Pero i njegov bicikl

ponedjeljak, 03.03.2025.

Majstorska cesta IV dan

Za povratak na prethodni dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Slike sa četvrtog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Mapu četvrtog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Probudio sam se iza 6 naspavan, odmoran, vedar i čio. Bura se negdje u noći smirila, valjda je odustala kad se uvjerila da me njene provokacije „ne tangiraju ni 5%“. Izašao sam iz šatora i našao se u nečemu što se naziva „prekrasno ljetno jutro“. Svježi i taman koliko treba biti ugodan zrak uz obilje sunca. Milina!
Iako laganaini i s uživanjem u jutru ipak sam relativno brzo sklopio šator i pripremio bicikl za nastavak putovanja. Na obližnjoj klupi sam doručkovao. Dok sam u svježinu jutra objedovao sjeto sam se da sinoć nisam poništio jučerašnju kilometražu, pa evo koliko je bio skor pri jučerašnjem prelasku Velebita

Negdje iza 7 krenuo s okretanjem pedala.
Oko mene nigdje žive duše, kao da je sve usnulo u ovo tiho jutro. Uživam u jutru. Opet se pokazuje da je od svih 365 dana u godini najljepše ljetno sunčano jutro. Misli mi zuju koje-kuda, ništa neodređeno, jedino konkretno je osjećaj miline mada ne znam zbog čega i zašto…kad odjednom ugledah ispred sebe – njega!

Potpuno iznenađen, zatečen, zbunjen, mentalne blokade, istog trena zaustavih bicikl.
Gledam ja njega, gleda on mene!
Ne mičem se ja, ne miče se ni on!
Samo jedva primjetno mrdne uhom, prvo jednim, a potom drugim, te nakon neke stanke ponavlja proceduru.
Dok sam više zbunjen nego uplašen pokušao dokučiti neku pametnu ideju kako se mimoići s njim (a da ga ne naljutim) naiđe stojadin (Zastava 101) iza njega i zastade za trenutak. Zatim da lijevi žmigavac (sve po propisu kako se već uči u auto školi) i obiđe ga. Magarac i dalje ukipljen, ni da se mrdne (osim ušiju).
Nakon što se auto mimoišao sa mnom dobih i ja navalu odlučnosti i krenuh (mada dosta bojažljivo). Pokušavam biti što tiši, bez naglih pokreta, pogleda negdje u desni rub ceste. Dok se mimoilazim s njim krajičkom oka promatram neće li skočiti na mene, da na vrijeme reagiram (mada ne znam kakva bi to reakcija s moje strane bila, i što bi ja u tom slučaju uopće mogao učiniti!?). No, on i dalje ni da mrdne (osim ušiju).

Mimoišao sam se s njim, a on i dalje ukipljen (osim ušiju). Oslobođen napetosti zbog imperativa bježanja (kamo, kako?) ako krene na mene, dok sam se udaljavao do njega pogledao sam ga još jedanput u retrovizoru. I dalje ni da mrdne (osim ušiju).
Eto, što sve čovjek neće doživjeti!
Ispočetka to nije tako izgledalo, no nakon „bliskog susreta treće vrste“ trajno zabilježenog gornjim snimkom cesta je krenula nizbrdicom. Trajat će skoro 3 kilometra uz par serpentina. Okoliš je manje-više sličan jučerašnjim, dakle surova pustoš.



Prav za prav spuštam se do rijeke Krupe, točnije do manastira na njoj.





Dosta mi je trebalo vremena dok se nisam spustio do manastira. Uostalom nisam mi žurio. Sam na cesti (onaj stojadin kod magarca bio je jedino vozilo koje sam sreo) uz mirise prekrasnog jutra jednostavno su blokirali bilo kakav poriv žurbe.
Iznad manastira se smjestilo groblje.

U neposrednoj blizini manastira prostire se veće groblje na kojem se pokopavaju stanovnici sela Krupa i Golubić, dok se unutar manastirskog kompleksa nalazi manje groblje na kojem su sahranjeni kaluđeri. (izvor: wikipedia)
Konačno sam došao do samog manastira.



I dalje nigdje nikoga. Sve je još uvijek usnulo dubokim snom.
Prema wikipediji Manastir Krupa, to jest Manastir i crkva Uspenja Bogorodice je manastir Srpske pravoslavne crkve na području istoimenog naselja, uz desnu obalu rijeke Krupe. Smatra se da potječe iz razdoblja između 14. i 17. stoljeća. Sastoji se od manastirskih zgrada, unutrašnjeg dvorišta okruženog trijemom sa tri strane, te crkve. Glavno vanjsko pročelje krasi dvanaest prozorskih osi neogotičkih stilskih odlika. Najstariji dokumenti o njegovom postojanju potječu iz razdoblja ranog novog vijeka. Manastir je najvjerojatnije nastao na prvobitnom srednjovjekovnom lokalitetu, no ne može se potvrditi da je kontinuirano korišten kao kršćanska sakralna građevina od izgradnje do današnjeg dana, ponajviše zbog osmanskog osvajanja i velike promjene stanovništva koja se događala tijekom 16. i 17. stoljeća.
Ovdje je Krupa svedena na osrednji potok s kristalno čistom vodom. Most preko nje je uzak, kameni. Čak je i podloga mosta kamena.



Zbunio me taj most svojim mjerama, kao i cesta neposredno iza njega. Sve skupa mi je više ličilo na prilaz u nečije dvorište nego na prometnicu kojom trebam nastaviti vožnju. Radi toga se vratih do ne bi li sreo nekog od lokalaca da mi riješi dilemu. Ali avaj, nigdje nikoga, kao da svi još uvijek spavaju dubokim snom. Jedno vrijeme sam stajao zbunjen što sad. Jedna je opcija bila zakucati na vrata manastira te uljudno i ponizno zamoliti domaćina da mi riješi navedenu dilemu. Druga je odustati od zapitkivanja te, usprkos sumnji nastaviti preko mosta, pa dokle dođem.
Jedno od pravila psihologije veli da kad god smo u dilemi da li se aktivirati u cilju rješenja ili pasivno čekati da se problem sam od sebe riješe, prije će se izabrati druga opcija. Tako sam i ja okrenuo leđa manastiru bez kucanja na njegova vrata sjeo na bicikl i prešao preko mosta.
Kaldrma, kaldrma nakon mosta nastavila se neko vrijeme da bi se pojavom asfalta cesta proširila na „normalnu širinu. Čak je i crtu dobila na sredini. Dakle, nisam promašio put.
Čim je cesta dobila svoj standardni obris, a to je bilo malo više od stotinjak metara nakon mosta, uz taj „standardni obris“ pojavila se i „standardna“ uzbrdica.

Cesta je ponovo poprimila ugođaj kakav je imala dok sam se spuštao do Krupe (i manastira i rijeke). Dakle i dalje sivilo kamena pomiješano s niskom makijom, a što se znakova ljudi tiče osim ceste totalna pustoš. Dođe mi nekako sumnja da li je taj manastir čisto moja uobrazilja nastala zbog čežnje za bilo kakvim znakom čovjekove prisutnosti u ovoj pustoši.
Ako za manastir nisam siguran da li sam stvarno prošao pored njega ili samo MISLIM da jesam, uzbrdica po kojom vozim bila je i te kako stvarna. Kao što se može primijetiti na snimcima od jučer i Zrmanja i njena pritoka Krupa su svoje tokove usjekle duboko u stijenu. To znači ako sam imao nizbrdicu do Krupe ( (i manastira i rijeke) sad mi se valjati penjati. Za nekakvu utjehu mi je činjenica da će mi ova uzbrdica biti znatno kraća – tek 2 km.
Na jedno jod pauza snimio sam ju pa evo kako izgleda gledajući ju odakle sam došao, kao i kamo idem.



Da ne ispadne da samo cestu snimam, evo jedan ogoljeni vrh brda kojeg sam uhvatio sa strane.



Nisam dugo vozio po ravnici, jer se nakon uzbrdice i nakon kraća stanke pojavila nizbrdica. Biće duža od 3 km pa vožnjom niz nju zaboravim sve muke vožnje uzbrdicom – zamijenilo ju je čisto pravo nepatvorenu uživanje. Često se u ovakvim situacijama zapitam da li bi mi gušt vožnje nizbrdicom bio isto u ovolikoj mjeri da netom prije njega nije bilo muke pri vožnji uzbrdicom? Teško filozofsko pitanje!
Slijedi spuštanje u kanjon Zrmanje koji je ovdje za kratko dobio obrise doline.

Rekoh za kratko jer ako objektiv usmjerim uzvodno uočavam ono što jest – kanjon.



Oštro oko pažljivog promatrača će na gornjem snimku uočiti kameni most.



Spuštao sam se u civilizaciju, kakvu-takvu! U to me uvjeravala tabla s imenom mjesta.

Malo sam zbunjen, a nisam sreo nijednog lokalca da mi tu zbunjenost riješi. Gornja tabla me uvjeravala da ulazim u Žegar dok me karta uvjerava da mjesto kroz koje ću proći nakon prelaska Zrmanje je Kaštel Žegarski. Javila mi se pretpostavka da je fantomski Žegar odmah iza table, prije Zrmanje, no ja ne sretoh ni jednu jedinu kuću, ili mi je barem tako izgledalo.
Ma, u stvari to nije ni bitno. Bitno je da sam nakon Krupe (rijeke) došao i do Zrmanje.

Uvijek su mi mostovi bili posebno zanimljivi, a stari naročito (mostovi spajaju ljude!), pa sam zastao malo dužom pauzom da ga detaljnije sagledam.





Par stotina metara nakon mosta, blagom uzbrdicom dođoh do raskrižja gdje skrenuh lijevo prateći putokaz za Ervenik. Nakon izlaska iz mjesta, za kojeg još uvijek nisam siguran kako se zove, nađoh se na ogromno širokoj cesti, uvjerljivo najširoj na cijelom ovom višednevnom putovanju. Po širini prava magistralna magistrala!
Evo kako to izgleda u slici, ispred i iza mene.



Dok sam snimao gornji snimak pažnju mi privuče planinski masivi u pozadini.

Iznenadih se, i to dobrano kad isprede sebe ugledah najavu Ervenika.

Nije mi se prekidalo ovu ugodnu vožnju po raskošnom i kvalitetnom asfaltu, pa provjeravati na karti, no čini mi se da sam nekako prebrzo i prerano stigao do Ervenika. Emotivni dio mene je najavu dolaska u to mjesto prihvatio s oduševljenjem, pogotovo što su mi rezerve tekućine pri kraju, pa mjesto vidim i kao mjesto obnove zaliha.
Međutim!
Racionalni dio mene je sve to promatrao s suzdržanom, ali ipak znatnom dozom skepse i sumnjičavosti. Sjetio se, naime, jučerašnje najave mjesta Golubići, oduševljenja, a potom i razočarenja jer je do mjesta bio loš oho-ho. Tako je na žalost mog emotivnog dijela, bilo i ovaj put.
Netom iza table sa najavom mjesta umjesto prvih kuća ugledah ovo

Nova raskošno široka magistrala se milimetarskom preciznošću, odjednom transformirala u staru usku cestu, sokak tek (meni za utjehu – ipak asfaltiran). Bože, što li sve neću vidjeti na ovom putovanju!?
Stao sam zbunjen, zapanjen, iznenađen (kao kod onog magarca). Um mi je pokušavao pronaći kakvo-takvo objašnjenje, mada se mučio u tome. Kao da su se graditelji naljutili, ili je nestalo novaca, ili…
Zapravo vožnja ovim sokakom nije bila uopće loša, naprotiv!. To sam postupno shvaćao nakon što se ono iznenađenje i zbunjenost i što još već, postupno povukli (svakog čuda tri dana!)
Vozio sam tim sokakom kroz ( je li) surovu pustoš dosta dugo, čini mi se dulje nego u slučaju Golubić. No, nisam se zbog toga pretjerano sekirao, prihvati sam to kao čudnu normalnost ovog kraja.



Napokon se pojaviše prve kuće (Ervenika, ponadah se) i ne samo kuće nego sretoh i pravog, pravcatog živog čovjeka. Odmah iskoristih priliku te ga zapitah kako do centra Ervenika (čuj mene, centra, kao da je to neka metropola), te kako dalje prema Kistanju. Ljubazno i uljudno, no istovremeno kratko i jezgrovito (kasnije se pokazalo i točno) čovjek mi objasni. Nakon moje zahvale dobih i topli osmjeh uz želju za sretan put. Eto, koja munjevita preobrazba iz surove pustoši u iskrenu ljudsku toplinu.
Nakon kilometra vožnje po jednakom sokaku kao i do sad samo uz pokoju kuću uz put, dođoh to T raskrižja. Desno ću kasnije nastaviti prema Kistanju, no to ću napraviti nakon posjete Eveniku prema kojemu skrenuh lijevo. Nakon par desetaka metara pređoh Zrmanju i nađoh se u centru mjesta. I smrznuh se, iako je sunce već dobrano grijalo, jer taj centar mjesta je izgledao ovako.



Gledajući ovaj horor prikazan na gornjim snimcima izgledalo mi je kao da sam tek koji tren zakasnio na kraj rata. Nigdje nikoga, nikakvog živog stvora. Jeza živa!
Malo dalje od ovih ruševina ugledah zgradu koliko-toliko „normalnu“.

Očigledno vijećnica! Ova tri parkirana auta su me malo vratili iz depresivnog stanja – ipak ima ljudi ovdje. Možda ih ima, no ja ih ne vidim.
Uvidjevši da je krajnje neumjesno s moje strane još u ovakvom okruženju i trgovinu tražiti vratih se nazad i nakon ponovnog prelaska Zrmanje nastavih ravno prema Kistanju.
Opet uzbrdica, malo manjeg postotka nagiba ali zato duža od one iz manastira Krupe. Ova je trajala preko 4 km.

Zbog izostanka bure ona svježina jutra je nestala, ustuknula je pred toplinom sunčevih zraka. Uz pojačano disanje počelo je i znojenje, te sam već smišljao kako provesti redukciju konzumiranja tekućine jer sudeći prema karti do Kistanja nema baš puno šanse da ću naići na izvor obnove iste.
E baš nije tako!
A da nije tako Onaj gore mi je (opet) priredio (ugodno) iznenađenje.
Kao i sve tako je i ova uzbrdica završila. Vozi osam laganini pustopoljinom, (surova pustoš) na koju se već privikavam. Pokušavam se priviknuti na vrućinu mada mi to teže ide. Još nije pretjerano vruće, ali izgleda da će biti. Bar nema više uzbrdice!
Prođoh pored table mjesta za koje nikad nisam čuo.

Opet klasika – vozim pustopoljinom iako me tabla uvjerava da sam u naselju. Navikao sam već na čudan smisao pojma „naseljeno mjesto“ ovih krajeva.
Konačno, kuće!

Naravno od bilo kojeg oblika života (opet) ništa. Jedino ova visoka kamena ograda s obje strane malo me je probudila iz letargije. Ovako blizu ceste i ovako visoke stisnuli su cestu pa ona izgleda uža nego što jest. Čemu to u ovakvom izobilju prostora!?
Na kraju ovih kamenih ograda – raskrižje, nešto kao centar sela. Prošao bih kroz njega i nastavio dalje da nisam čuo veseli razgovor ljudi.
Pa ovdje ima živih!?
S lijeve strane, nekih dvadesetak metara dalje lokalna trgovina, a ispred nje oveća nadstrešnica sa debelom hladovinom. Uz poveći stol od masovnog drveta sa klupama oko njega. Na klupama njih četvorica veselo razgovaraju. No, kad su mene primijetili – muk! Ne znam toko je koga u većoj mjeri zapanjio, ja njih ili oni mene.
„Dobar dan!“ rekoh i oni mi zbunjeno odgovoriše.
Parkirah bicikl, uzeh novčanik te otvorih škripava vrata seoske trgovine. Lice mi se istog trena ozari kad ugledah hladnjak s bocama piva. Uzeh ih 3 (boca piva 1,2€, sasvim prihvatljivo!). Izađoh van sjedoh na klupu za stolom i počeh pivo pretakati u termosice. Jedan od četvorice započe razgovor sa mnom (odakle dolazim, kamo idem, kako mi se da). Šturo odgovaram ne prestajući pretakanje (piva). Sugovornik se pokuša našaliti na moj račun, no ostali iz društva ga odmah u tome prekoriše („Daj nemoj čovjeka gnjaviti, vidiš da se umorio!“). na moje iznenađenje moj mi se sugovornik ispriča („oprosti, nisam loše mislio“). Čak se i pokajnički nasmiješi čime mi pokaza prorijeđene izrazito žute zube, od kojih je većina lijevo i desno od sebe nije imala susjeda. Uz takav osmjeh kojeg ni jedna pasta za zube ne bi uzela za svoje reklamiranje treba dodati višednevnu bradu i razbarušenu kosu koja barem tjedan dana nije imala susret sa šamponom ili sapunom.
Ostao sam neko vrijeme u iznenađujuće toplom i obzirnom razgovoru koji je bio nekako u suprotnosti s zapuštenim izgledom sugovornika. Nisam imao hrabrosti zamoliti ih za jedan snimak, mada bi mi vjerojatno to dopustili. Plašio sam se da bi tom gestom pokvario ovu ugodnu, prijaznu i meni nekako nadnaravnu atmosferu. Već sam navikao da danas vozim pustopoljinom u kojim nema ni jednog jedinog čovjeka na vidiku, a kamo li tu kraj mene, a sad ovako ugodan razgovor s potpunim neznalcima. Badava, koliko se trudili u svojim procjenama, stvarnost je maštovitija od najmaštovitije mašte!
Obogaćen za krajnje neočekivano, ali posebno ugodno iskustvo nastavih vožnju.
Vegetacija oko ceste je malo živnula, pa mi je zatvorila vidik na lijevu i desnu stranu.

Vjerojatno bi mi bilo dosadno voziti ovakvim ugođajem u kojemu vidim samo cestu ispred sebe, da me još dugo nije držao onaj neočekivani razgovor s lokalcima. Tako sam brže od očekivanog došao do slijedećeg T raskrižja (prethodno je bilo u Erveniku)

Obrovac i Benkovac ću ostaviti za neku drugu vožnju, a sada ću skrenuti lijevo.
To Kistanje je na karti jednakim krugom naznačeno kao i nesretni Ervenik, no nadam se da je u boljem stanju. Do njega imam oko 7 km, a već mi se naslućuje potreba za duljom pauzom, pa ako bude sreće to bih napravio negdje iza tog sedmog kilometra.
I dalje pustoš, mada prođem pored pokoje kuće, usamljene i napuštene. Napušteno ne izgledaju samo kuće nego i bavljenje biznisom.

Neki entuziasta se bavio ljekovitim biljem, no prema izgledu „poslovnog prostora“ prikazanog na gornjem snimku, od toga je već odavno odustao.
Opet okoliš poprima izgled pustoši, na koju sam se nekako već naviknuo.

Iza suhozida se naslućuje obradiva površina, no ona je to bila davno ranije. Sad mi uglavnom izgleda zapušteno i zaraslo.
Na jednoj kratkoj pauzi, tek toliko da obrišem znoj i gucnem koji gutljaj, snimio sam svog vjernog suputnika.

Grije ono ozgor, postaje sve toplije i toplije, pa moja želja za duljim odmorom postaje sve jača i jača. Tabla s mjestom me nekako obodri da izdržim još malo.

Odmah nakon table s imenom mjesta pojavila se prva naznaka da je ono drugačije od ostalih koje sam danas prošao. Ona se sastojala u kućama koja su se pojavila tek stotinjak metara nakon table, i kojih je već na početku mjesta bilo više nego što ih je ukupno bilo u dosadašnjim naseljima. Dosta kuća je oko sebe imalo solidno uređenu okućnicu sa fino pokošenom travom (još nešto do sada neviđeno). Dakle, sve je upućivalo da će ovo biti sasvim uobičajeno, normalno mjesto. No, od jutra naviknut na drugu normalnost, ova mi je bila nenormalna („Normalno u nenormalnoj sredini postaje nenormalno!“)
Dok sam se u sebi borio sa definicijom normalnosti naišao sam na cestovni prijelaz preko željezničke pruge. Istog trena pritajeni ljubitelj željeznice u meni potisnu tu borbu sa definicijom i uvjeri me da se manem jalova posla oko toga, te da skrenem lijevo i dođem do stotinjak metara udaljenog kolodvora.

Sasvim zgodna kolodvorska zgrada kojoj je glavni ulaz, s ove strane tračnica, još uvijek bio u svježoj hladovini još nedodirnut današnjim suncem.
Kad sam već među tračnicama snimio sam kolodvorski pogled prema Kninu…

…te na drugu stranu prema Zadru

Otišao sam do ulaza u kolodvorsku zgradu. Ulaz zaključan. Na staklu vrata, iznutra nalijepljena obavijest.

Komad selotejpa gore lijevo kojom je obavijest bila pričvršćena na staklo nije izdržao test vremena. Pa ipak, i ovim viđenim shvatio sam što je napisano: „Dragi putnici, vlakovi na relaciji Zadar – Knin ne prometuju od 19. 06. 2021. do daljnjeg!“
Dakle zadnji vlak je ovim kolodvorom prišao prije 3 godine!! Kada se kolodvor tri godine prepusti na milost i nemilost samoći to na njega ostavi traga. Izgledao je tih, miran, ali i zlokoban i jeziv. Ne samo da nema nigdje nikoga, nego se manje vidi, a više osjeća da je to odavno tako.
Parkirao sam bicikl…

…i sjeo na solidno udobno sjedalo u svježoj jutarnjoj hladovini.

Ispred mene posađena vinova loza o kojoj više nitko ne vodi računa.

Sjedim pogledom nedefinirano zujim po prizoru ispred mene. Eto, opet mi se vrati onaj osjećaj surove pustoši. Samo ova pustoš je teža i mučnija. Za razliku od one pustoši od jučer i danas, a to je pustoš u kojoj je priroda svoja, bez čovjeka, pustoši ju nazivam jer nema čovjeka, niti ga nije ikad i bilo. A ova ovdje pustoš je drugačija. Tu su bili ljudi, bila je gužva, bio je razgovor, cika, galama (skoro da to mogu ćuti dok promatram zgradu i perone). A sada ljudi više nema, ostavili su kolodvor, napustili ga. Eto, baš to, da je bilo ljudi i da ih više nema, to ovu pustoš čini daleko težom i mučnom…
Odjednom mi zazvoni mobitel i ja se prenu. Shvatih da sam – zaspao. Dok sam išao do bicikla po mobitel pogledah na sat te uvidjeh da je prošlo petnaestak minuta mimo moje svjesne prisutnosti.
Nakon obavljenog razgovora (bio je to sin kojeg zanima kako napreduje moje bicikliranje) ostadoh još neko vrijeme zavaljen u sjedalu. Eto, uz pomoć mirisa i svježine jutarnje hladovine mir i tišina me oslobodiše mučne tjeskobe i postadoše nešto prekrasno, srcu drago i nezaboravno. Ili je to sve zbog 15 minuta sna, ne znam. Znam samo da ovaj ugođaj neću nikad zaboraviti (puno toga, izgleda s ovog putovanja neću zaboraviti, i to kao ugodno i lijepo, nešto što daje smislu svemu ostalom).
Vratih se nazad na „svoju“ cestu i nastavih prema centru mjesta. Da, da, ovo mjesto stvarno ima centar, a u centru vijećnicu, i to kakvu!

Nekako meni iza leđa, dok sam snimao gornji snimak su dvije crkve, jedna manja i starija, a druga veća i novija.
Ova manja i starija izgleda ovako.

Posvećena je Gospi od Zdravlja.
Iza nje na gornjem snimku nazire se crkva sv. Nikole.

Odmah kod tih crkvi je raskrije koje je ujedno i centar mjesta. S druge strane ceste ( u odnosu na navedene crkve) je parkiralište, velika terasa kafića u debeloj hladovini, te velika trgovina.

U trgovini sam kupio što mi treba od hrane i pića, te u hladovini nadstrešnice nešto pojeo i popio.

Imao sam čak i stol za to. Malo mi je ambijent izgledao zbunjujući. S jedne strane skupa, raskošna masiva od stolova (a takva je i nadstrešnica), a s druge strane nabacani jedan na drugoga. Biće na čekaju poseban datum kad će se upotrijebiti za veliku feštu.
Na kraju ovog malog trga je pravoslavna crkva svetih Ćirila i Metoda.

Dok sam stojeći u hladovini grickao i srkao promatrao sam okolinu u znatnoj mjeri zapanjen. Bilo je tu more ljudi, more za moje pojmove, obzirom da od jutros sam vrlo malo imao prilike ih susresti. Neki su se muvali amo-tamo, ona terasa kafića u hladovini popunjena više od polovine, auti na obližnjem raskrižju zuje trube, plaze, čekaju da se mimoiđu. Prava gradska vreva! Pitam se kako je moguće na tako maloj razdaljini od par stotina metara susresti onu totalnu pustiš na željezničkom kolodvoru i ovu vrevu od mnoštva ljudi ovdje na ovom trgu!?
A onda mi je gužva počela smetati, skoro sam se s čežnjom sjetio one potpune pustoši (eto, tko bi čovjeka zadovoljio!?). Zato sam sjeo na bicikl i nastavio vožnju.
Nakon već stotinjak metara od raskrižja koje je ujedno i centar mjesta od gužve ljudi i vozila ni g.

Pripremajući se ranije za ovo putovanje uočio sam neku prečicu nacrtanu tankom linijom na karti nakon Kistanja prema Drnišu. „Kartu čitaj a seljaka pitaj!“ kaže poslovica, pa kad sam naišao na dva penzionera upitah ih za tu prečicu. Kad su me vidjeli na (natovarenom) biciklu, lica im se ozariše od impresioniranosti te mi, ne samo odgovorom, potvrdiše moje pretpostavke, nego me s iskrenim osmjehom obodriše da samo hrabro nastavim jer je cesta nova i jako dobra.
Koji minut kasnije uvjerio sam se u to.

Cesta je prava magistralna magistrala. Nešto slično kao onoj iza Žegara (ili Kaštela Žegarskog, dilema imena mjesta osta neriješena). Čak mi se čini i bolja. Krivine blage, asfalt nov, super kvalitete, pa bicikl, čini mi se, skoro sam po njemu klizi. Tek pokoji auto prođe, pa mi ne remeti ovo čisto, nepatvoreno uživanje običnom vožnjom koje je to ponajviše zbog toga jer je potpuno neočekivano. A očekivao sam skoro pa kaldrmu, imajući na umu onu tanku crticu na karti.
Nakon više od 10 km vožnje po relativnoj ravnici došao sam do spuštanja prema Krki. Kao i Zrmanja ili Krupa, i Krka je svoj tok usjekla u stjenoviti kanjon (ili usku dokinu), te da bih je prešao trebam prvo dolje, a potom gore.
Međutim, zašto Krku prelazim baš ovdje!?
Zbog Roškog slapa!
Al' ine leži vraže, i „obilazak“ Roškog slapa bit će sličan obilasku Kudinog mosta. Opet slučaj s pretjerano jakom željom koja uvjerava da je vjerojatnost ostvarivanja skoro pa sigurna, mada racionalno gledajući male su šanse u to.
No, 'ajmo redom. Ispred mene je nizbrdica on skoro tri kilometra. Odmah na početku pokazala je svoju spektakularnost, barem je meni to tako izgledalo.



Gledajući predzadnji snimak desno se uočava komadić nekog jezera. To je početak Visovačkog jezera.

S druge strane jezera se uočava linija puta kojim ću nastaviti vožnju nakon prelaska Krke.
Nizbrdica je završila tek par desetina metara prije Krke. Ipak sam prijelaz preko nje znatno odgodio jer sam se našao ispred restorana koji je podmuklo puštao očaravajuće mirise kuhinje na koje se trenutno upecao moj želudac. Onaj objed u Kistanju je bio tek mala, privremena zakuska prije nečeg većeg, a ovaj ovdje ambijent je bio kao savršen za to. Korak više prema tom savršenstvu činila je terasa s debelom hladovinom, kao i smještaj bicikla tek par metara udaljenog od mene. Ugodno zavaljen u stolici za stolom pogled na mog vjernog suputnika izgledao je ovako

Moj se bicikl skromno sakrio iza ovog mountain e-bike-a u prvom planu koji je također bio na ručku priključen na punjač.
Nisam bio pretjerano originalan pri izboru jela, tek klasična punjena pljeskavica. Pa ipak prijala mi je kao pravi Božanski objed.

Prije nego što sam nastavio vožnju, još dva snimka.
Prvi je pogled na Visovačko jezero, točnije na njegov početak s terase restorana.

Na samom odlasku za oko mi je zapala prekrasno uređena retro Vespa (moj bicikl je odmah iza nje).

Na ovom mjestu Krka se račva u tri-četiri rukavca koji su se razmilili po širokoj dolini. Cesta krivudavo prelazi preko njih. U stvari teško je to cestom nazvati, tek malo širi sokak.
Pogledi iza mene…

…a zatim ispred mene.

Sa ovom željeznom ogradom, uz krivudavost više mi izgleda kao turistička šetnica. A ona to i jest (pored prometne uloge) jer sam ugledao tablu koja je pokazivala kojom stazom do Roškog slapa (i gdje platiti ulaz). Kao i u slučaju Kudinog mosta, staza definitivno nije za gurati bicikl pored sebe (a i nisam siguran da bi mi to dozvolili autoriteti na blagajni). Definitivno shvatih da od Roškog slapa nema ništa.
Ili ima, barem malo!?
Snimio sam skromne slapiće uzvodno od mosta, kao neki ostaci, mrvice tek od glavnog slapa.



Kad već toliko davim s Roškim slapom red je da ga, barem posudbom prikažem.

Roški slap je šesti, pretposljednji vodopad na rijeci Krki. Nalazi se u nacionalnom parku Krka. Zbog svoje je ljepote, uz ostale slapove na Krki, jedna od najpoznatijih prirodnih ljepota Hrvatske.
Nalazi se oko 14 kilometara nizvodno od slapa Miljacka. Ime je dobio po tvrđavi Rog, od koje danas nema puno tragova.
Posebno je zanimljiv zbog niza malih kaskada poznatih kao Ogrlice, kojima počinje sedrena barijera. Također je zanimljiv i zbog bogate vegetacije, mlinova i stupa.
Barijera je duga 650 metara, najveća širina je 450 metara, a visinska razlika je 22,5 metara.
Glavni slap visok je 15 metara i njime se Krka u širokoj lepezi ulijeva u Visovačko jezero.
Godine 1910. na njegovoj desnoj strani izgrađena je protočna hidroelektrana, koja i danas nosi njegovo ime. (izvor slike i teksta: Wikipedia)
Nastavljam vožnju/šetnju ovom cestom/šetnicom koja savladava ovu više stotina metara široku dolinu. Cesta/šetnica se još nešto suzila pa sve više postaje šetnica, a sve manje cesta.



Nakon prolaska doline slijedilo je 4 km dosta žestokog uspona. Nije bio toliko žestok zbog postotaka (mada je i on bio znatan), već je toj žestini doprinijelo sunce koje je stvarno baš grijalo, kao da već danima nije imalo prilike za to.
Prije nego je cesta serpentinom pozdravila jezero snimio sam ga, ovako s visine.



Do Drniša, mog današnjeg odredišta imam još 12-tak km. Cesta ide blagim usponom, solidno podnošljivim. Ono što je malo teže podnositi je dosada jer je cesta manje-više ravna, dakle monotona.



Monoton je bio i okoliš. Blago ravničav, vegetacijom škrt, sušom i suncem spaljen. Nije mi jasno kako krave, koje su me nakratko pozdravile ravnodušnim pogledom, uopće pronalaze nešto za pod zub u ovoj polupustinji.



Ono što je postajalo najteže za podnositi bila je vrućina. Onaj ozgor je pržio momački, a nigdje vjetrića da barem malo rashladi.
Onda se cesta potrudila da poveća svoj doprinos tom teškom podnošenju – uzbrdicom.

Uspio sam pronaći mršavu, ali ipak hladovinu uz cestu, pa sam malo predahnuo. Ispred mene je bila neka tvornica, neki pogon, a iza toga valjda Drniš. Ta nada koju sam sa svojom jakom željom pretvorio u činjenicu učinila mi je vožnju podnošljivom.
Kad sam došao do tvornice, preko puta nje je bilo nešto kao kamenolom.



Jedno je kad to zamislim, ili kad čujem nešto o tome, a sasvim drugo kad tu vidim. I to izbliza, iz prvih redova. Jeziva je ta devastacija okoliša!
Nisam sad neki zagriženi branitelj očuvanja prirode, pa ipak mislim da se otišlo predaleko. Gledam ovaj kamenolom, nije nešto ogromno, nije nešto značajno i zamišljam kako tek izgledaju površinski kopovi ruda koji od Zemljine površine naprave beživotnu površinu neke druge planete.
U tom razvaljenom, beživotnom okolišu zape mi za oko usamljeni bager, kao nijemi svjedok ove razvaline.



Svemu dođe kraj, pa tako i vožnji ovog dana – evo najava današnjeg cilja.

Drniš je grad na brdu iznad Petrova polja, a ja dolazim sa suprotne strane. Radi toga slijedi nizbrdica kroz grad.



Obilazak grada ostavljam za kasnije, tek je 3 poslijepodne (stvarno sam brz danas). Prvo bih do svoje sobe za večeras. A ona je, jasno na potpuno drugom dijelu grada. Ako ću detaljnije skoro je na izlazu iz grada, u navedenom polju, na cesti prema Kninu.
Izvana, moj smještaj izgleda ovako, snimljen predvečer, nakon obilaska grada („moja“ zgrada je ova lijevo)

Prozor moje sobe je ovaj sa spuštenim roletom.

Prije spavanja sam bicikl priključio na punjenje baterije. Priključak je bio ispred natkrivenog glavnog ulaza u zgradu.


Na prozoru je bila višestruka utičnica („lopov“ sa više utičnih mjesta), a na stolu kuhalo s dvije ploče. Kasnije, dok sam odlazio u grad zatekao sam dvojicu tamnoputih (Nepalci? Pakistanci? Hindusi?) kako si na ovoj improvizaciji kuhaju ručak.
Radi mira u duši bicikl sam lancem i katancem zaključao za – kantu za smeće!
Soba mi je bila mala, jednokrevetna, s kupatilom i televizorom. Meni dosta!

Lijevo je kupatilo, desno moj krevet, iznad njega prozor.
Pogled s kreveta na ulazna vrata

Nakon raspremanja odmah sam otišao pod tuš da sperem sa sebe prašinu, znoj, umor i ostalo loše od ovog dana. Nakon tuširanja sam malo prilegao i isto toliko dremkio, da bi odmoren i smirena duha krenuo u obilazak grada.
A prije grada skrenuo sam na suprotnu stranu od njega te nakon par stotina metar došao do željezničkog kolodvor Drniš. Prekrasna kamena zgrada ovako izgleda od strane grada…

…a ovako od strane tračnica.

Ovako stanična zgrada izgleda iz vlaka (tračnice su savijene zbog optike objektiva, inače su ravne)

Tračnice ovako izgledaju u smjeru Splita…

… a ovako u smjeru Knina

Grad je malen sa zbijenim kućama jedna uz drugu te s mason uskih ulica koje idu nizbrdo (ili uzbrdo, već odakle se promatra), jer je grad na brdu (što već ranije napomenuh).

Glavno obilježje grada je crkva



Župna crkva Gospe od Rožarija jest crkva u Drnišu koja je građena od 1871. do 1886. godine. Crkva je sagrađena u (neo)romaničkom slogu, riječ je o trobrodnoj centralnoj građevini jednostavna uređenja. Radovi kreču 1878. uz pomoć češkog arhitekta Ivana Kuzela. Crkva je dobila je novi krov 1882., bez inventara i opreme. Crkveni odbor tražio je novčanu pomoć od austro-ugarskog cara Franje Josipa. Franjo Josip za kupnju oltara donira iz svoje riznice 300 kruna. U srpnju 1884. ugrađen je oltar. Crkva se boji 1885. godine, da bi 9. svibnja 1886. šibenski biskup održao je blagoslov župne crkve. Župljani formiraju pjevački zbor 1892. i nabavljaju orgulje 1897. 1932. godine je počelo oslikavanje unutrašnjosti Crkve uz pomoć akademskog slikara iz Livna, Vladimira Marjanovića. (izvor: wikipedia)
Nažalost, crkva je zaključana!
Detalj iznad portala izgleda ovako

Malo niže od crkve, mada dosta blizu nje je prekrasna zgrada. Prekrasna mi je izgledala možda zbog intenzivne osunčanosti. Možda je to župni dvor crkve.

Za večeru sam sam svratio u piceriju i večerao (pogađate) picu s pivom, a potom se vratio u sobu. Malo sam kratio vrijeme prebacujući kanale na televizoru (sjetih se grupe Film i njihovog „Na radiju ništa novo, samo reklame i dileme“). Shvativši da badava tratim vrijeme, izabrah radije tišinu. Ugasih ga te krenuh s pripremana (tijela i duha) na počinak.
Neočekivano zanimljiv dan bi danas!

Za nastavak na slijedeći dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

03.03.2025. u 16:48 • 0 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.