Pero i njegov bicikl

nedjelja, 08.01.2023.

Ljubljana 2022 - Prvi dio

Slike s ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Uvod i prvi dan

Uvod koji slijedi svima mlađima od 40-tak godina biti će nerazumljiv, te kao takav i zbunjujući. Mi (puno) stariji i te kako se sjećamo one države „naroda (dugo a, kao množina) i narodnosti“ neslavno propale i raspadnute devedesetih godina prošlog stoljeća. Ne ulazeći u dublju psiho, socijalnu, političku i inu analizu, napomenut ću samo sustav koji je bio potpuno drugačiji od današnjeg potrošačkog. Dok se danas, malte ne, ništa „ne isplati“ raditi jer se (skoro) sve može kupiti (i to još u bogatoj i raznovrsnoj ponudi), onda je situacija bila potpuno drugačija.
Stalna i pritajena bila je nestašica, pa se često trebalo sam snaći, da ne velim napraviti ili uraditi (primjer su moje prve biciklističke bisage i prva korpa za bicikl koje sam sam napravio jer u ondašnjem mentalitetu ljudi i tržišta višednevno putovanje biciklom je bilo totalno suluda i krajnje neprihvatljiva pomisao, a o realizaciji da ne govorim).
Jasno da u takvom (skoro hermetičkom) okruženju smo čežnjivo gledali na zapad uvjerenja da promatramo (potrošački) raj na zemlji.
(Sada, nakon 30 i kusur godina poslije raspada te države „naroda i narodnosti“ sve više, jače i bolnije uviđamo drugu stranu medalje tog „Potrošačkog raja na zemlji“. Onaj vic, pričan u vrijeme te bivše države, koji glasi: „Sve što su nam u komunizmu pričali o komunizmu bila laž, no sve što su nam u komunizmu pričali o kapitalizmu, na žalost, bila je istina!“, postaje sve manje smiješan, a sve više gorak)
Ipak, imali smo neki način, neku rupu kroz koju smo mogli doprijeti do tog nama izglednog potrošačkog Raja. Neko od sretnika imao je nekoga iz familije na „privremenom radu“ u Njemačkoj ili nekoj drugoj zemlji „trulog“ zapada, pa se mogao šepuriti proizvodima tamo napravljenim. Ja nisam bio jedan od njih i u vrijeme svog djetinjstva ponekad sam gorko patio zbog takve okrutne sudbine (naravno, kasnije, puno kasnije sam uočio i drugu, negativnu strano takve situacije, ali djetinjstvo ostaje djetinjstvo).
Drugi način je bio - Trst!
Bilo je tu svega i svačega, od odjeće i obuće pa do tehničkih stvari. Nama iz hermetički zatvorene države sve je to izgledalo kao pravo oličenje potrošačkog raja. I što je najbitnije sve se to moglo kupiti za Yu-dinare.
Do dana današnjega, meni, običnom smrtniku, nisu jasne ondašnje političko-ekonomske smicalice između Italije i (ondašnje) Jugoslavije kojima nam je bilo legalno, dakle dozvoljeno, slobodno putovati do navedenog grada i tamo kupovati robu za dinare (za one mlađe valuta ex-Yu). Istina pri povratku na granici je bila igra mačke (carinici) i miša (mi, obični smrtnici sa svježe kupljenom robom) prilikom prijavljivanja te robe i odokativnog određivanja iznosa carine.
Prometna povezanost, što se tiče željeznice između Trsta i Slavonskog Broda nije bila baš obila, samo dva vlaka. Prvi je iz Trsta kretao pola 11 prije podne, a drugi tek u 8 navečer. Ovaj drugi nije dolazio u obzir (što da radimo cijeli dan u Trstu), pa se kupovina obavljala na-vrat-na-nos do 10 sati, a potom na (inače prekrasni) željeznički kolodvor na vlak. S moje strane je bila bjesomučna trka u lovu za mjesto do prozora, jer se putovalo cijeli dan.
Ne bih više o Trstu u ovome već ionako proširenom uvodu. Želja mi je ponovo posjetiti ovaj grad te usporediti svoj doživljaj njega sada i prije oho-ho godina, u vrijeme ondašnjeg shopingovanja. Tko zna, možda mi se želje i ostvari.
Stoga, 'ajmo mi na ono putovanje kući.
Svakog tko u sebi gaji kakvu-takvu naklonost prema željeznici, to putovanje neće ga ostaviti ravnodušnim. Od uspona iz samog grada pri čemu Jadransko more sve više i više ostaje dolje negdje, preko planinskog kraja s obilje tunela do Ljubljane, te dolinom, a na nekim mjestima čak i kanjonom rijeke Save od Ljubljane prema Zagrebu.
E, ovo zadnje je, u stvari, tema ovog putopisa.
Polako, mic po mic, promatrajući Savu iz vlaka i usku cestu uz nju, počela se javljati ideja, a potom i želja za bicikliranjem po toj cesti. Istini za volju, moram priznati da je to stvarno bilo mic po mic, je tek prije desetak godina sam napravio prvu vožnju biciklom navedenim krajem. No ta je vožnja bila nekako nedorečena, jer nas je uhvatio mrak u najzanimljivijim predjelima.
No, ovaj put, kao već iskusni cikloturist, uspio sam spojiti i sam put i vrijeme (kao meteorološki pojam) i raspored dnevne kilometraže i na kraju, kao najbitnije i suputnika.
Dosta vožnji u zadnje vrijeme vozim sam, rekao bih iz nužde jer ne mogu pronaći suputnika.
Draže mi je s nekim voziti, naravno, no kad sam prisiljen birati između „Voziti sam“ i „Uopće ne voziti“, biram ono prvo. Ovaj put sam svoju životnu suputnicu (a nerijetko i supatnicu, C'est La Vie) uspio objašnjavanjem, uvjeravanjem, ukazivanjem nagovoriti da se po srednje, da ne velim i blago pozne dane, usudi okusiti zrnce mladalačke ludosti.
Baš tako („mladalačka ludost po stare dane!“) okolina, naročito ona tradicionalnija s prijekorom komentira bilo kakvo odstupanje „od normalnog“, a vožnja biciklom, iz čistog gušta, je nesumnjivo baš to, barem po njihovom mišljenju kojeg se drže kruto i čvrsto kao stijena.
Uz svo poštovanje prema životnim obavezama koje nastojim ispuniti što je moguće bolje i svrsishodnije, zrnce romantike u meni smatra da „Samo sam čovjek luta, dok DVOJE uvijek nekud idu!“, te stoga mojoj sreći, nastale zbog najljepšeg suputnika na ovom putovanju nije bilo kraja.
Plan je bio slijedeći: Jutarnjim vlakom iz Zagreba dokotrljati se do Ljubljane i taj prvi dan potrošiti na obilazak Slovenske prijestolnice. Drugi dan biciklirati preko Litije i Zidanog mosta do Radeča gdje također prenoćiti, dok treći, i zadnji, dan preko Sevnice, Krškoga i Dobove doći do prvog mjesta u Hrvatskoj (Harmica), te od njega vlakom do Zagreba.
Obzirom da je vlak iz Zagreba kretao u 7 ujutro, već u pola 6 smo bili na nogama. Onako sneni, još do kraja ne probuđeni vozili smo pustim Zagrebačkim ulicama do Glavnog kolodvora. Pri toj vožnji možda je i bilo interesantnih motiva koje bi bilo dobro kamerom zabilježiti, no što zbog navedene snenosti, a što zbog predputne nervoze, odgodio sam snimanje pospanog Zagreba za neka druga vremena.
Dokotrljali smo se biciklima, odnosno njih smo dogurali do kolodvorskog hola gdje su bile blagajne. Dok sam stajao u redu za kupovinu karata, primijetio sam iza sebe kako moja suputnica, čiji je radni zadatak tog trena bio stražarenje pored naših bicikala, veselo čavrlja sa drugih dvoje biciklista (on i ona). Da su stvarno biciklisti vidjelo se to na osnovu njihovih dvotočkaških prometala. Nakon kupovine karata saznao sam da su netom došli noćnim vlakom iz Splita nakon bicikliranja do Međugorja.
Eto, kako se mi biciklisti brzo (pro)nađemo!
Nakon nabave karata krenuli smo na peron za ukrcaj u vlak, odnosno vagon. Dva put smo prodefilirali duž vlaka u potrazi za vagonom koji ima odjeljak za bicikle. Prvi put sam posumnjao u sebe da mi je oku promaknuo znak bicikla na vagonu, no nakon drugog obilaska sam se uvjerio da mi je vid sasvim u redu.
Vlak nije imao vagon sa mjestom za bicikle!
E tu je moje višegodišnje razumijevanje, uvažavanje i opravdavanje svih mogućih i nemogućih nedaća koje zahvaćaju Hrvatske željeznice presušilo. Kao vječiti, nepopravljivi i odani ljubitelj željeznice općenito, pa tako i HŽ-a, blagonaklono sam podnosio njihovu sporost, zakašnjenja, zastarjelost i neuglednost.
Ali ovo mi je bilo previše!
Ne jedanput, već oho-ho puta sam biciklom uzaludno po vlakovima tražio mjesto za bicikle, mjesto za koje su mi internetske stanice HŽ-a uvjeravale da sigurno postoji, no u stvarnosti je to bila samo neostvarena želja. Pa dobro, u tim bi se trenucima tješiteljski obraćao samome sebi, improvizirati ćemo već nešto. Uz već tradicionalnu blagonaklonost i susretljivost konduktera ta improvizacija sa smještajem dvotočkaša bi poprimala i toplu, simpatičnu notu.
Međutim, da se to dogodi sa međunarodnim vlakom (Zagreb – Frankfurt), e to mi je bilo malo previše!
Ako sam prljav, musav neuredan i poderan kod svoje kuće, ajde-de. Prije izlaska među ljude ću se oprati, dotjerati u čisto i čitavo obući, pa ću s dostojanstvom podnositi svoju muku, jad i neimaštinu, jer sve to ostavljam kod kuće u svoja 4 zida.
Tako bih ja uradio, ali ne i HŽ. Teško mi je za povjerovati da baš ni jedan vagon sa mjestom za bicikle nije bio slobodan i ispravan za međunarodno putovanje. Ako stvarno nije bilo vagona onda su Hrvatske željeznice dosegnule dno dna, na svoju opću sramotu i sramotu zemlje čije ime nose. Pa u konačnici i na moju osobnu sramotu kao žitelja te zemlje.
Dakle smještaj naših bicikala u zadnjem vagonu EUROPSKOG vlaka je izgledao ovako

Naš smještaj , za razliku od biciklističkog, je koliko-toliko bio na nivou EU vlaka.


Gornji snimak je snimljen pola sata prije polaska, pa je do polaska bilo bitno više putnika, ali ipak možda tek pola od kapaciteta vagona.
Da razbistri jutarnju snenost moja suputnica je u vagon ušla s već pouzdano oprobanim sredstvom za to, Coffee-to-Go kupljenu na kolodvoru


Rijetko vlakom putujem u zadnje vrijeme, a naročito zapadno od naše nam metropole. Radi toga ovih dva i pol sata vožnje do Ljubljane bila su sami po sebi doživljaj za mene vrijedan pažnje i poštovanja.
Željeznička mreža oko Zagreba već godinama se dotjeruje i obnavlja, a vrlo uvjerljiv dokaz za to vidjeli smo na Zaprešičkom kolodvoru u obliku ogromne kamare drvenih željezničkih pragova, mada uredno složenih.


I protiv moje volje, potpuno neočekivano navedeni prizor vratio me je u moje djetinjstvo, kada je moja mati, uz standardni ugalj, peć ložila cjepanicama dobivenih rezanjem i cijepanjem pragova. Iste je (komad-dva, a ne ovoliko prikazanih na gornjoj slici) otac, kao radnik na željeznici dobio/nabavio u polu raspadnutom stanju. Sjećam se da ih je mati hvalila da „dobro gore i griju“, oduševljena borovinom još dodatno impregnirana onim što (starijim) željezničkim prugama daje karakteristični miris.
U Dobovi smo malo dulje stajali radi granične kontrole koju su obavljali policijski službenici, prvo naši, a potom i Slovenski. U dokolici izazvanoj tim stajanjem snimio sam situaciju na željezničkom kolodvoru viđenu kroz prozor vagona.


Do Krškog pruga ide manje-više ravno po manje-više ravničarskom kraju, da bi se nakon tog grada pridružila rijeci Savi.
Pred navedenim gradom prošli smo nuklearnu elektranu, ili-ti atomsku centralu iz koje i mi u Hrvatskoj dobivamo struju.


Vidjeti ju mi je uvijek bilo zanimljivo, jer oko nje ne vidim niš' posebno, dok mi u sjećanje pristižu razno-razne rasprave, dileme, debate, dokazivanja i opovrgavanja o tome da jest ili nije opasna, pogubna, štetna i što ti ja znam što još. U svaki put dok je promatram zaključim da bih radije živio pored nje nego pored termoelektrane. Barem ne one u Kaknju pored kojeg smo prolazili u bivšoj državi na svome putu ka moru. Prvo se iz daleka ugleda ogromni tamno smeđi oblak koji pritišće zemlju, a potom se uđe u njega pri prolasku pored same termoelektrane obasjane žmirkavnim smeđim zrakama sunca, onim rijetkim koji su se uspjeli probiti kroz oblak. I sve se to promatra uz miris ćumura, kako se ugalj u Bosni naziva, koji je uspio ući u auto iako je otac, koji taj auto vozi, ranije isključio ventilaciju jer je mati, još ranije ugledavši navedeni oblak, glasom koji ne trpi prigovor ni neodlučnost rekla „Isključi zrak, ide termoelektrana!“
To je bilo prije 40 i više godina. Možda su danas termoelektrane profinjenije, suptilnije, obzirnije, možda oko njih rastu i cvjetaju cvjetići, no dok ih kao takve ne vidim i ne upoznam svim svojim čulima, u meni dojam o njima ostaje onakav kakav sam gore opisao.
Nakon Krškog vozimo se vlakom stisnuti uz Savu zajedno s cestom. Okolna brda postaju sve veća i veća. Sava je ovdje ukroćena serijom hidrocentrala sa branama, tako da voda više liči na jezero nego na rijeku.



Na kolodvor u Ljubljanu smo stigli nešto iza pola deset.
Taman smo nekako izvadili, iznijeli, izvukli naše bicikle iz vagona kad su došli do nas dvoje s biciklima. Na licima im se odražavala mješavina zbunjenosti i nevjerice sa nečim što se polako razvija u ogorčenost jer im je (kao i nama u Zagrebu) potraga za vagonom za bicikle bila uzaludna.
Na drugoj strani perona na koji smo došli stajao je elektromotorni vlak na kat – prvi takav kojeg sam vidio uživo. Vidjevši ga, odmah i protiv moje volje, pojavi mi se čežnja za vožnjom na gornjem katu.


Inače taj željeznički kolodvor u Ljubljani mi je nekako čudan. Tek kad smo došli do „glavne“ zgrade, shvatio sam da smo u grad sa perona izašli skoro stotinjak metara prije.



Zgrada kolodvora na gornjoj slici dovršena je 18. travnja 1848., godinu dana prije nego što je južna željeznička pruga, koja povezuje Beč i Trst, stigla do Ljubljane. Zanimljivo da je James Joyce proveo noć na ljubljanskom željezničkom kolodvoru na putu za Trst u listopadu 1904. jer je pogrešno mislio da je stigao na odredište. (izvor: wikipedia)
Prvi dan ovog trodnevnog putovanja smo rezervirali za obilazak Slovenske prijestolnice koja je inače na kao tepsija ravnom terenu, osim brda u samom centru grada. Stoga smo, ovako odmorni, čili i željni utisaka, odlučili prvo se na to brdo popeti.
Dakle, slijedi lagano, ugodno i opušteno pedaliranje, onako s noge na nogu, te promatranje grada micanjem glave lijevo-desno.
Slovenska cesta je nešto kao glavna ulica u gradu. Široka je stvarno dosta, no nedostatak prometa (osim biciklista i gradskih autobusa) je čini još širom. Nju ćemo danas više puta preći i njome proći.


Prema wikipediji Hradecki most je sagrađen 1867 godine. Bio je jedan od prvih zglobnih mostova na svijetu, te prvi i jedini sačuvani most od lijevanog željeza u Sloveniji i jedno od njezinih najcjenjenijih tehničkih dostignuća.


U vrijeme gradnje hvaljen je kao elegantan, vrlo moderan i ekonomičan. Budući da je kasnije korišten za prijevoz mrtvih iz ljubljanske bolnice u mrtvačnicu, dobio je nadimak Mrtvački most, ali je zadržao svoju ljepotu i tehničku savršenost. Kroz povijest su se zadržala oba naziva.
Slijedeće (barem meni) zanimljivo na toj opuštenoj vožnji gradom je neka vrst tunela ispod kuće. Nisam uspio na netu naći neke konkretne informacije, pa evo vam snimak kojeg snimih.


Konačno smo došli do podnožja brda na kojemu se nalazi Ljubljanski stari grad. Uska cesta, prije bi ju mogli stazom nazvati, u početku je bila popločana kamenim pločama koje su vožnju uz strmu uzbrdicu joj više zagorčava. Kasnije je asfalt zamijenio kamene ploče, no strmina uzbrdice se još više povećala. Pa sam u stilu „pametniji popušta“ sišao s bicikla i nastavio pješice gurajući ga.



Moja je suputnica bila tvrdoglavija (ili upornija) pa se ipak, uz svestranu pomoć struje uspjela dovesti do vrha gdje je bio ugodan park s klupama u hladovini.
E da, sad bi bio red objasniti odakle struja i njena pomoć!?
Dakle, ovo je prvi putopis sa električnim biciklima. I ne bilo kakvim, već onim nazvanim pedalec. Oni imaju elektromotor u sredini bicikla, kod pedala, Elektronika, koja se danas upetljala u sve pore života, ovdje ne da elektromotoru da, jadan, sam pogoni bicikl, nego on samo pomaže, asistira nama biciklistima. Moram priznati da je njegova pomoć vrlo izdašna, čak što više biciklist (tj ja) može birati stupanj asistencije, kojih imam čak četiri. Ja osobno, 99% vozim sa prvom, najslabijom asistencijom koja mi je više nego dovoljna da imam osjećaj lakoće vožnje, kao da imam vjetar u leđa. Nerijetko, kad mi se čini kako sam vlasnik izuzetne kondicije, samo za trenutak isključim i tu najslabiju asistenciju, čime dobijem realnu sliku o sebi i svojoj kondicionalnoj spremi koja je ipak bitno manja od malo prijašnjeg dojma.
Da zaključim ovaj kratki osvrt na električne bicikle mojim stavom da je, poslije otkrića točka, e-bike najveće otkriće čovječanstva!
Sad kad smo se popeli na to Ljubljansko brdo našli smo klupu u lijepoj, ugodnoj hladovini te jedno od nas je prošetalo do starog grada, do je drugo „čuvalo“ bicikle i odmaralo na klupi.
U stari grad se ulazi preko mosta kroz vrata na utvrdi.


Prolaskom kroz navedena vrata ušao sam na oveći prostor omeđen okolnim građevinama dvorca. Prvo što pada u oči je lijepo dotjerana kula na kojoj se vijore zastave, gradska i državna. Ta kula se inače vidi iz bilo kojeg mjesta u gradu i na neki je način njegov zaštitni znak.


Prema wikipediji Ljubljanski stari grad je bivša tvrđava smještena na brijegu usred Ljubljane. U srednjem vijeku bio je sjedište obitelji Spanheim. Vojvoda je između 1220. i 1243. povezao tvrđavu s naseljenim mjestom Ljubljana.
U 14. stoljeću, kada je Ljubljana postala sjedište države Kranjske, u tvrđavi su se nalazili stanovi državnih dostojanstvenika te rezidencija cara za slučaju njegova dolaska ondje. Tvrđava je oštećena u turskim ratovima u 15. stoljeću, nakon čega je obnovljena. Nadograđen je rezidencijalni dio i kapela sv. Jurja. Od 17. stoljeća poglavar seli u grad te tvrđava pomalo propada pa je u 19. stoljeću ondje smješten državni zatvor za Kranjsku i Korušku.
Godine 1845. – 1848. sagrađen je toranj sa satom. Tijekom 20. stoljeća tvrđava doživljava brojne nove promjene. Posljednja velika obnova rađena je sedamdesetih godina 20. stoljeća kada je tvrđava prenamijenjena za kulturne namjene.
Dok sam promatrao prizor snimljen na gornjem snimku vidio sam neke ljude kako se muvaju na tornju. Obzirom da je to bilo najviše mjesto starog grada učinilo mi se da bi bilo zgodno s njega baciti pogled na grad i pri tome nešto od toga fotićem zabilježiti.
I tako krenuh do tornja, uđoh u njega te uskim hodnikom počeh se penjati na njegov vrh.



No, ipak nisam stigao do vrha!
Negdje na pola puta naišao sam na ljepoticu koja je puštala posjetitelje na vrh tornja. Uvjet da oni prođu je ulaznica od 12 €. Krenuh vaditi novčanik iz džepa, no navedena djevojka mi reče da se karte kupuju „dolje na ulasku u dvorac“.
Nije mi se sada vraćalo na sam početak obilaska ovog starog grada po tu famoznu ulaznicu, već sam rješenje našao u terasi starog grada koja je bila tek koji metar niža od tornja, sa koje se ipak pružao lijep pogled na Slovensku prijestolnicu.
Evo gdje se ta terasa nalazila…


… a evo i par snimaka /pogleda s nje





Kad sam spustio pogled na podnožje brda ugledao sam donju postaju uspinjače koja razmažene i bogate dovozi na ovo brdo bez kapi njihovog znoja.


Kad smo se oboje zasitili gledanja grada iz daleka, cestom smo se, uz gušt vožnje nizbrdo, spustili do grada i krenuli u njegov obilazak izbliza.
Iako neplanirano, prvo smo došli do gradske tržnice. Uvijek mi je obilazak tržnice nekog meni novog grada bio posebno interesantan jer je to mjesto gdje se može osjetiti „kako grad diše“.


Odmah uz plato na kojemu se smjestila tržnica, a uz samu rijeku koja protječe Ljubljanom, ispod stilizirane nadstrešnice smješteni su štandovi sa sitnicama. Te štandove, čini mi se, slobodno mogu pripisati sastavnim dijelu tržnice.


Centar Ljubljane je Prešernov trg zajedno s tromostovjem uz njega. Ovaj izraz „tromostovje“ znači da se radi o tri mosta, jadan uz drugog. Kad sam već objasnio taj pojam „tromostovje“, krenimo od njega.





Na ovom gornjem, zadnjem snimku, negdje u sredini oštro će oko promatrača uočiti zeleno brdo i toranj starog grada sa zastavama.
Inače sa gornjih snimaka se ne ne raspoznaje da se radi o tri mosta pa evo snimka iz zraka koji sam posudio sa dreamstime.com


Gledajući gornji snimak, desno od ta tri mosta je Prešernov trg (vidi krug), a još više desno je crkva Marijina Nagovještenja o kojoj će kasnije biti riječi.
Da se vratim tromostovju.
Prema wikipediji Tromostovje (u starijim izvorima Tromostje) set je od tri mosta preko rijeke Ljubljanice. Povezuje Ljubljanski stari, srednjovjekovni grad na jednoj obali i modernu Ljubljanu na drugoj obali. Na mjestu današnjih mostova se spominje drveni most iz 1280. godine. Prvo se zvao Stari most, a kasnije Spodnji most (Donji most). Godine 1842. Donji most zamijenjen je novim mostom koji je dizajnirao Giovanni Picco, koji je most nazvao Frančev most (Franjin most) u čast nadvojvode Franje Karla Austrijskog. Postao je poznat i kao Frančiškanski most (Franjevački most). Ovaj most, otvoren 25. rujna 1842. godine, imao je dva luka i metalnu ogradu. Osnove mosta sačuvane su do danas, o čemu svjedoči i upisana posveta nadvojvodi nad srednjem stubu na latinskom koja glasi: "ARCHIDVCI. FRANCISCO. CAROLO. MDCCCXLII. CIVITAS.", što znači "Nadvojvodi Franji Karlu 1842. pored grada". Kako bi se spriječilo da kameni most iz 1842. bude uzak, arhitekt Jože Plečnik je 1929. godine projektirao proširenje mosta sa još dva dodatna pješačka mosta pod blagim nagibom sa svake strane. Izgradnja je započela 1931. i trajala do proljeća 1932. Tako je nastao set od tri mosta u širini oko 20 metara, koji se danas zove Tromostovje.
Nasuprot ta tri mosta, s druge strane trga je već spomenuta crkva Marijina Nagovještenja.


Prema, je li, wikipediji današnja župna crkva Navještenja Marijina sagrađena je prvotno kao crkva augustinaca. Na poticaj baruna Konrada Ruessensteina, gradnja je tekla 1646. do 1660. godine, ali je nakon toga zaustavljena radi slabog priliva sredstava. Nakon jozefinskih reformi, crkvu su preuzeli franjevci koji su postupno do 19. stoljeća dovršili gradnju. Oni su sagradili dva zvonika i današnje pročelje.
Na pola puta između crkve i tromostovja smješten je spomenik Francu Prešerenu koji gleda točno u centar trga.



Prešernov spomenik nalazi se na Prešernovu trgu, na lijevoj obali reke Ljubljanice, na mjestu najpoznatijem po okupljanju mladih, jednom od najfrekventnijih u gradu.
Spomenik pjesniku, koji je i autor stihova slovenske himne, postavljen je 1905. godine, rad je kipara Ivana Zajca, a za njega su se prikupljali dobrotvorni prilozi ne samo u Sloveniji, nego i u ostalim slovenačkim pokrajinama bivše Austro-Ugarske.
U vrijeme kad je kip postavljen tadašnji je ljubljanski biskup tražio da se s njega ukloni lik razgolićene muze, ali to nije dopustio liberalni gradonačelnik tadašnje Ljubljane Ivan Hribar.(izvor: nezavisne.com)
Slijedi par snimaka snimljenih s trga.




Navedeno tromostovlje premošćuje rijeku Ljubljanicu. Prema Wikipediji Ljubljanica je rijeka koja teče kroz glavni grad Slovenije. Izvire kod Vrhnike iz 11 krških vrela, od kojih je kao glavno smatra Močilnik. Prije ulaska u grad teče kroz poznato Ljubljansko barje, koje predstavlja močvaru koja potiče još od starog vijeka. Ljubljanica je duga 41 km, i desni je pritok Save, u koju se ulijeva kod Zaloga. Porječje zauzima 1779 km˛. Između 1762. i 1780. poznati znanstvenik i isusovac Matija Grubar sagradio je Grubarov kanal, da bi spriječio česte poplave. Ljubljanicom se plovi turističkim brodovima, a za veće brodove nije plovna. Rijeka je proslavljena u Prešernovoj pjesmi Povodni mož. Poznato je, da su u Ljubljanicu namočili sve one trgovce, koji nisu poštovali cehovska pravila u trgovini. U tom slučaju nepoštenog trgovca su stavili u kavez i namočili ga s Tromostovja.
Zanimljivu, i rekao bih inteligentnu stvar koju su Ljubljančani napravili s tom svojom riječicom je da je uz pomoć tog kanala koji odvodi „višak“ vode, nivo rijeke u gradu manje-više stalan bez obzira na padaline i doba godine. Zbog toga mirna površina vode više liči na rukavac nekog jezera, ili čak mora pa uz stare građevine uz nju daje dojam neke Venecije na kontinentu.





Osim tromostovja i onog sačinjenog od lijevanog željeza, preko Ljubljanice ima još dosta mostova od kojih je nama bio najinteresantniji Mesarski most.
Mesarski most povezuje ljubljansku središnju tržnicu i Petkovšekov nasip. Most je svečano otvoren 10. srpnja 2010. godine.(izvor: google.hr/travel)
Osobit je po silnim lokotima koji na njemu vise i simboliziraju naravno vječnu ljubav parova koji su ključeve tih lokota bacili u rijeku (izvor: helloistria.com)




Na gornjem snimku vidimo i dječje dudice. Logička pretpostavka da su se njih dvoje ponovo vratili mjestu svoga ljubavnog zavjeta da bi priložili simbolički dokaz da je ta njihova (vječna) ljubav urodila plodom.
Makli smo se od rijeke te prošetali s njome paralelnom ulicom koja je još uvijek bila u okviru pješačke zone.



Prvo smo našli na staru gradsku vijećnicu.


Prema wikipediji Magistrat (slov. Rotovž) je naziv za staru gradsku vijećnicu u Ljubljani.
Zgrada se nalazi Mestnom trgu br. 1, na mjestu ranije vijećnice podignute u 15. stoljeću.
U sklopu barokne obnove trga, započela je 1717. – 1719. godine gradnja nove vijećnice prema projektu furlanskog arhitekta Carla Martinuzzija. Izgradnja je povjerena lokalnom graditelju Gregoru Mačeku koji je nadozidao i dvije stare kuće u nizu te sagradio središnji rizalit sa stubištem i dvoranom
Za one koje to zanima rizalit (od njemačke riječi „Risalit“) je naziv za istaknuti dio pročelja neke građevine, koji u cijeloj svojoj visini izbija iz zidne mase, najčešće obliku poligonalne, pravokutne, ovalne ili kružne izbočine, a svojim završetkom može nadvisivati krovnu masu građevine koju raščlanjuje (izvor: wikipedia)
Ne znam kako vama, no meni je nekako izgledalo dekadentno da, već razmažen i blaziran potrošačkim izobiljem, mogu probati čak i medvjedovinu.


U želju da mi gorak okus u ustima, nastao zbog navedene dekadencije, što prije nestane snimio sam još jednom ulicu kojom šetamo s noge na nogu. Zapravo snimio sam ju dvaput, u jednom i u drugom smjeru.



Iako se u krojački obrt baš ne razumijem mnogo, ipak mi je bila zanimljiva radionica sa vezenjem razno-raznih motiva na tkanini.



Dok nisam vidio nisam ni znao da takvo što postoji – pasja drogerija.


A gdje je pasja drogerija, blizu bi trebao i pas biti, pa smo stvarno sreli jednog.


Ispred jedne trgovine, cvjećarnice ili nešto slično, naišli smo na originalan način privlačenja pažnje.


Kad smo došli do kraja ulice, a i pješačke zone. Na upit moje suputnice „Što sad!?“ odvezli smo se na drugu stranu rijeke do zgrade opere.


Prema wikipediji Ljubljanska operna hiša je operna kuća u Ljubljani. Sjedište nacionalne operne i baletne trupe (Slovenskog narodnog kazališta i Ljubljanske opera i baleta). Zgrada je izvorno nazvana Državno kazalište (slovenski: Deželno gledališče), a sagrađena je između 1890. i 1892. godine u neorenesansnom stilu, a sagradili su je češki arhitekti Jan Vladimír Hráský i Anton Hruby. Prije izgradnje Njemačkog kazališta (sadašnje Ljubljansko narodno dramsko gledališče (SNG) na Erjavčevoj 1) 1911. godine u zgradi su se izvodile predstave na slovenskom i njemačkom jeziku, a nakon toga samo na slovenskom.
Slijedeće što nam se našlo na ovom obilasku grada je Trg Republike.


Prema wikipediji Trg republike (bivši Trg revolucije 1974.-91.) najveći je trg u Ljubljani, smješten zapadno od starog gradskog središta i istočno od parka Tivoli. Dugi niz godina bio je javno parkiralište, no nakon uređenja dovršenog 2014. godine trg je ponovno etabliran kao glavni gradski i državni trg.
Na tom trgu, nasuprot ona dva ogromna nebodera na gornjem snimku smještena je zgrada Slovenskog parlamenta.


Wikipedija navodi da je zgrada Slovenskog parlamenta, originalnog naziva Zgradba Državnega zbora, modernistička palača u kojoj se nalazi zakonodavno tijelo Slovenije. Izgrađena između 1954. i 1959. godine.
Po prvobitnom projektu nazvanom Katedrala slobode projekt zgrade slovenskog parlamenta, je dizajnirao arhitekt Jože Plečnik 1949. godine. Trebala je imati veliki krov u obliku stošca visok 120 m. Nakon toga je arhitekt Vinko Glanz planirao novu zgradu zakonodavstva, mnogo konzervativniji i skromniji dizajn od Plečnikovog koncepta, strogu modernističku palaču bez monumentalnih elemenata ili ukrasa osim velike skulpturalne skupine brončanih figura koje uokviruju njegov glavni trijem.
Sljedeće što smo obišli je Metelkova mjesto.





Prema wikipediji Metelkova mesto je autonomni kulturni centar, squatter naselje u bivšoj vojarni JNA, u centru Ljubljane. Naziv je dobila po slovenskom rimokatoličkom svećeniku, filologu iz 19. stoljeća Franu Metelku po kojemu je nazvana i obližnja ulica.
AKC Metelkova zauzima prostor od 12.500 m˛ i čini je sedam građevina među kojima su: galerija Alkatraz, klub Gromka, Trg brez zgodovinskega spomina, radikalna infoteka Škratova čitalnica, klub Monokel, klub Tiffany i umetnički ateljei i radionice, a donedavno i Mala šola, koja je srušena 2. kolovoza 2006.
Ideja o autonomnom centru dolazi s kraja 1980-ih kada se 200-tinjak ljubljanskih intelektualaca, umjetnika i aktivista okupilo u "Mrežu za Metelkovu", nastojeći dobiti prostor vojarne. Nakon što je JNA 1991. napustila Sloveniju, počeli su stalni pregovori s gradskim vlastima, s kojima je postignuta načelna saglasnost za dobivanje prostora. Neočekivano, u noći 9. na 10. rujna 1993. godine je počelo rušenje nekih od zgrada na Metelkovoj, na što je stotinjak ljudi preskočilo ogradu i zauzelo vojarnu, među kojima i određeni broj istaknutih ljubljanskih intelektualaca. Također je postojala jaka podrška slovenskog civilnog društva, umjetnika i poznatih osoba, uključujući i Majku Terezu, koja je poslala pismo podrške. Nakon tri mjeseca gradske vlasti su isključili struju i vodu. Danas u Metelkovoj postoje brojne vježbaonice za bendove, glazbeni studio, likovne radionice, izložbeni prostori, koncertni prostori, žensko savjetovalište, klubovi homoseksualaca i lezbijki, a često se u prostorima održavaju kulturne manifestacije.



Nismo bili dugo, tek toliko da snimim gornje snimke, jer je moja suputnica inzistirala da se što prije maknemo iz ove čudne sredine. Moram priznati da je stvarno bila čudna. Prvo, zbog šarenila, neuobičajenosti i neke psihodeličnosti dobivao se dojam nadnaravnosti. Drugo, iako je sve bilo koliko-toliko uredno, ipak zbog improviziranosti i neuobičajenosti stjecao se (neopravdani i subjektivni) dojam neurednosti koji je zajedno s onom psihodeličnošću dodavao crtice nelagode, čak i straha.
Međutim, iako je bilo, kako već rekoh koliko-toliko uredno, utiska sam da je početni zanos autora svega ovoga ispred nas pomalo splasnuo, pa izgleda kao da je na sve pala patina posustalosti i rezigniranosti, što naravno pojačava odbojni dojam.
Ipak, kao konačni zaključak viđenoga, oni tradicionalniji i konzervativniji bi rekli da svi ti narkomani, homoseksualci i ini koji su „drukčiji“ uopće ne zaslužuju toliku pažnju i obzir, a opet oni liberalniji bi tomu dodali da su navedeni ipak i još uvijek ljudi koji se teško prilagođavaju „normalnostima“ modernog svijeta, pa im treba pružiti barem mali kutak koji će biti njihov. Kao ovo Metlikova mjesto.
U nastavku obilaska grada naišli smo na crkvu Presvetog srca Isusovog. Bila je otvorena pa sam snimio i koji snimak interijera. Na žalost položaj sunca je bio krajnje nepovoljan za snimanje pa su snimci ispali takvi kakvi jesu.




Opet posežem za wikipedijom koja veli da je Crkva Presvetog Srca Isusova u Ljubljani redovna crkva misionarskog reda lazarista. Građena je u neogotičkom stilu. Sagrađena je po nalogu lazarista koji su došli u Ljubljanu 1879. godine. Inicijativu za gradnju dao je misionar Janez Kukovič koji je došao u Ljubljanu 1880. godine. Car Franjo Josip I. je već 1855. godine dopustio naseljavanje lazarista po cijeloj Hrvatskoj. Crkva je posvećena 1. srpnja 1883. godine. Inače se kamen temeljac nalazi ispod glavnog oltara, ali u ovoj crkvi se nalazi u sakristiji, jer je prvobitni plan bio da tamo bude glavni oltar. Do promjene je došlo jer je Gradski magistrat tražio da Misijska družba ustupi šest jutara zemljišta ispred planirane crkve za eventualno proširenje ceste koja se tada zvala Travniška ulica, a sada Slomškova. Prema preuređenim nacrtima, prezbiterij je bio okrenut prema zapadu, a lađa je skraćena za jedan crkveni prozor. U lipnju 1883. crkva je već bila pod krovom. Usporedo s gradnjom crkve gradila se i misijska kuća.
Na inače velikom prostoru ispred crkve snimio sam zanimljivi grafiti sa porukom „Idemo voliti“


Slijedeća na što smo naišli je sportska dvorana Sokolskog doma



Prema Wikipediji Sokolski dom sagrađen je prema nacrtima Ivana Vurnika od 1923. do 1926. godine po narudžbi Športskog društva Sokol; bio je to jedan od prvih velikih zatvorenih sportskih objekata u Sloveniji. Zgrada je građena i ukrašena u slovenskom narodnom stilu. Pročelje je projektirao arhitekt u kombinaciji nacionalnih i geometrijskih motiva i žute je boje. Dom ima jednu veliku zasvođenu sportsku dvoranu koja se proteže u potkrovlje i ima dimenzije: 31m (D) x 16m (Š) x 13m (V) i dvije manje sportske dvorane i pomoćne prostorije.
Ispred pročelja navedenog doma, prikazanog na gornjem snimku, je parkiralište za automobile. Jedno parkirno mjesto je oduzeto autima i namijenjeno biciklima.


Na zelenoj konturi auta piše: „Mjesto za bicikle – 1 auto manje – prostor za 10 bicikala“. Još jedan u nizu pokazatelja o izuzetno pozitivnom odnosu u Sloveniji prema biciklu i biciklistima.
Već je bilo vrijeme za ručak. Nakon što smo u velikoj pekarnici kupili slano i slatko otišli smo do velikog parka znanog kao Kongresni trg ispred zgrade rektorata Ljubljanskog sveučilišta te se na klupi u hladovini zadržali duže nego smo mislili. A zadržali smo se dulje jer nam je bilo fest fino i ugodno.
Izgleda da nije bio samo nama ugodno u tom parku. Bilo je tu i starih i mladih, i odraslih, a i djece, Evo jedan slikoviti primjer guštanja u hladovini.


Zgrada rektorata, koju sam već ranije spomenuo, meni osobno je jedna od ljepših, ako ne i najimpresivnija građevina u Ljubljani.


Zgrada je sagrađena 1902 godine, a od 1919. god je sjedište Sveučilišta u Ljubljani. Projekt zgrade Sveučilišta izradio je arhitekt Jan Hrasky, a kasnije revidirao Josef Hudetz. Zgrada ima četiri različite fasade dizajnirane u stilu Njemačke renesansa s elementima neogotike. Iznad glavnog ulaza pročelje je oplemenjeno veličanstvenim balkonom i kupolom. Balkon je poznat kao mjesto gdje su nastupile brojne ugledne političke osobe u povijesnim prilikama.
(Izvor: regionalstudies.org)
Ako se pri pogledu na zgradu Ljubljanskog sveučilišta, prikazanog na gornjem snimku, zakrenem u desno za nekih 90 stupnjeva ispred sebe ću ugledati pročelje Uršulinske crkve.


Prema wikipediji Uršulinska crkva (sloven. Uršulinska cerkev svete Trojice), poznata i kao Nunska crkva je rimokatolička crkva izgrađena između 1718. i 1726. u talijanskom (padovanskom) stilu. Istočna strana je okrenuta prema velikom Kongresnom trgu i ima vrlo lijepo izraženo pročelje (vidi gornji snimak). Fasada sa stupovima je po uzoru crkve Svetog Petra u Rimu.
Crkva je dio Uršulinskog samostana. Uršulinska crkva je jedna od najljepših predstavnika baroka u Ljubljani.
Vjerojatno je u Ljubljani bilo još mnogo što-šta za vidjeti, no nama je već pomalo bilo dosta. Iako je bilo skoro 6 poslije podne, činilo nam se da je rano za odlazak u hostel. Stoga smo se odlučili za vožnju biciklom Dunavskom ulicom (slov. Dunajska cesta) koja vodi prema sjeveru do kraja grada, a i dalje.
Prvo smo stali na semaforu da bi prešli široku i prometnu ulicu koja prolazi pored željezničkog kolodvora, nama s desne strane. Dok smo čekali to famozno zeleno na semaforu oko nas dvoje se skupio poveći broj biciklista. Bilo je tu prometala na dva točka raznih „oblika i veličina“ kao i starosti.


Nedaleko od gore navedenog raskrižja prolazimo ispod nadvožnjaka po kome putuje željeznica. Ta željeznica nakon što pređe navedeni nadvožnjak desno na donjoj slici ulazi u Ljubljanski kolodvor.


Vozikali smo se relativno dugo navedenom ulicom, možda 6-7 km. Na izlasku iz grada se ona suzila na „normalnu“ međugradsku prometnicu. Čak su i nogostupi nestali. Došli smo do mosta preko rijeke Save i snimili ga.


Onim lučnim rešetkastim mostom u pozadini na gornjoj slici putuje željeznica prema Kamniku.
A sada koja riječ i slika o našem večerašnjem smještaju. Radi se o hostelu simpatične vanjštine.


Obzirom da smo sa (skupim) električnim biciklima, lika sa recepcije sam zamolio za sigurniji njihov smještaj. Krajnje prijazno a skoro isto tako i brzo našao je rješenje. Ono je bilo u spremniku u koje se spremalo, da ne velim bacalo, sve i svašta što se koristilo za svakodnevno održavanje hostela.



Bilo je tu stvarno svega i svačega. Od ljestava, razno-raznog alata, kanti sa bojama, keramičke pločice… Prvo sam morao koliko-toliko napravit reda u stihijskom smještanju (čitaj: bezobzirnom bacanju) stvari ne bi li oslobodio prostor za bicikle. Što se iz gornjeg snimka vidi u tome sam i uspio, te nakraju zatvorio vrata i zaključao ih pravim, pravcatim ključem. Držeći ključ u ruci duša mi je bila na miru glede noćašnje sigurnosti naših bicikala. Prema dogovoru s iznenađujuće prijaznim likom na recepciji navedeni ključ sutra ujutro pri odlasku trebam ostaviti na recepciji. Svaka čast liku, zbog te njegove susretljivosti ovaj mi je hostel ostao u lijepom sjećanju. Zauvijek!
Naša dvokrevetna soba iako je imala poseban ključ, bila je u stvari dio svojevrsnog apartmana. U sredini tog apartmana bila je blagovaonica sa kuhinjom.


Za laku noć koja je pred nama tu smo si kasnije skuhali krem juhu od gljiva i s guštom ju posrkali. Lijevo i desno od te blagovaonice/kuhinje bila je po jedna soba.
Iako je, zvanično naša soba bila dvokrevetna iznad naših glava dok smo ležali u krevetu bio je još jedan pomoćni krevet na kat. Dok smo nas dvoje bili u ovom, donjem krevetu, gore iznad nas, na naše opće zadovoljstvo, nije bilo nikoga.


Obratite pažnju zgodnog rješenja ljestava za penjanje na taj gornji, pomoćni krevet, koji je bio u obliku četvrtastih rupa na panelu koji drži taj krevet. Zgodna, čak i originalna dizajnerska ideja.
Kupaonica je bila jedna jedina na katu zajednička. Moram priznati da je bila čista i uredna, što mogu reći za sve prostorije u hostelu, općenito.


Nakon smještaja u sobu otišli smo pješice do veće trgovine udaljene nekih pola kilometra radi nabavke zaliha. Na tom putu smo sreli parkirani simpatični autić koji se dičio da je na struju, što je danas jako in.


U toj ovećoj trgovini ,kojoj sam zaboravio ime naišao sam, kao pravi pivopija, na pakovanje od 11 limenki od pola litre svaka, razno-raznih piva po zajedničkoj cijeni od 11€.


Iako mi se cijena činila razuma, kupovina tog kompleta mi se činila ipak nerazumnim. Pa kud bi s tolikom količinom piva!? Ali mi bi zanimljivo vidjeti takvo što.
I to bi bilo sve za prvi dan ovog putovanja.


Današnji broj prijeđenih kilometara je mali-mali, skoro ni spomena vrijedan, pa ipak sam na ovo mjesto stavio gornji snimak. Iako je broj sitan, ipak iza njega stoji zanimljivo i nada sve vrlo interesantno provedeno vrijeme u ovoj Slovenskoj prijestolnici.

Za nastavak priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv