Pero i njegov bicikl

nedjelja, 08.01.2023.

Ljubljana 2022 - Treći dio

Za povratak na drugi dio ove priče kliknite ovdje.

Željezna konstrukcija mosta u zelenom okolišem se vjerojatno teško uočava pa evo snimka mosta kad smo se njemu približili

Odmah smo se složno, bez nepotrebnog duljeg razmišljanja našli na mostu. Most sada ima neki status muzejskog eksponata jer do njega ne mogu motorna vozila. S ove strane mosta ih sprečavaju dvije stepenice, a s druge strane dva stupa. Dale, za pješake i bicikliste ulaz slobodan.
Most je bio uzak i dugačak a zbog tankih elemenata čelične konstrukcije meni je izgledao i vitak. Popločan je drvenim daskama, a na ogradi su bili saksije s cvijećem što je moju zadivljenost prema njemu još više pojačalo. Uglavnom bio sam punom dušom impresioniran građevinom, a taj dojam za mrvicu je pojačan činjenicom da po njemu mogu prometovati samo pješaci ili biciklisti.



Kad smo ga, konačno, prepješačili primijetili smo na prvom nosaču (ili zadnjem, ovisno da li ulazimo ili izlazimo) neku vrst njegove osobne iskaznice.



Na tabli je pisalo:
Dopušteno opterećenje 460 kg na kvadratni metar
Ili vozilo ukupne težine 12 000 kg
Sagrađen godine 1894
IQ GRIDL Beč
Nakon par stotina metara vožnje po uskoj ali i asfaltiranoj cesti, na kojoj smo bili jedina prometala stigli smo do prvih kuća grada pod imenom Radeče. Tu bi negdje trebali prenoćiti, pa smo bili na kraju današnje vožnje. No, prije nego se damo u potragu za prenoćištem, malo smo obišli grad te se opskrbili tekućinom u velikom trgovačkom centru.
Prvo smo naišli na usnulu cestu starog dijela grada.


U tom starom dijelu bila je i stara crkva.



Bila je to župna crkva sv. Petra sagrađena 1911 godine u neobaroknom stilu (izvor: wikimedia)
Nedaleko od crkve smo naišli na gradsku tržnicu sagrađenu u zanimljivom stilu.


Posebno zanimljiva bila mi je dekoracija zida tržnice na kojemu je u drvenim kašetama posađeno cvijeće.



Nakon tržnice prošli smo kroz sami centar grada koji je prema wikipediji 2002 godine imao 2296 stanovnika. Da smo se našli u centru zaključio sam prema zgradi gradske vijećnice.


Prije potrage za prenoćištem odmorili smo se na klupi u hladovini trgovačkog centra gdje sam s guštom popio jedno pivo iz orošene limenke, upravo kupljenoj. Odmah do nas bilo je „parkiralište“ za pse gdje bi vlasnici svog ljubimca trebali ostaviti prije ulaska u trgovinu.


Na tabli piše:
"Pasji kutak
Sa veseljem čekam ovdje"
Onda smo krenuli u potragu za noćenjem. Preko neta sam ranije ugovorio noćenje u Ribarskoj kući(?). Priznajem, i meni zvuči malo zbunjujuće, no rezervaciju sam obavio normalno kao i bilo koju drugu.
Sad je trebalo pronaći tu „Ribarsku kuću“. Krajnje samouvjereno sam smatrao da u ovom gradiću koji ima manje od 3000 duša to ne bi trebao biti nikakav problem.
Ali ipak jest bio problem.
Krenuli smo nekom ulicom koja se pretvorila u cestu nakon izlaska iz grada i koja je krenula „nekud gore“. Rezonirajući da bi ribarska kuća trebala biti prije negdje uz Savu nego negdje „tamo gore“ nakon dvadesetak minuta smo odustali i krenuli prema gradu. Vraćajući se uočili smo neku veću građevinu uz Savu i pretpostavili da bi to moglo biti to.
I bilo je! Naš smještaj za slijedeću noć izvana izgledao je ovako


Sobu smo dobili na katu. Bila je sa odvojenim krevetima.



Kupaonica je bila zajednička, dakle za sve goste na katu, no u stvari bila je samo naša jer smo mi večeras bili jedini gosti na ovoj etaži.


Od gazdarice smo saznali da će slijedeću noć ovdje biti velika gužva jer je sutradan neko veliko ribičko natjecanje na Savi.
Sava je bila tek nekoliko desetaka metara udaljena od doma. Njena obala je bila „izparcelizirana“ sa brojevima mjesta na kojima će natjecatelji sutradan nastojati što više ribe uhvatiti.


Iako je mi je mutna smeđa voda izgledala nekako odbojno, takvog dojma nisu bile vidre kojih je bilo dosta i koje su se ili veselo brčkale u vodi ili nakon izlaska iz nje jednako veselo tumarali obalom.



U stvari, bili smo na nekoj šetnici uz Savu. Kao još jedan dokaz o Sloveniji kao bike-friendy zemlji tu je bilo parkiralište za bicikle sa već viđenim stupom sa alatom za servisiranje bicikla.


Prije odlaska na počinak u hodniku smo smjestili naše dorate te ih spojili na struju da i oni dobiju malo zobi. Gazdarica nam je dala ključ od ulaznih vrata tako da smo mirno i spokojno mogli usnuti s osjećajem sigurnosti prema našim dvotočkaškim suputnicima.



Prije nego sam stavio točku na i ovog izuzetnog dana snimio sam još i prijeđenu današnju kilometražu, tek toliko da se zna.



Treći dan

Mapu trećeg dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

I noćas je padalo.
Naravno, kao i prošlu noć, tako i ovu čvrsti, ugodni i sigurni san se nije dao smetati takvim sitnicama pa smo to spoznali tek ujutro kad smo ustali. Ovaj način noćenja mi se sve više i više počinje sviđati u odnosu na onaj u šatoru. No, da smo u šatoru kiša bi nas ziher probudila te bi strepnja 'oće li prokišnjavati, neće li prokišnjavati“ razbila i zadnje zrnce dosade i ravnodušnosti. Ovako uljuljkani u sigurnost mekog kreveta ispod i čvrstog krova iznad, nismo si dozvolili taj luksuz nepotrebnog buđenja.
Izašao sam na balkon, odmah do naše sobe i bacio pogled na okolinu. Ne samo da je kiša otišla, nego je sa sobom pokupila i oblake pa se ispred mene prosula modrina neba čistoće svojstvene jedino u ovim trenucima nakon kiše, ovdje još dodatno dekorirano prstohvatom izmaglice.



Danas nam je u planu preko Sevnice, Krškoga, Brežica i Dobove domaći se Hrvatske grude, te, tek što prijeđemo granicu, na kolodvoru Harmica uhvatiti vlak za Zagreb. Eto, ako nekoga to zanima.
Jutro je pametnije od večeri!
Konkretna primjena te poslovice ovdje ovog jutra smo primijenili u vidu prečice uz Savu. Jest da nije asfaltirana ali je ravna „k'o tepsija", za razliku od onog jučerašnjeg asfaltiranog i duljeg gore-dolikanja


Nas je ovaj sokak doveo do same obale rijeke tamo su naišli na uredno poredane natjecatelje koji su se, vadeći svoju silnu opremu iz svojih auta, u miru, kontemplativno pripremali za natjecateljski okršaj. Prolazeći u miru i tišini pored auta krcatih opremom na um mi je palo pitanje koliko je bogatstvo dano za taj sadržaj u gepecima auta.


Malo mi je bilo neobično vidjeti patke na ovoj mutnoj vodi, no prema njihovoj lepršavosti i opuštenosti zaključujem da je ona njima bila bistra k'o suza i kao takva Bogom dana i vrijedna uživanja. Sve je stvar percepcije!



Nakon tih pecaroša naš se sokak sveo na dvije paralelne staze u travi. Obronak brda s lijeve strane je i te dvije skromne staze stisnuo uz Savu, tik do vode.



Na gornjem snimku u daljini se vidi most, novi, pravi, veliki, preko kojeg ćemo nakon doručka nastaviti današnje putovanje.
Prije nego što ćemo se provući ispod tog novog mosta prošli smo pored, rekao bih neke vrste umjetničke izvedbe. Prošli smo, u stvari pored stolice koja kao da je napravljena za Biblijske Einake, jer joj je mjesto za sjedenje dopiralo meni do nosa kad stanem pored nje.


Taj novi, veliki i široki most s donje strane izgleda ovako…


…i on je u stvari zamjena za onaj stari, metalni kojeg smo jučer obilazili.
Prolazak ispod mosta prikazanog na gornjem snimku kao da nas je prebacio iz XIX u XXI stoljeće jer su se one naše dvije uske staze okružene travom preobrazile u lijepu asfaltiranu pješačko-biciklističku stazu.


Ta nas je staza dovela do neke vrste parka s klupama. Jednu od njih smo izabrali za našu trpezu današnjeg doručka.



Pored „normalnih“ klupa tu je bila izvedba mjesta za sjedenje u obliku, pretpostavljam ribe ili njenog skeleta, lamelarno napravljenog.
Još smo se, prije konačno pravog starta, u centru preko puta opskrbili sa tekućinom potrebitom za današnje putovanje. Tamo sam uočio zanimljivi smisao za humor na stalku za parkiranje bicikala.


Čini mi se da nema potrebe za prijevodom, poruka je jednako razumljiva i na Slovenskom i na Hrvatskom.
Nakon prelaska Save onim novim, velikim mostom skrenuli smo desno i lokalnom cestom nastavili prema istoku. Iako lokalna, cesta je bila dovoljno široke da se nađe mjesta za crtu u sredini. Kako vozimo prema istoku tako mi se pojavio „problem“ koji će biti prisutan u prvom dijelu današnjeg dana – snimanje vršim prema suncu.



Ne d'o Bog većeg zla!“ veli izreka, pa u skladu s pozitivističkim stavom, neću (previše) kukati zbog ovog sunca u lice, nego ću taj negativni dojam popraviti činjenicom da je promet jedva primjetan i krajnje minimalan. Stoga je ova vožnja s suncem na licu ovog svježeg, no i ugodnog jutra ipak bila božanstvena.
Iz gornja dva snimka je uočljiva uzbrdica, pa sam na mjestu gdje se zeleniš s desne strane prorijedio uspio snimiti Savu sa ribičkim natjecateljima i mjesto našeg noćenja.



Ribički dom u kojemu smo noćili je ova velika kuća lijevo na gornjem snimku.
Iako bih mjesto Loka mogao običnim selom nazvati njegov centar i nešto kao vijećnica ukazuju mi da ga lokalci smatraju pravim malim gradom



U slijedećem mjestu iza Loke, koje poučen iskustvom prikazanim na gornjim snimcima neću selom nazvati, zanimljiva mi je bila izvedba autobusnog stajališta.


Nakon krivudanja po brdu ponovo smo se spustili do željeznice u mjestu Šentjur na Polju


Ovdje se između Save i okolnih brda ubacio komadić ravnog tla koje mještani iskorištavaju do zadnjeg kvadratnog pedlja. Zanimljiv mi je bio njihov način pretvorbe pokošene trave u sijeno kao i njegovo skladištenje. Pretpostavljam da se za sušenje trave ne koriste jake sunčeve zrake, jer one ovdje nisu toliko jake, nego se to čini vjetrom, koji je ovdje ako ne jači onda više prisutan nego negdje istočnije i južnije.



Opet smo prešli prugu i popeli se do mjesta originalnog naziva Breg.


Onda opet nizbrdo i tik uz željeznicu. Odmah s njene druge strane bila je mutna Sava.



U ovoj formaciji cesta-pruga-Sava vozili smo malo duže. Postupno se cesta dovoljno proširila da napravi crti mjesta u sredini.


Naišli smo na jednu od niza brana na Savi u sklopu hidrocentrala na ovoj rijeci


Nakon kraće uzbrdice slijedila je isto takva nizbrdica pred ulaz u grad Sevnica.


Grad nije baš velik, ali je željeznički kolodvor stvarno velegradski. Zato smo se prvo uputili k njemu i smjestili se uz klupu pod velikom hladovinom radi podužeg odmora.


Kao što je običaj da uz svaki željeznički kolodvor koji drži do sebe treba smjestiti neku staru parnjaču, tako je i ovdje bio slučaj.


To je bila lokomotiva serije 62 i broja 360. Prema sl.wikipedia.org radi se o lokomotivi koja je proizvedena 1955. godine u tvornici Đuro Đaković u Slavonskom Brodu, na nešto modificiranoj konstrukciji lokomotiva američke proizvodnje, isporučenih u sklopu programa UNRRA. Ova vrsta lokomotiva bila je široko korištena za manevriranje.
Za one koji ne znaju, a saznali bi, UNRRA (akronim od engl. United Nations Relief and Rehabilitation Administration), je Uprava Ujedinjenih naroda za pomoć i obnovu. Osnovana 9. XI. 1943. na prijedlog američkog predsjednika F. D. Roosevelta, i uz potporu koalicijskih snaga, radi pružanja pomoći civilima na područjima oslobođenima od okupacije sila Osovine za vrijeme i nakon II svjetskog rata. (izvor: enciklopedija.hr)
Ostavio sam za trenutak svoju suputnicu da uživa na klupi u hladovini, te sam se prošetao do kolodvora i snimio ga.



Tablu s imenom kolodvora na gornjem snimku prije dva dana snimio sam iz vlaka dok smo putovali prema Ljubljani.


Oštro oko uočit će jednaku garnituru vagona iza table s nazivom kolodvora. Dakle, vagoni strpljivo već treći dan čekaju na red za putovanje. Toliko o brzini prijevoza, očigledno da poslovicu „vrijeme je novac“ željeznica shvaća na svoj način, barem ova koja se bavi prijevozom tereta.
Nakon odmora koji se produžio izvan svih očekivanja sjeli smo na bicikle i nastavili vožnju kroz grad fino uređenim biciklističkim stazama.



Nakon Sevnice i nakon prelaska pruge naša se cesta toliko približila Savi da ju je od nje dijelio tek branik i ograda.


Onda opet preko pruge pa se sada između Save i nas ugurala željeznica.


Još jedan primjer posebnog obzira prema biciklistima je upozorenje vozačima da paze na nas.


Na znaku je pisalo „Pozor biciklisti! Slijedećih 4,5 km“
Eto, baš kad sam pomislio da od brda nema više ništa, te da ulazimo u nizinu, ispred nas se ispriječila jedna uzbrdica. Evo kako je izgledala njena završnica, odnosno neka vrst prijevoja


Usprkos znojenju i ubrzanom pulsu kao posljedica (većeg) napora bi mi drago zbog te uzbrdice jer pretpostavljam da će biti zgodnih prizora onako „s visine.
Pretpostavka je ovaj put bila ispravna.
Prvo nizbrdica…


…a zatim ti pogledi „s visine“



Prije Krškog posebnu pažnju u slici i riječi poklonit ću mjestu Brestanica.
Situacija prije samog mjesta kao i prilaz prvim kućama izgleda ovako



Na gornjem snimku je uočljiv novi most preko Save. Prometnica od magistralne ceste s druge obale Save ide lijevo prema centru mjesta Brestanica. Glavnina mjesta se nalazi lijevo od gornjeg snimka iza brda gdje je čak i termoelektrana, što primjećujem na GoogleEarth-u.
Nakon što smo došli do ove blage krivine i lijevo, koja se vidi na gornjem snimku, potpuno neočekivano ispred sebe smo ugledali prizor dvorca gore na brdu.



Sa sajta bikeridewalk.si saznajem da se dvorac Rajhenburg, poznat i kao dvorac Brestanica, nalazi u Brestanici iznad ušća Brestanice u Savu. Dvorac je zacijelo postojao vrlo rano, ali je dokument od 29. rujna 895. godine, koji se dugo smatrao prvim spomenom dvorca, što ga čini najstarijim u Sloveniji, istraživanjem pokazalo da je krivotvorina.Ovaj je dvorac stradao za vrijeme mađarskih provala u Posavinu. Nakon 1126. godine salzburški nadbiskup Konrad I. obnovio je dvorac, koji se prvi put spominje kao "Reichenburch" 1309. godine. Između 1515. i 1573. godine dvorac su okupirali seljački pobunjenici. Godine 1884. Gabriel Giraud, redovnik iz Lyona, kupio je dvorac i imanje i stavio ga pod upravom francuskih trapista. Dvorac su pretvorili u samostan Marijina spasa i tu ostali do Drugog svjetskog rata.Za vrijeme rata u njemu je bio centar za slovenske prognanike, nakon rata ženski zatvor, a danas je u njemu Muzej slovenskih prognanika.
Uočavam godinu 1573-ću kada su „dvorac okupirali seljački pobunjenici“, a te godine je bila Seljačka buna pod vodstvom Matije Gubeca, te pretpostavljam da to ima nekakve veze.
U nastavku vožnje malčice smo se odvojili od doline rijeke Save da bi prešli potok Brestanicu.


Još malo pa će Krško. Do tada još dva primjera obzira prema biciklistima.



Na tabli prikazanoj na gornjem snimku piše: „Pretječi sigurno!“
I konačno, prve kuće Krškog!



Ono „I konačno Krško!“ ponajviše zbog osjećaja umora nastalog zbog vrućine. Očigledno da je „hladni talas sa zapada“ polako otišao na istok i ustupio mjesto vremenu primjerenom lipnju. To znači da sunce i te kako može dobrano pržiti, kako smo već osjetili na ulasku u ovaj grad, a kako ćemo tek posebno osjetiti u nastavku puta.
Standardna gužva i pješaka i vozila u gradu nas je natjerala da se skrasimo na jednoj klupi u debeloj hladovini na kojoj smo dobrano odmorili. Okoliš tog našeg mjesta odmora izgledao je ovako


Nekako je ispalo da je ovaj gornji snimak gradske tržnice uglavnom sve što sam snimio od grada. Da li zbog vrućine, da li zbog gužve uglavnom nisam uočio ništa zanimljivo što vrijedi zabilježiti kamerom.
Ili skoro ništa. Evo prvo snimak na izlasku iz grada


Na samom izlasku iz grada, već kod zadnjih kuća smjestila se tvornica Šumi.


Na prvi pogled ništa posebno, gledajući gornji snimak, a mlađem pokoljenju i drugi pogled daje isti zaključak. Međutim mene je pojam „Šumi“ munjevito vratio u djetinjstvo kad smo voćne punjene bombone „Visoki C“ smatrali najboljima na svijetu. Te bombone je proizvodila tvornica „Šumi“.
Ostatak vožnje ovog dana sveo se na težnju da se što prije završi.
Napustili smo Savu i vozili uglavnom monotonom i dosadnom ravnicom. Sunce j sve jače i jače pržilo pa se zbog kiše proteklih noći voda iz natopljenog tla isparavala i time pojačavala vlagu u zraku do maksimalnih vrijednosti. Posljedica toga da je uz vrućinu bilo i sparno itime dodatno otežano voziti.
A možda smo bili (pretjerano) blazirani svime viđenim u ova tri dana pa i nešto što bi samo po sebi bilo zanimljivo zamijetiti, čak se njime i oduševiti, četo je pored nas prolazilo neuočeno s naše strane.
Ipak, ostalo je nešto u života u nama.
U mjestu Brežice zanimljiva mi je bila biciklistička staza koja zaobilazi oveću benzinsku postaju. Bilo mi je stvarno nešto posebno vidjeti asfaltiranu stazu za bicikle, potpuno samostalnu i odvojenu od drugih prometnica.



Nešto slično sreli smo pred mjestom Dobava. Isti, ovdje je sve bilo još u fazi gradnje, no ipak je biciklistička staza bila potpuno odvojena od kolovoza.


U to mjesto Dobava, koje je tek koji kilometar udaljena od granice s Hrvatskom, malo dulje smo se zadržali ispred crkve koja me je svojim izgledom privukla još prekjučer kad smo vlakom prolazili pored nje.



Surfajući po netu uspio sam saznati tek da je crkva posvećena Svetom imenu Marijinom. Evo dva snimka njene unutrašnjosti.



Nakon izlaska iz mjesta ostalo nam je tek koji kilometar do granice. Nestala su okolna brda pa je u odnosu na dosadašnje putovanje ovdje okoliš dobio monotoni, i dosadni izgled beskonačne ravnice.


Stigavši do graničnog prijelaza s druge strane njega tek dvadesetak metara udaljen stajao je vlak za Zagreb. U strahu da nam ne utekne činilo mi se da „carinske formalnosti“ na granici traju beskonačno dugo. Nakon što su se (ah, konačno!) završile vidno nervozan ubrzano sam odvezao te zadnje metre te došavši do peron – pozdravio vlak čežnjivim pogledom koji kao da je čekao zadnji sekunda pa da nam ispred nosa utekne.
Nakon prvobitnog očajanja s mješavinom jalovog bijesa, prihvatili smo situaciju kakva jest, u obližnjem parku pronašli klupu u hladovini i odlučili objedovati. Do slijedećeg vlak imali smo 40-tak minuta, nije ni to beskonačno, proći će.
Nakon objeda dokono šetajući po peron napravio sam par snimaka.


Iako je peron napravljen po svim pravilima građevine, kao i tabla s imenom mjesta dojma sam da je sve to nedavno izgrađeno na otvorenoj pruzi, jer nigdje skretnica ni drugih kolosijeka. A Ti drugi kolosijeci i skretnica se ne naziru ni u jednom ni u drugom smjeru. Suprotno od smjera Zagreba, prema valjda Zaboku i Varaždinu između tračnica stoji znak zabrane prometa koji kazuje da vlakovi dalje ne idu.



Ti 40-tak minuta je ipak prošlo brže od očekivanog. Došao je elektro-motorni niskopodni vlak u koji je milina ući s biciklom. Ono što je bilo manje milina je temperatura u vlaku, pa sam pri ulazu u njega imao dojam da iz +30 ulazim u -20.



Dojam hladnjače je ublažio dobroćudni kondukter koji nam je naplatio samo kartu za nas a bicikle je pustio da se švercaju. Po tko zna koji put sam se uvjerio da su kondukteri HŽ-a posebno susretljiv soj ljudi.
Do glavnog kolodvora u Zagrebu, kao konačne lokacije na kojoj se završava ovo putovanje iz „zamrznutog“ vlaka snimio sam kolodvor u Zaprešiću.


Ako zadnji snimak ovog putovanja prilažem vizualni dokaz o prijeđenim današnjim kilometrima.


I to je to!
Što reći na kraju!? Završavam priču o putovanju u kojem se ne treba pretjerano oznojiti, a s druge strane obilno je krcat prizorima i doživljajima o kojima ugodan i duši mio dojam, i onako veliki u vrijeme putovanja, raste tokom vremena, i poprima onu vrijednost zadovoljstva što smo živi i što smo se, eto, odvažili na ovakav put.
Svaka čast i mojoj suputnici koja mi je svojim društvom višestruko pojačala ionako pozitivan dojam. Jer, da ponovim jš jedanput,
„Samo sam čovjek luta,
dvoje uvijek nekud idu!“

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv