Pero i njegov bicikl

četvrtak, 01.02.2024.

Blidinje VII dio

Za povratak na prethodni dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

09. VIII

Mapu ovog dana putovanja možete vidjeti ovdje.

Slike ovog dana putovanja možete vidjeti ovdje.

Danas mi je u planu stotinjak kilometara do Splita. Vozio sam ovu dionicu već ranije, i to i više puta i u različitim opcijama.
Osim toga, rasterećen sam neizvjesnošću smještaja (večeras će on biti u vlaku), vremena (tek sad uočavam da je jučerašnji dan prošao sa sunčanim i poluoblačnim epitetom, a i danas će biti tako, i to bez veće vrućine), te nepoznate ceste (jer sam ovuda, rekoh već, vozio više puta). Dakle ovo bi, po svemu sudeći, trebala biti tek rutinska vožnja pri povratku kući.
No, nije to bila.
Ni približno!
Planirao sam voziti što više unutrašnjošću, te tek pred Splitom, u Stobreču izaći na Jadran.
Tako je i krenulo.
Spustivši se onih 700 metara lokalne ceste do Imotskog polja krenuo sam njime prema zapadu. Prije nego sam došao do polja tog jutra ono je ovako izgledalo

Nakon par stotina metara krenula je uzbrdica za koju znam da će, uz kratke gore-dolje, dionice, trajati 12-stak kilometara.

Cesta je nova, široka, sa crtama i uz rub.
Jutro osunčano, ugodno svježe. S desne strane mi je polje i to sve više i više dolje, tako da su prizori više nego atraktivni. Zbog toga ova mi vožnja uzbrdicom nije nikakav problem, prije bi ju nazvao zadovoljstvom.
Treće jezero, mada manje atraktivno, u Imotskoj krajini je Prološko blato.

Nastalo je otapanjem snijega s okolnih planina čija se voda smjestila na najnižoj razini polja.
Zumirajući ga ono izgleda ovako

Sjetio sam se Araličinog romana „Duše robova“ gdje on navodi da je, čini mi se u XVII stoljeću ovdje bio umjetni otok nastao nasipavanjem zemlje na kojemu su franjevci napravili samostan. Također navodi da su oni morali svake godine dovoziti zemlju i nasipati otok jer je voda prijetila da će ga progutati, i samostan zajedno s njime. Kasnije su, valjda odustali od toga, samostan sagradili na nekome pouzdanijem tlu, pa je voda uspjela u svom naumu – progutati otok, jer ga više nema.
Iznad Prološkog blata smjestio se jedan od brojnih zaselaka Imotske krajine.



Negdje pri kraju te uzbrdice od 12 km je napuštena šterna, ili kako ovdje to zovu, čatrnja.

Ovaj kraj nije baš krcat izvorima pitke vode pa su ljudi vijekovima taj problem rješavali tako da skupljaju kišnicu. Ili su to radili s olucima sa krovova kuća, ili su napravili ravnu padinu, a u dnu te padine spremnik za vodu. Ova potonja je prikazana na gornjem snimku.
Dolje u polju je izvor Vrljike s obilno količinom čiste pitke vode. Tokom vremena se vodovodna mreža širila, pa je vodovod došao i dovde. Time je ova čatrnja postala suvišna i kao takva, prepuštena vremenu da ju pojede. Zato i izgleda tako zapuštena.
Nakon uzbrdice slijedi, valjda nizbrdica.

Ova ovdje je bila blaga, pa sa kvalitetnom cestom i uz izostanak prometa mi je izazvala neočekivano zadovoljstvo pri spuštanju, mada sam ovdje već vozio, i to više puta. Znate ono, kad očekujete nešto ugodno i to vam se stvarno i dogodi.
Smogao sam snage (a nije bilo baš lako) te sam se zaustavio. Iz dva razloga.
Prvi je bio s lijeve strane. Radilo se o masivu Biokova, sa autocestom („Dalmatina“) u podnožju.

Drugi je, pak bio s desne strane. Radilo se o stečcima. Nešto o njima sam napomenuo pri bivanju u Konjicu.



Kad sam se spustio do Lovreča, skrenuo sam do raskošne hladovine lokalne crkve u cilju malo dužeg odmora. Ne zbog toga što sam se umorio, više zbog gušta hladovine s Dalmatinskim mirisom ljetnog jutra. Sve to sam pomiješao s uspomenama s kim sam, kada i kako ovuda prolazio. Što biciklom, a što autom i to još od mladih svojih dana.

Kratkoća udaljenosti i široki kut snimanja izvitoperili su crkvu, jasno da u stvarnosti ona ne izgleda ovako.
Nova župna crkva Duha Svetoga izgrađena je 1936./1937. godine, nedaleko od stare, na brežuljku u samom središtu župe. Crkva je trobrodna građevina, sagrađena od klesanog kamena u neoromaničkom stilu. Lijep zvonik na jedan kat i sa završnom piramidom završen je 1938. godine.
Crkva je više puta popravljana: 1958., 1970.-1972. i 1980.-1991., kada je izvršena temeljita rekonstrukcija crkve.
Navedeno sam našao na stranici franjevci-split.hr, dok sam na stranici lovrec.hr našao slijedeće:
Kad su Lovrećani snovali svoju prelijepu novu crkvu Svetoga Duha, prvi dan se složiše da bude najveća u Imoti, i jedan metar dulja od Imotske, a četrdeset godina sporiše se na kojem će je mjestu sagraditi. Vele da taj podatak zamjenjuje cijelu etno-studiju i da sve kazuje o Lovrećanima. Može biti, ali s napomenom: Lovrećka crkva, od temelja do vrha zvonika sva iskresana od našega zdravca i žestaca kamena, sinu između dva rata, između dva snijega, zavelimskog i bijakovskog, u tvrdoj imotskoj vedrini. Pokaza se na Lovreću što može učiniti domaći čovjek i domaći kamen: kad ih u plemenitu svrhu oblikuje plemenita ruka. Gradnjom i dogradnjom Lovrečke prvostolnice, druge po veličini u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji, upravljale ruke dvojice primoraca, Šimićâ: fra Josipa iz Igrana i fra Anđelka iz Tučepa.
Spustio sam se do mjesta Cista Provo i u njemu se zadržao neplanirano dugo.

Zbog onih 50€ koje sam neplanirano ostavio u Jablanici pri plaćanju prenoćišta, moje rezerve Eura su se bitno smanjile, te sam ih želio povećati. Nakon obnove rezerve hrane i pića, pitao sam blagajnicu gdje je ovdje pošta. Rekla mi je na cesti prema Trilju.
I krenuo sam je tom cestom – i izašao iz mjesta, a ne nađoh tu zgradu pošte. Zatim nazad, i opet ništa. Pa onda ponovo prema Trilju – i opet ništa. Dakle stvarno sam tulav kad među desetak kuća ne mogu naći tu jednu jedinu koju tražim. Nakon niza ljudi koji su mi, malte ne svakih par metara govorili: „Tu je, tu je!“, na kraju ipak nađoh poštu koje je bila u zgradi – bivše OTP banke.
Iživcirala me je ova potraga. Nije mi toliko zbog uzaludnog potrošenog vremena, koliko zbog sumnje u samog sebe. Na kraju potrage gorka mi je utjeha da, nije bila moja krivica nego lokalna aljkavost.
Gledajući u odnosu na dolazak, u centru mjesta Cista Provo skrenuvši lijevo nastavio sam prema Šestanovcu. Slijedi par kilometara vožnje po cesti koja je bez krivina, ravna kao strijela, mada ide blago gore-dolje.. U zaseoku Katuni skrenuo sam stotinjak metara sa „glavne“ ceste do crkve sv. Ivan Krstitelja.



Nisam baš pretjerani ljubitelj moderne sakralne arhitekture, no ova crkva me je posebno dojmila. Možda je to i zato što sam 2014-te ovdje zastao pri bicikliranju s NJOM (vidi: Međugorje 2014).
Danas umjesto NJE društvo mi ovdje čine vjetro-elektrane.

Promatrajući ih, pade mi je na pamet da ih, uz pomoć zooma, malo detaljnije sagledam.



Ravna do sada (što se krivina tiče), cesta je nastavila potpuno suprotno. Krivudajući ponekad i oštrim krivinama cesta se spuštala prema Šestanovcu.



S desne strane je nekakva čudna dolina krcata kršem i divljom makijom kroz koju je rijeka Cetina probila svoj kanjon.



Prilikom spuštanja u Šestanovac daleko ispred mene bio je masiv Biokova. Bio je, velim daleko, no bio je i masivan, pa je, izgledao ogroman usprkos povećoj udaljenosti od njega.

Zastao sam za trenutak ne mičući se, zadivljen prizorom. Tren poslije sam se sjetio zuma svog fotića pa sam si približio vrhove masiva.

Neki kilometar prije Šestanovca došla je na red krivina svih krivina. Ova je bila bukvalno pod 180 stupnjeva, kao i pod znatnom nizbrdicom.

Nakon te mega krivine zelenilo s lijeve strane se za trenutak raširio dozvolivši mi snimanje mjesta, ovako s visine.

Mjesto meni ničim posebno, sličnih u Dalmatinskoj zagori ima još, no tu je prvo od raskrižja na kojemu trebam odlučiti kako dalje. Izabrao sam opciju skretanja desno prema Blatu na Cetini. Ne odnosi se bukvalno na Cetinsko blato (mada tamo i toga ima) već na istoimeno mjesto.
Nakon izlaska iz Šestanovca cesta s okolišem izgleda ovako

Prije tog „Cetinskog blata“ cesta, a i ja s njom, približila se Cetini koja je ovdje u impresivnom kanjonu.

Gore lijevo na gornjem snimku može se uočiti mali mostić koji nakon zumiranja izgleda ovako

Čini mi se da je to davno izgrađen most neke lokalne ceste koji je, izgradnjom novog u samom mjestu kojih par stotina metara uzvodno, izgubio bilo kakav prometni značaj, pa ga sad vrijeme „konzervira“.
Dakle, obzirom da mi je Cetina dolje, slijedi, dakle, prvo nizbrdo, zatim preko Cetine, a potom uzbrdo. Ta cesta kojom ću uzbrdo izaći iz mjesta s ove pozicije na kojoj sam sada, prije ulaska u mjesto izgleda ovako…

…ili kad još to malo zumiram, onda izgleda bliže

Kad prođem to nizbrdo i uzbrdo i kad se pojavim na krivini prikazanoj gore na gornjem snimku, mjesto koje ću tada već proći izgleda ovako

Napominjem da gornja dva snimka gledaju jedan drugog.
Pa 'ajmo već jednom u

Na kraju nizbrdice je par kuća koje čine mjesto i – most.

Fascinantne su mi ove Dalmatinske rijeke. U kršu obilja sive stijene i kamena iz kojeg se ne može iscijediti ni najmanja kapljica vode, tolika dragocjenost i toliko obilje bistre, čiste modre vode užurbano teče prema moru, ne obzirući se na žeđ područja kroz koje prolazi.





Nakon prolaska mjesta i nakon što sam se popeo na brdo, na nekoj vrsti malog prijevoja zastao sam i snimio tipičnu prizor krša Dalmatinske zagore.



Prošao sam ispod autoceste (Dalmatine) te nastavio voziti po pustom kršu. Nakon nekog vremena s desne strane, tamo dolje, ugledao sam par kuća koja su činili mjesto Seoce

Uz škrtu dolinu i još škrtiju padinu brda uz koje se mjesto smjestio pitao sam se što su prvi mještani, koji su ovdje osnovali mjesto vidjeli dobroga za gradnju ognjišta. No posegnuvši za wikipedijom iznenadio sam se koliko je opširan članak o ovom mjestu. Izdvajam podatak o stanovništvu mjesta. Njih je najviše bilo 1961. godine, njih 276, da bi se taj broj godine 2021. sveo na 132. Zanimljivo da ih je 1910. godine bilo relativno mnogo, čak 271.
Mene je privukla lokalna crkva.

Prema wikipediji Crkva sv. Ante Opata nalazi se u Srednjim Poljicima. Potječe iz 18. st. Crkva je manja, izdužena, pravokutna kapela, dvovodnog kamenog krova i prelomljenog bačvastog svoda.
Prije nego ću doći do naseljenog područja koji čine niz sela praktično povezanih u neprekidni niz kuća, trebam proći dosta strmoviti teren, gledajući poprečno, a ne uzdužno. Nekomu davno prije je taj okoliš ovdje bio toliko zanimljiv da je postavio klupu da bi na njoj putnik-namjernik u miru Božjem mogao sjedeći uživati u atraktivnosti okoliša.



„Nekad bilo, a sad se spominjalo“, ili „Novo vrijeme, novo poimanje“, tako da je egzistencija te klupe odavno već prošlo svršeno vrijeme. Ostali su samo njeni posmrtni ostaci.
Kad bih sjeo na tu klupu, koje više nema, ispred sebe bih vidio ovo





Ako dobro čitam Google Earth radi se o mjestu Zvečanje.
Onaj spomenuti poprečno strmoviti teren, i cesta kroz njega, izgleda ovako



Još nisam potpuno ni izašao iz ovog provlačenja kroz taj „poprečno strmoviti teren“, a s lijeve strane na brdu pažnju mi je privukla još jedna crkva.



Radi se o crkvi sv. Mihovila. Zvečanje 29. rujna slavi svoga zaštitnika sv. Mihovila čija proslava započinje pet dana ranije i to već 24. rujna kad se slavi dan posvete crkve sv. Mihovila. Crkva je smještena na vrhu brda Gračina iznad samog mjesta, a njena povijest seže u 12. stoljeće, a moguće i ranije. U tom razdoblju dograđivana je čak 12 puta i gotovo svaki put posvećivana 24. rujna, a toga dana 1752. od Pape dobiva posebno povlaštenje (lat. altare privilegiatum) pa se tako od 24. rujna do blagdana sv. Mihovila u njoj služilo sedam misa dnevno. Položaj crkve i naziv Gračina odaju ilirske tragove, a ostaci dviju razorenih kula podsjećaju na poljičko-francuski sukob godine 1807. Naziv Gračina dolazi od riječi gradina, gradac, a mjesto Zvečanje i njegov naziv nastaju u drugoj polovici 15. stoljeća kad je potres razorio mjesto Trviž i po toj buci tj. zvečanju, mjesto dobiva današnji naziv. (izvor: poljica.hr)
Konačno se teren oko ceste koliko-toliko proširio da su se mogle smjestiti kuće. Slijedi sada onaj već ranije spomenuti niz sela, koja meni, pri vožnji kroz njih izgledaju kao jedno poduže mjesto.
Na jednoj od kuća dojmio me je raskošni cvijet bugenvilija pa ga snimih.

Cesta kroz ova sela, koja su spojena u jedno poduže mjesto, išla je blagom uzbrdicom. To su one uzbrdice koje nisu pretjerano strme, više nekako podmukle. Čini vam se „ništa strašno“, može se to voziti, no nakon nekog vremena imate osjećaj da su vam i vaše noge i vaš bicikl nekako teški, olovni. Još kad se tomu pridruže tople sunčeve zrake…stoga sam odahnuo ugledavši ispred sebe

Znam već, dobro se sjećam, da imam još nekih par stotina metra ove podmukle uzbrdice a onda, opet ekstaza. Kao da mi je to saznanje, ta spoznaja ulila dodatnu energiju pa sam to s lakoćom odvezao.
Jer…
Znate ono (čini mi se da sam to već napomenuo) kad očekujete nešto prelijepo, fantastično, nešto posebno i baš tako vam se to dogodi. Čak i više, bolje i jače.
Eto tako sam se osjećao na izlazu uz Gata.
Biće zbog tog ushićenja i prije nego što se razlog za njega dogodio, promijenio sam (opet!) planiranu rutu. Naime, prvobitno sam planirao ostaviti ovo spuštanje u Omiš po strani te kontinentalnom cestom doći do Stobreča, sve u želji izbjegavanja gužva na Jadranskoj magistrali. Međutim, u ovom trenutku pred-ushićenja samo sam odmahnuo rukom. Ma neka je gužva, kakva god je, vrijedi otrpjeti ju zbog ovog spusta u Omiš.
Pa, 'ajmo malo o tom spustu.
Ulaz u taj spust izgleda ovako

Prolaskom kroz ta „vrata“ s lijeve strane uočavam okomitu stijenu kao najava velikog ponora iza.

Koliki je taj ponor pokazuje slijedeći prizor.

Tamo dolje je Cetina, koja će malo kasnije, prolaskom kroz kanjon, ući u more. Na tom ušću smješten je Omiš (o kanjonu u gradu malo kasnije).
Ovdje Cetinom često plove barke koje voze turiste do izletišta i restorana Radmanove mlinice.

Oduševljenost ovim ovdje prizorima nije bila isključio moja originalnost. Po izuzetno krivudavoj i ne baš širokoj cesti muvalo se dosta vozila u oba smjera. Stoga je valjalo nekako spojiti hladnorazumsku opreznost i ekstatičko oduševljenje. Ni dan-danas mi nije jasno kako sam to uspio!
Jedan od mjesta za promatranje i snimanje izabrao sam na malom, ali dovoljnom proširenju ceste uz zid.

Ispred mene se prosuo prekrasan vidik Cetine i kanjona kroz koji prolazi.



Pred kanjonom se uočavaju dva toka rijeke koja se dalje kao jedna spoje pri prolazu kroz kanjon. Onaj gornji tok (po kome plove one barke s turistima je „pravi“ prirodni tok Cetine.
Ovaj donji koji „izvire“ na dnu predzadnjeg snimka je Cetina koja je upravo prošla postrojenja hidrocentrale Zakučac.
Eto, tek toliko da vas ne zbunjuju dva toka rijeke.
Ovaj prekrasan kanjon, gledan ovako s visine izgleda još ljepši, u zadnje vrijeme dobio je
dodatnu građevinu koja, barem prema mom mišljenju čini kanjon još ljepšim. Radi se o mostu (buduće) Omiške obilaznice.

Jadranska magistrala (za sada) prolazi kroz sami centar Omiša, pa ljeti tu budu ogromni zastoji u prometu (o tome poslije). Dugo se kemijalo što i kako, pa se konačno počelo raditi ono što jedino preostaje – dva tunela i most između njih. Dakle, skupa, vrlo skupa obilaznica. Radovi su u završnoj fazi pa do ljeta 2024-te moguće da bude otvorena za promet.
Maknuvši objektiv malčice desno od kanjona snimio sam cestu po kojoj ću nastaviti vožnju.

Uočljiva je osmatračnica, s ogradom čak. Odvezao sam se tih stotinjak metara i na njoj se ponovo zaustavio. Uz vidikovac s ogradom tu su u stijenu ugrađene stepenice. One su vodile do kipa Mile Gojsalić



Na vidikovcu iznad kanjona Cetine, kod Gata, brončani lik Mile Gojsalić gleda na ušće rijeke Cetine i grad Omiš. O Mili Gojsalić pokoljenjima se prenosi upečatljiva legenda. Iako nema arhivskih potvrda niti zapisa o toj poljičkoj legendi, njen je lik snažno prisutan u narodu i hrvatskoj umjetnosti. Predaja kaže da je Mila Gojsalić živjela u vremenu velikih turskih osvajanja. Turski Ahmed-paša 1530. godine okupio je vojsku s namjerom da osvoji Poljica. Tabor je podigao u Podgracu u Gatima. Mlada poljička djevojka Mila iz roda Gojsalića silom je dovedena u šator Ahmed-paše. Pred zoru je pri izlasku iz šatora istrgla baklju te s njom uspjela ući u skladište baruta i zapaliti ga. Poginula je s Ahmed-pašom i brojnim turskim vojnicima. Taj događaj, pripovijeda se, iznenadio je i prestrašio preostalu tursku vojsku. Tada su Poljičani napali Turke i porazili ih. Njeno junaštvo, koje je omogućilo Poljičanima da obrane svoja ognjišta, nije zaboravljeno. (izvor: nova-akropola.com)
Još dodajem kako wikipedija tvrdi da je navedeni lik izradio Ivan Meštrović.
Jedna ogromna i okomita stijena se ispriječila cesti na putu. Stoga graditeljima ceste nije bilo druge nego bušiti stijenu.
Prije nego što sam ušao u njega, tunel je izgledao ovako…



…a nakon što sam izašao iz njega, izgledao je ovako

Priznajem bio sam u velikom iskušenju da mobitelom snimim vožnju kroz njega. No pred gustim prometom u oba smjera, nizbrdici i krivine u tunelu, razum je nadvladao emocije, pa sam prošao kroz tunel čvrsto držeći upravljač bicikla obim rukama.
Ponovo se zaustavljam i ponovo snimam Cetinu, ovaj put uzvodno od kanjona i njenog ušća.







Na gornjim snimcima primjećuje se da Cetina „ima“ još jedan kanjon osim ovog pred ušćem.
Još od Gata pa do ulaza u Omiš ova cesta kojom vozim pravi dosta lakat krivina koje nisam brojao (imao sam pametnija posla) , no neke od njih sam zabilježio fotoaparatom.



I dalje nekako s visine, snimio sam pristup s ove, „moje“ ceste budućoj Omiškoj obilaznici. Pristup je još uvijek bio zatvoren za promet, to sam vidio kasnije kad sam se spustio do njega.

Sve što je lijepo u životu kratko traje, ma koliko dugo trajalo, pa se tako i ovo spuštanje jednom trebalo završiti. Šteta pomislih, da je trajalo barem još malo (sjetih se nečeg: „Količina sna je ista za svakoga, iznosi: Još malo!“)

Ova tabla na gornjem snimku se nalazi pred kanjonom, a on uzvodno izgleda ovako…

… a nizvodno, već pred s prvim kućama Omiša izgleda ovako

Između ta dva snimka, negdje u sredini kanjona pogled u nebo izgleda ovako

Pokušavao sam, mada teškom mukom maknuti osjećaje i dojmove nakupljenih za vrijeme ovog spuštanja. Eto, za dan za koji sam mislio da je rutinski povratak kući, niš' posebno, preobrazi se u Dan za pamćenje, rame uz rame onom jučerašnjem. Čudni su i nepredvidljivi su putevi Gospodnji!
U Omišu totalni krkljanjac!
I ljudi i vozila!
U oba smjera!
Došavši do magistrale, iako mi je Split na desnoj strani, ipak sam prvo skrenuo lijevo. No, ne kao biciklist nego kao pješak gurajući bicikl po lijevom nogostupu. Bolje rečeno probijajući se kroz rijeku ljudi, na nogostupu tek šireg od metra.
Želja mi je doći do sredine mosta preko Cetine i snimiti još jednom kanjon koji mi je bio centar zbivanja u zadnje vrijeme.

Sa Gata sam prošao cestom s lijeve strane kanjona, gledajući gornji snimak. Cesta s desne strane kanjona vodi kroz tunel do ranije spomenutih Radmanovih mlinica i dalje prema Zadvarju.

Magistrala na svom putu ka jugu (prema Makarskoj) odmah iza mosta nailazi na pješački semafor, koji omogućava pješacima da ju prijeđu, no time izaziva veliki zastoj u prometu vozila. Stoga sam ja, vozeći u suprotnom smjeru (prema Splitu) imao manje-više čistu situaciju. Što se ne može reći za ova vozila koja iz smjera Splita ulaze u Omiš.
Dakle kolona, dugačka, duuugačka kolona





Sigurno je bila duga barem 3 km, možda još i više. Nema dvojbe, otvorenje Omiške obilaznice je potreba kao žednom kap vode. Hitno, super hitno!
Iako je promet gust, ta vožnja od Omiša do Stobreča, tih 20-tak km, i nije bila tako stresna. Magistrala je dosta široka. Praktično prolazi kroz neprekinuti niz mjesta, tako da je kuća do kuće, nerijetko i s obje strane. Zbog toga promet ide relativno sporo pa nije neki stres voziti bicikl u takvom okruženju.

Zastao sam ispred neke trgovine da obnovim zalihe pića. Opet naiđoh na karton limenki Heinekena, 4 komada, svaki od pola litre. To sam platio 7€. Dakle jedna limenka me je došla 1,75€! U Rakitnom (sjećate li se?) isto to (i jednako hladno čak) 0,75€“ Tko je ovdje lud!?
Naišao sam na prvi konkretni znak mog današnjeg odredišta

Evo opet, tko zna koji po redu, primjer o „čudnim i nepredvidljivim putevima Gospodnjim!“
Već neko vrijeme htio sam napraviti pauzu, no nikako naći prikladno mjesto. Kad sam uočio nešto što mi „ispunjava kriterije“, stao sam.

S osjećajem izoliranosti i sigurnosti nogostupa, što se prometa tiče, polako sam brisao znoj, pijuckao pivo iz termosice i pogledom promatrao okoliš, bez neke konkretne misli, namjere niti želje. No, okrenuvši se prema zidu sa izraslim zelenilom, ugledah ovo

Pasiflora ili isusova kruna (Passiflora incarnata), egzotična je penjačica podrijetlom iz Srednje i Južne Amerike. Tradicionalno se upotrebljavala za liječenje nervoze i nesanice te je njezina primjena i danas dosta raširena. Uzgaja se zbog dekorativnih cvjetova i jestivih plodova, pa je prisutna po mnogim vrtovima širom svijeta. Ime pasiflora potječe od latinske riječi “Passio”, iz razloga što su cvijet, španjolski konkvistadori u 16. stoljeću, opisali kao simbol “Muke Isusove”. Dijelovi biljke simboliziraju različite aspekte muke, gdje vitice predstavljaju udarce bičem. Trnovitu krunu predstavljaju 72 prašničke niti. Donjih pet prašnica simboliziraju pet Isusovih rana. Crvene mrlje prikazuju kapi Kristove krvi, a okrugli plod svijet kojeg je Isus došao spasiti. Miris pasiflore asocira na začine koje su pripremale svete žene. (izvor: gospodarski.hr)
Od Stobreča do Splita je neka vrsta autoceste sa vrlo, vrlo gustim prometom. Zbog toga sam skrenuo u Stobreč, te ću, nakon odmora, od ranije znanim sokacima do Splita.
Riva u Stobreču izgleda ovako

Našao sam klupu i sjeo na nju. Odmarajući na klupi snimio sam obronke Mosora.

Ovim redom kuća u podnožju planine prolazi magistrala kojom sam upravo došao.
Prije nastavka puta još jedan snimak rive u Stobreču.

Nastavak puta me vodi uzbrdo kroz samo mjesto. Negdje uz put naiđoh na Fiću, dosta rđavog i zapuštenog. E sad, da li tu čeka svoj konačni kraj ili restauraciju, ne znam.

Sličan auto je imao moj punac, kome sam i ja pomagao popraviti neke kvarove na njemu. Bože moj, u kojoj je mjeri je to bio jednostavan auto, u odnosu na ove današnje.
Nedaleko od tog Fiće je mjesna crkva sv. Lovre, meni zanimljiva što je odvojena od svog tornja, pa cesta prolazi između njih.

Godinu dana ranije ovdje sam bio na nekom izletu. Tokom tog posjeta, pri jednoj večernjoj šetnji snimio sam unutrašnjost crkve.

Crkva je sagrađena na mjestu stare srušene crkve 1897. godine, a posvetio ju je biskup Nakić 9. studenoga 1899. godine. Sagrađena je od klesanog bijelog kamena. Opisat je možemo kao jednostavnu građevinu s lađom i apsidom. S južne strane apside je sakristija. Zvonik pokraj crkve je sagrađen od kamena 1932. godine. Odijeljen je od same crkve. (izvor: rezerviraj.hr)
Prije nego što napustim Stobreč, evo par podataka o njegovom stanovništvu. Najviše ih je bilo 1971. godine, njih 5837, dok je godine 2021. taj broj spao na 2879.
Uvijek je zanimljivo proći lokalnim uskim ulicama, sa minimumom prometa i maksimumom egzotike, na oko malih, čak i beznačajnih sitnica, no koje u konačnosti čine duh prostora kroz koji vozim. Samo treba znati za njih ili se odvažiti.
Ovaj lokalni prečac znam od prije, do spoznaje da postoji došao sam promatrajući zemljovide, manje i veće, sve u želji da izbjegnem ludnicu od gužve na glavnoj cesti.
O samome Splitu detaljnije kad dođem do njega, no ono što mi sada pada na pamet je neki opći dojam u stilu „Bože moj gdje sve čovjek neće pustit korijenje!“.

Eto promatrajući gornji snimak u prvom dijelu vinograd s bogatim zelenilom, dok se iza naslućuju staklenici za druge neke agrarne kulture. Dakle, zaključujem, iako škrto, ipak plodno tlo, pa uz pomoć sunca, kojeg je ovdje u izobilju, vode, koje je bitno manje, no uz domišljatost i to se može riješiti, a sve to uz strpljenje i ustrajni rad može se (čak i dobro) ovdje živjeti. Uostalom, svojim postojanjem to dokazuju i silne nastambe iza.
Međutim kad se pogleda iza tih nastambi, i to ne pretjerano daleko, sasvim drugi prizor.



Šturi, škrti krš, odbojan, nepristupačan, čak i zastrašujući, bilo u društvu paklene ljetne žege, bilo s oštrom i bezobzirnom burom. I takav je oduvijek, daleko prije čovjekove pojave (bez obzira što su me, u doba moje osnovne škole, uvjeravali da su za tako stanje Dalmacije krivi Mlečani jer su sva stabla posjekli za gradnju Venecije - što se sve neće jadnoj djeci (pokušavati) utuviti u glavu).
Cesta po kojoj vozim je uska, sokak tek, no asfaltirana je i nikakvog prometa.

Masa plastenika ili staklenika s obje strane.



Za neke ratarske kulture nije potreban luksuz kao na prethodna dva snimka, pa oni rastu prepušteni hiru otvorenog neba.

Za tih par auta koja su naišla moram reći da su me smatrali jednakovrijednim učesnikom u prometu, te su znatno usporili brzinu (jedan je čak i stao) skrenuvši skroz u svoj kraj ceste da se moja malenkost, zajedno s biciklom može provući.

Toliko sam se stopio sa ovim mikro svijetom, potpuno drugačijim od onog oko njega, da mi je bilo prosto žao što sam se ponovo vratio u današnjicu. A ona je, istina, u obliku široke prometnice, ali i s gustim prometom na njoj.

Niz ovu nizbrdicu, dosta strmu, spustio sam se do hotela „Zagreb“ i našao se na obali Jadrana u predjelu Splita zvanog Žnjan.

Skrenuo sam lijevo uz more i našao se na relativno novo-uređenom dijelu grada. S lijeve strane su bile plaže…

… s desne hoteli sa gradom iza…

…a u sredini trim staza.

Kad je sve to bilo iza mene i kad sam se našao pred nekom marinom morao sam se odvojiti od obale i krenuti gradom. Srećom, ne za dugo jer sam se našao ispred čuvenog Splitskog kupališta - Bačvice.



Splitski željeznički kolodvor

„Baš kada sam pomislio da sam odrastao, iza ugla me sačekuje moje djetinjstvo!“
„Kako mislite doći k meni bez djeteta u sebi!“ - Isusove riječi iz Biblije
Imao sam osam godina kada sam se, sa svojom mamom, bratom i sestrom, nakon kupanja na Bačvicama, te na putu do kolodvora našao na ovom mostu i ugledao ovaj prizor sa gornjeg snimka. Otada, pa do ovih sada 65 godina, koje nosim na plećima, svaki put kad se nađem u ovom gradu želim, nadam se i nastojim se pojaviti pred ovim prizorom, makar za trenutak. Taj tren, trenutak nije dug po ovozemaljskim mjerilima, međutim za mene tada vrijeme stane, nestanu svi zvuci oko mene, kao i njihovi autori. U tom trenutku ja nisam ovdje, mada jasno vidim prizor. Nisam ovdje, mada si ne mogu objasniti gdje sam i kakav sam. Znam samo da mi je lijepo i ugodno, prelijepo i preugodno, mada, rekoh, ne znam ni kako ni zbog čega.
Okrenem li leđa gornjem prizoru ugledam mjesto gdje se završava željeznica Zagreb -Split


Za nastavak priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv