Pero i njegov bicikl

nedjelja, 08.01.2023.

Ljubljana 2022 - Treći dio

Za povratak na drugi dio ove priče kliknite ovdje.

Željezna konstrukcija mosta u zelenom okolišem se vjerojatno teško uočava pa evo snimka mosta kad smo se njemu približili

Odmah smo se složno, bez nepotrebnog duljeg razmišljanja našli na mostu. Most sada ima neki status muzejskog eksponata jer do njega ne mogu motorna vozila. S ove strane mosta ih sprečavaju dvije stepenice, a s druge strane dva stupa. Dale, za pješake i bicikliste ulaz slobodan.
Most je bio uzak i dugačak a zbog tankih elemenata čelične konstrukcije meni je izgledao i vitak. Popločan je drvenim daskama, a na ogradi su bili saksije s cvijećem što je moju zadivljenost prema njemu još više pojačalo. Uglavnom bio sam punom dušom impresioniran građevinom, a taj dojam za mrvicu je pojačan činjenicom da po njemu mogu prometovati samo pješaci ili biciklisti.



Kad smo ga, konačno, prepješačili primijetili smo na prvom nosaču (ili zadnjem, ovisno da li ulazimo ili izlazimo) neku vrst njegove osobne iskaznice.



Na tabli je pisalo:
Dopušteno opterećenje 460 kg na kvadratni metar
Ili vozilo ukupne težine 12 000 kg
Sagrađen godine 1894
IQ GRIDL Beč
Nakon par stotina metara vožnje po uskoj ali i asfaltiranoj cesti, na kojoj smo bili jedina prometala stigli smo do prvih kuća grada pod imenom Radeče. Tu bi negdje trebali prenoćiti, pa smo bili na kraju današnje vožnje. No, prije nego se damo u potragu za prenoćištem, malo smo obišli grad te se opskrbili tekućinom u velikom trgovačkom centru.
Prvo smo naišli na usnulu cestu starog dijela grada.


U tom starom dijelu bila je i stara crkva.



Bila je to župna crkva sv. Petra sagrađena 1911 godine u neobaroknom stilu (izvor: wikimedia)
Nedaleko od crkve smo naišli na gradsku tržnicu sagrađenu u zanimljivom stilu.


Posebno zanimljiva bila mi je dekoracija zida tržnice na kojemu je u drvenim kašetama posađeno cvijeće.



Nakon tržnice prošli smo kroz sami centar grada koji je prema wikipediji 2002 godine imao 2296 stanovnika. Da smo se našli u centru zaključio sam prema zgradi gradske vijećnice.


Prije potrage za prenoćištem odmorili smo se na klupi u hladovini trgovačkog centra gdje sam s guštom popio jedno pivo iz orošene limenke, upravo kupljenoj. Odmah do nas bilo je „parkiralište“ za pse gdje bi vlasnici svog ljubimca trebali ostaviti prije ulaska u trgovinu.


Na tabli piše:
"Pasji kutak
Sa veseljem čekam ovdje"
Onda smo krenuli u potragu za noćenjem. Preko neta sam ranije ugovorio noćenje u Ribarskoj kući(?). Priznajem, i meni zvuči malo zbunjujuće, no rezervaciju sam obavio normalno kao i bilo koju drugu.
Sad je trebalo pronaći tu „Ribarsku kuću“. Krajnje samouvjereno sam smatrao da u ovom gradiću koji ima manje od 3000 duša to ne bi trebao biti nikakav problem.
Ali ipak jest bio problem.
Krenuli smo nekom ulicom koja se pretvorila u cestu nakon izlaska iz grada i koja je krenula „nekud gore“. Rezonirajući da bi ribarska kuća trebala biti prije negdje uz Savu nego negdje „tamo gore“ nakon dvadesetak minuta smo odustali i krenuli prema gradu. Vraćajući se uočili smo neku veću građevinu uz Savu i pretpostavili da bi to moglo biti to.
I bilo je! Naš smještaj za slijedeću noć izvana izgledao je ovako


Sobu smo dobili na katu. Bila je sa odvojenim krevetima.



Kupaonica je bila zajednička, dakle za sve goste na katu, no u stvari bila je samo naša jer smo mi večeras bili jedini gosti na ovoj etaži.


Od gazdarice smo saznali da će slijedeću noć ovdje biti velika gužva jer je sutradan neko veliko ribičko natjecanje na Savi.
Sava je bila tek nekoliko desetaka metara udaljena od doma. Njena obala je bila „izparcelizirana“ sa brojevima mjesta na kojima će natjecatelji sutradan nastojati što više ribe uhvatiti.


Iako je mi je mutna smeđa voda izgledala nekako odbojno, takvog dojma nisu bile vidre kojih je bilo dosta i koje su se ili veselo brčkale u vodi ili nakon izlaska iz nje jednako veselo tumarali obalom.



U stvari, bili smo na nekoj šetnici uz Savu. Kao još jedan dokaz o Sloveniji kao bike-friendy zemlji tu je bilo parkiralište za bicikle sa već viđenim stupom sa alatom za servisiranje bicikla.


Prije odlaska na počinak u hodniku smo smjestili naše dorate te ih spojili na struju da i oni dobiju malo zobi. Gazdarica nam je dala ključ od ulaznih vrata tako da smo mirno i spokojno mogli usnuti s osjećajem sigurnosti prema našim dvotočkaškim suputnicima.



Prije nego sam stavio točku na i ovog izuzetnog dana snimio sam još i prijeđenu današnju kilometražu, tek toliko da se zna.



Treći dan

Mapu trećeg dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

I noćas je padalo.
Naravno, kao i prošlu noć, tako i ovu čvrsti, ugodni i sigurni san se nije dao smetati takvim sitnicama pa smo to spoznali tek ujutro kad smo ustali. Ovaj način noćenja mi se sve više i više počinje sviđati u odnosu na onaj u šatoru. No, da smo u šatoru kiša bi nas ziher probudila te bi strepnja 'oće li prokišnjavati, neće li prokišnjavati“ razbila i zadnje zrnce dosade i ravnodušnosti. Ovako uljuljkani u sigurnost mekog kreveta ispod i čvrstog krova iznad, nismo si dozvolili taj luksuz nepotrebnog buđenja.
Izašao sam na balkon, odmah do naše sobe i bacio pogled na okolinu. Ne samo da je kiša otišla, nego je sa sobom pokupila i oblake pa se ispred mene prosula modrina neba čistoće svojstvene jedino u ovim trenucima nakon kiše, ovdje još dodatno dekorirano prstohvatom izmaglice.



Danas nam je u planu preko Sevnice, Krškoga, Brežica i Dobove domaći se Hrvatske grude, te, tek što prijeđemo granicu, na kolodvoru Harmica uhvatiti vlak za Zagreb. Eto, ako nekoga to zanima.
Jutro je pametnije od večeri!
Konkretna primjena te poslovice ovdje ovog jutra smo primijenili u vidu prečice uz Savu. Jest da nije asfaltirana ali je ravna „k'o tepsija", za razliku od onog jučerašnjeg asfaltiranog i duljeg gore-dolikanja


Nas je ovaj sokak doveo do same obale rijeke tamo su naišli na uredno poredane natjecatelje koji su se, vadeći svoju silnu opremu iz svojih auta, u miru, kontemplativno pripremali za natjecateljski okršaj. Prolazeći u miru i tišini pored auta krcatih opremom na um mi je palo pitanje koliko je bogatstvo dano za taj sadržaj u gepecima auta.


Malo mi je bilo neobično vidjeti patke na ovoj mutnoj vodi, no prema njihovoj lepršavosti i opuštenosti zaključujem da je ona njima bila bistra k'o suza i kao takva Bogom dana i vrijedna uživanja. Sve je stvar percepcije!



Nakon tih pecaroša naš se sokak sveo na dvije paralelne staze u travi. Obronak brda s lijeve strane je i te dvije skromne staze stisnuo uz Savu, tik do vode.



Na gornjem snimku u daljini se vidi most, novi, pravi, veliki, preko kojeg ćemo nakon doručka nastaviti današnje putovanje.
Prije nego što ćemo se provući ispod tog novog mosta prošli smo pored, rekao bih neke vrste umjetničke izvedbe. Prošli smo, u stvari pored stolice koja kao da je napravljena za Biblijske Einake, jer joj je mjesto za sjedenje dopiralo meni do nosa kad stanem pored nje.


Taj novi, veliki i široki most s donje strane izgleda ovako…


…i on je u stvari zamjena za onaj stari, metalni kojeg smo jučer obilazili.
Prolazak ispod mosta prikazanog na gornjem snimku kao da nas je prebacio iz XIX u XXI stoljeće jer su se one naše dvije uske staze okružene travom preobrazile u lijepu asfaltiranu pješačko-biciklističku stazu.


Ta nas je staza dovela do neke vrste parka s klupama. Jednu od njih smo izabrali za našu trpezu današnjeg doručka.



Pored „normalnih“ klupa tu je bila izvedba mjesta za sjedenje u obliku, pretpostavljam ribe ili njenog skeleta, lamelarno napravljenog.
Još smo se, prije konačno pravog starta, u centru preko puta opskrbili sa tekućinom potrebitom za današnje putovanje. Tamo sam uočio zanimljivi smisao za humor na stalku za parkiranje bicikala.


Čini mi se da nema potrebe za prijevodom, poruka je jednako razumljiva i na Slovenskom i na Hrvatskom.
Nakon prelaska Save onim novim, velikim mostom skrenuli smo desno i lokalnom cestom nastavili prema istoku. Iako lokalna, cesta je bila dovoljno široke da se nađe mjesta za crtu u sredini. Kako vozimo prema istoku tako mi se pojavio „problem“ koji će biti prisutan u prvom dijelu današnjeg dana – snimanje vršim prema suncu.



Ne d'o Bog većeg zla!“ veli izreka, pa u skladu s pozitivističkim stavom, neću (previše) kukati zbog ovog sunca u lice, nego ću taj negativni dojam popraviti činjenicom da je promet jedva primjetan i krajnje minimalan. Stoga je ova vožnja s suncem na licu ovog svježeg, no i ugodnog jutra ipak bila božanstvena.
Iz gornja dva snimka je uočljiva uzbrdica, pa sam na mjestu gdje se zeleniš s desne strane prorijedio uspio snimiti Savu sa ribičkim natjecateljima i mjesto našeg noćenja.



Ribički dom u kojemu smo noćili je ova velika kuća lijevo na gornjem snimku.
Iako bih mjesto Loka mogao običnim selom nazvati njegov centar i nešto kao vijećnica ukazuju mi da ga lokalci smatraju pravim malim gradom



U slijedećem mjestu iza Loke, koje poučen iskustvom prikazanim na gornjim snimcima neću selom nazvati, zanimljiva mi je bila izvedba autobusnog stajališta.


Nakon krivudanja po brdu ponovo smo se spustili do željeznice u mjestu Šentjur na Polju


Ovdje se između Save i okolnih brda ubacio komadić ravnog tla koje mještani iskorištavaju do zadnjeg kvadratnog pedlja. Zanimljiv mi je bio njihov način pretvorbe pokošene trave u sijeno kao i njegovo skladištenje. Pretpostavljam da se za sušenje trave ne koriste jake sunčeve zrake, jer one ovdje nisu toliko jake, nego se to čini vjetrom, koji je ovdje ako ne jači onda više prisutan nego negdje istočnije i južnije.



Opet smo prešli prugu i popeli se do mjesta originalnog naziva Breg.


Onda opet nizbrdo i tik uz željeznicu. Odmah s njene druge strane bila je mutna Sava.



U ovoj formaciji cesta-pruga-Sava vozili smo malo duže. Postupno se cesta dovoljno proširila da napravi crti mjesta u sredini.


Naišli smo na jednu od niza brana na Savi u sklopu hidrocentrala na ovoj rijeci


Nakon kraće uzbrdice slijedila je isto takva nizbrdica pred ulaz u grad Sevnica.


Grad nije baš velik, ali je željeznički kolodvor stvarno velegradski. Zato smo se prvo uputili k njemu i smjestili se uz klupu pod velikom hladovinom radi podužeg odmora.


Kao što je običaj da uz svaki željeznički kolodvor koji drži do sebe treba smjestiti neku staru parnjaču, tako je i ovdje bio slučaj.


To je bila lokomotiva serije 62 i broja 360. Prema sl.wikipedia.org radi se o lokomotivi koja je proizvedena 1955. godine u tvornici Đuro Đaković u Slavonskom Brodu, na nešto modificiranoj konstrukciji lokomotiva američke proizvodnje, isporučenih u sklopu programa UNRRA. Ova vrsta lokomotiva bila je široko korištena za manevriranje.
Za one koji ne znaju, a saznali bi, UNRRA (akronim od engl. United Nations Relief and Rehabilitation Administration), je Uprava Ujedinjenih naroda za pomoć i obnovu. Osnovana 9. XI. 1943. na prijedlog američkog predsjednika F. D. Roosevelta, i uz potporu koalicijskih snaga, radi pružanja pomoći civilima na područjima oslobođenima od okupacije sila Osovine za vrijeme i nakon II svjetskog rata. (izvor: enciklopedija.hr)
Ostavio sam za trenutak svoju suputnicu da uživa na klupi u hladovini, te sam se prošetao do kolodvora i snimio ga.



Tablu s imenom kolodvora na gornjem snimku prije dva dana snimio sam iz vlaka dok smo putovali prema Ljubljani.


Oštro oko uočit će jednaku garnituru vagona iza table s nazivom kolodvora. Dakle, vagoni strpljivo već treći dan čekaju na red za putovanje. Toliko o brzini prijevoza, očigledno da poslovicu „vrijeme je novac“ željeznica shvaća na svoj način, barem ova koja se bavi prijevozom tereta.
Nakon odmora koji se produžio izvan svih očekivanja sjeli smo na bicikle i nastavili vožnju kroz grad fino uređenim biciklističkim stazama.



Nakon Sevnice i nakon prelaska pruge naša se cesta toliko približila Savi da ju je od nje dijelio tek branik i ograda.


Onda opet preko pruge pa se sada između Save i nas ugurala željeznica.


Još jedan primjer posebnog obzira prema biciklistima je upozorenje vozačima da paze na nas.


Na znaku je pisalo „Pozor biciklisti! Slijedećih 4,5 km“
Eto, baš kad sam pomislio da od brda nema više ništa, te da ulazimo u nizinu, ispred nas se ispriječila jedna uzbrdica. Evo kako je izgledala njena završnica, odnosno neka vrst prijevoja


Usprkos znojenju i ubrzanom pulsu kao posljedica (većeg) napora bi mi drago zbog te uzbrdice jer pretpostavljam da će biti zgodnih prizora onako „s visine.
Pretpostavka je ovaj put bila ispravna.
Prvo nizbrdica…


…a zatim ti pogledi „s visine“



Prije Krškog posebnu pažnju u slici i riječi poklonit ću mjestu Brestanica.
Situacija prije samog mjesta kao i prilaz prvim kućama izgleda ovako



Na gornjem snimku je uočljiv novi most preko Save. Prometnica od magistralne ceste s druge obale Save ide lijevo prema centru mjesta Brestanica. Glavnina mjesta se nalazi lijevo od gornjeg snimka iza brda gdje je čak i termoelektrana, što primjećujem na GoogleEarth-u.
Nakon što smo došli do ove blage krivine i lijevo, koja se vidi na gornjem snimku, potpuno neočekivano ispred sebe smo ugledali prizor dvorca gore na brdu.



Sa sajta bikeridewalk.si saznajem da se dvorac Rajhenburg, poznat i kao dvorac Brestanica, nalazi u Brestanici iznad ušća Brestanice u Savu. Dvorac je zacijelo postojao vrlo rano, ali je dokument od 29. rujna 895. godine, koji se dugo smatrao prvim spomenom dvorca, što ga čini najstarijim u Sloveniji, istraživanjem pokazalo da je krivotvorina.Ovaj je dvorac stradao za vrijeme mađarskih provala u Posavinu. Nakon 1126. godine salzburški nadbiskup Konrad I. obnovio je dvorac, koji se prvi put spominje kao "Reichenburch" 1309. godine. Između 1515. i 1573. godine dvorac su okupirali seljački pobunjenici. Godine 1884. Gabriel Giraud, redovnik iz Lyona, kupio je dvorac i imanje i stavio ga pod upravom francuskih trapista. Dvorac su pretvorili u samostan Marijina spasa i tu ostali do Drugog svjetskog rata.Za vrijeme rata u njemu je bio centar za slovenske prognanike, nakon rata ženski zatvor, a danas je u njemu Muzej slovenskih prognanika.
Uočavam godinu 1573-ću kada su „dvorac okupirali seljački pobunjenici“, a te godine je bila Seljačka buna pod vodstvom Matije Gubeca, te pretpostavljam da to ima nekakve veze.
U nastavku vožnje malčice smo se odvojili od doline rijeke Save da bi prešli potok Brestanicu.


Još malo pa će Krško. Do tada još dva primjera obzira prema biciklistima.



Na tabli prikazanoj na gornjem snimku piše: „Pretječi sigurno!“
I konačno, prve kuće Krškog!



Ono „I konačno Krško!“ ponajviše zbog osjećaja umora nastalog zbog vrućine. Očigledno da je „hladni talas sa zapada“ polako otišao na istok i ustupio mjesto vremenu primjerenom lipnju. To znači da sunce i te kako može dobrano pržiti, kako smo već osjetili na ulasku u ovaj grad, a kako ćemo tek posebno osjetiti u nastavku puta.
Standardna gužva i pješaka i vozila u gradu nas je natjerala da se skrasimo na jednoj klupi u debeloj hladovini na kojoj smo dobrano odmorili. Okoliš tog našeg mjesta odmora izgledao je ovako


Nekako je ispalo da je ovaj gornji snimak gradske tržnice uglavnom sve što sam snimio od grada. Da li zbog vrućine, da li zbog gužve uglavnom nisam uočio ništa zanimljivo što vrijedi zabilježiti kamerom.
Ili skoro ništa. Evo prvo snimak na izlasku iz grada


Na samom izlasku iz grada, već kod zadnjih kuća smjestila se tvornica Šumi.


Na prvi pogled ništa posebno, gledajući gornji snimak, a mlađem pokoljenju i drugi pogled daje isti zaključak. Međutim mene je pojam „Šumi“ munjevito vratio u djetinjstvo kad smo voćne punjene bombone „Visoki C“ smatrali najboljima na svijetu. Te bombone je proizvodila tvornica „Šumi“.
Ostatak vožnje ovog dana sveo se na težnju da se što prije završi.
Napustili smo Savu i vozili uglavnom monotonom i dosadnom ravnicom. Sunce j sve jače i jače pržilo pa se zbog kiše proteklih noći voda iz natopljenog tla isparavala i time pojačavala vlagu u zraku do maksimalnih vrijednosti. Posljedica toga da je uz vrućinu bilo i sparno itime dodatno otežano voziti.
A možda smo bili (pretjerano) blazirani svime viđenim u ova tri dana pa i nešto što bi samo po sebi bilo zanimljivo zamijetiti, čak se njime i oduševiti, četo je pored nas prolazilo neuočeno s naše strane.
Ipak, ostalo je nešto u života u nama.
U mjestu Brežice zanimljiva mi je bila biciklistička staza koja zaobilazi oveću benzinsku postaju. Bilo mi je stvarno nešto posebno vidjeti asfaltiranu stazu za bicikle, potpuno samostalnu i odvojenu od drugih prometnica.



Nešto slično sreli smo pred mjestom Dobava. Isti, ovdje je sve bilo još u fazi gradnje, no ipak je biciklistička staza bila potpuno odvojena od kolovoza.


U to mjesto Dobava, koje je tek koji kilometar udaljena od granice s Hrvatskom, malo dulje smo se zadržali ispred crkve koja me je svojim izgledom privukla još prekjučer kad smo vlakom prolazili pored nje.



Surfajući po netu uspio sam saznati tek da je crkva posvećena Svetom imenu Marijinom. Evo dva snimka njene unutrašnjosti.



Nakon izlaska iz mjesta ostalo nam je tek koji kilometar do granice. Nestala su okolna brda pa je u odnosu na dosadašnje putovanje ovdje okoliš dobio monotoni, i dosadni izgled beskonačne ravnice.


Stigavši do graničnog prijelaza s druge strane njega tek dvadesetak metara udaljen stajao je vlak za Zagreb. U strahu da nam ne utekne činilo mi se da „carinske formalnosti“ na granici traju beskonačno dugo. Nakon što su se (ah, konačno!) završile vidno nervozan ubrzano sam odvezao te zadnje metre te došavši do peron – pozdravio vlak čežnjivim pogledom koji kao da je čekao zadnji sekunda pa da nam ispred nosa utekne.
Nakon prvobitnog očajanja s mješavinom jalovog bijesa, prihvatili smo situaciju kakva jest, u obližnjem parku pronašli klupu u hladovini i odlučili objedovati. Do slijedećeg vlak imali smo 40-tak minuta, nije ni to beskonačno, proći će.
Nakon objeda dokono šetajući po peron napravio sam par snimaka.


Iako je peron napravljen po svim pravilima građevine, kao i tabla s imenom mjesta dojma sam da je sve to nedavno izgrađeno na otvorenoj pruzi, jer nigdje skretnica ni drugih kolosijeka. A Ti drugi kolosijeci i skretnica se ne naziru ni u jednom ni u drugom smjeru. Suprotno od smjera Zagreba, prema valjda Zaboku i Varaždinu između tračnica stoji znak zabrane prometa koji kazuje da vlakovi dalje ne idu.



Ti 40-tak minuta je ipak prošlo brže od očekivanog. Došao je elektro-motorni niskopodni vlak u koji je milina ući s biciklom. Ono što je bilo manje milina je temperatura u vlaku, pa sam pri ulazu u njega imao dojam da iz +30 ulazim u -20.



Dojam hladnjače je ublažio dobroćudni kondukter koji nam je naplatio samo kartu za nas a bicikle je pustio da se švercaju. Po tko zna koji put sam se uvjerio da su kondukteri HŽ-a posebno susretljiv soj ljudi.
Do glavnog kolodvora u Zagrebu, kao konačne lokacije na kojoj se završava ovo putovanje iz „zamrznutog“ vlaka snimio sam kolodvor u Zaprešiću.


Ako zadnji snimak ovog putovanja prilažem vizualni dokaz o prijeđenim današnjim kilometrima.


I to je to!
Što reći na kraju!? Završavam priču o putovanju u kojem se ne treba pretjerano oznojiti, a s druge strane obilno je krcat prizorima i doživljajima o kojima ugodan i duši mio dojam, i onako veliki u vrijeme putovanja, raste tokom vremena, i poprima onu vrijednost zadovoljstva što smo živi i što smo se, eto, odvažili na ovakav put.
Svaka čast i mojoj suputnici koja mi je svojim društvom višestruko pojačala ionako pozitivan dojam. Jer, da ponovim jš jedanput,
„Samo sam čovjek luta,
dvoje uvijek nekud idu!“

Ljubljana - Drugi dio

Za povratak na prvi dio ove priče kliknite ovdje.

Drugi dan

Mapu drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Za razliku od jučerašnjeg gdje je vožnja bicikla bila tek simbolična, i po brzini, a i po prijeđenim kilometrima, danas ispred sebe imamo zavidan broj kilometara i isto takav okoliš. Čak što više, uz dušno poštovanje Slovenskoj prijestolnici, ovaj dan od ovog trodnevnog putovanja stavljam na prvo mjesto po egzotičnosti, zanimljivosti i po svemu onome što vožnju bicikla čini nezaboravnom.
Da čitaoca uvedem u današnje tokove napominjem da nam je današnji plan i želja proći uz rijeku Savu preko Litije i Zidanog Mosta do Radeča. Cijelo vrijeme će nam pri tome društvo činiti željeznica, i to ne bilo kakva, već magistralna, dvokolosječna i elektrificirana (na opće moje oduševljenje! - ipak sam ja i nekakav railfan). To će činiti uporno i tvrdoglavo čak i na mjestima gdje se i sama Sava teško probija kroz svoj kanjon. No, otom potom!
U želji da ovaj grad i njegovu gužvu napustimo što prije, nismo se zaustavljali dok smo vozili prema istoku, tako da nema nikakvih snimaka. Tek na samom izlazu ispred neke veće trgovine našli smo zgodne klupe te tu odlučiti napraviti prvi današnji objed.

Nakon "tankiranja goriva" nastavili smo svoj "Put na istok". U toku vožnje, onako iz ruke, snimio sam crkvu s druge strane, još uvijek široke ceste po kojoj smo vozili. Radilo se o crkvi Marijina Uznesenja.


Čitajući na wikipediji podatke o toj crkvi iznenadio sam se kako ona ima dugu i bogatu povijest iako je smještena ma periferiji grada.
Dakle, tu sam pročitao da najstariji, ali ne i pouzdani spomen je iz 1325. godine. Prvi povijesno dokazani spomen je 15. kolovoza 1499. godine, kada je generalni vizitator oglejskog patrijarha Sebastijan Nazimben posvetio dva oltara u crkvi Djevice Marije. Obnovljenu crkvu posvetio je 27. veljače 1520. biskup Natalis de Turre. Crkva je 1783. godine postala sjedištem župe. Na Uskrs 14. travnja 1895. crkvu je oštetio potres pa su sagradili veću prema nacrtima arhitekta Raimunda Jeblingera iz Linza. Godine 1904. tvrtka Hilzer iz Bečkog Novog Mjesta izlila je novo brončano zvono, koje je sa 6086 kg bilo najteže u Sloveniji. U studenom 1916. zvona su pretopljena zbog potrebe za materijalom za izradu oružja u Prvom svjetskom ratu. Godine 1923. crkva je naručila nova, čelična zvona. Najteže od njih, s 5825 kg, i danas je najteže zvono u Sloveniji.
I ima tu još šo-šta, no mislim da je i ovo dovoljno .
Na samom kraju grada ova naša. sad već "normalno" široka cesta se podvožnjakom provlači ispod željeznice.


Iako ovaj gornji snimak zbog svoje mutljavosti ne bi trebao nikome pokazivati, a pogotovo ne staviti ju na ovo mjesto, svjesno kršim i krajnje minimalistička fotografska načela sve u želji za objašnjenjem da ono što se (mutno) nazire nije cesta već tek biciklistička staza. Cesta je lijevo dolje, nazire se između stupova.
Par stotina metara nakon prolaska ispod željeznice prikazanog na gornjem snimku prešli smo rijeku Ljubljanicu, mi sa svojim, a željeznica sa svojim mostom.
Prvobitno je razlog tog zaustavljanja bila moja želja za snimanjem mosta preko kojih vlakovi jure. No, dok sam vadio fotoaparat kao potpuno iznenađujući i kao takav neočekivani motiv ispod tog željezničkog mosta primijetio sam sivu čaplju. Biće da sam se od silnog uzbuđenja i želje da to što brže napravim toliko uspetljao sa svojim fotićem, da je moj foto-model izgubio strpljenje i odletio. Ipak sam ju uspio snimiti u zadnji čas prije nego je sa svojim gracioznim krilima odletjela tko zna gdje.


A evo i tog željezničkog mosta zbog kojeg sam se, u stvari zaustavio.


Ovim prelaskom Ljubljanice napustili smo i posljednje kuće, najudaljenijeg predgrađa i zajedno s željeznicom ušli u neku vrst uske udoline. Na svom ciklo-kompjutoru sam imao podatak o već prijeđenih 15 km ovog dana. Dakle, toliki smo put jutros morali prijeći da bi iz gradske vreve došli u izvangradsko zelenilo.
Što se uzbrdica/nizbrdica tiče cesta je u početku bila uglavnom ravna pa iako uska radi skoro potpunog izostanka prometa bicikliranje njome bio je pravi užitak.



Naišli smo na zanimljivu tablu s natpisom "Pozor! Biciklisti!" kao upozorenje vozačima da (pri)paze na bicikliste. Na takvo što danas i sutradan ćemo često nailaziti, te se višestruko uvjeriti da je Slovenija stvarno bike-friendly!


Moram priznati da mi je ova tabla i poruka koju ona nosi bila srcu draga i davala mi je dodatno zrnce smirenosti nastale zbog dodatnog osjećaja sigurnost da ću ja, kao biciklist, ipak biti posebno pažen i mažen od strane vozača auta i ostalih motornih prometala.
Slijedećih 20-tak i još koji kilometar, sve do Litije, uživat ćemo u ovakvoj uskoj, lokalnoj cesti, zaboravljenoj za motorna prometala. Istini za volju, lijevo, s druge strane Save je "prava" prometnica po kojoj ta motorna vozila mogu hitati bitno brže, pa su ovu velikodušno ostavili lokalcima i nama, biciklistima.
Ta "naša" cesta po kojoj polako, onako s noge na nogu, bicikliramo više puta prelazi željezničku prugu. Imali smo tu sreću (ili "sreću") da nam je na prvom od njih rampa bila spuštena. Pozitivistički nastrojen, kakav težim biti, u toj nenadanoj pauzi pronašao sam nešto ugodno za sebe snimivši meni sasvim fini vlak koji hita prema Ljubljani.


Prvi kakav-takav željeznički kolodvor bio je onaj u mjestu Laze pri Dolskem.


U prijevodu na hrvatski bi to bilo Laze kod Dolskog. I stvarno, dok pišem ove redove malo sam detaljnije proučavao kartu i vidio da je s druge strane Save (lijevo gledajući gornji snimak) stvarno (veće) mjesto Dolsko. A što se pak tiče tih Laza mi ih u Požeškom kraju imamo čak dvije: Laze Vasine i Laze Čosine.
Ponovo smo prešli prugu te jedno vrijeme se vozili tik uz nju a potom se malo uzbrdicom izdigli iznad nje. Ta uzbrdica je bila od nekog brda s desne strane pa smo zbog njega (brda, a ne uzdignuća) naišli na pravog pravcatog planinara. To da je pravi, pravcati zaključujem na osnovu ruksaga i štapova.



Pri prolasku kroz neko selo čije ime nisam zapamtio, cesta je išla tik uz neku gospodarsku zgradu (štalu, možda) koja je imala drveni trijem, nešto kao balkon. Simpatični su mi otvori u obliku srca na daskama.


Ka pogledam lijevo preko doline Save (koju ne vidim) vidim brežuljke, a bome i prava brda u daljini. u toku današnje vožnje taj brdoviti okoliš će nam se dobrano približiti.


Nakon uzbrdice slijedi nizbrdica. Kao što uzbrdica nije bila nešto posebno dugačka, tako važi i za nizbrdicu. Ipak smo bili malo iznad doline, pa ju je bilo zanimljivo gledati, onako s visine.


Spustivši se na raznu željeznice ušli smo u neko selo.


Cesta je išla bukvalno kroz selo, tako da su se na jednom mjestu kuće dobrano stisnule uz nju pa sam imao dojam da vozim ljudima kroz njihovo dvorište. Čak sam uhvatio sebe kako sam spremam skrušeno se ispričati ako susretnem nekog od ukućana. Srećom, nije ih bilo.


Kuće su u selu bile, rekao bih prave rezidencije, fino uređene, a i fino velike. Ispred jedne takve snimio sam mali vrt sa konstrukcijom za plastenik. Takve plastenike ćemo često viđati u nastavku vožnje.


Nakon sela cesta je ponovo odlučila otići na drugu stranu željeznice, no ovaj put je to učinila prolazom ispod pruge.


Odmah po izlazu iz tog „pothodnika“ stisnuli smo se, zajedno s našom cestom, uz tu željeznicu. Dolina kojom smo vozili postupno se sužavala pa su brda došla tik do nas, ponekad toliko tik, da nije bilo mjesta za cestu i prugu u istoj ravnini, što se lijepo vidi na donjem snimku.


Onda opet preko pruge, pa opet kraćom uzbrdicom i na kraju opet kraćom nizbrdicom.


Ponovo smo se našli u nekom selu u kojemu mi je štala u kojoj su bile koze na neki način privukla pažnju. Sam izgled građevine me zbunio, činilo mi se kao da prvobitno nije bila sagrađena za namjenu kojoj sada služi. A mjesto gdje je sagrađeno dodatno doprinosi toj mojoj zbunjenosti (strmo i tik uz cestu).


No, o tome sam razmišljao tek tren-dva, te nakon što sam je prošao već zaokupljen slijedećim prizorom već sam ju zaboravio. A zaboravio sam jer je gornji prizor zamijenio novi. Ovaj put je to bila lijepa (a opet i velika) kuća s uređenom okućnicom i sa isto tako uređenim plastenikom.


Slijedeća kombinacija je bila mi, s cestom, uz obronak brda a željeznica ispod nas.


Evo još jedan plastenik! Obećavam, posljednji u ovom putopisu kojeg sam snimio, mada ih je bilo još.


Do slijedeće pauze, i to malo duže ponovo smo prešli prugu, pa jedno vrijeme vozili proširenom dolinom, da bi u konačnici ponovo uz zid od željeznice. Dakle, uopće nije monotono ni dosadno.




Da napravimo tu već spomenutu dužu pauzu ponukao nas je zvuk vodopada. Skrenuli smo lijevo i nekim uskim puteljkom nakon stotinjak metara došli do izvora zvuka. Dobro, nije baš bio vodopad, no nabujala Sava se ipak dobrano pjenila prelazeći preko kamene prepreke. Boja nabujale rijeke nije bila baš pretjerano privlačna, kao i miris vode, tako da prvobitna asocijacija na Plitvička jezera, nakon što mi je uho registriralo navedeni zvuk, se istopila i prije nego se razvila u nešto konkretnije.



Došlo je vrijeme da se, barem na kratko, rastanemo od željeznice. Nekih 5-6 km prije Litije pred nas se ispriječilo nekakvo brdo. Željeznica je to elegantno riješila prolaskom kroz brdo, dok nama, zajedno s cestom, ne preostaje ništa drugo nego se penjati na njega.



Dok sam se pentrao vozeći bicikl uzbrdicom bacio sam pogled u desno te vidio „svjetlo na kraju tunela“. Dakle nije dugačak, iako je zavojit. Željeznica inače nakon izlaza iz tunela, prelazi Savu, dok ćemo mi, rekoh već, ostati na ovoj strani te rijeke.


Obično pri vožnji uzbrdicom nastojim nekakvim tokom misli okupirati svoj mentalni sklop sve u cilju da mi napor vožnje bude, barem mentalno što manji i kraći. Nerijetko sam se uvjerio da to stvarno pali pa mi kraj uzbrdice dođe neočekivano brzo a napori pri vožnji nekako lakši. Tako sam probao i ovaj put, no to tumaranje po kucima svog mentalnog sklopa iznenada je prekinuo dolje prikazani prometni znak na sred srede ceste.


Ako nekomu i nije baš jasan znak ispod njega je bila tabla s natpisom „Popolna zapora ceste“ što bi u prijevodu na „naški“ bilo : „Potpuno zatvaranje ceste“.
Što sad!? Zbunjeno sam se pitao gledajući uokolo ni sam ne znajući što gledam i koga očekujem. Nakon tren-dva razmišljanja hrabro sam rekao svojoj suputnici „Idemo dalje!“. Nije mi se dalo vraćati nazad, tražiti most preko Save, te magistralnom cestom nastaviti prema Litiji.
Dakle, nastavili smo lijepom, glatkom, glanc novom cestom. Bilo mi je nekako lakše kad smo nakon stotinjak metara sreli biciklistu koji vozi u suprotnom smjeru.



Svo što je lijepo kratko traje pa tako i ova friško obnovljena cesta. Umjesto nje, nove i široke, našli smo se na staroj i uskoj. I ne samo to! S desne strane nam je bilo strmo brdo, a s lijeve branik, tako da sam sa zebnjom očekivao bilo koje prometalo šire od bicikla u brizi kako ćemo se mimoići. Srećom zebnja je bila suvišna jer nitko i ništa nije naišlo.
E to što ti je čovjek! Umjesto da budem zadovoljan barem, ako ne i sretan što od navedenog mimoilaženja nije bilo ništa uhvatio sam se kako samoprijekorno zamjeram sebi što sam umjesto zebnje trebao malo više uživati u vožnji.


A sad Litija!
To je grad(ić) koji je prema wikipediji 2011 godine imao 6467 stanovnika. Međutim treba biti obazriv u donošenju brzopletog zaključka jer iako je taj broj maljušan, iz onog što smo vidjeli Litija je prije grad, nego gradić.
Iako naša cesta nastavlja s ove strane Save u želju da posjetimo željeznički kolodvor prešli smo most preko Save.


Priznajem da možda izgleda nedoraslo, no želja mi je bila vidjeti tračnice sa perona Litijskog kolodvora, jer sam taj kolodvor često u mladosti promatrao iz vlaka (na onom svom putovanju do Trsta i natrag, opisanog u uvodu). Ti kolosijeci su zanimljivi jer su u zavoju. Dakle, Litijski kolodvor je po tome jedan od rijetkih, pravi raritet.


Lijevo, gledajući gornji snimak je glavna kolodvorska zgrada koja od strane grada izgleda ovako


Otprilike skroz desno u odnosu na gornji snimak, manje-više preko puta kolodvorske zgrade parkirali su jednu parnjaču.


Na internet stranici en.wikipedia.org saznao sam da se radi o parnoj lokomotivi serije 50 i rednog broja 060 težine 45t, snage 450KS i maksimalne brzine 45 km/h. Proizvedena je 1912 godine u Mađarskoj firmi MAW. Do 1970. godine vozila je na području Bjelovara. Onda je došla u Zagorje (grad u Sloveniji) i vozila ugljen iz rudnika. Godine 1987. predana je Željezničkom muzeju u Ljubljani, da bi 1989. godine nakon restauracije izložena u Litiji.
Ovu kratku reportažu sa Litijskog željezničkog kolodvora završavam s parkiralištem za - bicikle.

Vratili smo se nazad preko onog Savskog mosta i mjesto za odmor našli na klupi pod hladovinom pored ultra-moderne zgrade osnovne škole.


Gledajući gornji snimak, lijevo od ovog impresivnog zdanja osnovne škole je malo starija zgrada u kojoj se smjestio mjesni muzej grada Litije.



Da se stvarno radi o nekom muzeju dokaz je i eksponat ispred zgrade u obliku rudničkog vagoneta.


Toliko o Litiji.
Na izlasku iz grada naišli smo na džambo plakat za šparoge na poljoprivrednom gospodarstvu.


Od Litije pa slijedećih 15-tak kilometara vozimo se pravom, magistralnom cestom. Na žalost, i promet je bio pravi, tako da smo često više pazili na njega nego uživali u okolišu.
Ipak, usprkos tom gustom prometu bilo je tu nekoliko zanimljivosti koje su vrijedne spomena.
Prvo smo stali na jednom raskrižju na kojemu je neka lokalna cesta išla preko Save uz pomoć drvenog mosta.
Međutim to nije bio bilo kakav most, već prava arhitektonska ljepotica mostogradnje.



Ovako natkriven sa širokim drvenim krovom neodoljivo me podsjetio na film „Mostovi okruga Madison“ poznatog filmaša Clinta Eastwooda. Most, ovaj ovdje, a ne onaj iz filma, je sav bio od drveta osim betonskih stupova.


Šetajući po drvenom kolovozu mosta snimio sam i rijeku Savu nizvodno od njega.


U nastavku vožnje dolina Save se transformirala u pravi kanjon toliko uzak da smo prošli kroz dva tunela. S lijeve strane, onoliko koliko mi je promet dozvoljavao, vidio sam da je i druga strana rijeke također dosta strma, pa je željeznica jedva pronalazila mjesto za svoju „cestu“. Kako je to izgledalo možete vidjeti na ovom kratkom filmu ovdje.
Nedaleko od navedenih tunela prošli smo i ispod jedne galerije


Vožnju kroz navedenu galeriju možete vidjeti na ovom kratkom filmu.
Nisam mogao odoljeti te sam se zaustavio iz navedene galerije da ju snimim pogledom unatrag. Odmah potom sam snimio kontejnerski vlak koji je tutnjao drugom obalom Save.



Nadam se da sam ovim snimcima i filmovima zorno dočarao kanjon i prometnice u njemu.
Valjda zbog više kiša, ne samo one od prošle noći, došlo je do odrona na cesti, pa se promet regulirao naizmjenično.



Već je prošlo pola 2 pa je bilo vrijeme ručku. Vrijeme možda jest bilo, ali mjesta baš i ne. Sa desne strane, tek koji pedalj od mog ramena bio je skoro okomit obronak brda, a s lijeve stane branik, tako da mjesta ni za stajanje skoro da nema, a kamo li klupa ili nešto slično.
Rješenje nam se nametnuo samo po sebi prvo u obliku mosta preko Save, a potom u obliku željezničkog kolodvora.
Najednom smo se našli na raskrižju. Naša cesta je i dalje nastavljala ravno, no lijevo se preko navedenog mosta može doći do Zagorja. Usput, prema wikipediji, Zagorje ob Savi (tako mu je, zvanično, ime) je grad i središte istoimene općine u središnjoj Sloveniji, koji je 2002 godine imao 6893 stanovnika.
Dakle, skrenuli smo lijevo, te nakon što smo prešli most odmah iza njega spustili se (opet) lijevo do kolodvora.
A taj kolodvor me stvarno dojmio!
Dakle, u sred ničega, nigdje kuća, okolo samo brda, a kolodvor pravi-pravcati, kao nekog većeg grada.
Sama kolodvorska grada izgleda ovako



Pogled na perone s tračnicama izgleda ovako


Kad se malo bolje pogleda karta (GogoleEarth recimo) uočava se grad odmah iza brda te je moj dojam divljine u kojoj se smjestio kolodvor, tek samo privid.
Mjesto za objed našli smo na klupi uz parkiralište za (pazite sad) – bicikle.



Pored parkirališta su smjestili stup sa najnužnijim alatom za popravak bicikla, kao i sa pumpom


Ovi vodoravni izdanci na okomitom stupu služe da se na njih postavi bicikl radi lakšeg skidanja kotača ili nekog drugog servisiranja. Dakle krajnje sam impresioniran brigom i obzirom prema biciklistima.
Nakon objeda u potpuno neočekivanoj i krajnje originalnoj sredini krenuli smo u nastavak vožnje. Na kraju kolodvorskog kompleksa snimili smo motorni vlak kako ulazi u kolodvor.


Oštro oko će na lijevom dijelu gornjeg snimka, na kraju crvenog vlaka, uočiti komadić mosta kojim ćemo preći Savu i vratiti se nazad na „našu“ cestu.
Slijedećih 5-6 km smo vozili ponajviše u želji da što prije odvezimo. Promet je na momente bio dosta gust, kamiona je isto tako bilo podosta, a zato mjesta za zastati mimo ceste skoro da nije ni bilo. Zato smo k'o ozebli sunce dočekali raskrižje na kojemu smo skrenuvši lijevo mostom prešli Savu.


Malu pauzu na mostu sam iskoristio da s njega snimim Savu nizvodno kao i usku cestu kojom ćemo nastaviti vožnju.


Ta „naša“ cesta se nazire na sredini gornjeg snimka između željeznice i Save.
Odmah po silasku s mosta skrenuvši desno napustili smo ovu prometnu cestu i vratili se nečemu sličnom kakvo smo imali do Litije, dakle usko, a ipak asfaltirano i s jedva zamjetnim prometom.
Zbunio nas je semafor ispred mosta kojim se provlačimo ispred željeznice koja je tutnjala gore po njemu.


Nakon prolaska ispod mosta prolazom koji je ličio na kraći tunel shvatili smo čemu semafor. Slijedećih par stotina metara cesta je bila toliko uska da je bio moguć promet samo u jednom smjeru. Na ovakvu situaciju, da se semaforima promet naizmjenično regulira zbog krajnje uske ceste, do Zidanog Mosta naići ćemo još koji put.


Tih 10-tak kilometara do Zidanog Mosta s oduševljenjem proglašavam najimpresivnijom dionicom današnje vožnje. I to u danu kojeg smatram najimpresivnijem u ovom trodnevnom putovanju. Dakle ovo što slijedi je najbolje od najboljeg.
Kanjon rijeke Save ovdje se dobrano suzio, njegove litice su se postrmile do maksimuma tako da su graditelji željeznice i ceste uz nju napravili pravo čudo. Stoga je vožnja ovom uskom cestom nerijetko izgledala ovako


Dakle s lijeva na desno: okomite litice, pa željeznica, pa okomiti podzid, pa cesta, pa okomita litica, pa rijeka Sava.
Ponovo smo naišli na semafor i malčice pričekali na svoj red.


Opet ono smjenjivanje okomitog i vodoravnog samo u ovom slučaju začinjeno tutnjavom vlaka gore iznad naših glava i krajnje uskom cestom sa kamenim branikom koji nas štiti od pada u ambis Save.


Kad više za cestu, makar bila i ovako uska, između željeznice i Save nema mjesta, cesta preskoči tračnice i ode nebu pod oblake. Dobro sad, nisu to neke dugačke uzbrdice, taman da se popnemo toliko da imamo prekrasne poglede na bližu i dalju okolicu.
Dakle, evo primjer bliže okolice


A evo i promjer dalje okolice


Naišli smo na neko naselje od par kuća koje nam je s ponosom pokazalo da imaju i ime – Suhadol.


Nakon izlaska iz sela kojeg su činile tih par kuća snimio sam situaciju preko puta, s druge strane kanjona.



Nakon zadnje kuće cesta je krenula blago nizbrdo. Ispred sebe smo imali pravi pitoreskni ugođaj.


Prije nego smo prešli tračnice opet smo se provukli kroz dvorište nekog seoskog gospodarstva. Barem je to meni tako izgledalo jer je „glavna“ kuća bila s lijeve strane, a nešto što je meni ličilo na štalu bilo je s desne stane. Ili je štala pripadala kući na istoj strani ceste? Ne znam baš, uglavnom dojam mi je bio da sam u dvorištu.



Nedugo poslije prelaska preko tračnica opet već viđeni prizor stisnute ceste, s lijeve strane okomitim podzidom, a s desne ambisom po kojemu teče Sava.



Opet prelazak preko pruge. Ovaj put je rampa bila spuštena pa smo čekali prolazak vlaka.


Dok smo čekali da se rampa digne prošetao sam malo desno od gornjeg snimka i snimio zanimljivi „lift“.


Bijelo-zelenkasta kabina koja se trenutno nalazi taman iznad rijeke, visi na gornjoj sajli. Donja sajla služi za krtanje kabine po gornjoj sajli. To kretanje se vrši velikim koturom kojeg preko ručke pokreće „lift-boy“.
Već smo navikli da slijedi uzbrdica čim smo prešli željeznicu, pa nas uzbrdica nije iznenadila. Ovaj put smo s desne strane „tamo dolje“ imali neko naselje koje smo, onako voajerski, sa zanimanjem promatrali.


Tako smo naišli na „kutak za opuštanje“ sa stolom, stolicama i ležajem čak ispod nadstrešnice. I sve to još dekorirano cvijećem.


Ili mi je ovih gore-dolje bilo dosta ili smo se stvarno sada uspeli na najvišu poziciju, ne znam, uglavnom imao sam dojam da smo visoko, najviše do sad. Uglavnom nakon duljeg spusta ( i užitka spuštanja po njemu) zelenilo se nekako raširilo i ispred , kao i ispod, pa se ukazao pogled na željeznički kolodvor u Zidanom Mostu.



Prema wikipediji Zidani Most je naselje u središnjoj Sloveniji, na ušću rijeke Savinje u Savu, u općini Laško. Ima 330 stanovnika (2002.) Njemački naziv za ovo mjesto je Steinbrück, a još starije je ime Klausenstein. Naselje je važno željezničko čvorište jer se ovdje od željezničke pruge Ljubljana – Zagreb (izgrađene 1862. godine) odvaja pruga prema Mariboru. Prvi most je izgrađen još u rimsko doba 290. godine. Mjesto je svoje ime dobilo nakon izgradnje drugog mosta 1223. godine.
Nakon spusta do same kolodvorske zgrade, a i pri daljnjoj vožnji nismo vidjeli gdje bi se smjestili tih 330 stanovnika. No, za razliku od onog kolodvora u Zagorju gdje se mjesto, odnosno grad smjestio s druge strane brda, gledajući kartu (GoogleEarth) u dolini rijeke Savinje, uz prugu prema Mariboru uočavam nekoliko raštrkanih kuća i ništa više.


Ali ako nema kuća onda ima mostova kol'ko 'oćeš! Tu su dva željeznička ovaj prema Zagrebu (u našem smjeru) i onaj prema Mariboru. Zatim je tu cestovni preko Savinje, te provlačenje ceste ispod pruge za Maribor, što bi se isto moglo mostom okarakterizirati.
Slijedi prvo cestovni preko Savinje…


…zatim željeznički prema Mariboru…


…željeznički prema Zagrebu (snimljeno u suprotnom smjeru)….


…i na kraju ovog prikaza mostova u Zidanom Mostu cestovni prolaz ispod pruge prema Zagrebu. Uočljiva je na gornjim snimkama izuzetna zamućenost Savinje. Očigledno da je prošlu noć gore na sjeveru Slovenije bitno više padala kiša nego u središnjem dijelu.


Bilo mi je, ipak, zanimljivo proći kroz, ovo na prvo pogled zabačeno mjesto, pa sam se na kraju okrenuo i snimio kolodvor i prizor iza njega.


Lijevo na gornjem snimku, i lijevo od kolodvorske zgrade, vidi se nizbrdica kojom smo se spustili do kolodvora.
Slijedećih kilometar-dva vozimo se ponovo po magistralnoj cesti, no ona ovaj put od Maribore i Celja, vodi prema Krškom te dalje na istok prema Zagrebu. Ova magistrala mi se činila širom, možda i zbog toga što je asfaltna podloga bila nova, zajedno s crtama. Opet se vratio promet, no egzotika okoliša ga je činila podnošljivim.


Ta egzotika se sastojala od Save koja je bila odmah iza branika s desne strane i od željeznice koja je bila na okomitom podzidu s lijeve strane. Plus još obronci brda s gustim zelenilom.
Ipak, usprkos navedenoj egzotičnosti zbog prometnih zujalica koji su zujali pored nas ugledavši ispred sebe željeznu konstrukciju mosta odmah mi se pojavila odlučnost da se maknemo s ove magistrale ako za to postoji bilo kakva mogućnost.




Za nastavak priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Ljubljana 2022 - Prvi dio

Slike s ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Uvod i prvi dan

Uvod koji slijedi svima mlađima od 40-tak godina biti će nerazumljiv, te kao takav i zbunjujući. Mi (puno) stariji i te kako se sjećamo one države „naroda (dugo a, kao množina) i narodnosti“ neslavno propale i raspadnute devedesetih godina prošlog stoljeća. Ne ulazeći u dublju psiho, socijalnu, političku i inu analizu, napomenut ću samo sustav koji je bio potpuno drugačiji od današnjeg potrošačkog. Dok se danas, malte ne, ništa „ne isplati“ raditi jer se (skoro) sve može kupiti (i to još u bogatoj i raznovrsnoj ponudi), onda je situacija bila potpuno drugačija.
Stalna i pritajena bila je nestašica, pa se često trebalo sam snaći, da ne velim napraviti ili uraditi (primjer su moje prve biciklističke bisage i prva korpa za bicikl koje sam sam napravio jer u ondašnjem mentalitetu ljudi i tržišta višednevno putovanje biciklom je bilo totalno suluda i krajnje neprihvatljiva pomisao, a o realizaciji da ne govorim).
Jasno da u takvom (skoro hermetičkom) okruženju smo čežnjivo gledali na zapad uvjerenja da promatramo (potrošački) raj na zemlji.
(Sada, nakon 30 i kusur godina poslije raspada te države „naroda i narodnosti“ sve više, jače i bolnije uviđamo drugu stranu medalje tog „Potrošačkog raja na zemlji“. Onaj vic, pričan u vrijeme te bivše države, koji glasi: „Sve što su nam u komunizmu pričali o komunizmu bila laž, no sve što su nam u komunizmu pričali o kapitalizmu, na žalost, bila je istina!“, postaje sve manje smiješan, a sve više gorak)
Ipak, imali smo neki način, neku rupu kroz koju smo mogli doprijeti do tog nama izglednog potrošačkog Raja. Neko od sretnika imao je nekoga iz familije na „privremenom radu“ u Njemačkoj ili nekoj drugoj zemlji „trulog“ zapada, pa se mogao šepuriti proizvodima tamo napravljenim. Ja nisam bio jedan od njih i u vrijeme svog djetinjstva ponekad sam gorko patio zbog takve okrutne sudbine (naravno, kasnije, puno kasnije sam uočio i drugu, negativnu strano takve situacije, ali djetinjstvo ostaje djetinjstvo).
Drugi način je bio - Trst!
Bilo je tu svega i svačega, od odjeće i obuće pa do tehničkih stvari. Nama iz hermetički zatvorene države sve je to izgledalo kao pravo oličenje potrošačkog raja. I što je najbitnije sve se to moglo kupiti za Yu-dinare.
Do dana današnjega, meni, običnom smrtniku, nisu jasne ondašnje političko-ekonomske smicalice između Italije i (ondašnje) Jugoslavije kojima nam je bilo legalno, dakle dozvoljeno, slobodno putovati do navedenog grada i tamo kupovati robu za dinare (za one mlađe valuta ex-Yu). Istina pri povratku na granici je bila igra mačke (carinici) i miša (mi, obični smrtnici sa svježe kupljenom robom) prilikom prijavljivanja te robe i odokativnog određivanja iznosa carine.
Prometna povezanost, što se tiče željeznice između Trsta i Slavonskog Broda nije bila baš obila, samo dva vlaka. Prvi je iz Trsta kretao pola 11 prije podne, a drugi tek u 8 navečer. Ovaj drugi nije dolazio u obzir (što da radimo cijeli dan u Trstu), pa se kupovina obavljala na-vrat-na-nos do 10 sati, a potom na (inače prekrasni) željeznički kolodvor na vlak. S moje strane je bila bjesomučna trka u lovu za mjesto do prozora, jer se putovalo cijeli dan.
Ne bih više o Trstu u ovome već ionako proširenom uvodu. Želja mi je ponovo posjetiti ovaj grad te usporediti svoj doživljaj njega sada i prije oho-ho godina, u vrijeme ondašnjeg shopingovanja. Tko zna, možda mi se želje i ostvari.
Stoga, 'ajmo mi na ono putovanje kući.
Svakog tko u sebi gaji kakvu-takvu naklonost prema željeznici, to putovanje neće ga ostaviti ravnodušnim. Od uspona iz samog grada pri čemu Jadransko more sve više i više ostaje dolje negdje, preko planinskog kraja s obilje tunela do Ljubljane, te dolinom, a na nekim mjestima čak i kanjonom rijeke Save od Ljubljane prema Zagrebu.
E, ovo zadnje je, u stvari, tema ovog putopisa.
Polako, mic po mic, promatrajući Savu iz vlaka i usku cestu uz nju, počela se javljati ideja, a potom i želja za bicikliranjem po toj cesti. Istini za volju, moram priznati da je to stvarno bilo mic po mic, je tek prije desetak godina sam napravio prvu vožnju biciklom navedenim krajem. No ta je vožnja bila nekako nedorečena, jer nas je uhvatio mrak u najzanimljivijim predjelima.
No, ovaj put, kao već iskusni cikloturist, uspio sam spojiti i sam put i vrijeme (kao meteorološki pojam) i raspored dnevne kilometraže i na kraju, kao najbitnije i suputnika.
Dosta vožnji u zadnje vrijeme vozim sam, rekao bih iz nužde jer ne mogu pronaći suputnika.
Draže mi je s nekim voziti, naravno, no kad sam prisiljen birati između „Voziti sam“ i „Uopće ne voziti“, biram ono prvo. Ovaj put sam svoju životnu suputnicu (a nerijetko i supatnicu, C'est La Vie) uspio objašnjavanjem, uvjeravanjem, ukazivanjem nagovoriti da se po srednje, da ne velim i blago pozne dane, usudi okusiti zrnce mladalačke ludosti.
Baš tako („mladalačka ludost po stare dane!“) okolina, naročito ona tradicionalnija s prijekorom komentira bilo kakvo odstupanje „od normalnog“, a vožnja biciklom, iz čistog gušta, je nesumnjivo baš to, barem po njihovom mišljenju kojeg se drže kruto i čvrsto kao stijena.
Uz svo poštovanje prema životnim obavezama koje nastojim ispuniti što je moguće bolje i svrsishodnije, zrnce romantike u meni smatra da „Samo sam čovjek luta, dok DVOJE uvijek nekud idu!“, te stoga mojoj sreći, nastale zbog najljepšeg suputnika na ovom putovanju nije bilo kraja.
Plan je bio slijedeći: Jutarnjim vlakom iz Zagreba dokotrljati se do Ljubljane i taj prvi dan potrošiti na obilazak Slovenske prijestolnice. Drugi dan biciklirati preko Litije i Zidanog mosta do Radeča gdje također prenoćiti, dok treći, i zadnji, dan preko Sevnice, Krškoga i Dobove doći do prvog mjesta u Hrvatskoj (Harmica), te od njega vlakom do Zagreba.
Obzirom da je vlak iz Zagreba kretao u 7 ujutro, već u pola 6 smo bili na nogama. Onako sneni, još do kraja ne probuđeni vozili smo pustim Zagrebačkim ulicama do Glavnog kolodvora. Pri toj vožnji možda je i bilo interesantnih motiva koje bi bilo dobro kamerom zabilježiti, no što zbog navedene snenosti, a što zbog predputne nervoze, odgodio sam snimanje pospanog Zagreba za neka druga vremena.
Dokotrljali smo se biciklima, odnosno njih smo dogurali do kolodvorskog hola gdje su bile blagajne. Dok sam stajao u redu za kupovinu karata, primijetio sam iza sebe kako moja suputnica, čiji je radni zadatak tog trena bio stražarenje pored naših bicikala, veselo čavrlja sa drugih dvoje biciklista (on i ona). Da su stvarno biciklisti vidjelo se to na osnovu njihovih dvotočkaških prometala. Nakon kupovine karata saznao sam da su netom došli noćnim vlakom iz Splita nakon bicikliranja do Međugorja.
Eto, kako se mi biciklisti brzo (pro)nađemo!
Nakon nabave karata krenuli smo na peron za ukrcaj u vlak, odnosno vagon. Dva put smo prodefilirali duž vlaka u potrazi za vagonom koji ima odjeljak za bicikle. Prvi put sam posumnjao u sebe da mi je oku promaknuo znak bicikla na vagonu, no nakon drugog obilaska sam se uvjerio da mi je vid sasvim u redu.
Vlak nije imao vagon sa mjestom za bicikle!
E tu je moje višegodišnje razumijevanje, uvažavanje i opravdavanje svih mogućih i nemogućih nedaća koje zahvaćaju Hrvatske željeznice presušilo. Kao vječiti, nepopravljivi i odani ljubitelj željeznice općenito, pa tako i HŽ-a, blagonaklono sam podnosio njihovu sporost, zakašnjenja, zastarjelost i neuglednost.
Ali ovo mi je bilo previše!
Ne jedanput, već oho-ho puta sam biciklom uzaludno po vlakovima tražio mjesto za bicikle, mjesto za koje su mi internetske stanice HŽ-a uvjeravale da sigurno postoji, no u stvarnosti je to bila samo neostvarena želja. Pa dobro, u tim bi se trenucima tješiteljski obraćao samome sebi, improvizirati ćemo već nešto. Uz već tradicionalnu blagonaklonost i susretljivost konduktera ta improvizacija sa smještajem dvotočkaša bi poprimala i toplu, simpatičnu notu.
Međutim, da se to dogodi sa međunarodnim vlakom (Zagreb – Frankfurt), e to mi je bilo malo previše!
Ako sam prljav, musav neuredan i poderan kod svoje kuće, ajde-de. Prije izlaska među ljude ću se oprati, dotjerati u čisto i čitavo obući, pa ću s dostojanstvom podnositi svoju muku, jad i neimaštinu, jer sve to ostavljam kod kuće u svoja 4 zida.
Tako bih ja uradio, ali ne i HŽ. Teško mi je za povjerovati da baš ni jedan vagon sa mjestom za bicikle nije bio slobodan i ispravan za međunarodno putovanje. Ako stvarno nije bilo vagona onda su Hrvatske željeznice dosegnule dno dna, na svoju opću sramotu i sramotu zemlje čije ime nose. Pa u konačnici i na moju osobnu sramotu kao žitelja te zemlje.
Dakle smještaj naših bicikala u zadnjem vagonu EUROPSKOG vlaka je izgledao ovako

Naš smještaj , za razliku od biciklističkog, je koliko-toliko bio na nivou EU vlaka.


Gornji snimak je snimljen pola sata prije polaska, pa je do polaska bilo bitno više putnika, ali ipak možda tek pola od kapaciteta vagona.
Da razbistri jutarnju snenost moja suputnica je u vagon ušla s već pouzdano oprobanim sredstvom za to, Coffee-to-Go kupljenu na kolodvoru


Rijetko vlakom putujem u zadnje vrijeme, a naročito zapadno od naše nam metropole. Radi toga ovih dva i pol sata vožnje do Ljubljane bila su sami po sebi doživljaj za mene vrijedan pažnje i poštovanja.
Željeznička mreža oko Zagreba već godinama se dotjeruje i obnavlja, a vrlo uvjerljiv dokaz za to vidjeli smo na Zaprešičkom kolodvoru u obliku ogromne kamare drvenih željezničkih pragova, mada uredno složenih.


I protiv moje volje, potpuno neočekivano navedeni prizor vratio me je u moje djetinjstvo, kada je moja mati, uz standardni ugalj, peć ložila cjepanicama dobivenih rezanjem i cijepanjem pragova. Iste je (komad-dva, a ne ovoliko prikazanih na gornjoj slici) otac, kao radnik na željeznici dobio/nabavio u polu raspadnutom stanju. Sjećam se da ih je mati hvalila da „dobro gore i griju“, oduševljena borovinom još dodatno impregnirana onim što (starijim) željezničkim prugama daje karakteristični miris.
U Dobovi smo malo dulje stajali radi granične kontrole koju su obavljali policijski službenici, prvo naši, a potom i Slovenski. U dokolici izazvanoj tim stajanjem snimio sam situaciju na željezničkom kolodvoru viđenu kroz prozor vagona.


Do Krškog pruga ide manje-više ravno po manje-više ravničarskom kraju, da bi se nakon tog grada pridružila rijeci Savi.
Pred navedenim gradom prošli smo nuklearnu elektranu, ili-ti atomsku centralu iz koje i mi u Hrvatskoj dobivamo struju.


Vidjeti ju mi je uvijek bilo zanimljivo, jer oko nje ne vidim niš' posebno, dok mi u sjećanje pristižu razno-razne rasprave, dileme, debate, dokazivanja i opovrgavanja o tome da jest ili nije opasna, pogubna, štetna i što ti ja znam što još. U svaki put dok je promatram zaključim da bih radije živio pored nje nego pored termoelektrane. Barem ne one u Kaknju pored kojeg smo prolazili u bivšoj državi na svome putu ka moru. Prvo se iz daleka ugleda ogromni tamno smeđi oblak koji pritišće zemlju, a potom se uđe u njega pri prolasku pored same termoelektrane obasjane žmirkavnim smeđim zrakama sunca, onim rijetkim koji su se uspjeli probiti kroz oblak. I sve se to promatra uz miris ćumura, kako se ugalj u Bosni naziva, koji je uspio ući u auto iako je otac, koji taj auto vozi, ranije isključio ventilaciju jer je mati, još ranije ugledavši navedeni oblak, glasom koji ne trpi prigovor ni neodlučnost rekla „Isključi zrak, ide termoelektrana!“
To je bilo prije 40 i više godina. Možda su danas termoelektrane profinjenije, suptilnije, obzirnije, možda oko njih rastu i cvjetaju cvjetići, no dok ih kao takve ne vidim i ne upoznam svim svojim čulima, u meni dojam o njima ostaje onakav kakav sam gore opisao.
Nakon Krškog vozimo se vlakom stisnuti uz Savu zajedno s cestom. Okolna brda postaju sve veća i veća. Sava je ovdje ukroćena serijom hidrocentrala sa branama, tako da voda više liči na jezero nego na rijeku.



Na kolodvor u Ljubljanu smo stigli nešto iza pola deset.
Taman smo nekako izvadili, iznijeli, izvukli naše bicikle iz vagona kad su došli do nas dvoje s biciklima. Na licima im se odražavala mješavina zbunjenosti i nevjerice sa nečim što se polako razvija u ogorčenost jer im je (kao i nama u Zagrebu) potraga za vagonom za bicikle bila uzaludna.
Na drugoj strani perona na koji smo došli stajao je elektromotorni vlak na kat – prvi takav kojeg sam vidio uživo. Vidjevši ga, odmah i protiv moje volje, pojavi mi se čežnja za vožnjom na gornjem katu.


Inače taj željeznički kolodvor u Ljubljani mi je nekako čudan. Tek kad smo došli do „glavne“ zgrade, shvatio sam da smo u grad sa perona izašli skoro stotinjak metara prije.



Zgrada kolodvora na gornjoj slici dovršena je 18. travnja 1848., godinu dana prije nego što je južna željeznička pruga, koja povezuje Beč i Trst, stigla do Ljubljane. Zanimljivo da je James Joyce proveo noć na ljubljanskom željezničkom kolodvoru na putu za Trst u listopadu 1904. jer je pogrešno mislio da je stigao na odredište. (izvor: wikipedia)
Prvi dan ovog trodnevnog putovanja smo rezervirali za obilazak Slovenske prijestolnice koja je inače na kao tepsija ravnom terenu, osim brda u samom centru grada. Stoga smo, ovako odmorni, čili i željni utisaka, odlučili prvo se na to brdo popeti.
Dakle, slijedi lagano, ugodno i opušteno pedaliranje, onako s noge na nogu, te promatranje grada micanjem glave lijevo-desno.
Slovenska cesta je nešto kao glavna ulica u gradu. Široka je stvarno dosta, no nedostatak prometa (osim biciklista i gradskih autobusa) je čini još širom. Nju ćemo danas više puta preći i njome proći.


Prema wikipediji Hradecki most je sagrađen 1867 godine. Bio je jedan od prvih zglobnih mostova na svijetu, te prvi i jedini sačuvani most od lijevanog željeza u Sloveniji i jedno od njezinih najcjenjenijih tehničkih dostignuća.


U vrijeme gradnje hvaljen je kao elegantan, vrlo moderan i ekonomičan. Budući da je kasnije korišten za prijevoz mrtvih iz ljubljanske bolnice u mrtvačnicu, dobio je nadimak Mrtvački most, ali je zadržao svoju ljepotu i tehničku savršenost. Kroz povijest su se zadržala oba naziva.
Slijedeće (barem meni) zanimljivo na toj opuštenoj vožnji gradom je neka vrst tunela ispod kuće. Nisam uspio na netu naći neke konkretne informacije, pa evo vam snimak kojeg snimih.


Konačno smo došli do podnožja brda na kojemu se nalazi Ljubljanski stari grad. Uska cesta, prije bi ju mogli stazom nazvati, u početku je bila popločana kamenim pločama koje su vožnju uz strmu uzbrdicu joj više zagorčava. Kasnije je asfalt zamijenio kamene ploče, no strmina uzbrdice se još više povećala. Pa sam u stilu „pametniji popušta“ sišao s bicikla i nastavio pješice gurajući ga.



Moja je suputnica bila tvrdoglavija (ili upornija) pa se ipak, uz svestranu pomoć struje uspjela dovesti do vrha gdje je bio ugodan park s klupama u hladovini.
E da, sad bi bio red objasniti odakle struja i njena pomoć!?
Dakle, ovo je prvi putopis sa električnim biciklima. I ne bilo kakvim, već onim nazvanim pedalec. Oni imaju elektromotor u sredini bicikla, kod pedala, Elektronika, koja se danas upetljala u sve pore života, ovdje ne da elektromotoru da, jadan, sam pogoni bicikl, nego on samo pomaže, asistira nama biciklistima. Moram priznati da je njegova pomoć vrlo izdašna, čak što više biciklist (tj ja) može birati stupanj asistencije, kojih imam čak četiri. Ja osobno, 99% vozim sa prvom, najslabijom asistencijom koja mi je više nego dovoljna da imam osjećaj lakoće vožnje, kao da imam vjetar u leđa. Nerijetko, kad mi se čini kako sam vlasnik izuzetne kondicije, samo za trenutak isključim i tu najslabiju asistenciju, čime dobijem realnu sliku o sebi i svojoj kondicionalnoj spremi koja je ipak bitno manja od malo prijašnjeg dojma.
Da zaključim ovaj kratki osvrt na električne bicikle mojim stavom da je, poslije otkrića točka, e-bike najveće otkriće čovječanstva!
Sad kad smo se popeli na to Ljubljansko brdo našli smo klupu u lijepoj, ugodnoj hladovini te jedno od nas je prošetalo do starog grada, do je drugo „čuvalo“ bicikle i odmaralo na klupi.
U stari grad se ulazi preko mosta kroz vrata na utvrdi.


Prolaskom kroz navedena vrata ušao sam na oveći prostor omeđen okolnim građevinama dvorca. Prvo što pada u oči je lijepo dotjerana kula na kojoj se vijore zastave, gradska i državna. Ta kula se inače vidi iz bilo kojeg mjesta u gradu i na neki je način njegov zaštitni znak.


Prema wikipediji Ljubljanski stari grad je bivša tvrđava smještena na brijegu usred Ljubljane. U srednjem vijeku bio je sjedište obitelji Spanheim. Vojvoda je između 1220. i 1243. povezao tvrđavu s naseljenim mjestom Ljubljana.
U 14. stoljeću, kada je Ljubljana postala sjedište države Kranjske, u tvrđavi su se nalazili stanovi državnih dostojanstvenika te rezidencija cara za slučaju njegova dolaska ondje. Tvrđava je oštećena u turskim ratovima u 15. stoljeću, nakon čega je obnovljena. Nadograđen je rezidencijalni dio i kapela sv. Jurja. Od 17. stoljeća poglavar seli u grad te tvrđava pomalo propada pa je u 19. stoljeću ondje smješten državni zatvor za Kranjsku i Korušku.
Godine 1845. – 1848. sagrađen je toranj sa satom. Tijekom 20. stoljeća tvrđava doživljava brojne nove promjene. Posljednja velika obnova rađena je sedamdesetih godina 20. stoljeća kada je tvrđava prenamijenjena za kulturne namjene.
Dok sam promatrao prizor snimljen na gornjem snimku vidio sam neke ljude kako se muvaju na tornju. Obzirom da je to bilo najviše mjesto starog grada učinilo mi se da bi bilo zgodno s njega baciti pogled na grad i pri tome nešto od toga fotićem zabilježiti.
I tako krenuh do tornja, uđoh u njega te uskim hodnikom počeh se penjati na njegov vrh.



No, ipak nisam stigao do vrha!
Negdje na pola puta naišao sam na ljepoticu koja je puštala posjetitelje na vrh tornja. Uvjet da oni prođu je ulaznica od 12 €. Krenuh vaditi novčanik iz džepa, no navedena djevojka mi reče da se karte kupuju „dolje na ulasku u dvorac“.
Nije mi se sada vraćalo na sam početak obilaska ovog starog grada po tu famoznu ulaznicu, već sam rješenje našao u terasi starog grada koja je bila tek koji metar niža od tornja, sa koje se ipak pružao lijep pogled na Slovensku prijestolnicu.
Evo gdje se ta terasa nalazila…


… a evo i par snimaka /pogleda s nje





Kad sam spustio pogled na podnožje brda ugledao sam donju postaju uspinjače koja razmažene i bogate dovozi na ovo brdo bez kapi njihovog znoja.


Kad smo se oboje zasitili gledanja grada iz daleka, cestom smo se, uz gušt vožnje nizbrdo, spustili do grada i krenuli u njegov obilazak izbliza.
Iako neplanirano, prvo smo došli do gradske tržnice. Uvijek mi je obilazak tržnice nekog meni novog grada bio posebno interesantan jer je to mjesto gdje se može osjetiti „kako grad diše“.


Odmah uz plato na kojemu se smjestila tržnica, a uz samu rijeku koja protječe Ljubljanom, ispod stilizirane nadstrešnice smješteni su štandovi sa sitnicama. Te štandove, čini mi se, slobodno mogu pripisati sastavnim dijelu tržnice.


Centar Ljubljane je Prešernov trg zajedno s tromostovjem uz njega. Ovaj izraz „tromostovje“ znači da se radi o tri mosta, jadan uz drugog. Kad sam već objasnio taj pojam „tromostovje“, krenimo od njega.





Na ovom gornjem, zadnjem snimku, negdje u sredini oštro će oko promatrača uočiti zeleno brdo i toranj starog grada sa zastavama.
Inače sa gornjih snimaka se ne ne raspoznaje da se radi o tri mosta pa evo snimka iz zraka koji sam posudio sa dreamstime.com


Gledajući gornji snimak, desno od ta tri mosta je Prešernov trg (vidi krug), a još više desno je crkva Marijina Nagovještenja o kojoj će kasnije biti riječi.
Da se vratim tromostovju.
Prema wikipediji Tromostovje (u starijim izvorima Tromostje) set je od tri mosta preko rijeke Ljubljanice. Povezuje Ljubljanski stari, srednjovjekovni grad na jednoj obali i modernu Ljubljanu na drugoj obali. Na mjestu današnjih mostova se spominje drveni most iz 1280. godine. Prvo se zvao Stari most, a kasnije Spodnji most (Donji most). Godine 1842. Donji most zamijenjen je novim mostom koji je dizajnirao Giovanni Picco, koji je most nazvao Frančev most (Franjin most) u čast nadvojvode Franje Karla Austrijskog. Postao je poznat i kao Frančiškanski most (Franjevački most). Ovaj most, otvoren 25. rujna 1842. godine, imao je dva luka i metalnu ogradu. Osnove mosta sačuvane su do danas, o čemu svjedoči i upisana posveta nadvojvodi nad srednjem stubu na latinskom koja glasi: "ARCHIDVCI. FRANCISCO. CAROLO. MDCCCXLII. CIVITAS.", što znači "Nadvojvodi Franji Karlu 1842. pored grada". Kako bi se spriječilo da kameni most iz 1842. bude uzak, arhitekt Jože Plečnik je 1929. godine projektirao proširenje mosta sa još dva dodatna pješačka mosta pod blagim nagibom sa svake strane. Izgradnja je započela 1931. i trajala do proljeća 1932. Tako je nastao set od tri mosta u širini oko 20 metara, koji se danas zove Tromostovje.
Nasuprot ta tri mosta, s druge strane trga je već spomenuta crkva Marijina Nagovještenja.


Prema, je li, wikipediji današnja župna crkva Navještenja Marijina sagrađena je prvotno kao crkva augustinaca. Na poticaj baruna Konrada Ruessensteina, gradnja je tekla 1646. do 1660. godine, ali je nakon toga zaustavljena radi slabog priliva sredstava. Nakon jozefinskih reformi, crkvu su preuzeli franjevci koji su postupno do 19. stoljeća dovršili gradnju. Oni su sagradili dva zvonika i današnje pročelje.
Na pola puta između crkve i tromostovja smješten je spomenik Francu Prešerenu koji gleda točno u centar trga.



Prešernov spomenik nalazi se na Prešernovu trgu, na lijevoj obali reke Ljubljanice, na mjestu najpoznatijem po okupljanju mladih, jednom od najfrekventnijih u gradu.
Spomenik pjesniku, koji je i autor stihova slovenske himne, postavljen je 1905. godine, rad je kipara Ivana Zajca, a za njega su se prikupljali dobrotvorni prilozi ne samo u Sloveniji, nego i u ostalim slovenačkim pokrajinama bivše Austro-Ugarske.
U vrijeme kad je kip postavljen tadašnji je ljubljanski biskup tražio da se s njega ukloni lik razgolićene muze, ali to nije dopustio liberalni gradonačelnik tadašnje Ljubljane Ivan Hribar.(izvor: nezavisne.com)
Slijedi par snimaka snimljenih s trga.




Navedeno tromostovlje premošćuje rijeku Ljubljanicu. Prema Wikipediji Ljubljanica je rijeka koja teče kroz glavni grad Slovenije. Izvire kod Vrhnike iz 11 krških vrela, od kojih je kao glavno smatra Močilnik. Prije ulaska u grad teče kroz poznato Ljubljansko barje, koje predstavlja močvaru koja potiče još od starog vijeka. Ljubljanica je duga 41 km, i desni je pritok Save, u koju se ulijeva kod Zaloga. Porječje zauzima 1779 km˛. Između 1762. i 1780. poznati znanstvenik i isusovac Matija Grubar sagradio je Grubarov kanal, da bi spriječio česte poplave. Ljubljanicom se plovi turističkim brodovima, a za veće brodove nije plovna. Rijeka je proslavljena u Prešernovoj pjesmi Povodni mož. Poznato je, da su u Ljubljanicu namočili sve one trgovce, koji nisu poštovali cehovska pravila u trgovini. U tom slučaju nepoštenog trgovca su stavili u kavez i namočili ga s Tromostovja.
Zanimljivu, i rekao bih inteligentnu stvar koju su Ljubljančani napravili s tom svojom riječicom je da je uz pomoć tog kanala koji odvodi „višak“ vode, nivo rijeke u gradu manje-više stalan bez obzira na padaline i doba godine. Zbog toga mirna površina vode više liči na rukavac nekog jezera, ili čak mora pa uz stare građevine uz nju daje dojam neke Venecije na kontinentu.





Osim tromostovja i onog sačinjenog od lijevanog željeza, preko Ljubljanice ima još dosta mostova od kojih je nama bio najinteresantniji Mesarski most.
Mesarski most povezuje ljubljansku središnju tržnicu i Petkovšekov nasip. Most je svečano otvoren 10. srpnja 2010. godine.(izvor: google.hr/travel)
Osobit je po silnim lokotima koji na njemu vise i simboliziraju naravno vječnu ljubav parova koji su ključeve tih lokota bacili u rijeku (izvor: helloistria.com)




Na gornjem snimku vidimo i dječje dudice. Logička pretpostavka da su se njih dvoje ponovo vratili mjestu svoga ljubavnog zavjeta da bi priložili simbolički dokaz da je ta njihova (vječna) ljubav urodila plodom.
Makli smo se od rijeke te prošetali s njome paralelnom ulicom koja je još uvijek bila u okviru pješačke zone.



Prvo smo našli na staru gradsku vijećnicu.


Prema wikipediji Magistrat (slov. Rotovž) je naziv za staru gradsku vijećnicu u Ljubljani.
Zgrada se nalazi Mestnom trgu br. 1, na mjestu ranije vijećnice podignute u 15. stoljeću.
U sklopu barokne obnove trga, započela je 1717. – 1719. godine gradnja nove vijećnice prema projektu furlanskog arhitekta Carla Martinuzzija. Izgradnja je povjerena lokalnom graditelju Gregoru Mačeku koji je nadozidao i dvije stare kuće u nizu te sagradio središnji rizalit sa stubištem i dvoranom
Za one koje to zanima rizalit (od njemačke riječi „Risalit“) je naziv za istaknuti dio pročelja neke građevine, koji u cijeloj svojoj visini izbija iz zidne mase, najčešće obliku poligonalne, pravokutne, ovalne ili kružne izbočine, a svojim završetkom može nadvisivati krovnu masu građevine koju raščlanjuje (izvor: wikipedia)
Ne znam kako vama, no meni je nekako izgledalo dekadentno da, već razmažen i blaziran potrošačkim izobiljem, mogu probati čak i medvjedovinu.


U želju da mi gorak okus u ustima, nastao zbog navedene dekadencije, što prije nestane snimio sam još jednom ulicu kojom šetamo s noge na nogu. Zapravo snimio sam ju dvaput, u jednom i u drugom smjeru.



Iako se u krojački obrt baš ne razumijem mnogo, ipak mi je bila zanimljiva radionica sa vezenjem razno-raznih motiva na tkanini.



Dok nisam vidio nisam ni znao da takvo što postoji – pasja drogerija.


A gdje je pasja drogerija, blizu bi trebao i pas biti, pa smo stvarno sreli jednog.


Ispred jedne trgovine, cvjećarnice ili nešto slično, naišli smo na originalan način privlačenja pažnje.


Kad smo došli do kraja ulice, a i pješačke zone. Na upit moje suputnice „Što sad!?“ odvezli smo se na drugu stranu rijeke do zgrade opere.


Prema wikipediji Ljubljanska operna hiša je operna kuća u Ljubljani. Sjedište nacionalne operne i baletne trupe (Slovenskog narodnog kazališta i Ljubljanske opera i baleta). Zgrada je izvorno nazvana Državno kazalište (slovenski: Deželno gledališče), a sagrađena je između 1890. i 1892. godine u neorenesansnom stilu, a sagradili su je češki arhitekti Jan Vladimír Hráský i Anton Hruby. Prije izgradnje Njemačkog kazališta (sadašnje Ljubljansko narodno dramsko gledališče (SNG) na Erjavčevoj 1) 1911. godine u zgradi su se izvodile predstave na slovenskom i njemačkom jeziku, a nakon toga samo na slovenskom.
Slijedeće što nam se našlo na ovom obilasku grada je Trg Republike.


Prema wikipediji Trg republike (bivši Trg revolucije 1974.-91.) najveći je trg u Ljubljani, smješten zapadno od starog gradskog središta i istočno od parka Tivoli. Dugi niz godina bio je javno parkiralište, no nakon uređenja dovršenog 2014. godine trg je ponovno etabliran kao glavni gradski i državni trg.
Na tom trgu, nasuprot ona dva ogromna nebodera na gornjem snimku smještena je zgrada Slovenskog parlamenta.


Wikipedija navodi da je zgrada Slovenskog parlamenta, originalnog naziva Zgradba Državnega zbora, modernistička palača u kojoj se nalazi zakonodavno tijelo Slovenije. Izgrađena između 1954. i 1959. godine.
Po prvobitnom projektu nazvanom Katedrala slobode projekt zgrade slovenskog parlamenta, je dizajnirao arhitekt Jože Plečnik 1949. godine. Trebala je imati veliki krov u obliku stošca visok 120 m. Nakon toga je arhitekt Vinko Glanz planirao novu zgradu zakonodavstva, mnogo konzervativniji i skromniji dizajn od Plečnikovog koncepta, strogu modernističku palaču bez monumentalnih elemenata ili ukrasa osim velike skulpturalne skupine brončanih figura koje uokviruju njegov glavni trijem.
Sljedeće što smo obišli je Metelkova mjesto.





Prema wikipediji Metelkova mesto je autonomni kulturni centar, squatter naselje u bivšoj vojarni JNA, u centru Ljubljane. Naziv je dobila po slovenskom rimokatoličkom svećeniku, filologu iz 19. stoljeća Franu Metelku po kojemu je nazvana i obližnja ulica.
AKC Metelkova zauzima prostor od 12.500 m˛ i čini je sedam građevina među kojima su: galerija Alkatraz, klub Gromka, Trg brez zgodovinskega spomina, radikalna infoteka Škratova čitalnica, klub Monokel, klub Tiffany i umetnički ateljei i radionice, a donedavno i Mala šola, koja je srušena 2. kolovoza 2006.
Ideja o autonomnom centru dolazi s kraja 1980-ih kada se 200-tinjak ljubljanskih intelektualaca, umjetnika i aktivista okupilo u "Mrežu za Metelkovu", nastojeći dobiti prostor vojarne. Nakon što je JNA 1991. napustila Sloveniju, počeli su stalni pregovori s gradskim vlastima, s kojima je postignuta načelna saglasnost za dobivanje prostora. Neočekivano, u noći 9. na 10. rujna 1993. godine je počelo rušenje nekih od zgrada na Metelkovoj, na što je stotinjak ljudi preskočilo ogradu i zauzelo vojarnu, među kojima i određeni broj istaknutih ljubljanskih intelektualaca. Također je postojala jaka podrška slovenskog civilnog društva, umjetnika i poznatih osoba, uključujući i Majku Terezu, koja je poslala pismo podrške. Nakon tri mjeseca gradske vlasti su isključili struju i vodu. Danas u Metelkovoj postoje brojne vježbaonice za bendove, glazbeni studio, likovne radionice, izložbeni prostori, koncertni prostori, žensko savjetovalište, klubovi homoseksualaca i lezbijki, a često se u prostorima održavaju kulturne manifestacije.



Nismo bili dugo, tek toliko da snimim gornje snimke, jer je moja suputnica inzistirala da se što prije maknemo iz ove čudne sredine. Moram priznati da je stvarno bila čudna. Prvo, zbog šarenila, neuobičajenosti i neke psihodeličnosti dobivao se dojam nadnaravnosti. Drugo, iako je sve bilo koliko-toliko uredno, ipak zbog improviziranosti i neuobičajenosti stjecao se (neopravdani i subjektivni) dojam neurednosti koji je zajedno s onom psihodeličnošću dodavao crtice nelagode, čak i straha.
Međutim, iako je bilo, kako već rekoh koliko-toliko uredno, utiska sam da je početni zanos autora svega ovoga ispred nas pomalo splasnuo, pa izgleda kao da je na sve pala patina posustalosti i rezigniranosti, što naravno pojačava odbojni dojam.
Ipak, kao konačni zaključak viđenoga, oni tradicionalniji i konzervativniji bi rekli da svi ti narkomani, homoseksualci i ini koji su „drukčiji“ uopće ne zaslužuju toliku pažnju i obzir, a opet oni liberalniji bi tomu dodali da su navedeni ipak i još uvijek ljudi koji se teško prilagođavaju „normalnostima“ modernog svijeta, pa im treba pružiti barem mali kutak koji će biti njihov. Kao ovo Metlikova mjesto.
U nastavku obilaska grada naišli smo na crkvu Presvetog srca Isusovog. Bila je otvorena pa sam snimio i koji snimak interijera. Na žalost položaj sunca je bio krajnje nepovoljan za snimanje pa su snimci ispali takvi kakvi jesu.




Opet posežem za wikipedijom koja veli da je Crkva Presvetog Srca Isusova u Ljubljani redovna crkva misionarskog reda lazarista. Građena je u neogotičkom stilu. Sagrađena je po nalogu lazarista koji su došli u Ljubljanu 1879. godine. Inicijativu za gradnju dao je misionar Janez Kukovič koji je došao u Ljubljanu 1880. godine. Car Franjo Josip I. je već 1855. godine dopustio naseljavanje lazarista po cijeloj Hrvatskoj. Crkva je posvećena 1. srpnja 1883. godine. Inače se kamen temeljac nalazi ispod glavnog oltara, ali u ovoj crkvi se nalazi u sakristiji, jer je prvobitni plan bio da tamo bude glavni oltar. Do promjene je došlo jer je Gradski magistrat tražio da Misijska družba ustupi šest jutara zemljišta ispred planirane crkve za eventualno proširenje ceste koja se tada zvala Travniška ulica, a sada Slomškova. Prema preuređenim nacrtima, prezbiterij je bio okrenut prema zapadu, a lađa je skraćena za jedan crkveni prozor. U lipnju 1883. crkva je već bila pod krovom. Usporedo s gradnjom crkve gradila se i misijska kuća.
Na inače velikom prostoru ispred crkve snimio sam zanimljivi grafiti sa porukom „Idemo voliti“


Slijedeća na što smo naišli je sportska dvorana Sokolskog doma



Prema Wikipediji Sokolski dom sagrađen je prema nacrtima Ivana Vurnika od 1923. do 1926. godine po narudžbi Športskog društva Sokol; bio je to jedan od prvih velikih zatvorenih sportskih objekata u Sloveniji. Zgrada je građena i ukrašena u slovenskom narodnom stilu. Pročelje je projektirao arhitekt u kombinaciji nacionalnih i geometrijskih motiva i žute je boje. Dom ima jednu veliku zasvođenu sportsku dvoranu koja se proteže u potkrovlje i ima dimenzije: 31m (D) x 16m (Š) x 13m (V) i dvije manje sportske dvorane i pomoćne prostorije.
Ispred pročelja navedenog doma, prikazanog na gornjem snimku, je parkiralište za automobile. Jedno parkirno mjesto je oduzeto autima i namijenjeno biciklima.


Na zelenoj konturi auta piše: „Mjesto za bicikle – 1 auto manje – prostor za 10 bicikala“. Još jedan u nizu pokazatelja o izuzetno pozitivnom odnosu u Sloveniji prema biciklu i biciklistima.
Već je bilo vrijeme za ručak. Nakon što smo u velikoj pekarnici kupili slano i slatko otišli smo do velikog parka znanog kao Kongresni trg ispred zgrade rektorata Ljubljanskog sveučilišta te se na klupi u hladovini zadržali duže nego smo mislili. A zadržali smo se dulje jer nam je bilo fest fino i ugodno.
Izgleda da nije bio samo nama ugodno u tom parku. Bilo je tu i starih i mladih, i odraslih, a i djece, Evo jedan slikoviti primjer guštanja u hladovini.


Zgrada rektorata, koju sam već ranije spomenuo, meni osobno je jedna od ljepših, ako ne i najimpresivnija građevina u Ljubljani.


Zgrada je sagrađena 1902 godine, a od 1919. god je sjedište Sveučilišta u Ljubljani. Projekt zgrade Sveučilišta izradio je arhitekt Jan Hrasky, a kasnije revidirao Josef Hudetz. Zgrada ima četiri različite fasade dizajnirane u stilu Njemačke renesansa s elementima neogotike. Iznad glavnog ulaza pročelje je oplemenjeno veličanstvenim balkonom i kupolom. Balkon je poznat kao mjesto gdje su nastupile brojne ugledne političke osobe u povijesnim prilikama.
(Izvor: regionalstudies.org)
Ako se pri pogledu na zgradu Ljubljanskog sveučilišta, prikazanog na gornjem snimku, zakrenem u desno za nekih 90 stupnjeva ispred sebe ću ugledati pročelje Uršulinske crkve.


Prema wikipediji Uršulinska crkva (sloven. Uršulinska cerkev svete Trojice), poznata i kao Nunska crkva je rimokatolička crkva izgrađena između 1718. i 1726. u talijanskom (padovanskom) stilu. Istočna strana je okrenuta prema velikom Kongresnom trgu i ima vrlo lijepo izraženo pročelje (vidi gornji snimak). Fasada sa stupovima je po uzoru crkve Svetog Petra u Rimu.
Crkva je dio Uršulinskog samostana. Uršulinska crkva je jedna od najljepših predstavnika baroka u Ljubljani.
Vjerojatno je u Ljubljani bilo još mnogo što-šta za vidjeti, no nama je već pomalo bilo dosta. Iako je bilo skoro 6 poslije podne, činilo nam se da je rano za odlazak u hostel. Stoga smo se odlučili za vožnju biciklom Dunavskom ulicom (slov. Dunajska cesta) koja vodi prema sjeveru do kraja grada, a i dalje.
Prvo smo stali na semaforu da bi prešli široku i prometnu ulicu koja prolazi pored željezničkog kolodvora, nama s desne strane. Dok smo čekali to famozno zeleno na semaforu oko nas dvoje se skupio poveći broj biciklista. Bilo je tu prometala na dva točka raznih „oblika i veličina“ kao i starosti.


Nedaleko od gore navedenog raskrižja prolazimo ispod nadvožnjaka po kome putuje željeznica. Ta željeznica nakon što pređe navedeni nadvožnjak desno na donjoj slici ulazi u Ljubljanski kolodvor.


Vozikali smo se relativno dugo navedenom ulicom, možda 6-7 km. Na izlasku iz grada se ona suzila na „normalnu“ međugradsku prometnicu. Čak su i nogostupi nestali. Došli smo do mosta preko rijeke Save i snimili ga.


Onim lučnim rešetkastim mostom u pozadini na gornjoj slici putuje željeznica prema Kamniku.
A sada koja riječ i slika o našem večerašnjem smještaju. Radi se o hostelu simpatične vanjštine.


Obzirom da smo sa (skupim) električnim biciklima, lika sa recepcije sam zamolio za sigurniji njihov smještaj. Krajnje prijazno a skoro isto tako i brzo našao je rješenje. Ono je bilo u spremniku u koje se spremalo, da ne velim bacalo, sve i svašta što se koristilo za svakodnevno održavanje hostela.



Bilo je tu stvarno svega i svačega. Od ljestava, razno-raznog alata, kanti sa bojama, keramičke pločice… Prvo sam morao koliko-toliko napravit reda u stihijskom smještanju (čitaj: bezobzirnom bacanju) stvari ne bi li oslobodio prostor za bicikle. Što se iz gornjeg snimka vidi u tome sam i uspio, te nakraju zatvorio vrata i zaključao ih pravim, pravcatim ključem. Držeći ključ u ruci duša mi je bila na miru glede noćašnje sigurnosti naših bicikala. Prema dogovoru s iznenađujuće prijaznim likom na recepciji navedeni ključ sutra ujutro pri odlasku trebam ostaviti na recepciji. Svaka čast liku, zbog te njegove susretljivosti ovaj mi je hostel ostao u lijepom sjećanju. Zauvijek!
Naša dvokrevetna soba iako je imala poseban ključ, bila je u stvari dio svojevrsnog apartmana. U sredini tog apartmana bila je blagovaonica sa kuhinjom.


Za laku noć koja je pred nama tu smo si kasnije skuhali krem juhu od gljiva i s guštom ju posrkali. Lijevo i desno od te blagovaonice/kuhinje bila je po jedna soba.
Iako je, zvanično naša soba bila dvokrevetna iznad naših glava dok smo ležali u krevetu bio je još jedan pomoćni krevet na kat. Dok smo nas dvoje bili u ovom, donjem krevetu, gore iznad nas, na naše opće zadovoljstvo, nije bilo nikoga.


Obratite pažnju zgodnog rješenja ljestava za penjanje na taj gornji, pomoćni krevet, koji je bio u obliku četvrtastih rupa na panelu koji drži taj krevet. Zgodna, čak i originalna dizajnerska ideja.
Kupaonica je bila jedna jedina na katu zajednička. Moram priznati da je bila čista i uredna, što mogu reći za sve prostorije u hostelu, općenito.


Nakon smještaja u sobu otišli smo pješice do veće trgovine udaljene nekih pola kilometra radi nabavke zaliha. Na tom putu smo sreli parkirani simpatični autić koji se dičio da je na struju, što je danas jako in.


U toj ovećoj trgovini ,kojoj sam zaboravio ime naišao sam, kao pravi pivopija, na pakovanje od 11 limenki od pola litre svaka, razno-raznih piva po zajedničkoj cijeni od 11€.


Iako mi se cijena činila razuma, kupovina tog kompleta mi se činila ipak nerazumnim. Pa kud bi s tolikom količinom piva!? Ali mi bi zanimljivo vidjeti takvo što.
I to bi bilo sve za prvi dan ovog putovanja.


Današnji broj prijeđenih kilometara je mali-mali, skoro ni spomena vrijedan, pa ipak sam na ovo mjesto stavio gornji snimak. Iako je broj sitan, ipak iza njega stoji zanimljivo i nada sve vrlo interesantno provedeno vrijeme u ovoj Slovenskoj prijestolnici.

Za nastavak priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv