, ne samo u želji da mi ne kvari dojam o ovom putovanju. Ona je već tu i to se ne može promijeniti. Stoga sam se usredotočio na praktično pitanje kako izaći iz vagona i nastaviti vožnju, ovaj put biciklom.
To pitanje izlaska iz vagona je neočekivano postalo kompliciranije nego se to očekivalo. Vlak je stao taman tako da za izlazak iz vagona nismo imali ama baš nikakvu platformu.


Da sam pobornik teorije zavjere (što nisam) pomislio bih da je onaj koji upravlja vlakom namjerno tako zaustavio vlak. Da nam zagorča izlazak. I da se zbog toga naslađuje.
Mislim da on naslade nije puno osjetio, jer smo nas dvojica, nakon prvog trenutka zbunjenosti, brzo našli rješenje.
Sve je stvar organizacije. Ovaj put je ona izgledala tako da je Denis prvi izašao na tlo, a zatim sam mu ja dodavao bicikle. Već nakon par desetaka sekundi svi smo bili izvan vagona.
Prije okretanja pedala snimio sam kolodvorsku zgradu u Bohinjskoj Bistrici.




Nije mi se ostajalo u gradu, ponajviše zbog te magle, pa sam predložio suputniku da se damo u potragu za suncem, na što se on složio. Još je dodatno gužva ljudi i vozila, koja je bila znatna, pojačalo želju da se što prije maknemo iz grada.
Ipak sam uspio u prolazu, onako iz ruke, napraviti par snimaka Bohinjske Bistrice.
Prvo sam snimio Crkvu sv Nikole.


Crkva je zidana, jednobrodna građevina s bačvastim svodom. Izgrađena 1884. godine prema nacrtima arhitekta Faleschinija u historicističkom stilu. (izvor: slocerkve.si)
Još sam snimio, onako usput, dva prizora grada.




Za trenutak sam osjetio zrnce radoznalosti da se grad malo detaljnije obiđe, međutim magla je to zrnce uspjela satrti i prije nego sam postao neodlučan, da li, ili ne, stati.
Grad smo napustili, ali ne i maglu. Uporno nas je pratila.


Tu je bila i dok smo prelazili Savu Bohinjku.




Bukvalno kao i figurativno ugledali smo svjetlo na kraju tunela, ako pod tunelom smatramo ovu maglu.


Dakle, ima nade. Žilava je ova magla, očigledno, no pomalo i posustaje. Obodreni, nastavili smo okretati pedale prema svjetlu, znajući da nemamo još puno do sunčevih zraka. Iz iskustva već znam da s maglom treba biti strpljiv. Iako izgleda sumorno dok je ona tu, kad nestane bit će lijepo, sunčano.
Dok sam tako po glavi pretakao iz šupljeg u prazno, samo da se riješim ove fluidne nelagodnosti, pažnju mi je privukla prekrasna autobusna postaja.


Već nakon pola kilometra od Bohinjske Bistrice cesta po kojom vozimo se približila Bohinjskoj pruzi i uz nju će ići jedno duže vrijeme. Onaj gore mi je uslišio molitvu i namjestio da mi u kadar te pruge uđe i motorni vlak.


Tad smo dobili biciklističku stazu. U početku je ona bila odvojena od „glavne“ ceste. Čak smo za ponovni prijelaz Save Bohinjke dobili zaseban most.


Tokom vožnje ta nas je biciklistička staza odvela ne neku lokalnu cestu na kojoj je bio dio za bicikliste odvojen tek crtom.




Dolaskom do mjesta Bohinjska Bela…


…provlačili smo se između kuća


Opet smo se približili „glavnoj“ cesti, te smo nastavili zajedno. Ipak smo bili sigurnosno odvojeni.




Opet po tko zna koji put ta oduševljenost biciklističkim stazama. I opet, po tko zna koji put, svaka čast Slovencima na tomu.
Nakon što smo se opet odvojili od glavne ceste i jedno vrijeme zujali lijevo-desno, pojavili smo se ispred table na kojoj je pisalo


Zbunila me je ta uzbrdica koja je uslijedila nakon table na kojoj je pisalo Bled. Što je dulje trajala to sam postajao sve zbunjeniji.


Vrhunac te zbunjenosti se zbio kad smo se na kraju te uzbrdice našli ispred – Bledskog jezera ili kako ga Slovenci zovu, Blejsko jezero.
No, krcatost doživljajima koje je ispred mene, bez obzira što se kraj ovog putovanja bliži, učinila je da tu zbunjenost potisne i njeno rješenje ostavim za neko drugo vrijeme.
Zato sada, dok pišem ove redove imam vremena i izvor informacija na pretek. Tako sam posegnuo za Google Earth i utvrdio da je Jezero Bled (treće ime za njega) na 475 metara nad morem, a Sava Bohinjka, kad mi je najbliža, je na 430 metara. Dakle, i kad smo maksimalno tolerantni i uzmemo koji metar gore ili dolje kao pogreška procjene, ipak ostane 40-tak metara visinske razlike. Eto, odakle ona uzbrdica!
Oko jezera gužva. Ljudi i vozila koliko hoćeš!


Dojma sam da je za Slovence Bled s jezerom ono što je za nas Opatija. Taj dojam se još više pojačao kada smo u kafiću pored jezera kavu i kriglu točenog platili 7€.
Prema wikipediji Bledsko jezero (slov. Blejsko jezero) jest jezero ledenjačkog i tektonskog podrijetla u Julijskim Alpama u sjevernozapadnoj Sloveniji. Nalazi se u sklopu istoimene općine (Bled) 55 km od Ljubljane. Dugo je 2120 m, a široko 1380 m s najvećom dubinom od 30,6 m. Jezero okružuju planine i šume. Na sjevernoj obali nalazi se srednjovjekovni zamak, a u sredini jezera nalazi se otok Bled, jedini prirodni otok u Sloveniji. Na otoku se nalazi nekoliko građevina od kojih je najznačajnija crkva Marijina Uzašašća sagrađena u 15. stoljeću. (završen citat)
Baš taj otok sa crkvom na njemu mi je oduvijek bio asocijacija kad god se spomene Bled i njegovo jezero.


Već u 7. ili 8. stoljeću poslije Krista, malo svetište posvećeno Djevici Mariji imalo je posebnu važnost u povijesti otoka Bleda. Čak i u sačuvanim pričama i legendama o nastanku otoka, središnje mjesto zauzima vrlo skromna kapela za koju se kaže da ju je Stvoritelj moćnim jezerom zaštitio od ispaše stoke. Svetište je izvorno bilo drveno, ali je kasnije nekoliko puta obnavljano. Sačuvani su neki gotički elementi, a nakon dva velika potresa crkva je krajem 17. stoljeća dobila svoj današnji barokni izgled. (izvor: blejskiotok.si)
Ne znam da li ima drugih načina doći na otok, no ja sam zabilježio jedan od njih – vožnja turista do otoka na ekološki pogon.




Istina, nije baš brz, pa kolerici koji se stalno žure ostat će prikraćeni za ovo lagano uživanje.
Jednim udarcem dvije muhe, tako sam jednim snimkom uhvatio dvije zanimljivosti.


Lijevo na gornjoj slici je Bledski dvorac.


Na strmoj litici, koja se uzdiže 123 metra iznad površine Bledskog jezera, nalazi se jedna od najstarijih slovenskih utvrda. U dokumentima već početkom 11. stoljeća spomenuta je utvrda - Bledski dvorac. Stoljećima sjedište velikog gorenjskog posjeda Biskupije Brixen, danas je jedna od najvećih kulturnih i turističkih atrakcija Slovenije smještena u muzej, koji čuva veliku zbirku oružja iz godina između 16. i 18. stoljeća. (izvor: hr.hribi.net)
Dvorac se prvi put spominje u darovnici koju je car Henrik II. izdao briksenskim biskupima 22. svibnja 1011. Dvorac je ostao rezidencija biskupa osam stoljeća. Najstariji dio dvorca je romanička kula. U srednjem vijeku izgrađeno je više kula i poboljšane su utvrde. Ostale zgrade izgrađene su u renesansnom stilu. U gornjem dvorištu nalazi se kapela koja je izgrađena u 16. stoljeću i obnovljena oko 1700. godine kada je također oslikana iluzionističkim freskama. Dvorac također ima pokretni most preko opkopa. (izvor: en.wikipedia.org)
Desno na predzadnjem snimku je vila Adora.


Vila Adora je stara povijesna vila preuređena u luksuzni dizajnerski hotel. Vila Adora na Bledu jedno je od onih mjesta gdje zaista možete ostvariti svoj san. Stara i tradicionalna bledska vila, izvorno izgrađena 1878. godine, potpuno je renovirana 1996. godine, a uz manje preinake 2012. godine otvorena je kao hotel, za goste koji žele dobiti više i uživati u privatnosti. (izvor: inyourpocket.com)
Za zdanje preko puta našeg mjesta zaustavljanja na jezeru nisam uspio ništa saznati. Meni je privukla pažnju ponajviše radi vijenca od cvijeća ispred ulaznog portala.




Ponovo sam se okrenuo jezeru. S druge strane njega zumom sam si približio vilu Zlatorog.


Priča o Villi Zlatorog započela je 1896. godine. Izgrađena je po narudžbi bogatog njemačkog trgovca Alfreda Muhra. Ime je dobila po jednom od najprepoznatljivijih simbola slovenskog naroda i zaštitnika prirode, divljoj bijeloj kozi sa zlatnim rogovima. Tijekom vremena, mnogi vlasnici i posjetitelji ostavili su na njoj svoj trag. Većinu svog vremena, međutim, bila je reprezentativna građevina namijenjena opuštanju i odmoru. (izvor: the-slovenia.com)
Trenutno je Vila Zlatorog protokolarni objekt koji se koristi za sastanke najviših državnih dužnosnika i spada među građevine pod spomeničkom zaštitom. Vila Rog je u privatnom vlasništvu. (izvor: bled.si)
Stotinjak metara od šetnice uz jezero je gradska vijećnica grada Bleda,


Nakon potrage na netu o vijećnici, našao sam reklamu za vjenčanja koja veli:
Službena lokacija za vjenčanje na Bledu.
- Mjesto za vjenčanje u zatvorenom prostoru
- Mjesto za vjenčanje samo za građansku ceremoniju
- Besplatno mjesto za vjenčanje za građansku ceremoniju
- S jedinstvenim pogledom na vrtove i jezero Bled
(izvor: lakebledweddings.si)
Pored gore navedene turističke (i bilo koje druge) ponude, tu je i ponuda vožnje fijakerom oko jezera.


Ima čak i registarsku pločicu


Evo još jedan


Kad nam je Bleda i njegovog jezera bilo dosta, izašli smo na glavnu cestu i uputili se prema Lescu.
U početku nije bilo problema pri vožnji. Čak smo prošli zanimljiv tunel. Zanimljiv iz dva razloga: nije bio (pre)dugačak i nije bio ozidan, već onako, kao sirova rupa u brdu.


No, kad smo stigli u centar Bleda na cesti gužva i krkljanac maksimalnog iznosa.




Kolona vozila je više stajala nego se gibala. Dok je bila u svom pasivnom, statičkom stanju, obilazili smo je s desne strane. Kad se prebacila u dinamički mod, tada je ona nas pretjecala. No ovaj drugi slučaj je bio rjeđi od prvog, tako da smo u konačnici mi na biciklima imali veću prosječnu brzinu. To mi nije bilo pretjerano za utjehu jer je ta prosječna brzina, čak i za nas bicikliste, bila vrlo niskog iznosa. Pomalo me obuzimala zabrinutost da ćemo ovako svih slijedećih 5 km koliko imamo do Lesca.
Ipak nećemo!
Na izlasku iz Bleda počašćeni smo pravom biciklističkom stazom, potpuno odvojeni od one gužve i krkljanca na „glavnoj“ cesti.


Pri kraju ovog putovanja još jednom smo se sreli sa Savom Dolinkom. To je ona ista Sava čijom smo dolinom vozili prvi dan, od Jesenica do Kranjske Gore. Nju smo prešli posebnim mostom, rezerviranim samo za bicikliste.


Sa tog „našeg“ mosta na kratko sam pogledao (i snimio) situaciju na mostu „glavne“ ceste.
Tamo i dalje kolona!
Stoji!


Opet, svaka čast Slovencima na biciklističkim stazama. Ovaj put dodatno još i zbog toga što su nas riješili vožnje kroz prometnu gužvu.
Okrenuvši se na drugu stranu snimio sam rijeku nizvodno.


Staza nam je trajala točno do pred table na kojoj je pisalo Lesce


Imalo smo dosta vremena do vlaka, te se ne moramo žuriti. U želji da stavimo točku na i ovog izuzetnog putovanja predložio sam ručak u nekom restoranu. Nakon kraće potrage po mobitelu Denis ga je pronašao. Bio je to restoran pored velikog igrališta.
Pogled na igralište, stadion čak, sa terase restorana izgleda ovako


Ove udaljene planinske visove iza stadiona sam zumirao i dobio ovo




No, vratimo se mi našoj današnjoj trpezi. U euforiji odmaranja, guštanja i uživanja u ručku, tek pred njegov kraj sam se sjetio da ga snimkom ovjekovječim.


Na srednjem tanjuru smo dobili različite vrste mesa sa prilogom, pa smo si uzimali što tko voli. Nije bilo loše, naprotiv, no onaj jučerašnji ručak iza Podbrda ostade na tronu kao najbolji.
Razvukli smo guštanje poslije ručka dobrano, no ipak smo se na kraju pokrenuli. Prije kolodvora otišli smo do velike samoposluge za logistiku. U stvari tamo je otišao Denis a ja sam dokono promatrao okolicu. Pažnju mi je privukao brižni otac koji vozika svoje potomstvo na biciklu.


To me podsjetilo na dane kada sam ja svoju djecu ovako vozio, te se frapirao kada sam izračunao koliko je godina od tada prošlo. Bože, što vrijeme leti!
Lesce je mali gradić, to smo brzo shvatili, pa smo preostalo vrijeme u iščekivanju vlaka proveli u kolodvorskoj birtiji zanimljivog imena.


Terasa birtije bila je u debelom hladu ispod guste krošnje stabla.


Na zidu ispred ulaza u kafić bila je obavijest o nadmorskoj vidini zajedno sa narodnom mudrošću pivopija.


Dakle, sjedimo u ugodnoj hladovini kolodvorske birtije, povjetarac pirka, imamo još sat i nešto do dolaska vlaka, svaki od nad utonuo u svoje misli. Ne znam kakve su Denisove ali moje nekako trepere.
Eto, i to smo obavili!
Vrijeme bilo iznad svih očekivanja, sunčano, ugodno stabilno.
(Dobro sad, onaj pljusak iza Boveca smo sasvim solidno riješili, pa ne kvari opći dojam, naprotiv!)
Nikakvih tehničkih problema, pa ni najmanjih, nikakvih zdravstvenih problema, pa ni najmanjih.
(Ako je i bilo nešto sitno, to je baš bilo sitno, ni spomena vrijedno)
A sve to još u društvu, ne sam sa sobom kao uglavnom do sada.
Ta mi samoća baš u ovakvim trenucima, na kraju putovanja u iščekivanju prijevoza bude najviše ambivalentna. Istovremeno me obuzmu oprečna osjećanja. S jedne strane sreća, zadovoljstvo, pregršt ugodnih doživljaja sa putovanja koja prijete burnim emocijama, te se radi toga teško drže na okupu i pokušavaju se potisnuti za neko mirnije vrijeme koje dolazi povratkom kući. No, s druge strane sam – sam. Oko mene više manje putnici koji kao i ja čekaju prijevoz. Neki sami kao i ja, tupo i odsutno zure pred sebe, gledaju a ne vide (jer i ja tako njima izgledam?). Drugi, koji su u društvu, neki opušteno, neki zabrinuto, neki s osmjehom, ali svi odreda – razgovaraju. Gledajući njihova lica zaključujem da to nisu neki dubokoumni razgovori, nisu to oni razgovori o bitku ili „društveno-gospodarskoj situaciji u svijetu i okolici“, ali baš po toj opuštenosti, toplini izraza lica i utopljenosti u zajedništvo izgledaju dubokoumniji nego ovi o već spomenutim teškim temama.
A mi „vukovi samotnjaci“ ozbiljnih i teških faca izgledamo utopljeni u mutnu dubinu mučnih tema. Kao da smo jakim i neprobojnim, mada nevidljivim zidovima, svatko svojim, odvojeni i izolirani od ostatka svijeta.
A sad, eto ja nisam u ovoj drugoj skupini. To mi samo po sebi čini ovo upravo završenu vožnju za malu, ali jako bitnu nijansu ugodniju, ljepšu i uspješniju. Kao što mi se svaki put, nakon višednevne vožnje sa svojom životom suputnicom javlja potvrda da je „radost jednina veća kad se dijeli“ tako mi se osjećaj te radosti i ovaj put javlja.
Dakle fantazija od vožnje, upravo završene!
Da li će zaista ovo putovanje završiti, rekao bih idealno, bez nikakvih mučnih trenutaka!?
Neće!
Zar zaista neće biti „čaše žuči koja začini čašu meda"!?
Bit će „čaše žuči“!
Trgnuo sam se iz tih svojih unutarnjih pretakanja, te pogledavši na sat zaključio da ima još desetak minuta do dolaska vlaka. Da ih skratim odlučio sam snimiti kolodvorsku zgradu.
Ona od strane grada izgleda ovako…


…a od strane željeznice ovako.


Kad je došlo vrijeme da se krene odvezli smo bicikle na peron.
On u smjeru Jesenica izgleda ovako…


…a u smjeru Ljubljane ovako.


Eto to je to!
Samo još da se smjestimo u vlak.
Prvi znak zlokobno predskazanja je bio vlak koji nam je dolazio, odnosno njegov prednji, čeoni dio. Umjesto električne lokomotive koja, valjda, vuče vagone nama u susret je dolazio elektromotorni vlak koji je priličan više za neki lokalni, prigradski promet, nego za međunarodni. Jedino na njemu što ima taj međunarodni prizvuk je natpis iznad čeonog prozora na kojem piše „Villach – Vinkovci“.
Trebalo mi je dosta vremena, sigurno par sekundi, da ono što vidim tome i povjerujem. U tom vremenu sam se uvjeravao da to što vidim nije istina, to je samo uobrazilja mojih očiju, da je to možda prethodnica „pravog“ vlaka koji je prikačen iza, da…
Nije mi mozak stigao ni završiti sve te pretpostavke. Svaku iluziju o njima prekinula je realnost običnog malog elektromotornog vlaka od svega tri vagona, a iza njega – ništa.
Što je ovo, skrivena kamera!?
Nisam stigao dokučiti odgovor jer su se vrata otvorila čim je vlak stao. A opet, čim su se vrata otvorila iz njih je ispao (da, da ispao, a ne izašao van) kondukter jer je unutrašnjost vlaka bila puna kao čep. Kao da su putnici svi od jednom, dogovorno, udahnuli punim plućima, pa je nastali tlak u amorfnoj masi putnika jednostavno tijelo konduktera izbacilo van.
Sreća, ako se to u ovoj grotesknoj situaciji može uopće primijeniti taj termin, što smo u iščekivanju vlaka otišli naprijed čime smo se izdvojili od grupe ostalih putnika koji su, isto kao i mi optimistično očekivali nastavak svog putovanja.
„Ne možete unutra, vidite da smo puni!“, reče nam kondukter vidjevši nas s biciklima.
Pokušali smo ga nekako izmoliti, no on je ostao ne umoljiv. Odmah se vidjelo, još od onog izlaska, odnosno ispada iz vlaka, da je „kratak sa živcima“ i krajnje napet, kao čovjek na čijim se leđima „lome kola“ zbog neke birokratske zamisli „genijalaca“ „tamo gore“ stvorene bez imalo smisla za realnost.
Ja sam ubrzo prestao nagovarati „službeno lice“ da nas pusti. Rekoh na brzinu Denisu da odustanemo. Pa biće, valjda i drugih vlakova.
Prebrzo sam se predao, to mi je Denis razvojem događaja potvrdio.
Za razliku od mene Denis je nastavio preklinjati, moliti, kumiti, te je na kraju, meni potpuno iznenađujuće, zapanjujuće čak, kondukter iznenada promijenio mišljenje. Čak je masi od putnika u vlaku autoritativno naredio da se malo pomaknu i načine mjesta za nas i naše bicikle.
Istog trena smo uguravali bicikle u vlak. To nije bilo ni malo jednostavno, a ni brzo jer nam je
stalno falilo „ono malo“ prostora. Postali smo malo grubi, možda čak i agresivni u strahu (agresivnost je posljedica straha) da to naše ukrcavanje ne prekorači strpljenje konduktera, kod kojeg je ono zbog njegovog već napomenutog psihičkog stanja, ionako bilo u sitnim tragovima.
Ipak, nakon olovno teških i k'o gladna godina dugačkih sekunda, ugurali smo bicikle i vrata se zatvoriše.
Ah, kojeg li olakšanja!
Čak sam se drznuo i mobitelom snimio tu gužvu u vlaku.


Svaka čast na upornosti Denise, rekoh suputniku, Da nije tvoje upornosti još uvijek bi razgledali ljepote željezničkog kolodvora u mjestu Lesce.
Olakšan za neizvjesnost ukrcaja, počeo sam optimistično predviđati da će se ova gužva do Ljubljane raščistiti.
Nije me dugo držala ta optimističnost. Tek koji minut poslije ulaska kondukter je probijajući se između ljudskih tjelesa kao kroz smetove snijega, obavještavao da na slijedećem kolodvoru (Kranj) svi izlazimo van i putovanje nastavljamo autobusima. Jer vlak ne vozi radi remonta pruge!
Sad opet slično kao ono s očima, samo ovaj put se radi o sluhu. Jest, čuo sam i razumio što reče, a opet mozak mi to nikako ne može prihvatiti jer je toliko nevjerojatno, toliko nemoguće, toliko nestvarno…da sam realno očekivao kad će reći „Šala mala, e jesam vas!“
Po drugi put, tek koji minut nakon prvog, pomislio sam da smo u skrivenoj kameri.
Ali kao i u prvom slučaju – nismo. Ovo je realnost. Na kolodvor Kranj izlazimo svi.
A tamo opća mahnitost. Čim su izašli van iz vlaka užurbanim koracima, a neki čak i trčeći putnici odoše do autobusa (njih 4). Nas dvojica isto tako, mada polako, gurajući bicikle. Idemo od autobusa do autobusa, što je moguće poniznijim tonom, kao da molimo milostinju, preklinjemo za ukrcaj bicikl u bunker autobusa. Vozači, svi od reda, samo odmahnu rukom i kategorički, neumoljivo rekoše – NE“. Tek zadnji tomu „Ne! doda „da je čuo da bi trebalo doći kombi za prijevoz bicikala, pa pričekajte malo“!
Stali smo u hladovini pored kolodvorske zgrade zbunjenog izraza „Što sad!?“ Vidimo dva para na biciklima koji nakon kraće neodlučnosti sjedoše na bicikle i izgubiše se. Valjda u potrazi za cestom za Ljubljanu.
Nakon par minuta zbunjene paraliziranosti, Denis se pokrenu i ode do prometnog ureda kolodvora u potrazi za pouzdanijom informacijom o tom famoznom kombiju. Ja ostadoh sam sa sobom i sa zbrkom u glavi. Ovo me stvarno dotuklo, ubilo u pojam. Eto, kad sam pomislio da je sve gotovo, te da ostaje tek rutinski povratak kući, kad ono problem neslućene veličine .
Čak i da dosegnemo tu Ljubljanu, mada je još krajnje neizvjesno ni kako, ni kad, ostaje kompliciranost daljeg nastavka putovanja. Barem da se dohvatimo Zagreba, tamo mi je brat pa kod njega možemo prenoćiti (postaje mi jasno da je krajnje neizvjesno ni kada ni gdje ću noćas na spavanje).
Mračne misli neizvjesne budućnosti vukle su me dolje sve više i više. Blokirala me je apatija pa sam odustao od bilo kakvog snimanja. Sav sam se utopio u jedno veliko (s)trpljenje, pa fatalistički, bez neke velike inicijative podnosim ovo što jest i čekam slijedeće.
Sada me obuzima stid zbog pretjeranog malodušja, i žal za izostankom slikovitog prikaza situacije. Koja se mijenjala iz časa u čas. Ostaje samo ova pisana riječ u nastojanju prikaza te situacije.
Da se ona stvarno mijenja iz časa u čas i da se šou nastavlja nesmanjenom žestinom, ukazao mi je Denis koji je sa sobom donio uvjeravanja prometnika vlaka da će „vrlo vjerojatno“ kombi doći samo treba biti strpljiv.
Biti strpljiv koliko?
Odlučili smo se za dozu strpljivosti od pola sata, pa ako kombi ne dođe, mi ćemo pedalirati prema Ljubljani.
Pa čak i ako dođe i ako strpamo bicikle, kako ćemo mi biciklisti do Ljubljane? Autobusa nigdje na vidiku. Dvadesetak koraka od nas još jedan par rješava dilemu „Should I stay, or should I go!?.
Ipak se odlučiše za ići!
Kojim minut iza ipak dođe kombi. Iz njega izađe mladić duboko se ispričavajući zbog kašnjenja, te kad vidje da smo samo nas dvojica, otvori bočna vrata te mi utovarismo bicikle. Nakon toga nam reče da možemo s njim jer pored vozača u kabini ima još dva mjesta.
Ja kao da sam prepušten bujici koja me nosi kud god hoće, ne opirem se. Čak ne osjećam neku radost, možda jedva nešto malo. Uglavnom apatično trpljenje.
Nevjerojatno! Prvo onaj ukrcaj na vlak u Lescama, pa sad ovaj u kombi. Kao u najuzbudljivijim Američkim filmovima u kojima je neizvjesno i dinamično do krajnosti.
Postupno postajah svjestan Onog gore. Koliko kod gadno i neizvjesno, ipak nekako ide. Osjetih kako mi se ono malodušje smiruje, smanjuje na podnošljivu razinu.
U toku vožnje krajnje prijazan nam vozač, s molećivim glasom za oprost i razumijevanje, reče da su radovi na pruzi od Kranja do Ljubljane započeti prvog kolovoza, te da putnike prevoze autobusima. (Trebam li napomenuti da je sad dok se vozimo u kombiju prvi kolovoz!?). Tek tokom dana netko se „gore“ sjetio da bi među putnicima moglo biti i biciklista. Kako je Slovenija bike-friendly, ne bi bilo baš pošteno ostaviti ih na cjedilu. Pa su se sjetili našeg vozača, koji je inače, kako reče, „pisar“ (dakle nešto kao uredski čovjek), da prekine svoj posao, uzme pružene mu ključeve, sjedne u kombi i pravac Kranj. Eto danas je prvi dan, pa je opća konfuzija, slijedećih dana biti će bolje.
Kako će biti slijedećih dana nas nije baš mnogo zanimalo. Daleko više nas je oraspoložilo kada smo se iskrcali na željezničkom kolodvoru u Ljubljani. Pozdravili se sa „našim“ vozačem i zahvalili se na društvu, stvarno je čovjek bio Ok.
Ako se sjećate početka ovog putopisa, napomenuo sam da su u toku građevinski radovi na Ljubljanskom kolodvoru. Pridodajmo tomu opći poremećaj zbog ovoga gore navedenog, dakle vlak – autobus –vlak, te još da je petak poslije podne, lako ćete dobiti viziju totalne zbrke na kolodvoru. Srećom dvojica smo, pa dok jedan ostane negdje parkiran s biciklima, drugi se da u potragu za vlakom koji vozi do Dobave. Taj drugi ovaj put bio sam ja. Vratio sam se s viješću da do polaska vlaka imamo sat i pol, te spoznajom na kojem peronu da ga iščekujemo.
Prođe i tih sat i pol, i nakon ukrcaja krenu vlak za Dobovu. Pun – puncat! Za bicikle smo platili 3€ svaki, zato što su električni, inače je 1,5€ ( kod HŽ-a je to 1,95€ kakav god bio).
Do Dobove putujemo nekih dva i pol sata. Željeznica putuje tokom Save koji je povremeno dolina, a povremeno kanjon. Prema tome krajolik više nego interesantan i doživljaj ga je gledati iz vlaka. U nekim normalnim okolnostima. U ovim nadrealnim, u kojima smo mi trenutno, slijedi slijedeća po redu muka i neizvjesnost - vremenske prilike.
Ljubljanu smo napustili da ju kiša natapa. Međutim kao da smo, umjesto tog grada, mi joj bili više zanimljivi, pa nas je kiša nastojala pratiti što je moguće duže. Povremeno je smanjivala intenzitet padanja, pa ga povećavala, ponekad bi stala, mada na kratko. Kao da je bila u dilemi padati ili ne padati. Konačno je tu dilemu iza kolodvora Zidani Most riješila na - padati. Sručio se takav pljusak, kao da nagovještava opći potok. A za dvadesetak minuta stižemo u Dobovu.
Dobova je pogranično mjesto za željeznicu. Stoga ćemo trebati biciklirati nekih tri kilometra do Harmice u Hrvatskoj i kolodvora u njoj koji je tik uz (bivši) granični prijelaz.
Stoga smo nas dvojica, sumornog izraza lica razrađivali taktiku kako ćemo ta tri kilometra voziti, a da što manje kiše prodre do naše kože. Valja nam pripremiti kabanice netom prije što siđemo s vlaka.
Ipak, nismo pripremili kabanice, jer nam nisu ni trebale. Opet je Onaj gore, čini mi se, malim pokretom prsta zaustavio kišu. Čak je i oblake rastjerao. Postaje mi postupno jasno da se On igra s nama, kao u onoj priči o Jobu. Stalno nas stavlja na rub i promatran našu reakciju. Kad ju stoički prihvatimo, otrpimo, malčice ju ublaži, učini ju podnošljivom. I tako do slijedeće.
Čim smo sjeli na bicikle zapičili smo prema Harmici kao da je to posljednje u životu što ćemo napraviti. Istina, kiša je stala, istina, oblaci su se nekako stanjili, istina, čak se i sunce pojavilo…no na sve to sam krajnje podozrivo gledao. Jest sve je lijepo i krasno, no od Lesce samo se redaju nedaće i problemi, pa mi se trenutno od svega lijepog što promiče oko nas najljepše mi je izgledao vlak na postaji Harmica.
Tek koji minut poslije vlak je krenuo put Zagreba. Eto, barem smo brigu oko toga hoćemo li ili nećemo pokisnuti, riješili. Osim toga, za dvadesetak smo minuta u Zagrebu. Zbog navedenog počeo sam se vedrije osjećati. Sad sam se potpuno uživio u ulogu Joba, te s nekom neobjašnjivom, ali upornom (s)trpljivošću, no ovaj put s zrncem vedrine, čekao slijedeću u nizu današnjih iskušenja.
Već je dobrano bio mrak kad smo se pojavili na Glavnom kolodvoru Zagreb. Pregledom vlakova saznao sam da ima još jedan, danas zadnji, negdje oko 10 sati.
Sjeli smo na klupe ispod nadstrešnice prvog perona.


Imamo nekih dva sata za večeru i odmor.
Odmor!?
Od čega?
Ponajviše od ove serije stresnih situacija. Sad smo skoro kod kuće. Nazvao sam svoju životnu suputnicu te je zamolio da nas negdje pola sata iza ponoći dočeka ispred kolodvora u Novoj Gradiški. Nije mi se u mrklo doba noći vozilo još 30 km do kuće. Da su neke druge okolnosti, možda da, no ovako…
Iznenada jedna misao, oštra kao nož, presječe mi tok misli. Sjetih se da je na panou reda vožnje kraj ovog našeg, zadnjeg današnjeg vlaka „za istok“ bila zvjezdica koja očigledno skriva nekakvu napomenu.
Kakvu?
Možda to da danas ne vozi?
Oh Bože, opet neki šok! Baš me iskušavaš!
U roku odmah otrčao sam do panoa te pročitao da taj „naš“ vlak ne vozi subotom i nedjeljom.
Pao mi je kamen velik kao stijena sa srca kad mi je do svijesti došao podatak da je danas – petak.
Truckali smo se do maksimuma razvučenih tri sata i konačno se našli u Novoj Gradiški, da bi nakon sat došao kući.
Konačno!
Bilo je dva iza ponoći.
Tako se, potpuno neočekivano, u ovo četverodnevno putovanje ušuljalo i dva sata petog dana.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv