Pero i njegov bicikl

srijeda, 29.06.2022.

Gorski Kotar - Treći dio

Za povratak na drugi dio ove priče kliknite ovdje.


Kad sam se dobrano odmorio i „napunio baterije“ krenuo sam dalje. Opet, jasno, uzbrdica, no nekako sam navikao na nju. Kao da sam ostvario neku čudnu simbiozu, nešto kao nužno zlo, dodatni teret na leđima, pa sam strpljivo i stoički išao dalje i dalje i dalje…
Okoliš mi je tu puno pomogao. Onog visokog zelenila oko mene sve manje i manje tako da mi sve više i više pogledi pucaju na pravi planinski ugođaj Gorskog Kotara.

Dosta često me kraj uzbrdice iznenadi. Nekako sam preživio, prebrodio sve faze, od zabrinutosti, trpljenja, očajavanja, revolta, do prkosnog podnošenja, da bi se na kraju sve to pretvorilo u stoičko mirenje sa sudbinom koja se razvodni, zamuti nekim beskonačnim, mehaničkim koračajima. Pri tome misli nekontrolirano i stoga potpuno slobodno, vrludaju tko zna gdje, ponekad me zaprepastivši što mi sve pada na pamet. No, toliko me već ta fizička otupjelost da se samo ide i ide i ide, obuzela, osvojila da je zahvatila i mentalni sklop pa samo odmahne rukom i prepusti umu nastavak lutanja.
U takvom beskonačnom trenutku kada je vrijeme stalo često me prene, probudi, zatekne i potpuno iznenadi kraj uzbrdice i prijevoj.
Ovaj put je bio u obliku table s kojom mi grad Delnice želi dobrodošlicu.

To je onaj trenutak kad se trenutno vratim iz one nadnaravne, tupe i psihodelične planete podsvijesti u ovaj prekrasni, svijetli, osunčani, ugodno topli najljepši kutak Raja na Zemlji zvan Prijevoj (s velikim P).
Istog trena zaboravljam tjelesni umor, utučenost duha, sva ona mračna irealna putovanja po mentalnim vijugama moje (pod)svijesti, grudi mi se, mimo svjesnog poriva, rašire u želji što većeg udisaja ovog prekrasno osvježavajućeg zraka, koji kao takav, valjda, jedino postoji na prijevojima. Razdragano i oduševljeno promatram okoliš koji samo na prijevojima može ovako prekrasno izgledati. Sretan sam, oduševljen, euforičan.
Osvojio sam prijevoj!
Vjerojatno će (barem) netko prigovoriti ovoj mojoj pretjeranoj euforiji (Osvojio prijevoj, pa što !? Čuda mi velikog!?), no od srca mu želim da, barem za trenutak, doživi takav osjećaj uspjeha, nakon tolike muke. Inače će se nastaviti do beskraja već stoljećima prisutno nerazumijevanje između hladnog razuma i euforične emocije.
A istovremeno i uzajamno sažaljenje onog drugog.
Nakon euforije i smirenja krenuo sam polako prema gradu. Zanimljivo, ona beskonačno dugačka uzbrdica trajala je praktično do same table na gornjem snimku. Iza nje je cesta išla manje-više ravni ili s minimalnom nizbrdicom. Zanimljivo velim, jer sam očekivao da će iza prijevoja biti neki spust u dolinu s gradom. Ovako ispada da se grad Delnice nalazi na pravoj vjetrometini.
Želudac mi se postupno počeo buniti što je bio znak da je vrijeme za ručak. Uz pomoć mještana kojeg sam pitao gdje je tu u gradu dobra picerija, našao sam se na finoj terasi picerije sa ugodnom hladovinom gdje sam objedovao picu sa dva piva, jedno prije a jedno poslije jela.


Točeno pivo je bilo božanstveno, mada čudne količine – ni 0,5 ni 0,33 litre već 0,4!
Nakon ručka još sam duže vrijeme „meditirao“ uživajući u ugodnoj hladovini. Neko kratko vrijeme u tome mi je pomogao i jedan – vrabac.


Naravno, nakon ručka i smiraja javila mi se želje da malo dremnem. Stoga sam sjeo na bicikl i polako, onako s noge na nogu, zujao kroz grad u potrazi za parkom i nekom klupom u hladovini. Umjesto u parku s klupom u hladovini našao sam se na izlazu iz grada.
U početku je bila blaga, no postupno je dobivala na intenzitetu, te na kraju je uzbrdica bila znatna. Zato, kada sam, spoznavši da sam na izlazu grada, okrenuo se prema gradu. On je bio „tamo negdje dolje“.
Promatrao sam, ovako s visine grad trenutak-dva, te odmahnuvši rukom odustao i od parka i od te imaginarne klupe i još imaginarnijoj hladovini. Ispred sebe imam nekih 5-6 km manje-više ravnog do Lokava gdje me čeka smještaj za večerašnju noć.
I tako sam se, neočekivano rano, našao na prijevoju Delnička vrata pred (odnosno iza za mene) Delnicama. U tom procjepu su se zajedno našli i cesta (stara Riječka) i željeznica.
Dakle, slijedi snimak Delničkih vrata gledanih s bicikla…

…i sutradan iz vlaka

Dok vozim raskošno širokom „staroRiječkom“ magistralom sa vrlo rijetkim prometom pomislih kako bi, možda, bilo zanimljivo cijelu nju prijeći biciklom. Meni barem to bi bilo zaista zanimljivo jer bi se, vozeći po njoj u miru i tišini, prisjećao vremena kada samo ovuda s obitelji autom putovao prema moru. Tada je ovo bio glavni cestovni pravac za sjeverni Jadran i vožnja je bila sve samo ne mirna i tiha.

Oko 5,5 km od Delnica skrenuo sam desno i kratkom nizbrdicom spustio se u mjesto…

Tek je prošlo pet. Zbog izostanka drijemanja i obilaska Delnica u Lokve stigoh ranije od očekivanog. Zato sam prošao pored ogromne kuće na kojoj je pisalo „Apartmani i sobe Potok“ zadovoljan što sam locirao mjesto mog večerašnjeg konaka, te produžio u „centar“ mjesta u potrazi za trgovinom gdje sam se snabdio „ićem i pićem“.

Trgovina je bila desno dolje u zgradi na gornjem snimku
Kad sam odmorio dušu, veći dio tekućine sasuo u termosice, a manji dio u sebe, vratio sam se ulicom kojom sam došao prema prenoćištu. Evo snimka te ulice koju slobodno mogu nazvati razglednicom iz Lokava.

A sada moje prenoćište...

Moja sobe je bila gore desno i imala je izlaz na balkon (na donjem snimlu se vide otvorena balkonska vrata moje sebe/apartmana).

Pogled s tog balkona na ulicu i mjesto odakle je snimljen gornji snimak izgleda ovako

A sad malo o unutrašnjosti mog večerašnjeg smještaja. Soba/apartman je imao veliki ležaj.

Lijevo od ležaja, iza ovih vrata na slici bilo je lijepo uređeno kupaonica s obiljem tople vode.

I na kraju, desno, praktično u produžetku sobe je bila skromna kuhinja.

Kroz vrata ispred kuhinje lijevo na gornjoj slici ulazi se u navedenu kupaonicu.
Osobno mi se jako dopada ovakav oblik smještaja. Nakon dolaska potražim gazdu (ovaj put je bila gazdarica), dobar dan, ja sam taj i taj, preko interneta sam rezervirao kod vas noćenje.
Ah da, reći će gazda/ica, vi sta taj preko booking.com-a, da vam pokažem sobu, izvolite.
Hvala, odgovorih ja, ja bih odmah platio jer sutra ujutro rano odlazim, gdje da ostavim ključ?
Noćenje košta toliko i toliko (ja dajem novce) a ključ ostavite tamo.
I nakon toga gazda/ica ode i soba je moja.
Samo moja.
I nitko mi ne smeta.
Pretpostavljam da je to standard (tri zvjezdice, ili slikovito ***) jer pored tople vode i kupaonice, tu je kuhinja sa suđem, kuhalom (električne grijače ploče) i hladnjakom. Čak je tu i rola papirnatog ubrusa, spužvica i sredstvo za pranje suđa.
Za mene to nije *** već *****!
Nakon cjelodnevne vožnje dar Božji je topla krem juha od gljiva. Skuhao sam je na kuhalu...

...i s ogromnim guštom ju posrkao za stolom.

Nakon večere, pranja suđa i večernje toalete legao sam u krevet i pokušao srediti kakav-takav mir u mislima koje su mi tutnjale u glavi. Bože moj, kakav dan! Nadao sam se da bi vožnja koju sam danas obavio mogla biti zanimljiva i impresivna, ali sigurno ne u ovolikoj mjeri. Ona (vožnja mislim) je višestruko nadmašila sva moja očekivanja. Kao da je svaki njeni minut imao neku crticu, neki mali doživljaj vrijedan višestrukog ponavljanja u mislima i ponovnog proživljavanja.
I kako sad zaspati nakon ovakvog dana.
Zanimljivo, bio sam bitno manje iscrpljen nego jučer, mada očekivah suprotno. Pretpostavljam da je razlog tomu, pored već spomenute egzotičnosti i to što sam dobrano poranio, za razliku od prvog dana kad je vožnja praktično počela tek oko 11.
S tim zaključkom da je dobro poraniti, okrenuo sam se na drugu stranu, kao da na ovoj prvoj ostavljam sve misli koje mi tjeraju san i nastojao zaspati s nakanom ranog ustajanja.

Treći dan

Mapu trećeg dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Iza pet sam se probudio, te se petnaestak minuta vrtio u krevetu u dilemi da li da odsanjam još jedan san ili ne. Nakon spoznaje da ću taj san spoznati u nekoj od slijedećih noći ustao sam, spremio se i već u šest polako gurao bicikl onom uzbrdicom niz koju sam se sinoć spustio u mjesto. Na jednoj od krivina sam zastao radi snimanja mjesta jer se ono lijepo pružilo ispod mene i ceste na kojoj sam.


Ona izmaglica iznad mjesta pokušava dočarati svježinu toga jutra. Bilo je svježe, fest svježe, skoro hladno. Gurajući bicikl do magistrale dovoljno sam se ugrijao, no nakon što sam izašao na magistralu, unutarnje moje grijanje je bilo nedovoljno, pa sam postupno na sebe stavljao jaknu, pa kapu i u konačnici rukavice. Sva sreća što me nitko od mojih nije vidio ovako zabundanog kao da je zima, a ne sredina ljeta.
Situacija na magistrali usnula s debelim snom. Promet apsolutna nula, a igra svjetla i sjene od zraka jutarnjeg sunca fascinantna.


Pažljivo sam promatrao okoliš s desne strane da, ne daj Bože, promašim odmorište sa koje puca pogled na Lokvanjsko jezero. Nisam promašio.
Prvo, evo dio mjesta Lokve sa malom cestom koja vodi do brane jezera.

Zatim evo i samo jezero, snimljeno foto-aparatom i mobitelom.


Prema wikipediji Lokvarsko jezero je umjetno jezero koje je nastalo kada je rijeka Lokvarka zaustavljena u radnim akcijama, koje su trajale neprestano od 1952. do 1955. Prvobitni naziv Lokvarskog jezera bio je Omladinsko jezero, u čast na graditelje velike brane, koju su stvorile omladinske radne brigade od 1952. do 1955. U dokumentima iz tog vremena stoji da je bilo "više stotina radnih brigada u kojima je bilo 27 tisuća brigadira i brigadirki", dobrovoljaca. No, u razgovorima s tadašnjim brigadirima, rad i nije bio baš uvijek dobrovoljan, ali jest bio besplatan. Ne smije se zaboraviti da su u izgradnji učestvovali i njemački te domaći ratni zarobljenici. Valja napomenuti da je Lokvarsko jezero dio Osnovnog hidroenergetskog sustava (HES) Vinodol.
Zanimljivo da mi se navedeno jezero kasnije još jedanput pojavilo nakon dvadesetak minuta vožnje. Jasno da sam ga snimio.



Tih desetak kilometara do prijevoja cesta je blago išla gore dolje sa isto takvim blagim krivinama. Kako se sunce postupno dizalo, tako je postupno postajalo toplije a i koje prometalo se postupno pojavljivalo. Često su uz cestu bila velika proširenja od kojih sam jedno iskoristio za duži odmor upotpunjen doručkom.

Zanimljivo da želja u čovjeku često nadvlada zdravi razum. To sam uočio i ovdje u očekivanju prijevoja. Iako sam znao, onako hladno-razumski, da od Lokava do prijevoja ima barem desetak kilometara, nije prošlo dugo pa sam sebe uhvatio u očekivanju prijevoja „odmah iza krivine“. Jasno, često se događa da pretjerana, mada nerazumska, želja zna više iscrpiti nego ne znam kakva uzbrdica, pa kad sam do prijevoja konačno došao, u prvi tren sam više osjetio gorčinu zbog pretjeranog, a ne ostvarenog očekivanja, nego ushit.

No ta gorčina u meni nije trajala ni tren, odmah ju je oduševljenje nadjačalo.
Dakle, to je to! Najgore, najteže u ovoj trodnevnoj vožnji je iza mene. Ispred mene je uživancija vožnje po dugačkoj, duuuugačkoj nizbrdici, a potom obilazak grada Rijeke.
Dakle slijedi nizbrdica od 12-tak km do Grobničkog polja, pa neka sitna uzbrdica, a zatim opet nizbrdica do Rijeke od oko 4 km.
Što bi Englezi i Ameri rekli: Wow!
Razmišljajući o užicima koji su ispred mene prosto mi se nije odmah išlo njima u susret. Uhvatio sam sebe kako uživam u ovom slatkom iščekivanju kao kad se djetetu da tanjurić sa omiljenim kolačem, pa drži žlicu u ruci, gleda kolač i uživa, kako u prizoru, tako i u očekivanju užitaka koji slijede.
Kako sam ovom cestom ranije dosta često išao autom, znao sam unaprijed da me iza prijevoja očekuje još jedna povoljna okolnost. Onaj gustiš od zelenila i šuma (sa dugo u i dugo a) se nakon prijevoja povukao pružajući očima široki i daleki pregled okoliša.


Cesta je bila dosta krivudava, no oštrina tih krivina bila je nekako usklađena s strminom nizbrdice, tako da kočiti skoro nije bilo potrebno, jer se uspostavila čudna ravnoteža između otpora zraka i tih postotaka nizbrdice. Uz šiiiiroku cestu i skoro nikakav promet, sve to mi je minimalno kvarilo gušt, tako da sam se skoro sav prepustio užitku. A on je bio stvarno veliki, što zbog onog što vidim, a što zbog onog što ćutim ostalim čulima.


Inače, sada od Lokvi pa sve do Rijeke vozim tom „StaroRiječkom cestom poznatom kao Lujzijana.
Prema wikipediji Lujzinska cesta (također Lujzijana i Via Ludovicea) cesta je koja spaja Karlovac s Rijekom. Duga je 141 km, građena od 1803. do 1811. godine. Povezivala je Rijeku s Karlovcem preko Grobničkog polja,Kamenjaka, Gornjeg Jelenja, Lokava, Delnica, Kupjaka, Skrada, Stubice, Severina na Kupi, Netretića i Stativa. Duljina Lujzijane iznosila je 18 austrijskih milja (1 milja = 7,585 km). Bila je široka oko 8 m (26 Wiener Fuß; 1 Fuß = 0,31 m). Na početku gradnje donesena je odluka da se cesta imenuje Via Ludovicea po Mariji Ludovici, trećoj supruzi austrijskog cara Franje II. Pošto je cesta dovršena pod francuskom upravom, dobila je ime po Marie-Louise, kćeri austrijskog cara Franje II. i kasnijom suprugom Napoleona.
Na jednoj lakat krivini je bilo odmorište s miljokazom u obliku kamenog obeliska uz navedenu serpentinu na Cirkulu podno brda Kamenjak.

Sa tog odmorišta pucao je prekrasan pogled na Grobničko polje, na kojemu je bio i poznati motodrom za auto i moto utrke.

Kad malčice pomaknem objektiv u lijev, snimam naplatne kućice autoceste Zagreb – Rijeka.


Zatim sam se okrenuo na drugu stranu i snimio navedeno brdo Kamenjak.

Evo još jednog snimka snimljenog u nastavku vožnje a prije Grobničkog polja.

Nakon dolaska u Grobničko polje, snimio sam ga kao i masiv Kamenjak iznad njega.


U mjestu Podhum na kraju Grobničkog polja naišao sam na spomenik akademskog kipara Šime Vulasa Podhumskim žrtvama postavljenog 1970-te godine. Prema wikipediji nakon što su partizani u lipnju 1942. ubili učiteljski bračni par Renzi, učiteljicu Francescu i učitelja Giovannija, u nedjelju 12. srpnja 1942. godine strijeljani su u selu zatečeni muški žitelji Podhuma stariji od 14 godina. Popisana je 91 žrtva, ali točan broj ubijenih se ne zna te se spominje do 128 ljudi. U talijanske koncentracijske logore bilo je odvedeno 889 žitelja. Tri tisuće grla goveda i ovaca zaplijenjeno je, a 370 kuća i 124 gospodarskih zgrada opljačkano i do temelja spaljeno. Spasili su se samo oni koji su tada bili na ranojutarnjoj misi. Imena ubijenih nalaze se na spomen obilježju.
Spomenik je trenutno u rekonstrukciji.


Pred uzbrdicom, kojom izlazim iz Grobničkog polja moja cesta je prešla autocestu. Evo snimaka na nju prema moru i iza toga prema kopnu.


Uzbrdica je bila relativno blaga tako da sam (čak i) vozio.
Prvo me dočekala tabla s nazivom mjesta Čavle…

… a potom i miljokaz na uspomenu na gradnju Luizijane.

Prema www. http://www.lokalpatrioti-rijeka.com obelisk u Čavlima je s oznakom 7,5 km od Rijeke i na mjestu je izvornog miljokaza udaljenog sedamnaest poštanskih milja ( oko 127 km ) od Karlovca. Sudeći prema natpisu ovaj obelisk je postavljen poslije 1871.godine kada je Austro-Ugarska Monarhija usvojila metrički sustav.
Obzirom da su Čavle jedno od prigradskih naselja grada Rijeke, promet je bio znatan na cesti. Stoga sam jedno vrijeme vozio blagom uzbrdicom i po zanimljivim nogostupom kod kojeg sam s desne strane imao okomiti betonski zid i zelenilo iznad njega.

Nakon Čavli ušao sam u slijedeće prigradsko naselje.

Nakon Svilnog počela je nizbrdica koja će, manjim ili većim intenzitetom trajati do samog mora u Rijeci, što znači skoro 4 km. Cesta nije bila baš preširoka, i dosta je vijugala pa s već navedenim prometom zahtijevala je priličnu koncentraciju s moje strane.

Moje misli koje su neodređeno lutale po okolnom krajoliku, koliko im je to promet dozvoljavao odjednom je prekinula tabla s dobro znanim imenom.

Orehovica je znani standard preko zime pri izvještaju HAK-a o stanju na Hrvatskim cestama, jer se tad često spominje dionica auto-ceste Orehovica-Kikovica koja je zatvorena zbog bure. Eto, dakle mene na čuvenoj Orahovici.

Par stotina metara, možda i više od pola kilometra, ova "moja" cesta je išla usporedo s auto-cestom što mi se, ni sam ne znam zašto, činilo posebno zanimljivim. Već tada sam znao, dok sam se biciklom spuštao po laganoj nizbrdici, da ću svaki put kada se autom budem vozio ovom autocestom baciti sjetan pogled na usporednu prometnicu sjetivši se da sam, eto, jednom davno ovuda biciklom prošao.
Iako je Rijeka blizu, tek 2-3 km, prije samog grada se nalazi, barem meni, posebna zanimljivost. Zanimljivost pažnje i poštovanja vrijedne za koju vrijedi otrpjeti ove silne krivine i ovaj (gusti) promet - kanjon Rječine.


Onaj tunel(čić) što se vidi na gornjoj slici je nešto kroz što meni valja proći i već sad unaprijed drhtim od zadovoljstva zbog vožnje po cesti i tom tunelu ispred mene. O grandioznom mostu preko kanjona Rječine biti će riječi kasnije, a sada koja o gradini Trsat, koja se na gornjem snimku nazire iznad navedenog mosta.

Prema www.trsatskagradina.com Trsatska gradina je strateški izbočeni vidikovac na 138 metara visokom brijegu koji dominira Rijekom.
Prvi se put spominje kao sjedište župe 1288. Na tom se mjestu od prapovijesti nalazila liburnijska osmatračnica odakle se kontrolirao put iz unutrašnjosti prema moru. Rimljanima je ta lokacija odlično poslužila u doba učvršćivanja obrambenog sustava, tzv. Liburnijskog limesa, kojemu je polazna točka bila Tarsatika, grad – utvrda, na mjestu današnjeg riječkog Starog grada. Kolosalan pogled na ostatke tog limesa na nasuprotnim brjegovima, Katarini i Kalvariji, kao i na cjelokupni prostor riječkog Starog grada, sveobuhvatno se pruža s platoa Trsatske gradine.
Trsatska je gradina jedna od najstarijih fortifikacija u Hrvatskom primorju u kojoj su sačuvana obilježja ranosrednjovjekovne gradogradnje.
No, vratimo se mi onome što je smješteno malo niže od navedene gradine, a ovaj kanjon preskače elegancijom gazele – most.
Do tog mosta moja je cesta vijugala uz odsječeno brdo s lijeve strane, i to dosta znatnom nizbrdicom. Srećom, onaj silni promet od ranije nekako je nestao, kao da je bio sadržaj tih prigradskih mjesta, pa je ovdje, u kanjonu Rječine bio mir tišina glede prometa. Što mi nije smetalo, naprotiv, dalo m je priliku da uživam u prizorima svim svojim bićem.

A sada most(ovi)!

U stvari su to dva mosta, jedan pored drugog, i čine dio autoceste, odnosno Riječke obilaznice. Most(ovi) su 101 metar iznad korita Rječine.
Nekako pred te mostove moja cesta prolazi tunelom ispod njih, no ispred tunela je oveće proširenje na koje sam zastao i ostao poduže. Ostao sam poduže velim, što zbog nadasve interesantnog okruženja, a što zbog vremena kojeg imam na pretek. Bilo je tek deset sati, a (jedini) vlak za Zagreb polazi u dva poslijepodne.

Iskreno priznajem da sam se stvarno divio tim mostovima. Što sam se njima dolazio bliže, moje je divljenje raslo, da bi kulminiralo promatranjem s ovog proširenja.

Nakon dužeg, bitno dužeg vremena nego sam prvobitno očekivao, konačno sam sjeo na bicikl i prošao kroz tunel.


Nije bio posebno dugačak, tek 70 metara, bio je ravan kao strijela te se u njemu onaj karakteristični mrak („mračno k'o u tunelu“) jednostavno nije stigao pojaviti. Pa ipak, vožnja kroz njega bilo je kratko, ali intenzivno zadovoljstvo, jer sam uspio osjetiti svježinu karakterističnu za ovakva zdanja.
Nisam dugo vozio iza tunela, tek par desetaka metara. Ovaj kanjon je ovdje krcat nadasve zanimljivim vidicima, skoro da bih se zaustavljao svakih desetak metara.
Nakon zaustavljanja prvo sam pogledao unazad prema već opisanom mostu. Uz bojazan da ćete mi zamjeriti što ga opet i u riječi i u slici spominjem („Evo ga opet o mostu! Pa dokle pobogu!?) ipak pridodajem koju iz drugog ugla.


Spustivši pogled prema dolje, k suhom koritu potoka Rječine, ugledao sam građevine za koje pretpostavljam da se radi o tvornici papira zvanoj Hartera.
Prema wikipediji tvornica papira Rijeka tijekom 180 godina neprekidne proizvodnje, proživljavala je i ratove, poplave, požare i gospodarske krize, koji su je znali dobrano uzdrmati, ali bi je njezini vlasnici novim financijskim ulaganjima uvijek iznova osposobljavali za rad. Sve do devedesetih godina prošlog stoljeća tvornica je uspješno poslovala. Nakon toga nastupila su teška ratna i poratna vremena iz kojih se više nije mogla izvući. Zastarjela tehnologija i gubitak tržišta doveli su do otpuštanja radnika i na kraju do zatvaranja pogona.


Uzvodno od ovih građevina kanjon Rječine izgleda ovako


Stajao sam još neko poduže vrijeme promatrajući prizor ispod sebe te zaključio da bi definitivno jednog dana u budućnosti trebao malčice prošetati dolje kanjonom. To bi nesumnjivo bilo zanimljivo iskustvo.
No do tada prvo trebam doći do grada. Zato sam sjeo na bicikl i prešao zadnje metre nizbrdice, jer mi se grad već nadzirao. Naime, ispred sebe, a još uvijek s neke visine, imao sam kao na dlanu prizor zadnjih metara Rječine, ovdje već s vodom, mada morskom, a uz nju i grad Rijeku.

Sretan i razdragan što sam stigao na krajnje odredište ovog trodnevnog bicikliranja, zadovoljan obiljem raspoloživog vremena do povratka vlakom, polako i opušteno sam krenuo u obilazak grada. Tek je bilo pola jedanaest, tako da se u sjeni starih zgrada još uvijek u velikoj mjeri zadržala hladovina od prošle noći.
Rijeka mi je oduvijek bila čudan grad. Smještena nekako na liticama uvijek sam se pitao komu pade na pamet baš ovdje smjestiti naselje. No dubina mora uz grad je, valjda, omogućila pristajanje velikih brodova pa se smještaj grada nametnuo sam od sebe. Pametni Riječani su, ipak, tokom vremena napravili grad s duhom iako mjesto za to, na prvi pogled, nije prilično. Esencija, srž Rijeke je svakako njeno korzo. Na, dakle, čuveno riječko korzo ušao sam s južne strane.

Nedaleko od tog mog ulaza na korzo pogledom u kome sam osjetio zrno prezira, pozdravila me je jedna starica, odjevena onako kako su se stare bake ovog kraja odijevale, koja je ovdje na korzu – prosila.


Unijela mi je notu gorčine u mojemu oduševljenju zbog ostvarenja cilja ovog mog putovanja. Koja je to muka, kakva nužda natjerala ovu pogrbljenu bakicu koja se drži za svoj štap kao za slamku spasa kakvog-takvog dostojanstva koje joj omogućava da čini i radi ono što joj se ovog trenutka čini suvislim. Zbunjen ravnodušnim prolaznicima koji pored nje prolaze ne primijetivši ju (ili se takvima pretvaraju), u meni se pojavi poriv da i ja to isto učinim (iz straha da se ne izdvajam, valjda). Ipak, izvadih par kovanica i pružih joj u njen ispucali dlan, skoro u strahu da ne budem primijećen od ravnodušnih prolaznika (strah od izdvojenosti ostade prisutan, ne umanji ga ni ova gesta darivanja, a opet, možda ja s šakom kovanica sebi naivno kupujem mir svoje savjesti - badava, što god učinim, ne valja!)
Srećom, tu je grad s ljepotom svježine jutra koji je moje misli usmjerio na sebe.
Korzo je podugačko, tako da sam se, negdje u njegovoj sredini autoportretirao u slavodobitnoj pozi postignutog cilja.


Centar korza smatra se Gradski toranj (desno iza mene na gornjem snimku).

Prema wikipediji Rijeka je do pred kraj 18. stoljeća bila opasana bedemima, unutar kojih se odvijao cjelokupni javni, kulturni i privredni gradski život. U Rijeku se ulazilo ispod "Vrata od mora" i "Gornjih vrata", do kojih se dolazilo preko drvenog mosta iznad rova napunjenog vodom. U 17. stoljeću toranj je povišen, a na njega je postavljen sat, te se udomaćio naziv Satni toranj, Torre d` orologio. Građani Rijeke zakazivali su sastanke "sotto la torre" ili "pod uriloj". Toranj je također bio ukrašen natpisima, grbovima i bistama habsburških
vladara. Tako je nad ulaznim vratima habsburški dvoglavi orao i natpis iz 1695. godine. Na arhitravu su natpisi, od kojih jedan evocira uspomenu na Leopolda I. On je Rijeci 6. lipnja 1659. godine odobrio grb dvoglavog orla, s obje glave, heraldički neobično okrenute na istu stranu, kako stoji na posudi iz koje teče voda. Ispod grba je deviza INDEFICIENTER (znači nepresušivo). Taj je grb također na tornju. Drugi natpis evocira uspomenu na dolazak Karla VI. u Rijeku, 1728. godine. Kada je 1750. Rijeku zadesio katastrofalni potres, Marija Terezija dodijelila je gradu sredstva za obnovu, ali je ujedno odobrila generalni urbanistički plan izgradnje novoga grada (civitas nova), s tim da Stari grad ostane nepromijenjen. Pred gradom je na nasutom terenu izgrađena moderna gradska četvrt. U okviru te obnove gradski je toranj dobio monumentalni portal na čije je krunište riječki kipar Antonio Michelazzi postavio reljefna poprsja careva. Gradsko vijeće kupilo je 1784. kod "najboljeg ljubljanskog urara" satove za sve četiri strane. Satovi su funkcionirali sve do 1873. godine, kada su zamijenjeni satnim mehanizmom koji je pokazivao vrijeme u Beču na međunarodnoj izložbi. Taj je sat i danas u funkciji. Po projektu arhitekta Antuna Gnamba, toranj je oko 1801. obnovljen, dodan mu je tambur i kupola.
Ispričavam se na ovom obilnom citiranju wikipedije, no iz njega vidite burnu i bogatu prošlost ove građevine.
Nastavljam, dakle šetnju po korzu i snimam palaču Modello.

Prema već više puta citiranoj wikipediji Palača Modello u Rijeci je raskošnog neobaroknog pročelja, sagrađena je 1885. godine. Izgrađena po projektu bečkog atelijera Fellner i Helmer, kao palača Riječke štedionice (Cassa di Risparmio di Fiume) i za Casinň Patriottico.. Građevina je oblikovana u kompozitnom stilu, u kombinaciji bogatih ukrasnih elemenata preuzetih iz visoke renesanse i kasnog baroka. U prizemlju zgrade danas djeluje Stručni odjel i periodika Gradske knjižnice Rijeka. Istoimena palača nalazi se i u Trstu, a Rijeani su isto tako, u natjecanju s Trstom, htjeli imati svoju model palaču.
Gradska vijećnica, odnosno zgrada u kojoj je danas Gradsko poglavarstvo izgleda ovako

Prema visitrijeka.hr grada u kojoj je danas riječko Gradsko poglavarstvo nekadašnje je zdanje Gradske štedionice. Natječaj za njezino projektiranje raspisan je 1912, a izgradnja je okončana na samom početku Prvog svjetskog rata, 1914. Palača je podignuta kao stambeno-poslovno zdanje. Arhitektonsko rješenje unutrašnjosti rad je braće Messinger i Ernesta Fratriscevitsa iz Budimpešte, dok njezino pročelje potpisuje Bruno Slokovich.
Najmonumentalnija, najimpresivnija, najraskošnija, naj…. zgrada u rijeci je zasigurno palača Adria.

Prema wikipediji Palača Jadran ili Palača Adria, simbol je pomorske moći Rijeke, sjedište vodećeg brodarskog poduzeća Jadrolinije. Palača je sagrađena 1897. godine za brodarsko društvo "Adria", ugarsko-američkim kapitalom. Smještena je na istaknutom položaju, jednim monumentalnim pročeljem dominira vizurom čitave luke, a drugim Jadranskim trgom. Građevina predstavlja elegantan odabir visokorenesansne dekoracije. Dok je na središnjim rizalitima glavnih pročelja težnja k monumentalnosti vidljiva u velikim stupovima koje na strani prema moru nose alegorijske figure pomoraca (kapetan, kormilar, strojar i pilot), prema trgu su simboli četiri kontinenta (Japanka, Egipćanka, Indijanka i Europljanka).
Evo još dva snimka arhitekturnih ljepotica za koje nisam saznao tko i kada ih je sagradio.


Zatim, dva detalja s korza


Od korza, na suprotnu stranu od mora vode Riječke stepenice, uz Trsatske stube su najpoznatije stepenice u Rijeci.

Mjerač temperature zraka me uvjerio da stvarno postaje toplije i toplije.

Vratio sam se na ulaz u korzo odakle sam i došao na njega u cilju skretanja na rivu. Na ulazu u korzo ponovo sam sreo staricu koja je radila svoj posao

Prošao sam pored raskošne zgrade Riječkog kazališta. Na moju žalost sunce je bilo točno iza nje, pa snimak koji sam načinio i nije Bog zna što.

Prema wikipediji HNK Ivana pl. Zajca - Teatro nazionale croato Ivan de Zajc Fiume je današnje ime kazališta u Rijeci koja je kroz burnu povijest grada od 1885. sedam puta mijenjala ime. U njemu djeluje Hrvatska drama, Talijanska Drama / Dramma italiano, Opera sa simfonijskim orkestrom i Balet.
Neočekivano, ovaj obilazak grada me naveo na tržnicu s ribarnicom, ono zeleno, lijevo na donjem snimku.

More sam snimio sa dvije raskošne jahte.


Netko se sjetio pa je stari brod preuredio u brodski hotel, ili kraće rečeno Botel.


Za nastavak priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv