Pero i njegov bicikl

Majstorska cesta III dan

Za povratak na prethodni dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Slike sa trećeg dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Mapu trećeg dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Konačno dan D!
Naspavan i odmoran probudio sam se već nešto iza 6. Čak su i one probavne tegobe nestale, smilovale su se i nisu mi remetile san.
E sad, dilema! Da li objedovati ili ne, da li su problemi s probavom nestali ili su se samo pritajili i čekaju novi kontingent namirnica?
Obzirom da sam većinu jučerašnjeg dama postio, odlučih se na varijantu B, što znači doručak, odmah ili sad. U obližnjoj trgovini opskrbih se krutom i tekućom logistikom i doručkovah za klupom namijenjenoj za to. Klupa se nalazila iza „objekta“ u kojemu prenoćih prošlu noć.

Doručak je bio hladnog karaktera (kraljevstvo bih dao za šalicu tople bijele kave).
Dok sam prebirao zalogaje promatrao sam dvorište.

Svaka čast na entuzijazmu gazde i njegovoj obitelji. Pored kafića i prenoćišta našli su vremena urediti dvorište kao iz bajke.
Sunčana jutra su nešto najljepše što se čovjeku može dogoditi. Naročito ako si u egzotičnom kraju, kao ja sad. Dobro, istini za volju moram priznati da je bilo malčice prohladno, pa sam pro spuštanju u Krbavsko polje odjenuo i kapu i rukavice. Ipak je Udbina na dosta visokoj nadmorskoj visini, čak 830 metara, čime se nalazi visoko na top-listi mjesta sa najvišom nadmorskom visinom.
Zato me je dobrano ugrijalo ono što sam vidio ispred sebe – Velebit, sve bliži i bliži!



U stvari sam se, nakon spusta iz Udbine, našao na modernoj prometnici, nekoj vrsti magistrale, koja povezuje Ličku magistralu sa izlazom na auto cestu Dalmatinu kod mjesta Gornja ploča, do kojeg ima još nekih 15-tak km.
Ne znam gdje su ta vozila bila jučer (kao da su sva čekala baš današnji dan) uglavnom promet je bio znatan. Da veselje bude veće na ovih 15-tak kilometara malo-malo pa neki radovi. Na jednom mjestu se promet naizmjenično puštao. Kako je dionica bila podugačka, za mene na biciklu nije bilo dovoljno vremena za prijeći ju, pa su mi se pojavili tegljači kako dolaze meni u susret. Problem sam riješio tako da sam jednostavno skrenuo na traku po kojoj promet uopće ne ide (na onu na kojoj trebaju nešto raditi).

Baš mi je bio gušt voziti po prometnom traku rezerviranom specijalno za mene, barem sam sebi to tako predstavljao.
No, ne leži vraže!
Biće da je ta moja uživancija nekom išla na živce pa ju je ubrzo prekinuo. Pa ni to mu nije bilo dosta već je maknuo asfalt sa ceste !!!

Slijedećih 5 km (slovima: PET!!!) intenzivno sam zaprašivan prašinom iza šlepera koji kao da su odahnuli u silnom iščekivanju kad ću već jednom naići, pa da se svi izredaju u tom zaprašivanju.
Kašljucao sam, kihao i žmirkao, sve zbog te silne prašine dok kao Božje ukazanje nisam ugledao putokaz koji me upućuje na skretanje sa ove magistrale (bolje reći „magistrale“) na lokalnu cestu prema Lovincu. A tamo – Raj na zemlji!

Promet nula – apsolutna, nježna hladovima, mir i tišina.
Promjena od mahnite, zaprašene gužve na makadamu do ovog kao pahuljica nježnog sklada i mira je bila nagla i brza u tolikoj mjeri da sam u početku pri vožnji Rajem prikazanim na gornjem snimku jedno duže vrijeme osjećao zbunjenost, čak i strepnju da se ovaj prekrasni ugođaj ne raspline, te se ponovo vratim u onaj oblak prašine. Iako mi je moj racionalni dio pokušavao uvjeriti da je ovaj put strah potpuno bezrazložan i krajnje neutemeljen (uz prijekor kakve sve iracionalne strahove čovjek može sebi prirediti!?).
Tokom slijedećih par stotina metara strepnja se postupno smanjivala, da bi u konačnosti potpuno nestala prepustivši prostor čistom, nepatvorenom uživanju.
Često mi se nakon ovakvih vožnji u sjećanje vrate neki trenuci, krajolici ili situacije koji u vrijeme događanja ne izgledaju nešto posebno ni egzotično (što u stvari i nisu), a koji postaju posebni i impresivni što više vrijeme nakon vožnje prolazi. Dali svojom voljom ili njihovim nahođenjem svejedno, uvijek mi bude smirujuće ugodno pozvati ih iz mog sjećanja. Tada za trenutak zastanem zaboravivši gdje sam i što radim, a iz sjećanja mi bljesne prizor u tolikoj mjeri stvaran da mi se oči zacakle uz blagi osmjeh na usnama. Bude to jedna mala ali snažna iskrica sreće i zadovoljstva u sivilu svakodnevnice.
Eto, jedno od toga je i ova jutarnja vožnja po ovom južnom dijelu Ličkog polja.
Naravno, koliko god bili ugodni i dragi, ovakvi trenuci (pre)kratko traju, ma koliko god bili dugi. Konkretno u ovom slučaju, prekinula ih je tabla sa imenom mjesta.

Iako sam kod prvih kuća Lovinca trebao skrenuti desno prema Velebitu, ipak sam produžio ravno u mjesto. Razlog tomu je bila dopuna rezerve tekućine jer slijedeće od civilizacije srest ću daleko s onu stranu Velebita.
Pronašao sam trgovinu obnovio zalihe tekućine i krenuo natrag prema onom raskrižju. Iznenadila me je živost broja ljudi ispred trgovine. Čak sam u trgovini morao čekati u redu, koliko je ljudi bilo, a još uvijek je jutro, tek je pola 9. Mada, možda je taj moj dojam pretjerano subjektivan (i u Udbini sam sreo sličan broj ljudi, pa opet mi je ona bila nekako pusta, sumorna). Biće da sam još uvijek pod utiskom onog Rajskog ugođaja na cesti pred Lovinac. Uostalom još uvijek je osunčano, prekrasno Ličko jutro.
Glavna ulica Lovinca izgleda ovako

Najveća građevina koju sam vidio u ovom mom kratkom obilasku mjesta je vijećnica. (eto, i vijećnicu imaju, dakle nije baš neki sitni zaselak!)

Na jednom od otvorenih prozora na katu vijećnice uz pomoć zuma fotoaparata „uhvatio“ sam dva mlada čovjeka.

Zapanjio me i do srži potresao njihov čežnjivi pogled prema slobodi koji su upućivali kroz rešetke. A te rešetke, pak su meni davali dojam prave zatvorske ćelije, pa sam, valjda, radi tih rešetaka i dobio taj dojam čežnjivog pogleda prema slobodi. Nastavio sam vožnju a ta dva mlada čovjeka još su jedno vrijeme bili sa mnom. Koliko ljudi podcjenjuju i ignoriraj svijet djece, superiorno predstavljajući svoje brige, muke i traume većim, bolnijim i važnijim nego što je to kod djece. I koliko u tome strašno griješe jer iako su to mali ljudi njihovi problemi su jednako veliki, ako ne (njima) i veći. Uostalom, svatko od nas još uvijek u svome sjećanju ima debelo i neizbrisivo upisanu barem neku od muka iz djetinjstva.
Skrenuh sada lijevo na onom raskrižju pred ulazom u mjesto i krenuh prema Velebitu. Do njega još neko vrijeme vozim ravnicom Ličkog polja. Prvo nailazim na željezničku prugu znanu kao Lička željeznica Zagreb-Split, koja ovdje u Ličkom polju povezuje Gospić i Gračac.
Netom prije prelaska tračnica skrenuo sam desno prema stotinjak metara udaljenim kolodvoru.

Istu tu zgradu snimio sam iz vlaka mjesec dana nakon ovog putovanja.

Zgrada je snimljena tako blizu jer je vlak prolazio prvim kolosijekom, tik do nje.
Vratimo se mi mome bicikliranju.
Kolodvor je pust, nigdje nikoga, kao da vlak prolazi svake prestupne godine.
Smjer prema Gospiću izgleda ovako…

…a ovako prema Gračacu.

Uz staničnu zgradu je još jedna, pretpostavljam da je imala ulogu magazina, skladišta ili tako nešto.

Razlog zašto sam ju snimio nije bila ona (zgrada) već prizor Velebita lijevo iza nje. „Tehnika narodu!“ kako već veli poslovica, pa sam ga (Velebit) približio uz pomoć zuma.



Kratak, ali dosta jak drhtaj mi prozuji tijelom promatrajući ove sure obronke planine. Osjećao sam se kao malo dijete koje izgara od nestrpljenja u iščekivanju kolača u slastičarni. Još malo, samo što nije, no ne mogu više izdržati od ustreptalosti!
Vratio sam se na cestu, prešao prugu i susreo tipičan Lički prizor – ovce na ispaši.

Potpuno su bile posvećene svome jutarnjem obroku tako da ni najmanjim, ma i jedva uočljivim znakom nisu mi dali do znanja da su me uopće primijetili. Bio sam im potpuno nebitan u njihovim ovčjim životima.
Nakon prelaska magistralne ceste Gračac - Gospić, slijedeće što prelazim je jezero Sveti Rok.

Prema wikipediji jezero Štikada je umjetno akumulacijsko jezero u Hrvatskoj. Nalazi se u općinama Gračac i Lovinac, u Ličko-senjskoj i manji dio u Zadarskoj županiji. Akumulira vode rijeka ponornica Obsenice, Otuče i Ričice za potrebe hidroelektrane Velebit, s kojom je povezana kanalom, koji vodi ispod Velebita.
Par kilometara sjeverozapadno od navedenog jezera, kada bi se išlo uzvodno tokom navedene Ričice stiglo bi se do jezera Sveti Rok kojeg upravo pređoh.
Prije nego što se uputim u nepatvorenu divljinu Velebite, treba proći kroz zadnje obilježje civilizacije u obliku naselja Sveti Rok. Malo mjesto s zgusnutim kućama jedno uz drugu u kojemu nisam sreo ni jedu živu dušu. Možda je tomu bio razlog rano jutro (mada 9 sati, koliko je bilo kad sam se našao u ovom mjestu, i nije tako prerano), a možda se navedena divljina Velebita skroz dovde proširila.
Ako već nema ljudi, ima solidno uređenih prometnica. Nekako u samom centru mjesta je lijepo uređeni kružni tok sa jasnim putokazom kamo izaći iz njega i nastaviti prema Malom Alanu, prijevoju na Majstoskoj cesti.



Nakon Svetog Roka ispred mene se pružila ravna cesta, uska, ali ipak asfaltirana. Ostalo je još oko kilometar vožnje po Ličkom polju prije nego krene penjanje na Velebit.

Nadam se da se promatrajući gornji snimak može naslutiti Rajski ugođaj mira, tišine, onog mira i tišine svojstvene samo vanzemaljskom okruženju. Jest, još uvijek sam na planeti Zemlji, jest još uvijek osjećam ugodni, jedva primjetni povjetarac svježeg mirisnog jutra, jest nigdje nema vozila ljudi niti ničeg stvorenog njihovim rukama (osim ceste po kojoj vozim)…
Pojedinačno, ovi dojmovi su dovoljno jaki da mi misli zastanu zaboravivši gdje sam, tko sam, odakle dolazim i kamo idem, no združeni u jednu cjelinu višestruko se pojačavaju i daju taj dojam nadnaravnog, izvanzemaljskog.
A to je samo najava, uvertira tek za ono što slijedi.
A prije „onog što slijedi“ trebam proći zadnje obilježje civilizacije – Dalmatinu. To činim provlačeći se ispod njezinog nadvožnjaka koji je tako nizak da sam, skoro, refleksno sagnuo glavu u strahu da ga s njome ne zahvatim.

Sad već postajem nestrpljiv, hvata me slatka nervoza, kad će već taj uspon na Velebit. Valjda je to i on osjetio pa je odlagao to penjanje preko njega što je mogao dulje, meni usprkos „vadeći mi mast“.



Moram priznati da mu zbog toga nisam puno zamjerio. Jest jedan dio mene je već izgarao od želje da već jedanput krene taj dugo očekivani uspon tom Majstorskom cestom. No tu se pojavio i jedan drugi ja do kraja impresioniran ovim jutrošnjim već ranije opisanim ugođajem, pa skoro da je htio, želio, nadao se produžiti ga što je moguće dulje. Jest da je Majstorska cesta majstorska, no i ova vožnja ovim krajolikom i ovakvim ugođajem nije za odbaciti, naprotiv!
Dok sam pokušavao u sebi riješiti tu „kvadraturu kruga“ nastalu tim dvama burnim i jakim, ali i suprotstavljenim emocijama ispred mene se pojavila zvanična najava.
And now, Ladies and Gentleman – The Master's Road!!!

Par stotina metara nakon zvanične najave u obliku table na gornjem snimku cesta je (ah, konačno!) odlučila napustiti ravnoću polja te krenuti usponom, i to kroz šumu.

Da se pretjerano ne uplašim gustoćom šume, a sve da zadrži moje euforično unutrašnje stanje, koje bi nekomu, da me sada vidi, izgledalo kao blago pijanstvo, no ovaj put bez kemije alkohola ili drugih opijata, šuma se za trenutak malo razrijedila, prostirući preda mnom ljepotu planinskih proplanaka.

Ono malo racionalnog, koliko je uz ovu lavinu burnih emocija uspjelo preostati u meni, pored suhoparnog i prozaičnog održavanja vožnje, zagledalo je iza svake krivine kada ću preći, što se ono kaže s konja na magarca, odnosno s asfalta na makadam. I konačno iza zadnje od promatranih krivina asfaltu je došao kraj.

Usput, prema enciklopedija.hr makadam (engl. macadam), je kolnička konstrukcija načinjena od nekoliko slojeva drobljenoga kamena i kamene sitneži različitih veličina zrna bez upotrebe veznoga sredstva. Makadamski kolnik uveo je početkom XIX. st. škotski izumitelj John MacAdam (1756–1836) u Engleskoj. Uvidjevši značaj drenaže, MacAdam je gradio ceste s kolnikom uzdignutim od okolnoga terena, nižući slojeve kamenoga materijala počevši s onim najvećega zrna. Povrh svega dolazila je kamena sitnež kojom se kolnik poravnavao, dok su se slojevi međusobno zbijali tijekom korištenja ceste. Takav se način gradnje u osnovi održao do danas.
Uglavnom sam ljubitelj asfalta, nema veze koliko uzak bio. Vožnja makadamom mi je barem za trećinu teža, naročito ako je uzbrdo. Kasnije će se ispostaviti da pred sobom imam 8 km makadamske uzbrdice.
No, nisam pretjerano očajavao zbog toga. Zapravo nisam uopće! Ona ljepota vožnje do uzbrdice nastavila me je držati u krajnje ugodnom raspoloženju koje ni makadam ni uzbrdica nisu mogli pokvariti.

Znao sam od ranije da je ova kontinentalna strana Velebita šumovita te da ću uglavnom voziti kroz svojevrsni zeleni kanjon bez mogućnosti za vidjeti što je „tamo dolje“. No, ugodno raspoloženje me je opskrbilo dovoljnim količinama strpljivosti uz spoznaju da će se prije ili kasnije zelenilo razrijediti i razmaknuti pružajući mi prizor od kojeg zadrhtim već i pri samoj pomisli na njega.
Vožnja uzbrdicom, pa čak i uz pomoć struje, prilično je naporna pa sam često pravio pauze. One su bile u hladovini kojeg je, zbog navedenog raslinja bilo u izobilju.

Pred mojom ustrajnošću u strpljivom iščekivanju pogleda „tamo dolje“ zelenilo je ustuknulo te se razmaknulo omogućavajući mi prvo u nizu pogleda u to „tamo dolje“. Radi navedenog ova kratka pauza radi hvatanja daha preobrazila se u dugu, vrlo dugu pauzu.

Pred sobom sam imao pogled na raskošnu afro frizuru kontinentalnog Velebita.

Da me euforija zbog vanzemaljskog ugođaja pretjerano ne odnese tko zna gdje, pobrinuo se ovozemaljski kamion s prikolicom za prijevoz trupaca. Bio je prazan, a vozač u očiglednoj žurbi jer je pored mene propičio kao furija dižući veliki i gusti oblak prašine u kojemu sam kašljucajući pokušavao doći do daha.

Dok se oblak prašine rijedio pogledom uprtim u prikolicu kamiona u prvi mah sam bio impresioniran samopouzdanošću njegovog vozača obzirom kako je brzo vozio za kamion izuzetno uskom prometnicom. A potom mi je palo na pamet da to i nije neka fora jer je, po logici „jači kvači“ znao/pretpostavljao/zahtijevao da će mu se ostali smrtnici u daleko manjim prometalima po sistemu „pametniji popušta“ brže-bolje maknuti s puta.
Nastavio sam strpljivo okretati pedale uzbrdicom kad sam, potpuno neočekivano, nagrađen nečim stvarno posebnim. Ne samo da se zelenilo razmaknulo, ne samo da je pogled bio krajnje impresivan, već je tu bila i svojevrsna osmatračnica.

Bicikl sam ostavio u hladovini preko puta nje i već sad trepereći od uzbuđenja dok još ništa nisam s nje ni vidio, počeo se penjati njenim stubama.
Prvo sam s nje snimio cestu i svoj bicikl u hladovini.

Nadalje, s osmatračnice sam snimio ono što se vidjelo kad se pogled usmjeri na lijevo prema sjeverozapadu.

Bio je to pogled na Ličko polje. Ako krenem od donjeg dijela slike prema gore, prvo se uočava tanka crta uske ceste kojom sam jutros prošao nakon Svetog Roka. U sredini snimka je Dalmatina a u gornjem dijelu je Zir.

Zir je planina visoka 850 m i nalazi se na Ličkom polju u Ličko-senjskoj županiji blizu mjesta Kik u općini Lovinac. Zir je gora koja je dio Ličkog sredogorja, niza uzvišenja koje se pruža paralelno s Velebitom. Dvije su predaje o porijeklu njegova imena. Prva je da je planina služila kao osmatračnica u vrijeme turskih osvajanja. Vrh Zir je bio idealno mjesto za kontroliranje Ličkog polja i puta Udbina-Ploča-Mogorić-Ribnik koji je tada bio najvažnija prometnica. Druga predaja govori o tome da je svojom ljepotom uvijek mamio poglede putnika, odnosno izazivao – zurenje. O Ziru je narod ispjevao i pjesme. (izvor: wikipedia)
Ako pogledam ravno vidim Ličko polje ispred sebe, konturu Dalmatine u njemu i brda s druge strane polja.



U nastavku vožnje zelenilo oko mene postajalo je nekako manje i rjeđe pa je bilo teže pronaći hladovinu za predah. Srećom i postoci uspona su se također smanjili pa nije bio (veći) problem voziti. Usput, uočavam kako mi je vožnja po ovom makadamu manje zahtjevna nego što sam to očekivao. Podloga je tvrda, uglavnom bez (većeg) šljunka po kojemu bi bicikl rado šetao lijevo-desno, a što bi opet izazvalo ili veću pažnju pri lovu na ravnotežu, ili pad s bicikla ako ta pažnja ne bude onolika koliko situacija zahtjeva.
Evo snimak ispred i iza mene za vrijeme jedne od pauza (bicikl sam parkirao na lijevu stranu ceste zbog mršave hladovine).



Opet sam se na ovoj kratkoj pauzi zadržao dulje nego što sam mislio. Razlog tomu je onaj pogled „tamo dolje“. Ovaj put to je pogled na autocestu, je li, Dalmatinu, i njen sjeverni portal tunela Sv. Rok.



U nastavku vožnje vegetacija se još više povukla, tako da je okoliš sve više ličio na školski primjer Velebita – škrta vegetacija i prevladavajuće sivilo stijena.



Malo i zbog gornjih snimaka, a malo i zbog nekog svog unutrašnjeg glasa koji je nijemo vikao „sad će samo što nije!“, nekako sam osjećao da je prijevoj blizu. Radi toga sam vozio sav ustreptao, sav u nekom transu, nekakvom sladostrasnom iščekivanju, izgarajući od nestrpljivosti.
I stvarno – prijevoj!!!
Smjestio sam bicikl u mršavu hladovinu, dobar mi je na ovoj vožnji, podnosi strpljivo moje bubice, ništa se ne buni, pa je red da mu koliko toliko uzvratim. „I stroj ima dušu, pa ako s njim postupam obzirno, s pažnjom i poštovanjem, i on(o) će mi tako uzvratiti“. Znam da se većina s ovim ne bi složila (kako neživom stroju pridavati osobine živog organizma!?). Ipak, mislim da se svako od nas može prisjetiti otkazivanja nekog uređaja koje smo komentirali sa „Pa kud baš sad!?“
No, vratimo se mi prijevoju. Umirio sam dušu povoljnim smještajem za bicikl, pa sad se mogu u potpunosti prepustiti nečemu što se ne doživljava često u životu.
A taj prijevoj je izgledao ovako (prvo pogled odakle sam došao, a zatim pogled kamo idem)



Čim sam, da tako velim, izbio na prijevoj vjetar je pojačao. Nije bio nepodnošljiv, naprotiv, osvježavajući, tako da nisam imao potrebe sklanjati se sa sunca u neku hladovinu. Miris zraka nekako neobičan, istovremeno oštar, a opet nježan i opojan. Očigledno planinske biljke rade punom parom lučeći mirise koje se nigdje drugdje, osim ovdje ne susreću.
Stojim, gledam oko sebe. U glavi – ne znam kako bi to opisao.
S jedne strane racionalni dio mi veli „eto stigao si gdje si planirao, težio, nadao se. I što sad!?
Emotivni dio šuti!
Upija!
Prepušta se!
Treperi!
Uživa!
Odmah u startu odustaje od odgovara na to „i što sad?“
Šteta je, bogohulno čak na ovom mjestu, u ovom trenutku, s ovom burom u duši za bilo što tražiti bilo kakvu riječ. Ostaje jedino prepustiti se svim svojim čulima da, što je moguće više, obilnije detaljnije i ne znam što još upijaju i bilježe utiske koje će se kasnije vaditi iz sjećanja i ponovo proživljavati, te kao takve davati poseban smisao životu, dokle god on bude trajao.
Bio sam sam, no ne i usamljen. Naprotiv! Zadnje što mi je u ovom trenutku trebalo je društvo nepoznatih ljudi. Jer tada bi ovu svoju euforiju u duši trebao suzbiti, prigušiti, prikočiti, i krajnje nevoljko glumiti socijalno prihvatljivu jedinku. Ovako sam oslobodio u potpunosti sva moguća treperenja u sebi da titraju do milje volje.
Ne volim ljude, volim čovjeka!
Jedino što mi je nestajalo u ovom Raju nad Rajevima Zemaljskim je barem netko od ljudi do kojih mi je stalo. Nema ih mnogo, ali zato mi je od njih stalo, i to mnogo. Tko zna, utješih se, možda nekog od njih (barem nekog kad ne mogu sve) uspijem uvjeriti, nagovoriti da u nekoj slijedećoj vožnji osvanemo na ovom mjestu na kojemu sad stojim i na kojemu me je strah pokrenuti se. Jer, od svega na svijetu jedino je radost veća kad se dijeli!
Bože, što ovakvi trenuci nemaju kraja!?
Ali imaju, te se nadljudskim naporom pokrenuh, te krenuh dalje. Sebi za utjehu činio sam to krajnje polako i sporo, vrteći glavu na sve strane skenirajući i upijajući dojmove maksimalno moguće.
Slijedi neki kilometar krajnje blagog gore-dolikanja, jer cesta ide hrptom planine prije nego se obruši prema dolje.



Često sam zastajkivao, kraće (da bolje sagledam, upijem i uočim) ili dulje (sve ono malo prije plus radi snimanja). Tako sam, skenirajući prizor oko sebe, uočio uredan podzid ceste kojom malo prije prođoh.

Oko mene očaravajući prizori Velebita.



I dalje cesta ide relativno vodoravno, krivudajući između stjenovitih obronaka.







Na sredini gornjeg snimka se naslućuje pogled negdje daleko dolje, što znači da će uskoro krenuti nizbrdica. No, prije te nizbrdice evo još par prizora okolice.





Manje više blizu gornjim snimcima je prva od mnoštva serpentina kojima ću prijeći u nastavku vožnje.



Cesta već poprima ne pretjerano velik, ali ipak primjetan oblik nizbrdice.





Ako niste primijetili na gornjem snimku ravnu crtu kamenog zida, evo ovdje snimljen malo bliže.

O tom zidu malo kasnije, a sada o impresivnim stijenama na gornjem snimku. Svaki iole ozbiljniji planinar zna da se radi o Tulovim gredama.
Tulove grede, stjenoviti su greben izrazito strmih kukova izgrađen od vapnenačkih stijena, dužine oko 1 km, te s najvišim vrhom 1120 mnv. Ovu kršku formaciju čine tornjevi, stupovi i pukotine (žljebovi, točila). Ime sadrži riječ gredu, koja označava veliku stijenu na hrbatu. Uz ove su stijene vezane narodne predaje. Po narodnim predajama ondje su se legli zmajevi iz jaja, a u stijenama živjele su nevidljive velebitske vile. Treće mitsko biće u tim stijenama za koje se vjerovalo u puku jest Crna kraljica koja je donosila nesreću. To je mitsko biće dalo ime planinskom prijevoju Kraljičinim vratima. S južne strane Tulovih greda prekrasna je vrtača Dolac, jedna od lokacija na kojima je tijekom 60-ih po romanima Karla Maya sniman serijal filmova o Winnetouu. Tulove grede i okolne vrtače glumile su američki Divlji zapad, a brojni poklonici legendarnih njemačkih vesterna i danas su redoviti gosti Velebita. (izvor: wikipedia)
Da bura puše postao sam svjestan tek kad sam došao do tog kamenog zida. Puhalo je još na prijevoju. Vjetar je postupno pojačavao brzinu, no zbog izuzetnog psihičkog stanja sličnog transu to nisam primijetio, kao ono: puše pa što, imam pametnijeg razloga za posvetiti se mu, vjetar me ne zanima.
E, sad kad sam došao do tog zida počeo me je zanimati. Dok sam posrtao pred naletima bure (koja mi sada izgleda pravo orkanska) postajalo mi je jasno da ovaj kameni zid ovdje ima ulogu burobrana, što znači da puše mahnito, te da što prije trebam nastaviti vožnju. Stoga sam skratio na minimum zaustavljanje ispred ovog burobrana, tek toliko da snimim spomen ploču.
Čak mi se nije dalo trošiti bespotrebne sekunde vadeći fotoaparat već sam snimanje učinio mobitelom. Bilo mi je potrebno više pokušaja jer mi je udar bure micao ruku (ma koliko se trudio zadržati ju) pa sam umjesto spomen ploče snimao kamen burobrana.

Nisam siguran koliko je natpis čitljiv pa ću ga sada ispisati:
„In memoriam
Pierre Brice
Winnetou
1929 – 2015
Na ovim prekrasnim predjelima parka Velebit slavni francuski glumac Pierre Brice utjelovio je lik legendarnog indijanskog poglavice Winnetua u filmovima snimljenim između 1962. i 1968. godine prema romanima njemačkog pisca Karla Maya“
Sjećam se svog djetinjstva kad sam imao 7-8 godina i žestoke svađe sa ondašnjim svojim najboljim prijateljem oko dileme tko je jači, Winnetou ili Tarzan. Ja sam se u žestokoj diskusiji srčano borio za onog prvog.
Ipak, impresioniran okolnim prizorom, usprkos buri ipak sam izvadio fotić i snimio ono što je ispred Tulovih greda.



Već sam i prije tih Tulovih greda osjetio da mi prazni želudac šalje neka upozorenja, pa sam planirao stati malo duže kod tog burobrana i nešto staviti u usta. No bura mi to nije dozvolila, pa sam u nastavku vožnje, dok sam lovio ravnotežu narušenu zbog višestrukih udara bure, pokušavao u okolnom kršu uočiti bilo što što bi imalo ulogu kakve-takve zaštite od vjetra.
Spas mi je došao s neba. Ili barem zbog Onoga na nebu.

Bila je to kapelica posvećena Damiru Tomljanoviću Gavranu, zapovjedniku postrojbe Tigrovi (izvor: putnikofer.hr).
Gledajući gornji snimak bura je puhala točno s desne srane prema lijevoj.

Bicikl sam parkirao uz kapelicu, a ja se smjestio na njen ulaz, točno u zavjetrinu. Iz svoje zalihe uzeo sam suhe smokve i dok sam ih stojeći s užitkom žvakao, stisnuo sam se uz ulaz, a oko mene bura je divljala „jakim do orkanskim udarima“, kako već znaju reći u vremenskoj prognozi. Eto, jedno je u sigurnosti doma svoga nehajno slušati da će „tamo negdje“ bura puhati tim „jakim do orkanskim udarima“, a sasvim drugo je biti „tu negdje“ i te udare osjetiti svim, ama baš svim svojim osjetima.
Bura se svojski trudila da mi zagorča inače veličanstveni pogled koji se pružao ispred mene dok sam stajao leđima priljubljen uz ulaz u kapelicu. Ipak mogu reći, koliko se god trudila, nije u tome uspjela. Ispred mene je slijedio „put u središte Zemlje“.

Ono plavo i ravno tamo daleko dolje je akumulacija na Zrmanji o kojoj će kasnije biti više riječi.
Ono što je sad ispred mene je slijedeća od povelike serije serpentina kojima se cesta spušta dolje, dolje, dolje…



….prema Zrmanji

Ta, recimo, dolina Zrmanje izgleda ovako



Kad sam već zastao radi snimanje Zrmanje i njene okolice, okrenuo sam se i snimio serpentinu koju sam upravo prošao.

Nakon oko pola kilometra vožnje ispod sebe sam ugledao južni portal tunela Sv. Rok. Dakle, dok sam gore uživao u Raju nad Rajem Zemaljskim, ispod mene, u kamenoj utrobi su mahnito tutnjali limeni ljubimci sa ljudima kojima se žuri, žuri, žuri… Jadni ljudi, nisu svjesni raskošne ljepote iznad njih. A čega nisam svjestan, to i ne postoji!



Ona cesta na gornjem snimku koja obilazi ulaz u tunel je moja skorašnja budućnost – uz njemu pomoć ću premostiti Dalmatinu i nastaviti spuštanje.
Kad sam već zastao u nakani snimanja gornja dva snimka, evo prikaza gdje sam to zastao, odnosno odakle dolazim i kamo idem.



Ponovo imam priliku uživati u raskošnom pogledu na akumulaciju Zrmanje. No u taj prizor se ubacila i crkva sv. Frane.



Jasno da se ona nalazi na Majstorskoj cesti, što znači slijedi spuštanje do nje.
Do tada evo još jednom akumulacije Zrmanje. Ako se malo potrudi oštro oko će uočiti Dalmatinu.

Nakon snimanja gornjeg snimka i pomaka objektiva u desno uhvatio sam i Karinsko more.

Dolje negdje (koliko često koristim ove dvije riječi!?) jedna je serpentina plijenila posebnu pažnju.



Izgledala mi je kao svojevrsna osmatračnica, ili vidikovac. Čak je cesta po njoj bila poširoka tako da putnik-namjernik ima gdje ostaviti svoje vozilo, izaći van i hraniti dušu emocijama koji život znače, promatrajući krajolik ispod. Upravo sad, dok snimam, to je učinila ekipa sa dva kvada (motocikl na 4 točka).
Da bi se spustio na navedenu serpentinu treba prvo proći pored crkve sv. Frane.
Dakle, prvo crkva.



Crkva je stvarno originalna. Prvo kvadratnog je oblika, a drugo ima dva identična portala, jedan nasuprot drugom. Prvi portal je na gornjim snimcima a sada slijedi onaj suprotni.



Na Internet stranici slobodnalika.com sam pronašao da je Podprag je mala zaravan ispod Tulovih greda kroz koju prolazi Majstorska cesta. Ovdje se nalazi crkva sv. Frane s plitkom kupolom i klasicističkim trijemovima na oba kraja. Crkva je podignuta u spomen izgradnje ceste 1832.g. Nasuprot crkve se nalaze ruševine nekadašnje putničke postaje s gostionicom, prenoćištem, cestarijom i žandarmerijom. U blizini stoje dva kamena spomenika čiji natpisi govore o opasnostima koje su vrebale na putnike sredinom devetnaestog stoljeća.
Zujajući po prostranstvima interneta pronašao sam i ovo:

Hrvatska pošta je u svibnju 2020. godine objavila i marku na kojoj je reproducirana jedna litografija koja se čuva u Državnom arhivu u Zadru (HR-DAZD-552, Grafička zbirka, III/3), a na kojoj prikazan dolazak poštanske kočije pred postaju na Podpragu. Na uzvisini unutar serpentine vidi se crkvica sv. Frane, a iznad nje impresivne Tulove grede među čijim su se liticama prema lokalnim legendama gnijezdili zmajevi i plesale vile, a tu bi negdje trebali biti i dvori zloglasne Crne kraljice… Svi su muškarci na toj slici naoružani, što ne treba čuditi: tim su dijelom Velebita stoljećima harali vuci i hajduci, a kad više nije bilo turskih trgovačkih karavana koje bi ovi potonji mogli pljačkati, pretvorili su se mnogi od njih u obične razbojnike koji su napadali koga su god mogli dohvatiti. U dva su navrata provalili i u samu crkvu te odnijeli kaleže, svjećnjake, čak i svećeničko misno ruho…(izvor gornje slike i teksta ispod nje: rodoslovlje.hr)
Ona mahnita bura je postupno smanjivala svoj intenzitet, pa je već neki kilometar nakon onog burobrana postala podnošljiva da bi negdje malo prije crkva sv. Frana na nju zaboravio. Nije baš toliko smanjila intenzitet svoje mahnitosti, već se pojavila druga nedaća koja je zahtijevala posebnu pažnju s moje strane.
Već sam napomenuo da je cesta do prijevoja, mada makadamska, bila u sasvim dobrom stanju. Podloga je bila tvrda, šljunak nije bilo, pa je ma trenutke skoro bila ravna asfaltnoj podlozi. No nakon prijevoja jedva primjetno, a na nizbrdici nakon one male kapelice i znatno je na cesti bio sloj šljunak debljine 3-4 prsta. Zbog toga su kotači mog bicikla stalno između sebe igrali igru mačke i miša. Čas bi jedan na jednu stranu, a drugi na drugu stranu, pa bi se onda složili na koju bi stranu zajedno, pa su se onda opet posvađali… i stalno tako. Sve to je zahtijevalo stalnu i dosta jaku koncentraciju pri vožnji jer je vrebala opasnost pada s bicikla. Jedino se ta opasnost nije mogla odlučiti da li ću pasti na lijevu ili na desnu stranu.
Zbog svega navedenog vozio sam u stalnom grču nogu pripravnih na reakciju kojima bi spriječio pad i ispravio bicikl na kakvu-takvu normalnu vožnju.
Uspio sam u toj borbi za ravnotežu, pa sam do spasonosnog asfalta uspio se dovesti bez ijednog pada. Neku vrst cijene za to, ako tako mogu reći, platila je putna brzina koja je bila manje-više identična onoj pri vožnji uzbrdicom – 12-13 km/h. Dakle žurio sam polako, te preživio bez pada.
To plivanje po svojevrsnom sloju šljunka je, zapravo, jedina prava ozbiljna poteškoća vožnje po Majstorskoj cesti, ali ipak velika i ozbiljna. Toliko velika i ozbiljna da je zasjenila orkansku buru. Još jednom velim treba ju ozbiljno shvatiti jer ne bi bilo ni malo ugodno pasti s bicikla koji je dodatno opterećen prtljagom. Ni malo ugodno ni za biciklistu, ni za bicikl.
Prema onoj „Čašu meda ni'ko ne popi, a da ju čašom meda ne začini!“ prihvatio sam ovu nedaću kao nužno zlo ne dozvolivši joj da mi pokvari opću oduševljenost ovim putovanjem. Ni za milimetar!
A sada ona serpentina-vidikovac.

Kao što se na gornjem snimku lijepo vidi prostor za cestu je veći nego duplo koliko je za nju potrebno. Na samoj krivini ima mjesta za parkiranje auta, a kamo li ne za bicikl. Osim toga tu je masivna kamena ograda dovoljno velika da ulijeva sigurnost pa se čovjek u potpunosti može predati emocijama pri promatranju okoline. A ona je krajnje impresivna.
Na donjem snimku naziru se Tulove grede, pa krećem od njih.

Oštro oko pažljivog promatrača negdje u sredini gornjeg snimka uočit će jednu od mnogobrojnih serpentina Majstorske ceste.
Gornji snimak je, jasno, zumiran pa 'ajmo ga postaviti na realnu razinu.

Tu je Dalmatina s svojim južnim ulazom u tunel sv. Rok. Izgleda da je u tunelu neka frka jer se pred njim formiralo nešto što je ovdje na „mojoj“ cesti nezamislivo – gužva.

Brže-bolje sam okrenuo glavu na drugu stranu ne dozvolivši ni trenutka da mi pojmovi „civilizacija“ i „gužva“ remeta i dalje ovaj Rajski ugođaj („Iš' vraže di te traže!“). Na toj drugoj strani je nešto kao dolina Zrmanje sa akumulacijom i Dalmatinom.

Uspio sam uhvatiti i komadić Zrmanje u svom prirodnom toku, izvan akumulacije.



Promatrajući prizore ispod sebe, opčinjen njime, izgubio sam u potpunosti pojam o vremenu. Iskreno govoreći nije mi ni trebao. Dana još ima dosta, te sam čvrstu uvjeren da ću do današnjeg odredišta zasigurno stići prije kraja dana. Takvog stava zadnje što mi u ovim nezaboravnim trenucima treba je – žurba. Ljudi moji, koliko je sve ljepše, ugodnije, draže… kad se čovjek ne žuri!
U nastavku vožnje valjda je Onaj gore samo njemu znanim načinima doznao moje misli sadržane u zadnjoj rečenici i nagradio ne nečim najljepšim što je mogao u tom trenu (a nije mu bilo lako, jer sam sad, rekoh već više puta, bio u euforičnom duševnom stanju zbog svega doživljenog) – krajem makadama i početkom asfalta.

Nakon makadama od 8 km uzbrdo i 12 km nizbrdo, s ovim potonjim „pojačanim“ „plesanjem“ na sloju šljunka prelazak na ravan, gladak i bešuman asfalt je bio pravi, pravcati Božji dar. Istina, vožnju spomenutih 20 km nikad neću zaboraviti ponajviše zbog veličanstvenih prizora i nezaboravnih užitaka. Zato mi je truckanje makadamom bilo „nužno zlo“, nešto kao uvjet za tu navedenu pozitivu. Sad kad to „nužno zlo“ ne moram više trpjeti, sad tek uočavam koliko je to bilo teško, a s tim i koliko je olakšanje kada ga više nema.
Stoga sam se krajnje hedonistički prepustio novim, drugačijim užicima. Užicima toliko jakim da sam se jedva natjerao stati točno iznad južnog ulaza u tunel sv. Rok te snimio (po mojemu mišljenju) jadnike u limenim vozilima koji u svome svijetu „brže, bolje, jače“ nisu ni svjesni u kojoj im jalovoj raboti život prolazi.

(Opet) Trepereći u nekakvoj ekstazi nakon što sam snimio gornji snimak brže-bolje sam sjeo na bicikl i prepustio ga da sam, bez okretanja pedala, nastavi vožnju. Sav u tom oduševljenju nisam ga zaustavljao sve do kraja nizbrdice, a to je bilo preko 8 km. Ipak me je krajnji tračak razuma uspio upozoriti da je sjećanje, naročito nastalo u ovim ekstatičkim trenucima dosta nepouzdano, te, ako se samo s njim budem služio, poslije će mi biti žao, jako žao. Radi toga sam se odlučio na neku vrst Solomonskog rješenja (kako ne prekidati užitak vožnje, a ipak nešto snimiti), pa sam se mašio za mobitel i, onako iz ruke, za vrijeme vožnje opalio par snimaka.
Dakle, cesta je išla nizbrdo…

…nizbrdo…

…i nizbrdo.

Zatim opet nizbrdo,…

…nizbrdo…

…i nizbrdo.

Pa još malo nizbrdo…

…dok nizbrdica nije završila.
Završila je izlaskom na Ličku magistralu, odnosno njen dio Maslenica – Gračac.
Našao sam na raskrižju dva kvadratna metra mirnog mjesta izvan prometnica, parkirao bicikl i sređivao buru unutar mene (ova vanjska i dalje je puhala, ali skromno, više kao malčice jači povjetarac nego kao „prava“ bura).
Prvobitno je bio plan da ovdje produžim ravno i spustim se u Obrovac (nizbrdica bi se u tom slučaju nastavila), međutim nisam uspio naći prenoćište. Prije mjesec dana svi su kapaciteti bili popunjeni. Zapanjen i ujedno zbunjen, trebalo mi je vremena prihvatiti Obrovac kao jako turističko odredište, nešto kao Dubrovnik ili Opatiju. Potraga na internetu, a potom i telefonskim razgovorima urodila je tek mršavim obećanjem da se javim za tri-četiri tjedna (taman u ovo doba kada vozim) „pa možda netko odustane“!
Zato je trebalo pronaći B rješenje. Njega sam pronašao u autokampu Golubići (zabit za koju do sada nisam ni znao da postoji), za što mi treba dodatna oprema u obliku šatora, vreće i podmetača (zbog čega mi je bicikl dodatno otežan).
Da bi došao do tih Golubića, umjesto ravno nizbrdicom do Obrovca, sad trebam skrenuti lijevo prema Gračacu, te nakon 2 km kakve-takve ravnice žestokom uzbrdicom u dužini od 10-tak km magistralom do skretanja za te Golubiće.
Zbog svega ovog trebalo mi je malo više vremena da sve u sebi sredim. Prvo smiriti euforiju vožnje po Majstorskoj cesti, a potom prihvatiti da umjesto par kilometara nizbrdice imam još više puta po par kilometara uzbrdice. Uz vjetar koji nije znatan ali je uporan.
I na kraju zbog gladi!
Duboko uzdahnuvši uzdahom čovjeka koji nakon kratkog predaha na leđa treba uprtiti ogroman teret i krenuti s njim u dugu i tamnu neizvjesnost sjeo sam na bicikl, skrenuo prema Gračacu i počeo okretati pedale. Činio sam to polako, pogledom tražeći kakvu-takvu hladovinu u kojoj bi uz pomoć rezervi u bisagama riješio problem gladi.
Bilo je nešto iza jedan, pa je sunce zbog bure koja je smanjila na minimum dosta grijalo stvarajući ugođaj na granici jako toplog i vrućeg. Eto zbog toga sam (još i) hladovinu tražio.
Pored ručka trebao mi je malo duži odmor ne samo iz mentalnih razloga već da tijelo pripremim za dosta strmi i dosta dugačak uspon.
Nakon nekih 2 km vožnje već su me hvatali početni znaci očajanja jer od potrage za mjestom za ručak ništa. Ipak sam stoički satrao te naznake očaja dok se to još moglo i odlučio se na slijedećem raskrižju, prije uspona stisnuti negdje i objedovati.
Valjda sam tim svojim stoicizmom i (s)trpljenjem (opet) dojmio Onog gore, pa je ispred mene prostro pravi pravcati restoran - sa terasom i hladovinom.
Malo je trenutaka u mom dosadašnjem životu kad sam imao osjećaj kao ovaj sada. Bio je to osjećaj u kojemu je izmiješano sve, od iznenađenja preko zaprepaštenja i ganutosti pa sve do oduševljenja. Nešto kao: očekivao ništa, a dobio sve!
Slijedi dugačak, jako dugačak odmor.
Prvo sam bicikl parkirao u hladovinu uz podzid terase.

Izabrao sam stol što bliži mome dvokotačkom suputniku, koji je bio naslonjen s druge strane ograde.

Kao što se na gornjem snimku može primijetiti hladovina je bila mršava no taj je nedostatak bura svojim blagim, ali i svježim strujanjem uveliko popravljala. A možda je sve to bio moj subjektivni dojam. Bio sam oduševljen ovim potpuno neočekivanim darom, da mi se nije dalo zakerati kojom „dlakom u jajetu“. Radije sam se prepustio uživanjem u odmoru tupo buljeći ispred sebe pustivši misli da se same srede. Bože, koji dan, pomislio sam, a još nije ni gotov!
Moja probava još nije u potpunosti zaboravila debakl od jučer, no obilje juhe joj je uveliko pomoglo u tome.

Za glavni jelo izabrao sam pohanu piletinu.

Jeo sam polako, lagano, apsolutno ne žureći se. Samo nekomu tko je i duhom i tijelom u znatnoj mjeri iscrpljen ovakav objed konzumiran na ovakav način može ovako prijati kako je meni prijao.
Završio sam ručak, polako ispijao drugo pivo i još uvijek bio pod dojmom Božjeg dara, pravog dara u pravom trenutku. Već sam više puta u ovom putopisu spomenuo trenutke u tolikoj mjeri impresivne i snažne da će mi ostati neizbrisivo u sjećanju do kraja mog života. Jedan od njih je i ovaj ručak.
Prije nastavka putovanja još malo suhoparne ekonomije - juha, glavni jelo i dva piva su me koštali 20€. Napominjem da me je ista kombinacija prekjučer u Poljanku koštala 30€. Manje-više oba objeda su bila jednako ukusna.
Taj restoran koji mi je pao s neba izgleda ovako



Čim sam izašao na magistralu pored toplog sunca, na granici vrućeg, dobrodošlicu mi je zaželio i jedan prometni znak

Eto tko je tu lud!? Prije sto i oho-ho godina napravljena je Majstorska cesta kojoj je jedan od glavnih imperativa bio da postotak uspona ne pređe 5,5%. Danas po njoj voze samo krajnje euforični entuzijasti upitnog mentalnog stanja, među koje spada i sam autor ovih redova. Za razliku od te, ova današnja moderna magistrala, po kojoj putuju smireni, racionalni i normalni ljudi, diči se skoro duplo većim postotkom uspona. Ne mogu izdržati a ne citirati jednu od izreka dr.-a House-a : „To što se stvari mijenjaju, ne znači da se mijenjaju nabolje!“
Evo kako u stvarnosti izgleda taj uspon od 10%

Kao pripadnik stava da se uvijek i u svemu treba tražiti nešto pozitivno, u slučaju ove strme uzbrdice to je bio pogled s moje desne strane. Tlo je uglavnom kamenito. Zemlja škrta tako da je slabo što bilo od zelenila višeg od metra, pa je pogled na ogromnu, recimo tako, udolinu dolje negdje bio ničim ometen.

Opet, dakle Zrmanja s svojom akumulacijom viđenom još ranije sa Majstorske ceste.
Nakon oko sat vožnje uzbrdicom koja se tvrdoglavo držala na početku proklamiranog postotka uspona malo dužu pauzu napravio sam ovdje

Sad slijedi malo elektro energetike.
Naizmjenična struja, ona koju imamo u svojim domovima, se ne može akumulirati. To znači onoliko koliko se proizvede treba se toliko i trošiti. Ako je potrošnja manja od proizvodnje raste napon, a ako je manja, napon pada. Svi kućanski aparati donekle mogu podnijeti tu promjenu napona (plus minus 5%), no ako je to veća slijede kvarovi na aparatima.
Dalje, potrošnja električne struje je znatno veća danju nego noću.
Kako za paljenje ili gašenje nuklearnih i termo elektrana trebaju dani i dani, njih ne možemo paliti-gasiti kad god nam se prohtije. Zaro su ljudi izmislili reverzibilne (povratne) hidroelektrane. Jedna od njih je hidroelektrana Velebit. Nalazi se na rijeci Zrmanji kod jezera zvano Razovac (eto ga na predzadnjem snimku). U sklop ove hidroelektrane ulazi i jezero Šikada kod Gračaca (a s tim jezerom je povezano i jezero Sveti Rok kojeg jutros pređoh netom prije istoimenog mjesta).
Dakle, Jezero Šikada je tamo gore kod Gračaca, a jezero Razovac je tamo dolje ( na predzadnjem snimku). Ta dva jezera povezana su cjevovodom kraj kojeg se trenutno odmaram (vidi gornji snimak). Taj cjevovod, gledan s magistrale prema jezeru Razovac izgleda ovako

E sad, po danu kada treba više struje, elektrana pored vode u ovom donjem jezeru (Razovac) troši i vodu iz Jezera Šikada kod Gračaca koja dolazi ovim cjevovodom. Noću, kad je potrošnja struje manja, odnosno kada ima „viška“ struje, struja pokreće pumpe koje vodu iz ovog donjeg jezera (Razovac) ovim cjevovodom vraća nazad u gornje jezero Šikada kod Gračaca. Tako ta voda danju ide dolje a noću se vraća nazad (odatle naziv reverzibilna elektrana).
Eto, pa tko razumije, shvatit će!
Prije nego sam nastavio vožnju snimio sam Zrmanju nakon jezera, kada se ona vratila u svoj prirodni, stoljećima oblikovani krajolik.



Nastavio sam vožnju ovom uzbrdicom koja i dalje tvrdoglavo drži svoje postotke. Nakon petnaestak minuta ponovo sam zastao radi kreće pauze na proširenju da smirim dah. Evo kako izgleda magistrala na tom mjestu. Prvo pogled odakle dolazim, a potom kamo ću ići.



Tri je sata, pa ono sunce ozgor, zajedno s ovom tvrdoglavom i zadrtom uzbrdicom uspijevaju me dobrano oznojiti. Od bure slaba valjda, pa već dobrano poljuljanog duha stalno iščekujem to spasonosno raskrižje na kojemu će mojim mukama konačno doći kraj, jer poslije njega slijedi nizbrdica. To su ono trenuci iskušenja, kada mi je elan minimalan i kada se javlja ono famozno pitanje „što mi je ovo sve trebalo?“, pri čemu sam pogleda uprtog u krivinu ispred sebe uz nadu pojavljivanja spasa.
I pojavi se spas, ipak!

Nevjerojatno je, racionalno neshvatljivo, koliko osjećaj da sam uspio može obodriti, osnažiti. Eto, tek koji tren ranije imao sam osjećaj korištenja zadnjih atoma snaga, a sad dok sam stajao na raskrižju i smirivao dah činim mi sa da bih mogao još i dalje voziti. Sve za ovaj osjećaj uspjeha.
Pustio sam i duh i tijelo da odmaraju koliko god hoće. Do današnjeg odredišta mi je ostalo oko 8 km uglavnom nizbrdice, stoga nema razloga za žurbu.
Dok sam smirivao dah i euforiju duha snimio sam područje kamo ću nastaviti vožnju. A to područje je prava, surova pustoš, kojemu stvarno pristaje epitet „tamo gdje je Bog rekao laku noć“!
(Na donjem snimku može se uočiti podzid magistrale prema Gračacu, a ispod nje „moja“ cesta kojom ću nastaviti vožnju)







Prije nastavka vožnje još jednom sam se okrenuo k mjestu moje magistralne muke kojom sam netom prošao.

Kad su mi se duh i tijelo složili da je odmora dosta, te da je vrijeme da se krene, sjeo sam na bicikl i upravljač usmjerio prema prometnom znaku koji je najomiljeniji među biciklistima.

Po tko zna koji put opet me hvata sjećaj da sam stvarno miljenik Onog gore. Nakon mučne uzbrdice nagrađuje me nečim jako sličnim kao onim asfaltiranim dijelom Majstorske ceste nakon južnog portala tunela Sveti Rok. Slijedi dolje…

…pa dolje…

…pa opet dolje…

…i opet dolje…

…i još malo dolje.

Sve što je lijepo kratko traje, ma koliko dugo trajalo. Tako je i ovom nizbrdicom. Dva puta u jednom danu doživjeti fantastičnu vožnju nizbrdicom to se ne zaboravlja. Nikad!
I dalje pustoš, neko bi rekao surova, no meni je postala ugodna, tiha, obzirna čak. Tek sad, dok pišem ove redove, shvaćam koliko mi je bilo ugodno voziti sam niz ove nizbrdice bez ijednog, bilo kakvog vozila na cesti. Sam, ali svjetlosnim godinama udaljen od usamljenosti.
Nakon prestanka nizbrdice neko vrijeme je cesta išla manje-više ravno…

…da bi stigao do dobrodošlice u obliku table s imenom moga današnjeg odredišta.

Eto stigao sam! Bože koji dan i kakva njegova završnica. Prepustio sam se plimi nekog nedefiniranog općeg stanja u kojemu nema ništa konkretno osim neke tihe ali jake očaranosti. Bilo mi je lijepo, bio sam sretan mada ne znam konkretno zbog čega. A to ionako nije bitno. Znao sam, točnije osjećao, da je dosta teško mome duhu napraviti kakvu-takvu kontrolu, prihvatljivu uređenost nad silnim i burnim emocijama ovog dana. Stoga sam se prepustio osjećajem tihe nedefinirane euforije, kao da lebdim dva prsta iznad tla, osjećajem da mi je lijepo, prekrasno, no ne zanima me zašto i odakle je to.
Vrtio sam jedno vrijeme pedale, zbog navedenog stanja misli odlutalih tko zna gdje, dok sve to unutar mene nije prekinuo racionalni dio mene s pitanjem: „Gdje su kuće mjesta!?“
Tek tada sam ugledao ono što sam vidio već duže vrijeme – usprkos tabli s imenom mjesta i dalje je ispred mene bila ona surova pustoš kao i prije table.

Pa kavo je to mjesto bez kuća i njegovih stanovnika!?, pomislih u prvi mah. To pitanje se vrzmalo po mojoj glavi dobar kilometar. Taj se kilometar zbog mog zbunjenog stanja i nestrpljivog očekivanja prvih kuća višestruko razvukao (ona euforija koja me obuzela pred tablom mjesta nestala je, rasplinula se kao mjehurić sapunice).
Konačno ugledah prve kuće, odnosno prvu kuću i prve stanovnike mjesta!



Nakon nekog vremena još jedna kuća, pa opet nakon nekog vremena još jedna itd.. Eto, suprotno prenapučenim gradovima gdje je se za svaki kvadrat tla bori mnoštvo ljudi pa se smještaj za njih nalazi u visinama višekatnica, ovdje kao da je obratna situacija. Kvadrata tla u izobilju, a ljudi (pre)malo, pa u nastojanju što više kvadrata koji će dobiti status naselja, kuće treba udaljiti jedno od druge što je moguće više, kao posvađani susjedi (dobro sad, posvađanih susjeda ima i u tim prenapučenim gradovima, možda i više, no oni su prisiljeni međusobno se trpjeti, dok ovi ovdje ne).
Dok sam postupno prihvaćao tu uvrnutu logiku mjesta, svijesti mi se javio za trenutak potisnuti osjećaj identiteta – tko sam, odakle dolazim i kamo idem. Pri tome sam se sjetio da bi ti negdje blizu trebao biti -Kudin most.
I stvarno na nekom, recimo tako raskrižju stidljivi putokaz je pokazivao da bi do tog mosta trebao skrenuti lijevo. Nakon skretanja lijevo nađoh se na uskoj, ali ipak asfaltiranoj cesti.

U stvari, slijedio sam upute ranije pročitane na netu po kojima ću voziti nekih kilometar i pol, ovim asfaltom (mada nisu naveli strmu nizbrdicu od skoro pola kilometra kojom upravo vozim), a zatim vozilo ostaviti na improvizirano parkiralištu te dalje još koji kilometar-dva pješačkom stazom do rijeke gdje je navedeni most.
Ne znam kako je to kod drugih, no kod sebe sam primijetio neobičnost glede želja. Ako je ona jaka, dovoljno jaka, tada uspijeva biti uvjerljiva, pa se javlja uvjerenost, sigurnost čak i u njeno ispunjenje.
Tako sam i ja, valjda od silne želje da taj most biciklom posjetim (biciklom!?, Bože koja suluda ideja, što sam to i sam kasnije shvatio). Pa što ako je planinarska staza, postoje staze po kojima se može biciklirati, zar ne!?
I stvarno dođoh do kraja asfalta, a i kraja puta koji se ovdje pretvorio u šire improvizirano parkiralište. Djelić tog parkirališta sa ponorom ispred sebe i kanjonom rijeke Krupe prikazujem na donjim snimcima.



Došao sam do ruba ponora i tamo stvarno ugledao stazu koja je cik-cak stilom vodila negdje dolje. Stazom su iz tla izbijali manji i veći, oštri i tuplji komadi stijena, tako do vožnja njome apsolutno nije bila moguća.
Eto, moja silna želja se, kao mjehurić od sapunice, u jednom trenu pretvori u ništa. A toliko sam bio uvjeren u njeno ostvarenje, 100% siguran. Ono ništa od mjehurića sapunice slijedeći tren se pretvori u samoprijekor, težak, mučan i naročito bolan jer sam istovremeno bio i tužitelj i optuženik. Pa gdje mi je bila pamet da tu želju obuzda kada sam to još moglo učiniti!?
Rezignirano sam slegao ramenima i pomirio se s situacijom. Čak ni B varijanta želje nije se ostvarila, a ona je bila da kad već do mosta ne mogu sam doći da ga odavde s visine snimim. Ovako s spoznajom da je famozni most tu negdje dolje, ali ipak skriven mojemu pogledu, preostalo mi je snimiti barem ono što objektiv može dokučiti.
Dakle, slijedi rijeka Krupa, duga tek 7 km, te uglavnom poznata kao pritoka Zrmanje.







Dok sam ju gledao kroz objektiv moga fotoaparata, postupno se gubilo ono razočarenje zbog izostanka susreta s mostom. Pa i ovo što vidim je (skoro) jednako vrijedno divljenja.
Maknuvši malčice objektiv u stranu snimio sam kanjon presušene pritoke rijeke Krupe. Jest da je Krupa duga tek 7 km, ali ipak, zašto i ona ne bi mogla imati svoju pritoku?



Nakon snimanja gornjih snimaka još sam neko vrijeme zadivljeno promatrao (ipak) veličanstveni prizor ispred sebe. Eto, nisam vidio most, a opet kao da jesam. Ovo što je ispred mene dostojno ga je zamijenilo. Sjeo sam na bicikl i krenuo nazad ka mom današnjem odredištu zadovoljan viđenim, ushićen čak, iako nije kako sam želio. Čovjek snuje, a Bog određuje!
Kad već toliko gnjavim o tom mostu, pronađoh ga na internetu i evo sad ga prikazujem.

Rijeka Krupa uspjela je na svojih, samo, 7 kilometara toka ugurati mnoštvo raznolikosti i neke od najljepših kadrova na Zemlji. Jedan od njih sigurno je i nevjerojatni Kudin most, iza kojeg se krije još bolja priča. Naime, početkom 19. stoljeća podno južnih padina Velebita mladi Kude zaljubio se toliko da je sagradio spomenuti most, kako bi u pratnji svatova prešao na drugu stranu i zaprosio svoju dragu Miliju.
Vjerujemo da fatalnoj Miliji nije ni trebao postaviti pitanje, da je i sam prelazak mosta dugog 109 metara, kojeg je gradio oko 2 mjeseca, bio dovoljan da mu se baci u zagrljaj i da život provedu sretni zajedno. (gornji snimak i tekst posudio sa punkufer.dnevnik.hr)
Dobrano me je oznojila uzbrdica kojom sam tako lako se spustio pri dolasku. Izlaskom na „glavnu“ cestu na kratkoj i blagoj uzbrdici, falilo me je tek dvadesetak metara da se na nju popnem kad mi je baterija poklekla pred ovim burnim danom i rekla „ja ne mogu više“. Ostao sam bez struje, pa sam tih dvadesetak metara propješačio. Na kraj uzbrdice ponovo sam sjeo na bicikl, no nisam daleko otišao – možda tek dvjesto metara kad sam konačno (Ah, konačno!) ugledao svoje današnje odredište – autokamp Dolovi!

USPIO SAM!!!!
Bože koji dan!
Stao sam ispred ulaza u kamp par trenutaka i pustio buru u glavi da se smiri. Potom otišao do nečega što bi trebala biti recepcija te obavio formalnosti.
Iako je kamp izgledao kao totalna improvizacija, eto netko se dosjetio da od svog malo većeg dvorišta napravi kamp, u stvari je imao svo što mi treba.
Odmah na početku mi je prijazni domaćin i njegova žena (očigledno obiteljski biznis) svojom nepatvorenom spontanošću dodatno popravio prvobitni dojam. Da taj dojam pređe u oduševljenost doprinio je hladnjak s hladnim pivom – boca 3€ (nije baš mala cijena, no zato će ispijanje biti veliki užitak, ogromni čak!
Prošlo je dosta godina kada sam zadnji put kampirao (a i sad ne bih da me nužda nije natjerala na to), pa sam osjetio dozu nostalgije. Dakle, prvo odabir mjesta za šator, pa dizanje šatora, zatim raspakiranje, pa onda smještaj bicikla…sve to krajnje polako, laganini, uz gutljaj dva rashlađene tekućine božanskog okusa. Uostalom tek je prošlo 5 poslije podne, vremena napretek.
Prvo sanitarije

Na gornjem snimku slijeva na desno je: tuš, WC, umivaonik/praonica suđa, stol s utičnicama i na kraju moj bicikl. Uočite spremnik na krovu koji služi kao solarni izvor tople vode za tuširanje (stvarno je bila topla kad sam se tuširao).
Detaljnije to izgleda ovako



Kao što se iz gornjeg snimka vidi bicikl sam odmah spojio na struju da do kraja ispražnjena baterija dobije života.
Mjesto za šator sam odredio koji metar dalje od bicikla.

Gledajući s suprotne strane to izgleda ovako (moj šator je ovaj otvoreni)

Moj večerašnja raskošna spavaonica sa 5 * izgleda ovako

Inače, kamp je bio dosta pust. Pored moga još je tu bilo samo tri šatora.



Kasnije je došao još jedan usamljeni biciklist pa je svoj šator podigao na sigurnoj udaljenosti od ostalih. Pretpostavljao sam da bi radije bio sam nego u bilo kom društvu, pa sam mu najbliže prišao zoomom fotoaparata, bez njegovog znanja, dok je večerao (moj je šator dolje prvi slijeva).

Nešto skromno sam i sam večerao. Poslije večere izašao sam van iz kampa radi „šetnje za laku noć“, ali baš mnogo interesantnoga nisam vidio. S druge strane zida sanitarija bio je sokak sa zanimljivim suhozidom.

Evo još jedno prikaz solarnog rješenja tople vode za tuširanje

Nakon obilaska „raskošnih znamenitosti mjesta“ uvukao sam se u šator.

Eto, kako sad podvući crtu ovog današnjeg dana. Današnji skor kilometara je 86 pri kojima sam savladao više od kilometra visinske razlike.
To su suhoparni, statistički podaci. Ono bitnije, najvažnije čak, teško se može prikazati bilo kakvim brojkama. Tek riječima, ali slabo, šturo. Iako sam pokušavao samome sebi objasniti da je današnji dan ne samo gotov, nego obavljen na najbolji mogući način, te bi sad bilo najbolje smiriti se, odmoriti i naspavati, u meni i dalje bura doživljaja koji se kaotično smjenjuju jedan za drugim. Čas sam gore, čas sam dolje, čas ovo, čas ono.
Namjerno sam već iza 8 zatvorio šator i zavukao se u vreću i zažmirio potpuno pripremljen za počinak. Znam unaprijed da će san teško dolaziti, a lako odlaziti, da ću se buditi bezbroj puta, pa ipak sve to uz nadu da ću jutro dočekati odmoran.
Tako je i bilo.
Usput, ona bura je cijelo noć tiho puhala, no povremeno s jačim udarima i to se produžilo na veći dio noći. Obzirom da bura nasumično mijenja intenzitet i smjer, često sam tokom noći imao dojam da netko šeta oko mog šatora. Srećom, euforija jučerašnjeg dana i želja za snom uspješno su odagnale paranoju, pa sam se samo okrenuo na drugu stranu i nastavio spavati.

Za nastavak na slijedeći dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.
.

nedjelja, 02.03.2025.

Majstorska cesta II dan

Za povratak na prethodni dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Slike sa drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Mapu drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Umor tijela, te treperenje duše zbog svega doživljenog tokom jučerašnjeg dana brzo su rastjerali ona razočarenja, pa sam spavao „kao mala beba“. Nakon buđenja ovako prospavane noću često zaključim da je malo žešći fizički napor (recimo vožnja biciklom) uz pregršt burnih, no krajnje ugodnih emocija zbog svega viđenog i doživljenog (recimo vožnja biciklom) najbolja tableta za spavanje. Uz to je i najjeftinija, bez ikakvih kontraindikacija (osim one glavne – kad ću opet na vožnju).
Pa ipak, iako to većina ljudi zna, radije posežu za tabletom – jednostavnije je, traži manje napora. Kad jutro dođe razočaraju se, iako to ne priznaju. Od odmora slabo što, tek neko otupljenje. Jednom sam preko radija čuo lika koji veli da ljudi ne bi trebali ni u kom slučaju koristiti tablete za spavanje. To nije san, to je samo nesvijest. Buđenje povrati manje-više sve ono od sinoć.
Sad previše „filozofiram“. Svako je kovač svoje sreće, živi i pusti druge da žive itd, itd…
Osvanulo je prekrasno osunčano Ličko jutro, koje je preko puta mog noćašnjeg spokoja izgledalo ovako.

Dok sam punim plućima upijao svježinu ljepote oko sebe svojim cvrkutom mi je „Dobro jutro!“ zaželjela jedna lastavica.

Pa kako sad ostati ravnodušan na sve to!?
Cesta nastavlja onako kako je ovdje jučer poslijepodne stala – blagom nizbrdicom veselo krivudajući. I jutros je situacija s prometom ista kao i dan ranije – nema ga, mislim prometa. Svježe, skoro prohladno jutro na meni ostavlja takav dojam jer uglavnom me gravitacija, odnosno njena komponenta gura prema naprijed, pa pedale skoro ne okrećem. A kad nema okretanja pedala nema ni grijanja iznutra.
Spuštam se ustvari do ličke magistrale na koju bih trebao izaći netom iznad Koreničkog mosta. Na magistralu ću skrenuti desno, prijeći Koranu pa onda dugačka uzbrdica prema Plitvičkim jezerima. Dakle, spuštam se do Korane, koja je negdje dolje s moje desne strane, a preko puta nje je Lička magistrala koja se penje prema Plitvicama. Netom opisani prizor sam i slikovno zabilježio 90-te.

No, sada vozeći blagom nizbrdicom dolinu Korene i Ličku magistralu s druge strane ne vidjeh. Taj užitak mi je oduzela gusta vegetacija kroz koju nisam mogao ništa ni nazreti, a kamo li vidjeti. Ma koliko sam se trudio.
Iako mi je zdrav razum tvrdio da od navedenog prizora neće biti ništa nada je tjerala oči da ispadnu u očajničkom pokušaju da vide to što ne mogu vidjeti. Nada je konačno popustila razumu kad sam došao do raskrižja i izašao na Ličku magistralu (za neupućene, ako takvih (još i) ima to je cesta Karlovac - Slunj – Plitvice – Korenica – Gračac – Zadar).
Da sam stvarno na Ličkoj u to me je uvjeravala širina ceste (prava magistrala) jer prometa nije bilo da učestvuje u tom uvjeravanju. Skrenuo sam, dakle, desno i nakon stotinjak metara zaustavio se na mostu (promet i dalje nula), i snimio Koranu uzvodno od mosta.

Onaj slapić sam si malo približio zoomom fotića.

Ovaj prizor, manje-više identičan lokacijom, no s vremenskim razmakom od 34 godine, 90-te je izgledao ovako

Stajao sam nakon snimanja duži period vremena krajnje zbunjen, čak zapanjen.
Nevjerojatno koliko je sve vegetacija pojela. Još od Plaškog, rekoh već ranije, više krajičkom svijesti nego spoznajno, javljala mi se misao kako sve sada izgreda bujnije što se zelenila tiče nego onomad. Sad dok stojim na mostu konačno mi ta misao dođe u prvi plan – vegetacija je sve osvojila.
A to nije nije ni malo ugodna misao, naprotiv!
Ljudi su otišli, napustili sve i prepustili vegetaciji da učini svoje.
(čak mi je i nedostatak prometa, inače poželjna činjenica, ovdje samo još pojačala zlokobni dojam sredine u kojoj se nalazim – dojam napuštenosti i izostanka ljudi)
(i ono lepršavo sjajno sunce od jutros se nekud izgubilo, pa je zamijenjeno mutnim teškim oblacima, što je još tko zna koji dodatak pojačavanja osjećaja zlokobnosti)
Jedno je kad prođem pustopoljinom u kojoj ljudi od pamtivijeka nije bilo. Ta pustopoljina izgleda surova, nekad i okrutna, ali u svome takvom kakva jest tisućama godina, izgleda impresivna, dostojanstvena, izaziva poštovanje. No, kad se nađem u sredini u kojoj je nekad bilo ljudi, i to ne tako davno, (zadnji snimak je dokaz da sam to u svom životu doživio) a sada nigdje nikoga, samo bujno, nekontrolirano zelenilo.
I nigdje čovjeka!
Koji je tu nedavno bio!
Ne znam, možda pretjerujem, no meni to izgleda zlokobno, mučno, teško i deprimirajuće.
Tik iza mosta skrenuo sam lijevo na neku lokalnu cestu i nakon stotinjak metara zastao isključivo radi snimanja mosta u toj zelenoj džungli.



Taj most, snimljen iz različitih uglova 86-te je izgledao ovako



Ako nekog zanima, gornji snimak je u smjeru Slunja, a negdje na horizontu iza mosta je cesta kojom sam netom izašao na Ličku magistralu.
Pozdravio sam Korenički most i krenuo uzbrdicom prema Plitvicama. Ispred sebe imam podužu uzbrdicu koja će manjim ili većim usponom to biti slijedećih skoro 20 km. Kad velim „uzbrdica od 20 km“ izgled strašno. U stvari prava, jača uzbrdica je prvih 7-8 km. Dalje se postoci uzbrdica bitno smanje, nekad i na teško primjetnu razinu, ali ipak manje-više cesta se penje sve do prijevoja pred spust u Korenicu.
Vrijeme svježe, promet nikakav, nebo iznad mene uglavnom oblačno, mada se sunce bori da barem malo obasja svojim zrakama. Iako mi je s desne strane negdje dolje Korana, ili ono što je napustilo Plitvička jezera, rijetko kad imam priliku sagledati nešto što liči na kanjon. Ipak, rastinje mi se na jednom mjestu smilovalo pa sam uspio snimiti impresivni kanjon s vodotokom.



Više od gore navedenog gusto raslinje mi nije dozvolilo vidjeti, pa sam se skoncentrirao na samu vožnju. Biće da sam to (koncentracija i vožnja) činio dosta efikasno jer me iznenadila (zar već!?) tabla na kojoj je pisalo

Od kuća u navedenom mjesto malo ću vidjeti, ali ću zato dosta vidjeti suvenirnica, trgovina hotela…i sve ostalo što prati turističku ponudu Plitvičkih jezera.
Pri prolasku pored hotela Jezero svratio sam malčice na njegovo parkiralište.



Nije mi bila nakana potraga za smještajem, ma kakvi! Ovakvi smještajni kapaciteti nisu u skladu s mojom životnom filozofijom. Skrenuo sam, u stvari, iz sentimentalnih razloga. Danas već davne 82-ge sam u ovom hotelu prenoćio dvije noći zajedno s svojim kolegama s fakulteta. Eto, za razliku od drugih maturanata ja nisam imao maturalno putovanje, no kao apsolvent fakulteta imao sam – apsolventsko putovanje, čije smo prve dvije noći proveli u ovom hotelu.
Kad sam zaključio da je dosta s evociranjem uspomena okrenuo sam bicikl, izašao na magistralu i nastavio voziti blagom uzbrdicom.
Nisam dugo vozio, tek nekih pola kilometra, kad sam naišao na suvenirnice, restorane, trgovine i ulaz u nacionalni park Plitvička jezera.



Od svega navedenog najviše sam vremena i pažnje poklonio marketu radi tekuće logistike.
Konačno je uzbrdica smanjila svoj postotak skoro na minimum. Slijedi sada 3-4 puta gore-dolje, od kojih je ono „gore“ malo dulje, mada ne pretjeranog postotka.
Malo-malo, uz cestu bi se pojavila neka fino uređena kuća sa tablom „Apartmani“, ili „Sobe“, ili „Restoran“ ili nešto slično tomu. Ravnodušno sam prolazio pored njih potpuno nezainteresiran, no jedna me je privukla u tolikoj mjeri da sam se zaustavio i snimio ju.



Razlog mog zaustavljanja je bilo ime objekta – Lady of the Lake. Kao pobornik progresivnog rocka, i to onog starijeg, 70-tih, ime me je asociralo na istoimenu pjesmu Lady of the Dancing Water grupe King Crimson. Uostalom i ime, samo po sebi mi je nekako zvučalo romantično.
Ta gore-dolikanja su još i sunce donijela, tako da je vožnja postala lagana opuštajuća, impresivna, prava romantična (očigledno da me Dama od jezera drži dulje nego što pretpostavljah).
U želji da navedeno slikom potkrijepim evo snimci odakle dolazim i kamo idem, snimljeni na jednom kratkom predahu.



Opčinilo me je, obuzelo cijelog to Ličko jutro pa sam se trgnuo od iznenađenja ugledavši ispred sebe podužu nizbrdicu. Slijedi preko 3 km blage, ali ipak prisutne nizbrdice bez nekih jačih krivina. Promet i dalje skoro nikakav (čudno, a sredina je ljeta!), bicikl bešumno klizi, povjetarac mi pirka po licu pa mi dođe da od zanesenosti zatvorim oči i raširim ruke. Naravno da to nisam učinio, da jesam ne bi sada čitali ove redove. Hoću reći kako često pri tako banalnoj stvari, kao što je vožnja biciklom, kada se spoje objektivno (blaga nizbrdica, izostanak prometa, sunčano jutro, mirisi, povjetarac) i subjektivno (opuštenost, predanost, impresivnost) čovjeku od ushićenja na granici podnošljivog svašta može pasti na pamet.
Sve što je lijepo u životu kratko traje (ma koliko dugo trajalo) pa mi je to uživanje pri vožnji nizbrdicom prekinula tabla koja je izgarala od želje da mi izrazi dobrodošlicu.

Nedaleko iza table stao sam na nekakvom proširenju da predahnem. Predah mi nije bio potreban zbog umora ili zadihanosti, već ponajviše radi povratka u realnost. Tek sad sam svjestan u kojoj mjeri mi je zadnji sat vremena života (od one trgovine na Plitvicama) protekao rubom nadnaravnog. Iako ništa posebno, gledajući hladno racionalno, no ipak zbog navedenih izvanjskih i unutarnjih okolnosti taj period vremena mi je protekao u tolikoj uživanciji, da mi je trebalo vremena da ushit obuzdam i vratim pod kontrolu.
Uostalom, sad dok nakon duljeg vremena postajem svjestan sebe i okolice uočavam da sam – gladan. Razvukao sam malo i previše odgodu doručka te odlučio u gradu koji je ispred mene naći zgodno mjesto za objed.
Ali ne leži vraže, zbog atraktivnosti okoliša, kojemu teško odolijevam, moj grčeći želudac će se morati još malo strpjeti. Razlog tomu je planina Plješevica.

Prema wikipediji Plješevica je planina koja je prirodna granica Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Prostire se svojom dužinom sjeverozapad-jugoistok. Uglavnom je prekrivena gustom šumom. Ovaj vrh na kojemu je odašiljač zove se Gola Plješevica i na nadmorskoj je visini od 1948 m.
Idem si malčice približiti tu Golu Plješevicu uz pomoć zooma fotića.



Želudac mi je potrošio i zadnji trun strpljenja, pa mi nije bilo druge nego hitro pronaći mjesto za doručak.
Žurno sam ušao u grad. Sam grad na tom ulazu izgleda ovako

Malo niz ulicu s lijeve strane na gornjem snimku nazire se velebna zgrada Srednje škole sagrađene 1920. godine kao tadašnja gimnazije (izvor: web-arhiva.skole.hr/os-korenica)

Odmah uz školu našao sam mjesto za doručak – ispred crkve sv. Jurja mučenika.

Prvi samostalni korenički župnik nakon 1940. imenovan je 1997. godine (Josip Rafaj). Od 2002. godine korenički vjernici imaju lijepu i prostranu crkvu. Posvećena je 2006. godine, a pomoćni oltari 2007. godine. Župnik Zeba je dovršio novi župni stan pored crkve i uselio krajem 2006. godine. (izvor: gospicko-senjska-biskupija.hr/)
Interijer crkve izgleda ovako…

…a oltar ovako

Zumirao sam vitraje iznad oltara. Lijevi prikazuje, čini mi se papu Ivana Pavla II…

…dok desni prikazuje Alojza Stepinca.

Ispod obaju vitraja je natpisi koji svjedoče da su oni (vitraji) darovi općine Plitvička jezera godine 2014.
Dakle, crkva je novijeg datuma, no ipak je njen tvorac zadržao neke klasične sakralne crte.
Mjesto za doručak sam našao na klupi u hladovini pokraj glavnog ulaza u crkvu.



Dakle iako je objed hladnog karaktera, bio je obilan, kako slani, tako i slatki dio.
Pregladnio kakav sam bio, nisam se zaustavio dok nisam sve smazao. Sjedio sam još neko vrijeme dolazeći do daha nakon teškog posla (kao da sam vozio uzbrdo) shvativši da sam se – prežderao. Dakle klasika – treba se čuvati halapljivosti koja često kada se pregladni, nadjača samokontrolu. Ostaje mi nada da ću uz pomoć vožnje aktivnošću pomoći probavi. Na žalost kasnije ću shvatiti da su posljedice nepromišljene prehrane ostale i dalje prisutne.
Prije nego sam nastavio s vožnjom snimio sam pogled na grad s klupe na kojoj objedovah. Posebnu pažnju ni je privukao kameni kip žene, časne sestre ili koga već, ne znam, jer nisam saznao.



Nakon što sam napustio i zadnju kuću Korenice došao sam do motela Macola.

Znan već desetljećima, mogu reći da je postao neka vrsta legende. Dobro se u njemu može odmoriti i prezalogajiti, no ono što je najviše doprinijelo da se od „običnog“ motela stvori mit su – medvjedi.
Iza motela, prikazanog na gornjem snimku, je neka vrsta parka sa igralištem i sa dobro ograđenom površinom unutar koje su dremuckali dva prava, pravcata medvjeda.



Promatrajući ih kako dokono odmaraju na suncu, potpuno ignorirajući radoznale poglede šetača, kroz mene su strujala dva suprotna osjećanja.
S jedne strane zadivljeno sam promatrao ogromnu životinju blagog i nezainteresiranog pogleda. Kao da je bila svjesna svoje superiornosti zbog svoje veličine pa se dala laganom izležavanju na sunčevim zrakama koja su se uspjeli probiti između oblaka.
No, s druge strane kao da su tiho, skoro neprimjetno, ali ipak patili, ili barem bili neutješno tužni jer im je uskraćena - sloboda. Možda je ovo moja uobrazilja jer još od djetinjstva kada sam bio odveden u zoološki vrt, osjetio tu tugu zatvora, tugu zbog uskraćenosti slobode, tugu koja im se vidi u pogledu. Barem je meni tako izgledalo.
U nastavku vožnje jedno vrijeme sam vozilo poljem koje se zove Koreničko (tko bi rekao!?). Cesta je bila manje-više vodoravna no kad bi malo dalje pogledao vidio bi obronke brda.



Promet nikakav, tek tu-i-tamo prozuji neko vozilo. U ovo doba godine (drugi dio srpnja) nekada davno ovdje je bio auto na auto, u oba smjera. No, izgradnjom Dalmatine većina se odlučuje radije putovati suvremenom auto cestom (jer na prvom mjestu je vrijeme novac!), nego Ličkom magistralom, ma kava god ljepota okoliša na njoj bila. Zbog toga „turistička ponuda“ u obliku restorana sada, izostankom prometa i pustim parkiralištima izgleda otužno. Tu komponentu tužnog jedan pusti restoran je pokušao, i po mojemu mišljenju potpuno uspio, ublažiti, pa čak i ukloniti – raskošnim cvijećem.



Da bi došao do Udbine, koja je moje današnje odredište trebam se prvo prebaciti iz Koreničkog u Krbavsko polje. Oba su manje-više iste nadmorske visine, oko 620 metara, samo što se između njih ispriječilo brdo koje moram svladati. Prijevoj između ta dva polja je nekih stotinjak metara veće nadmorske visine, što znači da mi valja savladati oko dva kilometra uzbrdice.
Onomad kada je ovo bio glavni pravac za Srednji Jadran i kada je bila velika gužva u prometu, ovaj prijevoj je bio usko grlo. Ponajviše zbog kamiona, koji na ravnom još kako-tako mogu biti ukorak s autima, no na uzbrdici posustanu i izgibe dah. Htjeli ili ne (radije ne kad bi mogli birati, ali ne mogu) takvi izgubljenog daha budu promovirani u načelnike, a nervozni i nestrpljivi auti iza njih, njihovi sljedbenici.
U želji da se svi riješe tih neželjenih titula, kako ovo načelnici, tako i ovi sljedbenici, cestari su proširili cestu na ovom prijevoju i svakom smjeru dodali po još jedan vozni trak.
A onda su napravili Dalmatinu, pa usprkos dodatnim voznim trakama nema više ni načelnika ni sljedbenika. Tek pokoji entuzijasta koji, kao ja sada na biciklu, sam (ali ne i usamljen!) vozi ovim mega širokim prometnicama uživajući u Ličkom zraku, njegovim mirisima i osvježavajućem povjetarcu.
Prijevoj, odakle dolazim…

…i kamo idem

Naravno da sam na prijevoju predahnuo i to ne ni malo i ne ni kratko. Čudno mi je bilo ovako samome, bez i jednog jedinog vozila u prolazu, odmarati na ovoj raskošno širokoj cesti. Za trenutak sam se osjećao kao Pale sam na svijetu. Da taj osjećaj ne prijeđe iz opuštenog i ugodnog i zlokobni i mučan, pobrinuo se – Velebit! Zastao sam „pogleda u svijetlu budućnost“ gledajući ga u daljini.
Kad zumiram prizor sa gornjeg snimka ugledam njegove obronke.

Ovo je prvi vizualni susret s nečem što je pravi smisao, cilj i svrha ovog putovanja. Dok sam ga opčinjen promatrao za trenutak je nestala i pusta cesta, i mirisi Ličkog povjetarca, nestao je dojam praznine zbog izostanka prometa. Cijeli racionalni i emotivni sklop zauzeli su magloviti obronci daleke planine. Ustreptao sam na tren od nestrpljivosti i od silne želje da što prije krenem tim obroncima.
Polako, utješih se kad već tu želju ne mogu istog trena ispuniti. Još malo, još malo, tek još jedan dan…
Nizbrdicu sam brzo prošao (što je 2 km nizbrdice, skoro ništa!). Brzo velim, jer je trajala bitno manje nego što sam želio, no tako je to s nizbrdicama, uvijek su (pre)kratke. Našao sam se na Krbavskom polju.

Polje je bilo pusto, tlo neobrađeno, zapušteno. Nekada davno, kada se obradiva zemlja više cijenila nego danas, kad je i ljudi u ovim krajevima bilo više nego danas, zemlja se i te kako obrađivala i smatrana je svojevrsnim blagom. Radi toga je prometnica, ova po kojoj vozim, smještene uz rub brda, da se obradiva zemlja što manje upropaštava. Ako malo pažljivije pogledate donji snimak, uočit ćete crtu u podnožju brda koju čini nekad lokalna prometnica a danas Lička magistrala ( po kojoj vrtim pedale bicikla).

A sada meni to veliko polje svojom zapuštenošću izgleda još veće u zlokobnijem smislu. Eto, toliko je zlokobno u toj samoći i napuštenosti da ga čak i cesta izbjegava.
Mada može biti da su to sve moja subjektivna pretjerivanja jer su mi se uz pusto polje spojilo još nešto.
Prvo su problemi s probavom.
Nisu neki jako alarmantni, no ipak zagorčavaju i otežavaju mi putovanje. Onaj doručak konzumiran u pretjeranoj količini moj probavni trakt, suprotno mojemu očekivanju, ne može tak tako probaviti. Stoga se buni!
Da mi „veselje“ bude veće, pridružio se vjetar. U lice. Ne pretjerane jakosti, nego onaj tihi podmukli, ali ipak bitni. Onaj vjetar koji zbunjuje, pa se pitam što mi je to tako teško okretati pedale, pa ipak sam na ravnici. Onaj vjetar kod kojeg zastanem i provjeravam bicikl (gume?, kočnice?) u nadi da ću pronaći krivca koji mi koči vožnju. Nada je uzaludna, te zaključujem da je to zbog, je li, vjetra.
Promet i dalje minimalan, tek pokoji auto, pa je i on svojom pustoši doprinio mojemu općem dojmu napuštenosti i zabačenosti.
Stajao sam na kratke pauze do Udbine više puta, a za vrijeme jedne od njih sam napravio i koji snimak. Stao sam s lijeve strane ceste na proširenju izvan nje. Ispred mene je bila ona, cesta, širokim i pustim poljem.

Malčice su me utješile okrugle bale sijena na njivi (lijevo na gornjem snimku). Kao da je Onaj gore čuo ili osjetio moje negodovanje zbor pustoši i napuštenosti, pa eto, priložio je mali primjer čovjekove aktivnosti u tom polju koje ipak nije „od ljudi i Boga napušteno“.
A ti ljudi su, pretpostavljam bili u kućama koje sam snimio krenuvši se na drugu stranu, suprotno od ceste.

Evo i slikovitog primjera kako se zemlja, obradivo tlo, nekad jak ocijenilo, toliko da su nastambe građene uz samo brdo. A možda je dodatni razlog tomu i barem minimalno sklanjanje od vjetra (bure).
Zumirajući prizor na gornjem snimku, s lijeve strane, skrivenu u zaraslom zelenilu ugledao sam obrise crkve.

Iznenadio sam se kad sam, ne očekujući baš puno, ipak našao na netu da se radi o mjestu Jošani, čak i stari snimak navedene crkve.

Ispod gornjeg snimka pisalo je „Hram (crkva) Rođenje Svetog Jovana Krstitelja u selu Jošane slijednica je srednjovjekovne crkve Sveti Ivan iz starohrvatskog sela Jelšane“ (gornji snimak i ove podatke posudio sa budnidiv.net).
Nastavio sam vožnju i dalje uz nepromijenjene suputnike: promet nikakav, ne jaki ali tvrdoglavo uporni vjetar u lice, probavne smetnje, sumorno oblačno vrijeme i pusto polje oko mene. Sve navedeno sam, za trenutak zaboravio, potisnuo u stranu, ozario se, ugledavši ovo

Prije desetak godina napravili su obilaznicu oko grada koja ide desno poljem, dok se „stara“ cesta penje prema gradu. Moj današnji, odnosno večerašnji smještaj je u samo m gradu, što znači preko 2 km uzbrdice. Neka, nije strašno, preživjet ću, bitno mi je da se već jednom riješim ovog dosadnog vjetra u lice. (Zašto su mjesto za grad odabrali tako visoko, pitao sam se i sada, a i prije 40 godina kada sam ovuda vozio po prvi put na more biciklom).
Pred sam navedeni uspon prizorom dominira velebna crkva Hrvatskih mučenika o kojoj će kasnije biti nešto više riječi.



Po tom usponu sam vozio skroz laganini, krajnje opušten znajući da nema još puno do današnjeg cilja. Čini mi se da je i vjetar smanjio svoje puhanje na jedva primjetni minimum (Murphy-ev zakon za bicikliste: „Vjetar uvijek puše u lice, osim pri vožnju uzbrdo!“). Na jedinoj lakat krivini susreo sam se s – izvorom. Ovakav susret uvijek sam smatrao nešto posebnim i obaveznim za zaustaviti se. Stao sam i ovaj put, tek probao okus vode. Onaj stalni vjetar u lice i blage, ali i podmukle stomačne tegobe otklonile su ni bilo kakav osjećaj žeđi.



Oštro oko pažljivog promatrača će gore desno na kamenom ozidu izvora uočiti – šalicu.

Šalica me podsjetila na moje sretno djetinjstvo koje sam preko ljeta provodio na selu kod svoje tetke. Nakon odigrane nogometne utakmice svi smo se, onako čoporativno, našli na bunaru preko puta improviziranog igrališta čiji je sastavni dio inventara bio emajlirani lončić od pola litre, špagom svezan za okvir bunara. Svi smo se, onako žedni, smjenjivali u pijenju vode iz tog lončića, ne mareći pretjerano za higijenu. Danas bi takvo što izazvalo potpuno zgražanje uz proricanje fatalnih zaraza.
Da ipak (pre)žedni putnik-namjernik ne ostane uskraćen gašenju te žeđi zbog straha od svakojakih uzročnika bolesti koji čuče na rubi šalice, dovitljivi restaurator izvora je jednostavnim montiranjem cijevi u obliku koljena i usmjeravanju mlaza vode prema gore, omogućio da se taj žedni lik napije vode do milje volje bez ikakvog straha od zaraze.

Došavši do svojevrsnog prijevoja napustio sam „glavnu“ cestu (njome ću sutra ujutro nastaviti prema Velebitu) skrenuvši lijevo prema gradu – uzbrdicom i serpentinom. Poslije kraće potrage našao sam lokaciju na kojoj ću večeras pronaći mir i spokoj.

Slijedi, dakle smještaj. Gledajući gornji snimak, prozor moje sobe je prvi lijevo od ona tri u potkrovlju.
Iako sam bio sam dobio sam na raspolaganje dvokrevetnu sobu.

Izabrao sam krevet do prozora ponajviše zbog bolje pozicije pri gledanju televizora.

Nakon smještaja slijedilo je tuširanje. Nakon onog vjetra u lice koji me je dobrano „propuhao“ tuširanje obiljem toplom vodom mi je bio melem i za tijelo i za dušu.

Jedno vrijeme sam se izležavao dokono prebacujući kanale na TV-u. Na moju žalost i ovaj put nemam pristupa kuhinji, tako da se želja za toplom juhom (opet) rasplamsala do visina. Pitao sam domaćina ima li kakav restoran u Udbini, Odgovor me je razočarao jer jedini restoran je, citiram: „dolje na glavnoj cesti, no nisam siguran da sada radi!“. To „sada“ je oko 2 poslijepodne!
Kad mi je dodijalo izležavati se, krenuo sam u obilazak grada (valjda će mi to pomoći probavnim smetnjama).
Prema preporuci domaćina bicikl sam ostavio u nekoj vrsti prolazne garaže, uz utičnicu na zidu, te ga priključio na nju. I on treba svoj objed.

Uz ovaj moj objekt u kojemu ću prenoćiti je trgovina, malo veća i relativno dobro opskrbljena, a preko puta je vijećnica.

Dakle, u samom sam centru grada, mada mi to tako ne izgleda. Iz tog „centra grada“ krenuo sam laganim koracima prema crkvi ulicom koja jednako u skladu što se skromnosti tiče kao i cijeli grad.

Iako ne znam zašto, ipak me iznenadila skromnost ovog grada. Neka sela u Slavoniji su velegrad za ovaj grad. Trudio sam se steći dojam o simpatičnom mirnom, tihom gradiću u kojemu vrijeme teče tiho i polako. No nametao mi se drugi, ne baš tako idilični utisak o napuštenom i zaboravljenom gradiću u kojemu je taj maleni broj stanovnika, prepušteno samome sebi, više preživljava nego živi.
Taj sukob dvaju oprečnih dojmova u gradu izazvao je u meni stid. Bilo me je sram tih negativnih dojmova. Pa i moj grad u kojemu živim, a koji se diči titulom županijskog centra, kao su posebne okolnosti, zna bit pust i napušten.
A onda sam shvatio odakle taj moj sumorni dojam o ovome gradu. Sjetio sam se upravo završene vožnje po napuštenom i pustom Krbavskom polju.
Sad dok pišem ove redove, evocirajući u sebi navedena osjećanja, posegnuo sam za wikipedijom u želji da mi objektivni podaci pobiju ili potvrde te moje sumorne dojmove o ovome gradu.
Dakle, prema wikipediji samo naselje Udbina najviše je stanovnika imalo 1900. godine, njih 1616, da bi taj broj 2021. godine pao na 738. Dakle, tek 45% u odnosu na prije 121 godine.
Da može i gore, govori podatak o stanovnicima općine Udbina. Godine 1900-te bilo ih je 20755, da bi taj broj 2021.godine pao na 1334 (!!!). U postocima to je tek 6,5% (slovima: šest i pol posto!!!!)
Dakle, moj dojam o napuštenosti Krbavskog polja je točan. Na žalost!!!
A sada crkva hrvatskih mučenika.

Crkva hrvatskih mučenika je najveća crkva na Udbini je hrvatsko nacionalno svetište.
Zamišljena je kao skupno mjesto svih hrvatskih stradanja i muke hrvatskog naroda do ostvarenja svoje države i slobode. Idejni začetnik projekta bio je biskup mons. dr. Mile Bogović 2005. godine, a dovršena je 2010. godine. Crkva je svečano otvorena i blagoslovljena 11. rujna 2010. godine u nazočnosti oko 15 000 hodočasnika, a misno slavlje predvodio je vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić. Svake druge subote u rujnu, odnosno od 2012. godine svake zadnje subote u kolovozu ovo mjesto posjeti mnoštvo vjernika, a uz središnje misno slavlje održava se i niz drugih vjerskih i kulturnih programa te veliki sajam. (izvor: Wikipedia)
Na trgu ispred crkve hrvatskih mučenika nalazi se spomenik papi Ivanu Pavlu II, rad akademskog kipara Slavena Miličevića. Kip predstavlja Papu kako prelazi preko praga (tisućljeća) s uzdignutim križem kao znakom nade za bolju budućnost. Križ koji Papa drži u rukama izrađen je prema Zlatnom križu krbavskih biskupa s početka 13. stoljeća. (izvor:likaclub.eu)

Crva se nalazi na mjestu odakle puca prekrasan pogled na Krbavsko polje. O tome pogledu ću kasnije, a sada idem u crkvu.

Portal glavnih vrata crkve hrvatskih mučenika izrađen je po uzoru na glasoviti kameni natpis s imenom kneza Branimira koji je pronađen u Sopotu kraj Knina. Radi se o najstarijem dokumentu gdje se spominje ime Hrvat. Na potpornim stupovima portala stoje godine: 879 i 2010. Prva označuje godinu prvog priznanja hrvatske države, a druga godinu dovršenja portala. Iznad portala stoji naslov: MARTYRIBUS CROATORUM (Hrvatskim mučenicima)(izvor: likaclub.eu)

Tlocrt Crkve hrvatskih mučenika ima oblik križa koji simbolizira patnju hrvatskog naroda kroz stoljeća, ali i predstavlja povijesne oblike hrvatskog graditeljstva. Crkva je građena je po uzoru na srednjovjekovnu crkvu sv. Križa u Ninu, prvu hrvatsku katedralu i najmanju katedralu na svijetu. (izvor: likaclub.eu)
Točno na sredini crkve smještena je replika krstionice kneza Višeslava.

Toliko o crkvi.
Izašao sam van na cestu i krenuo par desetaka metara do vidikovca. Dok sam hodao ulicom još sam jedanput snimio crkvu.

Stvarno izgleda impresivno, kako sama crkva, tako i njeno okruženje.
Taj vidikovac stvarno zaslužuje to ime jer s njega Krbavsko polje mi izgleda kao da mi je na dlanu.
S desna na lijevo, odnosno s istoka prema zapadu to polje izgleda ovako







Na ovom zadnjem snimku, skroz na horizontu je moj sutrašnji cilj – Velebit.
I to bi bilo to od znamenitosti grada Udbine.
Vratio sam se u sobu. Ovaj obilazak je ipak pozitivno djelovao na moju probavu, jer su se stomačne tegobe smanjile na minimum. Isto takva, minimalistička, bila je i večera. Večer sam dočekao prebacujući programe na televizoru.
Prije točke na i današnjeg dana još jedna crtica. Kad sam se vratio u moje večerašnje svratište susreo sam gazdaricu te s njom izmijenio par rečenica u stilu odakle ste, kamo putujete, svaka čast na ustrajnosti itd, uz napomenu da se čudi kako je današnji dan prošao bez kiše, jer ju je vjetar stalno najavljivao. Eto, ipak problem današnje vožnje nije bio isključivo moje subjektivne naravi.
Ovo me na neki način utješi, pa sam zaspao snom pravednika.

Za nastavak na slijedeći dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Majstorska cesta Uvod i I dan

„Čovjek pati dok ne shvati, a onda pati što ranije ne shvati!“
Dobro sad, možda je „patiti“ prejaka riječ, radije bih upotrijebio, recimo, „uoči“, „spozna“ ili možda „vidi“.
Dakle, radi se o slijedećem:
Često i odavno u dokolici kada nemam na umu pametniju ideju što i kako sa sobom, mašem se za nekakvom auto-kartom i promatram kuda i kako bi se moglo proći biciklom. Dugo, dugo, već godinama pri promatranju tih mapa, uočio sam neku cik-cak tananu liniju preko Velebita koja prolazi preko nečega (ili kroz nešto) što se zove „Mali Alan“ ( tako piše na karti.
I tek ovog proljeća, nakon oho-ho godina taj pojam („Mali Alan“) privuče moju pažnju i zadrža ju dulje, puno dolje od prijašnje desetinke sekunde.
„Prvi put u ljudskim rodu neznanje je izbor!“, te u skladu s tim na Google tražilicu upisah „cesta Mali Alan“ i saznah slijedeće:
Majstorska cesta(Državna cesta D547) je državna cesta u Hrvatskoj i bila je prva suvremena cestovna spojnica južne i sjeverne Hrvatske. Svečano je otvorena 4. listopada1832. godine. Majstorska cesta transvelebitska je prometnica koja je povezivala Sveti Rok u Lici preko Malog Alana s Obrovcem u Dalmaciji. Po tada novoj velebitskoj transverzali, osim trgovačkog odvijao se i poštanski promet između Beča i Zadra.
Rađena je u vrlo teškim uvjetima. Govorilo se da je građena probijanjem živih stijena. Ukupne je dužine 41 kilometar. Ime je dobila zbog načina gradnje koji je za ondašnje uvjete bio napredan i vrlo težak. Ime ceste vuče podrijetlo od njemačke riječi "meisterstück" koja znači remek-djelo. Maksimalni nagib ove ceste u vremenu izgradnje bio je do 5,5 posto, što je toliko bilo napredno za ono doba, a što se vidi po tome što je taj nagib sukladan i sa suvremenim propisima za gradnju prometnica.
U Habsburškoj je Monarhiji bio iznimno dugo putovanje između Beča i Zadra te općenito iz netom od Mletaka i Napoleona pripojenih južnih hrvatskih krajeva - Dalmacije. Trgovački i poštanski je promet bio otežan. Za olakšavanje, bečki je dvor 1819. godine odlučio izgraditi prekovelebitsku prometnicu od sela Svetog Roka, preko prijevoja Malog Alana (1.045 m n/v) do magistralne ceste za Obrovac. Poslu se prionulo 1825. i do 1827. godine, 24 km duga dionica gradila se od Obrovca preko Podpraga, Praga i Kraljičinih vrata do Malog Alana, ondašnjem završetku dalmatinske granice. Druga faza gradnje bila je lička dionica duga 17 km od Malog Alana do Sv. Roka. Ondje se Majstorska cesta spajala s već postojećom trasom Dalmatinske ceste. Cesta je dovršena i svečano otvorena 1832. godine (izvor: wikipedia)
Otvorenih usta i podignutih obrva od silnog iznenađenja dugo sam još buljio u upravo pročitan tekst na zaslonu računala. Nevjerojatno, kako je moguće da mi je ovo promaklo, kako je moguće biti toliko slijep pored zdravih očiju, kako je moguće…
Brzo sam se manio jalovog pretakanja iz šupljeg u prazno te na zaslonu računala ispred sebe otvorio Yuotube i upisao „Majstorska cesta“. U vremenu odmah su se rasuli prijedlozi kraćih i duljih video zapisa, neki autom, neki motociklima, a neki čak i biciklom(!!!). Jasno da sam ovaj zadnji otvorio u grčevitoj ekstazi, sav u strahu da, ne daj Bože; nestane i prije nego ga sagledam.
Dok je teklo tih desetak minuta tokom kojih sam opčinjeno gledao fantastične prizore južnog Velebita osjećao sam kako me obuhvaća nemir, znani mi već stari nemir porođaja ideje „kako- bi-bilo-dobro-ovuda-se-provozati-biciklom". Onaj nemir koji će nekad narasti do teško podnošljivog, nekad se smanjiti do skoro neprimjetnog, ali koji neće potpuno nestati sve dok se ne pretvori u ostvarenje.
Sad je gotovo! Što god radio, gdje god bio, samo njemu znanoj logici taj bi se nemir pojavio iz dubine moje svijesti, makar tek toliko da mi nježno i obzirno, no i odlično i nepokolebljivo podsjeti na nju – Majstorsku cestu. I tako sam počeo razrađivati „tehničke detalje“, kada, kako, kojim putem…da bi se na kraju odlučio na prošireno petodnevno putovanje.
Ukratko, prvi dan je od Oštarija do Poljanka kod Plitvičkih jezera, zatim drugi do Udbine. Treći bi bio „ono pravo“, ono zbog kojeg je i ovo putovanje osmišljeno, od Udbine preko Majstorske ceste do kampa u Golubiću, dok bi četvrti završio u Drnišu. Na kraju bih slijedeći dan ovo putovanje završio u Splitu. Eto, o navedenome slijedi ova priča.

Dan Nulti

Da bi došao do prvog dana treba mi vremena jer od Slavonskog grada u kojemu živim do Oštarija ima oho-ho kilometara. Prvo slijedi 30-tak kilometara vožnje „domaćim terenom“ od Požege do Nove Gradiške. Iako ovu dionicu vozim bezbroj puta u toku sezone, ipak sam prizor prijevoja Baničevac osim za standardni odmor potrošio i za snimanje situacije

Iako je relativno male nadmorske visine, iako sam mu ja dodijelio titulu prijevoja, jer ga pod tim nazivom nema ni u jednoj karti, meni je zanimljiv zbog usjeka u zemljanom tlu između dva brda.
Jasno da sam si uzeo previše vremena za vožnju tih 30-tak kilometara, pa sam višak tog vremena trošio u dokolici na Novogradiškom kolodvoru.

Da mi u toj dokolici ne bude pretjerano dosadno potrudila se – kiša.
Neko vrijeme nisam ni primijetio tamne mase oblaka na jugozapadu kako su se zlokobno približavale. Podmukli tutanj grmljavine, iako tih, no prijeteći, ukazao mi je na to.
Sad je slijedila igra živaca u mojoj glavi. Tamni oblaci su postajali sve bliži i bliži tutnjevi grmljavine sve jači i jači, pa je postajalo sve neizvjesnije i neizvjesnije tko će u toj „mrtvoj utrci“ doći prvi – vlak ili kiša. Krajnjem rezultatu toj neizvjesnoj utrci kumovale u Hrvatske željeznice, dopuštajući prednost kiši u obliku 10-minutnog zakašnjenja.
Iako je prelazak iz nadstrešnice do vlaka trajao tek minut u vlaku sam se našao dobrano opran kapima pljuska koji je bitno smanjio intenzitet padanja nakon ulaska i posljednjeg putnika u vlak.

Truckanje vlaka do Zagreba trajalo je skoro 3 sata, no zahvaljujući novom niskopodnom Končarevim vlaku bilo je podnošljivo, čak i ugodno.
U Zagrebu sam prenoćio kod brata. Evo jednog snimka metropole Lijepe nam naše snimljenog na uglu Branimirove i Avenije Marina Držića u iščekivanju zelenog na semaforu.

Današnji nulti dan sam prešao s prijeđenih 39 km, a da još zapravo i nisam krenuo na putovanje.


Prvi dan

Slike sa prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Mapu prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Konačno i on osvanu! (Što sve čovjek treba preživjeti i kakve sve preduvjete ispuniti da već jednom krene u ostvarivanje svog nauma!)
Međutim, još je rano da me tabani svrbe za okretanjem pedala. Jutros je to bilo tek oko 7 km koliko mi je potrebo doprijeti do kolodvora. A na njemu ponovo u vlak, ovaj put u onaj za Rijeku.
Bio je neki bezlični dan u drugoj polovici srpnja, pa je vlak izgledao dosta prazno, što mi i nije puno smetalo, naprotiv.

Truckanje do Oštarija standardno, već proživljeno prije dva mjeseca kad sam ovim vlakom putovao do Rijeke (vidi blog Rijeka-Zadar). Još pri pregledu karata kondukter se sam od sebe, ničim izazvan, ponudio za pomoć pri iskrcaju bicikla i prtljage, tako da je iskrcaj bio munjevit – ja vani na peronu, nakon iskrcaja bicikla, a on mi hitro dodaje komponente moje prtljage. Iako mi nije izuzetak (čak što više, kao da je pravilo) susresti se sa iskrenom susretljivošću osoblja HŽ-a, ovaj ovdje je ovaj put nadmašio svoje kolege.
Trenutak nakon iskrcaja na kolodvor u Oštarijama je izgledao ovako

Nakon montiranja svekolike prtljage, što sam činio drhtavim rukama, drhtavim od silnog uzbuđenja da putovanje konačno kreće – krenuo sam u to putovanje.
Cesta, bolje rečeno sokak kojom sam napustio Glavni kolodvor u Oštarijama izgleda ovako

Trebalo mi je vremena dok sam izašao na „glavnu“ cestu Ogulin – Oštarije – Josipdol, ili mi se to odužilo. U tom osjećaju razvučenosti vremena čak se i sumnja da sam zalutao pojavila, jer umjesto mjesta uska cesta kojom sam zbunjeno vozilo zašla je u neki šumarak.
Srećom ta zbunjenost ja kratko trajala jer su se ubrzo pojavile kuće mjesta, a kada sam došao do navedene „glavne“ ceste potpuno je nestala. Nestala je zato što sam ispred sebe ugledao znan mi Marmontov most, znan od nekih ranijih vožnji.

Sada već davne 1990-te za vrijeme biciklističke vožnje ovim krajevima snimio sam taj most. Tada je bio u puno lošijem stanju nego danas.

Prekrasan kameni most preko Zagorske Mrežnice u Oštarijama sagrađen je tijekom francuske vladavine Ilirskim provincijama od 1809. do 1813. godine. U njega je ugrađen kamen oštarske crkve, tada nadaleko poznatog Svetišta Gospe od čudesa koja se nalazi u neposrednoj blizini mosta.
Ime je dobio po Napoleonovom maršalu Augustu Marmontu, upravitelju Ilirskih provincija. Most je s kosim silaznim prilazima dug 92 metara i ima 12 lučnih otvora.
Od 1959. godine pruža se preko suhog korita Zagorske Mrežnice, čija je voda preusmjerena za potrebe hidroelektrane Gojak na Dobri.
Obnovljen je nakon domovinskog rata 1998. godine.
(Izvor: Marmontov most u Oštarijama/TZ Općine Josipdol)
Tabla me je obavijestila da sam napustio Oštarije i ušao u Josipdol. Da nije nje ne bih to ni primijetio jer red kuća s obje strane je bio neprekinut.

Gdje završavaju Oštarije, a gdje počinje Josipdol u tom trenutku mi je bilo najmanje važno. Važnije mi je bilo kako pogoditi cestu prema Saborskom. U Josipdolu se trebam spojiti sa prometnicom Duga Resa – Senj, njome voziti oko kilometar ,a potom skrenuti lijevo.
Pogodio sam od prve, što i nije bilo nešto posebno problematično, i našao se u miru i tišini Zelene ceste. Barem me je tako informirala velika tabla.

Iz gornjeg snimka se može barem približno naslutiti da sam na ulazu u Raj, ili barem nešto slično po stupnju idiličnosti. Vrijeme sunčano, pirka tihi povjetarac, brdovito zelenilo i siva crta ceste koja vijuga kroz to zelenilo. Promet nula, apsolutna. Našao sa se na lokalnoj cesti koja će mi biti suputnik do kraja današnjeg dana.
Slijedećih 20-tak km, sve do iza Plaškog, cesta manje-više nastavlja idilu na gornjem snimku. Ima nešto gore-dolikanja, no sve je to u duljini od par stotina metara.
Ovuda sam biciklirao 90-te, mada u suprotnom smjeru, te sam pokušavao sliku iz sjećanja nekako poklopiti s ovom ispred sebe. Nije mi u tome baš nešto uspijevalo. Činilo mi se da je sve nekako zelenije i zaraslije nego onomad.
Nekih 2 km od gornjeg snimka, u početku bliže, a potom malo iz daleka društvo mojoj cesti pravi željeznica. To je, u stvari Lička pruga, Oštarije – Knin. Dok sam vozio po krivudavoj cesti, „oči su mi ispale“ u potrazi za tračnicama koje bi trebale biti negdje lijevo gore. Badava, od gustog zelenila ni ž od željeznice.
No bez brige, nećete ostati prikraćeni za slikoviti prikaz simbioze željeznice i prometnice.
Nekih mjesec i nešto nakon ovog bicikliranja imao sam priliku proći tom Ličkom prugom vlakom. I ne samo to, već sam imao priliku iz zadnjeg vagona vlaka sagledati situaciju kojom upravo vlak prođe. Pa evo vam te situacije na kojoj se lijepo vidi cesta kojom biciklirah.



Obronci brda između kojih krivuda željeznica i cesta, svako na svoj način, na jednom su se mjestu spojili, pa je cesta podužim usponom (dužim od „par stotina metara“) morala savladati taj prijevoj. Željeznici bi to bilo previše, pa je taj problem riješila tunelom. Taj tunel sam snimio i te 90-te kao i danas, pa evo vam ta dva snimka kao usporedba i kao slikovni dokaz ranije izrečene konstatacije o bujnom zelenilu, bitno bujnijem danas nego onomad.
Danas…(treba se potruditi i u zelenilu lijevo od ceste uočiti tračnice)

…i onomad

Postupno su ta gore-dolikanja bila sve češće i češća. Iako su još uvijek daleko ipak su masivi planine Kapele postajali sve impresivniji i impresivniji.



Gornje slike, zapravo prikazuju Plaščansku dolinu koja je sastavni dio Ogulinsko-Plašćanske doline. Nekih 3 km prije Plaškog, brda su se razmakla pa dolina stvarno poprima izgled doline.

Pitam se koliko je biciklista stradalo na ovoj cesti prije nego li je ovaj prometni znak postavljen. A možda je neko čija je pronicljivost pažnje i poštovanja vrijedna odlučio preventivno staviti znak, jer mi se čini da je stvarno potreban. Potreban je zbog toga što je ovdje dolina ravna pa slijedeći kilometri ceste su ne samo da su vodoravni, već su i izrazito blagih krivina, pa vozači vozila će se teško oduprijeti iskušenju da malo više stisnu papučicu gasa. A što je veća brzina, manja je opreznost…
Plaški je najveće mjesto koje ću proći u ovom prvom danu ovog putovanja. To opet ne znači da je to sad neki (vele)grad, prema wikipediji bi trebao imati tek nešto više od tisuću stanovnika. A opet, njega sam izabrao za malo poduži odmor.
Za početak, evo panorame mjesta ispred prodavaonice gdje sam obnovio svoje zalihe, što u tekućem (pivo) a što u krutom stanju (kruh).

Posebno me je impresionirala zgrada stare škole. Pretpostavljam da je za to služila jer iznad ulaza je natpis „Učiona“.

Nedaleko od zgrade učione je crkva.

Crkva je crkva Vavedenja Presvete Bogorodice u Plaškom saborna je, odnosno katedralna crkva Gornjokarlovačke eparhije (Vavedenje je jedan od dvanaest velikih pravoslavnih praznika. Označava ulazak (uvedenje) svete Bogorodice u hram. Praznuje se 21. novembra po starom, odnosno 4. decembra po novom kalendaru).
Današnji izgled crkva duguje najvećim dijelom historicističkoj restauraciji izvedenoj 1903. – 1907. godine za vladike Mihaila Grujića. Vladika Grujić na čelo je Gornjokarlovačke eparhije došao zahvaljujući vezanosti za vladu bana Khuena – Hedervaryja. Veze s vlasti u Zagrebu donijele su veliku materijalnu potporu gornjokarlovačkoj eparhiji – obnavljaju se i iznova grade brojne crkve, te naposljetku i katedrala. (izvor: wikipedia)
Na izlazu iz mjesta cesta po kojoj vozim prešla je željeznicu. Ona me je podsjetila da mi mogao za trenutak prekinuti vožnju i svratiti do kolodvora Plaški, koji je bio udaljen tek stotinjak metara.
Kolodvor sa grada.

Od strane tračnica kolodvorska zgrada izgleda ovako…

… a iz vlaka ovako

Desno od kolodvorske zgrade je česma koju su nekad često koristili žedni putnici.

Stara pipa je uklonjena a mjesto nje je krajnje improvizacijski montirana nova, zajedno s zelenim plastičnim cjevovodom. Ostaje sad pitanje da li su se trebali malo više potruditi pa zelenu cijev provući kroz kameno zdanje, a isto tako sve to malo restaurirati…ili možda se treba zadovoljiti s ovim kakvo jest. Kad si žedan svejedno ti je kojim putem voda dolazi do usta.
Ostaje mi još nekih 5 km vodoravne vožnje po dolini prije nego se i ja počnem penjati prema Kapeli. Desno od mene negdje gore na obronku Kapele željeznica to već čini.
No, prije nego krene to penjanje, pažnju mi je privukla gužva mnogobrojnih članova obitelji u malom stambenom prostoru.



Dolaskom do kraja doline „moja“ cesta skreće na desno i kreće uzbrdicom i to oko 3km.
Već nakon par stotina metara vožnje tom uzbrdicom napustio sam zadnje kuće naselja, i postupno ulazio u bujno zelenilo. Negdje pri kraju te uzbrdice zastao sam radi predaha. Dok sam smirivao dah snimio sam situaciju koju sam upravo prošao i ono što slijedi nakon nastavka vožnje.



Ubrzo je cesta nastavila manje-više vodoravno, a s desne strane mi se raširila velika udolina koja je u stvari presahlo Blaćansko jezero.

Blaćansko jezero je nedvojbeni prirodni fenomen tipa estavele (u svijetu postoji tridesetak takvih jezera). Jezero se puni iz rijeke koja protječe ispod Gradovitog vrha (brda između Lipica i Blata) te ispod samog Blaćanskog polja. Kada korito rijeke (tunel) postane sifon (ravnomjerno suženje) kroz njega ne može proteći količina vode koja se pojavi nakon otapanja snijega ili obilatih kiša. Taj višak vode, koji je veći od kapaciteta protoka sifona, prazni se kroz pomoćni uzlazni tunel koji je povezan s Velikom pećinom. Dakle, u vlažnom dijelu godine Velika pećina je izvor koji napuni jezero. U sušnom dijelu godine, kada podzemne vode gotovo presuše, voda iz jezera počne otjecati kroz Veliku pećinu, u suprotnom smjeru od ranijeg, i popunjavati vodostaj podzemne rijeke. Prema tome u sušnom dijelu godine Velika pećina postaje ponor (uvor) pa jezero brzo presuši. Postoji i Mala pećina (ispod Uvale), međutim ona nema dvojnu funkciju i u njoj voda samo ponire. Iz dijela jezera, koji je niži od kote preljeva, voda se ne uspije vratiti u Veliku pećinu, zbog čega se taj niži dio jezera duže održi. (izvor: wikipedia)
Estavela(francuski estavelle), šupljina u kršu koja naizmjenično izbacuje (vrelo) ili guta (ponor) vodu. Vodu izbacuje kada su kanali u krškom podzemlju u potpunosti ispunjeni vodom, a guta kada nisu. .(izvor: www.enciklopedija.hr)
Nastavio sam voziti krajnje pustim krajem. Nigdje kuća, ljudi, životinja, ništa. Samo vijugava cesta i zelena divljina.

Međutim, nije mi bilo ni najmanje tjeskobno u toj pustopoljini, naprotiv. Noge vrte pedale, ruke drže upravljač, uha slušaju (mada ništa konkretno), oči gledaju (mada ništa konkretno), a misli vrludaju… iz te nirvane probudi me tabla s imenom


Kako prostor ovdje nije skupocjen kao u (vele)gradu, tako je razmak između kuća znatan. Stoga sam trebao dosta vrtjeti pedale dok nisam došao do nečega što bi trebalo biti centar sela, mada sam pri tome prošao tek desetak kuća. Što će reći raspored je slijedeći: kuća, pa trči, trči, opet kuća, i opet trči, trči, trči…itd.
Pretpostavljam da je centar sela, jer je tu pravoslavna crkva sv. Ilije Proroka.

Tu svoju pretpostavku zasnivam na gustoći stambenih objekata u njenoj blizini.



Ono što je mene posebno dojmilo u Ličkoj Jesenici je kameni most, koji je odmah uz crkvu.



Prije nego što napustim ovo mjesto, prilažem snimak željezničkog kolodvora koji sam snimio iz vlaka. Biciklom nisam, jer je kolodvor dosta podalje od samog mjesta.

Skoro bih zaplakao pred stupnjem devastacije, no tren poslije mi se pojavi nada da u ovoj ruševini ipak nekog ima. Tu nadu (da li opravdanu ili ne, ne saznah) pobudio mi je klima uređaj montiran na zidu.
Nakon mosta još je nekako bilo kako-tako ravno (mada i dalje krivudavo), no onda je krenulo s uzbrdicom. Ta će se uzbrdica razvući na preko 10 km, mada postotak uspona je varirao od znatnog (manje, mada odmah u početku) do blagog (uglavnom).
Opet ono, vrtim pedale, slušam, gledam, misli vrludaju i opet me iznenadi ulaz u novo mjesto – Saborsko.

Inače, taj ulaz je 90-te izgledao ovako

Moj me je probavni trak upozorio da je vrijeme ručku stoga sam odlučio izabrati ovo mjesto za konzumaciju navedenog obroka. Još je preostalo samo izabrati mikrolokaciju za navedeno. Nju sam pronašao preko puta crkve. To je bila hladovina koju su u simbiozi činili stablo i sjenica.

To dvoje, stablo i sjenica, bili su ispred stare zgrade, pretpostavljam župnog dvora.

Iako je zgrada bila stara, dičila se svojim uređenim izgledom. Očigledno da od njene restauracije nije puno prošlo. Iako poznih godina ova stara dama mladalačkog izgleda nije krila godine. Naprotiv ponosno ih je istakla brojem isklesanim u kamenoj ploči smještenoj iznad ulaznih vrata.

Crkva, modernističkog izgleda, nalazila se točno preko s druge strane ceste.



Usput, navedenu crkvu sam snimio ranije, pa se na gornjem snimku s lijeve strane vidi župni dvor ispod krošnje stabala.
Prema ogulin.hr/old-site/kultura-2/sakralni-objekti/saborsko kamen temeljac za izgradnju nove crkve blagoslovljen je 16. svibnja 2001. Nova crkva je izgrađena na mjestu prijašnje crkve koju su 12. studenog 1991. porušili pobunjeni srbi. Novoizgrađenu crkvu posvetio je 16. svibnja 2003. gospićko-senjski biskup mons. dr. Mile Bogović.
Ova današnja prelijepa građevina ima potpuno drugačiji izgled od nekadašnje crkve, a na njenom zvoniku dominira metalni križ visok 15 m koji simbolizira patnje i nesalomljivost naroda ove župe.
Korijeni župe su iz 10. st. kada je naseljavaju Hrvati. Do 1154. nalazi se u sastavu modruške županije unutar krčke biskupije.
Prema prvom pisanom dokumentu ovaj kraj 1449. postaje feudalni posjed Stjepana Frankopana Ozaljskog.
U "Urbaru modruškom" iz 1486. spominje se Saborsko uz prikaz još 32 naselja modruške županije. Iz Urbara se doznaje da je na mjestu današnje novoizgrađene škole nekada bio frankopanski dvorac.
Prijašnja crkva Sv. Ivana Nepomuka, blagoslovljena je 1864. Bila je izgrađena uz cestu kao jednobrodna građevina usmjerena u pravcu sjeveroistok-jugozapad. Zvonik sa stožastim završetkom bio je prostorno odvojen od lađe crkve i kroz njega se ulazilo u crkvu. Nasuprot crkve je župni dvor, također oštećen i spaljen.
Na istoj web stranici sam našao sliku stare crkve

Sjećam se rata od prije 30-tak godina i Saborskog koji je jako stradao – i po broju nedužnih žrtava i po razaranju. Zato sam s čudnim i suprotnim osjećanjima ušao u ovo mjesto. S jedne strane su ispred mene izašle te slike iz vijesti o stradanjima, s druge strane osobna sjećanja iz vožnje kroz mjesto 90-te, a sa treće i moj dolazak u ovo mjesto. Pa, prije mog subjektivnog proživljavanja ovog mjesta prvo suhoparne, racionalne činjenice.
Saborsko je ličko brdsko mjesto, smješteno u zakrivljenoj dugoj i uskoj kotlini. Vjerojatno je to i najduže selo u Hrvatskoj. Od ulaza, sa strane Plaškog, do kraja Kuselja zaseoka najbližeg Plitvicama, ima 8,7 km. Nadmorska visina mjesta je od 630 do 900 m.
Najviše stanovnika Saborsko sa zaseocima imalo je 1948. godine kada ih je bilo 2165, da bi taj broj 2021. godine pao na 334. (izvor: wikipedia)
Na istom izvoru sa saznao nešto što nema veze s biciklom i putovanjima, no meni je toliko zanimljivo, da nisam mogao odoljeti i to ne objaviti. Radi se o pojmu „Saborčanski govor“.
Kako već wikipedia veli, kao jedna od posebnosti kulturne i narodne baštine ovog kraja može se navesti i specifični govor. Govor pripada zapadnoštokavskom (štokavskom ikavskom) dijalektu, ali je izvorno srednjočakavski ikavsko-ekavski govor u koji su ušle mnoge štokavske riječi, pa se tako izgubila upitna zamjenica ča u korist riječi što, ali su očuvani mnogi čakavski elementi (npr. zamjenica česa=čega kao genitiv od ča), te se alternacija staroslavenskog glasa jat ostvaruje kao e ili i, što je imanentno čakavskim ikavsko-ekavskim govorima, gdje jat ispred dentalnih suglasnika (t, d, s, z, l, r, n) ako iza njih slijede stražnji samoglasnici (a, o, u) ili ako su na kraju riječi, prelazi u e, a u ostalim slučajevima, prelazi u i (npr. sedi-sidim, proliće-leto, svitli-svetlo, bela-bilit). Također su očuvani mnogi arhaični čakavski oblici i riječi (npr. stara mati=baka, Mrtvi godi=Dušni dan, maša=misa, merlin=mrkva, pod=tavan, vanjkuš=jastuk, vaik=uvijek, mujsa=mačka, nafalice=samo radi toga). Samoglasnik o se često zamjenjuje samoglasnikom u, npr. riječi un=on, unda=onda i dr. Česti su dvoglasi uo, ie i ua (npr. puod=pod, lied=led, gluava=glava). Prisutan je velik broj germanizama (npr. cajt=vrijeme, štokrla=stolac bez naslona, britašnik=novčanik), turcizama (npr. čaršaf=plahta, perčin=pletenica, peškir=ručnik) i romanizama (npr. funtana=vrelo, poplanirat=poravnati, škuro=tamno).
Pređimo sada na sadašnje moje doživljavanje ovo mjesta.
Prvo, iznenađujuće mi izgleda svijetlo, živo i lepršavo. To ne znači da se puno ljudi muva tamo-amo, no u odnosu na Ličku Jesenicu, u kojoj ni jednog ni jednog pripadnika dvonožne rase nisam vidio. Ovdje ih je bilo dovoljno da steknem osjećaj da mjesto živi. Kuće i okućnice lijepo uređene i dotjerane, nigdje nikakvih ruševina.
Dalje, na dosta kuća su bili natpisi „Apartmani“ ili „Sobe“. Uz dosta parkiranih auta strane registracije stekao sam dojam da ovdje turizam naprosto cvjeta.
Pored dosta smještaja u privatnoj radinosti tu je bio i kamp.

Uostalom, evo vam i neka opća slika mjesta da ne ispadne da je sve ovo navedeno čista moja uobrazilja.

Oštro oko pažljivog promatrača uočit će narančasti logo trgovinskog lanca „Studenac“, desno na gornjem snimku. U ne baš maloj i dobro opskrbljenoj trgovini obnovio sam zalihe ića i pića.
Nedaleko od trgovine naišao sam na putokaz za ambulantu, što je još više popravio iznenađujuće ugodan moj dojam o ovom mjestu.

Iz gornja dva snimka primjećujete blagu, ali stalnu uzbrdicu. Ona je odraz citirane wikipedije koja veli da je Saborsko vjerojatno i najduže selo u Hrvatskoj, dužina mi je 8,7 km, a nadmorska visina je od 630 do 900 m.
Napustio sam ovo mjesto koje me je ugodno dojmilo iznad svih očekivanja. Pravo simpatično planinsko selo za ugodan boravak, toliko simpatično, da mi se nakon napuštanja zadnjih njegovih kuća već pojavila želja da ga još jedanput posjetim.
Ako sam napustio mjesto nisam napustio uzbrdicu. Nije bila nekih znatnih postotaka uspona ali me je svojom tvrdoglavom upornošću (ili upornom tvrdoglavošću) počela malčice iritirati.
Spas sam našao u promatranju okolice.
Već nakon par stotima metara po napuštanju Saborskog zašao sam u šumarak…

…nakon kojeg mi se pojavila dobrodošlica ulaska u područje Nacionalnog parka.

Blaga, no i dalje dosadna uzbrdica još uvijek je tu. Valjda je i crti na sredini ceste dosadila, pa se ona (crta) na jednom proplanku jednostavno – izgubila.

Čim je crte nestalo, cesta je odmah reagirala na to svojim suženjem, tako da sam vožnju nastavio prije sokakom nego cestom. Da li ju nazvati sokakom ili cestom, nije mi ni bilo toliko važno. Bitno je da je i dalje asfaltirana, pa sam nastavio njome voziti jednakim guštom. Velim guštom, jer mi je okoliš bio baš za uživanciju, mir tišina, tek vjetrić blago pirka… A i uzbrdica je počela jenjavati, skoro se pretvorila u nula postotaka.
Tabla me je izvijestila da ulazim u

Međutim od kuća u Kuselju ni k. Umjesto njih ušao sam u još gušću šumu

Negdje u toj šumi sam zastao radi konzumiranja pića i kratkog predaha i iznenadio se vidjevši – ciklame. Ne one u saksijama, već one divlje, koje po svom vlastitom nahođenju odlučuju gdje će se i kako smjestiti.



Dobro, moram priznati, nakon ovih ciklama izašao sam iz šume na neki mali proplanak na kojemu je bilo par kuća, no izgledale su mi napola napušteno. To napola znači definitivno bez ljudi, no ipak se vidi da je nedavno netko tu bio i nešto oko kuće raduckao. Međutim nisam to snimio jer me u tome omela nizbrdica. Blaga, kakva je uzbrdica bila, ugodna za vožnju. Cesta krivudava ponovo se provlači kroz šumu, pa mi se nije prekidao gušt za tamo neku kuću u nedođiji.
Cesta uska, no i asfaltirana. Starijeg je datuma, još iz doba kada se asfalt nije poznavao. Zaključujem to po kamenim stupovima s desne strane koja su nekad davno, u doba zaprežnih vozila, predstavljali svojevrsne branike koji su odvajali sigurnost ceste od neizvjesne provalije.

Na mjestima gdje su se tko zna iz kojih povijesnih zbivanja, ti kameni stupovi nestali valjalo je staviti modernije branike. No, restauratori ove stare ceste su imali na umu da ona prolazi područjem Nacionalnog parka Plitvička jezera pa su si dozvolili mašti za volju da osmisli koliko jednostavne, toliko i originalne branike – napravili su ih od – trupaca!

I dalje blaga nizbrdica, i dalje promet nula apsolutna, i dalje Cesta blago krivuda, jedino se šuma nekako rijedi, smanjuje i postupno postaje gusta šikara.
Pojavila se tabla s imenom mjesta.

No, od te Sertić Poljane jedva da sam uočio kakvu-takvu poljanu u obliku tek malo šireg proplanka. Od kuća, ne sjećam se da sam ikoju vidio. Možda ih i nije bilo, a možda sam se (previše) prepustio uživanciji vožnje kroz ovu sredinu u kojoj je vrijeme, onakvo kakim ga Zemljani poimaju, potpuno izgubilo. Sredina u kojoj ne postoji ni prošlost, ni budućnost, samo ovo i sada i ništa više. Pa 'ko voli nek' izvoli!
Iz ove planete u kojoj postoji samo užitak, prepuštanje i osjećaj blaženstva tabla s imenom mog današnjeg odredišta vratila me je u realnost – oštro, trenutno i okrutno.

Dosta je prepuštanja užicima, barem potpunog. Djelić razuma ipak treba ostaviti na životu da se bavi pronalaskom te-i-te kuće u kojoj bi trebao večeras počinuti. Djelić velim. Jer ostatak se može prepustiti emotivnom doživljaju okoliša. I dalje kao i do sada.

Kao što se iz gornjeg snimka da primijetiti, šuma, pa i gusta šikara su ustuknuli prepustili mjesto bujnoj livadi, i u konačnosti, slobodi pogleda naširoko i nadaleko. Ljepota vožnje kroz šumu zamijenjena je ljepotom vožnje prekrasnim predjelima. Jednako po intenzitetu, a potpuno drugačije po sadržaju.
Svemu ima kraj pa i ovoj današnjoj vožnji –stigao sam do današnjeg odredišta, te parkirao bicikl u njegovo omanje dvorište.

Smješten je na pravom mjestu, rekao bih, jer pogled iz njegovog dvorišta preko puta ceste izgleda ovako

Ipak, nije još sve gotovo za danas! Nakon smještajnih formalnosti (upoznavanja s domaćinom, lociranja sobe, smještaja suvišne prtljage u njoj) slijedi još par kilometara dodatne vožnje, nešto kao Bis!, kao Ekstra!.
Te 90-te, kad sam prolazio ovim krajevima, prošao sam i kroz mjesto Plitvice kroz koje prolazi istoimeni potok. Taj se potok strmoglavljuje najvišim slapom u jedno od jezera skupnog naziva Plitvička. Čak sam ga onomad i snimio. E, pa želja ni je da ga ponovo snimim!
Spuštajući se prema navedenom mjestu snimio sam kanjon kojim prolazi glavni tok vode koja čini Plitvička jezera.

Pronađoh mjesto i potok. Bicikl ostavih uz cestu, te sav trepereći do ushita, unaprijed se radujući pogledu koji će mi zaustaviti dah krenuh par desetaka metara niz potok.

Konačno dođoh do mjesta gdje se potok slapom obrušava tamo negdje dolje i – razočarah se! (uvijek treba biti oprezan sa velikim očekivanjima, često se pretvaraju u jednako takvo razočarenje)
Bilo je slapa, ni da ga nije bilo. Čuo sam ga! Čuo, velim ali ga nisam vidio. Smetalo mi je bujno zelenilo. U očajničkom pokušaju da objektivom fotoaparata uhvatim to što čujem, uspio sam snimiti tek dokone turiste koji šetuckaju stazom, dolje ispod slapa, sa tek malim komadičkom slapa ispred njih.

Sad mi tek dođe do pameti nešto što sam uočio još kod onog tunela prije Plaškog, a što se javljalo i u Ličkoj Jesenici, a i u Saborskom – svuda je zelenilo bilo bujnije, bitno bujnije nego te 90-te. (Da li je to, možda zbog smanjenja broja ljudi i smanjenja njihove poljoprivredne aktivnosti ?)
Kao dokaz ovom zaključku prilažem snimak slapa kao i situacije ispod njega te 90-te.

Ondašnje bitno manje zelenilo mi je tad omogućilo daleko kvalitetniji pogled na staze kojom su i onda, kao i danas šetali dokoni turisti.



Crticu o ovom slapu kojeg sam silno želio snimiti, a neispunjenost te želje samo još povećava čežnju za tim, završavam prikazom tog slapa sa gore navedene staze „kojom šetaju dokoni turisti“, Naime, 86-te sam i ja bio jedan od njih.

Sa neispunjenom željom, koja se zbog te neispunjenosti pretvorila u razočarenje, vratio sam se u „bazu“. Valjda je razočarenje zarazna stvar jer mi se navedenom prikalemilo još jedno – u mojemu smještaju nije bilo upotrebe kuhinje, niti bilo kakvog kuhala. Dakle, ništa od željene tople krem juhe od gljiva (slijedeće razočarenje)
Nevjerojatno do kojeg se stupnja želja razvije ako ostane neispunjena. S osjećajem „Kraljevstvo za juhu“, od svoje domaćice saznah da je „tamo dolje“ ( u SI sustavu mjera to je stotinjak metara) restoran, te s dvostrukim osjećajem razočarenja odpješačih do njega.



Ručak je bio kraljevski, i po kvaliteti i po kvantiteti.
Cijena je isto tako bila kraljevska – juha od rajčica, dva piva i punjena pljeskavica s prilogom – 30€.
Za kraj ovog prvog dana evo prikaza smještaja.
Bicikl sam ostavio na terasi ispred ulaza, zaključao ga lancem za ogradu (radi mira u duši) i priključio na punjač.

Prvo uđem u hodnik…

… a zatim kroz vrata desno na gornjem snimku, u svoju sobu.

Soba je velika prostrana (ali badava, nema kuhinje)



Vrata kupatila su odmah do ulaza u sobu



Dakle, sve je Ok – čisto, uredno i prostrano. (A da barem kuhinju ima!)
Pokušavao sam u sebi smiriti taj tvrdoglavi vapaj za kuhinjom (nema, pa nema,. Što sad!?), ali mi nije baš polazilo za rukom. Taj nedostatak kuhinje će se slijedećih dana pojaviti kao glavni nedostatak ovog putovanja. I to u tolikoj mjeri da se u meni formirala čvrsta odluka o smještaju kuhala, i ostalog kuhinjskog pribora u bisage. Kad već neće kuhinja meni, onda će sa mnom!
Ovo se iskristaliziralo tek ne kraju putovanja. Za sad se tek pojavilo nešto kao iskrica, kao ideja u zametku koja će svakim danom ovog putovanja rasti, razvijati se, da bi se na kraju ustoličila do navedene odluke.

Za nastavak na slijedeći dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.