Pero i njegov bicikl

utorak, 20.12.2016.

Graditelj svratišta I dio

Slike s ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Kartu ovog putovanja možete pogledati ovdje (Google Maps) ili ovdje (Bikemap).


„Sa sjeverne strane Mašinog Dolca, uz sam put, našao sam stijenu visoku pet metara, uz nju podigao skelu i rekao zidarima da plosnatim dlijetima ravnaju kamen. Stijena je bila monolitna, ali baš ne najbolja za klesanje i zidari su s mnogo truda obavili ono što im je zapovjeđeno. Kad su oni s ravnanjem bili gotovi, na uglačanoj plohi nacrtao sam okvir kakvim se u gospodskim salonima uokviruju portreti predaka. Zidari su isklesali okvir, a ja sam na uokvireno polje svaki dan ucrtavao nekoliko slova, koliko su ih njih dvojica mogli isklesati. Kad smo stresli prašinu s odječe i ploču oprali vodom, na njoj je pisalo:
Za vladanja Napoleona Velikog, pod zaštitom potkralja Italije Eugenija, za vrijeme generalnog providura Vincenza Dandola, vojnog zapovjednika generala Marmomta, pod tehničkom upravom generala Blancharda, inženjera Gešlića i podinžinjera Zavorea, uz sudjelovanje cijele kopnene i primorske Dalmacije, probijen je ovaj put od granice Hrvatske do Albanije u dužini od 250 geografskih milja u toku godina 1806, 1807, 1808. i 1809. Ovoj cesti u znak harnog sjećanja i zahvalnosti za primjenu zaštitu od uzvišenog vladara dadoše ime Napoleonova cesta.

(Sliku posudio sa www.zupabiokovska.blogspot.hr)

Nije mi bilo pravo što je spomen ploča pisana na talijanskom jeziku i to sam bez uvijanja rekao inženjeru Gešliću.
-I ja sam bio tvog mišljenja – odgovorio mi je Gešlić – Rekao sam tamo gdje je trebalo reći, da u ovu planinu najviše zalaze domaći ljudi, pa neka ploča bude ispisana na njihovu jeziku. S najvišeg mjesta mi je odgovoreno: Spomen-ploča se diže za buduća pokoljenja, a hrvatski jezik nema budućnosti.“
Iz knjige Ivana Aralice: „Graditelj svratišta“ str. 15 i 16

Ipak je kasnije pored ove na talijanskom jeziku stavljena druga istog sadržaja, ali na Hrvatskom jeziku.



Spomenutu knjigu sam prvi put pročitao prije 5-6 godina. Kao pobornik stava da dobru glazbu, dobre filmove i dobre knjige treba više puta slušati/gledati/čitati, tako sam i ovu spomenutu ovog ljeta pročitao i treći put. I svaki put, još od onog prvog, javila se želja da će to djelo biti pročitano prav-za-prav tek kada to – pogledam.
Mjesto radnje je preko brda od Imotskog, dakle kraja kojeg još od djetinjstva obilazim, pa su mi neka imena mjesta i područja, što se ono kaže, ušla-u-uho. Kako se dosta od tih imena spominje u ovoj knjizi, tako se nekako (meni barem) logično pojavila želja da ih se obiđe, odnosno vidi.
Sve to zato što me Araličino djelo dosta dojmilo. On u toj knjizi opisuje politička i društvena zbivanja u Dalmaciji početkom devetnaestog stoljeća. To čini zanimljivim pripovjedačkim stilom, ali taj stil zahtjeva mnogo, mnogo riječi, pa nije za onog koji će knjigu za čas pročitati. A opet, knjiga spada među one kod kojih, kada dođete do kraja, bivate razočarani baš time – da je nema više! Dakle, zanimljive knjige ne mogu nikako biti debele, ma koliko to bilo mjereno u centimetrima.
Početak devetnaestog stoljeća je, između ostalog, bilo doba kad je onaj maleni francuz velikih ambicija Mlečanima rekao ili ruke u vis ili vas nema, pa su ovi brže-bolje podigli ruke u vis, valjda iz straha da se ne predomisli. Tako je, kako bi rekli bez ispaljenog metka, Napoleon došao i u naše krajeve, odnosno u Dalmaciju, koja je do jučer bila pod Mlečanima. Isto kao i s Mlečanima Bonaparte je učinio i s Dubrovčanima čime se njihova republika nepovratno ugasila, pa je sve to zajedno spojio u tako zvane Ilirske provincije.
Da bi spoznali kako i zašto, moramo se malo udaljiti od Dalmacije radi spoznaje da je koju godinu ranije Francuska flota uništena u bici kod Trafalgara, te je Engleska mornarica postala gospodar svjetskih mora. U ta mora spada i Jadransko, pa su Englezi, kad su čuli što se dogodilo s Mlečanima i Dubrovnikom, sa svojim brodovima došli u Jadran (čak su i otok Vis osvojili). A zašto su došli!? Zato da pomno paze na promet tadašnjom Jadranskom magistralom, pa ako kakav konvoj, naročito vojni, naiđe – udri po njemu topovima s brodova.
Trebalo je dakle nekom drugom prometnicom povezati te Ilirske provincije, pa je to učinjeno brzom izgradnjom ceste o kojoj piše ona gore napomenuta spomen ploča. Ta cesta je išla usporedo s obalom ali s druge strane brda (Velebit, Mosor, Biokovo…) čime je zaklonjena od pogleda i topovskih granata s Engleskih brodova.
A tamo gdje je cesta treba infrastruktura u obliku benzinskih pumpi, trgovačkih lanaca motela, restorana… sve to je u ono doba obavljalo i ispunjavalo svratište. Jedno od njih se trebalo sagraditi na prijevoju Turija, a baš o tom svratištu priča spomenuta knjiga.
Eto, nadam se da ne udavih pretjerano ovim povijesnim osvrtom.
Iako željeh i ranijih ljeta obići tu Turiju, zbog pretjerane vrućine, i dosta brdovite ceste ispunjenje te želje se odgađalo i odgađalo. I ovog ljeta bi bilo tako da se nije dogodio Hvar.
Kako se taj Hvar desio, zbio i dogodio, možete vidjeti u priči "Od Kravice do Hvara". Ovdje sam napominjem da se ta priča umjesto iza Omiša, okončala u Zaostrogu. Jest da je planirano da ja zadnji dan sam s biciklom "skoknem" po auto koji trpi Dalmatinsko sunce negdje oko Imotskog polja, ali nije planirano da to činim iz Zaostroga.
Tako je kratkotrajno razočarenje što moram prijeći bitno dulji put zamijenilo oduševljenje što me taj put može voditi preko – Turije. Uz neku cijenu, naravno, a ona je bila u duljem i strmijem putu.
Predamnom je tog jutra stajalo preko 90 kilometara (moj je ciklokompjuter zabilježio 99) na kojemu se trebam popeti dobrih 1500 metara visinske razlike. Za mene barem, poduhvat pažnje i poštovanja vrijedan kojemu trebam pristupiti krajnje ozbiljno i izuzetno savjesno.
I jesam! Već samim početkom, koji se zbio par minuta prije šest, dok je sunce iza brda još spavalo.
Napustivši zadnje kuće Zaostroga, u daljini mi se nazirao Gradac.

Da se moja sujeta o meni kao vrijednom čovjeku pretjerano ne rasplamsa pokazao mi ja jedan čamac koji je remetio glatkoću površine mora tog jutra. Na zna se odakle, i koliko dugo to čini, no čovjek je s mirnoćom i staloženošću gurao vesla kao da to čini od jučer ujutro kada je krenuo s talijanske obale. Prema mreži prikačenoj na čamcu, vidi se da nije neki talijan, već neki lokalac koji je noćas išao po današnji ručak.

Primaknuvši se Gracu (Gradac – Gracu, a ne GraDcu, koliko se sjećam gramatike) radoznalost mi nije dala mira, te sam skrenuo desno s magistrale u centar mjesta.

Malo bih zastao opisivanjem kronologije, radi spominjanja atmosfere. Racionalno, kemijski ona je ista kao i u podne ili večer, sa malim razlikama, no emotivno, je bila nešto sasvim drugačije. Postojanje svjetla, a bez njegovog izvora, nedostatak ljudi, opća neka tišina, mir, spokoj, odavali su dojam nekog drugog vremena i prostora potpuno različitog od onog na kojeg navikoh. U ljetnim noćima, kada tek pred jutro popusti neugodna vrućina koja pritišče i ne da snu da se rasplamsa, pa se konačno u miru Božjem tijelo smiri, i disanje ustali, a sni se razvezu,tko bi bio lud svu tu ugodnu paučinu mira i spokoja prekinuti i ustati. A opet, taj koji to učini (jer je toliko lud) biva posebno nagrađen teleportacijom u jedan savim drugačiji i različitiji svijet.
Gradac se pokazao ne samo neinteresantan (sasvim obično primorsko turističko selo), već i podmukao jer nije bilo izlaza na magistralu identičnoj kojim sam ušao, nego u sred sredine mjesta valjalo se pentrati strmom uzbrdicom ne bi li dokučio tu magistralu. Pokajah se što skrenuh, no nastojah tu neugodu zaboravit čim sam se našao na magistrali.
Vozio sam u smjeru juga, dakle s desne strane mi je bilo more, te sam mogao u potpunosti sagledavati situaciju ispod mene. Sve mi ne bilo k'o na dlanu, kao da sjedim u prvom redu kazališta.
Tako sam ugledao neobičan izvor ispod stijena tek koju desetinu metara od mora. Netko je postupno, polako, očigledno tokom više generacija gradio nekakvu nastambu u kojoj i danas nekog ima – dokaz tomu je drugi snimak kojim sam cijeli prizor malo približio zahvaljujući zoom objektivu.


S druge strane mora, ovdje nazvanog Neretljanski kanal, već dobrano u ovom danu u sunčevim se zrakama kupao Pelješac sa svojim najvišim vrhom sv. Ilija koji more promatra s visine od 961 metar.

A između mene i tog Ilije, nekako na pola puta, isto osunčan budio se jedan tanker, očekujući pozivnicu za ulaz u luku Ploče.
Slijedećih desetak kilometara, sve do skretanja sa Jadranske magistrale, dao sam si truda prijeći što brže, bez zaustavljanja i snimanja. Razlog tomu je što je to već ranije učinjeno, točnije prekjučer kad smo vozili u suprotnom smjeru od danas, kao i da je preda mnom dosta kilometara za koje ne znam hoće li dan biti dovoljno dugačak.
Ovo mi se moje uspinjanje prema prijevoju Bačina nekako oduljilo. Odnekud se pojavilo neočekivano gore-dolikanje i to bitno više gore, a bitno manje dolje. Očigledno pri vožnji u suprotnom smjeru, nizbrdo nisu izgledala tako teška i zamorna.
Svemu dođe kraj pa i tomu gore-dolikanju, pa sam konačno, onako s visine ugledao Bačinska jezera. Slijedilo je preko 3 km uživancije u spustu kojeg je svježi jutarnji zrak od ovog jutra dodatno još začinio. Inače, dolaskom na prijevoj izgubio sam zaštitu od sunca u obliku brda s lijeve strane, tako da me sunce vedro, veselo i razdragano dočekalo sa već dosta toplim zrakama. Biće ovo vruć, jako vruć dan.
Vrlo brzo nakon napuštanja magistrale, tek par stotina metara, slijedilo je penjanje na prvi od niza prijevoja koji mi stoje na današnjem putu.

Slijedila je vožnja krajem u kojem nikad i nisam bio.
Ni na koji način.
Divota!
Neočekivano, brdo na uzbrdici kojim sam manje vozio a više pješačio, stislo se uz mene s desne strane, te ponovo zaklonilo sunce darivajući mi svježinu od prošle noći danas još nedirnutu sunčevim zrakama, tako da mi nije mogla biti bolja dobrodošlica na novo, do sad ne proživljeno područje.
Valjda zbog navedenog, prijevoj mi se brzo ukazao, već malo više od dva kilometra uzbrdice. Prelaskom na drugu stranu brda ispod mene, s desne strane, ukazala se dolina na čijem se suprotnoj strani vidjela auto cesta.


Kao pred nekom vrsti ugodnog iznenađenja zastao sam duže, bitno duže odo očekivanog, promatrajući prizor ispod sebe. Vidikovac na kojemu sam se nalazio, a kako drugačije nazvati ovaj dio ceste nego vidikovcem, pružao mi je pogled kao na dlanu. Prelazio sam pogledom s jedne strane doline na drugu, pa se potom vraćao nazad uočavajući što sam propustio prethodnim prijelazom. I tako više puta, dok mi se želudac nije počeo javljati iz tako prozaičnog i u ovom trenutku neumjesnog i prizemnog razloga kao što je glad. Iako sam u pričuvi imao nešto za jelo, ovaj put sam problem pokušao riješiti jednom velikom sočnom breskvom u nadi da ću izdržati do Vrgorca. Tamo ću se častiti obilnim obrokom. Tako je i bilo, mada je vožnja do Vrgorca bila bitno duža i bitno teža od procijenjenog.
Cesta se postupno spuštala u dolinu koju sam s desne strane s guštom promatrao. Prema karti koju gledam u ovim trenucima dok pišem ove redove, dolina se (vrlo originalno) zove Jezero.
Mjesto Umčari, koje se stislo na brdu, cesta je nekako zaobišla, tako da je izostala s moje strane očekivana uzbrdica.
Umčari

Umjesto očekivane uzbrdice i dalje ravnica. Sunce već dobrano grije. Energija one breskve se mahnito troši potpomognuta stalnim zalijevanjem tekućine, ovaj put izvorske vode sa izvora pored autokampa u Zaostrogu.
Iza raskošnih vinograda u dolini u daljini se naziralo brdo sa nečim na sebi.

Vidjeli su se opsežni građevinski radovi negdje u sredini brda. Zbunjivalo me to, izgledalo mi je kao da je netko htio sagraditi nastambu na sred brda, pa se predomislio. No, kad sam se približio brdu stvar mi se razbistrila. Nije nastamba i nije nedovršeno, već je lakat-krivina ceste kojom trebam proći. Slijedi dakle uzbrdica, vrlo, vrlo strma uzbrdica.
Prije nje trebalo je popriječiti preko polja koje se ovdje suzilo na par stotima metara.

Pred uzbrdicom valja prijeći preko jedva zamjetnog potoka koji ovdje formalno, zakonski ima status prave rijeke, sudeći po natpisu prije mosta.

Trudili se lokalci koliko hoće, ali njihova rijeka je ipak potok. Mada prema imenu bi se dalo zaključiti da postoji doba godine kada potok preraste u pravu maticu bujice. Ili je to samo pusta želja ovdašnjih stanovnika.
Rijeka Matica

A sad uspon. Možda sam bio malo i umoran, ponajviše zbog gladi koju sam jedva obuzdavao, možda me je i sunce pretjerano grijalo (a jest), a možda je i uspon stvarno bio strm, uglavnom meni je izgledao od najmanje 20%. Srećom, nije dugo trajao, tek par stotina metara, barem do te lakat-krivine do koje mi je pogled dopirao. Ispred te krivine bila je neka nadstrešnica, pa se poradovah da je neka birtija sa hladnim pivom ("što se babi snilo, to joj se i vidilo"). Razočarenju nije bilo kraja kad se moje imaginarno hladno pivo rasplinulo u realno pustu, napuštenu nadstrešnicu ispod koje se nekad davno prodavalo voće, a sad nema ništa.
Baš ništa!

Neka utjeha bila mi je u pogledu s ceste nakon što sam prošao tu lakat krivinu.
Kao na dlanu cesta se vidjela sa usponom, most preko "burne" Matice, polje sa cestom preko njega, te na kraju i susjedna brda. Zadivljen ostadoh duže nego što sam mislio ostati.



Nastavak puta je malo, tek malčice popustio u strmini, ali je uzbrdicu i dalje zadržao. Uzalud se ponadah da ću, nakon što se popnem u ovih par kuća zajedno zvane egzotičnim imenom Vina (stvarno je to ime sela) cestom krenuti prema dolje. Uzalud rekoh, jer je cesta i nakon mjesta zadržala svoje stremljenje prema nebu.
Vina - tamo dolje gdje se cesta pojavljuje nadah se da je prijevoj, a vid'me gdje sam sad!

Prvo se cesta, iz nekog meni nevidljivog razloga, proširila, ušminkala i dotjerala s crtama i po sredini i uz rubove. Zatim je u svoj toj raskoši kročila na most, a kad sam se našao na njemu svatih što jest razlog toj raskoši. Prelazili smo autocestu.

Auto cesta je nastavila dalje prema sjevero-zapadu, ostavljajući s desne strane neku pustu udolinu. S druge strane udoline – Vrgorac!
Ah, najzad!

Vrgorac, najzad!

Najzad zato jer sam glad krajnjim naporom obuzdavao, a zbog već žestokog sunca javljala se i žeđ u smjesi s umorom. Sve to zajedno mi je dalo dodatnu snagu da ovih par stotina metara do grada savladam lakše i brže.
Inače kad je već na gornjem snimku, sad dok pišem ove redove na karti sam pročitao da se brdo, lijevo gore iznad Vrgorca, zove Matokit sa vrhom Sv. Rok koji je na visini od 1062 metra nad morem. Dakle, prava planina!
Nakon objeda i odmora, meni valja nastaviti cestom lijevo od grada ispod tog vrha. Oštro oko pažljivog promatrača uočiti će crtu ceste na gornjem snimku lijevo od Vrgorca.
Ne znam, nisam provjeravao da li grada ima još desno iza brda kamo me put današnji ne navodi, no ovo što vidim (malčice) me je razočaralo. Čuo sam o tom Vrgorcu kao svojevrsnom centru ove regije, a ono tek malo više od par kuća stisnutih na padinama ogromnog brda. Toj dojam je trajao tek tren, želje za odmorom i objedom ga je potisnula.
Ušavši u grad na raskrižju sa semaforom (imaju i to!) skrenuh lijevo u, očigledno, glavnu ulicu.
Ispred trgovine nađoh raskošnu hladovinu, još svježu od prošle noći s raskošnom klupom – pravi dar s neba meni već umorenom i gladnom. I trgovini kupih krutu i tekuću logistiku potrebnu za raskošni objed, kao i za rezerve potrebne za nastavak putovanja. Ovo potonje zbog pretpostavke da u nastavku putovanja neću imati baš česte prilike za posjetu trgovina ili birtija, jer sve do Zagvozda, 40-tak km, jedva da na karti ima išta ucrtanog od mjesta, bilo kakvih. Poslije će se pokazati da je pretpostavka bila brutalno točna.

Prema wikipediji grad Vrgorac ima 6.572 stanovnika. Veliki broj stanovništva živi oko polja Rastok i Vrgorskog polja od poljoprivrede. Najviše se uzgajaju vinova loza, jagode i razne voćke. Osim toga u posljednje vrijeme razvija se i obrtništvo. Jedan od poznatijih Vrgorčana je i pjesnik Tin Ujević.
Grad vrh gore, nekad nazivan i Vrhgorac, dobio je naziv po svom uzvišenom položaju. Kulturno naslijeđe srednjeg vijeka ostalo je sačuvano u brojnim fortifikacijskim, stambenim i sakralnim objektima. Stećci se nalaze u nekoliko nekropola ovog kraja koji datiraju iz 14. i 15. st. Prema grafičkim zapisima (18.st.) može se uočiti daje stari Vrgorac podno tvrđave bio opasan gradskim bedemom, obrubljen nizom završnih gibelinskih zubaca i puškarnica te pojačan visokim četverokutnim kulama.
U rukama hrvatskih velikana vrgoračka tvrđava Gradina odigrala je značajnu obrambenu ulogu. Uz sve to Vrgorac pada pod tursku vlast u drugoj polovici 15.st. Zbog svoga strateškog položaja i značaja, turska vlast, koja je potrajala preko 200 godina, proširivala je spomenutu tvrđavu.
I danas se uočava veći broj kula u gradu (sedam). Te su građevine ovdje, kao rijetko gdje u Dalmaciji, po broju i smještaju naglašene u naselju, stoje kao osobitost gradnje starog Vrgorca.
U kulama koje su imale stambenu i obrambenu funkciju, živjeli su feudalci, turski begovi, mletački namještenici, serdari i kapetani.
Kule su bile sigurna prenoćišta fratrima, putopiscima i državnim poglavarima.
Toliko, za sad, od wikipedije

Neke od Vrgoračkih kula


Koliko god u ovoj Vrgoračkoj hladovini lijepo bilo valja meni krenuti. Tek je deset sati, nije mnogo, no s time se ova usijana lopta iznad mene baš i ne slaže. Rigala je vatru koliko god je mogla, pa je bilo fest vruće. A prave stvari na ovom današnjem putovanju su tek ispred mene. Stoga se natjerah i krenuh.
Ne prođoh ni stotinjak metara a cesta krenu uzbrdicom, ne obazirući se što je još uvijek u gradu. Ili je imala obzira, jer nakon izlaza iz grada prava uzbrdica se tek tada pojavila. Ništa ni približno prijevoju mi se nije naziralo, pa sam zbunjeno promatrao zašto me cesta muči uzbrdicom.
Da si, barem malčice, skratim muke zastao sam u nekoj krajnje mršavoj hladovinici na lijevoj strani i promatrao dolinu ispod sebe sa autocestom.

Bilo mi je malo čudno, neobično, čak i nadnaravno promatrati taj kontrast između suvremene prometnice, zadnja riječ moderne cestogradnje i ovaj šturi, škrti zabačeni okoliš u kojem ljudskih nastambi (skoro da) nije bilo i u kojemu vrijeme kao da je stalo.


Ne mogu drugačije (si) objasniti doli da je svrha uzbrdice bilo iskušenje moje (s)trpljivosti, upornosti, odlučnosti i pomirljivosti, jer iz samo njoj poznatih razloga cesta je postupno smanjivala uzbrdicu, da bi konačno postala vodoravna. I ne samo to, nastavila je blagom nizbrdicom. E, svašta!
Nakon uzbrdice, blaga nizbrdica i sve to bez prijevoja

A onaj zbunjujući kontrast između autoceste i okoline gore spomenuti, mogao bih i ovdje prenijeti. Cesta po kojoj vozim je zavidne širine, k'o prava cesta, asfaltna podloga ravna, dobra, bez zakrpa, a tu su čak i crte, i ona u sredini i one na rubovima. No promet je (skoro) apsolutna nula. Oko ceste zeleniš makije koja je nekad davno, u zametku, imala ambicija šumom postati, no škrta zemlja očigledno to ne dozvoli. Kad malčice podignem pogled situacija još okrutnija. I ovo malo zemlje na kojemu ovaj zeleniš nekako opstaje kao da je ostavio ovdje, pa se Biokovo šepuri modro sivom bojom stijena (stvarno je rocker, nema što) pa je zelenilo na njemu bitno oskudnije.
Biokovo u daljini

'Ajd', nizbrdica je, pa je sve nekako lakše za prihvatiti, i ovu pustopoljinu i ovu vrućinu. Čak mi se pri spuštanju nizbrdicom, dok mi vjetar čarlija po licu, ovdje u nekoj vrst nedođije gdje ljudi nema ni za lijeka, javlja nekakva posebna ugoda koja išće, traži, zahtjeva oči zatvoriti i ruke raširiti, te se potpunoma prepustiti užitku. Jasno da to nisam učinio, ove redove ne bi čitali da jesam, samo ukazujem koliko nešto tako jednostavno, kao što je vožnja nizbrdicom može očarati um i uzbuditi dušu.
Za sve Maje i one uz koje se (barem) jedna od njih nalazi, toliko da znaju da pod kapom Nebeskom postoji mjesto rezervirano samo za njih.

Na ulazu u Dragljane jedna me je hladovina privukla da predahnem i odmorim u njoj.

Uz drvarnicu je bio panj, nekad u ulozi asistenta pri cijepanju drva, a sada u ulozi sjedalice na koju sam sjeo pijuckao pivo iz termosice i promatrao cestu kojom sam došao sa tablom kraja mjesta.

Iako sam bio kraj kuće, iako kuća izgleda solidno, iako su oko nje i druge, takozvane pomoćne građevine (ostave, šupe, drvarnice) iako sam bio kraj uredno složenih drva, ljudi ili barem nekakvog njihovog znaka ni za lijeka. Taj osjećaj pustoši, što se ljudi tiče prati me od kad sam napustio Vrgorac. Kao da se netom prije mene dogodio opći egzodus, kao da je pala neutronska bomba kao da…ne znam više što, samo ljudi ni za lijeka. Takav osjećaj imam kada vozim po selima u Bosni, samo za razliku od Bosne ovdje su kuće čitave.
Dakle, i dalje dobra cesta, i dalje sunčano, i dalje vruće, ali i dalje bez ljudi ili bez bilo kakve naznake njihovog postojanja

Nada da ću naići na kakvu trgovinu ili seosku birtiju kako-tako je preživljavala u meni do tih Kozica. No, kad sam i u tom mjestu naišao na već ustaljenu pustoš, stvar je poprimala ozbiljn(ij)e obrise.
Pored dvije termosice ukupnog kapaciteta litru i pol, inače dio standardne opreme mog bicikla, ponio sam i etui u koji se mogla ugurati PET boca mineralne vode od litre i pol. Ovo drugu je provobitno ponešeno radi umivanja i vanjskog rashlađivanja, no u današnjem putu dobiti će i ulogu interne konzumacije.
Vruće je i dalje, biće i žešće, a pravi prijevoj (Turija) je još ispred mene. Dao sam situaciji rok do kad potrošim sadržaj termosica i krenem na PET, tada je potrebno obnoviti rezerve tekućine. Bilo kako i bilo gdje.
Rekoh, ponadah se da će to biti u ovim Kozicama.
Nada bi uzaludna.
Jest istina je, barem mi je tako izgledalo, da su Kozice malo veće mjesto.

Tu je bio i ured lovačke udruge "Kozica", istina već odavno neotvorenih vrata.

Ali (ah, konačno) nisam bio jedini živi stvor u mjestu. Crni pas, svezan u hladovini preko puta, zaprepašten (kao i ja) da u selu ima ikoga, počeo je lajati na mene, više razdragano, iz želje za društvom, nego prijeteći, da sačuva svog gazdu od uljeza.


Veseli pas, privukavši moju pažnju, ukazao mi je na suru, sirovu ljepotu sivo plave boje, tako znamenitu za ovaj kraj.

Autocesta, još davno prije Kozica se popela na moju razinu, preskočila me , te sada s moje desne strane postupno se penjala iznad mene. Očigledno da je ona izabrala drugačiji način savlađivanja Turija.
Auto cesta u daljini – već je na prijevoju

Nešto drugo mi je izazvalo zebnju oko srca (usprkos vrućini) – njen položaj tamo gore. Ako se ona morala toliko popeti, bogme morat ću i ja.
Od trgovine i birtije, dakle, ništa, pa je krajnje vrijeme da se pronađe alternativni izvor tekućine, i u prenesenom i u direktnom, bukvalnom smislu. Radi toga nasumice izabrah kuću i pokucah na vrata. Koraci iza vrata bili su prvi znak života u ovom beživotnom kraju, barem što se ljudi tiče. Preda mnom se pojavi žena od prilike moje dobi sa upitnim pogledom. Dobar dan-dobar dan, mogu li dobiti malo vode – može, kako da ne, hvala – nema na čemu. Voda je bila iz slavine u kući, nije bila baš hladna ali je voda, pa put mogu nastaviti malo opuštenije.
A tada sam ih ugledao. Šepurile su se u ogromnom, pustom, neograđenom dvorištu ispred kuće. Ova starija me munjevito vratila u moje doba od šesnaest godina kada je istu takvu otac dovezao. Ugledavši je mislio sam da ću umrijeti od sreće. Konačno, jedna naša, samo naša!

Za neupućene, radilo se o Škodi 100L ili 110L, ovisno o motoru. Autu koji je, od te šesnaeste, obilježio mojih slijedećih petnaestak godina. Skoro da nema sklopa od prednjeg do zadnjeg branika koji nisam rastavljao, popravljao, krpario. Gledajući sadašnje drumske krstarice koje se šepure cestama, ovo je bilo krajnje jednostavno vozilo. A vršilo je istu funkciju kao masa današnjih super de luxe turbo gti izvedenica. Prazna, težila je tek 775 kg, skoro u pola manje nego neka današnja vozila.
Koji desetak metara od nje bila je njena mlađa inačica

Ova je još dotjeranog ruha, čak i sa registarskim pločicama, dakle živi i vozi dan-danas. Radi se o škodi 105L ili 120L, ovisno o motoru. Tipičan, znani trik kojim posežu auto tvornice od kad postoje, a prisutan je i dan-danas, pomladiti staru damu tako da joj na staru jezgru odjenu novo ruho. Iako je, gledajući gornje slike, razlika očita,ispod lima je sve manje-više isto. Sličan auto posjedovao sam uprije 30-tak godina. Bio je spor, nestabilan i bučan. No, kao nagradu što sam sve te njegove mane prihvatio i stoički podnosio, odužio mi se s neupitnom vjernošću. Osim toga za (vrlo) male novce dobio sam auto raskošno prostran i udoban.
Eto mene i pred Turiju.
S lijeve strane mi se nadvio Biokovo na čijemu se najvišim vrhom, svetom Juri, šepuri TV-toranj, s desne su mi strane masivi brda lokalnih naziva, tek nešto nižih od Biokova. Cesta, kojom vozim, pokušava se provući između njih. I skoro da bi u tome uspjela, da nekad davno, davno, nešto u utrobi poda mnom nije prokuhalo, te izbilo van u obliku spoja tih dvaju redova planina. I tako nastade Turija.

Teškom sam se mukom obuzdavao da brzopleto ne zaključim, kako, promatrajući ga ovako iz daleka, taj prijevoj ne izgleda strašno. Teškom mukom kažem, jer sam se dosta puta u dosadašnjim vožnjama zbog te brzopletosti potom gorko (u)grizao za jezik.
Pred početak uspona smjestilo se mjesto Župa čije se prve kuće naziru na gornjem snimku. Zalihe tekućine, nakon zadnje obnove, dosta su se trošile, pa sam ih, stigavši u mjesto Župa, trebao obnoviti pred penjanje na prijevoj. Dok sam razmišljao o izboru jedne od pustih kuća na čija ću vrata pokucati, desilo se čudo: UGLEDAH LJUDSKO BIĆE!!!!!
Mladić oko 20-tak godine ispred kuće je uređivao, čistio auto. Priđoh mu i zamolih vode, na što on pozva nekog od ukućana. Vrata se otvoriše i preda mnom se pojavi pokrupna starica sa štapom u ruci i čovjek zrelih godina pored nje (mati i sin, prostruji mi glavom). Nakon što izrecitirah svoju molbu za dragocjenom tekućinom, starica reče „'oćete li hladne, imamo iz frižidera?“ Nakon kratkotrajne zbunjenosti pristadoh na neočekivani luksuz, te starica dade termosice čovjeku koji bez pogovora ode u susjednu prostoriju, valjda do hladnjaka. Trenutke neugode pri čekanju starica mudro riješi suvislim razgovorom i skoncentriranim, krajnje lucidnim komentarima, s moje strane neočekivanim, obzirom na njenu dob. Pitala me kako podnosim vrućinu, odakle dolazim, komentirajući Vrgorac i cestu od njega. Priupitah je koliko ima do vrha prijevoja, na što reče da do pošte imam još nekih kilometar i pol kakve-takve ravnice a onda oko 4 km uzbrdice. Na kraju je uzbrdica bila i 6 km, što mi nije umanjilo dojam fasciniranosti zdravim duhom očigledno bolesne starice.
Sa punim spremnicima vode, u nekima od njih čak i hladne, krenuh na tu Turiju. Prođoh tu poštu (stvarno bi 1,5 km!), te na izlazu iz mjesta poželjeh malo tjelesnog predaha i duhovne kontemplacije prije konačnog penjanja na prijevoj. Kao poručeno, pojavi se hladovina visoke crnogorice ispod koje se smjestila, očigledno mjesna, crkva.


Najstarije zvono Imotske krajine


Prema http://www.bijakova.com/index.php/zupabiokovskameni/zupskakronologijameni radovi na ovoj crkvi započeti su 1599 godine te trajali tek godinu dana. Po završetku, 1600-te godine na toranj crkve je postavljeno zvono koje i dan-danas zvoni . To je najstarije zvono na području bivše Imotske krajine.
Na istim stranicama stoji podatak da je u mjestu Župa, čija je ova crkva, godine 2008-e živjelo 67 stanovnika što čini samo 10% od broja ljudstva koje je ovdje živjelo prije 50 godina. Taj mi podatak nije dao mira, pa sam tekst na navedenoj stranici malo detaljnije čitao, te našao da je godine 1906-e u Župi, zajedno sa zaselcima živjelo čak 1117 žitelja.
Toliko o napretku ljudskog roda.
Nakon odmora, u kojemu su minute brže prolazile od očekivanog, zaključih da je vrijeme da se krene na tu Turiju. Čim sam se maknuo iz hladovine sunce me razdragano pozdravilo svojom vrelinom. Prema ciklokompu sa mog bicikla, u hladovini je bilo…
Tridesetpet u hladu

Bilo je nešto malo manje od pola dva! Dakle, uz ovu temperaturu teško da bi mogao izabrati vreliji trenutak.
Cesta je imala nagib koji bi u nekom drugom vremenu i nekim drugim okolnostima možda čak i prevozio, no uz ovu vrućinu to apsolutno ne dolazi u obzir. Često se na uzbrdicama sjetim onog Murphy-evog pravila za bicikliste koji kaže da vjetar puše uvijek u lice osim uzbrdo. I ovdje, na ovoj uzbrdici, vjetar je nastojao da mir i tišina, uz vrućinu, budu vjerni moji pratioci, pa se diskretno povukao negdje drugdje.
Pogledavši desno primijetih da sam već iznad doline u kojoj je Župa sa cestom kojom dođoh, mada imam osjećaj da sam prešao tek par stotina metara.

Nakon nekih 2 km cesta je zavrnula prvom serpentinom, pa mi je dolina sad bila s desne strane. I ja sam, gurajući bicikl otišao u ljevake, tražeći kakvu skromnu hladovinu za predah.
Ispred mene me šutke, onako s visine promatrao sv. Jure, u liku TV odašiljača s vrha Biokova. Nikad mu se nisam ovako približio.
Biokovo ispred mene…

…sa sv. Jurom na vrhu

S druge strane, dolina je već bila dobrano ispod mene, pa mi ju, usprkos vrućini i umoru, bilo ugodno promatrati ovako s visine, naročito ako bi to promatranje bilo iz neke hladovine.
Iza doline je brdo iznad Vrgorca, Matokit, sa vrhom sv. Rok visine 1062 metra.

Vrućina je postajala sve veće i veća, zaustavljanje sve ćešće i ćešće, a pauze sve dulje i dulje. A kraj uzbrdice se ne nazire.
Pijenje vode nije više pomagalo, potrebno mi je bilo vanjsko hlađenje. Zbog toga sam svakih 15-tak minuta istresao pregršt vode koliko u šaku stane i njome nakvasio kosu. Za divno čudo, metoda je dala rezultata, te mi je četvrt sata preda mnom davala sasvim solidnu dozu podnošljivosti. Čak što više, počeo sam na neki čudan način i uživati u ovoj šetnju po vrelom asfaltu.
Poslije dobrih 6 km uzbrdice pojavili su se prvi znakovi njenog kraja – ugledao sam prijevoj ispred sebe. Prema tom prijevoju se uputio, u obliku cik-cak putanje, zatravljeni sokak po kojem, očigledno, već odavno nitko nije nogom, ili točkovima, kročio.

To je, dakle bila stara cesta koja je trošila zadnje desetke metara uspona prije prijevoja Turija. Tu je negdje i to svratište građeno. Iako radoznao, ipak nije mi se dalo istraživati njegove ostatke, iz straha da tražeći svratište ne bi uzbudio stanovnike životinjskog svijeta koje ovo područje smatra svojim. Osim toga skoro je pola tri, vrućina je dostizala svoj vrhunac, pa sam radije produžio u očekivanju toliko željene nizbrdice.
Što se svratišta tiče, ostaje mi vjerovati Župskoj kronologiji sa navedene web stranice koja kaže da svratišta danas nema, da se samo vide lijepo isklesani temelji svratišta, nadomak kojih je niknula kuća obitelji Gudelj. Tu sam kuću, barem njen dio, vidio.
Na mjestu svratišta danas je obiteljska kuća, stidljivo skrivena u zelenišu

Prijevoj Turija – stara cesta

Slijedila je krivina na desno kojom definitivno napuštam pogled na dolinu odakle dođoh. Zbog toga bi bio red baciti još jedan pogled na uspon kojim se penjah, kao i na dolinu koja je ovaj put daleeeko dolje ispod mene.
Odakle dođoh (bicikl je okrenut u suprotnom smjeru)

Dolina sa Župom

Kamo stremim (navedena krivina u desno)

Prije nekih 35 godina, kada se vršila neka vrst rekonstrukcije ove ceste i njeno asfaltiranje, izvođač je malčice preinačio trasu, barem ovdje na prijevoju. Odlučio je smanjiti nadmorsku visinu prijevoja koji metar tako da je manje-više ispod nekadašnjeg prijevoja probio tunel.



Ravan je kao strijela, raskošno širok, čak su tu i nogostupi širine preko metra, tako da sam polako, s guštom promatrao, upijao i odmarao. Vožnju kroz njega sam obavio polako, lagano, uživajući u svakom trenutku. Ako se uspije potisnuti strah, onaj iracionalni, zbog ulaza u utrobu zemlje (zbog izostanka prometa izostao je i onaj racionalni strah), može se spoznati i ljepota ovakvog zdanja. Iako na prvi pogled ona ne postoji, ipak oni koji su posebno izoštreni uspjet će je pronaći.
Poseban je zvuk koji čujem pri kretanju kroz njega. Obzirom da se bilo kakav šum ili zvuk odbija od zidove i tako odbijen vraća, poprima se dojam neke vrsti pojačala koji višestruko pojačava bilo kakav zvuk, pa i ovaj koji čini moj bicikl i ja s njim. Pri izostanku prometa, kad sam sam u njemu (tunelu mislim, a ne prometu), posebnu mi zanimljivost čine ti zvuci za koje nisam ni svjestan da ih proizvodim kad vozim na otvorenoj cesti. Ono što se ne vidi, ili ne čuje, i ne postoji!
No, ovaj put prolazom kroz tunel još nešto drugo je bilo posebno – hladovina!
Tako svježa, tako osvježavajuća, tako očaravajuća. Zajedno sa onim zvučnim efektom, svjetlošću prigušene do granice vidljivosti ova hladovina je stvarala dojam teleportacije u potpuno drugi svijet i drugo vrijeme. Šteta samo što to traje tek 147 metara koliko je tunel dugačak. Koliko god sporo vozio taj put sam prešao brzo, vrlo brzo. Puno brže nego što sam želio.
Da ipak taj čudni svijet u kojemu ima mjesta samo za mene i za ovaj tunel nekako zadržim što je moguće dulje, organizirao sam foto-seansu na koju snimih nas dvoje, odnosno troje, uzeći i bicikl u obzir.

Nakon izlaska iz njega, stao sam, okrenuo sam se i još jedanput pozdravio ta prostorno-vremenska vrata drugog svijeta u obliku tunela.

Vrativši pogled u smjeru vožnje vidjeh cestu kako vodoravno vijuga po visoravni prijevoja.

Htjedoh nastaviti dalje no nešto me zadrža. Bio je to opojni miris nekakvog cvijeta, nešto neuobičajeno što ne omirisah odavno, ako ne i nikad do sad. Locirah nisku travu,obilno procvalu žutim cvjetovima. Slijede snimci tih cvjetova, nažalost bez mirisa. Šteta, jer sudeći samo po izgledu nisam siguran da bi ih snimio.



Tek par desetaka metara od livade s mirisnim cvjetovima prođoh pored monolitne stijene sa spomen pločom graditeljima Napoleonove ceste o kojoj je na početku ove priče već bilo riječi. Ugledao sam ovu na Hrvatskom, no ne i onu na talijanskom. Krivo zaključih da je ova koju vidim prekrila onu koju tražim, pa se i ne dadoh u detaljniju potragu, za čim žalim i dan-danas. Bijah tako blizu. a tako daleko. Ne preostaje mi ništa drugo nego posegnuti za Internet (vidi početak) radi potrage za slikom stare ploče, te se nadati da će me put biciklom ponovo navesti na ovaj prijevoj. Što nije posve nemoguće, da pače! Sad već, u danima dok pišem ove redove, krećem u potragu za suputnikom.
Nakon prelaska one visoravni uslijedio je duuuuuugačak spust (Ah, konačno!). Preda mnom je pucao vidik na dugu dolinu, istina nekako grbavu u čijoj se daljini nazirao Zagvozd. Ako se on i nazirao, auto cesta se oštro i lijepo vidjela.


A tad se desilo nešto čudno, neočekivano, čak razočaravajuće. Bijah siguran u užitak spusta po širokoj, ravnoj cesti kvalitetne asfaltne podloge, po kakvoj sam vozio stalno još od Vrgorca. Umjesto toga cesta se suzi, asfalt pogrbavi, krivine neugodno pooštriše, a umjesto branika, opasnu granicu između ceste i ambisa označavali su tu-i-tamo postavljeni kameni stupovi. Ti stupovi, oni preživjeli, izgledali su tako oronuli kao da su suvremenici Napoleona, onog Velikog po čijoj se direktivi izgradila ova cesta. A bilo je i onih nastradalih stupova, pokošeni nekim prometalom koje je produžilo ravno tamo gdje to nije smjelo učiniti. Ostali su samo njihovi korijeni u ravnini sa cestom, pa na tim predjelima između ravnine ceste i okomitosti ponora nije stajalo ništa.

Srećom promet je bio skoro nikakav, tek auto ili dva, jer mi se čini da mi ne bi bilo svejedno kad bi neki kamion ili, ne daj Bože, šleper naišao u susret, ili iza mene. Opet, s druge strane koja bi to nužda tjerala vozača da šleper tjera ovakvim puteljkom!?
Da je ovo ipak kraj surov i štur za življenje pored dosadašnje pustinje što se ljudi,a i naselja tiče vidi se i u detaljima, kao što je ovo malo obradive površine otete kamenu.

Čudan umjetnički izričaj ovog kraja vidjeh u obliku kamene skulpture malog dječaka koji, zadigavši neki oblik halje, vrši, da prostite, malu nuždu. Još čudniji smisao za humor nepoznati autor je iskazao crnom izolir trakom nalijepljenu na dječakovu, još jednom da prostite, muškost.


Tik pred ulaz u Zagvozd, kao da zna da nakon njega nastupa moderna široka prometnica (barem meni prema Imotskom), ova se cesta suzila, stanjila na kamenom nasipu koji prelazi nekakvu dumaču, da stvarno ne znam da li bi na njoj bilo mjesta za kamion i za me, ma koliko se ja skupio.




Nastavak priče možete pogledati ovdje.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv