Pero i njegov bicikl

ponedjeljak, 01.08.2022.

Varaždin - Prvo dio

Slike s ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Kartu prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Kartu drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.


Ako uzmemo za činjenicu da vikend počinje petkom poslije podne, a završava u nedjelju navečer evo primjera kako se u taj vremenski period može uspješno ugurati jedna nad sve zanimljiva vožnja biciklom.
Taj petak poslijepodne u slučaju ove priče, je nešto kao nulti dan, kao dolazak na mjesto pravog starta vožnje. To je u ovom slučaju bio Zagreb.
Dakle, naum je bio subotom se dovesti do Varaždina preko Marije Bistrice i Novog Marofa a sutra dan preko Varaždinskih Toplica dopedalirati do Dugog Sela, a potom vlakom do Nove Gradiške. Zadnjih 30-tak km do Požege savladam ili pedaliranjem ili auto prijevozom, često koristeći uslugu moje životne suputnice.
Prije prve slike s ovog putovanja par riječi o lipnju.
Još od (rano)školskih dana mi je taj mjesec u godini bio naj u svakom pogledu. Škola se završava, te počinju ljetni praznici koji traju cijelo ljeto pa je jesen tamo negdje beskonačno daleko, dovoljno je toplo, ali ne i prevruće, sve cvate, behara i miriše… I dan-danas, sada već u sedmoj deceniji života u meni se zadržalo to oduševljenje tim dobom u godini.
Međutim, sve, ama baš sve, pa tako i taj lipanj ima i drugu stranu medalje. Po količini oborina često je taj mjesec prvi od svih u godini. Uglavnom je to izraženo u iznenadnim, ali i obilnim pljuskovima. Tako da je teško procijeniti, pa čak i dva-tri dana unaprijed, da li će, kada i koliko padati.
Tako sam i ovaj put prisegnuo za izvjesnim dozom riskiranja, jer se najavljivala mogućnost nekakve kiše u subotu predvečer.
Tako je i bilo.
No, krenimo redom i to od svoje oduševljenosti novim Končarevim elektromotornim vlakom kojim sam se vozio od Nove Gradiške do Zagreba. Jasno da je imao i odjeljak za dvotočkaške pratioce. Ako kojim čudom bicikla nema i ako je, još većim čudom, gužva u vlaku velika, tu su pomoćna sjedala. Vide se kako su podignuta iza bicikla.

Skoro cijela trasa od Nove Gradiške pa do Novske je obnovljena pa vlakovi njome piče za naše pojmove impresivnih 160 km/h. Između ta dva kolodvora je kolodvor u Okučanima, temeljito obnovljen. Ta obnova je otišla toliko temeljito da su peronski pristup vlakovima podigli na visinu koja je u (zapadnoj) Europi standard barem pola stoljeća. To znači da je pod ovog novog (niskopodnog) vlaka praktično u istom nivou kao i peronska platforma, pa se u vlak neprimjetno ušeta i isto tako se bicikl uveze. Što, na žalost, nije slučaj s ostalim željezničkim kolodvorima u Hrvatskoj

Dakle, nema one muke Isusove, koja takva postaje kada sam moram stepenicama vagona unijeti (ili iznijeti) bicikl. Bilo bi dobro da se, barem na većim kolodvorima, Europa dosegne i s visinom peronske platforme. Eto ideje za Europske fondove.
Zahvaljujući onim gore spomenutom 160 km/h u Novsku smo stigli začas. Kao da smo u tome pretjerali, pa je vlak u Novskoj stajao, i stajo, i stajao…Da će vlak toliko stajati izgleda da jedino ja to nisam znao, jer su svi izašli van i meni ostavili prazan i pust vlak.

S prvim znacima noći stigao sam u Zagreb i to čak na treći peron, pa sam morao stepenicama nositi bicikl u i iz pothodnika.

Stigavši, konačno u prijestolnicu Lijepe naše okrenuo sam se i snimio raskošnu kolodvorsku zgradu dodatno sutonom ukrašenu.

Na kolodvorsku zgradu i na sve oko nje budnim okom sa svog konja pazio je kralj Tomislav.

Nakon noćenja kod brata već sam u 7 sati bio na Novoj Branimirovoj. Stvarno je bila sva nova, čak je imala i novu biciklističku stazu.

Kao što se vidi na gornjem snimku cesta me je vodila prema istoku, ravno ka suncu. Tako ću voziti slijedećih 40-tak minuta dok ne dosegnem Sesvete. Tamo ću skrenuti lijevo prema sjeveru, u smjeru ka Mariji Bistrici, kako me je već putokaz izvijestio.

Dakle, današnji cilj mi je Varaždin, a do njega trebam proći Mariju Bistricu, Novi Marof i masu lokalnih mjesta. Na tom današnjem putu imam dva prijevoja, jedan prije Marije Bistrice, a drugi iza Novog Marofa. Međutim, kao što ćete već vidjeti iz snimaka, kratkih uzbrdica i nizbrdica neće nedostajati, ipak vozim po Zagorju.
Zadnje mjesto, kojim ću prekinuti stalni slijed naselja još od Zagreba, prije prijevoja prema Mariji Bistrici je…

Iako je Kašina među Zagrepčanima pojam sprdanja i zabitosti, wikipedija me uvjerava da je ona najstarije naselje današnje gradske četvrti Sesvete jer se prvi puta spominje 1217. godine u povelji kralja Andrije II.
To potvrđuje i web stranica zupa-kasin.hr koje mi veli da se crkva Svetog Petra i Pavla u Kašini prvi put se spominje u toj povelji hrvatskog kralja Andrije iz 1217.godine, no najvažniji izvor za povijest crkve na ovom području u srednjem vijeku su statuti zagrebačkog kaptola iz 1334. godine, čiji je autor Ivan arhiđakon Gorički. Godine 1777. zahvaljujući marom župnika Matije Jurgana crkva je proširena, sagrađen novi toranj te je stavljeno veliko i malo zvono.
Tu su crkvu i nedavno uredili, pa osunčana suncem ovog jutra usprkos svojim godinama izgleda mladoliko i svježe.

Nakon Kašine konačno sam napustio i zadnje kuće šireg okruga Zagrebačkog i počeo se već stvarnom uzbrdicom penjati po istočnim obroncima Medvednice.

Bilo je stvarno impresivno u ovo rano jutro zaći u ovako obilnu tvornicu kisika. Svježi, osvježavajući zrak oko mene kao da mi je ulijevao dodatnu snagu. Vozio sam polako, možda zbog toga i bez većeg napora, usprkos uzbrdici. A opet, toliko mi je bilo ugodno u tom svježem zraku da mi se uopće nije žurilo.
Iz ove idile uživanja me prenuo moj želudac koji mi je napomenuo da ovaj dan u njega ništa nisam stavio. A ako mislim s ovakvim guštom nastaviti vožnju… Stoga sam se „spustio na zemlju“ i umjesto uživancije u okolišu i njegovom svježem zraku, počeo hladno-razumski promatrati taj isti okoliš u potrazi za zgodnim mjestom za doručak.
I pronašao sam ga pored (improviziranog) izvora.

Da, barem u lokalnim razmjerima, voda ovog (improviziranog) izvora stvarno nešto vrijedi dokazali su mi ljudi koji su, dok sam ja doručkovao, u dva navrata zastali pored njega i u svoje kanistere natočili vodu.
Ni stotinjak metara dalje, na skoro okomitoj stijeni lijevo od ceste stavili su spomen-ploču graditeljima ceste po kojoj vozim.

Eto, saznao sam da vozim po cesti koja je sagrađena prije više od 140 godina.
Uzbrdica je postala znatna pa sam nastavio pješice, gurajući bicikl. Da bi to nekako bude koliko-toliko olakšano pobrinuo se bagrem svojim opojnim mirisom, koji je ovdje odlučio baš ovih dana procvjetati.

U više navrata sam sretao hodočasnike koji pješače prema Mariji Bistrici. Vidjevši ih, pokušavao sam se sjetiti je li u toku neko od okupljanja u svetištu, no ne pronađoh ništa u vezi toga u svom sjećanju. Uostalom, zašto hodočasnici ne bi hodočastili i „običnim“ danom, ionako je to njihova unutrašnja, osobna, da ne velim intimna stvar to što čine.

Iako sam prije samog ovog putovanja promatrajući kartu pokušavao spoznati samu cestu, pješačeći uzbrdicom kroz zelenilo nisam baš mnogo imao pojma gdje sam i koliko još imam prijeći. Po tko zna koji put shvatio sam da je jedno proučavanje ceste preko karata i (tuđih) snimaka a sasvim nešto drugo kada tom cestom putujem. No, kad se pojavila prva lakat-krivina uspio sam se nekako locirati, jer sam znao, sjećajući se karte, da do prijevoja nemam još mnogo.

Kad se ispred mene pojavila tabla na kojoj je pisalo Laz Bistrički znao sam da je mojim mukama penjanja po uzbrdici došao kraj. Ne baš u skladu s (mojom) logikom ovo se mjesto smjestilo na prijevoju. Čak je imalo i neku malu ulicu, sokak čak, zanimljivog imena Ulica Vrh. Da li stvarno vodi do nekakvog vrha, ne znam, nisam provjeravao.

Na kraju sela je zapravo taj dugo očekivani prijevoj, jer kroz selo cesta i dalje ide uzbrdicom, mada vrlo blagom. Ipak su seljani izabrali južni dio prijevoja za smještaj svojih nastambi. Zastao sam na tom prijevoju zadivljen pogledom prema brežuljcima, razbacanim kućama, proplancima i šumama, jednom riječju, Zagorjem.

Znao sam da do Marije Bistrice slijedi čisti užitak vožnje nizbrdicom. Ipak sam stao nakon par stotina metara, nakon lakat-krivine, u nakani snimanja mjesta kojeg upravo napustih.

Znam to odavno, već godinama vozim bicikl, a ipak se po tko zna koji put iznenadim sjetnim osjećajem žaljenja što je vožnja nizbrdicom tako kratko trajala. Kažem tak okratko, mada svaki put se zapitam koliko bi ona trebala trajati pa da bude zadovoljavajuća barem, ako ne i dovoljno duga? Samo sam se sjetno osmjehnuo na to retoričko pitanje, pokušavajući ne ogovoriti sebi na njega, mada sam znao odgovor – vožnja nizbrdicom bi trebala trajati vječno!
Marija Bistirca je nadaleko poznato Marijino svetište.

Prema wikipediji Mjesto Bistrica dobilo je ime po potoku koji protječe kroz mjesto. Spominje se prvi put 1209. u povelji kojom hrvatsko-ugarski kralj Andrija II. vraća županu Vratislavu njegove zaplijenjene posjede, uključujući i Bistricu.
No, Marija Bistrica bi bilo jedno od mnogih zagorskih mjesta da nije veliko Marijansko svetište.
Prema wikipediji Svetište Majke Božje Bistričke jedno od najpopularnijih i najposjećenijih marijanskih svetišta u Hrvatskoj. Bazilika Majke Božje Bistričke nalazi se na povišenom položaju u središtu Marije Bistrice. Župa se spominje još 1334. godine, a današnji izgled sklopa, u kojem se u duhu historicizma spajaju oblici gotike, baroka, firentinske i njemačke renesanse, rezultat je proširenje starije crkve i obnove koju je vodio Hermann Bollé od 1879. godine. Kip Majke Božje Bistričke potječe iz 15. stoljeća i bio je u crkvi na Vinskom Vrhu. Zbog opasnosti od Turaka Gospin kip premješten je u župnu crkvu u Bistrici, a 1650. zazidan u jedan prozor. Nastojanjem zagrebačkog biskupa Martina Borkovića kip je pronađen 1684. i stavljen na počasno mjesto. Tada počinju brojna hodočašća.
Na žalost, u utorak, 13. listopada 2020. godine oko 3 sata u noći, izbio je požar u tzv. gospodarskim zgradama u dvorištu Nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke (izvor: svetiste-mbb.hr)
Posljedice požara su bile vidljive za vrijeme mojeg posjeta. Na donjem snimku se u prvom planu vidi građevina koja je u požaru ostala bez krova.

Sreća u nesreći, ako to mogu reći, je da nitko nije stradao u tom požaru. No, vratimo se mi vedrijoj strani ovog mog posjeta Mariji Bistrici.
Sam kompleks oko crkve, zajedno s njom stvarno izgleda impresivan, barem meni. Dosta puta sam ovdje već bio i svaki put me iznova obuzme neka mješavina strahopoštovanja i divljenja. Tom dojmu znatno doprinose i hodočasnici kojih uvijek bude. Pa čak i sada, ovog „običnog“ dana oko crkve i u njoj samoj u zraku je lelujala neka dostojanstvena tišina i blagost u kojoj su ljudi hodali, sjedili, molili se ili kontemplirali, svatko u svojim mislima.

Ispred crkve, odnosno njenog kompleksa je trg pravog malog simpatičnog gradića. S druge strane tog trga, u odnosu na crkvu, je gradska vijećnica.

Ispred same vijećnice postavljen je pravi orkestar, istina u obliku lutaka, ali nada sve jako simpatičnih.

Tu je bio i drveni konj, ovdje izrađen u naravnoj veličini. Inače ovakav drveni konj, baš u ovoj izvedbi glede oslikavanja, ali smanjenog na nekih 20-tak cm autor ovih redova je posjedovao prije više od pola stoljeća. Tada je mašta bila glavni element igre, pa se taj drveni konj meni uspješno i krajnje realno pretvarao u parnu lokomotivu, a ja s njom bio njen strojovođa.

Slijedeća crtica koja me je, jednako kao ovaj drveni konj, vratila u moje djetinjstvo bio je medičar.

Nisam mogao odoljeti, pa sam detaljnije pogledao ponudu ispred radnje i pronašao neke slastice koje su jednako izgledale kao u mome djetinjstvu.
Nedaleko od trga bila je brvnara raskošno izgrađena prema lokalnim tradicionalnim pravilima.

Za nastavak putovanja ipak sam pitao lokalce koji su mi potvrdili ispravnost moje nakane. A ona je bila u nastavku voziti, da tako velim hipotenizom, lokalnom cestom preko mjesta Poljanica Bistrička (na donjem snimku crvena linija), a ne katetama preko Zlatar Bistrice (na donjem snimku plava linija).

Pored uštede kojeg kilometra dobiti ću, valjda, nešto i na egzotičnosti i zanimljivosti lokalne (brdovite) ceste. Ni sam nisam slutio koliko sam bio u pravu.
Iako su mi lokalci samouvjereno rekli da mogu proći tom cest(ic)om, na izlazu iz Marije Bistrice me zbunio znak potpune zabrane prometa. Bez ikakvog obavještenja zašto. Koji tren-dva sam zastao zbunjen kontradiktornošću ovim što vidim ispred sebe i onim što sam čuo od lokalaca, da bi hrabro (ili ludo?) nastavio dalje. Do jedinog mjesta na ovoj mojoj „zaobilaznici“, do Poljanice Bistričke, cesta je išla manje-više uzbrdo. Ulaz u navedeno mjesto izgleda ovako

Negdje na izlazu iz mjesta čak mi se zelenilo blagonaklono razmaknulo i pokazalo mi ljepotu pejzaža Hrvatskog Zagorja.

A onda sam naišao na razlog zabrane prometa ovom cestom. Bio je to odron, i to znatan, koji je veći dio ceste povukao za sobom. Stoga je bilo potrebno prvo napraviti betonski podzid a potom nabijati zemlju i na kraju na tome postaviti novu cestu. Dakle, opsežan zahvat koji je u vrijeme mog prolaska došao negdje na pola puta do realizacije. Kako je bila subota, i to neradna, dok sam prolazio ovom cestom, bager je mirno odmarao na sred srede te buduće ceste. Ipak je desno pored njega, suprotno od ambisa u koji se strovalila cesta, bila uska staza, spontano napravljena od silnih prolaznika, kojom sam, što gurajući, a što noseći bicikl, prošao.

Nakon što sam prošao „gradilište“, okrenuo sam se i snimio ga s druge strane sretan i zadovoljan što se nisam morao vraćati nazad. I ne samo to, iako si nisam mogao racionalno objasniti, osjećao sam se nekako ponosan na samog sebe što sam se odvažio oglušiti na zabranu i nastaviti vožnju. Ne zbog toga što sam neki revolucionar, daleko od toga, nego više zbog činjenice da se prolaz može pronaći i tamo gdje ga, na prvi pogled, nema.

Ugledavši debelu hladovinu u kojoj se obilno kupala „moja“ cesta u nastavku, uz garanciju izostanka prometa zbog navedene sanacije, taj osjećaj ponosa na samog sebe je još više porastao, te sam se prepustio užitku nastavka vožnje. Taj užitak je još bio pojačan i blagom nizbrdicom.

U mjestu Konjščina sam izašao na glavnu, magistralnu cestu prema Varaždinu koja još od Zaprešića ide dolinom rijeke/potoka Krapina i to uzvodnim smjerom. Da li zbog misli koje su me okupirale, a kojih se ni sada ne sjećam ili zbog nedostatka koliko-toliko interesantnoga, uglavnom fotoaparata sam se sjetio tek na izlasku iz mjesta.

Ako ništa zanimljivije, na gornjem snimku se barem vidi raskoš magistralne ceste. Obzirom da je promet bio uglavnom rijedak ili slab, ta navedena raskoš me je još više dojmila. Bilo je nekako rasipnički (skoro) sam se voziti tako širokom cestom.
Rekoh već da sam vozio dolinom potoka Krapine, cesta je išla ili ravno, što se uspona tiče, ili blagim usponom tako nije bilo teško voziti. Zanimljiva okolina mi je još dodatno olakšavala vožnju, pa bila ona ili u obliku (za sada udaljenih) bregova ili bila ona u obliku željeznice koja me je pratila, bilo to izdaleka ili izbliza.

Biće da je to ona pruga kojom vlaku iz Zagreba do Varaždina treba dva i pol sata. Tom dugom putovanju nije samo uzrok opće stanje HŽ-a, koje je daleko od dobrog, nego treba biti pošten priznati da željeznička pruga obilazi Medvednicu sa zapadne strane pa se na kraju do Varaždina nabere puno, puno više kilometara nego kada se povuče ravna crta između ta dva grada.
Pred Gornji Kraljevac se dolina suzila, stisnula uz cestu, pa su se pojavile jače uzbrdice i nizbrdice. Tako na kraju jedne uzbrdice pojavio mi se lijep pogled s visine na samo mjesto.

Iza kapele sam prešao prugu i nastavio znatnom uzbrdicom.

U nastavku smo, cesta i ja na njoj, izgubili potok ili sad već potočić Krapinu i krenuli se provlačiti između brežuljaka.

Iza mjesta Podrute sam po tko zna koji put prešao željeznicu, a u slijedećem mjestu zvanom Topličica najviše sam se približio brdima, barem na ovoj etapi do Novog Marofa.

Opet moram priznati da mi je stvarno bila ugodna vožnja ovom magistralom. Stalno je krivudala, išla iz mjesta u mjesto i mada nije bilo nište velebno zanimljivo, opet je neki opći ugođaj okoliša bio meni ugodan i zanimljiv. Međutim, dolaskom u te Topličice zastao sam malo duže promatrajući bregove oko sebe i razbacane kuće po njima. Stvarno sam bio impresioniran viđenim. Dakako, tom mom dojmu je pridonosio i promet kojeg u stvari skoro i nije bilo, ugodan ljetni dan i osvježavajući povjetarac. Jednom riječju: Milina!
(U stvari cesta, i ja na njoj, je ovdje kroz brda prelazila iz doline rijeke Krapine (koja se ulijeva u Savu) prema dolini rijeke Bednje (koja se ulijeva u Dravu))

Pred Novim Marofom, čini mi se da je to bilo mjesto Madžarevo, pažnju mi je privukao nečiji entuzijazam u obliku raskošnog cvijeća na kući. Stvarno sam bio impresioniran, što raskošnim prizorom, a što spoznajom koliko je trud taj raskošni prizor zahtijevao da bi takav bio.

Sa olakšanjem sam naišao na tablu prikazanu da donjoj slici.

Već sam neko vrijeme žudio za duljom pauzom, a i želudac me počeo upozoravati da je vrijeme objedu. Stoga sam odlučio navedeno učiniti u ovom gradu u kojeg upravo ulazim.
U potrazi za mjestom za odmor prošao sam pored zgrade poglavarstva grada.

U pretpostavljam, samom centru grada je restoran s velikom terasom. Idealno, baš ono što tražim.

Parkirao sam bicikl i izabrao stol na povišenoj terasi, tek metar udaljen od bicikla. Znam da izgleda paranoično, ali sam imao mir i spokoj u duši dok mi je moj dvokotački pratilac bio na oku.
Slijedi standardno: jedno pivo dok se objed ne napravi i drugo pivo zajedno s objedom.

Volim ovakve objede. Tek kad sjednem i polako pijuckam osjetim koliko mi se tijelo umorilo. Zanimljivost ambijenta kroz koje vozim obuzelo mi je, okupiralo um do te mjere da stalno hoću još ovo, pa još ono, pa još malo...pa tek kad stanem na duži odmor, kao ovaj sada,tek tada shvatim da sam trebao još ranije stati i predahnuti i to malo dulje od uobičajenog smirivanja rada srca i disanja.
S druge strane, nakon objeda i popijena ona dva piva, obuzme me takva milina u duši da mi je krajnje neprilično, grehota rekao bih, sad odmah skočiti na bajs i nastaviti. Zato se izvalim na, ovaj put stvarno udobnoj stolici, pogledom zujim po okolini, slušam zvukove, na licu osjećam milinu dirkanja povjetarca, u glavi neke neodređene misli osim one glavne niti vodilje - baš mi je lijepo!
Dugo vremena, i više godina čak, kada zbog neke mentalne asocijacije se sjetim ovakvih trenutaka, mentalni sklop mi, zajedno s tijelom, zastane na tren i ponovo proživi gore navedeni užitak.
Negdje sam čuo ili pročitao, ne znam točno, da će nam pozna starost, ako ju doživimo ovisiti o ovakvim uspomenama, koji će ju činiti podnošljivim i smislenijim. Drugačije rečeno: ako se sjećamo ružnih stvari iz života i starost će nam biti ružna, no ako se sjećamo lijepih stvari, kao što je ova sad opisana, recimo, onda će ta starost ne biti samo lijepa, nego čak i smislena
Nadam se, barem.
No, do tada'ajmo mi nastaviti ovu moju vožnju!
Do Varaždina sam imao još samo 20 km, no i jedno brdo, točnije Varaždinsko topličko gorje.
Na izlazu iz Novog Marofa, na nekom raskrižju bio je svojevrsni totem - uspravno postavljeni trupac sa izrezbarenim motivima.

Jedno vrijeme, dok je bilo kako-tako ravno, cesta je, a i ja s njome, išla paralelno s željeznicom, ovaj put s lijeve strane. Usput sam snimio i obavijest vozačima da su biciklisti opasnost na cesti. Dakle, nisam jedini, mada do Varaždina nisam nikoga sreo na dva kotača.

No, kad smo došli do brda, željeznica je skrenula na svoju stranu, a cesta na svoju. Na toj "mojoj" cesti bila je čak i dodatna traka za promet uzbrdo, no uglavnom trenutno nepotrebna jer je promet bio dosta slab. Ipak, bilo je neke konkretne koristi za mene od te dodatne trake. Ja sam uzbrdo gurao bicikl ovom desnom, a vozila koja su išla u istom smjeru kao i ja, uglavnom su koristila onu lijevu, što znači da su me ona obilazila daaaaleko od mene.

Uzbrdica nije bila predugačka i teška, pa sam se neočekivano brzo našao na prijevoju. I ovdje je, kao na onoj cesti prema Mariji Bistrici, na prijevoju bilo naselje.

Nisam se odvažio pitati mještane zašto su naselje napravili na vrh brda, a zanimalo me je. A nisam se odvažio zbog sivih oblaka iznad mene koji su postajali sve tamniji i tamniji, donoseći zlokobnu mogućnost kiše.
Na kraju mjesta mi se konačno ukazala dolina sa gradom Varaždinom.

Oko 5 km prije Varaždina ravnicom ravnom kao tepsija do grada, jedna drugoj rame uz rame, idu cesta, pa željeznica i na kraju još jedna cesta. Zaključio sam da je ova zadnja neka vrsta brze zaobilaznice, pa sam, prešavši prugu, krenuo onom prvom napomenutom, "lijevom" cestom. Oko nje s obe strane bio je manje-više neprekinuti red kuća koje su činile predgrađe Varaždina.

I konačno, našao sam se pored table koja mi je izrazila dobrodošlicu u ovu metropolu.

Vrijeme za likovanje mi je bilo vrlo kratko, skratili su ga tmurni oblaci koji se na gornjem snimku vide iza mene. Uz napomenu da su u stvarnosti bili daleko tamniji nego na gornjoj slici.
Stoga sam požurio do grada stalno u potrazi za kakvom strehom pod koju bih se mogao skriti u slučaju da se prospe pljusak.
Rezerve tekućine su mi spale na nulu, a i žeđ se pojavila, te prvo stajanje u gradu sam napravio ispred Konzumove trgovine. Improvizirano sam zaključao lancem bicikl, uzeo mobitel, fotoaparat i novčanik i brzinom munje ušao u trgovinu. Jasno da je hladnjak s pivom bio na najudaljenijem mjestu, pa sam krajnje žurno, na granici trčanja, prodefilirao kroz trgovinu. Kad sam izašao van bicikl je netaknut još uvijek bio tamo gdje sam ga ostavio, no dobio je društvo u obliku pljuska.
Nije mi preostalo ništa drugo nego smjestiti se ispod velike nadstrešnice koja je do pola natkrivala parkirane aute i pokušavao u intenzivnom mirisu ozona pronaći nešto zanimljivo u promatranju kišnih kapi kako udaraju u tlo.

Tih dvadesetak minuta pod navedenom nadstrešnicom proveo sam više čekajući da kiša prestane nego da pljusak prođe. Iako najavljen jakim vjetrom pljusak nije bio niti osobito jak, niti osobito obilan. Valjda zbog toga se kiši nikako nije stajalo, pa je okrenula u sitno, tiho, pravo jesensko padanje. Pa čak i kad je stala, nikako se nije mogla odlučiti da je to to, nego je i slijedećih sat-dva viša puta ponovo počela padati i nakon toga prestajati.
Stoga je, što se mene tiče, uslijedio čudan obilazak grada za vrijeme kojeg sam stalno jednim okom tražio privremeno sklonište od kiše, da bi se, kad je počela padati, ispod njega skrio u nakani ostanka suhim. Kad je padalo, nije padalo obilno ni dugo, kao da se zadovoljilo time što me uplašilo i prisililo da se skrijem ispod nekog krova, baš kao prava igra mačke i miša.
Zgrada Narodnog kazališta, prema wikipediji, podignuta je godine 1873. prema projektu čuvenog bečkog arhitekta Hermanna Helmera.
Snimio sam njen bočni, a ne čelni izgled.

Do centra grada prošao sam i pored stare zgrade Hrvatske pošte koju je izgradio varaždinski graditelj Julije Willert 1902. godine za potrebe Kraljevskoga poštanskog i brzojavnog ureda. (izvor: tourism-varazdin.hr/povijesna-jezgra)

Onda sam ušao u pješačku zonu, te se provlačio kroz puste i vlažne uličice…

... da bi stigao do središnjeg gradskog trga, kako ga ovdje nazivaju korzo.

U zgradi sa zvonikom je smješteno Gradsko vijeće grada i sam gradonačelnik.
Prema web stranici tourism-varazdin.hr/povijesna-jezgra vlasnik Starog grada Juraj Brandenburg je 1523. godine poklonio Varaždincima prvu kamenu kuću te ona postaje sjedište gradskog “magistratuša” odnosno “rihtara”, preteče današnjeg gradonačelnika. Tijekom stoljeća vijećnica je mijenjala svoj izgled da bi današnji oblik s tornjem na sredini dobila 1791. godine, nakon što je stara vijećnica izgorjela u požaru 1776. godine.
Osim toga, tu se održavaju i vjenčanja, u jednom od njih sam i nehotice bio i sam svjedok.

Druga strana trga, odakle sam došao na njega, izgleda ovako

Uokolo tog trga je masa malih, uskih prolaza u obliku tunela.

Nedaleko od trga je FOI – Fakultet organizacije i informatike. Već godinama jedno od glavnih visokih informatičkih učilišta.

Evo još par snimaka s trga

Na izlazu sa trga naišao sam na Varaždinsku katedralu.

Za 5. obljetnicu biskupije 2002. postavljena su nova brončana vrata, koja je izradio prof. Hrvoje Ljubić. U luneti je reljef Marije na nebo uznesene, Kraljice neba i zemlje, kojoj su slijeva i zdesna bl. Alojzije Stepinac i sv. Marko Križevčanin, zaštitnici biskupije. Lunetu od kazeta na vratima dijeli latinski natpis: Biskupija varaždinska utemeljena 5. srpnja 1997. (izvor: biskupija-varazdinska.hr/biskupija/katedrala/varazdinska-katedrala)
Za one koji to ne znaju Luneta' (lat. luna - mjesec) je arhitektonski element raščlanjenja zida. To je polukružno polje između ravnog nadvratnika (ili natprozornika) i luka iznad njega, a može biti otvoreno ili zatvoreno (izvor: wikipedia)

Oblaci su se malčice stanjili, čak se i sunce na trenutak stidljivo pojavilo, pa sam opušteniji u duši nastavio obilazak grada. Grad je inače krcat starom arhitekturom, pa sam u više navrata pomislio to je to, nema više, kad ono iza ugla opet neka arhitektonska ljepotica.
Zanimljivo mi je bilo što sam, usprkos kiši i vlažnom pločniku i usprkos nedostatku ljudi zbog koje bi grad trebao izgledati avetinjski pust, imao potpuno suprotan osjećaj. Osjećaj topline, smirenosti i dostojanstva kojim je, čini mi se, grad zračio.

Prema već navedenoj web stranici tourism-varazdin.hr/povijesna-jezgra godine 1779. na ovome mjestu (snimak dolje) stajala je manja prizemna građevina prve gradske osnovne škole. Godine 1842. Inicijativom gradskoga suca Franciscusa Rizmanna pretvorena je u reprezentativnu dvokatnu uglovnicu, najljepšu i najskladniju klasicističku građevinu javne namjene toga vremena s istaknutim natpisom “Za dobro i korist znanja”.

Odmah uz navedenu zgradu gradske osnovne škole smještena je crkva sv. Nikole.

Prema wikipediji Župna crkva sv. Nikole biskupa glavna je župna crkva u gradu Varaždinu. Stoljećima je bila središte jedinstvene gradske župe. Sv. Nikola je ujedno i zaštitnik grada Varaždina. Crkva je postojala još u srednjem vijeku, a postoji priča da je izgrađena na mjestu medvjeđeg legla te se zato na zvoniku nalazi statua medvjeda. U 15. stoljeću doživjela je veliku obnovu od koje je ostao sačuvan jedino zvonik. Današnja je crkva izgrađena u doba baroka, od 1753. – 1758. godine. Projekt je izradio domaći graditelj Šimun Ignac Wagner. Voditelj gradnje bio je Matija Mayerhoffer iz Ptuja, a nakon njegove smrti dovršio ju je Ivan Adam Poch.

Za nastavak priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

01.08.2022. u 16:29 • 0 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.