Pero i njegov bicikl

srijeda, 29.06.2022.

Gorski Kotar - Treći dio

Za povratak na drugi dio ove priče kliknite ovdje.


Kad sam se dobrano odmorio i „napunio baterije“ krenuo sam dalje. Opet, jasno, uzbrdica, no nekako sam navikao na nju. Kao da sam ostvario neku čudnu simbiozu, nešto kao nužno zlo, dodatni teret na leđima, pa sam strpljivo i stoički išao dalje i dalje i dalje…
Okoliš mi je tu puno pomogao. Onog visokog zelenila oko mene sve manje i manje tako da mi sve više i više pogledi pucaju na pravi planinski ugođaj Gorskog Kotara.




Dosta često me kraj uzbrdice iznenadi. Nekako sam preživio, prebrodio sve faze, od zabrinutosti, trpljenja, očajavanja, revolta, do prkosnog podnošenja, da bi se na kraju sve to pretvorilo u stoičko mirenje sa sudbinom koja se razvodni, zamuti nekim beskonačnim, mehaničkim koračajima. Pri tome misli nekontrolirano i stoga potpuno slobodno, vrludaju tko zna gdje, ponekad me zaprepastivši što mi sve pada na pamet. No, toliko me već ta fizička otupjelost da se samo ide i ide i ide, obuzela, osvojila da je zahvatila i mentalni sklop pa samo odmahne rukom i prepusti umu nastavak lutanja.
U takvom beskonačnom trenutku kada je vrijeme stalo često me prene, probudi, zatekne i potpuno iznenadi kraj uzbrdice i prijevoj.
Ovaj put je bio u obliku table s kojom mi grad Delnice želi dobrodošlicu.

To je onaj trenutak kad se trenutno vratim iz one nadnaravne, tupe i psihodelične planete podsvijesti u ovaj prekrasni, svijetli, osunčani, ugodno topli najljepši kutak Raja na Zemlji zvan Prijevoj (s velikim P).
Istog trena zaboravljam tjelesni umor, utučenost duha, sva ona mračna irealna putovanja po mentalnim vijugama moje (pod)svijesti, grudi mi se, mimo svjesnog poriva, rašire u želji što većeg udisaja ovog prekrasno osvježavajućeg zraka, koji kao takav, valjda, jedino postoji na prijevojima. Razdragano i oduševljeno promatram okoliš koji samo na prijevojima može ovako prekrasno izgledati. Sretan sam, oduševljen, euforičan.
Osvojio sam prijevoj!
Vjerojatno će (barem) netko prigovoriti ovoj mojoj pretjeranoj euforiji (Osvojio prijevoj, pa što !? Čuda mi velikog!?), no od srca mu želim da, barem za trenutak, doživi takav osjećaj uspjeha, nakon tolike muke. Inače će se nastaviti do beskraja već stoljećima prisutno nerazumijevanje između hladnog razuma i euforične emocije.
A istovremeno i uzajamno sažaljenje onog drugog.
Nakon euforije i smirenja krenuo sam polako prema gradu. Zanimljivo, ona beskonačno dugačka uzbrdica trajala je praktično do same table na gornjem snimku. Iza nje je cesta išla manje-više ravni ili s minimalnom nizbrdicom. Zanimljivo velim, jer sam očekivao da će iza prijevoja biti neki spust u dolinu s gradom. Ovako ispada da se grad Delnice nalazi na pravoj vjetrometini.
Želudac mi se postupno počeo buniti što je bio znak da je vrijeme za ručak. Uz pomoć mještana kojeg sam pitao gdje je tu u gradu dobra picerija, našao sam se na finoj terasi picerije sa ugodnom hladovinom gdje sam objedovao picu sa dva piva, jedno prije a jedno poslije jela.


Točeno pivo je bilo božanstveno, mada čudne količine – ni 0,5 ni 0,33 litre već 0,4!
Nakon ručka još sam duže vrijeme „meditirao“ uživajući u ugodnoj hladovini. Neko kratko vrijeme u tome mi je pomogao i jedan – vrabac.


Naravno, nakon ručka i smiraja javila mi se želje da malo dremnem. Stoga sam sjeo na bicikl i polako, onako s noge na nogu, zujao kroz grad u potrazi za parkom i nekom klupom u hladovini. Umjesto u parku s klupom u hladovini našao sam se na izlazu iz grada.
U početku je bila blaga, no postupno je dobivala na intenzitetu, te na kraju je uzbrdica bila znatna. Zato, kada sam, spoznavši da sam na izlazu grada, okrenuo se prema gradu. On je bio „tamo negdje dolje“.
Promatrao sam, ovako s visine grad trenutak-dva, te odmahnuvši rukom odustao i od parka i od te imaginarne klupe i još imaginarnijoj hladovini. Ispred sebe imam nekih 5-6 km manje-više ravnog do Lokava gdje me čeka smještaj za večerašnju noć.
I tako sam se, neočekivano rano, našao na prijevoju Delnička vrata pred (odnosno iza za mene) Delnicama. U tom procjepu su se zajedno našli i cesta (stara Riječka) i željeznica.
Dakle, slijedi snimak Delničkih vrata gledanih s bicikla…

…i sutradan iz vlaka

Dok vozim raskošno širokom „staroRiječkom“ magistralom sa vrlo rijetkim prometom pomislih kako bi, možda, bilo zanimljivo cijelu nju prijeći biciklom. Meni barem to bi bilo zaista zanimljivo jer bi se, vozeći po njoj u miru i tišini, prisjećao vremena kada samo ovuda s obitelji autom putovao prema moru. Tada je ovo bio glavni cestovni pravac za sjeverni Jadran i vožnja je bila sve samo ne mirna i tiha.

Oko 5,5 km od Delnica skrenuo sam desno i kratkom nizbrdicom spustio se u mjesto…

Tek je prošlo pet. Zbog izostanka drijemanja i obilaska Delnica u Lokve stigoh ranije od očekivanog. Zato sam prošao pored ogromne kuće na kojoj je pisalo „Apartmani i sobe Potok“ zadovoljan što sam locirao mjesto mog večerašnjeg konaka, te produžio u „centar“ mjesta u potrazi za trgovinom gdje sam se snabdio „ićem i pićem“.

Trgovina je bila desno dolje u zgradi na gornjem snimku
Kad sam odmorio dušu, veći dio tekućine sasuo u termosice, a manji dio u sebe, vratio sam se ulicom kojom sam došao prema prenoćištu. Evo snimka te ulice koju slobodno mogu nazvati razglednicom iz Lokava.

A sada moje prenoćište...

Moja sobe je bila gore desno i imala je izlaz na balkon (na donjem snimlu se vide otvorena balkonska vrata moje sebe/apartmana).

Pogled s tog balkona na ulicu i mjesto odakle je snimljen gornji snimak izgleda ovako

A sad malo o unutrašnjosti mog večerašnjeg smještaja. Soba/apartman je imao veliki ležaj.

Lijevo od ležaja, iza ovih vrata na slici bilo je lijepo uređeno kupaonica s obiljem tople vode.

I na kraju, desno, praktično u produžetku sobe je bila skromna kuhinja.

Kroz vrata ispred kuhinje lijevo na gornjoj slici ulazi se u navedenu kupaonicu.
Osobno mi se jako dopada ovakav oblik smještaja. Nakon dolaska potražim gazdu (ovaj put je bila gazdarica), dobar dan, ja sam taj i taj, preko interneta sam rezervirao kod vas noćenje.
Ah da, reći će gazda/ica, vi sta taj preko booking.com-a, da vam pokažem sobu, izvolite.
Hvala, odgovorih ja, ja bih odmah platio jer sutra ujutro rano odlazim, gdje da ostavim ključ?
Noćenje košta toliko i toliko (ja dajem novce) a ključ ostavite tamo.
I nakon toga gazda/ica ode i soba je moja.
Samo moja.
I nitko mi ne smeta.
Pretpostavljam da je to standard (tri zvjezdice, ili slikovito ***) jer pored tople vode i kupaonice, tu je kuhinja sa suđem, kuhalom (električne grijače ploče) i hladnjakom. Čak je tu i rola papirnatog ubrusa, spužvica i sredstvo za pranje suđa.
Za mene to nije *** već *****!
Nakon cjelodnevne vožnje dar Božji je topla krem juha od gljiva. Skuhao sam je na kuhalu...

...i s ogromnim guštom ju posrkao za stolom.

Nakon večere, pranja suđa i večernje toalete legao sam u krevet i pokušao srediti kakav-takav mir u mislima koje su mi tutnjale u glavi. Bože moj, kakav dan! Nadao sam se da bi vožnja koju sam danas obavio mogla biti zanimljiva i impresivna, ali sigurno ne u ovolikoj mjeri. Ona (vožnja mislim) je višestruko nadmašila sva moja očekivanja. Kao da je svaki njeni minut imao neku crticu, neki mali doživljaj vrijedan višestrukog ponavljanja u mislima i ponovnog proživljavanja.
I kako sad zaspati nakon ovakvog dana.
Zanimljivo, bio sam bitno manje iscrpljen nego jučer, mada očekivah suprotno. Pretpostavljam da je razlog tomu, pored već spomenute egzotičnosti i to što sam dobrano poranio, za razliku od prvog dana kad je vožnja praktično počela tek oko 11.
S tim zaključkom da je dobro poraniti, okrenuo sam se na drugu stranu, kao da na ovoj prvoj ostavljam sve misli koje mi tjeraju san i nastojao zaspati s nakanom ranog ustajanja.

Treći dan

Mapu trećeg dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Iza pet sam se probudio, te se petnaestak minuta vrtio u krevetu u dilemi da li da odsanjam još jedan san ili ne. Nakon spoznaje da ću taj san spoznati u nekoj od slijedećih noći ustao sam, spremio se i već u šest polako gurao bicikl onom uzbrdicom niz koju sam se sinoć spustio u mjesto. Na jednoj od krivina sam zastao radi snimanja mjesta jer se ono lijepo pružilo ispod mene i ceste na kojoj sam.


Ona izmaglica iznad mjesta pokušava dočarati svježinu toga jutra. Bilo je svježe, fest svježe, skoro hladno. Gurajući bicikl do magistrale dovoljno sam se ugrijao, no nakon što sam izašao na magistralu, unutarnje moje grijanje je bilo nedovoljno, pa sam postupno na sebe stavljao jaknu, pa kapu i u konačnici rukavice. Sva sreća što me nitko od mojih nije vidio ovako zabundanog kao da je zima, a ne sredina ljeta.
Situacija na magistrali usnula s debelim snom. Promet apsolutna nula, a igra svjetla i sjene od zraka jutarnjeg sunca fascinantna.


Pažljivo sam promatrao okoliš s desne strane da, ne daj Bože, promašim odmorište sa koje puca pogled na Lokvanjsko jezero. Nisam promašio.
Prvo, evo dio mjesta Lokve sa malom cestom koja vodi do brane jezera.

Zatim evo i samo jezero, snimljeno foto-aparatom i mobitelom.


Prema wikipediji Lokvarsko jezero je umjetno jezero koje je nastalo kada je rijeka Lokvarka zaustavljena u radnim akcijama, koje su trajale neprestano od 1952. do 1955. Prvobitni naziv Lokvarskog jezera bio je Omladinsko jezero, u čast na graditelje velike brane, koju su stvorile omladinske radne brigade od 1952. do 1955. U dokumentima iz tog vremena stoji da je bilo "više stotina radnih brigada u kojima je bilo 27 tisuća brigadira i brigadirki", dobrovoljaca. No, u razgovorima s tadašnjim brigadirima, rad i nije bio baš uvijek dobrovoljan, ali jest bio besplatan. Ne smije se zaboraviti da su u izgradnji učestvovali i njemački te domaći ratni zarobljenici. Valja napomenuti da je Lokvarsko jezero dio Osnovnog hidroenergetskog sustava (HES) Vinodol.
Zanimljivo da mi se navedeno jezero kasnije još jedanput pojavilo nakon dvadesetak minuta vožnje. Jasno da sam ga snimio.



Tih desetak kilometara do prijevoja cesta je blago išla gore dolje sa isto takvim blagim krivinama. Kako se sunce postupno dizalo, tako je postupno postajalo toplije a i koje prometalo se postupno pojavljivalo. Često su uz cestu bila velika proširenja od kojih sam jedno iskoristio za duži odmor upotpunjen doručkom.

Zanimljivo da želja u čovjeku često nadvlada zdravi razum. To sam uočio i ovdje u očekivanju prijevoja. Iako sam znao, onako hladno-razumski, da od Lokava do prijevoja ima barem desetak kilometara, nije prošlo dugo pa sam sebe uhvatio u očekivanju prijevoja „odmah iza krivine“. Jasno, često se događa da pretjerana, mada nerazumska, želja zna više iscrpiti nego ne znam kakva uzbrdica, pa kad sam do prijevoja konačno došao, u prvi tren sam više osjetio gorčinu zbog pretjeranog, a ne ostvarenog očekivanja, nego ushit.

No ta gorčina u meni nije trajala ni tren, odmah ju je oduševljenje nadjačalo.
Dakle, to je to! Najgore, najteže u ovoj trodnevnoj vožnji je iza mene. Ispred mene je uživancija vožnje po dugačkoj, duuuugačkoj nizbrdici, a potom obilazak grada Rijeke.
Dakle slijedi nizbrdica od 12-tak km do Grobničkog polja, pa neka sitna uzbrdica, a zatim opet nizbrdica do Rijeke od oko 4 km.
Što bi Englezi i Ameri rekli: Wow!
Razmišljajući o užicima koji su ispred mene prosto mi se nije odmah išlo njima u susret. Uhvatio sam sebe kako uživam u ovom slatkom iščekivanju kao kad se djetetu da tanjurić sa omiljenim kolačem, pa drži žlicu u ruci, gleda kolač i uživa, kako u prizoru, tako i u očekivanju užitaka koji slijede.
Kako sam ovom cestom ranije dosta često išao autom, znao sam unaprijed da me iza prijevoja očekuje još jedna povoljna okolnost. Onaj gustiš od zelenila i šuma (sa dugo u i dugo a) se nakon prijevoja povukao pružajući očima široki i daleki pregled okoliša.


Cesta je bila dosta krivudava, no oštrina tih krivina bila je nekako usklađena s strminom nizbrdice, tako da kočiti skoro nije bilo potrebno, jer se uspostavila čudna ravnoteža između otpora zraka i tih postotaka nizbrdice. Uz šiiiiroku cestu i skoro nikakav promet, sve to mi je minimalno kvarilo gušt, tako da sam se skoro sav prepustio užitku. A on je bio stvarno veliki, što zbog onog što vidim, a što zbog onog što ćutim ostalim čulima.


Inače, sada od Lokvi pa sve do Rijeke vozim tom „StaroRiječkom cestom poznatom kao Lujzijana.
Prema wikipediji Lujzinska cesta (također Lujzijana i Via Ludovicea) cesta je koja spaja Karlovac s Rijekom. Duga je 141 km, građena od 1803. do 1811. godine. Povezivala je Rijeku s Karlovcem preko Grobničkog polja,Kamenjaka, Gornjeg Jelenja, Lokava, Delnica, Kupjaka, Skrada, Stubice, Severina na Kupi, Netretića i Stativa. Duljina Lujzijane iznosila je 18 austrijskih milja (1 milja = 7,585 km). Bila je široka oko 8 m (26 Wiener Fuß; 1 Fuß = 0,31 m). Na početku gradnje donesena je odluka da se cesta imenuje Via Ludovicea po Mariji Ludovici, trećoj supruzi austrijskog cara Franje II. Pošto je cesta dovršena pod francuskom upravom, dobila je ime po Marie-Louise, kćeri austrijskog cara Franje II. i kasnijom suprugom Napoleona.
Na jednoj lakat krivini je bilo odmorište s miljokazom u obliku kamenog obeliska uz navedenu serpentinu na Cirkulu podno brda Kamenjak.

Sa tog odmorišta pucao je prekrasan pogled na Grobničko polje, na kojemu je bio i poznati motodrom za auto i moto utrke.

Kad malčice pomaknem objektiv u lijev, snimam naplatne kućice autoceste Zagreb – Rijeka.


Zatim sam se okrenuo na drugu stranu i snimio navedeno brdo Kamenjak.

Evo još jednog snimka snimljenog u nastavku vožnje a prije Grobničkog polja.

Nakon dolaska u Grobničko polje, snimio sam ga kao i masiv Kamenjak iznad njega.


U mjestu Podhum na kraju Grobničkog polja naišao sam na spomenik akademskog kipara Šime Vulasa Podhumskim žrtvama postavljenog 1970-te godine. Prema wikipediji nakon što su partizani u lipnju 1942. ubili učiteljski bračni par Renzi, učiteljicu Francescu i učitelja Giovannija, u nedjelju 12. srpnja 1942. godine strijeljani su u selu zatečeni muški žitelji Podhuma stariji od 14 godina. Popisana je 91 žrtva, ali točan broj ubijenih se ne zna te se spominje do 128 ljudi. U talijanske koncentracijske logore bilo je odvedeno 889 žitelja. Tri tisuće grla goveda i ovaca zaplijenjeno je, a 370 kuća i 124 gospodarskih zgrada opljačkano i do temelja spaljeno. Spasili su se samo oni koji su tada bili na ranojutarnjoj misi. Imena ubijenih nalaze se na spomen obilježju.
Spomenik je trenutno u rekonstrukciji.


Pred uzbrdicom, kojom izlazim iz Grobničkog polja moja cesta je prešla autocestu. Evo snimaka na nju prema moru i iza toga prema kopnu.


Uzbrdica je bila relativno blaga tako da sam (čak i) vozio.
Prvo me dočekala tabla s nazivom mjesta Čavle…

… a potom i miljokaz na uspomenu na gradnju Luizijane.

Prema www. http://www.lokalpatrioti-rijeka.com obelisk u Čavlima je s oznakom 7,5 km od Rijeke i na mjestu je izvornog miljokaza udaljenog sedamnaest poštanskih milja ( oko 127 km ) od Karlovca. Sudeći prema natpisu ovaj obelisk je postavljen poslije 1871.godine kada je Austro-Ugarska Monarhija usvojila metrički sustav.
Obzirom da su Čavle jedno od prigradskih naselja grada Rijeke, promet je bio znatan na cesti. Stoga sam jedno vrijeme vozio blagom uzbrdicom i po zanimljivim nogostupom kod kojeg sam s desne strane imao okomiti betonski zid i zelenilo iznad njega.

Nakon Čavli ušao sam u slijedeće prigradsko naselje.

Nakon Svilnog počela je nizbrdica koja će, manjim ili većim intenzitetom trajati do samog mora u Rijeci, što znači skoro 4 km. Cesta nije bila baš preširoka, i dosta je vijugala pa s već navedenim prometom zahtijevala je priličnu koncentraciju s moje strane.

Moje misli koje su neodređeno lutale po okolnom krajoliku, koliko im je to promet dozvoljavao odjednom je prekinula tabla s dobro znanim imenom.

Orehovica je znani standard preko zime pri izvještaju HAK-a o stanju na Hrvatskim cestama, jer se tad često spominje dionica auto-ceste Orehovica-Kikovica koja je zatvorena zbog bure. Eto, dakle mene na čuvenoj Orahovici.

Par stotina metara, možda i više od pola kilometra, ova "moja" cesta je išla usporedo s auto-cestom što mi se, ni sam ne znam zašto, činilo posebno zanimljivim. Već tada sam znao, dok sam se biciklom spuštao po laganoj nizbrdici, da ću svaki put kada se autom budem vozio ovom autocestom baciti sjetan pogled na usporednu prometnicu sjetivši se da sam, eto, jednom davno ovuda biciklom prošao.
Iako je Rijeka blizu, tek 2-3 km, prije samog grada se nalazi, barem meni, posebna zanimljivost. Zanimljivost pažnje i poštovanja vrijedne za koju vrijedi otrpjeti ove silne krivine i ovaj (gusti) promet - kanjon Rječine.


Onaj tunel(čić) što se vidi na gornjoj slici je nešto kroz što meni valja proći i već sad unaprijed drhtim od zadovoljstva zbog vožnje po cesti i tom tunelu ispred mene. O grandioznom mostu preko kanjona Rječine biti će riječi kasnije, a sada koja o gradini Trsat, koja se na gornjem snimku nazire iznad navedenog mosta.

Prema www.trsatskagradina.com Trsatska gradina je strateški izbočeni vidikovac na 138 metara visokom brijegu koji dominira Rijekom.
Prvi se put spominje kao sjedište župe 1288. Na tom se mjestu od prapovijesti nalazila liburnijska osmatračnica odakle se kontrolirao put iz unutrašnjosti prema moru. Rimljanima je ta lokacija odlično poslužila u doba učvršćivanja obrambenog sustava, tzv. Liburnijskog limesa, kojemu je polazna točka bila Tarsatika, grad – utvrda, na mjestu današnjeg riječkog Starog grada. Kolosalan pogled na ostatke tog limesa na nasuprotnim brjegovima, Katarini i Kalvariji, kao i na cjelokupni prostor riječkog Starog grada, sveobuhvatno se pruža s platoa Trsatske gradine.
Trsatska je gradina jedna od najstarijih fortifikacija u Hrvatskom primorju u kojoj su sačuvana obilježja ranosrednjovjekovne gradogradnje.
No, vratimo se mi onome što je smješteno malo niže od navedene gradine, a ovaj kanjon preskače elegancijom gazele – most.
Do tog mosta moja je cesta vijugala uz odsječeno brdo s lijeve strane, i to dosta znatnom nizbrdicom. Srećom, onaj silni promet od ranije nekako je nestao, kao da je bio sadržaj tih prigradskih mjesta, pa je ovdje, u kanjonu Rječine bio mir tišina glede prometa. Što mi nije smetalo, naprotiv, dalo m je priliku da uživam u prizorima svim svojim bićem.

A sada most(ovi)!

U stvari su to dva mosta, jedan pored drugog, i čine dio autoceste, odnosno Riječke obilaznice. Most(ovi) su 101 metar iznad korita Rječine.
Nekako pred te mostove moja cesta prolazi tunelom ispod njih, no ispred tunela je oveće proširenje na koje sam zastao i ostao poduže. Ostao sam poduže velim, što zbog nadasve interesantnog okruženja, a što zbog vremena kojeg imam na pretek. Bilo je tek deset sati, a (jedini) vlak za Zagreb polazi u dva poslijepodne.

Iskreno priznajem da sam se stvarno divio tim mostovima. Što sam se njima dolazio bliže, moje je divljenje raslo, da bi kulminiralo promatranjem s ovog proširenja.

Nakon dužeg, bitno dužeg vremena nego sam prvobitno očekivao, konačno sam sjeo na bicikl i prošao kroz tunel.


Nije bio posebno dugačak, tek 70 metara, bio je ravan kao strijela te se u njemu onaj karakteristični mrak („mračno k'o u tunelu“) jednostavno nije stigao pojaviti. Pa ipak, vožnja kroz njega bilo je kratko, ali intenzivno zadovoljstvo, jer sam uspio osjetiti svježinu karakterističnu za ovakva zdanja.
Nisam dugo vozio iza tunela, tek par desetaka metara. Ovaj kanjon je ovdje krcat nadasve zanimljivim vidicima, skoro da bih se zaustavljao svakih desetak metara.
Nakon zaustavljanja prvo sam pogledao unazad prema već opisanom mostu. Uz bojazan da ćete mi zamjeriti što ga opet i u riječi i u slici spominjem („Evo ga opet o mostu! Pa dokle pobogu!?) ipak pridodajem koju iz drugog ugla.


Spustivši pogled prema dolje, k suhom koritu potoka Rječine, ugledao sam građevine za koje pretpostavljam da se radi o tvornici papira zvanoj Hartera.
Prema wikipediji tvornica papira Rijeka tijekom 180 godina neprekidne proizvodnje, proživljavala je i ratove, poplave, požare i gospodarske krize, koji su je znali dobrano uzdrmati, ali bi je njezini vlasnici novim financijskim ulaganjima uvijek iznova osposobljavali za rad. Sve do devedesetih godina prošlog stoljeća tvornica je uspješno poslovala. Nakon toga nastupila su teška ratna i poratna vremena iz kojih se više nije mogla izvući. Zastarjela tehnologija i gubitak tržišta doveli su do otpuštanja radnika i na kraju do zatvaranja pogona.


Uzvodno od ovih građevina kanjon Rječine izgleda ovako


Stajao sam još neko poduže vrijeme promatrajući prizor ispod sebe te zaključio da bi definitivno jednog dana u budućnosti trebao malčice prošetati dolje kanjonom. To bi nesumnjivo bilo zanimljivo iskustvo.
No do tada prvo trebam doći do grada. Zato sam sjeo na bicikl i prešao zadnje metre nizbrdice, jer mi se grad već nadzirao. Naime, ispred sebe, a još uvijek s neke visine, imao sam kao na dlanu prizor zadnjih metara Rječine, ovdje već s vodom, mada morskom, a uz nju i grad Rijeku.

Sretan i razdragan što sam stigao na krajnje odredište ovog trodnevnog bicikliranja, zadovoljan obiljem raspoloživog vremena do povratka vlakom, polako i opušteno sam krenuo u obilazak grada. Tek je bilo pola jedanaest, tako da se u sjeni starih zgrada još uvijek u velikoj mjeri zadržala hladovina od prošle noći.
Rijeka mi je oduvijek bila čudan grad. Smještena nekako na liticama uvijek sam se pitao komu pade na pamet baš ovdje smjestiti naselje. No dubina mora uz grad je, valjda, omogućila pristajanje velikih brodova pa se smještaj grada nametnuo sam od sebe. Pametni Riječani su, ipak, tokom vremena napravili grad s duhom iako mjesto za to, na prvi pogled, nije prilično. Esencija, srž Rijeke je svakako njeno korzo. Na, dakle, čuveno riječko korzo ušao sam s južne strane.

Nedaleko od tog mog ulaza na korzo pogledom u kome sam osjetio zrno prezira, pozdravila me je jedna starica, odjevena onako kako su se stare bake ovog kraja odijevale, koja je ovdje na korzu – prosila.


Unijela mi je notu gorčine u mojemu oduševljenju zbog ostvarenja cilja ovog mog putovanja. Koja je to muka, kakva nužda natjerala ovu pogrbljenu bakicu koja se drži za svoj štap kao za slamku spasa kakvog-takvog dostojanstva koje joj omogućava da čini i radi ono što joj se ovog trenutka čini suvislim. Zbunjen ravnodušnim prolaznicima koji pored nje prolaze ne primijetivši ju (ili se takvima pretvaraju), u meni se pojavi poriv da i ja to isto učinim (iz straha da se ne izdvajam, valjda). Ipak, izvadih par kovanica i pružih joj u njen ispucali dlan, skoro u strahu da ne budem primijećen od ravnodušnih prolaznika (strah od izdvojenosti ostade prisutan, ne umanji ga ni ova gesta darivanja, a opet, možda ja s šakom kovanica sebi naivno kupujem mir svoje savjesti - badava, što god učinim, ne valja!)
Srećom, tu je grad s ljepotom svježine jutra koji je moje misli usmjerio na sebe.
Korzo je podugačko, tako da sam se, negdje u njegovoj sredini autoportretirao u slavodobitnoj pozi postignutog cilja.


Centar korza smatra se Gradski toranj (desno iza mene na gornjem snimku).

Prema wikipediji Rijeka je do pred kraj 18. stoljeća bila opasana bedemima, unutar kojih se odvijao cjelokupni javni, kulturni i privredni gradski život. U Rijeku se ulazilo ispod "Vrata od mora" i "Gornjih vrata", do kojih se dolazilo preko drvenog mosta iznad rova napunjenog vodom. U 17. stoljeću toranj je povišen, a na njega je postavljen sat, te se udomaćio naziv Satni toranj, Torre d` orologio. Građani Rijeke zakazivali su sastanke "sotto la torre" ili "pod uriloj". Toranj je također bio ukrašen natpisima, grbovima i bistama habsburških
vladara. Tako je nad ulaznim vratima habsburški dvoglavi orao i natpis iz 1695. godine. Na arhitravu su natpisi, od kojih jedan evocira uspomenu na Leopolda I. On je Rijeci 6. lipnja 1659. godine odobrio grb dvoglavog orla, s obje glave, heraldički neobično okrenute na istu stranu, kako stoji na posudi iz koje teče voda. Ispod grba je deviza INDEFICIENTER (znači nepresušivo). Taj je grb također na tornju. Drugi natpis evocira uspomenu na dolazak Karla VI. u Rijeku, 1728. godine. Kada je 1750. Rijeku zadesio katastrofalni potres, Marija Terezija dodijelila je gradu sredstva za obnovu, ali je ujedno odobrila generalni urbanistički plan izgradnje novoga grada (civitas nova), s tim da Stari grad ostane nepromijenjen. Pred gradom je na nasutom terenu izgrađena moderna gradska četvrt. U okviru te obnove gradski je toranj dobio monumentalni portal na čije je krunište riječki kipar Antonio Michelazzi postavio reljefna poprsja careva. Gradsko vijeće kupilo je 1784. kod "najboljeg ljubljanskog urara" satove za sve četiri strane. Satovi su funkcionirali sve do 1873. godine, kada su zamijenjeni satnim mehanizmom koji je pokazivao vrijeme u Beču na međunarodnoj izložbi. Taj je sat i danas u funkciji. Po projektu arhitekta Antuna Gnamba, toranj je oko 1801. obnovljen, dodan mu je tambur i kupola.
Ispričavam se na ovom obilnom citiranju wikipedije, no iz njega vidite burnu i bogatu prošlost ove građevine.
Nastavljam, dakle šetnju po korzu i snimam palaču Modello.

Prema već više puta citiranoj wikipediji Palača Modello u Rijeci je raskošnog neobaroknog pročelja, sagrađena je 1885. godine. Izgrađena po projektu bečkog atelijera Fellner i Helmer, kao palača Riječke štedionice (Cassa di Risparmio di Fiume) i za Casinň Patriottico.. Građevina je oblikovana u kompozitnom stilu, u kombinaciji bogatih ukrasnih elemenata preuzetih iz visoke renesanse i kasnog baroka. U prizemlju zgrade danas djeluje Stručni odjel i periodika Gradske knjižnice Rijeka. Istoimena palača nalazi se i u Trstu, a Rije ani su isto tako, u natjecanju s Trstom, htjeli imati svoju model palaču.
Gradska vijećnica, odnosno zgrada u kojoj je danas Gradsko poglavarstvo izgleda ovako

Prema visitrijeka.hr grada u kojoj je danas riječko Gradsko poglavarstvo nekadašnje je zdanje Gradske štedionice. Natječaj za njezino projektiranje raspisan je 1912, a izgradnja je okončana na samom početku Prvog svjetskog rata, 1914. Palača je podignuta kao stambeno-poslovno zdanje. Arhitektonsko rješenje unutrašnjosti rad je braće Messinger i Ernesta Fratriscevitsa iz Budimpešte, dok njezino pročelje potpisuje Bruno Slokovich.
Najmonumentalnija, najimpresivnija, najraskošnija, naj…. zgrada u rijeci je zasigurno palača Adria.

Prema wikipediji Palača Jadran ili Palača Adria, simbol je pomorske moći Rijeke, sjedište vodećeg brodarskog poduzeća Jadrolinije. Palača je sagrađena 1897. godine za brodarsko društvo "Adria", ugarsko-američkim kapitalom. Smještena je na istaknutom položaju, jednim monumentalnim pročeljem dominira vizurom čitave luke, a drugim Jadranskim trgom. Građevina predstavlja elegantan odabir visokorenesansne dekoracije. Dok je na središnjim rizalitima glavnih pročelja težnja k monumentalnosti vidljiva u velikim stupovima koje na strani prema moru nose alegorijske figure pomoraca (kapetan, kormilar, strojar i pilot), prema trgu su simboli četiri kontinenta (Japanka, Egipćanka, Indijanka i Europljanka).
Evo još dva snimka arhitekturnih ljepotica za koje nisam saznao tko i kada ih je sagradio.


Zatim, dva detalja s korza


Od korza, na suprotnu stranu od mora vode Riječke stepenice, uz Trsatske stube su najpoznatije stepenice u Rijeci.

Mjerač temperature zraka me uvjerio da stvarno postaje toplije i toplije.

Vratio sam se na ulaz u korzo odakle sam i došao na njega u cilju skretanja na rivu. Na ulazu u korzo ponovo sam sreo staricu koja je radila svoj posao

Prošao sam pored raskošne zgrade Riječkog kazališta. Na moju žalost sunce je bilo točno iza nje, pa snimak koji sam načinio i nije Bog zna što.

Prema wikipediji HNK Ivana pl. Zajca - Teatro nazionale croato Ivan de Zajc Fiume je današnje ime kazališta u Rijeci koja je kroz burnu povijest grada od 1885. sedam puta mijenjala ime. U njemu djeluje Hrvatska drama, Talijanska Drama / Dramma italiano, Opera sa simfonijskim orkestrom i Balet.
Neočekivano, ovaj obilazak grada me naveo na tržnicu s ribarnicom, ono zeleno, lijevo na donjem snimku.

More sam snimio sa dvije raskošne jahte.


Netko se sjetio pa je stari brod preuredio u brodski hotel, ili kraće rečeno Botel.


Za nastavak priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

29.06.2022. u 18:49 • 0 Komentara • Print • #

subota, 25.06.2022.

Gorski Kotar - Drugi dio


Za povratak na prvi dio ove priče kliknite ovdje.


Našao sam se (ah, konačno!) ispred tog planinarskog doma.





Ušao sam u dom, a tamo nikoga!
Nazvao sam „kontakt telefon" i javio mi se domaćin uz molbu da malo sačekam jer je „u gužvi“!
Eto, umjesto očekivanog raspremanja i tuširanja slijedećih pola sata sam proveo u hladovini preko puta pretakajući u sebi današnji dan.
Bio sam umoran, fizički, a zbog toga i malčice deprimiran, u duši. Te relativno kratke, ali i strme, uzbrdice, u suradnji s toplim sunčevim zrakama su me dobrano iscijedile. A nekako mi se čini da se nisam baš najbolje pripremio za sve to, mada si ne znam ovaj tren ni objasniti što bi to bilo „dobra priprema“.
Ipak, nastojeći promatrati situaciju pozitivno, bilo mi je drago što je tek šest poslije podne, imam vremena na pretek i odmoriti, i istuširati se, i večerati, i u konačnici, i rano leći i odmoriti se. Tako da mi ovih pola sata čekanja nije teško palo, naprotiv!
Dvije žene, od kojih je jedna kuharica a druga spremačica, su me dovele do moje sobe. Soba je bila ogromna, s pet kreveta, a slijedeću noć biti će moja, samo moja.


Moj izabrani ležaj je skroz desno u kutu, na gornjem snimku.
Moja je soba imala i balkon, pa sam na trenutak izašao i snimio pogled s njega.


Cestom desno na gornjem snimku došao sam iz Vrbovskog, a sutradan ujutro ću se vratiti nazad u njega.
Nakon raspremanja i tuširanja trebala je slijediti večera. Stoga sam otišao do donjih prostorija i u nečemu što bi trebalo biti kuhinja one dvije žene sam pitao da li bi mogao skuhati juhu.
- „Ma, mi ćemo vam je skuhati“, reče jedna od njih i uze mi vrećicu juhe iz ruku.
Otišao sam u sobu i čekao da se juha skuha. Taman kad sam zaključio da bi trebao se spustiti do kuhinje, netko mi zakuca na vrata. Kada sam ih otvorio jedna od one dvije je nosila zdjelu s skuhanom juhom. Iznenađen i ganut, preuzeo sam zdjelu s juhom promucao par riječi zahvale, na što je ova samo odmahnula rukom i okrenuvši se u odlasku me zamolila da nakon večere donesem suđe u kuhinju.

Ugasio sam svjetlo u sobi i navukao pokrivač na sebe relativno rano, već iza devet. Namjerno sam to učinio sve u želji da se ove noći dobro odmorim i naspavam jer slijedeći dan neće biti ništa lakši od današnjeg, što se vožnje tiče. Čak sam uspio smiriti bujicu razno-raznih misli u glavi te zaspati dosta brzo. Ipak , fizički je umor najbolja tableta za spavanje.

Drugi dan

Mapu drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Nešto iza pola sedam sam zavrtio pedale u povratku nazad u mjesto. Vedro jutro je prepustilo obilnim zlaćanim zrakama sunca da raskošno osvjetljavaju okoliš oko mene, tako da je bio pravi užitak promatrati ga. Još jednom sam uvidio da za mene nema ništa ljepše od jutra vedrog ljetnog dana.
Negdje na pola puta prema mjestu okrenuo sam se i snimio brdo sa domom u kojemu sam proveo prošlu noć.

Danas mi je u planu uz lijevu obalu Dobre lokalnom cestom do Broda Moravice, potom se spustiti u Brod na Kupi, a zatim duuugačkom uzbrdicom do Delnica. Krevet u kojemu bih večeras trebao spavati je 5-6 km iza Delnica, u mjestu Lokve.
Dakle, prvi dio dana će biti više užitka a manje muke, no od Broda na Kupi biti će obratno.
Ta lokalna cesta je s druge strane Dobre, pa stoga trebam ovdje u Vrbovskom mostom prijeći tu rijeku. Evo navedenog mosta.


Na stupu na kojemu je rasvjeta za osvjetljenje mosta po noći, postavili su saksiju sa cvijećem.

Sunce je obilno osvjetljavalo Dobru nizvodno od mosta te nisam mogao izdržati ne snimivši taj prizor. Dakle, Dobra nizvodno od mosta u Vrbovskom.

Do mosta sam, dakle vozio nizbrdicom, no nakon njega odmah uzbrdica, i to strma. Prošao sam pored zgrade matičnog ureda na kojoj je mirno stajala ploča s dvojezičnim natpisom.


Ponovo sam posjetio onaj Konzum od prošle večeri, opskrbio se zalihama jela i pića, te ispod nadstrešnice trgovine obavio taj jutarnji obrok za kojeg neki vele da je toliko važan da ga treba konzumirati sam. Poslušao sam taj savjet i doručkovao bauštelski obrok, sam-samcat.



Dok sa tako, u samoći žvakao suhi obrok, čiju sam suhoću pokušavao ublažiti jogurtom, promatrao sam okolinu u kojoj uživam u ovom raskošnom obroku. Pogled mi se zaustavio na obilno osunčanom brdo ispod kojeg se nazirala čeona fasada doma u kojemu sam prespavao prošlu noć.


Penjao sam se uzbrdicom zadihano gurajući bicikl po cesti kojom sam sinoć stigao u ovo mjesto, u potrazi za nekim sokakom u koji će me odvesti ponovo do Dobre. Umjesto traženog sokaka kroz grane zelenila ugledao sam željezničku prugu u smjeru Rijeke. Ona je ovdje točno ispred mene prolazila kroz brdo prije nego dođe do kolodvora u Vrbovskom.

Kojih stotinjak metara dalje konačno sam stigao i do traženog sokaka.

Prije nego sam se spustio nizbrdicom na gornjoj slici okrenuo sam se i snimio „glavnu“ cestu s kojim se ovaj sokak spaja.

Strmom nizbrdicom koja je trajala puno kraće nego što sam želio stigao sam istovremeno do kraja asfalta i do Dobre. Slijedećih 4 km slijedi posebna, meni do sada nedoživljena vožnja – pustim lokalnim neasfaltiranim sokakom.


Ili je bila gusta šikara, ili šuma. S desne strane neprobojni zeleni gustiš zbog navedenih razloga, no s desne strane je Dobra, ovdje u obliku pitomog potoka, koja se borila u nastojanju da se što više približi cesti(ci) po kojoj lagano vozim. Rekoh lagano vozim, onako s noge na nogu, fasciniran mirom i tišinom kroz koji prolazim. U zraku osjetim vlagu, valjda zbog šume i vode uz cestu, a i jutarnju svježinu koja se hrabro i uporno opire sunčevim zrakama koje jedva da i vidim. Sve neka čudna, mistična nadnaravna tišina! Skoro da me hvata stid što, kao uljez (relativno) bučno uletjeh na ovu drugu i drugačiju planetu, pa cijelo vrijeme nastojim biti što je moguće nježniji i tiši.
Izgleda da sam u tom nastojanju nadmašio i samog sebe, jer nekih 15-tak metara ispred sebe na cesti ugledah lisicu kako mirno šeta u smjeru u kojem i ja vozim. Biće da je strujanje zraka, mada za mene ne primjetno, bilo meni u susret tako da nije osjetila moj miris. Za trenutak zbunjen što sam da učinim, nježno pozvonih zvonom na biciklu, na što ona skoči kao oparena i uteče u gustiš.
„Prave ideje uglavnom kasno padnu čovjeku na pamet!“, ove poslovice sjetio sam se tren poslije, jer mi je, sada prekasno zbog brzopletosti, došla ideja da sam je mogao snimiti. Ovako ostaje da mi vjerujete na riječ, jer nikako drugačije ne mogu dokazati da se ovaj zanimljiv i neočekivani susret stvarno dogodio.


Iako sam povremeno čuo huku vlaka koji piči prugom s druge strane Dobre, zbog gustog zelenila nisam vidio, ni vlak ni prugu. Valjda da mi se prikaže kao dostojan suputnik, željeznička mi se pruga pojavila u obliku mosta kojim preskače i Dobru i mene na cesti.

Prvi nagovještaji da ću se uskoro maknuti iz ovog gustog zeleniša bio je pojava asfalta, te odmah iza njega i putokaz.

Naravno, ja ću ravno prema Moravicama, no ipak sam zastao na ovom raskrižju zbog kamenog mosta. Čak sam sišao do same Dobre u želji da mi navedeni zeleni gustiš ne smeta pri snimanju ovog neočekivanog arhitektonskog zdanja, No, kako se već vidi na donjem snimku, u tome sam samo djelomično uspio.


Odmah iza ovog raskrižja zelenilo se povuklo i dopustilo suncu da svojim zrakama obilato uljepša ovo još uvijek jutarnje doba dana. Ta raskošna osvjetljenost suncem me toliko dojmila da sam sutra dan po povratku vlakom snimio ovu cestu i putokaz koji se u kutu snimka nazire. Obzirom da je snimka iz vlaka u drugom smjeru, iza navedenog putokaza slijedi šuma i gusto zelenilo.


Jedno vrijeme moja sad već asfaltirana, mada i dalje uska ceste je išla tik uz željeznicu koja je bila „malo gore“. Evo još dva snimka, jedan snimljen s bicikla, a dugi iz vlaka.


Da se postupno vraćam u civilizaciju pokazao mi je prvo tabla s imenom mjesta, a potom i dolina s obrađenim poljima.


Naselje Moravice, koje je inače na 442 metra nadmorske visine, ostalo bi ono što je i bilo sredinom XIX stoljeća – neka tamo zabit u Gorskom Kotaru, da nije godine 1873 kroz njega prošla novoizgrađena pruga Zagreb – Rijeka. Ova željeznica je učinila da se to zabito naselje, zahvaljujući željezničkom kolodvoru, razvije u pravi mali grad. Tim više, što je na kolodvoru bila i ložionica sa radionicom u kojoj su se održavala i popravljala šinska vozila, naročito lokomotive. I ne samo to, uz tako veliki kolodvor uzdigla se i Srednja željeznička škola u kojoj se i dan-danas obrazuju kadrovi potrebni za rad na željeznici.
Međutim, opća depopulacija, naročito ruralnih naselja, koja se javila zadnjih desetljeća nije zaobišla ni Moravice. Tako preko wikipedije saznajem da je u Moravicama najviše stanovnika bilo godine 1931-ve, čak njih 1241. Godine 2001-ve stanovnika u Moravicama je bilo 797, a godine 2011-te tek 664 stanovnika. Prosto me je strah podatka od zadnjeg popisa stanovnika.
Ipak, radoznalost mi je pobijedila taj strah, pa sam posegnuo za internetom i doznao da je 2021-ve godine u Moravicama obitavalo tek 502 stanovnika. Dakle, strah mi je (ovaj put) bio opravdan.
No, vratimo se mi mojemu bicikliranju u ovo vedro, svijetlo, osunčano jutro.
Moja i dalje uska, ali i asfaltirana cesta je stotinjak metara prije prve skretnice kolodvora prešla željezničku prugu, te nastavila uz nju, koja mi je sada bila slijeve strane.


Gledajući iz daleka, ovako se naslućivala prva od kolodvorskih zgrada.

Kad sam joj prišao blizu, kolodvorska zgrada, prvo od strane mjesta, a potom od strane željeznice, izgledala je ovako


Snimio sam ju i iz vlaka, kojim sam se sutradan vraćao nazad s ovog putovanja.


Brzo sam izašao iz mjesta, ipak Moravice nisu neki veliki grad. Cesta je bila prava, široka, čak i sa crtom u sredini, što mi je ulilo nadu da će ovakva ostati do 10-tak km udaljnog mjesta sličnog imena - Brod Moravice.

Na moju žalost, ta je nada bila uzaludna. Nije prošlo dugo, pa se cesta prvo suzila na već znanu širinu sokaka, da bi u konačnici izgubila asfaltno ruho.


Nakon nekih kilometar-dva truckanja po makadamu prešao sam Dobru, ovdje već u obliku planinskog potoka.

Ne dugo nakon prelaska Dobre izašao sam na staru cestu Rijeka – Zagreb (ili Zagreb – Rijeka). Iznenadio sam se prometom na njoj. Dobro sad, nije bila nepregledna kolona, no zbog auto-ceste imao sam naivnu predodžbu da „staroRiječkom“ više nitko ne vozi. A možda sam (previše) navikao na današnji potpuni izostanak prometa, vozeći onim (neasfaltiranim) sokakom uz Dobru.
Bilo kako bilo, tih par stotina metara vožnje po magistrali sam nastojao što prije proći i skrenuti lijevo prema mjestu imena Brod Moravice. Čim sam skrenuo ponovo sam se vratio u idiličnu oazu mira i tišine.

Nije bilo još ni deset sati tako da se ljepota jutarnje svježine još uvijek dobrano osjećala u zraku. Opet se sjetih da su mi od cijele godine najljepša osunčana ljetna jutra negdje izvan grada, kao ovdje na primjer.
Neko vrijeme, mada kratko, cesta se proširila. I čak crtu po sredini dobila.

No ta raskoš, što se širine tiče nije dugo trajala – sve do tunela.
Da li ga nazvati tunelom, ili malo duljim propustom, ostaje dilema, no meni je izgledao kao tunel i tako ću ga „u daljnjem tekstu“ zvati. A u stvari to je bio prolaz, propust ispod željeznice koja se nalazila negdje gore na ovom visokom nasipu.
Taj, rekoh već, tunel meni je bio posebno zanimljiv, a činjenica da je jedan od dva na ovom putovanju kao i da prometa uopće nema, dozvolili su mi luksuz podužeg zaustavljanja i snimanja.
Prvo, ulaz i prolaz kroz njega.


Vožnja kroz njega je bila posebno zanimljiva, kao što je meni, uostalom, zanimljiva svaka vožnja kroz tunel. Izostanak bilo kojeg prometa i bilo koga potisnulo mi je bilo kakav strah, tako da sam s otvorenim svim čulima propedalirao kroz njega. Zbog blizine zida svaki, i najmanji zvuk koji sam sa svojim biciklom stvarao bio je višestruko pojačan. Moram spomenuti i posebnu svježinu zraka koji kao da je bio svijet za sebe, bez ikakve veze s okolnim.
Na kraju sam se osvrnuo i snimio izlaz.

Iza tunela cesta, sužena na minimalni, mada još uvijek asfaltirani sokak, provlačila se kroz debelu hladovinu u kojoj je carovala još uvijek jaka svježina od prošle noći, trudeći se iz petnih žila, mada neuspješno, dosegnuti onu svježinu koju sam proživio u tunelu.

Vozeći kroz hladovinu prikazanu na gornjem snimku opet se u meni, po tko zna koji put ovog jutra, pojavio dobro znani užitak boravka u prirodi na jutarnjoj svježini ljetnog dana koji će kasnije postati topao, čak i vruć.
Međutim, ta se hladovina brzo povukla, na opće moje razočarenje, te ustupila pogledu prizor prvih kuća mjesta čudnog naziva Brod Moravice, prema podatku iz wikipedije, smještenog na 560 metara nadmorske visine.

U stvari, ovih par kuća je sve što sam ja vidio od mjesta. Glavnina mjesta je bila negdje s desne strane, a mene je put vodio preko svojevrsnog prijevoja viđen na gornjoj slici lijevo na horizontu. Kad sam se popeo na tu neku vrst prijevoja, našao sam se na željezničkom kolodvoru Brod Moravice.

Kako taj kolodvor i ova cesta po kojoj sada biciklom vozim, izgleda iz drugog smjera gledana iz vlaka, snimio sam sutradan po povratku tim vlakom.

Negdje pri kraju kolodvora (ili na početku, ovisno o točki gledišta) je tabla koja me izvještava da ulazim u zaselak Lokvica. Tu lokaciju sam uspio i sutradan snimiti iz vlaka.


Kao što se na predzadnjem snimku može naslutiti, cesta nastavlja ravno, dok željeznica ode negdje lijevo. Toliko za sad o željeznici.
Samo mjesto/zaselak Lokvice ima par kuća, no što,valjda, zbog asfaltirane ceste, a što zbog obilja sunca kojemu ostaci jutra još nisu dozvolili da grije previše, meni je izgledalo kao iz bajke.

Taj bajkoviti dojam je pojačala kuća iz bajke - vila Herminka.


Naravno da sam zastao došavši ispred nje. No što sam joj više prilazio to se sve više i više gubio taj bajkoviti dojam. Razlog tomu je bilo oronulo njeno stanje. Očigledno da je ova vila pamtila i bolje dane, a ovako sama i usamljena čeka da je se netko sjeti prije konačnog urušavanja.
Da ipak nije tako crno, uvjerila me je mještanka od koje sam saznao je jedan od vlasnika živi u Rijeci i povremeno navrati do svoje, nada sve zanimljive građevine.


Osim situacije oko Herminke navedena mještanka me je, na moju opću radost, informirala da nakon stotinjak metara slijedi podugačka nizbrdica, sve do rijeke Kupe.
Dakle, slijedećih preko 4 km slijedila je, rekao bih, bjesomučna, uživancija vožnje nizbrdicom kroz šumu. Rekoh bjesomučna, jer je trebalo savladati visinsku razliku od skoro 300 metara, pa osim toga što je cesta bila uska i krivudava, bila je i strma, što i prometni znak potvrđuje.


Ta velika strmina ceste, uz vijugavost, zahtijevala je od mene znatnu koncentraciju, tako da sam tek onako, usput, krajičkom oka, uživao u raskošnoj hladovini guste šume dok sam se bjesomučno spuštao. Stoga je razočarenje da sam do rijeke Kupe došao iznenađujuće brzo bilo znatno. A da sam do navedene rijeke (već) stigao, prvo me je obavijestila tabla s imenom mjesta.

Od mjesta Čedanj vidio sam dve-tri usnule kuće bez znakova života. Ne razočaravši se zbog toga baš previše nastavio sam na raskrižju lijevo i ubrzo stigao da same rijeke, meni s desne strane.


Pozdravio sam susjednu Sloveniju koja je bila na obilno osunčanoj drugoj strani rijeke. Bilo je nešto iza pola jedanaest, pa je ova "moja" strana rijeke bila u debeloj hladovini uz još uvijek prisutnu svježinu od prošle noći. Ta "moja" strana takva kakva jest bila je u pravom, krajnjem kontrastu u odnosu na obilno osunčanu Sloveniju s druge strane rijeke.

Nešto više od kilometra do Broda na Kupi lagano sam propedalirao uskom, ali i asfaltiranom cestom, manje višu uz Kupu s desne strane. Onaj rajski užitak hladovine sa svježinom od prošle noći stalno me je pratio, kao da se želio opravdati za prebrzo spuštanje niz onu strmu nizbrdicu. Uz to sam, kao na dlanu, imao Kupu sa desne strane i, rekoh već, obilno osunčanu Slovensku obalu.
Prepustio sam se ovoj idili, čak je patetično pojačavao u svojoj duši. To su oni trenuci koje patina vremena, umjesto da izblijedi, još jače pojačava što vrijeme prolazi, pa kad se nekim prisjećanjem ili asocijacijom ponovo povrate u svijest, nehotično izazovu skromni osmjeh nastao zbog ogromnog vala oduševljenja koji preplavljuje dušu sjećajući se ovih trenutaka koje sam proživljavam.
"Kvaliteta života se ne mjeri brojem udisaja već brojem trenutaka koji zaustavljaju dah!"
Suzdržavao sam se koliko sam mogao da izbjegnem pravi razlog zašto sam se koristio patetikom.
Dolaskom na čistinu u kojoj se u daljini naziralo mjesto Brod na Kupi, više nisam mogao.

No prije samog mjesta valjalo mi je prijeći potok. Iako je imena Delnički potok do Delnica je još oho-ho.


U, nazovimo ga tako, centru mjesta pronašao sam trgovinu, opskrbio se jelom i pićem, te se vratio na početak mjesta gdje sam, preko puta crkve u debeloj hladovini parka uz Kupu pronašao klupu. Tu sam prvo odmorio, zatim ručao, te usnuo onim poslijeručkovskim snom.

Dok sam žmirkao prizivajući san priznao sam samom sebi da je (krajnje) vrijeme da se suočim s nekim činjenicama.
Ova jutrošnja vožnja od samog početka pa dovde, do Kupe, bila je fenomenalna, fantastična, prekrasna, nezaboravna....što krajolicima, što svježinom ljetnog jutra, što izostankom prometa što...
I sad je vrijeme to i platiti!
Čime!?
Uzbrdicom, duuugačkom uzbrdicom!
Eto to je ono što sve do ovog mjesta nisam si želio priznati, što sam, čak i pretjeranom patetikom pojačavao i onako veliko dosadašnje uživanje.
Od Broda na Kupi (222 mnv) do Delnica (711 mnv) ima 12 km (i skoro 500 metara visinske razlike) od kojih je barem deset uzbrdo. Eto, to je ono što stoji ispred mene i što trebam savladati.
Ok, dobro, stoički prihvaćam. Uostalom, imam dosta vremena do kraja dana, tek je jutro završilo, pa polako, Bože moj!
Nakon već standardno blaženih 20-tak minuta sna, odlučih krenuti prema toj uzbrdici. Nema smisla više čekati, uplašit ću je se.
Usnulo mjesto s par prolaznika živjelo je svojim tempom na zabačenoj granici. A granica je bila prisutna i bukvalno, u obliku graničnog prijelaza, kojeg sam ostavio iza sebe i krenuo kroz mjesto.


Prvih oko 2 km vozim uz Delnički potok, meni s lijeve strane i zaključujem da je uzbrdica podnošljivo blaga te vožnja ide bez problema.
Nekih pola kilometra nakon Broda na Kupi nailazim na, meni barem, egzotičan viseći most preko navedenog potoka, te sam bez duljeg razmišljanja zastao i ostao duže od očekivanog pri zagledanju i snimanju mosta i okolice.


Potok ispod, ispred i iza mosta je izgledao ovako


Iako je uglavnom plitak, tek 10-15 cm, na jednom mjestu je malo veće dubine, pa je dozvolio smaragdnoj modrini, tipičnoj za planinsku čistu vodu, da se pojavi.

Iako je za kratko cesta išla blago nizbrdo, prometni znak me je upozorio da će to ipak biti kratkog vijeka i da slijedi dugo očekivana uzbrdica.

Pomiriši se sa situacijom i stoički primivši spoznaju o dugoj uzbrdici bijah nagrađen hladovinom koja mi je olakšala guranje bicikla. Naišle su i neke serpentine, pa sam se u skladu s njima prebacivao s lijeve na desnu stranu i obratno, već gdje se ta hladovina nalazila.


Situacija uz cestu nije bila Bog zna što zanimljiva, promet, na koji do sada nisam navikao, bio je znatan tako da je taj nedostatak zanimljivosti još više pojačavao. No, povremeno se raslinje uz cestu razišlo te mi prikazalo raskoš Gorskog kotara u punom sjaju. Pretpostavljam da se radi o naselju Donji Turni...


...i Gornji Turni


Ona hladovina od početka uzbrdice se postupno smanjivala što se sunce više penjalo na obzoru. Radi toga odavno već „šetam“ uzbrdicom po sve toplijem i toplijem suncu. Kad osjetim da bih trebao malo odmoriti pogledom skeniram prizor ispred sebe sve u potrazi za kakvom-takvom hladovinom.
Na jednoj takvoj sam našao hladovinu s lijeve stane ceste i u nju smjestio bicikl. Prošetao sam sam nazad nekih desetak metara da snimim razlog nestajanja nade i prije nego se ona zapravo pojavila.

Ta „moja“ uzbrdica, za koju sam skoro zaboravio kad je zapravo i započela, postupno se smanjivala da bi na kraju cesta dobila skoro vodoravan položaj. I baš kad se ponadah da je to to, da je uzbrdica završila, ugledah prometni znak sa gornjeg snimka koji me nepokolebljivo i odlučno, mada mirno i tiho izvijestio da mi je radost preuranjena.
Dakle, valjalo je još stoicizma pronaći za daljnju uzbrdicu. Stoga odlučih ovu pauzu malo produžiti i konzumiranjem suhih smokava osnažiti tijelo i obodriti duh.

Međutim, promatrajući okoliš malo (po)dalje od ceste ipak primjećujem da su okolni masivi niži, te zbog njih vidim da sam, ipak, nešto „otišao u visinu“. To me nekako obodrilo, pa sam zaključio da ću se, manje-više, uskoro ipak popeti do tih Delnica.


U mjestu koje se zove…

…pronaći hladovinu nije bio ni malo lako. Ipak, nakon duže potrage našao sam jednu debelu ispod stabla. Izgledalo mi je kao da je prije oho-ho godina tu posađeno sve sa svrhom da će jednog dana (ovog današnjeg) obradovati i razgaliti jednog skromnog, ali tvrdoglavo-upornog biciklistu. I jadno je stablo, evo sve do dana-današnjeg ispraćalo dane i dane u kojima se smjenjivala nada, nastala jutrom toga dana i razočarenje dolaskom večeri. I eto, konačno taj dan.
Pa evo veselja, i kod stabla, kao i kod mene u njegovoj hladovini.

Jednostavno zbog zakona ponude i potražnje ova hladovina je bila zlata vrijedna, jer nadaleko i uokolo nije bilo ništa ni približno. Zato sam se, uživajući u njenoj svježini nastaloj zbog izostanka sunčevih zraka i pirkanja lahora svježeg planinskog povjetarca, zadržao bitno duže od planiranog.


Za nastavak na treći dio ove priče kliknite ovdje.

25.06.2022. u 11:42 • 0 Komentara • Print • #

petak, 24.06.2022.

Gorski kotar - Prvi dio



Slike s ovog putovanja možete vidjeti ovdje.


Prednost nas putoholičara je što imamo izoštreniji sluh za ljepote ambijenta u odnosu na one koji u njima stalno obitavaju. U skladu s time pretpostavljam da će netko takvih osobina uočiti nešto lijepo u mome gradu i okolici u kojoj obitavam već dulji niz godina, a za koje sam ja postao otupljen, blaziran. A takav sam postao jer sam na njih navikao već dulje vrijeme, pa mi „nisu ništa posebno“! ( Svakog čuda tri dana!)
Stoga pretpostavljam da ljudi Gorskog Kotara, zaokupljeni problemima svakodnevnog preživljavanja, nisu baš (uvijek) tako euforično oduševljeni svojim ambijentom kao mi koji tek ponekad svratimo do njega. Uostalom, višegodišnje iskustvo putovanja biciklom me naučilo da postoji obrnuto razmjerna veza između egzotike nekog podneblja i lakoće svakodnevnog življenja u njemu. Drugim riječima ispričano, ono što je lijepo za vidjeti nije (baš) lijepo za živjeti.
Gorski kotar spada u jedno od tih područja. Ovo je priča o trodnevnoj vožnji pri kojoj se prođe, skoro bi se moglo reći, čak tri klimatske zone: od kontinentalne, preko planinske do mediteranske. I sve to ne autom, već biciklom. Malo je predjela na ovoj našoj kugli Zemaljskoj gdje su tako blizu te navedene klimatske zone.
„Nulti“ dan ovog putovanja je poslijepodnevni odlazak do Zagreba. Pomalo zaokupljen predputnom groznicom jednog sam poslijepodneva odvezao znanih i nebrojeno puta već odvoženih 30-tak km od Požege do Nove Gradiške. Zbog navedene groznice, u nastojanju da se već jednom krene, izabrao sam putnički vlak do Zagreba koji kreće bitno ranije, no do Zagreba stigne mrvu prije brzog, kojeg mi se nije čekalo.
Čekajući vlak na Novogradiškom kolodvoru u meni je tinjala nada da će on biti novi, niskopodni, čime će mi ubacivanje bicikla biti krajnje jednostavno i lagano. No dolaskom vlaka, rasplinvši se, ta se nada preobrazila u tihi samoprijekor zbog naivnog prepuštanja želji. Naime, često mi se (još uvijek) dogodi da mi zbog jake želje neosnovano poraste vjerovanje za njeno, sasvim realno, ostvarenje. Jasno, kad se to ne dogodi, slijedi neugodno otrežnjenje prožeto gorkim već navedenim samoprijekorom.
Dakle, umjesto novog, niskopodnog, lijepog, suvremenog, u kolodvor je ušao stari, ružni, obilnim grafitima i dodatno poruženi – Mađarac.

(Snimljeno u Novskoj)
Zanimljivo da mi je onaj samoprijekor zbog neostvarenosti pretjerano naivne želje u dobroj mjeri bio potisnut evociranjem moje mladosti kada sam često ovakvim vlakom putovao u Zagreb i iz njega.
Iznenadio sam se, čak na neki način ugodno, kad sam shvatio da su mu sada preinačili jedan dio za nas bicikliste.

Do Novske smo se truckali kako-tako, a onda smo stali. Kondukter mi je rekao da po redu vožnje u Novskoj vlak stoji sat vremena(!!!). U nekoj zbunjenosti nastaloj nakon zaprepaštenja pokušao sam pojmiti da u stvari putujem s dva vlaka koji dijele istu kompoziciju, jedan do Novske, a drugi od nje.
Čekanje je najbolji način za usporavanje vremena. Nikad vrijeme tako sporo ne prolazi kao kod čekanja. Bilo bi mi neusporedivo draže da se vlak vuče, pa barem i 5 km/sat, nego da stoji.
U svoj dokolici što ću i kuda sa sobom i svojim mislima snimio sam iz vlaka kolodvorsku zgradu.

No svemu ima vrijeme, pa i čekanju, tako da sam se ipak dotruckao do Zagreba. Zbog stida neću napomenuti koliko sam vremena proveo u ovom vlaku (ipak sam trebao ići s brzim), nego ću ga pozdraviti jednim oproštajnim snimkom na Zagrebačkom glavnom kolodvoru.

Bila je već noć kad sam došao kod brata na konak.

Prvi dan

Mapu prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Plan ovog dana je vlakom od Zagreba do Tounja, a potom preko Ogulina do Vrbovskog,
Poranio sam tog jutra dobrano, pa sam već oko 7 prošao Novu Branimirovu na putu do kolodvora.

Jedini vlak za Rijeku je krenuo negdje iz 8. Imao je prostor za bicikle u kojemu smo, barem do Tounja, bili samo moj bicikl i ja.

Do Karlovca je nizina pa vlak piči bez nekog zanošenja u krivinama. Relativno rijetko putujem ovom dionicom, no svaki put me dojmi raskošna kolodvorska zgrada sagrađena od crvene opeke.

Prema vmki.gmk.hr/ prugu na relaciji Karlovac-Rijeka grade Mađarske državne željeznice (MAV). Radovi su trajali od 1869. do 1873. a glavni projektant i inženjer bio je Achilles Thomen. Početkom 20. stoljeća kolodvorska zgrada je stradala u požaru te se od 1903.do 1905. gradi nova. Glavni inženjer na projektu bio je mađarski arhitekt Ferenc Pffaf, glavni graditelj kolodvora Mađarskih državnih željeznica.
Na navedenoj web stranici je kolodvorska zgrada prije navedenog požara.

No, Karlovački kolodvor nije baš u centru grada, pa koji kilometar dalje, nakon prelaska preko Kupe, je stajalište sa simpatičnom nadstrešnicom.

U donjem desnom uglu na gornjoj slici se mogu uočiti peroni na Karlovačkom autobusnom kolodvoru.
Na svom putu prema jugu, nakon Duge Rese, pruga vijuga uz prekrasnu rijeku Mrežnicu.


Uz prugu je i cesta, i to ne bilo koja, već Jozefinska cesta. Zvali su je i Jozefina ili Josipova cesta, i to je cesta koja povezuje Karlovac i luku Senj. Sagrađena je 1789, a temeljito obnovljena 1835 to tako da se Trasa od Karlovca do Josipdola nije mijenjana, dok je od Josipdola napravljena nova trasa preko Velike Kapele na Vratnik i Senjsku Dragu. (izvor Wikipedia).
U Tounju sam sišao s vlaka. Na donjem snimku je pogled prema Karlovcu.

Kolodvora nema, samo stajalište sa napuštenom i ružno devastiranom zgradom.

Pri povratku vlakom na kraju ovog putovanja snimio sam Tounjski „kolodvor“ iz vlaka.

Stajao sam na jedinom "peronu" "kolodvora" i pogledom ispratio vlak. Nisam se pokrenuo kad mi je nestao iz vidika nego sam ga još i uhom ispratio. Kad je vlak nestao i iz mog vidnog i iz mog slušnog polja, kao da sam se preselio u neko drugo vrijeme nedefiniranog stoljeća. Oko mene pirkao je nježni i tihi povjetarac, ptice su se odnekud čule sa svojim pjevušenjem, uglavnom kao da je vrijeme stalo. Devastirana i napuštena ruina od kolodvorske "zgrade" samo je još dodatno doprinosila tom dojmu višestoljetnog mirovanja vremena.
Bože, gdje sam ja to došao!?
Brže-bolje sam se trgnuo iz tog malodušja koje je nastojalo prijeći u očajanje (a putovanje nisam još ni započeo), sjeo sam na bicikl i uskim, ali ipak asfaltiranim sokakom spustio se do mjesta.

Potpuno suprotno dojmu sa "kolodvora" umjesto pustopoljine Bogu iza nogu stigao sam u pravo, živo mjesto, skoro pa gradić.


Bilo je tu i ljudi i auta, pa je sve skupa izgledalo kao simpatična, dobroćudna provincija. Kao da postoji neki pritajeni, tihi, ali zadrti i uporni dogovor da se željeznica i sve u blizini nje potpuno ignorira.
U nečemu što bi trebalo biti kao centar mjesta bio je čak i spomenik radniku u mjesnom kamenolomu.


Na ploči piše:
"Radnik u kamenolomu "Granit IGM-Tounj Rudar"
Kamenolom Tounj otvoren je 1873 godine za potrebe gradnje željezničke pruge Zagreb - Rijeka, a u sklopu željezničke pruge Budimpešta - Rijeka. Ovo je spomenik vrijednom radniku, težaku od kojih su mnogi poginuli u teškim uvjetima rada. Postoji jedna Tounjska uzrečica: " Za sve one koji nisu uspjeli u školi morat će čitav život krampati u Jezeru - kamenolomu"! Spomenik radnika u kamenolomu simbol je višestoljetne tradicije i ljubavi prema svome domu - zavičaju. Zahvala svim donatorima ovog projekta
Općina Tounj 20. vjače 2017 g."
Čitajući natpis na ploči ispred spomenika sjetio sam se da sam s druge strane pruge stvarno vidio ogoljeno brdo, te odmah zaključio da ga kopaju, čime je dojam pustoši oko pruge bio još jači.
Nakon što sam napustio Tounj, koji i nije tako loš kako mu željeznički "kolodvor" izgleda izašavši na Jozefinsku cestu skrenuo sam desno, prema jugu.
Da je navedena cesta odavno napustila ravni dio te da sve više i više zalazi u brdsko-planinsko područje, kazivalo mi je sivilo stijena koje vire iz tla. Na jednom mjestu sam naišao na vrt, baštu, skoro otkinutu od stijena i kamenja.

A onda sam naišao na glavni razlog zbog kojeg sam izašao iz vlaka baš u ovoj zabiti - Tounjski most preko rječice Tounjčice.

Prema web stranici www.tounj.hr impozantni dvokatni kameni most, izgrađen na mjestu gdje Jozefinska cesta prelazi preko kanjona rijeke Tounjčice, predstavlja jednu od najpoznatijih znamenitosti te simbol Tounja. Prvi kat mosta izgrađen je 1775. godine za vrijeme početka gradnje Jozefine pod nadzorom graditelja i projektanta pukovnika Vincenza Giorgia Struppija. Most je u čast austrijskog cara i hrvatskog kralja Josipa II. nazvan Josipovim mostom, a prvotni se graditelj inspirirao velebnom starorimskom arhitekturom.
U 19. stoljeću, prilikom obnove ceste 1836. godine, na postojećem mostu je pod vodstvom inženjera bojnika Josipa Kajetana Knežića dograđen i drugi kat te je time most dobio svoj konačni izgled i oblik. To je jedini dvokatni most u Hrvatskoj i ovome dijelu Europe te jedini most koji je na sebi imao kipove i spomen ploče te stoga predstavlja jedinstveni spomenik hrvatske mostogradnje.
Most je zatim više od stoljeća bio u upotrebi, a glas o njegovoj jedinstvenosti nadaleko se pronio pa ga je tako 1870. godine obišao i snimio poznati hrvatski i zagrebački fotograf Ivan Standl.

Na mostu se sa svake strane nalaze po dva kipa koji predstavljaju vitezove Vojne krajine sa šljemovima i štitovima.
Na sjevernom parapetu mosta postavljena je spomen-ploča u čast caru Josipu II. Budući da su kipovi i carski natpis postavljeni usred, a ne pored građevine, od putnika se tražilo zaustavljanje, promatranje i divljenje. Tako na mostu čitamo natpis u mramoru: ,,U spomen napornom putu kojim je 3. svibnja 1775. godine rimski car Josip II. otac domovine prvi put prošao i uzvišeno naredio da se izgradi novi put.” (Izvor: blagamisterije.com)


Prvu preinaku most je doživio već 1836. godine kada mu je dodan još jedan kat s tri luka. Nju je izvodio Struppijev nasljednik, austrijski bojnik Knežić podrijetlom iz Petrinje. Kipovi vojnika i Struppijeva spomen – ploča je premještena s donjeg svoda na gornji te je postavljen i novi latinski natpis u čast cara Ferdinanda: „Ferdinand I., imperator Austrije, pobožni, sretni, uzvišeni, mostu od božanskog Josipa II., rimskog imperatora podignutom među strmim obalama nadogradio je novi lakši prilaz i čitavu cestu obnovio 1836. po Kajetanu Knežiću vrhovnom zapovjedniku graničara. (Izvor: blagamisterije.com)


Naravno, skrenuo sam sa ceste i ostao bitno dulje od namjeravanog u razgledanju mosta i okolice.




Par desetaka metara prije mosta načinjem je kamenim pločama popločan plato sa kamenim stolom i isto tako kamenim klupama. Dušu dalo da putnik-namjernik malo, ili malo dulje, odmori, da nešto prezalogaji ili gucne i pri tome promatra ovu građevinsku ljepoticu. Čak je tu i kanta za smeće.

Eto, ovaj most je bio razlog zbog kojeg sam jutros sišao s vlaka u onu pustopoljinu od željezničkog „kolodvora“ Tounj. Dosta puta sam autom prešao preko njega, uglavnom bez nekog (duljeg) zaustavljanja, pa je želje za detaljnijim i duljim zadržavanjem stalno rasla.
Da bi ju, eto sada i ostvario.
Nakon par kilometara vožnje stigavši u mjesto Skratnik napustio sam Jozefinu skrenuvši desno prema Oštarijama i prema Ogulinu iza. Cesta se suzila, izostale su crte na rubovima, no išla je uglavnom ravno, bez uspona, a i promet je bio minimalan tako da je vožnja bila prava uživancija. Posebnu pažnju mi je privukao primjer autohtone arhitekture, ili običnim riječima rečeno stara kuća kakve su se nekad gradile u ovom kraju.

U mjestu Oštarije naišao sam na zanimljiv stari kameni most preko rijeke imena Zagorska Mrežnica.
Kada ima vode.
A do sada sam ovdje bio više puta i tek jedan jedini put je bilo vode.
Prema wikipediji Zagorska Mrežnica je rijeka koja izvire kod sela Desmerice i Ogulinsko Zagorje, udaljen od grada Ogulina 7,59 kilometara zračne linije i skuplja se u umjetno jezero Sabljaci. Iz jezera Sabljaci se tunelom odvodi do jezera Bukovnik i dalje do Hidroelektrane Gojak, tako da je njena voda preusmjerena u rijeku Dobru (Mrežnica je ostala bez otprilike 40 % svojeg bivšeg porječja). U vrijeme većeg vodostaja, Zagorska Mrežnica odlazi svojim prirodnim koritom prema Oštarijama u kojima ponire.
Dakle, drugim riječima rečeno ovi mostovi čije slike slijede, uglavnom su mostovi preko suhog korita.
Prvo stari kameni most.



Prema tzo-josipdol.hr Prekrasan kameni most preko Zagorske Mrežnice u Oštarijama sagrađen je tijekom francuske vladavine Ilirskim provincijama od 1809. do 1813. godine. U njega je ugrađen kamen oštarske crkve, tada nadaleko poznatog Svetišta Gospe od čudesa koja se nalazi u neposrednoj blizini mosta.
Ime je dobio po Napoleonovom maršalu Augustu Marmontu, upravitelju Ilirskih provincija. Most je s kosim silaznim prilazima dug 92 metara i ima 12 lučnih otvora.
Od 1959. godine pruža se preko suhog korita Zagorske Mrežnice, čija je voda preusmjerena za potrebe hidroelektrane Gojak na Dobri.
Prelaskom preko starog mosta došao sam do glavne ceste te snimio malu ali raskošnu kapelicu sv. Antuna Oštarskog koja se nalazi odmah s druge strane ceste.

Sa starog mosta sam snimio novi po kojemu ide cesta prema Ogulinu.

Priču o mostovima preko rijeke koja ne postoji završit ću željezničkim mostom snimljenim s novog, cestovnog mosta.

U nastavku vožnje prema Ogulinu naišao sam na zanimljivi prometni znak.

Dok sam vozio ovim krajem bilo je suho i sunčano vrijeme, te stoga nije bilo opasnosti nailaska tog vala. Ostalo mi je nejasno kakav je to val. Mali, tek 10-tak cm dubok, ili neki pravi tsunami!?
Ogulin me pozdravio svojom tablom dobrodošlice baš kad sam priželjkivao napraviti malo poduži odmor. Taj poduži odmor sam odgodio dok ne uđem u grad, a sada sam se kratko zaustavio, tek toliko da ovjekovječim ulaz u ovaj grad.

Dojmilo me je kod ovog grada to što ima puno zelenila.

Gornji snimka je snimljen ispred zgrade Gradske knjižnice, sagrađene na prijelazu iz XVIII u XIX stoljeće za potrebe sjedišta Ogulinske pukovnije.

Nakon zgrade Gradske knjižnice vozeći polako, onako s noge na nogu, našao sam se na Tomislavom parku. Iznenadio me je svojom veličinom, bio je stvarno ogroman.

Taj dugo očekivani poduži odmor locirao sam u hladovini navedenog parka ispred vrela Cesarovac.

Prema web stranici ogulin.hr izvor – vrelo Cesarovac podsjeća nas na vrijeme izgradnje prvog Ogulinskog vodovoda, koji je dao izgraditi ogulinski pukovnik Stevan Šupljikac 1847.
Voda je u početku tekla drvenim cijevima, koje su poslije zamijenjene glinenim. Nakon izrađene željezničke pruge Karlovac – Rijeka 1873. i ceste za Novi Vinodolski 1878., izgrađen je novi vodovod pa su glinene cijevi zamijenjene željeznim cijevima a izvor Cesarovac dobio je današnji oblik. Natpisi na zdencu potječu iz 1882. godine, iz vremena njegovog preuređenja i s natpisne ploče može se pročitati da je izvor sagrađen nastojanjem preuzvišenog gospodina zapovjednika generala Franje baruna Filipovića.
(Posuđeno sa ogulin.hr)
Nedaleko od izvor-vrela nakazi se crkva sv Križa.


Prema gore navedenoj web stranici Gradnja župne crkve sv. Križa započeta je 1781. godine. Tadašnji župnik Antun Ćorić zapisao je da je on prvi u njoj misio 1785. g., kada je slavio svoju zlatnu misu. Crkvu je posvetio senjsko-modruški biskup Ivan Ježić 1. lipnja 1793. Župa je tada imala oko 2800 vjernika.
Bila je otvorena pa sam uspio snimiti i njenu unutrašnjost.

Nakon tog već ranije rečeno poduljeg odmora natjerao sam se da krenem dalje. Kao što se može vidjeti na zvoniku crkve, bilo je već skoro jedan sat. Sa zebnjom sam shvatio da ću se na onim uzbrdicama koje me čekaju na putu do Vrbovskog penjati po najjačem suncu.
Pa ipak, prije odlaska iz ovog iznenađujuće zanimljivog grada pod "Moram" je obilazak dvaju njegovih zanimljivosti, Srećom, nalaze se blizu jedna drugoj.
Prva je Frankopanski kaštel.

Prema Wikipediji Frankopanski kaštel je renesansna utvrda u gradu Ogulinu u Karlovačkoj županiji. Tlocrt građevine je u obliku nepravilnog četverokuta, a po svom sadržaju pripada tipu renesansnog kaštela. Ogulin je nastao oko kaštela, kojeg je izgradila plemićka obitelj Frankopan krajem 15. stoljeća. Točno vrijeme nastanka ogulinske utvrde nije precizirano, no poznata je isprava Bernardina Frankopana koju je izdao u svom gradu Modrušu oko 1500. godine, kada je novosagrađenom gradu Ogulinu označio granice između Modruša i Vitunja.
Bernardin Frankopan dao je sagraditi ovaj kaštel. U to vrijeme bio je jedan od najmoćnijih ljudi u Hrvatskoj, velikaš, vojskovođa, diplomat i mecena, pripadnik roda knezova Frankopana. Kao moćan i ugledan aristokrat, bio je nositelj borbe za opstanak hrvatskog naroda na prostorima ugroženima turskom najezdom.
Kaštel je odigrao veliku ulogu u razvoju sadašnjeg Ogulina.
Danas je u kaštelu Zavičajni muzej otvoren 1967. godine
Iako sam krajičkom oka zavirio u, recimo, dvorište kaštela ipak sam otišao do druge zanimljivosti koja mi je trenutno bila, je li, zanimljivija.
Bio je to Đulin ponor.
Do tog ponora rijeka Dobra dolazi šumovitim kanjonom.

Ispred toka Dobre se ovdje ispriječila okomita stijena sa rupom ili pećinom kroz koju Dobra nastavlja dalje kao ponornica.



Iako ove dvije gornje slike, gledajući s tehničkog kriterija, nisu Bog-zna-što ipak se može uočiti žuborenje vode koja nastavlja dalje kroz utrobu zemlje.
Wikipedia navodi da je prema legendi dobio je ime po mladoj djevojci Đuli koja je u 16. st. živjela u Ogulinu. Legenda kaže da su Đulu roditelji obećali starijem plemiću za ženu. U to doba su se vodile velike bitke s Turcima, te je u Ogulin stigao mladi krajiški kapetan Milan Juraić. Milan je branio Frankopansku utvrdu u Tounju. Prema legendi, Milan i Đula su se zaljubili na prvi pogled. No, Milan je smrtno stradao u jednoj od bitaka s Turcima. Čuvši za tu vijest, Đula se zbog nesretne ljubavi bacila u ponor rijeke Dobre, te od tada Ogulinci zovu taj ponor Đulinim.
Đulin ponor je nešto kao jedna špilja u koju se rijeka Dobra ulijeva. Odmah se može uočiti da je nemoguće baciti se u špilju, već jedino pred špilju. Na temelju toga može se odmah zaključiti da je legenda o djevojci koja se bacila u ponor nemoguća ili u najmanju ruku neprecizna.
Đulin ponor dobio je ime po rijeci Đuli, što je stariji naziv za rijeku Dobru na tom području. Đulin ponor je dakle ponor rijeke Đule odnosno rijeke Dobre.
Legenda o djevojci Đuli temelji se na činjenici da jedna od pukotina na stijeni iznad Đulinog ponora ima oblik ženskog lica gledanog iz profila. Na temelju te pukotine nastala je legenda o djevojci koja se, a zbog čega drugoga nego zbog nesretne ljubavi bacila u smrt. Pored te pukotine nazali se još nekoliko pukotina i izbočina na stijeni koje zajedno tvore lik brkatog muškarca. Taj lik predstavlja lice muškarca zbog kojeg se Đula navodno bacila u ponor.
Legendu o djevojci Đuli može se slobodno svrstati među proizvode ogulinske mašte kao što su: vještice (i vile) na Kleku, Klečka špilja, vilinska voda, zmaj sa Šmitovog jezera te bajke Ivane Brlić-Mažuranić. Stanovnici Ogulina inače žele stvoriti o svome gradu turističku sliku kao "Ogulin - grad bajki"
Priznajem, možda sam malo pretjerao s gornjim citatom sa Wikipedije, no zanimljivo mi je opisao ne samo legendu o ponoru neko i duh samog grada Ogulina.
Prije oho-ho godina, krajem prošlog milenija jednog sam ljeta sa svojom (mladom) obitelji prolazio ovim gradom na putu ka moru. Tek koji dan ranije zbog obilnih kiša vodostaj Dobre je toliko porastao da sva voda nije mogla kroz pećinu, te se razlila po gradu.
(Kasnije su neki hladnije glave i skloniji realnom rasuđivanju zaključili da za poplavu nije kriv samo Božji usud nego, a tko drugi, već čovjek. Naime to čudo prirode, to najinteligentnije stvorenje na kugli Zemaljskoj je bacao sve i svašta u Dobru. Voda Dobre je to nosila dok je mogla, no kad je sve to ušlo u pećinu tamo se - zaglavio i kao takvo suzilo prolaz vodi. Dok je vodostaj bio "normalan" bilo je ajde-de, no kad je naišla bujica - ah što ćemo, voda je morala negdje otići!)
Dan-dva poslije poplave voda se povukla, a u kanjonu ispred ponora na drveću je ostao muljeviti trag njenog maksimalnog nivoa.

Na izlazu iz Ogulina naišao sam na željeznički mostić/vijadukčić koji je na takav način prelazio preko neke ceste/ulice. U želji što zornijeg prikaza situacije oko navedenog objekta snimio sam pogled s njega iz vlaka pri povratku s ovog trodnevnog putovanja, tako da donja dva snimka jedan drugog promatraju.


Znamenitost šireg područja Ogulina, planinarima poznata nadaleko, je planina Klek.


Prema Wikipediji Klek je planina istaknutog stjenovitog vrha na jugu Gorskog kotara, iznad grada Ogulina. Visok je 1182 metra. Ima oblik hrpta dugog 3 – 4 km, u smjeru sjeverozapad-jugoistok, koji je od podnožja pa do bila pokriven šumskim plaštem, dok se oko podnožja planine prostiru široke livade. S koje god mu strane prilazili, Klek pokazuje drugo obličje, ali pogled odasvud privlači njegova okomita stijena visoka 200 m.
Gledan s istoka i juga doimlje se kao usnuli div, kojemu su stijene Klečice noge, a vršna stijena glava. Prema narodnoj predaji, vrh Klek je sijelo vještica, koje su svojevrstan simbol Kleka i Ogulina.
Sam vrh Klek je kamena glavica promjera desetak metara, povrh stjenovitih okomica. S vrha je lijep vidik prema Bjelolasici, Risnjaku, Ogulinu i jezeru Sabljaci, a za lijepih dana vide se i Alpe.
Klekova vršna stijena bila je prva škola hrvatskih alpinista i u njoj je izveden velik broj prvenstvenih penjačkih uspona, zbog čega se Klek naziva kolijevkom hrvatskog planinarstva.
Cesta stalno ide malo gore pa malo dolje, da bi uhvatila nešto ravnice u obliku malog polja. Tu se ona stisnula uz željeznicu, pa evo kako to izgleda, gledajući s bicikla, a potom gledajući i iz vlaka (uz ispriku na kvalitetu snimke, uglavnom jer je ona načinjena kroz (prljav) prozor vlaka).


Već sam ušao u sedmi kilometar nakon Ogulina pa sam u iščekivanju rastanka s željeznicom. Na kratko me, umjesto tog rastanka zbunila kratka, ali dosta strma uzbrdica.

Popevši se na mali, ali impozantni "prijevoj" prikazan na gornjem snimku navedena zbunjenost j ustupila mjesto spoznaji zbog skorašnjeg rastanka s željeznicom. Ta spoznaja se ovdje konkretizirala u obliku malog mosta preko Dobre.


Ni sam ne znam baš pravi razlog ovoj teatralnosti zbog navedenog rastanka (možda zbog nedostatka društva na ovom putovanju) , no nastavio sam cestom zaustavivši se na mostu.

Uljudno parkiravši bicikl na sigurnom, izvan uske asfaltne podloge, odšetao sam do sredine mosta i snimio Dobru nizvodno, u smjeru odakle sam upravo došao, pri čemu sam u lijevi dio snimka smjestio i komadić ceste kojom sam došao, za uspomenu i dugo sjećanje.

Okrenuvši se na drugu stranu mosta snimio sam Dobru uzvodno koja svoje čari pruža samo željeznici, jer nadalje uz nju jedno vrijeme nema nikakve druge prometnice.

A šteta, barem za mene, jer mi je uz željeznicu ugodno putovati ako ni zbog čega drugog, onda zbog izostanka (većih) uzbrdica i nizbrdica. U istinitost ovog zaključka uvjeriti ću se čim pređem most.
Da bih se ponovo Dobri vratio u slijedećih 9 km trebam se gore-dolikati i proći dva mjesta.
Prvo od njih me je pozdravilo vrlo brzo. Nakon par stotina metara uzbrdice stigao sam do table prikazane na donjoj slici.

PremaWikipediji mjesto Ljubošina se nalazi na 428 metara nadmorske visine. Godine 1880. imalo je 616 stanovnika, a 2011 samo 173.
No do drugog ću još dosta pričekati i isto toliko se i oznojiti.
Krenulo je s oštrom uzbrdicom...


...da bi se nastavilo s blagom uzbrdicom.


Da, da ovaj gornji snimak je blaga uzbrdica, usprkos znaku.
Teško su mi danas ove uzbrdice pale. Znojeći se i duboko dišući dok po njima guram bicikl, stalno sam bio u dilemi ili mi danas nije pravi dan za biciklizam ili su ove uzbrdice prestrme, a najvjerojatnije i jedno i drugo. Tu trebam još napomenuti i poslijepodnevnu vrućinu. A tim uzbrdicama nije ni zamjeriti, to su lokalni seoski putovi, osuvremeni tek asfaltnim slojem, pa oveći broj postotaka pri strmini i nije neko čudo.
Neko zrnce utjehe ulili su mi prizori okoliša koji dobrano izgledaju pravo Goranski.


Iz te moje unutarnje mješavine muke zbog uzbrdica i oduševljenja zbog prizora trže me mladić koji mi donese - vode i politrenoj plastičnoj boci uz komentar "Izvolite, sigurno vam treba!"
U prvi mah iznenađenje me paraliziralo, no već tren poslije započeo sam razgovor s njim. Čak sam ga na kraju zamolio da se i slikamo zajedno. Foto majstor bio sam ja i to loš kako ću to večer dok budem pregledavao današnje snimke sa mobitela zaključiti, je sam MISLIO da sam nas snimio, a u stvari nisam. Uz stid prema samome sebi i isti takav prijekor, tu večer sam zaključio da ću ubuduće bolje paziti pri snimanju.
A sreli smo se baš pred tablom drugog mjesta.

Za razliku od onog prvog mjesta, ovo drugo mi je izgledalo bitno veće, mada su kuće bile razbacane kud-koja.


Imalo je čak i trgovinu u kojoj sam se opskrbio hladnim pivom, tako da ni ona politra vode ipak nije trebala (iz respekta prema njenom davaocu, ispraznio sam sadržaj, a bocu donio kući).
Prema Wikipediji mjesto Gomirje je na 410 metara nadmorske visine. Ispada da sam vozio nizbrdicom jednako koliko i uzbrdicom, samo su se neugodne uzbrdice jače urezale u moje sjećanje.
Drugi podatak o ovom mjestu kojeg pročitah na Wikipediji je o broju stanovnika. Njih je 1857 godine bilo 1180, dok se taj broj 2011 godine smanjio na 343. Dakle, depopulacija stanovništva u Hrvatskoj je stalno prisutna, a ne samo u zadnjoj deceniji.
Iako po broju stanovnika nije baš nešto po području na kojemu se raširilo ovo mjesto je poveliko. Ne jedanput sam pomislio da sam izašao iz njega, kad opet neka kuća, livada ili njiva.


Ova mješavina livada, njiva i šuma sa po kojom kućom, a sve začinjeno obroncima planina iza, činila je ovo područje krajnje pitoresknim i vizualno prekrasnim, usprkos mukama pri uzbrdicama. Promet krajnje minimalan, tek toliko da mi se ne pojavi osjećaj usamljenosti i napuštenosti.
Na kraju ove idile razbacanog sela smjestio se manastir Gomirje.

Prema Wikipediji manastir Gomirje je najzapadniji pravoslavni manastir u Europi u čijem je sklopu i crkva Roždenija sv. Jovana Preteče. Godinom osnivanja manastira smatra se 1600., a gradnja današnje crkve započela je 1719.
Nakon manastira cesta se dužom i strmom nizbrdicom ponovo pridružila Dobri i željeznici uz nju.

Ovaj most, koji preko Dobre vodi do nekog zaseoka, snimio sam i iz vlaka pri povratku kući.


Nakon mosta slijedila je prekrasna idila vožnje između željeznice s lijeve i Dobre s desne strane.

Na (moju) žalost ta je idila trajala tek par stotina metara. Ova uska cesta s gornjeg snimka se proširila dobivši obrise prave magistrale, prešla mostom preko Dobre i uzbrdicom krenula nebu pod oblake. Već dobrano umoran, ova uzbrdica koja se pojavila umjesto ulaza u Vrbovsko potpuno me dotukla, pa sam stao u hladovini radi odmora i smirivanja malodušnosti. Razgledanjem okoliša i snimanjem ceste kojom sam upravo prošao pokušao sam smiriti umorno tijelo i deprimirani duh.

Ove ne baš duge ali dosta strme uzbrdice, zajedno s poslijepodnevnim suncem, su me dobrano iscrpile i utukle. Jasno, dosta sam se znojio, a posljedica toga je da sam dosta i pio, pa sam dok sjedim na betonskom rubniku osjećam i glad. Istina, nešto malo sam je osjećao i ranije, no želio sam nekako objedovanje odgoditi do Vrbovskog. Promatrajući uzbrdicu ove široke i puste ceste, kojoj se ne nadzire kraj, želudac mi se pobunio i zahtijevao rješenje objeda bez odgađanja.
Posegnuo sam za pecivom i mesnim doručkom i polako zalijevajući pivom iz termosice konzumirao iznenadni ručak u neočekivanom okolišu.
I nakon završetka objeda ostao sam dugo, bitno duže on namjeravanog sjediti u hladovini zujajući pogledom po okolici i upijajući ga. Imam još dosta dana, a Vrbovsko je tu negdje blizu, tako da nisam bio pretjerano zabrinut. Samo sam želio da konačno dođem do prenoćišta, te da se dobrano odmorim, i duhom i tijelom, da mi sutrašnja vožnja ne padne tako teško kao ova danas.
Vrbovsko, ili barem tabla s njegovim imenom stvarno nije bila daleko, tek nekih pola kilometra, većinom uzbrdice.

Nakon table, umjesto kuća, krenulo je krivudanje kroz šumu možda isto tako pola kilometra da bi se u konačnici šuma povukla i ustupila mjesto kućama. A i te kuće su bile razbacane kud-koja tako da me je svojom pojavom iznenadila - tržnica!

Kad sam malo pogledao oko sebe, a sve pod dojmom ove tržnice, pretpostavih da sam u nekom centru mjesta, mada meni (još uvijek) nije tako izgledalo.

Opet se cesta suzila, opet pokoja kuća i opet nizbrdica. Na jednoj oštroj krivini sam zastao jer mi se činilo da bi iza njenog branika bio dobar pogled prema "tamo dolje". I bio je pogled na željeznički kolodvor Vrbovsko.

Dakle, iz gornjeg snimka je vidljivo da se nalazimo točno iznad željezničke pruge. Ona, naime tunelom prolazi kroz brdo sa kojeg snimih kolodvor.
Inače, gledajući iz vlaka kolodvor u Vrbovskom izgleda ovako

Nedaleko od ovog "vidikovca" konačno sam našao rješenje za dopunu svojih zaliha hrane i pića - Konzumova trgovina.

Eh, onda sam vidio da sam zaboravio ponijeti lanac za zaključavanje bicikla. Dakle, moram nešto improvizirati da mi to ulije kakvu-takvu sigurnost dok sam u trgovini.
Evo kako sam to improvizirao

Dobro, dobro, znam da (malo) pretjerujem s paranojom, no nije mi drago ostavljati bicikl nezaključan i bez nadzora, pa vi recite što hoćete.
Prenoćište sam prije par dana našao preko stranice booking.com. Na toj web stranici je pisalo da mi je ono udaljeno kilometra i pol od centra Vrbovskog (čuj, centra, kao da je Vrbovsko neki veliki grad!).
Ono što nije pisalo na navedenoj web stranici je da od tih kilometar i pol imam barem kilometar uzbrdice!!!!
Ta uzbrdica je izgledala ovako


Dok sam, krajnje rezigniran, gurao bicikl uzbrdicom ( O, Bože moj, pa dokle ovako!?) fotićem sam snimio razbacano mjesto. Uočljiva je crkva kojoj sam najbliže bio na onom zaustavljanju kod tržnice.

Kada malo zoomiram gornji snimak, dobijem ovo

Promatrajući krajolik u kojemu se mjesto smjestilo i ne uspijevajući pronaći iole komadić ravnog tla, rezignirano zaključih da vrlo malo stanovnika Vrbovskog uopće znaju voziti bicikl, jer ovaj krajolik nije baš za biciklizam, pa im to prometalo i ne treba.
Kao što to već spomenuh, koji dan ranije, dok sam preko bookin.com-a rezervirao smještaj, saznao sam da je moja današnja destinacija gdje ću prespavati slijedeću noć, oko kilometar i pol udaljena od centra mjesta. No, nije pisalo da je taj kilometar i pol uglavnom uzbrdica.
Zbog te uzbrdice, a i zbog umora i rezigniranosti, tih „samo 1,5km“, me dobrano iscrpilo. Ipak, svemu dođe kraj pa i tih „samo 1,5 km".
Našao sam se (ah, konačno!) ispred tog planinarskog doma.

Za nastavak priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

24.06.2022. u 17:32 • 0 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.




Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari

Komentare bilo koje vrste, molim pošaljite na
pero.dupcek@gmail.com

Neke od ovih putopisa na Engleskom jeziku možete vidjeti ovdje.

Retro

Priča Prva: The First Time Ever My Bike Saw The Camera
O prvom biciklu i prvoj slici prvog bicikla (godina 1982)

Priča Druga: Dan kad se rodila ideja
O mjestu, okolnostima i duhovnom stanju naratora pri rađanju ideje o vožnji bicikom na more (godina 1983)

Priča Treća: Prvi put na more biciklom
O ostvarenju ideja rođene u Priči Drugoj i zašto najbolje ali i najbolnije učimo na svojim greškama (godina 1984)

Priča Četvrta: Tara i most na njoj
Pod kojim okolnostima je vaš narator doživio jedan od dva naj trenutka života svog (godina 1985)

Priča Peta: Prvi put s curom na more
Kako je izgledala romantika oko mene, oko nje i oko bicikla 1986 godine

Priča šesta: Medeni mjesec 1987
Najmedeniji od svih Medenih mjeseca, jer je začinjen posebnim začinom - biciklom

Priča Sedma : Vršič 1990
Biciklom na 1611 metara nad morem

Priča Osma : Sa sinom preko Velebita 2000
Kako je pokušaj. da tata i mama sina uvedu u ljepote biciklizma, počeo kao u raju a završio kao u paklu

Vožnj(ic)e dnevne

Vožnja prva s ljetovanja 2009
O obilaskuTrogira i o požaru na Čiovu

Vožnja druga s ljetovanja 2009
O vezi između onog odlaska na more prije 42 godine i ovog danas, te kakve veze ima željeznica s tim

Vožnja treća s ljetovanja 2009
Kako sam krenuo na izvor rijeke Jadro, a završio na ćevapima u Splitu, vozeći preko Klisa i Kliške utvrde

Vožnja prva oko Otočca
Preko Vrhovina i Korenice, pa poreko Krbave prtenim putem (uz strah od medvjeda) do Čanka i povratka u Otočac (07/2009)

Vožnja druga oko Otočca
Zašt je Krasno polje krasno, po čemu su posebni putari ovog kraja, zašto sam hladio točkove, kako sam se popeo na Vratnik i zbog čega/koga sam se žurio u Zagreb (07/2009)

Petak Trinaesti
Kako sam iz skupine biciklista koji ĆE pasti, prešao u skupinu biciklista koji SU pali

Imotski Omiš 2010
Kako sam prije 28 godina krenuo, a sada završio putovanje i kako sam ispucao preko 300 snimaka foto-aparatom i to u jednom danu


Una 2009
Zašto su je stari Rimljani zvali Jedna i Jedina - Una

Priča iz Požeškog kraja
Kako izgleda grad u kojem živim i kako treniram duh i tijelo za vožnje po bijelom svijetu


Jankovac 2011
Obilazak Papuka sa posebnim osvrtom na Jankovački slap

Ružica Grad 2011
Rutinska vožnja Kutjevo - Orahovica - Kutjevo sa nerutinskim dodatkom grada iz naslova

Derventski vašar
Priča o sretnom djetinjstvu sa neočekivanim završetkom

Buško Blato 2008
Obilazak najvećeg Bosanskohercegovačkog jezera

Okolo Psunja 2012
Obavezna vožnja po Požeškom kraju (i okolici), barem jedanput u sezoni

Okolo Splita 2012
Turistički obilazak Splita i okolice, posebno zanimljiv nama, kontinetalcima

Bjelolasica - Kapela 2008
Od Ogulina preko Bjelolasice, Drežnice, Jezerana i Kapele u Ogulin

Slovenija 2007
Putovanje po Sloveniji na kojemu sve što je moglo zabrljati zabrljalo je

Viseći most
Povratak na viseći most preko rijeke Ukrine nakon 45 godina

Okolo Vučjaka 2013
Obilazak brda za kojeg sam čuo još u osnovnoj školi

Marija Bistrica 2009
Preko Sljemena do velikog Marijinog svetišta

Manje o biciklu, a više o strahu
Priča o jednom strahu, pobijeđenom na kraju

Žumberak - Plešivica 2015 I dio
Prvi dio - po Žumberku i do Jastrebarskog

Žumberak - Plešivica 2015 II dio
Drugi dio - po Plešivici

Graditelj svratišta I dio
Svratište je nekad bilo na Turiji a sad je samo prijevoj, a zašto je tako interesantno pogledajte ovdje

Graditelj svratišta II dio
Nastavak priče o prijevoju Turija

Karolina I dio
O jednoj od cesta kroz Gorski kotar

Karolina II dio
Drugi dio priče o cesti Karolinom nazvanoj

K potomstvu u metropolu 2017 I dio
Prvi dio priče o jednodnevnom putovanju u metropolu uz pomoć vlaka

K potomstvu u metropolu 2017 II dio
Drugi dio priče o jednodnevnom putovanju u metropolu uz pomoć vlaka

Arizona 2017
Obilazak biciklom tržnice Arizona u Bosni

Jankovac 2019
Preko Planine Papuk prašnjavom cestom do Jankovca, a potom od Orahovice opet preko Papuka

Istra 2020 - I dio
Prvi dio priče o Istri kakvu do sada nisam znao

Istra 2020 - II dio
Drugi dio priče o Istri kakvu do sada nisam znao

Vožnje višednevne

Jajce 2010
Zašto me to mjesto zove k sebi više od 40 godina, kako ipak nisam išao sam, i zašto ljeti po žarkomu suncu Bosna izgleda tako lijepa

Krk-Delnice 2007
Što se dobije kad se kombiniraju bicikl i vlak

K potomstvu u metropolu 2008
Prvo u nizu putovanja do svog potomstva, koje je na fakultetu, iz Požege u Zagreb

K potomstvu u metropolu 2009
Drugo putovanje do potomstva u Zagreb, i kako sam pokisnuo i duhom i tijelom

K potomstvu u metropolu 2010
Treće putovanje do potomstva u Zagreb i prvo samostalno noćenje u životu

K potomstvu u metropolu 2011 I dio
Četvrto putovanje do potomstva u Zagreb I dio

K potomstvu u metropolu 2011 II dio
Četvrto putovanje do potomstva u Zagreb II dio

Međugorje 2005 I dio
Biciklirati hodočašće ili hodočastiti bicikliranjem - prva četiri dana

Međugorje 2005 II dio
Biciklirati hodočašće ili hodočastiti bicikliranjem - peti šesti dan


Međugorje 2005 III dio
Biciklirati hodočašće ili hodočastiti bicikliranjem - zadnja četiri dana

Vukovar 2007
Posjet gradu heroju uz malu pomoć prijatelja vlaka


Ivankovo 2012
Od Požege preko jezera Borovik do Ivankova i nazad

Virovitica 2012 prvi dan
Od Virovitice do Požege

Virovitica 2012 drugi dan
Od Požege do Virovitice

Očevija 2013 I dio
Prvi dan Brod - Posavski Podgajci i drugi dan Posavski Podgajci - Modračko jezero

Očevija 2013 II dio
Treći dan Modračko jezero - Očevija i četvrti dan Očevija

K potomstvu u metropolu 2014 I dan
Prvi dan puta u Zagreb 2014

K potomstvu u metropolu 2014 II i III dan
Drugi i treći dan puta u Zagreb 2014

Krk - Gorski Kotar 2014 I dan
Prvi dan vožnje po otoku Krku

Krk - Gorski Kotar 2014 II dan
Drugi dan vožnje po otoku Krku

Krk - Gorski Kotar 2014 III dan
Treći dan vožnje umjesto na otoku Krku, bio je po Gorskom Kotaru

Đakovo - Aljmaš 2014 I dan
Prvi dan hodočašća Požega - Aljmaš

Đakovo - Aljmaš 2014 II dio
Drugi dan hodočašća Požega - Aljmaš

Međugorje 2014 dan 02-08
Prvi dan velikog putovanja

Međugorje 2014 dan 03-08
Drugi dan velikog putovanja

Međugorje 2014 dan 04-08 i dan 05-08
Treći i četvrti dan velikog putovanja

Međugorje 2014 dan 06-08
Peti dan velikog putovanja

Međugorje 2014 dan 07-08
Šesti dan velikog putovanja

Međugorje 2014 dan 08-08
Sedmi dan velikog putovanja

Međugorje 2014 dan 09-08 i dan 10-08
Osmi i deveti dan velikog putovanja

Međugorje 2014 dan 13-08
Nakon dva dana odmora, slijedi priča o dvanaestom danu velikog putovanja

Međugorje 2014 dan 14-08 i dan 15-08
Trinaesti i četrnaesti dan velikog putovanja

Međugorje 2014 dan 16-08 i dan 17-08
Zadnja dva dana velikog putovanja

Sombor Subotica 2015 I dan
Prvi dan putovanja Vojvodinom

Sombor Subotica 2015 II dan
Drugi dan putovanja Vojvodinom

Sombor Subotica 2015 III dan I dio
Prvi dio trećeg dana putovanja po Vojvodini

Sombor Subotica 2015 III dan II dio
Drugi dio trećeg dana putovanja po Vojvodini

Sombor Subotica 2015 IV dan
Četvrti dan putovanja Vojvodinom

Sombor Subotica 2015 V dan
Peti dan putovanja Vojvodinom

Sam u ljeto 2015-to I dio
Prvi dio samotnog putovanja ljeta 2015-e

Sam u ljeto 2015-to II dio
Drugi dio samotnog putovanja ljeta 2015-e

Sam u ljeto 2015-to III dio
Treći dio samotnog putovanja ljeta 2015-e

Sam u ljeto 2015-to IV dio
Četvrti dio samotnog putovanja ljeta 2015-e

Sam u ljeto 2015-to V dio
Peti dio samotnog putovanja ljeta 2015-e

Od Kravice do Hvara I dio
Prvi dio putovanja od slapa Kravica na Trebižatu do Sućuraja na otoku Hvaru

Od Kravice do Hvara II dio
Drugi dio putovanja od slapa Kravica na Trebižatu do Sućuraja na otoku Hvaru

Od Kravice do Hvara III dio
Treći dio putovanja od slapa Kravica na Trebižatu do Sućuraja na otoku Hvaru

Krasno između 20 godina I dio
Prvi dio priče o dvije vožnje istim putem sa vremenskim razmakom od 20 godina

Krasno između 20 godina II dio
Drugi dio priče o dvije vožnje istim putem sa vremenskim razmakom od 20 godina

Otok Hvar, drugi pokušaj - I dio
Prvi dio priče o drugom pokušaju vožnje preko otoka Hvara

Otok Hvar, drugi pokušaj - II dio
Drugi dio priče o drugom pokušaju vožnje preko otoka Hvara

Otok Hvar, drugi pokušaj - III dio
Treći dio priče o drugom pokušaju vožnje preko otoka Hvara

Belišće 2018 - I dio
Prvi dio dio priče iz Slavonskog kraja

Belišće 2018 - II dio
Drugi dio dio priče iz Slavonskog kraja

Knin - Split I dio
Prvi dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te

Knin - Split II dio
Drugi dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te

Knin - Split III dio
Treći dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te

Knin - Split IV dio
Četvrti dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te

Una - Uvod i prvi dan 2019
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj

Una - Drugi dan, povratak i nakon povratka, 2019
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj

Una - Opet prvi dan 2021
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj

Una - Opet drugi dan 2021
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj

Una - Treći dan
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj

Una - Četvrti dan
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj

Una - Peti dan, I dio
Priča o rijeci Uni, peti dan I dio

Una - Peti dan, II dio
Priča o rijeci Uni, peti dan II dio

Una - Šesti dan, I dio
Priča o rijeci Uni, šesti dan I dio

Una - Šesti dan, II dio
Priča o rijeci Uni, šesti dan II dio

Gorski Kotar - Prvi dio
Prvi dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine

Gorski Kotar - Drugi dio
Drugi dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine

Gorski Kotar - Treći dio
Treći dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine

Gorski Kotar - Četvrti dio
Četvrti dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine

Varaždin - Prvi dio
Prvi dio priče o vožnji kroz Mariju Bistricu, Varaždin i Varaždinske Toplice

Varaždin - Drugi dio
Drugii dio priče o vožnji kroz Mariju Bistricu, Varaždin i Varaždinske Toplice

Ljubljana 2022 - Prvi dio
Prvi dio priče o trodnevnom putovanju po Sloveniji

Ljubljana 2022 - Drugi dio
Drugi dio priče o trodnevnom putovanju po Sloveniji

Ljubjana 2022 - Treći dio
Treći dio priče o trodnevnom putovanju po Sloveniji

K potomstvu u metropolu 2022 - Prvi dio
Prvi dio priče o putovanju do potomstva

K potomstvu u metropolu 2022 - Drugi dio
Drugi dio priče o putovanju do potomstva

Ilok - Prvi dio
Prvi dio priče o putovanju od Vinkovaca do Iloka i nazad

Ilok - Drugi dio
Drugi dio priče o putovanju od Vinkovaca do Iloka i nazad

Gradačac, Gračanica I dio
Prvi dio priče vožnje oko brda Trebova(c)

Gradačac, Gračanica II dio
Drugi dio priče vožnje oko brda Trebova(c)

Blidinje I dio
Prvi dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini

Blidinje II dio
Drugi dio priče o najvećem putovanju u 2013. godini

Blidinje III dio
Treći dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini

Blidinje IV dio
Četvrti dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini

Blidinje V dio
Peti dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini

Blidinje VI dio
Šesti dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini

Blidinje VII dio
Sedmi dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini

Blidinje VIII dio
Zadnji dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini

Novo Mesto I dio
Prvi dio dvodnevne vožnje po Sloveniji

Novo Mesto II dio
Drugi dio dvodnevne vožnje po Sloveniji