Pero i njegov bicikl

ponedjeljak, 05.01.2026.

Vršič 2025 I dan

Eto, već tri dana smišljam kako započeti priču o ovom putovanju, pa mi ništa konkretno ne pada napamet. Točnije, toliko toga mi se pojavi u svijesti, no tek tren poslije javi se nešto što bi moglo biti bolje od prethodnog, pa potom sumnja u ispravnost toga, da mi se dva trena poslije pojavila treća opcija, te krene sve iz početka. U stvari ne krene, nego se nastavlja, pa se sve vrti u krug.
Točno je da je uzrok tomu posebna egzotika predjela kroz koje sam prošao (ta procjena pored mog unutrašnjeg dojma je i čisto objektivna, na što ćete se kasnije uvjeriti), mada nije samo to. Uz to se nadovezuju još dvije činjenice koje, da tako velim, dodatno opterećuju (u pozitivnom smislu, ako se uopće taj pridjev može shvatiti kao nešto dobro).
Prvo, na Vršič sam se već ranije biciklom, da tako velim popeo prije 35 godina, pa je ova vožnja svojevrsni povratak u mladost. To već samo po sebi uzrokuje poseban drhtaj u duši. On je, jasno, pozitivan, jer slijedi ponovno oživljavanje nečeg već proživljenog, pa duša već unaprijed trepti zbog očekivanog sladostrašća koje će ju obuzeti po obilasku mjesta na koje je bila prije tri i pol decenije. Međutim čovjek ne bi bio čovjek kad ne bi sam sebi, barem malčice, zagorča(va)o život, koliko god mu se to činilo suvišnim i krajnje nepotrebnim. E pa zbog ovog potonjeg mi se, istovremeno s onim pozitivnim osjećanjima, javlja nešto kao neizvjesnost, pritajeni strah, ili barem strepnja, da ta očekivanja zbog neostvarenosti pređu u razočarenje.
Drugo, poslije dugog vremena na ovakva višednevna putovanja uspio sam steći suputnika. Već duži niz godina uglavnom vozim sam ili sa svojom životnom suputnicom, kad već ona uspije uhvatit slobodne dane. Uz svo poštovanje prema njoj, ovaj put sam svog prijatelja Denisa uspio nagovoriti da mi se priključi na putovanju. Pored radosti i oduševljenja da na ovom putovanju imam društvo, javlja mi se strepnja hoće li ono ispuniti suputnikova očekivanja, a tome i strah od odgovornosti ako se to ne obistini, te u konačnici i samoprijekor zbog pogrešne procjene nade koja se na kraju izjalovila.
Eto, valjda sam uspio objasniti odakle ta mentalna paraliza koja sprečava početak pisanja ove priče. No, kako je ono, ipak započelo, što dokazuje ovo već napisano, red je da ju i nastavim.
Za razliku od prije tri i pol decenije, kada je ovim područjima putovalo dosta vlakova, i noću i danju, koji su povezivali centar Europe s njenim jugoistokom, danas se ta knjiga svela na dva slova. Točnije na jedno jedino, a to je veza Villach – Vinkovci. Pa dobro, bolje jedno nego ni jedno, pa ćemo ju iskoristiti u oba smjera.

Prvi dan

Slike sa prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Mapu prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Tog prvog dana prognoza nije bila baš ružičasta – mogući pljuskovi. Ne želeći već na početku pretjerano izazivati sudbinu, angažirali smo moju životnu suputnicu da nas modernim prijevoznim sredstvom zvanog samohod (što je poljska riječ za automobil) preveze do Novogradiškog kolodvora.
Tog prvog dana ovog putešestvija većinom smo se truckali u vlaku od Nove Gradiške do Jesenica. Dobro je bilo što smo to činili bez presjedanja, a manje dobro je što će to trajati preko 7 sati. Ostatak dana iskoristit ćemo bicikliranjem od Jesenica do Kranjske Gore,
I tako smo nas dvojica jednog jutra se našli u Novoj Gradiški na ukrcaju navedenog vlaka.


Naši su bicikli imali raskošan smještaj. Ni nama nije bilo loše, naprotiv, našli smo si mjesta na udobnim sjedalima, iako je u vlaku bilo iznenađujuće mnogo putnika. Ipak, još uvijek dosta ljudi odabiru ovaj za neke prevaziđeni način putovanja.
Nakon smještaja i bicikla i nas, kroz prozor sam bacio jedan pogled na ravnicu Slavonije negdje zapadno od Nove Gradiške.


U Ljubljani gužva i krkljanac. Ljudi koliko hoćeš, popuniše vlak dok si rekao keks! Sretni što ne moramo presjedati u drugi vlak uživali smo u svojim sjedištima.
Možda je dojam te gužve nerazmjerno pojačala situacija na kolodvoru, koji je proživljavao rekonstrukciju. To znači da gužva, pa i ona manja, mora se provlačiti kroz improvizirane uske prolaze čime povećava dojam o sebi, pa se čini veća nego što jest.


Skenirajući Ljubljanski kolodvor moje oko ljubitelja željeznice uočilo je kremu Slovenskih željeznica – Pendolino.

(Photo by Denis)

Pendolino vlak u Sloveniji, službeno poznat kao SŽ 310, tip je nagibnog elektromotornog vlaka talijanske tehnologije koji koristi sistem naginjanja (tal. pendolino) kako bi postigao više brzine u zavojima. Ovi vlakovi sa tri vagona voze na relaciji Ljubljana–Maribor/Špilje, a mogu doseći najvišu brzinu od 200 km/h, iako slovenske pruge dozvoljavaju maksimalnu brzinu od 160 km/h. (izvor: AI pregled)
Inače, meteorologija je imala bitan utjecaj na ionako pretjeranu (pred)putnu tremu vezanog za ovo putovanje. Obzirom na veliku gužvu, morali smo noćenja ugovoriti preko booking.coma čak mjesec i pol ranije. Što znači da smo već početkom lipnja morali uprti prstom i žmireći odrediti kojeg dana krajem srpnja krenuti na put, jer nismo znali za nikakvu pouzdaniju metodu. I sad, dok putujemo vlakom prošli smo tri sunčana i tri kišna razdoblja. Dakle, i dalje neriješeno, da li će kiša ili sunce prevladati. A sutra se trebamo popeti na 1611 metara nad morem. Da li će biti sunčano ili kišovito, ne zna se. Još uvijek!
U Ljubljani oblačno, a nakon Kranja – potop! Ništa bistro se ne vidi kroz prozor obilato uprskan kišnim kapima. Šutim i ja, šuti i Denis, obojica smrknuto ozbiljni, dok masa krupnih kišnih kapi bjesomučno udara s druge strane prozorskog stakla. Da se barem (kiša) strpi dva sata za kojih ćemo mahnitom vožnjom doći do te Kranjske Gore, priželjkujem mada slabo u to vjerujem. Istovremeno pomiren sa sudbinom razmišljam o detaljima opreme na sebi pri kišovitoj vožnji.
Desetak minuta kasnije u Jesenicama – sunce!


Izveli smo bicikle van iz vagona, stavili na njih bisage i ostalu opremu čime smo ih pripremili za vožnju. Dok sam sve to radio stalno sam očekivao neki tmurni oblak, početak pljuska, nešto …a ono ništa!
Samo sunce!
Skoro da mi je došlo da se štipnem, ne bi li se probudio iz ovog blaženog sna, koliko nisam vjerovao da je ono što jest. Sunčano!
Hvala Ti, rekoh Mu nijemo pogledavši gore u azurno čisto nebo i krenuh. Ne daleko, tek s druge strane kolodvorske zgrade da ju snimim.


Prije tri i pol decenije u prohladno i oblačno jutro ona je ovako izgledala.


Grad preko puta kolodvora izgleda ovako


I konačno, ah konačno, krenuli smo okretati pedale. Uputili smo se prema zapadu, ravno prema suncu.

(Photo by Denis)

Nakon zadnjih kuća grada nakratko smo se vozili „pravom“ cestom…


…da bi stigli do raskrižja na kojemu je bio nedvosmisleni znak da je ravno za Kranjsku Goru, ali da dalje nije dozvoljeno za bicikl i njegove vozače. Za trenutak smo se zbunili, no srećom tu se odnekud pojavio lokalac koji nas je, nakon našeg pitanja uputio na – biciklističku stazu.


Tada, eto tada nakon silne preokupacije misli kako ovo sve izvesti, kako dozvati sunce, kako..., sjetih se ranijih vožnji kroz Sloveniju i oduševljenja njihovim biciklističkim stazama. Kako ćemo vidjeti danas, a i slijedećih dana, to će oduševljenje samo rasti, sve više i više. Svaka čast Slovencima na tome.
Kako veće rekoh, oduševljen što vozim po prometnici samo za one kakav sam ja, nije mi teško pala ni uzbrdica. Bila je dosta strma, no ne pretjerano dugačka.


Zastali smo radi kraće pauze da malo uhvatim daha. To je u stvari bio povod, tek izlika, jer mi je pažnju privukao viseći most preko Save dolinke.


S druge strane rijeke bilo je nekakvo izletište. Sad, dok pišem ove redove, prebirući po internetu saznao sam da mu je ime Topolino. Krenuo sam koračati mostom, ne zbog izletišta već zbog očaravajuće boje rijeke koju snimih kad sam došao na sredinu mosta.


U nastavku vožnje snimih dolinu Save Dolinke kojom putujemo.


Vožnja biciklističkom stazom me svaki put oduševi, pa tako i sada. U tom oduševljenju nestao mi je osjećaj prolaznosti kako vremena, tako i prijeđenih kilometara. Stoga sam se iznenadio kada sam ispred sebe ugledao tablu s imenom mjesta koja mi posredno veli da smo već prešli desetak kilometara.



(Photo by Denis)

Iako se nismo (dulje) zaustavljali u mjestu ipak je ono bilo više nego zanimljivo, pa sam par stvari snimio.




Centar mjesta je ispred zgrade pošte.


Na izlazu iz mjesta je most preko Save Dolinke.


Dojma sam da je na ogradama mosta manje posuda sa cvijećem nego što ga je bilo u vrijeme mog prvog posjeta.
Prije 35 godina taj je most izgledao ovako. Uočljivo je da me dojam nije varao, stvarno je onomad bio cvijetniji, što je oduševilo moju ondašnju, a i životnu suputnicu.


Odmah nakon mosta skrenut ćemo lijevo na stazu.


Ta staza je onomad izgledala ovako


Neka vas ne buni drveni mostić na predzadnjem snimku. Njega, kao i kanala kojeg premošćuje, ranije nije bilo.
U nastavku vožnje naša biciklistička staza nas je vodila preko dva mosta. Trebalo nam je desetak minuta vožnje između njih.




Prvo što sam osjetio kad smo naišli na njih je divljenje. Prave ljepotice mostogradnje, naročito ovaj drugi. Koji tren kasnije pojavila mi se racionalna sumnja o njihovom porijeklu. Biciklisti, koliko god težili, ni približno nisu toliko teški da im trebaju ovako masivni mostovi. Biće da su u vremenu izgradnje bili namijenjeni nečem drugim. Ta moja sumnja sada dok pišem ove redove, pokazala se ispravna jer sam na slovenskoj wikipediji našao slijedeće: „Željeznička pruga Jesenice–Trbiš (Tarvisio)je bivša željeznička pruga koja je bila u upotrebi između 1870. i 1966. godine.“
Nažalost ništa više ne nađoh na netu, samo to. Pa eto, i to mi je dovoljno da zaključim: biciklistička staza kojom vozimo bila je djelom željezničke pruge. Uskotračne, zaključujem prema veličini mostova (njihovoj širini i visini).
Netom nakon ovog potonjeg mosta naišli smo na tablu sa detaljnim uputama kako se trebamo, a kako ne, ponašati pri vožnji biciklističkim stazama. Kako konkretno ovom, a tako i općenito na bilo kojoj.


Kratko vrijeme naša je staza bila tik uz glavnu prometnicu, no ipak ogradom odijeljena od nje.


Biće da je tomu razlog brdo s desne strane koje se stisnulo uz tu prometnicu te tako prostor svelo na minimum.
U nastavku vožnje smo zastali na kratku pauzu da snimimo veličanstveni prizor planinskog vrha imena Špik.




Ovaj prizor je prije 35 godina izgledao ovako


Inače kad prevedem pojam „špik“ sa slovenskog na Hrvatski dobijem „šiljak“. Pa tako i izgleda!
Nakon što nam je tabla s natpisom „Kranjska Gora“ zaželjela dobrodošlicu prešli smo Savu Dolinku sada već više kao oveći potok nego kao omanja rijeka. Pri tom prelasku susreli smo se s trećim mostom iz doba bivše (uskotračne) željeznice. Kao i oni prethodni i ovaj je bio lijepo obnovljen i uređen.


Zanimljivo da je ovaj gore predodređen isključivo za pješake, dok smo mi biciklisti imali poseban novijeg datuma izrade. Komadić ograde tog novog se vidi dolje lijevo na gornjem snimku.
Eto, to je sve što se tiče vožnje ovog prvog dana putovanja. Prvo smo pronašli naš smještaj za večeras…


…potom smjestili bicikle i spojili ih na punjač…


…da bi na kraju krenuli u pješački obilazak grada.
Kranjska gora nije veliki grad, tek 1428 stanovnika (izvor: wikipedija). Leži na nadmorskoj visini od 899 metara (izvor: isti). No ono što se ne može nikakvim podacima viđenim na netu pojmiti, to je posebna ljupkost ovog gradića. Smješten je na ravnom terenu, no oko njega su planinski masivi pažnje i poštovanja vrijedni.
I to gdje god se čovjek okrene. Evo na primjer s jedne strane to izgleda ovako…




…a kad se okrenem na drugu stranu, ovako




Kako smo proveli većinu današnjeg dana u vlaku, konzumirali neke sendviče, želja mi je bila prvo smiriti svoj probavni trakt nekom ukusnom večerom, da mi poslije ne remeti ugodu obilaska grada. Zbog toga smo pronašli nekakav restoran i u njemu slistili picu s pivom. Oboje je bilo krajnje ukusno, pivo ugodno hladno, pica neodoljivo topla i mirisna.






Što se iz gornja dva snimka može uočiti ambijent je bio simpatično rustikalan, a gužva iznenađujuće velika. Jedva smo mjesto našli. Mada, dojma sam da mi je ta gužva oko mene dodatno učinila večeru ukusnijom, a boravak ugodnijim. Valjda je to razlog što smo nakon večere ostali duže od očekivanog. Da je to tako uočili smo tek kad smo izašli van i primijetili da se noć već znatno približava.




Centar grada je, jasno pješačka zona, no ipak je promet njome bio znatan. Taj promet činili su pješaci kojih je bilo iznenađujuće mnogo. Za trenutak me je ta gužva podsjetila na mala mjesta duž naše obale kada preko ljeta u njima ima višestruko više življa nego u učmalim zimskim mjesecima.
Popločana ulica po kojoj dokono šetuckamo vodi nas prema centru grada.


Do tog centra smo prošli građevinu zanimljivog natpisa.


Riječ je o zgradi u samom središtu mjesta, na mjestu gdje je do prošle jeseni stajao stari Društveni centar. Već je bio jako oronuo, a statička procjena pokazala je da je jedino racionalno rješenje uklanjanje postojeće zgrade i izgradnja zamjenske. Stoga je srušena, a na njezinom mjestu za manje od godinu dana izgrađena je nova, koja je i tlocrtom i visinom identična staroj, budući da je zgrada bila zaštićena kao kulturna baština. Osim dvorane, Ljudski dom sadrži i glazbenu školu, prostorije za pojedina društva, manju višenamjensku dvoranu, prostor za odlaganje rekvizita za događaje, te servisne i pomoćne prostorije. (izvor: arhiv.gorenjskiglas.si)
Centrom grada se može smatrati trg ispred crkve Uznesenja blažene djevice Marije.


Crkva kakvu danas vidimo građena je od 1510. do 1520. godine. Od prethodne crkve ostao je samo romanički zvonik. Tlocrt crkve je u obliku križa. Ima jednu lađu, prezbiterij s gotičkim glavnim oltarom Uznesenja Blažene Djevice Marije i apostola oslikanim na drvu, djelo kranjskog slikara Leopolda Layea, te dvije bočne kapele. Kruna crkve je veličanstveni zvjezdasti svod s cvjetnim motivima koji krasi prezbiterij i lađu. Izgrađena je oko 1520. godine. (izvor: julian-alps.com)
Za one koje to zanima, prezbiterij je u crkvenoj arhitekturi, svetište, povišeni prostor uz oltar ili iza oltara određen za svećenike (prezbitere). Naziva se i sanktuarij (latinski sanctuarium). Prezbiterij se nadovezuje na srednji brod, a od prostora za vjernike odijeljen je pregradom. (izvor: enciklopedija.hr)
Nismo ušli u crkvu, te smo stoga prikraćeni za doživljaj njenog interijera. A on je stvarno impresivan, to zaključujem promatrajući snimak kojeg posudih sa kraji.eu.


Nedaleko od crkve je proširenje u obliku trga sa balvanom u ulozi klupe. Na njemu je urezano ime grada.


Slijedeće što je privuklo pozornost mome oku je hotel Razor.


Razor je najstariji hotel u Kranjskoj Gori, koji datira iz 1902. godine. S njegova praga vidi se 2601 metar visoki Razor, jedan od najviših vrhova Julijskih Alpa. No, posljednjih desetljeća nije imao puno sreće. Prije deset godina napustio ga je treći investitor koji je najavio ambicioznu i temeljitu obnovu. S jedne strane, moderno preuređenje, s druge, očuvanje zaštićene fasade, koja bi sačuvala alpski izgled zgrade. Zatim su stvari zapele, banke su prestale davati nove kredite i to se kaže kao jedan od razloga zašto je investitor promijenio mišljenje. Prije njega, za hotel je bila zainteresirana tvrtka sa sjedištem u Gibraltaru, ali vlasnici iz Velike Britanije odlučili su ga prodati jer su shvatili da bi imali previše problema s upravljanjem hotelom iz Velike Britanije. (izvor: delo.si)
Sa iste stranice posuđujem stari snimak hotela ispod koje piše: „Sa svojim kafićem hotel je postao središnji društveni prostor u gradu; tamo su se sastajali lokalni uglednici, primjerice, 1904. ovdje je osnovano Udruženje odmarališta (današnje Turističko društvo).“


Slijedeća (barem meni) impresivna građevina u Kranjskoj Gori je vila Pavlina.


Vila Pavlina apartmanska planinska kuća, koju je vlasnik Igor Štemberger nazvao prema svojoj majci, sagrađena je od vrhunskih prirodnih materijala te ukrašena djelima slovenskih umjetnika, zimskom retro opremom i fotografijama legendarnih skijaša. (izvor: gloria.hr)
Sličnog arhitektonskog stila je i centrala tematskog parka Kekčeva dežela.


Na web stranici kekcevadezela.com našao sam pozivnicu koja počinje ovako:
Tematski park Kekčeva dežela nalazi se u srcu Nacionalnog parka Triglav. Pozivamo vas da se u društvu svojih najmilijih, prijatelja ili kolega uputite bajkovitim stazama koje pažljivo prate Vandotove priče o hrabrom pastiru - Kekecu! Polazna točka za sve izlete u Kekčevu deželu je Kranjska Gora, gdje se nalazi i naš ured. Ovdje uvijek možete dobiti odgovore na sva vaša pitanja, kupiti karte, ukrcati se u vrlo poseban autobus i krenuti na putovanje! (kraj citata)
Kranjska Gora je skijaški centar kojemu su skijaške staze vrlo blizu grada.


Preko ljeta, kad se ne može skijati (barem ne po snijegu jer ga nema) tu su obližnji planinski vrhovi do kojeg se i pješice vrlo brzo može stići.


Obilaska grada nam je bilo već dosta. Ne zato što nije više zanimljiv, naprotiv, već zbog toga što smo se sjetili zašto smo uopće ovdje. To prisjećanje nas je upozorilo da nam sutra slijedi penjanje na Vršič, te da bi bilo dobro da to započnemo odmorni i naspavani.
U povratku do našeg prebivališta prošli smo pored restorana zanimljivog izgleda, kao i imena – restoran Oštarija. Meni zanimljivo zbog toga što taj pojam često nalazi i u Hrvatskoj – Oštarije, Oštarijska vrata…




Na kraju pješačke zone sam se okrenuo i snimkom ju pozdravio. Stvarno je bilo zanimljiv posjet, iznad svih očekivanja.


Današnja kilometraža skoro nije vrijedna spomena, tek 25 km. No, bila je u tolikoj mjeri zanimljiva i sadržajna, da je količina dojmova potpuno nerazmjerna brojem kilometara.
Prija počinka poželio sam laku noć Vršiču koji je bio tamo negdje iza ovih vrhova.


Za nastavak na slijedeći dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv